Analize

Novi ruski pritisak: Gazprom želi BiH “prebaciti” na Turski tok

Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.

“Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.

A evo o čemu se radi.

Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.

“Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.

Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.

“Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.

BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.

Analiza uz pomoć eksperta za gas Almira Bečarevića: Gasno tržište Evrope i “ovisnost” o prirodnom plinu iz Rusije

S obzirom na to da se posljednju deceniju na teritoriji Evrope vode velilke političke (u Ukrajini čak i oružane) bitke zbog transporta plinom, Istraga.ba je odlučila, u saradnji sa ekspertom za gas Almirom Bečarevićem, prirediti analizu plinskog tržišta u najbitnijim državama. Ko su snabdjevači, kolika je potrošnja, kolike su zalihe i kako države povećavaju ili smanjuju svoju ovisnost o ruskom plinu? To su pitanja na na koja ćemo pokušati odgovoriti u nastavku ovog teksta. Svi navodi su temeljeni na osnovu podataka koju je Istrazi ustupio Almir Bečarević, inače bivši direktor BH Gasa.

Almir Bečarević

Na početku odmah da razjasnimo – Ruska Federacije je Evropi nezamjenjiv izvor opskrbe naftom i plinom. Naročito ovim drugim energentom. Ovaj nezamjenjivi izvor plina isporučio je Evropi tokom 2019. godine oko 199 milijardi Sm3 (kubika) i to je uz 2018. godinu bila najuspješnija godina otkako Gazprom Export izvozi plin ka evropskim potrošačima.
Sve je počelo davne 1973. godine kada je Rusija izvezla prve količine plina. Tada se radilo o svega 6,8 milijardi kubika. Danas je ta količina – 200 milijardi Sm3. Na osnovu ovih podataka da se zaključiti da je ovisnost Evrope o ruskom gasu između 30% do 40%. Evropa godišnje potroši do cca 470 milijardi Sm3 prirodnog plina.
Gladajući po godinama, gotovo svaka naredna bila je uspješnija od prethodne. No, 2020. godina će ući u historiju kao godina kada ce biti zabilježen pad izvoza i to na razinu između 170-175 milijardi Sm3, a zbog pada cijena gasa na svjetskom tržištu prihodi ruskog Gazprom Exporta će biti srezani za cca 40 posto. Tržište nafte dijelom se i oporavilo, ali to će na cijene plina imati utjecaja tek polovinom 2021. godine zbog poznate cjenovne formule i otklona od 9 mjeseci u odnosu na dešavanja na naftnom tržištu.
Uzimajući u obzir ukupne količine, najveći uvoznici plina iz Rusije su Njemačka, Turska, Italija i Velika Britanija. No, može se konstatirati da je Njemačka apsolutni ovisnik o plinu iz Rusije. Njemačka godišnje iz Rusije uveze oko 58,5 milijardi kubika plina. To je gotovo 30%  ukupno izvezenih količina plina koje Rusija izveze u Evropu. Njemačka godišnja potrošnja plina iznosi nešto preko 90 milijardi Sm3 i plin iz Rusije čini gotovo 60% ukupne količine koju ta država potroši. Ujedno, Njemačka nema nijedan LNG termina,  ali koristi terminale iz susjednih zemalja i uvozi plin iz Norveške (preko 10 milijardi Sm3). Ukupan udio plina u energetskom miksu Njemacke iznosi između 30% i 35%. Prva naredna zemlja po količinama gasa koji uvozi iz Rusije je Italija sa cca 20 milijardi Sm3. Sve ostale zemlje su ispod ili drastično ispod količine koju uvozi Italija.

Evropska skladišta plina dovoljna za tri države

U svim plinskim skladištima Evrope ukuopno se može smjetiti 100 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina iznosi oko 470 milijardi Sm3. Uvoz iz Rusije je oko 200 milijardi Sm3. U slučaju potpune obustave isporuke gasa iz Rusije, skladišta u Evropi mogu zadovoljiti potrebe svega tri države.

Proteklih godina, Rusija je znatne količine plina izvozila u Tursku, gdje je godišnje plasirano oko  29 milijardi kubika. Turska je prije nekoliko godina krenula u diversifikaciju svojih izvora uvoz plina iz Rusije sa 29 milijardi kubika smanjila na oko 15 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina u Turskoj iznosi oko 50 milijardi Sm3 i uvoz plina iz Rusije je nekad činio 50% od ukupne potrosnje. Danas je to oko 30 posto.

Crnomorska TUNA-1

TUNA-1 je nalazište plina u Crnom moru i ove godine ga je otkrila Turska. Kapacitet tog nalazišta je 405 milijardi Sm3 i to je dovoljno da Turska ne mora kupovati ničiji gas u periodu čak osam godina. Turski predsjednik da je rok svojim kompanijama da eksploatacija sa tog nalazišta mora započeti 2023. godine i Turska sa plinovodima TANAP, TAP I TURSKI TOK (gas iz Rusije) dolazi u fazu apsolutne diversifikacije svojih izvora i sigurnosti snabdjevanja. To znači da će imati svoj, gotovo besplatni, plin. Istraživanja se nastavljaju i na Mediteranu i Turska polako postaje plinska sila.

Njemačka 

O Njemačkoj je već dosta toga rečeno u uvodu, ali ono sto treba ovdje posebno naglasiti je to da je nakon izgradnje Sjevernog toka 1 započeta izgradnja Sjevernog toka 2. Ovaj nastavak nosi sa sobom sve kontroverze jer i taj plinovod znači nastavak ovisnosti o Rusiji. SAD je najveći protivnik izgradnje Sjevernog toka 2 jer će on, po izjavama dužnosnika SAD-a, podići razinu ovisnosti Njemaćke o ruskom plinu na preko 70%. Ta ovisnost neće se odnositi samo na Njemačku već i na druge države Evrope.  Izgradnjom Sjevernog toka 2 će se smanjiti transportni put plina preko Ukrajine, a Zapad će se plinom snabdijevati preko Baltika. Kapacitet oba Sjeverna toka je oko 110 milijardi Sm3 kubika. SAD  su uvele sankcije za sve učesnike u izgradnji Sjevernog toka 2 kao i Turskog/Balkanskog toka. No, izgradnje plinovoda nisu zaustavljene. U narednom periodu se očekuju nove sankcije zbog rusko-njemačkog Sjevernog toka 2.

Ukrajina

Kako je  i da li je Evropa uopće pomogla Ukrajini? Ova država nekad je bila najveća zemlja za transport plina prema Evropi i transportovala je 2/3 ukupno izvezenih količina plina iz Rusije.
Nekada je plinovodima dugim desetinama hiljada kilometara transportovano preko 120 milijardi Sm3 godišnje.  Od 2021. godine Gazprom Export ima obavezu transporta preko Ukrajine na razini do 40 milijardi Sm3 kubika, a i i te obaveze prestaju 2024. godine. Stoga, idemo dalje! Ukrajina je nekad bila značajan i direktan kupac plina od Gazprom Exporta i ta kupovina se mjerila u desetinama milijardi Sm3. Nakon rata za Krim i dolaskom i ulaskom Ukrajine u Energetsku zajednicu ova država formalno “prestaje” biti kupac ruskog plina. No, to  je samo privid jer Ukrajina i dalje dobiva ruski plin, ali sada preko posrednika iz Evrope. Dakle, Ukrajina je nekada kupovala plin direktno, a sada mora preko posrednika. Ti posrednici su tokom 2019. godine Ukrajini isporučili oko 30 milijardi Sm3 ruskog plina i da su samo po kubiku zaradilki samo jedan dolar, njihovi profiti bi se mjerili u milijardama.

Sjeverni tok

Ako bude izgrađen Sjeverni tok 2 i ako bude nastavljena izgradnja Turskog toka preko Mađarske, Ukrajina će transportovati maksimalno do 20 milijardi Sm3 godišnje, tako da će, u suštini, ostati i bez transporta i bez Krima. Plus će morati gas kupovati od Rusije preko zapadnoevropskih kompanija. Istina, Ukrajina grozničavo traži kompanije za istraživanje plina i, ukoliko ga pronaže, donekle će isključiti ruski gas i posrednike.

