Washington View: Moscow’s Campaign Against U.S. Democracy

Moscow’s election interference is not simply an attack on U.S. democracy but a means to weaken America’s global role. Russian intelligence agencies are engaged in disinformation offensives crafted to exploit rifts in American society and depict the U.S. as an ailing power. The Kremlin favors the re-election of Donald Trump because he is seen as a disruptive force and a potentially valuable partner. But even if Joe Biden wins the presidency, Moscow will promote domestic conflicts to challenge the legitimacy of the U.S. system.

Polarization between Republicans and Democrats is so pronounced in the U.S. that foreign actors have space to infiltrate disinformation whether to help or discredit either presidential candidate. Partisan rifts are also reflected in a deeply divided electorate, which is susceptible to a range of conspiracy theories. This has become most evident in the growing popularity of the Q-Annon movement, reminiscent of medieval witchcraft accusations, in which the Democrats are believed to be Satan worshippers, pedophiles, and cannibals who will be unmasked and imprisoned by Trump. Delusion, unrest, and mayhem in the U.S. works to Moscow’s advantage in the escalating struggle for global influence. Disinformation is not an end in itself – it serves at least three geo-strategic goals, which the Kremlin magnifies through official channels and an army of digital disinformers.

First and foremost, Moscow seeks to discredit American democracy as a failing and fraudulent system. It highlights supposedelection rigging, illicit campaign financing, voter suppression, media bias, or whatever exploitable controversies emerge during the U.S. election campaign. It can also include more active measures by hacking or fabricating Emails or some other texts at opportune moments, as witnessed with Hilary Clinton during the 2016 U.S. elections. For several months, Russian intelligence has been active in supplying Trump’s advisors and allies with scandalous disinformation to defame Biden and his family. The purpose is to help Trump win the elections or to undermine the legitimacy of the incoming Biden administration.

Unlike in communist times, Moscow no longer trumpets its own system as idyllic but primarily seeks to widen any fissures in Western democracies so they are no longer models for Russia’s neighbors and allies. Democratic systems can be depicted and discredited as facades for racism, xenophobia, and class division. The U.S. is portrayed as having irreconcilable social fractures, whether based on class, wealth, ethnicity, color, religion, region, or sexual identity, and with deepening rifts between “red” and “blue” states that no administration will be able to bridge. It may even intensify its promotion of separatism in the American south or a more comprehensive disintegration of the United States.

A second related Kremlin goal is to discredit U.S. officials as hypocrites for criticizing crackdowns on dissent and other civil rights abuses in authoritarian countries. Russia’s government revels in the portrayal of America as a country on the brink of civil war and impending collapse, thereby justifying its own allegedly successful handling of domestic opposition and unrest that ensures stability.

Third, and most critically, Moscow is eager to diminish the U.S. role in the world not only as the beacon of individual freedom but also as a trusted ally. Trump has unwittingly helped Putin on various occasions by openly questioning NATO’s purpose and threatening to withdraw U.S. troops from various key regions, including Europe. Ongoing domestic unrest supposedly underscores that Washington will be too preoccupied with its internal problems to assist any of its allies in a time of crisis. Moscow also promulgates the notion of America’s growing weakness, as evident in its inadequate handling of the COVID-19 pandemic. This can bolster arguments that the U.S. is a fading power, that national sovereignty has prevailed over American globalization, and that “liberal democracies” are on the decline.

The lesson is that all states should curtail their alliances with the U.S. and instead look toward Moscow and Beijing as models and leaders. This theme also has a domestic component in the U.S. by tapping into brewing sentiments among the American public that Washington should scale back its global involvement and curtail its international alliances and focus on rebuilding the U.S. economy and ensuring health care in the wake of the pandemic.

Ultimately, political polarization, domestic unrest, and civil conflict in the United States are not the key objectives for the Kremlin. They are the primary means to achieve strategic victory. The main goal is to restrict the U.S. to its own hemisphere, diminish America’s international alliances, and enable authoritarian states to carve up the world into spheres of influence.

Putin calculates that if Trump is re-elected he will feel more unrestrained in applying his version of “America First.” No longer dependent on the U.S. Congress for his political survival, Trump would have a freer hand to disregard Republican lawmakers and his national security team, which has maintained a pro-NATO orientation. Ideally for Moscow, such a scenario could result in reducing America’s role in Western institutions, removing all American troops from Europe, lifting economic sanctions for Russia’s invasion of Ukraine, forging a strategic partnership with Putin, and even sacrificing much of Europe’s east to Moscow in a new Yalta-like grand bargain.

A Biden victory is less welcome in Moscow, as it would refocus Washington on intensifying transatlantic cooperation and could presage a tougher policy toward Russia, including more effective strategic pushback for its ongoing attacks on neighboring states. Biden could also capitalize on pledges to reform America’s law enforcement institutions by pursuing a wider campaign in support of individual liberty and ethnic equality. This would mean greater attention to Moscow’s subjugation of political opponents and the numerous nations that are politically imprisoned in the Russian Federation. And there could also be an element of retribution from the new administration for persistent Kremlin attempts to besmirch the Biden family and the Democratic Party.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.)

Bivši direktor BH-Gasa piše za Istragu: Južna interkonekcija smanjuje plinsku ovisnost BiH

Nakon upornog odbijanja entiteta RS da pokrene aktivnosti na realizaciji gasne interkonekcije prema Hrvatskoj Zenica-Brod, a to uporno odbijanje trajalo je preko 10. godina, otpočelo se sa aktivnostima koje su podrazumijevale iznalaženje rješenja koje bi ipak podrazumijevalo izgradnju gasovoda koji bi značio sigurnost snabdjevanja i diverzifikaciju izvora snabdjevanja. Ono što treba znati, a što samo rijetki znaju i u gasnoj privredi BiH, primopredajna tačka Zvornik je u zimskim mjesecima bila zagušena i satne/dnevne potrebe su prevazilazile potrebe potrošača i na mreži su se morali isključivati pojedini potrošači tj. ograničavati u potrebama u prirodnom gasu kako bi individualni potrošači (Sarajevo) imali dovoljne količine prirodnog gasa. Istovremeno, situacija u sigurnosti snabdjevanja je bila pogoršana i poznatom gasnom krizom (Ukrajina-Rusija) kada je BiH ostala 72 sata bez dotoka gasa i čime se pokazalo da jedan pravac snabdjevanja ne može obezbjediti sigurnost snabdjevanja za BiH/FBiH.

