Nakon upornog odbijanja entiteta RS da pokrene aktivnosti na realizaciji gasne interkonekcije prema Hrvatskoj Zenica-Brod, a to uporno odbijanje trajalo je preko 10. godina, otpočelo se sa aktivnostima koje su podrazumijevale iznalaženje rješenja koje bi ipak podrazumijevalo izgradnju gasovoda koji bi značio sigurnost snabdjevanja i diverzifikaciju izvora snabdjevanja. Ono što treba znati, a što samo rijetki znaju i u gasnoj privredi BiH, primopredajna tačka Zvornik je u zimskim mjesecima bila zagušena i satne/dnevne potrebe su prevazilazile potrebe potrošača i na mreži su se morali isključivati pojedini potrošači tj. ograničavati u potrebama u prirodnom gasu kako bi individualni potrošači (Sarajevo) imali dovoljne količine prirodnog gasa. Istovremeno, situacija u sigurnosti snabdjevanja je bila pogoršana i poznatom gasnom krizom (Ukrajina-Rusija) kada je BiH ostala 72 sata bez dotoka gasa i čime se pokazalo da jedan pravac snabdjevanja ne može obezbjediti sigurnost snabdjevanja za BiH/FBiH.

Ono što je bilo sretna okolnost je to da je 2007. godine započela izgradnja gasovoda Bosiljevo-Split i čime su se počele stvarati pretpostavke ozbiljnijem pristup u razmišljanjima da se dva transportna sistema susjednih i prijateljskih zemalja spoje na jugu BiH. Činjenično, početkom realizacije projekta gasovoda Zenica-Travnik izrađena je i studija gasifikacije tri kantona u Hercegovini i to je sve dalo dobre preduslove da se krene u pregovore sa kompanijom Plinacro o povezivanju dva gasovoda i time BiH dobije drugi pravac snabdjevanja i toliko potrebnu sigurnost u snabdjevanju. O problemima na Zvorniku, starosti gasovoda u Srbiji i BiH (preko 40 godina) ovdje neću govoriti, ali moram reći da isporučilac gasa,Gazpromexport, nije pravio problem nikada u isporukama gasa (bilo je problema oko regulisanja ratnog duga), ali i oni su znali da svi problemi na našem pravcu nastaju zbog tačke Zvornik i odnosa na relaciji entitet RS – Srbija.

Može se reći da aktivnosti na Južnoj interkonekciji počinju davne 2009. godine. Sve intenzivne aktivnosti koje se vode u zadnje 4 godine su plod aktivnosti uposlenih u BH-Gasu i aktuelnog direktora i čime je ovaj gotovo zanemareni projekat došao do tačke da EU želi grant sredstvima pomoći u realizaciji ovog gasovoda.

Projekat Južna interkonekcija BiH i Hrvatska pravcem Zagvozd (HR) – Posušje (BIH) – Novi Travnik sa odvojkom za Mostar (DN 500, 75 bar) je projekat čijom realizacijom će se ostvariti sigurnost snabdjevanja BiH prirodnim gasom, obezbjediti integracija sa Evropskom transportnom mrežom, povezivanja transportnih sistema Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i što je najbitnije isključivanje bilo kakvih ucjena na Zvorniku, te mogućnost kupovine i nekog drugog gasa koji ne znači ovisnost samo o jednom isporučiocu niti pravcu snabdjevanja. Dva ulaza prirodnog gasa u BiH će osigurati, u svakom trenutku, da se svakom potrošaču odgovori na njegove potrebe u prirodnom gasu.

Južna interkonekcija posebno dobiva na svom značaju kada pogledamo aktivnosti koje se vode trenutno u regiji, ovdje posebno mislim na Hrvatsku, a koje podrazumijevaju završetak izgradnje terminala na Krku, LNG terminal, i projekat IAP (gas iz Azerbejdžana). Izvori gasa za Južnu mogu biti pristup izvorima gasa iz LNG terminala Krk (HR), Kaspijske regije (TANAP – Transanadolijski gasovod, TAP – Transjadranski gasovod i IAP – Jonsko-jadranski gasovod), gasnih čvorišta EU (Alžirski, Norveški, itd.), te pristup skladištima gasa u regiji. Ovdje se ne isključuje niti gas od Gazpromexporta, ali treba znati da pravac Zvornik-Sarajevo će ostati primaran za ovog isporučioca gasa obzirom na završetak izgradnje nastavka Turskog toka i postoječeg pravca snabdjevanja.