Bugarska

Vjerovatno se pitate zašto je za ovu priču bitna Bugarska? E, preko Bugarske je izgrađen nastavak Turskog toka poznat kao Balkanski tok. Ova država interesantna je iz jednog razloga, a to je diverzifikacija izvora gasa. Bugarska je ušla u investiciju sa Grčkom i zajedno grade LNG Terminal iz koga ce kupovati 300-500 miliona Sm3, a iz TAP-a želi kupovati milijardu Sm3. Ovom realizacijom postavlja se pitanje nastavka izgradje Turskog toka preko Bugarske i Srbije jer kapacitet tog plinovoda je oko 15 milijardi Sm3, a iskorištenost neće biti veća od 20-30% u odnosu na ukupne kapacitete. Mađarska kao najozbiljniji plinski igrač u nasem regionu još nije započela realizaciju Turskog/Balkanskog toka preko svoje teritorije i ovaj plinovod moze doživjeti svoj finansijski kolaps. Istovremeno, mnogi dužnosnici Evrope javno govore da je za Evropu nepotreban i Sjeverni tok 2 jer razvijaju se nove tehnologije (POVER2GAS) i Evropa ide ka obnovljivim izvorima energije do 2050. Ovo nisu dobre naznake za plin iz Rusije, a posebno što se ulažu desetine milijardi dolara u plinovode koji možda u narednih 20-30 godina neće ni trebati u tom kapacitetu. Plin je neizbježan energent. Dramatična su stanja budžeta svih proizvođaca nafte i plina jer svi budžeti ovih zemalja funkcionišu na razinama nafte u rasponu od 40-80 USD/barel, a plina na razinama 100-200 USD/1000 Sm3. Cijene nafte su na razini cca 50 USD, a plina cca 130-160 USD/1000 Sm3. Energija i energetika su pokretači svih privrednih dešavanja na svijetu i ovaj tekst bi to barem malo mogao pojasniti.
Na kraju, LNG Terminal na Krku pocinje sa radom 01.01.2020. godine i kapaciteta je 2,7 milijardi Sm3 i rasprodan je za naredne tri godine.

Sveobuhvatna analiza izbora u Mostaru: Ko i kako može dobiti Gradonačelnika i zašto su bitne godine

Kada se primjenom St. Lague metode preračunaju posljednji rezultati koje je objavila Centralna izborna komisija BiH, u Gradskom vijeću Mostara bi sitacija bila ovakva: HDZ BiH 13 mandata, Koalicija za Mostar 12, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije Ostajte ovdje stranke čije je sjedište u Sarajevu imale bi 18 mandata ili natpolovičnu većinu koja bi osigurala izbor gradonačelnika u trećem krugu. No, prije nego pojasnimo način izbora gradonačelnika, obradit ćemo rezultate izbora po gradskim područjima, odnosno po izbornim jedinicama.

Gradska lista

Gradska lista daje 13 mandata i svakom konstitutivnom narodu moraju pripasti najmanje četiri pozicije dok Ostali moraju dobiti jedno mjesti. HDZ je, prema trenutnim rezultatima CIK-a, osvojo 13.253 glasa, Koalicija za Mostar okupljena oko SDA 11.262, BH. blok 4691, Hrvatska republikanska stranka 2760 i koalicija Ostajte ovdje 2760. Kako biste utvrdili broj mandata, ove brojeve podijelite prvo sa jedan, potom sa tri pa sa pet, sedam, devet, jedanaest … U slučaju HDZ-a BiH to bi izgledalo ovako – 13263, (ukupni rezultat kroz tri) 4421, (ukupni rezultat kroz pet) 2652, (ukupni rezultat kroz sedam) 1894, (ukupni rezultat kroz devet) 1473, (ukupni rezultat kroz jedanaest) 1205. Kada to uradite sa svim strankama i koalicijama, izdvojite trinaest najvećih brojeva (ova izborna jedinica daje 13 vijećnika). Na osnovu toga, HDZ-u BiH bi sa gradske liste pripalo pet mandata, Koaliciji za Mostar četiri, BH bloku dva, Hrvatskoj republikanskoj stranci jedan i Koaliciji Ostajte ovdje – jedan mandat. Ono što je bitno naznačiti, sa liste Koalicije za Mostar, prema trenutnim rezultatima dostupnim na stranici CIK-a, kao četvrta ulazi Nataša Jekić koja je  srpske nacionalnosti. S druge strane, sa liste BH bloka, prema trenutnim rezultatima, ulazi Arman Zalihić koji ulazi iz kvote Ostalih. To je vrlo bitno zbog ukupne kvote u Gradskom vijeću, jer nijednom konstitutivnom narodu ne može pripasti više od petnaest vijećničkih mjesta, uz uslov da nijedan konstitutivni narod ne može imati manje od četiri vijećnika. U ovom trenutku sa gradske liste u vijeće bi ušla tri Bošnjaka i jedan Srbin sa liste Koalicija za Mostar, jedan ostali i jedan Hrvat sa liste BH bloka, četiri Hrvata i jedan Srbin sa liste HDZ-a, jedan Hrvat sa liste HRS-a i jedan Srbin sa liste Koalicije Ostajte ovdje. Prema tome, kvota srpskih vijećnika, trenutno, ne bi bila popunjena, jer ih je, računajući sve druge izborne jedinice, za sada samo troje obezbijedilo ulazak u Gradsko vijeće. U ovom slučaju bi moralo doći do “pomijeranja” unutar samih listi, bez obzira na preferencije koje je određeni kandidat osvojio. O tome odlučuje CIK.

Izborna jedinica Zapad (četiri vijećnika)

Prema trenutnim rezultatima, HDZ BiH je u ovoj izbornoj jedinici osvojio 4.539 glasova. Ukoliko njihov ukupni broj podijelimo sa tri, odnosno sa pet, dolazimo do brojeva 1513 i 907. U ovom trenutku Hrvatska republikanska stranka osvojila je 1.514 glasova, dok je BH. blok osvoio 928. To znači da bi HDZ osvojo dva vijećnička mandata, jer je njihov treći broj (907) manji od ukupnog broja glasova BH bloka. Zbog toga bi BH blok osvojio jedan mandat na Zapadu, koliko bi osvojila i Hrvatska republikanska stranka.

Izborna jedinica Jug  (dva vijećnika)

Trenutno, HDZ BiH na području Jug ima osvojenih 2286 glasova. Podijeli li se taj broj sa tri, dolazimo do broja 762. Koalicija za Mostar je osvojila 782 glasa, što je više od drugog broja HDZ-a BiH. Prema tome, na području Jug Koaliciji za Mostar bi pripao drugi vijećnik. HDZ ima osigiran jedan mandat.

Izborna jedinica Jugozapad (sedam vijećnika)

Prema do sada obrađenim rezultatima, na području Jugozapad HDZ BiH je osvojio 5699 glasova, Hrvatska republikanska stranka je osvojila 1781 glas, dok je BH. blok osvoio 1031 glas. Podijelimo li te brojeve sa tri, pet, sedam i devet te nakon toga izdvojimo sedam najvećih brojeva, HDZ BiH bi osvojio pet vijećnika, HRS jednog koliko i BH. blok. Ono što bi moglo biti presudno, sa liste BH. bloka, prema trenutnim rezultatima, iz ovog područja ulazi Boška Ćavar iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije u Gradskom vijeću moglo biti osamnaest ruku, uz ispoštovani preduslov da Bošnjacima ne pripadne više od petnaest pozicija. Naime, sa gradske liste Koalicija za Mostar dala je Srpkinju, dok sa liste BH. bloka ulazi predstavnik Ostalih i najmanje jedan Hrvat.

Izborna jedinica Stari grad    (pet vijećnika) 

Na području Stari grad, prema trenutnim i nepotpunim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je osvojila 4354 glasa, BH. blok 3654, a Prva mostarska partija 827 glasova. Ukoliko podijelimo glasove sa tri, pet i sedam, dolazimo do  brojeva 1451, 870 Koalicije za Mostar i 1218, 731 BH. bloka. Odvojimo li pet najvećih brojeva, to znači da Koalicija za Mostar trenutno ima tri vijećnika, jer je njihov treći broj veći od prvog broja Prve mostarske partije. BH. bloku bi pripala dva vijećnička mjesta.