Ono što je bilo sretna okolnost je to da je 2007. godine započela izgradnja gasovoda Bosiljevo-Split i čime su se počele stvarati pretpostavke ozbiljnijem pristup u razmišljanjima da se dva transportna sistema susjednih i prijateljskih zemalja spoje na jugu BiH. Činjenično, početkom realizacije projekta gasovoda Zenica-Travnik izrađena je i studija gasifikacije tri kantona u Hercegovini i to je sve dalo dobre preduslove da se krene u pregovore sa kompanijom Plinacro o povezivanju dva gasovoda i time BiH dobije drugi pravac snabdjevanja i toliko potrebnu sigurnost u snabdjevanju. O problemima na Zvorniku, starosti gasovoda u Srbiji i BiH (preko 40 godina) ovdje neću govoriti, ali moram reći da isporučilac gasa,Gazpromexport, nije pravio problem nikada u isporukama gasa (bilo je problema oko regulisanja ratnog duga), ali i oni su znali da svi problemi na našem pravcu nastaju zbog tačke Zvornik i odnosa na relaciji entitet RS – Srbija.

Može se reći da aktivnosti na Južnoj interkonekciji počinju davne 2009. godine. Sve intenzivne aktivnosti koje se vode u zadnje 4 godine su plod aktivnosti uposlenih u BH-Gasu i aktuelnog direktora i čime je ovaj gotovo zanemareni projekat došao do tačke da EU želi grant sredstvima pomoći u realizaciji ovog gasovoda.

Projekat Južna interkonekcija BiH i Hrvatska pravcem Zagvozd (HR) – Posušje (BIH) – Novi Travnik sa odvojkom za Mostar (DN 500, 75 bar) je projekat čijom realizacijom će se ostvariti sigurnost snabdjevanja BiH prirodnim gasom, obezbjediti integracija sa Evropskom transportnom mrežom, povezivanja transportnih sistema Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i što je najbitnije isključivanje bilo kakvih ucjena na Zvorniku, te mogućnost kupovine i nekog drugog gasa koji ne znači ovisnost samo o jednom isporučiocu niti pravcu snabdjevanja. Dva ulaza prirodnog gasa u BiH će osigurati, u svakom trenutku, da se svakom potrošaču odgovori na njegove potrebe u prirodnom gasu.

Južna interkonekcija posebno dobiva na svom značaju kada pogledamo aktivnosti koje se vode trenutno u regiji, ovdje posebno mislim na Hrvatsku, a koje podrazumijevaju završetak izgradnje terminala na Krku, LNG terminal, i projekat IAP (gas iz Azerbejdžana). Izvori gasa za Južnu mogu biti pristup izvorima gasa iz LNG terminala Krk (HR), Kaspijske regije (TANAP – Transanadolijski gasovod, TAP – Transjadranski gasovod i IAP – Jonsko-jadranski gasovod), gasnih čvorišta EU (Alžirski, Norveški, itd.), te pristup skladištima gasa u regiji. Ovdje se ne isključuje niti gas od Gazpromexporta, ali treba znati da pravac Zvornik-Sarajevo će ostati primaran za ovog isporučioca gasa obzirom na završetak izgradnje nastavka Turskog toka i postoječeg pravca snabdjevanja.

Južna interkonekcija podrazumijeva snabdjevanje potrošača svih kantona/županija na trasi gasovoda kao i snabdjevanje potrošača u Kantonu Sarajevo. Kanton Sarajevo kao najveći potrošač prirodnog gasa ovim projektom će dobiti mogućnost da svi potrošači koji koriste čvrsta goriva za zagrijevanje prostora te energente zamijene prirodnim gasom. Kapaciteti na pravcu južne zadovoljavaju i zadovoljit će sve potrošače u prirodnom gasu i isključena je potreba ograničenja u isporukama gasa kako je to nekad bilo na postoječem pravcu snabdjevanja.

Kao što možemo vidjeti velike su koristi novog pravca snabdjevanja prirodnim gasom, ali sada bih se osvrnuo na jednu globalnu sliku onoga što se dešava u regiji, a, rekoh već, ima direktne veze sa Južnom interkonekcijom.

LNG terminal Krk je kapaciteta cca 2,5 milijardi Sm3, a gasovod IAP je kapaciteta 5,0 milijardi Sm3. Ovaj zbirni kapacitet od 7,5 milijardi Sm3 može u potpunosti odgovoriti cijeloj regiji tj., da budem precizniji, svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ukupna sadašnja potrošnja prirodnog gasa ovih republika iznosi oko 6,5 milijardi Sm3 i ono što treba znati je to da projektovani kapacitet terminala Krk iznosi cca 5 milijardi Sm3 (sada će biti u upotrebi 2,5 milijardi Sm3).


Dalje, Mađarska je već zakupila određeni kapacitet terminala Krk i već računa na ove kapacitete u ospkrbi svojih potrošača, ali ono što je zanimljivo je to da je Mađarska potpisala i sporazum sa Rumunijom o kupovini nekoliko milijardi prirodnog gasa godišnje sa gasnih polja u Rumuniji. Bugarska, Bulgatransgaz, ulazi u vlasništvo jednog LNG terminala u Grčkoj i pokazuje interes kupovine gasa iz gasovoda TAP (gas iz Azerbejdžana).

Kada analiziramo sve podatke dolazimo do zaključka da se trenutno odvijaju procesi koji znače 20 milijardi Sm3 gasa koji nije Gazpromexport-ov. Prije 10 ili 20 godina samo se moglo maštati o ovome, a sada se ovi procesi odvijaju tiho i uz samo i povremeno koji novinski tekst.

Sada da se vratim na Južnu interkonekciju i još jednu mogućnost, a koja je realna kada se pogledaju ove milijarde Sm3. Južna interkonekcija bi trebala da ima svoj nastavak prema Brodu i time bi preko BiH išao transportni/tranzitni gasovod čime bi se stvorio JUŽNOEVROPSKI GASNI PRSTEN koji je i ucrtan u gasne karte Evrope. Nadat se da će entitet RS shvatiti šta ovo znači za prihode, a tačka Brod ne isključuje niti ruski gas jer gasovod preko BiH će biti reverzibilan.

