Analize

British historian Marko Attilla Hoare writes for Istraga.ba: Operation Halyard, Chetniks and Allies

Right-wing Serb nationalists have for decades sought to rehabilitate Draza Mihailovic and his Chetnik movement, which during World War II collaborated with the Axis occupiers of Yugoslavia and carried out genocidal crimes against Muslim Bosniaks, Croats and other non-Serbs. Mihailovic was convicted as a war-criminal and executed in Yugoslavia in 1946, but in 2015 was rehabilitated in post-Communist, nationalist Serbia. However, the rehabilitation is deemed unwarranted by most mainstream scholarly opinion outside of Serbia, by almost all non-Serb opinion in the former Yugoslavia, and by left-wing and anti-nationalist opinion in Serbia itself.

Pro-Mihailovic propaganda in particular revolves around Operation Halyard, which involved Mihailovic and his Chetniks facilitating the rescue of Allied airmen from German-occupied Yugoslavia by the US’s Air Crew Rescue Unit (ACRU). During 1944, the ACRU flew seven evacuation missions from three Chetnik landing strips in Serbia and Bosnia, resulting in the evacuation of at least 343 US airmen, 8 British airmen and 66 others. For this, and with the Cold War in full swing, US President Truman posthumously awarded the anti-Communist Mihailovic the Legion of Merit in 1948. This legacy has been highlighted in recent years in the diplomacy of the US government, as part of its efforts to woo Serbia, which in turn has led right-wing nationalist Serbs to claim for him the mantle of an Allied war-hero.

In reality, Mihailovic and his Chetniks were opportunistic Great Serb nationalists whose policy was to collaborate with both Axis and Allied forces where necessary to achieve their war-aims, above all the destruction of their chief domestic political rivals for power in Yugoslavia, the Communist-led Partisans, who were the ones actually conducting most of the Yugoslav resistance to the occupiers. As early as 11 November 1941, Mihailovic met with representatives of the German occupiers at Divci near Valjevo, in order to ask them for ammunition with which to fight the Partisans. The Germans were unwilling to collaborate with Mihailovic’s Chetniks at this time, yet this did not stop the latter from turning their guns against the Partisans, helping to ensure the defeat of the Serbian uprising against the Germans and the expulsion of the Partisan main forces from Serbia. After this, part of Mihailovic’s Chetniks were legalised within the framework of the Serbian quisling forces serving the Germans, while his Chetnik commanders in Bosnia would reach agreements with the Croatian fascist (Ustasha) puppet-state for further collaboration against the Partisans. Collaboration between the Italians and Chetniks was particularly warm, and the Chetniks fought alongside the Italians in large numbers against the Partisans at the crucial Battle of the Neretva in February-March 1943, at which Tito’s Chief Operational Group narrowly avoided total destruction.

On 28 February 1943, according to the British Colonel William Bailey who was attached to Mihailovic’s staff, Mihailovic gave a speech in which he accused the British of perfidy and of ‘fighting to the last Serb’, and stated that ‘his enemies were ‘he Partisans, the Ustashas, the Muslims and the Croats’ and that ‘As long as the Italians remained his sole adequate source of benefit and assistance generally, nothing the Allies could do would make him change his attitude towards them.’ Subsequently, following the Italian capitulation to the Allies in September 1943, German collaboration with the Chetniks increased. On the basis of Field Marshal Maximilian von Weichs’s 21 November 1943 directive, several of Mihailovic’s top officers, above all Vojislav Lukacevic, Nikola Kalabic, Jevrem Simic and Ljuba Jovanovic-Patak, reached agreements for collaboration with the Germans. Simic, as the overall inspector of Mihailovic’s Supreme Command, renewed his agreement with the Germans on 17 January 1944. The agreement specified that the Mihailovic forces would receive ammunition and medical supplies from the Germans. Three days later Mihailovic ordered the buying of weapons and munitions from the Germans.

This extensive and systematic collaboration was primarily opportunistic in nature rather than due to any strong ideological identification with the Axis powers or sincere loyalty to them on Mihailovic’s part, and he hedged his bets by collaborating with the Allies as well. The evacuation of Allied airmen was his way of ingratiating himself with the Americans after he had already fallen out of favour with the British. However, even this was cynical in nature. According to a 1977 Research Report by Thomas T. Matteson for the Air War College of the US Air Force:

Although thankful for the protection provided by Mihailovic’s people, the returned airmen displayed a generally restrained enthusiasm toward their Chetnik saviors. Overall, the flyers agreed that their rescue was due in large part to the efforts o£ the ACRU field team and not, as some believed, to Chetnik loyalty or dedication to the Allied cause. In fact, there is indisputableevidence that Mihailovic concealed some airmen from the .ACRU field party in order to exhibit them as “Americanrepresentatives” to the Chetnik cause. For example, an American pilot who parachuted into Serbia on July 3, 1944, was kept by the Chetniks until October 4, 1944, when he escaped to the Partisans and was eventually evacuated on October 17.’

Furthermore, much fewer Allied airmen were rescued by the Chetniks than by the Partisans; according to Lieutenant-Colonel James Parton’s official ‘History of the M.A.A.F [Mediterranean Allied Air Forces], 1 September 1944 – 9 May 1945’, of 2350 airmen rescued from Yugoslavia the Partisans rescued 2,000 and the Chetniks only 350. Historian Robert J. Donia, in his study of the topic, estimates that the real figures for both Partisan and Chetnik rescues were significantly higher; nevertheless, that American-Serbian commemoration focusing on Halyard ‘whether by design or not, promoted the memory-based, one-sided, incomplete Chetnik version of the Halyard rescues and caused the larger, more numerous, and more strategically significant rescues aided by Partisans to vanish from public memory’.

Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića

Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

saopćenje Vlade RH o sastanku sa Milanović – Sečin

Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

Igor Sečin na sastanku sa Putinom

Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Prošle godine je unaprijeđen za prvog potpredsjednika Rosnjefta, odnosno drugog čovjeka te moćne kompanije. U junu 2013. godine, prilikom sastanka sa premijerom Zoranom Milanovićem, bio je jedan od potpredsjednika Rosnjefta.

Prije nego se Milanović susreo sa čelnicima Rosnefta, u januaru i februaru te 2013. godine Hrvatsku posjetile dvije delegacije iz Rusije. Prvo je na sastanak u Zagreb došla delegacija Zarubrežnjefta, a onda u februaru i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Mediji u Hrvatskoj tada su objavili da se premijer Milanović odbio sastati sa čelnicima Gazproma, ali je, ipak, u junu iste godine Zoran Milanović u svoju kancelariju primio delegaciju sa još moćnijim Igorom Sečinom na čelu. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije.

Kako bi se što bolje pripremio za ulazak Hrvatske u EU, Milanović je nešto ranije započeo reformu energetskog sektora u Hrvatskoj. Resorni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru službeno usvojen 22. februara 2013. godine. I to po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, pohvalit će se kasnije Pavao Vujnovac, učestvovala je u kompanija Prvo plinarsko društvo iz Osijeka.

„U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta”, hvalio se tada Vujnovac, vlasnik i osnivač firme PPD.

Pavao Vujnovac je blizak prijatelj Milanovićevog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji je bio član delegacije koja se kasnije sastala sa Putinovim izaslanikom Igorom Sečinom.

„Naravno da poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije’, kazao je Vujnovac 2014. u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu.

Kasnije će PPD postati jedna od najbitnijih kompanija u Hrvatskoj, a kruna svih poslova je ugovor sa ruskim Gazpromom.

saopćenje PPD-a o ugovoru sa Gazpromom

“PPD i Gazprom potpisali dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom”, objavljeno je 15. septembra 2017. godine na stranici PPD-a.