Izborna jedinica Sjever (dva vijećnika)

Koalicija za Mostar je, trenutno, na tom području osvojila 3053 glasa. Njihov drugi broj (ukupni broj glasova podijeljen sa tri) je 1017 i veći je od ukupnog broja glasova BH. bloka (722). Zbog toga Koaliciji za Mostar pripadaju oba mandata sa Sjevera.

Izborna jedinica Jugoistok   (dva vijećnika)

Prema trenutnim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je u ovoj izbornoj jedinici osvojila 2959 glasova. Kada se taj broj podijeli sa tri, dolazimo do broja 986, što je više od ukupnog broja glasova drugoplasirane Platforme za progres koja je osvojila 510 glasova. Dakle, na području Jugoistok je Koalicija za Mostar osvojila oba vijećnika

Izbor Gradonačelnika Mostara

Zbrojimo li sve vijećničke mandate iz svih izbornih jedinica i sa gradske liste, HDZ je osvojio trinaest mandata, Koalicija za Mostar ima 12 mandata, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i SNSD-ova Koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Prema važećem Statutu Grada Mostara, gradonačelnik se bira dvotrećinskom većinom iz reda izabranih vijećnika i za njegov izbor u prvom krugu potrebna je dvotrećinska većina. Ukoliko nijedan od kandidata ne dobije potrebnu većinu organizira se drugi krug u koji se plasiraju dva najbolje rangirana kandidata iz prvog kruga. Desi li se da i u drugom krugu nijedan od dva kandidata nema potrebnu dvotrećinsku većinu, bit će organiziran treći krug. U trećem krugu dovoljna je prosta većina od onih koji su prisutni i glasaju. Ukoliko se, pak, desi da oba kandidata budu imali isti broj glasova, prema Statutu, Gradonačelnik postaje onaj koji je mlađi.

Izbor Gradonačelnika prema trenutnim rezultatima

Krenimo od pretpostavke da će HDZ za gradonačelnika kandidirati Maria Kordića koji je na gradskoj listi osvojio skoro deset hiljada glasova, da će Koalicija za Mostar za Gradonačelnika Mostara predložiti Zlatka Guzina koji je osvojio preko devet hiljada glasova i da će BH blok za Gradonačelnicu predložiti Irmu Baraliju sa osvojenih 2700 glasova. Ukoliko bi stranke, koalicije i blokovi pratili svoje kandidate, Baralija bi osvojila šest glasova gradskih vijećnika. Ukoliko bi dobila podrušku SBB-a i Hrvatske republikanske stranke, Baralija bi osvojila jedanaest glasova. No, to je manje realan, ali ne i nemoguć ishod. Ako, pak, Koalicija za Mostar ostane ujedinjena, Zlatko Guzin bi dobio podrušku 12 vijećnika. Naravno, može desiti da mu najmanje dva SBB-ova vijećnika uskrate podršku, čime bi Guzin pao na deset glasova u Gradskom vijeću. Treći kandidat Mario Kordić ima sigurnih trinaest  glasova u Vijeću i dobio bi, vjerovatno, podršku još jednog vijećnika Koalicije “Ostajte ovdje”. No, nijedan kandidat ne bi imao potrebnu većinu pa bi bio organiziran drugi krug. Bez podrške Hrvatske republikanske stranke i SBB-a Irma Baralija sigurno ne bi mogla proći u drugi krug u izboru za Gradonačelnika. Ukoliko izostane ta podrška, (predstavnici HRS-a izjavili da će biti uz hrvatski blok), u drugi krug će se plasirati Mario Kordić i Zlatko Guzin. Jasno je njihovi predlagači nemaju dvotrećinsku većinu, tako da će konačnu riječ u tom slučaju dati stranke čiji su kandidati “ispali” u prvom krugu. Recimo, ukoliko bi HRS, Ostajte ovdje, SBB (najmanje dva vijećnika) i BH. blok podržali HDZ-ovog kandidata u drugom krugu on bi imao potrebnu dvotrećinsku većinu (24 vijećnika). No, to je skoro nerealna opcija. Ukoliko, pak, ove iste stranke (bez HDZ-a) podrže Zlatka Guzina, on ne bi mogao dohvatiti 24 ruke, koliko je potrebno za izbor u drugom krugu. Stoga je skoro pa izvjesno da će gradonačelnik biti izabran u trećem krugu, pod uslovom da Koalicija za Mostar i HDZ prethodno ne postignu sporazum i u prvom krugu izaberu gradonačelnika kojeg žele. U trećem krugu mnogo je varijanti. Budu li, recimo, sve stranke sa sjedištem u Sarajevu na istoj strani, Zlatko Guzin bi, prema trenutnim rezultatima, sigurno bio izabran za gradonačelnika Mostara. No, ukoliko se, pak, desi da BH. blok bude suzdržan u trećem krugu, gradonačelnik bi bio HDZ-ov Mario Kordić. Osim navedenih, postoji još jedna moguća varijanta: ako Zlatko Guzin i Mario Kordić u drugom krugu budu imali isti broj glasova, HDZ bi dobio poziciju Gradonačelnika Mostara, jer bi u tom slučaju bio izabran – mlađi kandidat.

Moguće izmjene

Sve ove varijante i projekcije rađene su na osnovu nepotpunih rezultata Centralne izborne komisije i podložne su promjenama. Glasovi iz dijaspore bi, recimo, mogli presuditi da Koalicija za Mostar u Starom gradu izgubi jednog vijećnika koji bi pripao Prvoj mostarskoj partiji. Ostim toga, postoji i mogućnost da, zahvaljujući glasovima putem pošte, Koalicija za Mostar preskoči HDZ na gradskoj listi, pa da, uz zadržavanje mandata u Starom gradu, Koalicija ima 13 mandata, što bi donijelo ukupno 19 vijećnika strankama čije je sjedište u Sarajevu. Naravno, postoji i mogućnost da na Jugu ili Zapadu Koalicija za Mostar i BH. blok izgube mandate što bi, u tom slučaju, značilo da HDZ ima osiguranu poziciju Gradonačelnika Mostara.

Predizborna analiza Sedina Ćenana: Mostarske liste u bitci na Neretvi

U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok  prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.

Iz arhive Istrage: Južna interkonekcija smanjuje plinsku ovisnost BiH

Nakon upornog odbijanja entiteta RS da pokrene aktivnosti na realizaciji gasne interkonekcije prema Hrvatskoj Zenica-Brod, a to uporno odbijanje trajalo je preko 10. godina, otpočelo se sa aktivnostima koje su podrazumijevale iznalaženje rješenja koje bi ipak podrazumijevalo izgradnju gasovoda koji bi značio sigurnost snabdjevanja i diverzifikaciju izvora snabdjevanja. Ono što treba znati, a što samo rijetki znaju i u gasnoj privredi BiH, primopredajna tačka Zvornik je u zimskim mjesecima bila zagušena i satne/dnevne potrebe su prevazilazile potrebe potrošača i na mreži su se morali isključivati pojedini potrošači tj. ograničavati u potrebama u prirodnom gasu kako bi individualni potrošači (Sarajevo) imali dovoljne količine prirodnog gasa. Istovremeno, situacija u sigurnosti snabdjevanja je bila pogoršana i poznatom gasnom krizom (Ukrajina-Rusija) kada je BiH ostala 72 sata bez dotoka gasa i čime se pokazalo da jedan pravac snabdjevanja ne može obezbjediti sigurnost snabdjevanja za BiH/FBiH.

Ono što je bilo sretna okolnost je to da je 2007. godine započela izgradnja gasovoda Bosiljevo-Split i čime su se počele stvarati pretpostavke ozbiljnijem pristup u razmišljanjima da se dva transportna sistema susjednih i prijateljskih zemalja spoje na jugu BiH. Činjenično, početkom realizacije projekta gasovoda Zenica-Travnik izrađena je i studija gasifikacije tri kantona u Hercegovini i to je sve dalo dobre preduslove da se krene u pregovore sa kompanijom Plinacro o povezivanju dva gasovoda i time BiH dobije drugi pravac snabdjevanja i toliko potrebnu sigurnost u snabdjevanju. O problemima na Zvorniku, starosti gasovoda u Srbiji i BiH (preko 40 godina) ovdje neću govoriti, ali moram reći da isporučilac gasa,Gazpromexport, nije pravio problem nikada u isporukama gasa (bilo je problema oko regulisanja ratnog duga), ali i oni su znali da svi problemi na našem pravcu nastaju zbog tačke Zvornik i odnosa na relaciji entitet RS – Srbija.