Nekada davno pisao sam o novoj gasnoj karti Evrope i sada je ona gotovo završena. Terminal Krk izgrađen, TANAP-TAP izgrađen (ostaje IAP), Turski tok izgrađen (nastavak se završava), Sjeverni tok 2-ostalo još 18 kilometara izgradnje i Južna interkonekcija, nama bitna, u fazi izrade dokumentacije.

Ono što treba reći je to da je EU prihvatila i shvatila da je IAP projekat diverzifikacije, a ono što treba posebno istaći je to da LNG terminal na Krku ne bi možda niti bilo da nije bilo granta EU od 105 mil. EU. Južna interkonekcija bi trebala biti dijelom izgrađena isto od granta EU. Ko je još zainteresovana strana u ovim projektima (isključujem Sjeverni tok 2 i nastavak Turskog toka) ostavljam svakom čitaocu da sam zaključi, ali te zasluge su od ogromnog značaja.

Na kraju, ovih i procjenjenih 20 milijardi Sm3 prirodnog gasa su nada i potreba da regija nikad više ne dođe u situaciju iz 2009. godine i igre sa gasnim ventilom.

(autor je dugogodišnji direktor BH-Gasa i gasni stručnjak)


Nermin Bise piše hronologiju beščašća: Nasilje prema Veležu je uvod u rušenje Saveza i reprezentacije

Utakmica između Borca i Veleža koju je obilježila brutalna pljačka na štetu mostarskog kluba u izvedbi sudije Miloša Gigovića ima i svoje treće poluvrijeme. Po spuštanju zavjese na sramotna dešavanja u Banjaluci na scenu su stupili članovi Komiteta za suđenje Fudbalskog saveza BiH koji su “potopili” kontrolora suđenja na toj utakmici Adnana Alispahića iz Zenice i perfidno “pokrili” Gigovića te ga tako vjerovatno spasili od udaljavanja sa fudbalskih terena za sva vremena. 

No, da bismo prosječnom čitaocu koji nije upućen u zakulisne mešetarske rabote približili kako se to sve riješava potrebno je hronološki poredati tok događaja i bar malo približiti brutalnost očite krađe koja se desila javno u televizijskom prenosu pred milionskim auditorijem. Ovdje je važno napomenuti da smo detalje koji su se dešavali na sjednicama Komiteta za suđenje FS BiH saznali iz povjerljivog izvora bliskog tom Komitetu koji je zatražio da njegov identitet ne otkrivamo iz razumljivog razloga bojeći se sankcija koje bi pretrpio ako bi javno progovorio o ovoj blamaži.

Pa, krenimo redom.

Prva sumnjiva indikacija da će utakmica Borac-Velež biti izrežirana jeste određivanje sudije Gigovića da sudi tu utakmicu. Iako je taj sudija formalno iz Bosanske Gradiške javna je tajna da već godinama živi i radi u Banjaluci, dakle, u gradu iz kojeg je domaći klub kojem će suditi utakmicu protiv Veleža. Tu je odmah u startu Komisija koja delegira sudije pri Komitetu za suđenje ustvari na sebe preuzela svu lakrdiju koja će uslijediti na utakmici. Pa samim time na sebe su preuzeli i odgovornost da, kako će kasnije uslijediti i ispostavit će se, pokriju sudiju Gigovića i njegovo tendenciozno i sramotno suđenje. O suđenju se manje više u proteklih deset dana sve napisalo. A sve je dobro uočio i kontrolor suđenja Adnan Alispahić.

Naime, spomenuti kontrolor suđenja Gigovića ocjenjuje negativnom ocjenom 7,2 koja znači da je bila riječ o razočaravajućem suđenju sa jednom, dvije ili više grešaka. Takva ocjena sa opisom svih grešaka i razočaravajućih odluka po proceduri ide pred Komitet za suđenje. U njemu sjede i mešetare Zoran dr. Rebac, Miro Hrkač, Ibrahim Hasanbegović, Muamer Bureković, Dragan Banjac i Ognjen Valjić. Prije samog sazivanja sjednice, kako smo saznali, kontroloru Alispahiću iz Komiteta je sugerisano da “podigne” Gigovićevu ocjenu ali je kontrolor iz Zenice ostao pri svojoj zadnjoj odluci – negativno – 7,2!

Saziva se sjednica Komiteta za suđenje i traje beskonačno dugo. Satima se nisu uspjeli “drugovi” iz Komiteta usaglasiti jesu li za drastično kažnjavanje Gigovića (za što su bili Rebac, Hasanbegović i Bureković) ili su za to da se Gigoviću progleda kroz prste (na čemu su insistirali suzdržani Hrkač i dva predstavnika iz RS Banjac i Valjić). Po kakvom internom dogovoru je suzdržan jednako protiv znaju valjda samo drugovi iz Komiteta. Maratonska sjednica se prekida i nova zakazuje za tri dana. Međutim, ispostavit će se da je sve obična farsa i maskarada da bi se bacila prašina u oči i otupila oštrica javnosti koja danima prati treće poluvrijeme utakmice Borac-Velež. Ta utakmica je čak završila kao predmet i u sjedištu UEFA-e u Nyonu. 

Za tri dana nastavlja se farsa u Komitetu i počinje nova sjednica. Član Komiteta Ognjen Valjić, kako smo saznali, Hasanbegoviću i Burekoviću spočitava usluge koje su prije članovi iz RS-a učinili njima dvojici: Kako smo mi vama prešli preko grešaka i nedosuđenog penala sudije Kaljanca, sada je vrijeme da nam vratite na sudiji Gigoviću, zatražit će Valjić od sudrugova u Komitetu. Hasanbegović i Bureković popuštaju, a u međuvremenu svoju odluku mijenja Zoran dr. Rebac tako da se postigao konsenzus oko preinačavanja ocjene iz negativne 7,2 u podnošljiviju ocjenu 7,5. U opisu te ocjene kojom su počastili Gigovića stoji da je to suđenje ispod očekivanog i da su potrebni bitni elementi za unapređivanje.

Drugim riječima, Gigović je faktički nagrađen i nakon možda desetak utakmica on će ponovo biti na terenu i svirat će onako kako mu se naredi umjesto da je drastično kažnjen i trajno udaljen sa utakmica najvišeg ranga. Naravoučenije ovog slučaja je da Gigović nije jedini, da je on samo jedan od izvršilaca u karikama zahrđalim u korupciji i kriminalu kojima je uvezan kompletan Fudbalski savez BiH na čelu sa famoznim Komitetom za suđenje koji pokriva sve prljavštine i lopovluke. I ne treba ovdje prstom upirati samo u jednog ili dvojicu članova Komiteta, svi su oni isti, jer vratimo se na parafraziranje navodnih Valjićevih riječi: Mi smo vama pustili vašeg, sada vi nama pustite našeg.