To je značilo decenijsko partnerstvo Gazproma i PPD-a, a koje se odnosilo na distribuciju plina za balkansko tržište. Prvo plinarsko društvo tih će godina postati partner i mostarskog Aluminija kojim je neformalno upravljao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. No, vratimo se Milanoviću. Nakon gubitka izbora i pozicije u SDP-u, Milanović se u igru vraća 2019. godine. Najavljuje kandidaturu za poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Dio hrvatskih medija je tada objavio da će Zoran Milanović u kampanji imati podršku Željka Runje, prvog potpredsjednika Rosnjefta. Nakon što je izabran za predsjednika, hrvatski Nacional je objavio tekst pod naslovom: Rosnjeft želi podršku Milanovića u preuzimanju MOL-a.

Da Zoran Milanović gaji dobre veze sa Rusima, potvrdilo se i 14. septembra ove godine. Naime, na službenom twitter nalogu Ambasade Ruske Federacije u Zagrebu objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske uručio ruskom ambasadoru u Hrvatskoj  A.S. Azimovu Orden princa Branimira sa grbom republike Hrvatske “za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa”.

Twitter nalog Ambasada ruske Federacije u Zagrebu

Dva dana kasnije, Zoran Milanović je u Zagrebu primio Milorada Dodika. Potom su uslijedile izjave protiv zvaničnika u Sarajevu.

Pravosudna agresija : Gordana Tadić u misiji rušenja sigurnosnog sistema BiH

U posljednjih sedam mjeseci Tužilaštvo BiH je “formiralo” predmete protiv najmanje deset zvaničnika koje ne kontrolišu HDZ BiH ili SNSD. Većina predmeta je formirana na osnovu anonimnih prijava. Istovremeno, nijedan predmet nije formiran protiv bilo kojeg zvaničnika koji su povezani sa  strankama Dragana Čovića i Milorada Dodika. Predmeti su formirani protiv Dragana Mektića, Vahidina Šahinpašića, Osmana Mehmedagića, Muhameda Pekića, Selme Cikotića, Bisere Turković, Fadila Novalića, Mirze Hadžiomerovića, Ranka Debeveca, Slađe Čerkeza i drugih. Slijedi kratka analiza.

Protiv Dragana Mektića, državnog zastupnika SDS-a i bivšeg ministra sigurnosti BiH Tužilaštvo BiH je nedavno formiralo novi krivični predmet, a odnosi se na revizorski izvještaj za 2018. godinu i donaciju Češke Republike. Postupajuća tužiteljica je Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja. Ista tužiteljica je nedavno podigla optužnicu protiv Dragana Mektića, a u vezi sa nabavkom protupožarne opreme. Mektić je optužen da je prekršio Zakon o sukobu interesa BiH.

tužiteljica Vedrana Mijović

Krajem marta ove godine Tužilaštvo BiH je formiralo predmet protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Predmet je formiran na osnovu anonimne krivične prijave koja je Državnom tužilaštvu dostavljena nekoliko dana nakon što su SNSD i HDZ izgubili kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH. Debevec je prijavljen da posjeduje državljanstvo Španije koje nije prijavio. Postupajuća tužiteljica u tom predmetu je Vedrana Mijović. Priču o Debevecom državljanstvu u javnost su plasirala dva sarajevska portala – raport.ba i pressmedia, a kasnije su se u priču uključili Milorad Dodik i mediji pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Sud BiH odlučuje, pored ostalog, i o žalbi Branka Petrića na odluku Parlamenta o izboru članova CIK-a kojom su većinu izgubili SNSD i HDZ.

Zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirzu Hadžiomerovića prijavio je državni tužilac Oleg Čavka, nakon što je Ured disciplinskog tužioca podigao tužbu protiv njega zbog nezakonitog saslušavanja novinarke Žurnala Azre Omerović u okviru slučaja “kupovina diplome”. Čavka je svoja saznanja temeljio na osnovu informacija dobijenih od Muhameda Ajanovića, dekana Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i sive eminencije bh. pravosuđa, inače bliskog prijatelja predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije.

Muhamed Ajanović i Oleg Čavka

Čavka je u svojoj prijavi protiv zamjenika šefa UDT-a naveo da je Hadžiomerović dobio poklon od direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. U pitanju je novogodišnji poklon (boca vina i komad sira) koji je krajem prošle godine iz OSA-e dostavljen svim rukovodiocima pravosudnih institucija u Sarajevu. Predmet protiv Hadžiomerovića zadužila je državna tužiteljica Ivana Petković, inače bliska prijateljica Olega Čavke. Nakon formiranja predmeta, u sve se uključila i Aletnativna televizija iz Banja Luke.

Vahidin Šahinpašić je načelnik Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. Tužilaštvo BiH je ove sedmice potvrdilo Srpskoj novinskoj agenciji (SRNA) da je protiv Šahinpašića otvorena istraga. Nisu saopćili detalje, ali saznajemo da je predmet formiran na osnovu prijave Josipa Šimića, koji je bio optužen za krivotvorenje dokumenata na osnovu kojih su glavna državna tužiteljica Gordana Tadić i bivša potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić tvrdile da su – prisluškivane. Predmet protiv Šahinpašića zadužio je tužilac Ćazim Hasanspahić, također, jedan od najbližih saradnika Gordane Tadić i prijatelj njenog rođaka, HDZ-ovog zvaničnika, Mije Krešića.

Mijo Krešić i Ćazim Hasanspahić

Protiv Osmana Mehmedagića, direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH u Tužilaštvo BiH je formiralo dva predmeta. Prvi je formiran prošle godine, nakon što je u javnosti objavljen snimak kupovine diplome. Tada je, naime, objavljen i dokument da je Tužilaštvo odbilo voditi istragu protiv škola koje su u vlasništvu Ivana Ševe, biznismena bliskom HDZ-u BiH. Umjesto istrage protiv Ševinih tvornica diplomama, Tužilaštvo je počelo provjere protiv direktora OSA-e. Drugi predmet protiv Osmana Mehmedagića je formiran na osnovu anonimne prijave koju je, prema informacijama Istrage, napisao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Aljoša Čampara, a koju je, u saradnji sa svojom prijateljicom, u Tužilaštvo BiH poslala Čamparina savjetnica. Anonimna prijava prvo je objavljena na RTRS-u. Oba predmeta protiv Mehmedagića zadužio je državni tužilac Oleg Čavka.

Tužilaštvo BiH, potvrđeno je Dnevnom avazu, a prenesno na RTRS-u, formiralon je predmet i protiv državnog ministra sigurnosti Selme Cikotića. Predmet je formiran nakon što je Cikotić zatražio od Tužilaštva BiH da mu se dostavi informacija da li su svi stručni saradnici i istražitelji u toj instituciji prošli provjere koje se odnose na pristup tajnim podacima. Predmet je formiran zbog “miješanja u istrage”, prevashodno one protiv Osmana Mehmedagića.

I protiv ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković je formiran predmet pod oznakom KTA. Tužilaštvo BIH, prema informacijma Istraga.ba, provjerava detalje u vezi njenog putovanja u SAD, kada je sa sobom povela sina. Predmet je formiran nakon što je Ministarstvo vanjsklih poslova BiH odbilo dostaviti detalje o tome na koje je sve destinacije predsjednik Suda BiH Ranko Debevec putovao kao štićena ličnost.

Federalni premijer Fadil Novalić je pod istragom zbog slučaja “respiratori”. On je krajem maja čak i hapšen i za njega je tražen jednomjesečni pritvor. Zamjenica premijera Jelka Milićević, inače ministrica finansija koja je isplatila 10 miliona maraka za kupovinu kineskih respiratora, nije uhapšena , a ni osumnjičena. Istragu u ovom predmetu vodi Džermin Pašić, blizak prijatelj Dubravka Čampare, brata federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je na spornoj sjednici Vlade FBiH, prije nabavke respiratora, kazao da ne treba poštovati Zakon o javnim nabavkama. Ministar Čampara, također, nije ni saslušan u okviru istrage o ovom slučaju.