Može se reći da aktivnosti na Južnoj interkonekciji počinju davne 2009. godine. Sve intenzivne aktivnosti koje se vode u zadnje 4 godine su plod aktivnosti uposlenih u BH-Gasu i aktuelnog direktora i čime je ovaj gotovo zanemareni projekat došao do tačke da EU želi grant sredstvima pomoći u realizaciji ovog gasovoda.

 

Projekat Južna interkonekcija BiH i Hrvatska pravcem Zagvozd (HR) – Posušje (BIH) – Novi Travnik sa odvojkom za Mostar (DN 500, 75 bar) je projekat čijom realizacijom će se ostvariti sigurnost snabdjevanja BiH prirodnim gasom, obezbjediti integracija sa Evropskom transportnom mrežom, povezivanja transportnih sistema Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i što je najbitnije isključivanje bilo kakvih ucjena na Zvorniku, te mogućnost kupovine i nekog drugog gasa koji ne znači ovisnost samo o jednom isporučiocu niti pravcu snabdjevanja. Dva ulaza prirodnog gasa u BiH će osigurati, u svakom trenutku, da se svakom potrošaču odgovori na njegove potrebe u prirodnom gasu.

Južna interkonekcija posebno dobiva na svom značaju kada pogledamo aktivnosti koje se vode trenutno u regiji, ovdje posebno mislim na Hrvatsku, a koje podrazumijevaju završetak izgradnje terminala na Krku, LNG terminal, i projekat IAP (gas iz Azerbejdžana). Izvori gasa za Južnu mogu biti pristup izvorima gasa iz LNG terminala Krk (HR), Kaspijske regije (TANAP – Transanadolijski gasovod, TAP – Transjadranski gasovod i IAP – Jonsko-jadranski gasovod), gasnih čvorišta EU (Alžirski, Norveški, itd.), te pristup skladištima gasa u regiji. Ovdje se ne isključuje niti gas od Gazpromexporta, ali treba znati da pravac Zvornik-Sarajevo će ostati primaran za ovog isporučioca gasa obzirom na završetak izgradnje nastavka Turskog toka i postoječeg pravca snabdjevanja.

Južna interkonekcija podrazumijeva snabdjevanje potrošača svih kantona/županija na trasi gasovoda kao i snabdjevanje potrošača u Kantonu Sarajevo. Kanton Sarajevo kao najveći potrošač prirodnog gasa ovim projektom će dobiti mogućnost da svi potrošači koji koriste čvrsta goriva za zagrijevanje prostora te energente zamijene prirodnim gasom. Kapaciteti na pravcu južne zadovoljavaju i zadovoljit će sve potrošače u prirodnom gasu i isključena je potreba ograničenja u isporukama gasa kako je to nekad bilo na postoječem pravcu snabdjevanja.

Kao što možemo vidjeti velike su koristi novog pravca snabdjevanja prirodnim gasom, ali sada bih se osvrnuo na jednu globalnu sliku onoga što se dešava u regiji, a, rekoh već, ima direktne veze sa Južnom interkonekcijom.

LNG terminal Krk je kapaciteta cca 2,5 milijardi Sm3, a gasovod IAP je kapaciteta 5,0 milijardi Sm3. Ovaj zbirni kapacitet od 7,5 milijardi Sm3 može u potpunosti odgovoriti cijeloj regiji tj., da budem precizniji, svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ukupna sadašnja potrošnja prirodnog gasa ovih republika iznosi oko 6,5 milijardi Sm3 i ono što treba znati je to da projektovani kapacitet terminala Krk iznosi cca 5 milijardi Sm3 (sada će biti u upotrebi 2,5 milijardi Sm3).

Krk

Dalje, Mađarska je već zakupila određeni kapacitet terminala Krk i već računa na ove kapacitete u ospkrbi svojih potrošača, ali ono što je zanimljivo je to da je Mađarska potpisala i sporazum sa Rumunijom o kupovini nekoliko milijardi prirodnog gasa godišnje sa gasnih polja u Rumuniji. Bugarska, Bulgatransgaz, ulazi u vlasništvo jednog LNG terminala u Grčkoj i pokazuje interes kupovine gasa iz gasovoda TAP (gas iz Azerbejdžana).

Kada analiziramo sve podatke dolazimo do zaključka da se trenutno odvijaju procesi koji znače 20 milijardi Sm3 gasa koji nije Gazpromexport-ov. Prije 10 ili 20 godina samo se moglo maštati o ovome, a sada se ovi procesi odvijaju tiho i uz samo i povremeno koji novinski tekst.

Sada da se vratim na Južnu interkonekciju i još jednu mogućnost, a koja je realna kada se pogledaju ove milijarde Sm3. Južna interkonekcija bi trebala da ima svoj nastavak prema Brodu i time bi preko BiH išao transportni/tranzitni gasovod čime bi se stvorio JUŽNOEVROPSKI GASNI PRSTEN koji je i ucrtan u gasne karte Evrope. Nadat se da će entitet RS shvatiti šta ovo znači za prihode, a tačka Brod ne isključuje niti ruski gas jer gasovod preko BiH će biti reverzibilan.

Nekada davno pisao sam o novoj gasnoj karti Evrope i sada je ona gotovo završena. Terminal Krk izgrađen, TANAP-TAP izgrađen (ostaje IAP), Turski tok izgrađen (nastavak se završava), Sjeverni tok 2-ostalo još 18 kilometara izgradnje i Južna interkonekcija, nama bitna, u fazi izrade dokumentacije.

Ono što treba reći je to da je EU prihvatila i shvatila da je IAP projekat diverzifikacije, a ono što treba posebno istaći je to da LNG terminal na Krku ne bi možda niti bilo da nije bilo granta EU od 105 mil. EU. Južna interkonekcija bi trebala biti dijelom izgrađena isto od granta EU. Ko je još zainteresovana strana u ovim projektima (isključujem Sjeverni tok 2 i nastavak Turskog toka) ostavljam svakom čitaocu da sam zaključi, ali te zasluge su od ogromnog značaja.

Na kraju, ovih i procjenjenih 20 milijardi Sm3 prirodnog gasa su nada i potreba da regija nikad više ne dođe u situaciju iz 2009. godine i igre sa gasnim ventilom.

(autor je dugogodišnji direktor BH-Gasa i gasni stručnjak)

Hrvatski predsjednici i mi: Zašto je Josipović gospodin za Milanovića

Hrvatska je ekonomski uznapredovala u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i to je evidentno po mnogim pokazateljima. Kada bi se zaledili svi procesi u Hrvatskoj, u sadašnjem trenutku, Bosna i Hercegovina ne bi, i pojačanim intenzitetom, za trideset godina dostigla Hrvatsku. Posebno u cestogradnji, turizmu, da ne pominjemo brodogradnju, iako ni u Hrvatskoj ne stoji baš najbolje, ili poljoprivredu. Pravosuđe nam je tu bilo tu negdje, dok se nije prelomilo na „slučaju Sanader“. Administracija je u Hravstkoj efikasnija, ali ne mnogo, dok se o korupciji u Hrvatskoj manje priča, nego što je zaista ima. I, nije to sadašnje stanje odnosa i parametara, traje to, mora se priznati, posljednjih stotinjak godina. Doduše, od kada je Hrvatska u evropskim granicama, dostupniji su im mnogi evropski fondovi i mnogo više novca za potporu razvoju, ekonomiji i administraciji.

Bosna i Hercegovina uvozi iz Hrvatske sve što je dostupno širokim narodnim masama, a police tržnih centara pune su proizvoda iz Hrvatske. Naravno, prilagođeni su potražnji i standardu. Uvriježeno je mišljenje u našoj zemlji da ono što se uveze iz Evrope – in. A hrvatsko je i evropsko.

Bosna i Hercegovina izvozi u Hrvatsku nešto malo tuzlanske soli, visočku kafu „Zlatna džezva“, nešto Sarajevskog Kiseljaka, toaletnog papira i ubrusa iz „Violete“ u Grudama, nešto malo hercegovačkih vina, i sporadično se može naći poneki drugi proizvod. Na policama trgovinskih centara u Hrvatskoj, bili oni domaći, hrvatski („Konzum“, „Plodine“), ili, pak, slovenački („Merkator“, „Spar“), njemački (“Kaufland“ „Lidl“), proizvodi iz Bosne i Hercegovine su ispod cijene, i opet ne zabilježe veći promet.