I tako ukrug i sve ispočetka. Oni će nastaviti praviti bruku i cirkus, ali će se međusobno štititi i pokrivati u kriminalu. Jedina karika po kojoj je puklo u ovom lancu je posmatrač suđenja Adnan Alispahić koji je ocijenio onako kako je vidio, ali čija je ocjena preinačena i koji će vjerovatno biti sankcionisan.

Drugo naravoučenije: Ne radi onako kako treba, nego onako kako ti se kaže.

Sudija Gigović jeste prividno suspendovan, no to je da se zamažu oči i smiri javnost. On će se, kako smo naveli, opet vratiiti i suditi po direktivi. Nakon skoro svih segmenata društva u ovoj kriminalom i korupcijom ojađenoj državi, entitet RS sada u šah mat poziciji drži i fudbal u BiH. Savez im je potpuno u rukama, ništa bolje nije bilo i kada je Savezom kormilario Elvedin Begić, i sada će svaki mogući scenario ići na ruku političkim strukturama RS. Pa i po cijenu da se prvenstvo prekine. Nema fudbala, nema Saveza, nema reprezentacije.Nema ničega.

Da to možda i nije krajnji cilj?


Sudska praksa i zabrana kandidiranja: Da li su za Sud BiH isti Nenad Stevandić i Mirad Hadžiahmetović?

Sudska praksa ne ide u prilog Nenadu Stevandiću i njegovoj Ujedinjenoj Srpskoj koje je Centralna izborna komisija BiH uklonila iz izbornog procesa zbog širenja međunacionalne mržnje.

“Pobijedit ćemo i Sud BiH i na izborima”, kazao je na konferenciji za medije u Banja Luci Nenad Stevandić, dan nakon odluke CIK-a da se Ujedinjenoj Srpskoj poništi ovjera kandidature za predstojeće izbore.

Ujedinjena Srpska je izjavila žalbu Sudu BiH i sada se očekuje odluka Apelacionog odjeljenja. Stoga analizira dosadašnje slučajeve u kojima je uporište za svoju odluku u slučaju Stevandić tražila i Centralna izborna komisija BiH.

Prvi slučaj “uklanjanja” s liste bio je 2004. godine. Tadašnje Vijeće za izborne prigovore i žalbe poništilo je kandidaturu Ljubiši Kragulju, SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke. Osim toga, izrečena mu je i novčana kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Kragulj je tada pozivao na linč pojedinih novinara i medija. Zbog stava CIK-a žalio se Sudu BiH, ali je odluka o njegovom uklanjanju s liste – potvrđena.

Dvije godine kasnije, u kampanji za Opće izbore 2006. godine, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu u Tesliću putem megafona puštala pjesme koje mogu izazivati strah. Kažnjeni su novčanom kaznom u iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Lokalni izbori 2008. godine. Kandidat Srpske napredne stranke Vinko Perić je na svojoj TV stanici VIKOM puštao spotove koji mogu izazivati nacionalnu mržnju. Odlukom CIK-a poništena je njegova kandidatura i izrečena mu je kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Tokom kampanje 2010. godine predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je na nacionalnoj osnovi vrijeđao Bojana Bajića, nazivajući ga Radovanom Karadžićem. Zbog širenja međunacionalne mržnje, CIK ga je, po dva osnova, kaznio novčanom kaznom u ukupnom iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio odluku.

CIK je 2012. godine novčano kaznio i Peru Barbarića koji je se slikao odjeven u vojničku uniformu, a pored fotografije je pisalo: “Postrojba posebne namjene GAVRANI”. Njegovoj stranci HKDU izrečena je sankcija u iznosu od 3000 KM, dok je on lično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1000 KM.

U oktobru 2014. godine CIK je poništio kandidaturu Dalibora Trapare, kandidata Socijalističke partije za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Socijalistička partija je kažnjena sa 5000 KM. Sud BiH je potvrdio odluku CIK-a.

Na posljednjim lokalnim izborima CIK je sa kandidatskih lista uklonio Salmira Kaplana, Demira Mahmutčehajića i Ahmeta Ljubovića zbog ometanja izbornog procesa u Stocu.

Zbog puštanja pornografskih snimaka tokom svoje kampanje, CIK je 2012. godine poništio i kandidaturu nezavisnog kandidata za načelnika Općine Zenica Mirada Hadžiahmetovića. On se, potom, žalio Sudu BiH, ali je Apelaciono odjeljenje potvrdilo odluku CIK-a. Hadžiahmetović je nastavio sa žalbama sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je konačno odbacio njegove žalbe, čime je, faktički, potvrđena odluka Centralne izborne komisije BiH.

Upravo slučaj Mirada Hadžiahmetovića je, prema informacijama Istrage, jedan od onih na koje se pozivaju članovi CIK-a u svom odgovoru dostavljenom Sudu BiH. No, da li će ista pravila vrijediti  za Mirada Hadžiahmetovića i Nenada Stevandića?


Britanski historičar Marko Atilla Hoare piše za Operacija Halyard, četnici i Saveznici

Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani  antinacionalisti u samoj Srbiji.

Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.

U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.

Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.

Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:

„Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“

Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“


British historian Marko Attilla Hoare writes for Operation Halyard, Chetniks and Allies

Right-wing Serb nationalists have for decades sought to rehabilitate Draza Mihailovic and his Chetnik movement, which during World War II collaborated with the Axis occupiers of Yugoslavia and carried out genocidal crimes against Muslim Bosniaks, Croats and other non-Serbs. Mihailovic was convicted as a war-criminal and executed in Yugoslavia in 1946, but in 2015 was rehabilitated in post-Communist, nationalist Serbia. However, the rehabilitation is deemed unwarranted by most mainstream scholarly opinion outside of Serbia, by almost all non-Serb opinion in the former Yugoslavia, and by left-wing and anti-nationalist opinion in Serbia itself.