Osim protiv navedenih zvaničnika, Tužilaštvo BiH je formiralo predmete i protiv načelnika odjela za organizirani kriminal u SIPA-i Slađe Čerkeza, te protiv Muhameda Pekića, službenika Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Predmeti su formirani na osnovu anonimnih prijava, a jednu od prijava je zadužio tužilac Oleg Čavka.

Uporedo sa ovim predmetima, Tužilaštvo BiH je tražilo raspisivanje Interpolove potjernice za Sulejmenom Zukom, autorom fotomontaže koja je duboko uznemirila glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Raspisivanje potjernice tražio je tužilac Ćazim Hasanspahić.

Prijedlog za raspisivanje potjernice za Zukom

Nadalje, Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Ranka Petrovića iz Tuzle, zbog prijetnji Gordani Tadić i Larsu Gunaru Wigemarku, bivšem šefu Delegacije EU u BiH. Sud Bih, ipak, nije potvrdio optužnicu. Istraga je otvorena i protiv Nermina Aleševića, krajiškog biznismena koji je snimio slučaj “potkivanje” Milana Tegeltije. Alešvić je osumnjičen za neovlašteno snimanje, a predsjednik VSTV-a je postao – svjedok i oštećeni.

Alešević osumnjičen za neovlašteno snimanje Tegeltije

Za to vrijeme, Tužilaštvo BiH ignoriše – sumnjivu diplomu direktora Granične policije BiH Zorana Galića, oktivanje na RTRS-u identiteta zaštićenog svjedoka protiv premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, slučaj nabavke “poljske bolnice” u Republici Srpskoj, izvještaje Finansijske policije o višemilionskom kriminalu u mostarskom Aluminiju, prijave protiv direktora Uprave za indirektno oporezivanje Mire Džakule, nezakonito puštanje u BiH kriminalca Andrije Draškovića za kojim je raspisana Interpolova potjernica iz Belgije, prijave Centralne izborne komisije BiH o nezakonitim prijavama u dijaspori za glasanje poštom na predstojećim lokalnim izborima, haške dokaze protiv Nenada Stevandića kao člana Udruženog zločinačkog poduhvata u okolini Banja Luke, utaje poreza u kladionicama koje su u vlasništvu hercegovačkih tajkuna, kriminal u osiguravajućim društvima i školama koja su u vlasništvu hercegovačkog tajkuna Ivana Ševe, pranje novca preko Energopetrola u koju su uključeni zvaničnici Vlade FBIH, ali i hrvatske kompanije INA, slučaj “neustavni referendum” Republike Srpske, slučaj stan Gordane Tadić, pokušaj trgovine uticajem prilikom izbora člana VSTV-a u ime Tužilaštva BiH i, naravno, slučaj “potkivanje”.

Janusz Bugajski, stalni saradnik Istrage iz SAD-a: Pogledi iz Washingtona – Oživljavanje projekta velike Srbije

Od ratova usmjerenih protiv civila, tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina, koje je prvenstveno vodio Beograd, Sjedinjene Države i Europska unija nastoje osigurati regionalnu stabilnost na zapadnom Balkanu putem sporazuma o granici, inkluzivnih  ustava i međunarodnih integracija. Takav pristup osporavaju korumpirani političari, slabe institucije, negativan utjecaj neprijateljskih stranih sila i različite poruke organa EU-a o pridruživanju zemalja zapadnog Balkana. Međutim, najveće prijetnje regionalnoj sigurnosti predstavljaju ekspanzionistički pan-nacionalni projekti, posebno kada ih provodi država.

Posljednjih godina velikosrpski projekt oživljen je pod predsjedničkom palicom Aleksandra Vučića. Ali za razliku od vremena Slobodana Miloševića, više se ne priča o oružanim sukobima, ubistvima zbog etničkih razlika, masovnim protjerivanjima i osvajanju teritorija. Kampanja se sada zasniva na tri osnovna principa – tajno djelovanje, fleksibilnost i strpljenje. Za vrijeme Miloševića, proširena Srbija trebala je nastati iz raspadajuće Jugoslavije, zauzimanjem  teritorija u kojima je živjelo većinsko srpsko stanovništvo u susjednim republikama i ubijanjem ili protjerivanjem drugih etničkih skupina radi stvaranja srpskih većina. Projekt je propao uglavnom zbog otpora Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca i, na kraju, međunarodne vojne intervencije koju su vodile Sjedinjene Države.

Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i stoga je dobro upoznat s primjenom dezinformacija i obmana za postizanje grandioznih političkih ciljeva. Sa svojom Naprednom strankom koja monopolizira srpsku politiku i marginaliziranom opozicijom, Vučić ima dovoljno prostora za ostvarivanje srpskih mini-imperijalističkih ambicija na Balkanu. Trenutna strategija Beograda podrazumijeva tri glavna elementa – slabljenje susjeda, dvoličnu diplomaciju i rusku pomoć.

Srbija nije u poziciji da izaziva Hrvatsku koja je članica u NATO-u i EU, iako Beograd nastavlja nabavljati oružje od Rusije i Kine u mini utrci u naoružanju sa svojim bogatijim susjedom. U Hrvatskoj živi mnogo manje srpskog stanovništva, sada rasutog po cijeloj zemlji, nego za vrijeme Jugoslavije i manje je političkih i ekonomskih slabosti koje Beograd može iskoristiti. Tri glavna cilja oživljenog velikosrpskog projekta su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.

Srbija ne može ponovno pripojiti Kosovo, jer ne postoji međunarodna podrška za takvo nešto, a albansko stanovništvo je odlučno da zadrži svoju nezavisnost. Cilj Beograda je na neodređeno vrijeme odgoditi konačno rješenje ili “normalizaciju” u bilateralnim odnosima s Prištinom i držati Kosovo nestabilnim i nesigurnim u pogledu svoje budućnosti. Stoga, rasprave o podjeli i zamjeni teritorije nisu bile istinske, već sredstvo za skretanje pažnje i izazivanje sukoba među kosovskim čelnicima. Slabo Kosovo omogućava Beogradu da pojača svoj uticaj u regiji.

Iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika nastoji potkopati njen suverenitet i podčiniti njenu vanjsku politiku. Srpski dužnosnici i mediji umiješali su se u nedavne parlamentarne izbore u Crnoj Gori kako bi promovirali nacionalističku opoziciju. Nova vladajuća koalicija može oslabiti zapadnu orijentaciju zemlje, posebno ako Demokratski front (DF) bude dominirao budućom vladom. Stranka je usko povezana sa srpskim nacionalističkim skupinama i ruskim operativcima i podupire velikosrpski projekt. Nastojat će ojačati srpski identitet u Crnoj Gori i poništiti novi Zakon o vjerskim slobodama. Bošnjački i albanski čelnici boje se porasta srpskog šovinizma koji bi mogao biti usmjeren protiv njihovih zajednica u Crnoj Gori.

Bosna i Hercegovina je treća glavna meta pan-srbizma. Zemlja ostaje nefunkcionalna prvenstveno zbog politike blokada autonomne Republike Srpske (RS). Njezin čelnik Milorad Dodik povremeno prijeti otcjepljenjem kako bi stvorio novu srpsku državu. Na tom teritoriju živi pretežno srpsko stanovništvo nakon genocida nad bošnjačkim muslimanima. Iako je Vučić izbjegavao otvorenu kampanju za podjelu BiH i pripajanje RS-a Srbiji, računica je da će šira regionalna kriza u kombinaciji sa sukobima u BiH pružiti mogućnosti za otcjepljenje kada Zapad nije fokusiran na Balkan.