Južna interkonekcija podrazumijeva snabdjevanje potrošača svih kantona/županija na trasi gasovoda kao i snabdjevanje potrošača u Kantonu Sarajevo. Kanton Sarajevo kao najveći potrošač prirodnog gasa ovim projektom će dobiti mogućnost da svi potrošači koji koriste čvrsta goriva za zagrijevanje prostora te energente zamijene prirodnim gasom. Kapaciteti na pravcu južne zadovoljavaju i zadovoljit će sve potrošače u prirodnom gasu i isključena je potreba ograničenja u isporukama gasa kako je to nekad bilo na postoječem pravcu snabdjevanja.

Kao što možemo vidjeti velike su koristi novog pravca snabdjevanja prirodnim gasom, ali sada bih se osvrnuo na jednu globalnu sliku onoga što se dešava u regiji, a, rekoh već, ima direktne veze sa Južnom interkonekcijom.

LNG terminal Krk je kapaciteta cca 2,5 milijardi Sm3, a gasovod IAP je kapaciteta 5,0 milijardi Sm3. Ovaj zbirni kapacitet od 7,5 milijardi Sm3 može u potpunosti odgovoriti cijeloj regiji tj., da budem precizniji, svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ukupna sadašnja potrošnja prirodnog gasa ovih republika iznosi oko 6,5 milijardi Sm3 i ono što treba znati je to da projektovani kapacitet terminala Krk iznosi cca 5 milijardi Sm3 (sada će biti u upotrebi 2,5 milijardi Sm3).

Krk

Dalje, Mađarska je već zakupila određeni kapacitet terminala Krk i već računa na ove kapacitete u ospkrbi svojih potrošača, ali ono što je zanimljivo je to da je Mađarska potpisala i sporazum sa Rumunijom o kupovini nekoliko milijardi prirodnog gasa godišnje sa gasnih polja u Rumuniji. Bugarska, Bulgatransgaz, ulazi u vlasništvo jednog LNG terminala u Grčkoj i pokazuje interes kupovine gasa iz gasovoda TAP (gas iz Azerbejdžana).

Kada analiziramo sve podatke dolazimo do zaključka da se trenutno odvijaju procesi koji znače 20 milijardi Sm3 gasa koji nije Gazpromexport-ov. Prije 10 ili 20 godina samo se moglo maštati o ovome, a sada se ovi procesi odvijaju tiho i uz samo i povremeno koji novinski tekst.

Sada da se vratim na Južnu interkonekciju i još jednu mogućnost, a koja je realna kada se pogledaju ove milijarde Sm3. Južna interkonekcija bi trebala da ima svoj nastavak prema Brodu i time bi preko BiH išao transportni/tranzitni gasovod čime bi se stvorio JUŽNOEVROPSKI GASNI PRSTEN koji je i ucrtan u gasne karte Evrope. Nadat se da će entitet RS shvatiti šta ovo znači za prihode, a tačka Brod ne isključuje niti ruski gas jer gasovod preko BiH će biti reverzibilan.

Nekada davno pisao sam o novoj gasnoj karti Evrope i sada je ona gotovo završena. Terminal Krk izgrađen, TANAP-TAP izgrađen (ostaje IAP), Turski tok izgrađen (nastavak se završava), Sjeverni tok 2-ostalo još 18 kilometara izgradnje i Južna interkonekcija, nama bitna, u fazi izrade dokumentacije.

Ono što treba reći je to da je EU prihvatila i shvatila da je IAP projekat diverzifikacije, a ono što treba posebno istaći je to da LNG terminal na Krku ne bi možda niti bilo da nije bilo granta EU od 105 mil. EU. Južna interkonekcija bi trebala biti dijelom izgrađena isto od granta EU. Ko je još zainteresovana strana u ovim projektima (isključujem Sjeverni tok 2 i nastavak Turskog toka) ostavljam svakom čitaocu da sam zaključi, ali te zasluge su od ogromnog značaja.

Na kraju, ovih i procjenjenih 20 milijardi Sm3 prirodnog gasa su nada i potreba da regija nikad više ne dođe u situaciju iz 2009. godine i igre sa gasnim ventilom.

(autor je dugogodišnji direktor BH-Gasa i gasni stručnjak)

 

Prethodni članakTrgovina uticajem Olega Čavke: Odbio voditi istragu protiv Ivana Ševe, pa u njegovoj firmi zaposlio sina
Naredni članakWashington View: Moscow’s Campaign Against U.S. Democracy