Pro-Mihailovic propaganda in particular revolves around Operation Halyard, which involved Mihailovic and his Chetniks facilitating the rescue of Allied airmen from German-occupied Yugoslavia by the US’s Air Crew Rescue Unit (ACRU). During 1944, the ACRU flew seven evacuation missions from three Chetnik landing strips in Serbia and Bosnia, resulting in the evacuation of at least 343 US airmen, 8 British airmen and 66 others. For this, and with the Cold War in full swing, US President Truman posthumously awarded the anti-Communist Mihailovic the Legion of Merit in 1948. This legacy has been highlighted in recent years in the diplomacy of the US government, as part of its efforts to woo Serbia, which in turn has led right-wing nationalist Serbs to claim for him the mantle of an Allied war-hero.

In reality, Mihailovic and his Chetniks were opportunistic Great Serb nationalists whose policy was to collaborate with both Axis and Allied forces where necessary to achieve their war-aims, above all the destruction of their chief domestic political rivals for power in Yugoslavia, the Communist-led Partisans, who were the ones actually conducting most of the Yugoslav resistance to the occupiers. As early as 11 November 1941, Mihailovic met with representatives of the German occupiers at Divci near Valjevo, in order to ask them for ammunition with which to fight the Partisans. The Germans were unwilling to collaborate with Mihailovic’s Chetniks at this time, yet this did not stop the latter from turning their guns against the Partisans, helping to ensure the defeat of the Serbian uprising against the Germans and the expulsion of the Partisan main forces from Serbia. After this, part of Mihailovic’s Chetniks were legalised within the framework of the Serbian quisling forces serving the Germans, while his Chetnik commanders in Bosnia would reach agreements with the Croatian fascist (Ustasha) puppet-state for further collaboration against the Partisans. Collaboration between the Italians and Chetniks was particularly warm, and the Chetniks fought alongside the Italians in large numbers against the Partisans at the crucial Battle of the Neretva in February-March 1943, at which Tito’s Chief Operational Group narrowly avoided total destruction.

On 28 February 1943, according to the British Colonel William Bailey who was attached to Mihailovic’s staff, Mihailovic gave a speech in which he accused the British of perfidy and of ‘fighting to the last Serb’, and stated that ‘his enemies were ‘he Partisans, the Ustashas, the Muslims and the Croats’ and that ‘As long as the Italians remained his sole adequate source of benefit and assistance generally, nothing the Allies could do would make him change his attitude towards them.’ Subsequently, following the Italian capitulation to the Allies in September 1943, German collaboration with the Chetniks increased. On the basis of Field Marshal Maximilian von Weichs’s 21 November 1943 directive, several of Mihailovic’s top officers, above all Vojislav Lukacevic, Nikola Kalabic, Jevrem Simic and Ljuba Jovanovic-Patak, reached agreements for collaboration with the Germans. Simic, as the overall inspector of Mihailovic’s Supreme Command, renewed his agreement with the Germans on 17 January 1944. The agreement specified that the Mihailovic forces would receive ammunition and medical supplies from the Germans. Three days later Mihailovic ordered the buying of weapons and munitions from the Germans.

This extensive and systematic collaboration was primarily opportunistic in nature rather than due to any strong ideological identification with the Axis powers or sincere loyalty to them on Mihailovic’s part, and he hedged his bets by collaborating with the Allies as well. The evacuation of Allied airmen was his way of ingratiating himself with the Americans after he had already fallen out of favour with the British. However, even this was cynical in nature. According to a 1977 Research Report by Thomas T. Matteson for the Air War College of the US Air Force:

Although thankful for the protection provided by Mihailovic’s people, the returned airmen displayed a generally restrained enthusiasm toward their Chetnik saviors. Overall, the flyers agreed that their rescue was due in large part to the efforts o£ the ACRU field team and not, as some believed, to Chetnik loyalty or dedication to the Allied cause. In fact, there is indisputableevidence that Mihailovic concealed some airmen from the .ACRU field party in order to exhibit them as “Americanrepresentatives” to the Chetnik cause. For example, an American pilot who parachuted into Serbia on July 3, 1944, was kept by the Chetniks until October 4, 1944, when he escaped to the Partisans and was eventually evacuated on October 17.’

Furthermore, much fewer Allied airmen were rescued by the Chetniks than by the Partisans; according to Lieutenant-Colonel James Parton’s official ‘History of the M.A.A.F [Mediterranean Allied Air Forces], 1 September 1944 – 9 May 1945’, of 2350 airmen rescued from Yugoslavia the Partisans rescued 2,000 and the Chetniks only 350. Historian Robert J. Donia, in his study of the topic, estimates that the real figures for both Partisan and Chetnik rescues were significantly higher; nevertheless, that American-Serbian commemoration focusing on Halyard ‘whether by design or not, promoted the memory-based, one-sided, incomplete Chetnik version of the Halyard rescues and caused the larger, more numerous, and more strategically significant rescues aided by Partisans to vanish from public memory’.

Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića

Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

saopćenje Vlade RH o sastanku sa Milanović – Sečin

Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

Igor Sečin na sastanku sa Putinom

Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Prošle godine je unaprijeđen za prvog potpredsjednika Rosnjefta, odnosno drugog čovjeka te moćne kompanije. U junu 2013. godine, prilikom sastanka sa premijerom Zoranom Milanovićem, bio je jedan od potpredsjednika Rosnjefta.

Prije nego se Milanović susreo sa čelnicima Rosnefta, u januaru i februaru te 2013. godine Hrvatsku posjetile dvije delegacije iz Rusije. Prvo je na sastanak u Zagreb došla delegacija Zarubrežnjefta, a onda u februaru i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Mediji u Hrvatskoj tada su objavili da se premijer Milanović odbio sastati sa čelnicima Gazproma, ali je, ipak, u junu iste godine Zoran Milanović u svoju kancelariju primio delegaciju sa još moćnijim Igorom Sečinom na čelu. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije.

Kako bi se što bolje pripremio za ulazak Hrvatske u EU, Milanović je nešto ranije započeo reformu energetskog sektora u Hrvatskoj. Resorni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru službeno usvojen 22. februara 2013. godine. I to po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, pohvalit će se kasnije Pavao Vujnovac, učestvovala je u kompanija Prvo plinarsko društvo iz Osijeka.

„U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta”, hvalio se tada Vujnovac, vlasnik i osnivač firme PPD.

Pavao Vujnovac je blizak prijatelj Milanovićevog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji je bio član delegacije koja se kasnije sastala sa Putinovim izaslanikom Igorom Sečinom.

„Naravno da poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije’, kazao je Vujnovac 2014. u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu.