Druga ključna komponenta beogradskog pristupa je dvolična diplomacija. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima s NATO-om, Srbija nastoji uravnotežiti četiri glavne sile – Rusiju, Kinu, SAD i EU. Cilj je imati koristi od svakog: diplomatski, ekonomski i vojno, oponašajući strategiju nesvrstavanja Jugoslavije nakon Titovog prekida saradnje sa Staljinom 1948. godine. Ako Beograd dobije podršku glavnih međunarodnih aktera, to mu može pomoći da prikrije i ojača svesrpski projekt.

Treći faktor na koji se Vučić oslanja u njegovom velikosrpskom projektu je pomoć ruske države. Moskva vidi Beograd kao korisno sredstvo za podrivanje stabilnosti na zapadnom Balkanu, ograničavanje zapadnih integracija i širenje ruskog uticaja. Pod Vučićevim vodstvom ojačane su veze s Moskvom. Srbija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Evroazijskom ekonomskom unijom koju vodi Moskva, unatoč snažnom protivljenju EU. Odbila se pridružiti sankcijama nametnutim Rusiji zbog njene invazije u Ukrajini i podjele te države. Srbija je od Moskve nabavila teško naoružanje, uključujući protuzračne sisteme, borbene avione i helikoptere, uprkos prijetnjama američkim sankcijama.

Beograd nastavlja razvijati i “humanitarni centar” u Nišu, na jugu Srbije, s ruskim sigurnosnim službama. Centar omogućava prikupljanje ruskih obavještajnih podataka širom Balkana. U ekonomskoj areni Srbija se i dalje oslanja na rusku naftu i plin. Drugi krak Gazpromovog plinovoda Turk Stream prelazit će preko Srbije, koja već ovisi o ruskom plinu, a njezina najveća naftna kompanija Naftna Industrija Srbije u većinskom je vlasništvu Gazproma. Srbija se sve više razotkriva kao kanal moskovske politike koja destabilizira Jugoistočnu Europu i suprostavlja se američkim interesima.

Umjesto direktnog obračuna koji bi mogao izazvati zapadne sankcije, Vučić radije djeluje potajno i manipulira slabostima susjeda. Umjesto izravnog napada na integritet ili suverenitet susjednih država, Vučić  podmuklo podriva njihovu neovisnost potičući nacionalističke sporove i favorizirajući lokalne srpske stranke. I umjesto ekspresnog preuzimanja regionalne dominacije, Vučić se odlučio za strpljenje, računajući da je vrijeme na strani Srbije. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da će Kremlj u jednom trenutku pokušati gurnuti Vučića u direktniji regionalni sukob koji će zaokupiti i EU i NATO.

 

(Janusz Bugajski viši je saradnik u Fondaciji Jamestown u Washingtonu. Nedavno je, u koautorstvu s Margaritom Assenovom, objavio knjigu pod naslovom Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks  u Washingtonu, DC, USA)

Janusz Bugajski’s Washington View: Revival of the greater Serbia project

Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.

Vedrana Mijović nije dobila podršku u Tužilaštvu BiH: Izborom Biljane Simeunović Tegeltija izgubio većinu u VSTV-u

Državna tužiteljica Biljana Simeunović nova je članica VSTV-a. Ova vijest, na prvi pogled, ne zvuči toliko zanimljivo, ali ona suštinski može uticati na budućnost bh. pravosuđa. Biljanu Simeunović u četvrtak je podržalo devetnaest državnih tužilaca, što je za jedan glas više od podrške koju je dobila Vedrana Mijović, državna tužiteljica iza čije su kandidature, sa svim svojim medijskim i političkim partnerima, stajali – Milan Tegeltija i Gordana Tadić.

Za Milana Tegeltiju izbor predstavnika Tužilaštva BiH u VSTV-u bio je vrlo bitan. Do danas je tu instituciju u VSTV-u predstavljala Jadranka Lokmić Misirača, državna tužiteljica čiji je sin povezan sa SBB-om Fahrudina Radončića. Ona je, ujedno, obavljala i funkciju potpredsjednice VSTV-a. Uglavnom pratila politiku Milana Tegeltije. Odlaskom Jadranke Lokmić Misirača, a dolaskom Biljane Simeunović Tegeltija je izgubio jedan siguran glas u VSTV-u i sada više nema zagarantovanu većinu. Istraga će u nastavku detaljno objasniti novi omjer snaga u VSTV-u.

Dakle, predsjednik VSTV-a je Milan Tegeltija. Iako duboko kompromitovan snimkom “potkivanje”, on je ostao na čelu te institucije zahvaljujući pomoći Disciplinske komisije koju je formirala sad već bivša članica VSTV-a, Jadranka Lokmić Misirača

Potpredsjednica VSTV-a iz reda hrvatskog naroda je Sanela Gorušanović Butigan. Ona je nasljednica Ružice Jukić, koja je apslutno podržavala odluke predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Gorušanović-Butigan je sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, a izabrale su je, tajnim glasanjem, sve općinske i kantonalne sudije u Federaciji BiH. Njena protukandidatkinja je bila Katica Artuković, sutkinja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu iza čije kandidature su bili ljudi bliski HDZ-u BiH. Sanela Butigan Gorušanović je članica VSTV-a na čiji glas Milan Tegeltija ne može, sa sigurnošću, računati.

Član VSTV-a je i sudija Vrhovnog suda FBiH Goran Nezirović. On slovi za najžešćeg kritičara Milana Tegeltije. Njegov mandate ističe u februaru naredne godine, ali to tada – Milan Tegeltija ne može računati na bezrezervnu podršku ovog člana VSTV-a.

Mahmut Švraka u VSTV-u predstavlja Republičko tužilaštvo Republike Srpske. Bio je jedan od članova VSTV-a koji su predlagali da se raspravlja o odgovornosti Milana Tegeltije nakon afere potkivanje. Apsolutnu podršku Milan Tegeltija od njega ne može dobiti. Mandat mu ističe u septembru naredne godine.

Federalno tužilaštvo u VSTV-u predstavlja Slavo Lakić. I on je bio među članovima VSTV-a koji su tražili Tegeltijinu odgovornost zbog slučaja potkivanje. Mandat mu ističe u julu 2022. godine.

Željka Radović je glavna tužiteljica Okružnog javnog tužilaštva u Doboju. Ona je apsolutni poslušnik Milana Tegeltije, a kćerka joj je, tokom mandata Gordane Tadić, zaposlena u Tužilaštvu BiH. Mandat Željke Radović u VSTV-u ističe u aprilu 2023. godine.

Osim na podršku Željke Radović, Tegeltija može računati i na bezrezervnu  podršku Jadranke Stanišić i Duške Bogojević. Stanišićeva u VSTV-u zastupa Vrhovni sud RS-a, dok je Duška Bogojević izabrana od strane Advokatske komore RS. Mandati im ističu u drugoj polovini 2023. godine.

Berina Alihodžić u VSTV-u zastupa kantonalne tužioce iz Federacije. Posljednjih mjeseci ona je nekoliko puta proturječila predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, ali je, barem do sada, prilikom donošenja ključnih odluka bila na Tegeltijinoj strani. Njena bliska prijateljica je Jadranka Lokmić Misirača.

Selim Karamehić u VSTV-u zastupa pravosuđe Brčko distrikta. On nije slijepi poslušnik Milana Tegeltije, a prilikom izbijanja afere potkivanje, kao član Disciplinske komisije glasao je za suspenziju predsjednika VSTV-a. Međutim, preglasan je. Mandat mu ističe u junu naredne godine.

Sud BiH u VSTV-u predstavlja Dragomir Vukoje. On je kadar Milana Tegeltije i protivio se njegovoj suspenziji zbog slučaja potkivanje. U februaru naredne godine mu ističe mandat u VSTV.