Na policama hrvatskih trgovinskih lanaca ne može se naći pašteta „Perfeta“ iz Akova grupe, ali se u Bosni i Hercegovini hrvatska „Argeta“ troši nemilice, ne može se piti mineralna voda iz Tešnja, ni jedna, ali zato u Bosni i Hercegovini piju se hektolitri „Jane“, ne može se naći ni jedna piva Made in BiH, ali se kod nas zato „Žuja“ ili „Karlovačko“ ispijaju dok pod stolove ne popadamo, ne može se pronaći mlijeko iz Bosne i Hercegovine, a u nas generacije odrastaju na mlijeku uvezenom iz Hrvatske… I, moglo bi se u nedogled nabrajati. Niz primjera je podugačak, a statistički podaci o razmjeni dobara neumoljivi. Zato što je Hrvatska Evropa, a Bosna i Hercegovina to nije. I ne samo zato. Proizvodi iz Bosne i Hercegovine su podcijenjeni u Hrvatskoj, nisu dostojni prosječnog Hrvata, pa su ponuda i potražnja usklađeni. Čak nam i migrante izvoze, odnosno, vraćaju nam one koji se dokopaju hrvatskog tla, bez obzira na to jesu li im došli preko teritorije Bosne i Hercegovine. Mi od Hrvatske zavisimo, Hrvatska od nas ne zavisi, reklo bi se. Hrvatska, doduše, raširenih ruku dočekuje radnu snagu iz naše zemlje, iako je sve manje onih koji traže posla u susjedstvu, ako imaju i minimum šanse da odu dalje, u Sloveniju, Austriiju, Njemačku…Hrvatska nam, doduše, šalje pokojeg disidenta u bjekstvu od pravosudnih sporova, poput Mamića, a i mi njima vraćamo, možda i malo više, najčešće ratne zločince…

Slično je sa politikom. Posljednji izljevi aktuelnog predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, nisu ništa novo što u praksi nismo okusili u prošlim mandatima, godinama i decenijama. Iako je za mandata predsjednika Ive Josipovića počela izgradnja Pelješkog mosta, pa se digla larma u Bosni i Hercegovini da nas susjedna i prijateljska Hrvatska blokira na moru, njegova retorika je bila uljudnija, uz sve floskule i uglađenost prvaka iz susjedstva. Ruku na srce, Pelješki most ništa ne blokira, jer se nema šta blokirati ni u ulazu niti na izlazu iz neumskog zaljeva na pučinu. Moglo bi biti, ako bude u budućnosti. I tad je oficijelni Zagreb s visine gledao na oficijelno Sarajevo, ali je bilo i saradnje, susreta, razgovora. Ovo što se događa u tim odnosima od kako je na čelu Hrvatske Zoran Milanović, slobodno se može nazvati žabokrečinom od diplomatije. Jednostavno, iz Milanovića izbija komunistovština balkanskog tipa, od koga se oficijelna i pučka javnost u Hrvatskoj gnuša. U Hrvatskoj ga običan puk počesto imenuje partizančinom, aludirajući na njegov komunistički bekgraund, naspram onom desnom, nazovi ga proustaškom kojim hrvatska, posebno ruralna javnost vonja.

Predsjednik Milanović je u Hrvatskoj u sukobu sa Vladom svoje zemlje, zatim je uporan u kontriranju izuzetno uticajnoj braniteljskoj populaciji, gnuša se HDZ-a i svakoga ko podržava ovu stranku, a njegovi javni istupi se počesto sa gnušanjem komentiraju i analiziraju. Kao predsjednik Hrvatske, čije su ovlasti da predstavlja i promovira svoju zemlju, nije dostigao očekivane domete, obustavio je sukobe sa Slovencima, zbog pograničnih, i drugih sporova, pa mu ne preostaje drugo nego da udara po Bosni i Hercegovini. I ne radi to on uglađeno, ljevičarski pragmatično, već snishodljivo, kabadahijski, i tuče „k’o Maksim po diviziji“, ne birajući ni vrijeme ni način. Umjesto da je diplomatski uvijeno, pragmatično i donekle politički mudro, u vrijeme obilježavanja sjećanja na potpisivanje Dejtonskog sporazuma prije 25 godina, kazao koju, u znak podrške na putu integracija, Milanović nam „šalje“ sapune i parfeme.

Ipak je Josipović gospodin za Milanovića.

Hrvatska javnost samo što nije zažalila za prethodnom predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović, i ne samo zbog njenih atributa, koju je Milanović zamijenio na prošlim izborima. Bosna i Hercegovina će čeznuti za hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i moliti da se ne dogodi neki novi Franjo Tuđman, a neki novi Josipović bi pomogao, prije nego bi odmogao. Zato ćemo morati trpjeti do kraja mandata hudog Milanovića, koji, ako hrvatska javnost bude pri sadašnjoj pameti, neće dozvoliti da joj se omake na predstojećim izborima.

Tehnička analiza Glasa Amerike dokazala: Tegeltijin sporni razgovor se desio

Taktiku ćete vi prepustiti meni“, rečenica je koju izgovara predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija u snimku koji će dovesti do njegove ostavke, piše Glas Amerike.

U razgovoru iz nepoznatog izvora, koji je objavio portal Istraga, čuje se kako Tegeltija navodno sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom razvija strategiju za zapošljavanje njene sestre Sanje Čagar na poziciju sutkinje u Banja Luci.

Ako Sanja konkuriše u Banja Luci svi će znati da je ona tvoja sestra. A ti članica savjeta. I to će sasvim sigurno otići u medije. Tražiće da daš ostavku.“, predviđa razvoj situacije Tegeltija nudeći i rješenje: “Ako se otvori pozicija u Gradišci, Prijedoru, … šta je košta da bude tamo godinu dana pa da je kasnije prebacimo ovamo?

Iznenađenje, opravdanja, poricanje

Nakon izbijanja nove afere predsjednika VSTV-a u prvim reakcijama on je i sam potvrdio da je razgovarao sa Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre.

Tegeltija je za BIRN BiH izjavio da je razgovor s Miljanom Buhom, kojoj je mandat u Vijeću istekao u oktobru 2020. godine, vođen u drugačijem kontekstu od onoga kako je to objavio portal Istraga i da on u razgovoru ne vidi ništa sporno.

Osnovni argumenti Tegeltije i Buhe u to vrijeme bili su da se zapošljavanje nije desilo.

Tek par dana nakon toga, nakon što je afera poprimila veće medijske razmjere, Tegeltija počinje da negira da se sporni razgovor uopšte desio te tvrdi da su ga “montirale obavještajne i paraobavještajne službe” radi njegove diskreditacije.

Jedan od argumenata koji se Tegeltija trudi da što više puta ponovi je da “ako je snimak nezakonit, tj. nije moguće utvrditi autora, onda njegovu vjerodostojnost mogu potvrditi samo učesnici u razgovoru.”, te da je razgovor “montiran”

Najviši pravosudni funkcioner BiH zaboravio je još jedan, najpouzdaniji način – tehničku analizu.

Glas Amerike je odlučio da obezbjedi vrhunski software i angažuje vrhunske inžinjere zvuka u centrali Washingtonu, kako bi provjerio tehničku stranu snimka.

Razlika između montaže i fabrikovanja

Montaža je legitiman proces u radu medija i odnosi se na rezanje dužeg snimka te sastavljanjem tih dijelova proizvodnju nove, kraće i tehnički ispravnije verzije.

Fabrikovanje je proizvodnja novog sadržaja uz pomoć montaže ali koji takvom zloupotrebom dobija drugačiji, neistinit kontekst.

Tok analize

Analizom objavljenog snimka utvrđeno je sedam rezova, tj. da je snimak trajanja 3 minute sastavljen od 8 dijelova trajanja od 6 sekundi do minut i 30 sekundi. Analiza je utvrdila i tačna mjesta tzv. reza.

Utvrđen je i šum koji ukazuje da je objavljeni snimak snimljen tako što je zvuk reprodukovan iz kompjutera a snimljen na odvojenom uređaju.