Kasnije će PPD postati jedna od najbitnijih kompanija u Hrvatskoj, a kruna svih poslova je ugovor sa ruskim Gazpromom.

saopćenje PPD-a o ugovoru sa Gazpromom

“PPD i Gazprom potpisali dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom”, objavljeno je 15. septembra 2017. godine na stranici PPD-a.

To je značilo decenijsko partnerstvo Gazproma i PPD-a, a koje se odnosilo na distribuciju plina za balkansko tržište. Prvo plinarsko društvo tih će godina postati partner i mostarskog Aluminija kojim je neformalno upravljao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. No, vratimo se Milanoviću. Nakon gubitka izbora i pozicije u SDP-u, Milanović se u igru vraća 2019. godine. Najavljuje kandidaturu za poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Dio hrvatskih medija je tada objavio da će Zoran Milanović u kampanji imati podršku Željka Runje, prvog potpredsjednika Rosnjefta. Nakon što je izabran za predsjednika, hrvatski Nacional je objavio tekst pod naslovom: Rosnjeft želi podršku Milanovića u preuzimanju MOL-a.

Da Zoran Milanović gaji dobre veze sa Rusima, potvrdilo se i 14. septembra ove godine. Naime, na službenom twitter nalogu Ambasade Ruske Federacije u Zagrebu objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske uručio ruskom ambasadoru u Hrvatskoj  A.S. Azimovu Orden princa Branimira sa grbom republike Hrvatske “za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa”.

Twitter nalog Ambasada ruske Federacije u Zagrebu

Dva dana kasnije, Zoran Milanović je u Zagrebu primio Milorada Dodika. Potom su uslijedile izjave protiv zvaničnika u Sarajevu.

Pravosudna agresija : Gordana Tadić u misiji rušenja sigurnosnog sistema BiH

U posljednjih sedam mjeseci Tužilaštvo BiH je “formiralo” predmete protiv najmanje deset zvaničnika koje ne kontrolišu HDZ BiH ili SNSD. Većina predmeta je formirana na osnovu anonimnih prijava. Istovremeno, nijedan predmet nije formiran protiv bilo kojeg zvaničnika koji su povezani sa  strankama Dragana Čovića i Milorada Dodika. Predmeti su formirani protiv Dragana Mektića, Vahidina Šahinpašića, Osmana Mehmedagića, Muhameda Pekića, Selme Cikotića, Bisere Turković, Fadila Novalića, Mirze Hadžiomerovića, Ranka Debeveca, Slađe Čerkeza i drugih. Slijedi kratka analiza.

Protiv Dragana Mektića, državnog zastupnika SDS-a i bivšeg ministra sigurnosti BiH Tužilaštvo BiH je nedavno formiralo novi krivični predmet, a odnosi se na revizorski izvještaj za 2018. godinu i donaciju Češke Republike. Postupajuća tužiteljica je Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja. Ista tužiteljica je nedavno podigla optužnicu protiv Dragana Mektića, a u vezi sa nabavkom protupožarne opreme. Mektić je optužen da je prekršio Zakon o sukobu interesa BiH.

tužiteljica Vedrana Mijović

Krajem marta ove godine Tužilaštvo BiH je formiralo predmet protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Predmet je formiran na osnovu anonimne krivične prijave koja je Državnom tužilaštvu dostavljena nekoliko dana nakon što su SNSD i HDZ izgubili kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH. Debevec je prijavljen da posjeduje državljanstvo Španije koje nije prijavio. Postupajuća tužiteljica u tom predmetu je Vedrana Mijović. Priču o Debevecom državljanstvu u javnost su plasirala dva sarajevska portala – i pressmedia, a kasnije su se u priču uključili Milorad Dodik i mediji pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Sud BiH odlučuje, pored ostalog, i o žalbi Branka Petrića na odluku Parlamenta o izboru članova CIK-a kojom su većinu izgubili SNSD i HDZ.

Zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirzu Hadžiomerovića prijavio je državni tužilac Oleg Čavka, nakon što je Ured disciplinskog tužioca podigao tužbu protiv njega zbog nezakonitog saslušavanja novinarke Žurnala Azre Omerović u okviru slučaja “kupovina diplome”. Čavka je svoja saznanja temeljio na osnovu informacija dobijenih od Muhameda Ajanovića, dekana Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i sive eminencije bh. pravosuđa, inače bliskog prijatelja predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije.

Muhamed Ajanović i Oleg Čavka

Čavka je u svojoj prijavi protiv zamjenika šefa UDT-a naveo da je Hadžiomerović dobio poklon od direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. U pitanju je novogodišnji poklon (boca vina i komad sira) koji je krajem prošle godine iz OSA-e dostavljen svim rukovodiocima pravosudnih institucija u Sarajevu. Predmet protiv Hadžiomerovića zadužila je državna tužiteljica Ivana Petković, inače bliska prijateljica Olega Čavke. Nakon formiranja predmeta, u sve se uključila i Aletnativna televizija iz Banja Luke.

Vahidin Šahinpašić je načelnik Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. Tužilaštvo BiH je ove sedmice potvrdilo Srpskoj novinskoj agenciji (SRNA) da je protiv Šahinpašića otvorena istraga. Nisu saopćili detalje, ali saznajemo da je predmet formiran na osnovu prijave Josipa Šimića, koji je bio optužen za krivotvorenje dokumenata na osnovu kojih su glavna državna tužiteljica Gordana Tadić i bivša potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić tvrdile da su – prisluškivane. Predmet protiv Šahinpašića zadužio je tužilac Ćazim Hasanspahić, također, jedan od najbližih saradnika Gordane Tadić i prijatelj njenog rođaka, HDZ-ovog zvaničnika, Mije Krešića.

Mijo Krešić i Ćazim Hasanspahić

Protiv Osmana Mehmedagića, direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH u Tužilaštvo BiH je formiralo dva predmeta. Prvi je formiran prošle godine, nakon što je u javnosti objavljen snimak kupovine diplome. Tada je, naime, objavljen i dokument da je Tužilaštvo odbilo voditi istragu protiv škola koje su u vlasništvu Ivana Ševe, biznismena bliskom HDZ-u BiH. Umjesto istrage protiv Ševinih tvornica diplomama, Tužilaštvo je počelo provjere protiv direktora OSA-e. Drugi predmet protiv Osmana Mehmedagića je formiran na osnovu anonimne prijave koju je, prema informacijama Istrage, napisao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Aljoša Čampara, a koju je, u saradnji sa svojom prijateljicom, u Tužilaštvo BiH poslala Čamparina savjetnica. Anonimna prijava prvo je objavljena na RTRS-u. Oba predmeta protiv Mehmedagića zadužio je državni tužilac Oleg Čavka.