Amila Kunosić u VSTV predstavlja Advokatsku komoru FBiH. I ona je bila među članovima VSTV-a koji su tražili odgovornost predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, što znači da na njen glas prvi čovjek bh. pravosuđa – ne može računati. Mandat joj ističe u januaru naredne godine.

Monika Mijić je član VSTV-a u ime Vijeća ministara BiH. Ona je kadar HDZ-a BiH i, uglavnom, podržava stavove predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Mandat joj ističe u decembru ove godine, ali zbog sistema glasanja u VSTV-u teško je očekivati da će biti izabran neko ko ima drugačije stavove od Monike Mijić.

Lejla Hadžić je nedavno izabrana za članicu VSTV-a u ime Parlamenta BiH. Ona, prema informacijama Istrage, sigurno neće pratiti stavove Milana Tegeltije.

Dakle, od ukupno četrnaest članova VSTV-a plus predsjednik, Milan Tegeltija više nema bezrezervnu podršku najmanje osam članova. To su – Biljana Simeunović, Goran Nezirović, Slavo Lakić, Mahmut Švraka, Sanela Butigan Gorušanin, Selim Karamehić, Amila Kunosić i Lejla Hadžić. Na drugoj strani, Milan Tegeltija osim svog glasa može računati na apsolutnu podršku još pet članova VSTV-a, dok Berina Alihodžić postepeno izmiče njegovoj kontroli. Čak ukoliko Berina Alihodžić podrži Tegeltiju, on će, računajući i sebe, imati sedam sigurnih glasova. Na drugoj strani je osam članova VSTV-a čiju podršku nema. Toga je bio svjestan i sam Milan Tegeltija, pa je na sve načine u VSTV pokušao ugurati Vedranu Mijović. Besuspješno.

Zašto smeta Debevec: Ko drži Sud BiH – kontroliše javne nabavke, izborni proces i optužnice    

Koliko god se dijelu javnosti činilo da je to samo “predizborni” trik Dodikov i Čovićev napad na predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca jedna je od najbitnijih bitaka za očuvanje kakve-takve nezavisnosti BiH i njenih institucija.

A, evo, zbog čega.

Sud Bosne i Hercegovine počeo je sa radom 8. maja 2002. godine, kada je Odlukom Visokog predstavnika imenovano prvih sedam sudija u Suda BiH. Dvije godine ranije, OHR je donio odluku o formiranju Suda BiH, što je kasnije potvrdio i Parlament BiH. Nadležnost Suda BiH definisana je članovima 7, 8 i 9 Zakona o Sudu BiH. Član 7 reguliše nadležnost za krivicu, član 8 za upravu, a član 9 apelacionu nadležnost.

“Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela: ugrožavaju suverenitet, tertorijalni integritet, političku nezavisnost, državnu bezbjednost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, te  mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”, navedeno je članu 7 Zakona o Sudu BiH.

Kada je u pitanju upravna nadležnost, Sud BiH, prema članu 8, “nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o ćutanju uprave, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlašćenja.  Istodobno, ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri vršenju javnih funkcija organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava i, na kraju,  rješava imovinske sporove između države i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, između entiteta, između entiteta i Brčko Distrikta i zmeđu institucija Bosne i Hercegovine koje su povezane sa vršenjem javnih ovlašćenja.

“Sud je također nadležan i za: rješavanje po prigovorima koji se odnose na kršenje izbornog zakona i dodatnih propisa i uputstava koje donosi Centralna izborna komisija BiH, te rješavanje u svim drugim predmetima kada je to predviđeno zakonom Bosne i Hercegovine”, navedeno je u članu 9 Zakona o Sudu BiH.

A sada da pojednostavimo. Krenut ćemo od krivične odgovornosti

Sudije Suda BiH odlučuju o svim predmetima koje provodi Tužilaštvo BiH. Ukoliko, na primjer, Tužilaštvo BiH namjerava nekome pretresti stan, oduzeti telefon – za to im je potrebna naredba Suda BiH. Žele li, pak, državni tužioci nekoga pritvoriti, potrebna im je odluka Suda BiH, odnosno sudije za prethodni postupak kojeg određuje – predsjednik Suda BiH. Dalje, ako, recimo, Gordana Tadić želi da se prisluškuje nečiji telefon, to ne može izvesti bez naredbe sudije za prethodni postupak Suda BiH, kojeg, opet, određuje, predsjednik Suda. U praksi to izgleda ovako. Tužilaštvo BiH je zatražilo određivanje pritovra i raspisivanje međunarodne potjernice za čovjekom koji je Facebook profile objavio fotomontažu Gordane Tadić. No, Sud BiH je taj prijedlog – odbio, jer je državni tužilac Ćazim Hasanspahić “preuranjeno” poslao prijedlog. To, dakle, nadležnost Suda BiH u prethodnom postupku. Stoga idemo dalje. Ne koristeći sudiju za prethodni postupak, Gordana Tadić može podići optužnicu protiv bilo koga. No, ta optužnica stupa na snagu tek onda kada je potvrdi sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Sudiju za prethodno saslušanje BiH određuje – predsjednik Suda BiH. Ukoliko, pak, optužnica bude potvrđena, predmet ide tročlanom sudskom vijeću, ili sudiji pojedincu, ovisno od zaprijećene kazne, na odlučivanje. Sastav vijeća određuje – predsjednik Suda BiH. Osim toga, sve sudije u nizu odlučivanja mogu preispitati nadležnost Suda BiH, odnosno Tužilaštva BiH za određena krivična djela, poput ugrožavanja suvereniteta, tertorijalnog integriteta, političke nezavisnosti, državne bezbjednosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.

Nakon krivične, dodatno ćemo pojednostaviti i upravnu nadležnost Suda BiH.  Ukoliko, recimo, postoje sporovi između entiteta oko raspodjele PDV-a, odlučuje Upravno odjeljenje Suda BiH. Šefa Upravnog odjeljenja imenuje – predsjednik Suda BiH. Nadalje, ako neko privatno preduzeće smatra da je oštećeno u postupku javnih nabavki, pravdu će zatražiti na Sudu BiH. Opet odlučuje Upravno odjeljenje. Za primjer ćemo uzeti – rješavanje pitanja vojne imovine. Upravno odjeljenje Suda BiH odlučuje da li će se neka vojna imovina knjižiti na državu BiH ili na entitete.

I za kraj – apelaciona nadležnost. Ovaj odjel Suda BiH preispituje sve prvostepene odluke Suda BiH u krivičnom postupku. Također, ovaj Odjel je nadležan i za rješavanje izbornih žalbi. To znači, ukoliko neka politička partija smatra da je oštećena tokom izbornog procesa na nekom od biračkih mjesta, a Centralna izborna komisija BiH odbije žalbu, konačnu riječ daje Apelaciono odjeljenje Suda BiH. Koje će sudije biti raspoređene u Apelacioni odjel – odlučuje predsjednik Suda BiH.

Dakle, preuzmu li funkciju predsjednika Suda BiH, Dragan Čović i Milorad Dodik sa svojim pomagačima iz Sarajeva, odlučivat će o krivici, javnim nabavkama, državnoj imovini i izbornom procesu.

Protiv Ranka Debeveca je, već smo naveli, podneseno nekoliko anonimnih krivičnih prijava, a jednu od njih je podnijela saradnica federalnog ministra unutrašnjih poslova – Aljoše Čampare. Gordana Tadić je već formirala predmete. Ukoliko donese naredbu o provođenju istrage protiv Debeveca, zbog toga što nije prijavio da posjeduje špansko državljanstvo, o svemu će obavijestiti Ured disciplinskog tužioca BiH. Ured bi, potom, trebao predložiti suspenziju Ranka Debeveca do okončanja krivičnog postupka koji je započet na osnovu anonimne prijave. Odluku o suspenziji donosi Disciplinska komisija VSTV-a, koju formira – predsjednik VSTV-a, u ovom slučaju – Milan Tegeltija. Bude li prihvaćen prijedlog za suspenziju, Tegeltija i njegov VSTV odlučuju ko će naslijediti Ranka Debeveca na mjestu predsjednika Suda.