Jedno od mjesta reza na objavljenom tonskom snimku

Glas Amerike, nakon ovih nalaza, kontaktirao je Avdu Avdića, urednika portala Istraga, koji je snimak objavio. Avdić je potvrdio da je snimak skraćen “zbog predugih nerazumljivih dijelova” sagovornice sa druge strane telefonske linije.

On je potvrdio i snimanje sa kompjutera obrazlažući to željom da zaštiti izvor tako što će, prekidom digitalnog niza, onemogućiti dalji prenos tzv. metapodataka u fajlu razgovora.

Avdo Avdić pristao je da, u svrhu druge analize, Glasu Amerike ustupi orginalni snimak trajanja 4 minute i 16 sekundi.

U drugoj analizi, analiziran je ambijentalni ton, svi zvukovi u prostoriji snimanja, udaljenost od uređaja koji je snimao razgovor te frekvencije zvukova na snimku što je otkrilo više detalja o samom snimku i okolnostima njegovog nastanka.

Autor analize je inžinjer zvuka Thomas Leahy na preporuku šefa odjela za istraživačko novinarstvo Glasa Amerike Tom Detzela.

Za analizu su korišteni softwarei Avid Pro Tools i iZotope RX 8 Advanced.

Da li se razgovor desio? – Da

Rezultati analiza i objašnjenja inžinjera ukazuju na to da se sporni razgovor zaista desio:

– Razgovor je snimljen u prostoriji približne veličine 4×4 metra koja je spojena sa drugom prostorijom ili hodnikom.

– Za vrijeme snimanja i Tegeltija i uređaj/osoba koja snima su statični, a uređaj se nalazi na udaljenosti između 1,5 i 3 metra od izvora zvuka (Tegeltije).

– Prostorija u kojoj je razgovor snimljen ima veću površinu, vjerovatno staklenu od koju se zvuk svo vrijeme odbija.

– Na početku razgovora u prostoriji se čuje emisija vijesti, u kojoj se na jednom mjestu spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučič.

– Duži snimak se u odnosu na objavljeni razlikuje u dužini nerazumljivih odgovora sa druge strane telefonske linije.

– Parametri ambijentalnog zvuka i frekvencija pokazuju da su svi dijelovi razgovora snimljeni pod istim okolnostima, na istom mjestu.

Da li je snimak montiran? – Postoji mogućnost

– Početak i kraj snimka pokazuju da je on dio dužeg razgovora.

– Uočene digitalne animalije (glitch) na najmanje jednom mjestu ukazuju na to da postoji mogućnost da je snimak sastavljen od najvjerovatnije dva, a moguće je i tri dijela, istog ali dužeg razgovora.

– Software je na jednom mjestu detektovao zamaskiran rez.

Krivulja koja pokazuje tehničku nelogičnost

Tegeltija: Kriv je “deep fake”

U cilju razjašnjavanja detalja analize Glas Amerike kontaktirao je Milana Tegeltiju. On nije odgovorio na poziv ali se javio viber porukom, onemogućivši bilo kakva pitanja.

U dužoj poruci Tegeltija tvrdi da “samo on zna istinu”. Većina poruke posvećena je njegovom tumačenju “deep fake” tehnika za koje tvrdi da ih je “dovoljno demonstrirao” na svom Twitter nalogu. Njegov glavni argument za to je “da se samo može zamisliti šta mogu [uraditi] obavještajne službe sa opremom kojom raspolažu“. On tvrdi da su “vodeći svjetski stručnjaci” ne navodeći njihova imena, “jasno rekli da je skoro pa nemoguće” otkriti deep fake redove.

Nakon provjere, Glas Amerike utvrdio je da ove njegove tvrdnje ne odgovaraju istini. Prema tvrdnjama inžinjera zvuka “deep fake” je stručnjacima i pomoću analize moguće otkriti, često i relativno lako. Iako takvi radovi mogu zavarati neobučene pojedince koji se oslanjaju isključivo na sluh ili vid, software koje koriste stručnjaci, a koji pri analizi prikazuju egzaktne grafikone i krivulje zvuka, nije moguće lako prevariti.

U slučaju analiziranog snimka, osnovni argument stručnjaka da nije u pitanju deep fake temelji se na izmjerenim parametrima tona sagovornice sa druge strane telefonske linije.

Ne vidim način da deep fake može napraviti tako nešto“, rekao je inžinjer zvuka Glasa Amerike Thomas Leahy.

Dodatni argumenti koji ne idu u prilog Tegeltijinoj “deep fake” teoriji zavjere su karakteristike njegovog načina govora, često nerazumljivog i ispresjecanog te karakteristike jezika u BiH koji podrazumijevaju akcentovanje riječi i padeže, što deep fake tehnologije, za sada, teško mogu razumjeti i reproducirati.

Epilog

Tehnička analiza Glasa Amerike ukazuje na to da se, sporni, objavljeni razgovor zaista desio, da je kraćen, te da sastavljen od dijelova (dva ili tri) dužeg ragovora, za sada, nepoznatih pojedinosti i trajanja.

Washington View: President Biden’s Challenges in Europe’s East

President-elect Joe Biden has committed himself to restoring trans-Atlantic relations after the uncertainties of the Donald Trump administration. Although Trump’s national security team actually helped to strengthen NATO’s military capabilities, disputes grew in several other arenas such as trade, climate, pandemic response, and handling crises in the Middle East and other regions. Biden is convinced that a more united and cooperative alliance can better manage a plethora of global problems. One of his biggest challenges will be in Europe’s east, a region that is vital for the continent’s security but faces both internal and external assaults on its sovereignty and democracy.

The Wider Europe is not monolithic but includes consolidated democracies, states where democratic norms are under threat, countries with disputed borders, states whose governments are subject to Russian state capture, and countries whose territories are occupied by Russian forces. An effective U.S. strategy must focus on strengthening national sovereignty and regional security without alienating any ally or partner and inadvertantly pushing them closer to Moscow.

In states where democratic norms are endangered, as in Poland and Hungary, the U.S. administration needs to encourage pluralism, the rule of law, a free media, and the separation of powers but it cannot ostracize any freely elected government and potentially weaken NATO’s eastern flank. For instance, despite move by the governing party in Poland to influence or control the judiciary, the country has a strong tradition of resisting authoritarianism, possesses a vibrant civil society, and is the front line defender of NATO against Russia’s political probing and geopolitical revisionism. In campaigning for democratic norms, the White House may also need to explain America’s own democracy deficits, including partisan based Supreme Court selections, the rejection of the simple majority principle in electing Presidents, deeply polarized domestic politics, the widespread acceptance of disinformation and conspiracy theories, and the evidently problematic transition between U.S. administrations.

In countries with disputed borders whose existence is threatened, Biden’s national security team can help reinforce their sovereignty and integrity. In the Western Balkans, it must finalize the Serbia-Kosova talks with a roadmap for inter-state recognition. U.S. leadership in the dialogue necessitates working closely with the EU and preventing Belgrade from delaying or diverting the final agreement. The absence of consensus assists Moscow’s subversion, while positive steps toward a bilateral deal can open up avenues for regional economic development and EU integration.

The Biden administration also needs to tackle the main impediments to Bosnia-Herzegovina’s progress into Western institutions. Constitutional, legal, and electoral changes are necessary to empower the central government in Sarajevo to function like any administration in Europe. Economic assistance must promote this process by curtailing the ability of entities and ethno-national leaders to paralyze decision-making, while anti-corruption laws must be stringently enforced in all state institutions. Persistent threats against Bosnian integrity by separatist politicians must carry penalties by triggering the full exposure of their financial malfeasance and subversive connections with Russian oligarchs, officials, and intelligence services.

For countries whose governments are targeted by the Kremlin or increasingly beholden to Chinese investment, the U.S. can help devise a strategy of economic liberation. It will need to work closely with the EU to preclude the takeovers of key economic sectors while creating better conditions for private and public investment that will be desperately needed in the wake of the COVID-19 pandemic. The Biden White House needs to promote a multi-national front against Russia’s subversion and focus on crucial state vulnerabilities, particularly in Bulgaria, Hungary, and Serbia, including disinformation, corruption, energy dependence, and the funding of nationalist and ideological radicalism.