Tužilaštvo BiH, potvrđeno je Dnevnom avazu, a prenesno na RTRS-u, formiralon je predmet i protiv državnog ministra sigurnosti Selme Cikotića. Predmet je formiran nakon što je Cikotić zatražio od Tužilaštva BiH da mu se dostavi informacija da li su svi stručni saradnici i istražitelji u toj instituciji prošli provjere koje se odnose na pristup tajnim podacima. Predmet je formiran zbog “miješanja u istrage”, prevashodno one protiv Osmana Mehmedagića.

I protiv ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković je formiran predmet pod oznakom KTA. Tužilaštvo BIH, prema informacijma, provjerava detalje u vezi njenog putovanja u SAD, kada je sa sobom povela sina. Predmet je formiran nakon što je Ministarstvo vanjsklih poslova BiH odbilo dostaviti detalje o tome na koje je sve destinacije predsjednik Suda BiH Ranko Debevec putovao kao štićena ličnost.

Federalni premijer Fadil Novalić je pod istragom zbog slučaja “respiratori”. On je krajem maja čak i hapšen i za njega je tražen jednomjesečni pritvor. Zamjenica premijera Jelka Milićević, inače ministrica finansija koja je isplatila 10 miliona maraka za kupovinu kineskih respiratora, nije uhapšena , a ni osumnjičena. Istragu u ovom predmetu vodi Džermin Pašić, blizak prijatelj Dubravka Čampare, brata federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je na spornoj sjednici Vlade FBiH, prije nabavke respiratora, kazao da ne treba poštovati Zakon o javnim nabavkama. Ministar Čampara, također, nije ni saslušan u okviru istrage o ovom slučaju.

Osim protiv navedenih zvaničnika, Tužilaštvo BiH je formiralo predmete i protiv načelnika odjela za organizirani kriminal u SIPA-i Slađe Čerkeza, te protiv Muhameda Pekića, službenika Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Predmeti su formirani na osnovu anonimnih prijava, a jednu od prijava je zadužio tužilac Oleg Čavka.

Uporedo sa ovim predmetima, Tužilaštvo BiH je tražilo raspisivanje Interpolove potjernice za Sulejmenom Zukom, autorom fotomontaže koja je duboko uznemirila glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Raspisivanje potjernice tražio je tužilac Ćazim Hasanspahić.

Prijedlog za raspisivanje potjernice za Zukom

Nadalje, Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Ranka Petrovića iz Tuzle, zbog prijetnji Gordani Tadić i Larsu Gunaru Wigemarku, bivšem šefu Delegacije EU u BiH. Sud Bih, ipak, nije potvrdio optužnicu. Istraga je otvorena i protiv Nermina Aleševića, krajiškog biznismena koji je snimio slučaj “potkivanje” Milana Tegeltije. Alešvić je osumnjičen za neovlašteno snimanje, a predsjednik VSTV-a je postao – svjedok i oštećeni.

Alešević osumnjičen za neovlašteno snimanje Tegeltije

Za to vrijeme, Tužilaštvo BiH ignoriše – sumnjivu diplomu direktora Granične policije BiH Zorana Galića, oktivanje na RTRS-u identiteta zaštićenog svjedoka protiv premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, slučaj nabavke “poljske bolnice” u Republici Srpskoj, izvještaje Finansijske policije o višemilionskom kriminalu u mostarskom Aluminiju, prijave protiv direktora Uprave za indirektno oporezivanje Mire Džakule, nezakonito puštanje u BiH kriminalca Andrije Draškovića za kojim je raspisana Interpolova potjernica iz Belgije, prijave Centralne izborne komisije BiH o nezakonitim prijavama u dijaspori za glasanje poštom na predstojećim lokalnim izborima, haške dokaze protiv Nenada Stevandića kao člana Udruženog zločinačkog poduhvata u okolini Banja Luke, utaje poreza u kladionicama koje su u vlasništvu hercegovačkih tajkuna, kriminal u osiguravajućim društvima i školama koja su u vlasništvu hercegovačkog tajkuna Ivana Ševe, pranje novca preko Energopetrola u koju su uključeni zvaničnici Vlade FBIH, ali i hrvatske kompanije INA, slučaj “neustavni referendum” Republike Srpske, slučaj stan Gordane Tadić, pokušaj trgovine uticajem prilikom izbora člana VSTV-a u ime Tužilaštva BiH i, naravno, slučaj “potkivanje”.

Janusz Bugajski, stalni saradnik Istrage iz SAD-a: Pogledi iz Washingtona – Oživljavanje projekta velike Srbije

Od ratova usmjerenih protiv civila, tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina, koje je prvenstveno vodio Beograd, Sjedinjene Države i Europska unija nastoje osigurati regionalnu stabilnost na zapadnom Balkanu putem sporazuma o granici, inkluzivnih  ustava i međunarodnih integracija. Takav pristup osporavaju korumpirani političari, slabe institucije, negativan utjecaj neprijateljskih stranih sila i različite poruke organa EU-a o pridruživanju zemalja zapadnog Balkana. Međutim, najveće prijetnje regionalnoj sigurnosti predstavljaju ekspanzionistički pan-nacionalni projekti, posebno kada ih provodi država.

Posljednjih godina velikosrpski projekt oživljen je pod predsjedničkom palicom Aleksandra Vučića. Ali za razliku od vremena Slobodana Miloševića, više se ne priča o oružanim sukobima, ubistvima zbog etničkih razlika, masovnim protjerivanjima i osvajanju teritorija. Kampanja se sada zasniva na tri osnovna principa – tajno djelovanje, fleksibilnost i strpljenje. Za vrijeme Miloševića, proširena Srbija trebala je nastati iz raspadajuće Jugoslavije, zauzimanjem  teritorija u kojima je živjelo većinsko srpsko stanovništvo u susjednim republikama i ubijanjem ili protjerivanjem drugih etničkih skupina radi stvaranja srpskih većina. Projekt je propao uglavnom zbog otpora Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca i, na kraju, međunarodne vojne intervencije koju su vodile Sjedinjene Države.

Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i stoga je dobro upoznat s primjenom dezinformacija i obmana za postizanje grandioznih političkih ciljeva. Sa svojom Naprednom strankom koja monopolizira srpsku politiku i marginaliziranom opozicijom, Vučić ima dovoljno prostora za ostvarivanje srpskih mini-imperijalističkih ambicija na Balkanu. Trenutna strategija Beograda podrazumijeva tri glavna elementa – slabljenje susjeda, dvoličnu diplomaciju i rusku pomoć.

Srbija nije u poziciji da izaziva Hrvatsku koja je članica u NATO-u i EU, iako Beograd nastavlja nabavljati oružje od Rusije i Kine u mini utrci u naoružanju sa svojim bogatijim susjedom. U Hrvatskoj živi mnogo manje srpskog stanovništva, sada rasutog po cijeloj zemlji, nego za vrijeme Jugoslavije i manje je političkih i ekonomskih slabosti koje Beograd može iskoristiti. Tri glavna cilja oživljenog velikosrpskog projekta su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.

Srbija ne može ponovno pripojiti Kosovo, jer ne postoji međunarodna podrška za takvo nešto, a albansko stanovništvo je odlučno da zadrži svoju nezavisnost. Cilj Beograda je na neodređeno vrijeme odgoditi konačno rješenje ili “normalizaciju” u bilateralnim odnosima s Prištinom i držati Kosovo nestabilnim i nesigurnim u pogledu svoje budućnosti. Stoga, rasprave o podjeli i zamjeni teritorije nisu bile istinske, već sredstvo za skretanje pažnje i izazivanje sukoba među kosovskim čelnicima. Slabo Kosovo omogućava Beogradu da pojača svoj uticaj u regiji.

Iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika nastoji potkopati njen suverenitet i podčiniti njenu vanjsku politiku. Srpski dužnosnici i mediji umiješali su se u nedavne parlamentarne izbore u Crnoj Gori kako bi promovirali nacionalističku opoziciju. Nova vladajuća koalicija može oslabiti zapadnu orijentaciju zemlje, posebno ako Demokratski front (DF) bude dominirao budućom vladom. Stranka je usko povezana sa srpskim nacionalističkim skupinama i ruskim operativcima i podupire velikosrpski projekt. Nastojat će ojačati srpski identitet u Crnoj Gori i poništiti novi Zakon o vjerskim slobodama. Bošnjački i albanski čelnici boje se porasta srpskog šovinizma koji bi mogao biti usmjeren protiv njihovih zajednica u Crnoj Gori.

Bosna i Hercegovina je treća glavna meta pan-srbizma. Zemlja ostaje nefunkcionalna prvenstveno zbog politike blokada autonomne Republike Srpske (RS). Njezin čelnik Milorad Dodik povremeno prijeti otcjepljenjem kako bi stvorio novu srpsku državu. Na tom teritoriju živi pretežno srpsko stanovništvo nakon genocida nad bošnjačkim muslimanima. Iako je Vučić izbjegavao otvorenu kampanju za podjelu BiH i pripajanje RS-a Srbiji, računica je da će šira regionalna kriza u kombinaciji sa sukobima u BiH pružiti mogućnosti za otcjepljenje kada Zapad nije fokusiran na Balkan.

Druga ključna komponenta beogradskog pristupa je dvolična diplomacija. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima s NATO-om, Srbija nastoji uravnotežiti četiri glavne sile – Rusiju, Kinu, SAD i EU. Cilj je imati koristi od svakog: diplomatski, ekonomski i vojno, oponašajući strategiju nesvrstavanja Jugoslavije nakon Titovog prekida saradnje sa Staljinom 1948. godine. Ako Beograd dobije podršku glavnih međunarodnih aktera, to mu može pomoći da prikrije i ojača svesrpski projekt.

Treći faktor na koji se Vučić oslanja u njegovom velikosrpskom projektu je pomoć ruske države. Moskva vidi Beograd kao korisno sredstvo za podrivanje stabilnosti na zapadnom Balkanu, ograničavanje zapadnih integracija i širenje ruskog uticaja. Pod Vučićevim vodstvom ojačane su veze s Moskvom. Srbija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Evroazijskom ekonomskom unijom koju vodi Moskva, unatoč snažnom protivljenju EU. Odbila se pridružiti sankcijama nametnutim Rusiji zbog njene invazije u Ukrajini i podjele te države. Srbija je od Moskve nabavila teško naoružanje, uključujući protuzračne sisteme, borbene avione i helikoptere, uprkos prijetnjama američkim sankcijama.

Beograd nastavlja razvijati i “humanitarni centar” u Nišu, na jugu Srbije, s ruskim sigurnosnim službama. Centar omogućava prikupljanje ruskih obavještajnih podataka širom Balkana. U ekonomskoj areni Srbija se i dalje oslanja na rusku naftu i plin. Drugi krak Gazpromovog plinovoda Turk Stream prelazit će preko Srbije, koja već ovisi o ruskom plinu, a njezina najveća naftna kompanija Naftna Industrija Srbije u većinskom je vlasništvu Gazproma. Srbija se sve više razotkriva kao kanal moskovske politike koja destabilizira Jugoistočnu Europu i suprostavlja se američkim interesima.

Umjesto direktnog obračuna koji bi mogao izazvati zapadne sankcije, Vučić radije djeluje potajno i manipulira slabostima susjeda. Umjesto izravnog napada na integritet ili suverenitet susjednih država, Vučić  podmuklo podriva njihovu neovisnost potičući nacionalističke sporove i favorizirajući lokalne srpske stranke. I umjesto ekspresnog preuzimanja regionalne dominacije, Vučić se odlučio za strpljenje, računajući da je vrijeme na strani Srbije. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da će Kremlj u jednom trenutku pokušati gurnuti Vučića u direktniji regionalni sukob koji će zaokupiti i EU i NATO.


(Janusz Bugajski viši je saradnik u Fondaciji Jamestown u Washingtonu. Nedavno je, u koautorstvu s Margaritom Assenovom, objavio knjigu pod naslovom Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks  u Washingtonu, DC, USA)

Janusz Bugajski’s Washington View: Revival of the greater Serbia project

Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.


Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.


Istraga objavljuje materijalne dokaze i fotografije: Čamparina savjetnica poslala anonimnu prijavu...

“Dobro vam veče. U večerašnjem dnevniku gledajte: kako SDA preko Obavještajno bezbjednosne agencije prisluškuje svoje neistomišljenike. RTRS u posjedu krivične prijave protiv direktora OBA-e...