Karijera građena muštulukom Sebiji Izetbegović: Od posljednje večere do ruke viška

Simbolično, 6. januara 2016. godine uvedena je diktatura na Kliničkom centru Sarajevo. Upravni odbor KCUS-a, tog dana, nije imao puno izbora. Sebija Izetbegović je bila jedini kandidat i izabrana je za generalnu direktoricu. Nekoliko dana ranije, Vladina komisija za izbor i imenovanje je završila posao i supruzi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića muštuluk je saopćio je Aljoša Čampara. Zauzvrat će od “Mame nacije” dobiti dva tableta. Za svakog sina po jedan.

Za Sebijinu naklonost godinama ranije su se borili Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je želio biti kantonalni premijer, a Čampara se nadao funkciji u Vladi Federacije, pa se od šefa kadrovske komisije SDA Asima Sarajlića nije razdvajao. Upravo je Čampara Asima Sarajlića “prebacio” na stranu Bakira Izetbegovića i njegovih ljudi koji su te izborne 2014. godine čekali smrt Sulejmana Tihića i konačni povratak Dvora na čelo stranke. Jednu grupu, Tihićevu, predvodio Adil Osmanović. Tu su još bili Sadik Ahmetović, Sanjin Haliimović, Salko Sokolović, Salmir Kaplan … Uz Izetbegovića, koji je, nakon bolesti Sulejmana Tihića, preuzeo stranku u svojstvu zamjenika predsjednika bili su Šefik Džaferović, Safet Softić, Mirsad Zaimović, Salko Selman i Senad Šepić. Aljoša Čampara te 2014. godine istovremeno je bio savjetnik Sulejmana Tihića (do njegove smrti) i honorarni savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Ubrzo će, zahvaljujući kadrovskim akrobacijama Asima Sarajlića, postati zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na toj je funkciji i dočekao izbore 2014. godine i stranački kongres. Tihićeva grupa je do nogu poražena, tako što je Izetbegović postigao sporazum sa Adilom Osmanovićem koji je dobio funkciju zamjenika predsjednika SDA, a izdao ostale. Iako je bio u Izetbegovićevoj kvoti, Senad Šepić tada nije izabran za potpredsjednika SDA. Ahmetović i drugi su postali marginalni u organima stranke koja je baš tada odlučivala o budućem predsjedavajućem Vijeća ministara BiH.

“Bit će doktor Denis Zvizdić”, prkosno je izjavio Asim Sarajlić, nakon što je dio stranačke baze iskazao nezadovoljstvo.

I bi Denis. Njegov prvi rođak Aljoša Čampara, zahvaljujući isključivo bliskosti sa Asimom Sarajlićem i Sebijom Izetbegović postao je federalni ministar unutrašnjih poslova. Elmedin Konaković je postao premijer Kantona Sarajevo. Čampara je u Vladi Federacije BiH pripremao teren za dolazak neformalne predsjednice na čelu KCUS-a, a Konaković je pripremao smjene na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Sebija Izetbegović u januaru 2016. godine je izabrana za direktoricu KCUS-a. Nekoliko mjeseci kasnije, uz pomoć kantonalnog premijera Elmedina Konakovića, preuzela je i Medicinski fakultet, nakon što je smijenila Almiru Džuvo.

“Pozdrav. Nadam se da neće biti nikakvih rezanja, posebno ne onih dijelova gdje hvalim Sebiju Izetbegović”, napisat će Konaković novinaru Žurnala Amarildu Gutiću dok je ovaj pripremao film – Sebija.

Između Konakovića i Čampare počeo se javljati animozitet zbog odnosa sa Sebijom Izetbegović, pa su se natjecali ko će je više hvaliti.

“Teško je biti supruga predsjednika Bakira Izetbegovića i voditi Klinički centar. Radi se o odličnom menadžeru. Opću bolnicu je ostavila u odličnom stanju. Ljekari na KCUS-u više ne rade privatnu praksu, nema koverata”, kazao je 25. jula 2017. godine Elmedin Konaković gostujući na N1 televiziji.

Aljoša Čampara je, pak, Sebiju Izetbegović pratio u stopu, a preko Asima Sarajlića je instalirao svoje kadrove u stranačku infrastrukturu i državnu službu koja će mu godinama kasnije poslužiti za jačanje uticaja u javnosti. No, netrpeljivost na relaciji Čampara-Konaković je bila sve veća, da bi, na kraju, upravo zbog njega i Huse Ćesira, predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, Elmedin Konaković napustio SDA. Aljoša Čampara je požurio u stranački bilten Stav da iznese stav o “disidentu”.

“Konaković se nametnuo verbalnim darom, no vrijeme je pokazalo da njegove riječi nisu u skladu s njegovim djelima. Što bi narod rekao – puno melje, malo žita daje. Konaković je, u osnovi, jedan opsjenar, što potvrđuje cijela njegova karijera, i ona sportska, i ona akademska, i ona politička. Nije ostavio mnogo toga čime bi se on mogao lično pohvaliti. Mislim da je kantonalna vlada koju je on predvodio radila mnogo bolje od svog premijera, koji zapravo nije radio, nego je okolo paradirao i pričao. Tu je bez premca”, kazao je Čampara o svom, tad već bivšem, stranačkom kolegi.

No, vratimo se kratko u 2016. godinu. Nakon lokalnih izbora, započela je bitka za gradonačelnika Sarajeva. Asim Sarajlić i Aljoša Čampara zajedno su “ubijedili” članove porodice Stojnić da glasaju za Abdulaha Skaku. Sabina Ćudić i naša stranka su izgubili utrku sa tada nerazdvojnim prijateljima. I godinu ranije, Asim Sarajlić je, na nagovor Aljoše Čampare i Denisa Zvizdića podigao ruku na Kadrovskoj komisiji SDA i smijenio Bakira Alispahića s mjesta člana Komisije za sigurnost SDA. Dakle, u skoro svim “kadrovskim” akcijama zajedno su učestvovali Aljoša Čampara i Asim Sarajlić. A onda su započele pripreme za izbore 2018. godine. Bakir Izetbegović je Denisa Zvizdića već bio promovisao za budućeg kandidata SDA za člana Predsjedništva. Baza je, zahvaljujući lobiranjima Aljoše Čampare, uglavnom predložila Zvizdića. Međutim, kao kandidat se pojavila i Sebija Izetbegović. Uplašen eventualnim sukobom sa  suprugom svog predsjednika, Zvizdić odustaje od kandidature. Ubrzo odustaje i Sebija Izetbegović. SDA je birala imeđu Šefika Džaferovića i Safeta Softića i izabrala ovog prvog. Denis Zvizdić se morao okrenuti parlamentarnom životu, pa je započelo lobiranje da on bude nosilac liste SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz sarajevske izborne jedinice. Noć pred zaključivanje listi, Denis Zvizdić i Aljoša Čampara su bili u stanu Asima Sarajlića.