Washington can also play a constructive role in Belarus not by sealing off the state from Western institutions through economic and diplomatic sanctions that will simply push the country closer into Russia’s orbit. It must work closely with Poland and Lithuania in a longer-term effort to bring the country closer to the European mainstream. Warsaw’s proposal for an EU mini “Marshall Plan” of economic assistance would be a valuable starting point together with developing contacts with all political actors in Minsk. Washington must also engage in forward planning in case the simmering Belarus crisis precipitates a Russian military intervention or a tighter inter-state union that would have a direct impact on NATO allies Poland and Lithuania.

 In countries whose territories are occupied by Russian forces, the White House must strengthen their defenses by providing weapons systems that will deter further aggression. Additionally, Ukraine needs a roadmap to NATO entry, while Georgia has already qualified and should start the NATO accession process. Moscow’s threats do not escalate into military intervention when independent states are under NATO’s umbrella. This has been clearly evident with Estonia, Latvia, and Lithuania after they joined the Alliance.

To be successful Biden’s policy toward Europe’s east has to be undergirded by a strong NATO and a firmer approach toward Russia. NATO’s eastern flank needs fortification in the Black Sea region in particular, by enhancing maritime defenses and capabilities in Romania and Bulgaria. Washington’s relations with Ankara must be rebuilt on the foundations of Allied security, as Turkey is an indispensable NATO bulwark against Russia and Iran. And in the wake of the latest war between Armenia and Azerbaijan, America’s role as an honest broker should aim to pull both countries closer to the West even while Moscow seeks to divide, rule, and isolate them. A more prominent U.S. role in the South Caucasus will help develop Allied connections with Central Asia and counter growing Chinese influence.

Biden must also avoid a strategic detente with Moscow in the fruitless hope that America’s chief adversary can be transformed into a genuine partner. A more assertive U.S. policy can spotlight Russia’s vulnerabilities, including its economic weaknesses and growing domestic turmoil. International democracy initiatives proposed by the President-elect should zero in on the Russian Federation by supporting human rights, political pluralism, ethnic equality, and genuine federalism in this increasingly unmanageable state. Russia’s offense against the trans-Atlantic alliance must be turned into a more difficult defense.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture.

Zemljo moja: Praznični vodič za početnike o funkcionisanju BiH

Često ćete čuti analitičare kako zbrajaju sve ministre u državi želeći na taj način da prikažu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nerijetko ćete pročitati i naslove na portalima, čuti vijesti na radiju i na televiziji kako se bh. političari nisu dogovorili. Ali vrlo rijetko, skoro nikako, u javnom prostoru možete čuti i pročitati detaljno objašnjenje kako se donose odluke u institucijama u BiH i koji su to sve mehanizmi blokade. Istraga.ba će danas, na Dan državnosti, pokušati što slikovitije pojasniti svojim čitaocima na koji to način, po državnom i entitetskim ustavima i zakonima funkcionišu institucije.

Predsjedništvo BiH

Svi već znaju da BiH ima tri člana Predsjedništva, ali je malo onih koji znaju kako oni odlučuju. Ako Predsjedništvo, recimo, treba da imenuje nekog ambasadora, za tu odluku moraju glasati sva tri člana Predsjedništva. Tako Milorad Dodik, naprimjer, može blokirati imenovanje bilo kojeg ambasadora kojeg predlože Željko Komšić ili Šefik Džaferović. Dovoljno je da potegne pitanje vitalnog interesa i da ga u tome podrže dvije trećine zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.  I sve će biti zaustavljeno. Željko Komšić, pak, teško može blokirati neku odluku, pozivajući se na vitalni entitetski interes. Njegov vitalni interes moralo bi podržati dvije trećine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, ali ta većina je uvijek pod kontrolom HDZ-a BiH. Ukoliko bi Šefik Džaferović htio da blokira neku odluku pozivajući se na vitalni nacionalni interes, morao bi dobiti podršku najmanje dvanaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Međutim, ako su dva člana Predsjedništva protiv neke odluke, vitalni interes uopće nije bitan. Način ovog funkcionisanja najbolje se može vidjeti u slučaju PISA testiranja učenika. Milorad Dodik je pokrenuo pitanje vitalnog interesa, dobio je dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sve je zaustavljeno. Koliko god za ovu odluku bili Komšić i Džaferović ona ne može biti donesena. Isto tako, ako Dodik insistira na donošenju neke odluke, a protiv nje su Džaferović i Komšić, ona ne može biti usvojena.

Vijeće ministara BiH 

Da bi bilo imenovano Vijeće ministara BiH za njega mora glasati natpolovična većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Vijeće čine predsjedavajući, dva zamjenika iz reda drugih konstitutivnih naroda i ministri. Ako Vijeće ministara BiH treba da imenuje, recimo, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za tu odluku mora glasati više od pola ministara uz uslov da u toj većini budu predsjedavajući i dva zamjenika. Konkretno, da bi bio imenovan novi direktor UIO ili bilo koje druge  agencije na državnom nivou, za moraju glasati, prema trenutnom rasporedu, Zoran Tegeltija, Bisera Turković i Vjekoslav Bevanda. Bude li, naprimjer, Vjekoslav Bevanda protiv imenovanja direktora UIO, imenovanja neće biti. U tom slučaju na funkciji bi ostao stari direktor, bez obzira na to što je van mandata.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH 

Da bi neka odluka u Predstavničkom domu bila donesena, za nju mora glasati natpolovična većina prisutnih zastupnika, s tim da je nužna i entitetska većina. Ako za odluku ne bude glasalo najmanje pet zastupnika iz Republike Srpske, odluka neće biti donesena u prvom krugu glasanja. Uslijedilo bi, potom, usaglašavanje, nakon kojeg bi odluka ponovo bila stavljena na glasanje. Čak i da odluka bude donesena u Predstavničkom domu ona, osim u izuzetnim slučajevima, ne bi stupila na snagu, jer bi morala biti usvojena i u Domu naroda PS BiH.

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH

Dom naroda BiH čini ukupno 15 delegata, iz svakog konstitutivnog naroda po njih pet. Odluka se donosi većinom glasova, s tim da i ona uključuje entitetsku većinu. Tako, recimo, da bi neka odluka bila donesena, za nju moraju glasati najmanje dva delegata iz Republike Srpske. Osim toga, ako na sjednici nisu prisutna tri delegata iz jednog kluba, onda nema kvoruma za održavanje sjednice. Dakle, ako na sjednicu, naprimjer, ne dođu tri delegata hrvatske nacionalnosti, sjednica ne može biti održana. A od izbora u Federaciji direktno ovisi izbor deset delegata u bošnjačkom i hrvatskom klubu Doma naroda BiH.

Predsjednik Federacije BiH

U ovom poglavlju se nećemo baviti potpredsjednicima FBiH, jer je način njihovog izbor identičan. A situacija sa predsjednikom FBiH je, ukratko, ovakva. Da bi neko uopće bio kandidat za predsjednika FBiH mora ga, prethodno, predložiti šest delegata iz Kluba naroda iz kojeg dolazi. U pitanju su delgati u Domu naroda FBiH. Pojednostavljeno, da bi neka osoba hrvatske nacionalnosti bila imenovana za predsjednika Federacije, moralo bi ga predložiti šest od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, nakon čega taj prijedlog ide na glasanje u Predstavnički dom FBiH, a potom i u Dom naroda FBiH koji ga potvrđuju većinom glasova. Tek kada bude potvrđen predsjednik FBiH (i potpredsjednici) može biti predložen mandatar za novi saziv Vlade FBiH. Predlaže ga, upravo, predsjednik FBiH. Znači, bez šest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda nema izbora predsjednika Federacije, a time i nove Vlade FBiH.