Kantonalni odbor SDA već je odlučio da Asim Sarajlić bude nosilac liste SDA koju je želio Denis Zvizdić. Te noći, ispričat će svjedoci, Zvizdić uopće nije pomenuo listu. No, sutradan je od Bakira Izetbegovića tražio broj 1, odnosno eliminaciju Asima Sarajlića, Izetbegović je “zamolio” prvog do sebe da odstupi. Zvizdić je dobio mjesto nosioca liste, ali su te večeri on i Aljoša Čampara zauvijek izgubili Asima Sarajlića, koji je “spušten” na federalnu listu. Kasnije će se Izetbegović odužiti Sarajliću njegovim imenovanjem u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, a Aljoša Čampara je saveznike počeo tražiti u novogradskom odboru SDA, predvođenom Husom Ćesirom, čuvenim napadačem na kameru. Aljoša Čampara kao SDA-ov kandidat za Skupštinu Kantona Sarajevo podršku traži od novogradske SDA, pa mu se organizuju sastanci. Tih dana u stopu ga prati pripadnik SIPA-e Adis Drnda, koji je bio šef odjela za obavještajne poslove u sarajevskoj kancelariji SIPA-e. Sastancima prisustvuje i Damir Vejo, bivši saradnik Fadila Novalića u namjenskoj industriji, s kojim se razišao zbog podjele novca od posla iz Saudijske Arabije. Za Čamparu je te izborne godine lobirao i Hasan Hodžić, novogradski vijećnik koji će dvije godine kasnije biti uhapšen zbog korupcije i saradnje sa članom kartela Tito i Dino.

Nakon što je ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo, SDA Aljošu Čamparu delegira i u Dom naroda Federacije BiH, gdje postaje potpredsjednik Doma. No, uporedo sa “osvajanjem” funkcija u državi, Čampara gubi prevlast u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu, kojeg kontroliše njegov bivši prijatelj Asim Sarajlić. Federalni ministar unutrašnjih poslova prvo se kandidira za predsjednika KO SDA, ali nakon što je uvidio da su mu male šanse, mijenja strategiju. Odlučuje podržati Semira Efendića. Ipak, Asim Sarajlić  od Bakira Izetbegovića dobija zadatak da na mjesto predsjednika KO SDA dovede Fikreta Prevljaka, kojeg je, zbog ratnih veza, podržao i direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić Osmica. Istovremeno, zbog smjene Vlade Kantona Sarajevo, Sarajlić se nekoliko puta sastaje sa I Fahrudinom Radončićem, a sastancima prisustvuje i direktor OSA-e.

“Veliki i Mali su išli kod Fahre”, negodovao je Čampara na sjednicama Predsjedništva BiH, ne znajući da su Veliki – Asim Sarajlć i Mali – Osman Mehmedagić na sastanke sa Radončićem išli po nalogu Bakira Izetbegovića. Kako je počeo gubiti i povjerenje Izetbegovića, Čampara se udružuje sa Semirom Efendićem i zajednički organiziraju snimanje Asima Sarajlića u aferi ponatoj kao “Asim”. Upravo je Čampara najviše insistirao da se Sarajlić isključi iz SDA. Na kraju se Sarajlić povukao iz svih stranačkih organa, da bi samo koji minut kasnije Aljoša Čampara glasao za izbor nove Vlade Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Naime, Aljoša Čampara je podršku novoj Vladi uslovio povlačenjem ili smjenom Asima Sarajlića iz svih stranačkih organa.

Nakon Asima, na red je došao Fadil. Čampara je, već smo naveli, za svog prvog saradnika uzeo Damira Veju, bivšeg direktora UNIS GROUP-a. Vejo je smijenjen s te pozicije, zbog neraščišćenih računa sa Fadilom Novalićem. Istodobno, još jedna grupacija iz namjenske industrije okupljena oko Hamida Pršeša iz Goražda bila je nazadovoljna odlukama Fadila Novalića kada je u pitanju podjela dividente iz Ginexa. Pršeš će kasnije dobiti podršku Jelke Milićević, HDZ-ove ministrice finansija, da iz Nadzornog odbora Ginexa isključi Kadriju Kolića, inače suvlasnika firme KM Trade. Istu grupaciju, osim Jelke Mićević je podržao i Aljoša Čampara. Uslijedila je potom afera respiratori, a postupajući tužilac je bio Džermin Pašić, bliski prijatelj Aljošinog brata Dubravka. No, tim detaljima ćemo se baviti u nekom od narednih tekstova. Sada se vratimo SDA-ovim sukobima.

Shvativši da više nema podršku Obitelji, te da je Osman Mehmedagić, ipak, Izetbegovićev čovjek broj 1 u sigurnosnom sektoru, Čampara počinje da ruši direktora OSA-e. Nekoliko puta javno istupa protiv Mehmedagića, što u tom trenutku koristi i Vlada Republike Srpske koja Čamparine izjave ubacuje u svoj izvještaj upućen UN-u. u kojem navodi da OSA ruši institucije RS-a, a Čamparu označavaju kao “insajdera” iz SDA i ključnog svjedoka. Nezadovoljan gubitkom kontrole u KO SDA, Čampara, posredstvom svoje savjetnice Mirele Bubalo, pokreće i portal Pressmedia. Istovremeno, u Kabinet Ministra prebacuje i novinara portala klix – Ervina Mušinovića koji piše tekstove za Pressmedia, koje, potom, prenose Poskok i RTRS. Na kraju se Čampara odlučuje provesti operaciju “anonimna krivična prijava” protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH Ranka Debvecca. Gordana Tadić je uzima u razmatranje, Dodik pokreće kampanju protiv Debeveca, a RTRS ekskluzivno objavljuje krivičnu prijavu koju je poslala Čamparina savjetnica. Nakon što je sve raskrinkano, Čampara podnosi ostavku u Predsjedništvu SDA. Konačnu odluku o rušenju Vlade KS nije donio. Ali izlaskom Fahrudina Radončića iz koalicije sa SDA – Čamparina ruka više i nije toliko bitna.

Hronologija rušenja državih institucija: Od OSA-e do Suda – Čović i Dodik svuda

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.

Tako je Galijašević, faktički, razotkrio krajnji cilj struktura iz Banja Luke i Mostara, pojačanih onima iz Sarajeva koje proteklih godina nastoje preuzeti kontrolu nad dvije posljednje pravosudno/sigurnosne institucije BiH koje ne kontrolišu Milorad Dodik i Dragan Čović. Kako bi barem malo razjasnili ovu koordiniranu akciju Istraga će u nastavku podsjetiti na izjave i događaje koji su prethodili “završnom” udarcu kroz anonimnu krivičnu prijavu poslatu iz Sarajeva.

“Ekskluzivno: RTRS u posjedu naloga OBA-e (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH) za prisluškivanje zvaničnika Srbije”, objavljeno je na sajtu Radio televizije Republike Srpske kao najava centralnog Dnevnika emitiranog 29. 12. 2016. godine.

U prilogu koji je uslijedio objavljeno je kako OSA BiH provodi operaciju “Ušće” u okviru koje prisluškuje zvaničnike Srbije. Na tu so objavu reagovali Nenad Stevandić, Nikola Špirić, a vijest su prenijeli svi vodeći srbijanski mediji. Sazvana je hitna sjednica Komisije za nadzor nad radom OSA-e i utvrđeno je da u okviru operacije Ušće  nije bilo prisluškivanja zvaničnika Republike Srbije, što je zvanično saopćeno 17. januara 2018. godine. Zaključke Komisije javnosti je prezentirao SNSD-ov zvaničnik Nikola Špirić.

Pola godine kasnije, u Mostaru su se susreli Dragan Čović i Milorad Dodik. Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Prema pisanju srbijanskog KRIK-a, Božidar Spasić je u novembru 2016. godine osuđen u Belgiji zbog naručivanja ubistva kosovskog aktiviste Envera Hadrija. Ubistvo je počinjeno po nalogu tadašnjeg DB-a, a Hadrija su, prema nepravomoćnoj presudi, te 1990. godine, ubili srbijanski kriminalci Andrija Drašković i Veselin Vukotić.