Dom naroda FBiH

Po Zakonu, Dom naroda FBiH bi trebalo činiti po 17 delegata iz reda konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), te delegati iz reda Ostalih. Svi delegati u Domu naroda prethodno moraju biti izabrani u kantonalne skupštine. Prema Ustavu FBiH, svaki kanton u Dom naroda delegira po jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. S obzirom na to da u Federaciji ima deset kantona, preostali delegati se biraju na osnovu Uputstva Centralne izborne komisije. I upravo tu nastaje problem. Recimo, Tuzlanski, Sarajevski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski kanton mogu delegirati samo po jednog Hrvata, dok preostale Hrvate u Dom naroda FBiH delegiraju ostali kantoni u kojima vlada HDZ BiH. To znači da je HDZ-u do sada ostavljana mogućnost da iz kantonalnih skupština delegira najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ako oni imaju 12, onda svi drugi zajedno imaju pet. A najmanje šest delegata je potrebno da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Osim toga, ako imate tri delegata u Domu naroda FBiH, to znači da možete imati i jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Imate li ih 12, kao recimo HDZ BiH, to znači da na državnom nivou imate četiri od pet Hrvata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, ko kontroliše dvotrećinsku većinu u Klubu Bošnjaka ili Hrvata Doma naroda Federacije BiH apsolutni je vladar u državi.

Vlada Federacije BiH

Vladom FBiH upravlja premijer s tim da on ima i dva dopremijera iz dva druga konstitutivna naroda. No, Vlada FBiH donosi odluke   prostom većinom, bez etničkog glasanja. Ali premijer Federacije, recimo, ne može razriješiti nijednog od svojih ministara. Premijer može predložiti razrješenje, ali konačnu odluku o razrješenju donosi – predsjednik Federacije. Ako bi, recimo, Fadil Novalić želio razriješiti ministricu finansija Jelku Milićević, to ne bi mogao uraditi bez potpisa njenog stranačkog kolege Marinka Čavare.

Porezna politika

Po automatizmu, ministar finansija FBiH je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH zajedno sa svojim kolegama ministrima finansija iz Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske. Iako UO UIO ima šest članova, samo tri ministra finansija imaju pravo veta. To znači da nijedna odluka u UIO ne može biti donesena, a da za nju ne glasaju Jelka Miličević i Vjekoslav Bevanda. Nadalje, ukoliko UIO u nekoj firmi, prilikom kontrole, utvrdi nepravilnosti njihova rješenja postaju izvršna. Istodobno, ako Porezna uprava Federacije  u nekoj kompaniji nađe nepravilnosti u okviru svoje nadležnosti, njena rješenja nisu izvršna. Svi imaju pravo žalbe u ovom slučaju ministrici finansija Jelki Miličević.

Pravosuđe

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Jednog člana VSTV-a biraju sve sudija Suda BiH, drugog člana biraju svi tužioci Tužilaštva BiH, trećeg pravosudni radnici Brčko distrikta, četvrtog svi kantonalni tužioci u Federaciji, petog sve općinske i kantonalne sudije iz Federacije, šestog sudije Vrhovnog suda FBiH, sedmog tužioci Tužilaštva FBiH, osmog advokati FBiH, devetog republički tužioci RS, desetog sudije osnovnih i okružnih sudova RS, jedanaestog sudije Vrhovnog suda RS, dvanaestog okružni tužioci RS, trinaestog advokati RS, četrnaetstog Vijeće ministara BiH i petnaestog Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Tih petnaest članova VSTV-a međusobno biraju predsjednika VSTV-a i to natpolovičnom većinom. Za njegovo razrješenje, pak, potrebna je dvotrećinska većina. Tih petnaest članova VSTV-a BiH bira i imenuje sve tužioce i sve sudije u cijeloj BiH. Sve imenovanja, od općinskih i osnovnih sudija do sudija Suda BiH i od kantonalnih i okružnih tužilaca do glavnog tužioca Tužilaštva BiH u rukama je VSTV-a kojim trenutno rukovodi Milan Tegeltija.

 

 

 

Kosmopolitski duh u migrantskoj krizi: Orbanizacija Sarajeva

“Treba se organizovati ova gradska raja što se znamo međusobno u tri četiri auta od Čaršije do Ilidže, sve skloniti sa semafora iz grada. Bez sile, samo ih snimati i reći da se sklanjaju. I neka vide majmuni da ima spremnih momaka u gradu. Ima grupa momaka, večeras kreću”.

Ovu sam poruku dobio u četvrtak popodne, par sati nakon što je policija na Stupu uhapsila Marokanca osumnjičenog za ubistvo u sarajevskom naselju Otes. Uznemireni zbog ubistva, građani Ilidže i Hadžića su izašli na masovne proteste. Pridružili su im se političari, ministri, policajci i mediji koji su cjelodnevno prenosili “zabrinutost zbog migrantske krize”. Nekad popodne istoga dana MMA borac Denis Stojnić i još uvijek aktualni gradski vijećnik iz Sarajeva preko medija poziva na progon migranata.

“Ovo zlo što nam je zaposjelo državu, istjerati obavezno”, kazao je Stojnić, a prenijeli ozbiljni mediji sa sjedištem u Sarajevu.

Ali  nije problem u Denisu Stojniću kojeg su čak i njegovi birači shvatili neozbiljno. Problem su ovi “ozbiljni” zvaničnici koji su se pridružili svom narodu žednom osvete nad migrantima koji su u Otesu ubili bh. državljanina.

Kantonalni skupštinski zastupnik SBB-a, bokser Dževad Poturak, koordinirao je “spontane” proteste građana Ilidže. Pridružio se, potom, kamera i pažnje uvijek (po)željan državni zastupnik Saša Magazinović koji je poslao poruke nenadležnim institucijama da osiguraju građane. Onda se javnosti obratio kantonalni ministar policije Ismir Jusko, a potom i njegov federalni kolega Aljoša Čampara.

“Radončić je u pravu, migranti nisu nikakvi turisti”, kazao je ministar policije, a potom “zagrmio” da je “revolt građana opravdan i da migranti čine krivična djela”.

“Mašala klanja”, pisalo je na fotografiji migranta uslikanog netom nakon hapšenja u kombiju MUP-a Kantona Sarajevo.

Stotine takvih i sličnih poruka ispisano je bilo danas na društvenim mrežama i forumima medija čije je sjedište u kosmopolitskom Sarajevu. Građani ohrabreni stavovima ministara policije počinju da pozivaju na linč migranata.

“Samo Orbanov recept i zaobilazit će nas u širokom luku”, glasio je komentar na tekst o tome kako hrvatski policajci bičuju migrante.

Taj je komentar objavljen na načitanijem portalu u Srajevu, portalu Klix, “lajkalo” preko 400 ljudi. Ili u prevodu – četiri stotine građana koji su, reći će federalni ministar policije Aljoša Čampara, u pravu.

Antimigrantska histerija zahvatila je Sarajevo, taj kosmopolitski centar posljednjih dana cijenjen u svijetu u regiji. Ne potoji nijedan objavljen tekst o migrantima ispod kojeg nije bio poziv na njihovo ubistvo. Državni zastupnik lijeve orjentacije upozorava da će Sarajevo zahvatiti “krajiški scenariji”. Štaviše, Saša Magazinović ga svojim istupima i priželjkuje, a da se, pritome, kao zastupnik u Parlamentu BiH ne udostoji postaviti ijedno ozbiljno pitanje kada je u pitanju migrantska kriza. Evo, ukratko, suštine problema.

Milorad Dodik ne dozvoljava angažman Oružanih snaga BiH na granici sa Srbijom. Bez njegovog pristanka angažman oružanih snaga nije moguć. Osim toga, Granična policija BiH kojom upravlja HDZ-ov kadar Zoran Galić kao ispomoć na Drini koristi Žandarmeriju MUP-a RS-a koja migrante koji uđu u BiH iz Republike Srpske prebacuje na teritoriju Federacije BiH. Federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara nikad nije poduzeo nijedan konkretan potez kako bi spriječio ubacivanje migranata u kantone sa bošnjačkom većinom. Dalje, Vlada Republike Hrvatske kupuje opremu za pripadnike Granične policije BiH. Ta oprema se isključivo koristi u akcijama na granici sa Hrvatskom, gdje bh. graničari sprječavaju migrante da izađu u Hrvatsku. Istodobno, Hrvati svakodnevno na teritoriju BiH ilegalno ubacuju migrante o čemu pišu i svjetki mediji. Saša Magazinović kao državni zastupnik to skoro i da ne problematizira, dok federalni ministar unutrašnjih poslova uopće ne reagira na prebacivanje migranata iz RS-a u Federaciju. No, zato populističkim metodama podržavaju građane koji pozivaju na klanje migranata. Kao da nijedan od njih dvojice nikad nije bio izbjegllica u Srbiji ili Austriji za vrijema rata u BiH.

 

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...