Božidar Spasić bio je dugogodišnji saradnik Stanka Čolaka, također visokog funkcionera tadašnjeg DB-a i prvog rođaka HDZ-ovog zvaničnika Bariše Čolaka. Kada je Čolak stekao uslove za penziju, ispraćaj mu je, te 1986. godine, organizovao upravo – Božidar Spasić. Čuvena fotografija sa  ispraćaja već je objavljivana u medijima i na njoj se, osim Spasića i Stanka Čolaka još nalaze visoki funkcioneri DB-a Predrag Đorđević, Josip Perković i Ivan Lasić.

Stanko Čolak danas živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali većina HDZ-ovih zvaničnika s njim je u stalnom kontaktu, a naročito dobre veze  s njim je gajio bivši zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske – Milijan Vaso Brkić, donedavna siva eminencija svih paraobavještajnih akcija u Hrvatskoj. No, vratimo se na sigurnosne agencije u BiH. Nakon što je RTRS optužio OSA-u da prisluškuje zvaničnike Srbije, zbog čega su Dodik i Čović proglasili OSA-u neprijateljskom organizacijom, a njihovu priču “podebljao” Božidar Spasić, uslijedila je nova afera.

“Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH”, objavljeno je na portalu Večernjeg lista 21. septembra 2017. godine, svega deset mjeseci nakon što je RTRS objavio da OSA prisluškuje i srbijanske zvaničnike.

U svojoj analizi ovog slučaja, Večernji listi navodi da “jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH.

“Za čije interese”, pita se autor teksta koji dalje navodi da Sud BiH nije odgovorio da li je izdao naloge za prisluškivanje hrvatskih zvaničnika.

Pet dana kasnije, 26. septembra 2017. godine u Sarajevu su se susreli direktori obavještajnih agencija BiH i Hrvatske i konstatovali  da OSA nije prisluškivala hrvatske zvaničnike.

No, koordinirana akcija nije prestala. U novembru 2018. godine, netom nakon što je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je ponovo krenuo u napad na OSA-u.

“Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH je neprijateljska organizacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj i RS će uspostaviti vlastiti sistem odbrane kakav postoji u ostalim zemljama. RS ima pravo da štiti svoju slobodu, institucije, po Ustavu ima pravo na obavještajno praćenje svih koji su protiv ustavnog poretka i to ćemo raditi”, rekao je Dodik okupljenim banjalučkim novinarima 21. novembra 2018. godine.

Mjesec i po kasnije u javnosti su objavljeni dokumenti koji dokazuju da su OSA i SIPA dostavili Tužilaštvu BiH informacije o izdavanju lažnih diplomama preko širokobrijeških firmi čiji je vlasnik Ivan Ševo. Tužilaštvo BiH je odbilo voditi istragu, ali nakon što je slučaj dospio u javnost, “po službenoj dužnosti” je formiran predmet. I zadužuje ga tužilac Oleg Čavka. Prvo što radi – traži diplome čelnika svih sigurnosnih agencija, a u fokusu mu je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. S obzirom na to da nije uspio pronaći ništa kako bi donio naredbu o provođenju istrage, Čavka angažira Inspektorat RS da u Banja Luci provjeri diplomu izdatu direktoru OSA-e.

“Inspektorat Republike Srpske naložio je da se poništi dipoloma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH”, glasila je vijest objavljena 15. avgusta 2019. godine.

Uslijedila je, potom, žalba, nakon čega je Inspektorat Republike Srpske donio odluku o prolongiranu poništavanja diplome.

“Prosvjetna inspekcija RS uvažila je molbu rektora Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (UPS) Radovana Klincova da bude odgođeno postupanje po rješenju inspektora kojim je UPS-u naloženo da poništi i oglasi ništavnom diplomu direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice”, objavljeno je 5. septembra u Nezavisnim novinama.

Zbog ove odluke uslijedila je kazna. Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 31. oktobra 2019. godine donijela je odluku o smjeni vd.  glavne inspektorice Inspektorata RS Danijele Batar. Dnevni avaz, portal klix i drugi mediji su tada objavili tekst pod naslovom – smijenjena inspektorica koja je odbila poništiti diplomu direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću.

Pet dana poslije, prvobitna odluka o odgodi poništavanja diplome je promijenjena. Novi direktor Inspektorsta Republike Srpske je donio odluku o poništavanju diplome, a u obrazloženju je navedeno da “prijave nisu bile uredne”.

Tada se u priču uključuju i zvaničnici iz Federacije BiH, a među njima najviše prednjači federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.  I Tužilaštvo BiH pojačava svoje aktivnosti, ali formalnu naredbu o provođenju istrage postupajući tužilac Oleg Čavka ne donosi. Predmet se još uvijek formalno vodi pod oznakom KTA, što znači – “neodređeno krivično djelo” i “neodređeni počinilac”. Kako nemaju dovoljno dokaza da donesenu formalnu naredbu o provođenju istrage, Tužilaštvo BiH od Suda BiH se ne usuđuje tražiti naredbu za pretres kancelarija OSA-e. Stoga je bilo nužno krenuti u eliminaciju Ranka Debeveca. U martu, nakon sjednice Parlamenta o radu pravosuđa, i promjene članova CIK-a, čime su Dragan Čović i Milorad Dodik izgubili kontrolu nad izbornim procesom, podnesena je anonimna krivična prijava protiv Debeveca u kojoj se navodi da je on uzeo mito od Jerka Lijanovića, te da posjeduje državljanstvo Španije. Predmet je zadužila tužiteljica Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja, , koja je, inače, podigla optužnicu i protiv Dragana Mektića. Ista anonimna prijava je proslijeđena i Uredu disciplinskog tužioca, a istodobno je i tužilac Oleg Čavka podnio prijavu protiv zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirze Hadžiomerovića, optuživši ga da je tokom novogodišnjih praznika, zajedno sa svojom šeficom Alenom Kurspahić primio poklon od direktora OSA-e, flašu vina i sir, koji je iz OSA-e tih dana proslijeđen čelnicima svih pravosudnih institucija sa sjedištem u Sarajevu, među kojima je bila i Gordana Tadić. Prijavu protiv Mirze Hadžiomerovića je zadužila tužiteljica Ivana Petković, a jedan od svjedoka je dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i prijatelj Milana Tegeltije – Muhamed Ajanović. A zbog čega je nužan pritisak na UDT? Pojednostavljeno, zbog eventualne disciplinske prijave protiv predsjednika Suda BiH, jer nije prijavio državljanstvo Španije koje posjeduje. To bi bio put ka razrješenju predsjednika Suda BiH. Kako je stvar sporo išla, stvar u svoje je ruke uzeo – Milorad Dodik. I to samo dan nakon što se u Mostaru susreo sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem.

“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.

Odmah nakon toga je uslijedila medijska kampanja u koju su se uključili

Alternativna televizija iz Banja Luke koja je u vlasništvu Dodikovog tajkuna Slobodana Stankovića, zatim javni servis RTRS, dok su u iz Sarajeva podršku pružili portali Raport i Pressmedia koja je u vlasištvu porodice Mirele Bubalo, savjetnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. Nakon Dodikovih istupa, Pressmedia je 11. septembra 2020. godine “ekskluzivno” objavila dokaze koji potvrđuju da je Ranko Debevec, leteći sa beogradsog aerodroma, bio zaveden kao državljanin Španije.

Dan kasnije, 12. septembra vijest sa portala Pressmedia “ekskluzivno” se proširila i na portal banjaluka.net, a malo zatim je osvanula i na portalu Radio televizije Republike Srpske.

Uglavnom, mediji predvođeni Pressmedia.ba, RTRS-om i ATV-om problematiziraju državljanstvo predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca, tvrdeći da BiH nema potpisan sporazum sa Španijom, u vezi sa dvojim državljanstvima. Međutim, ključne činjenice su izostavljene. Ustavni sud BiH je odlukom broj   U 9/11 odredbe Zakona o državljanstvu BiH proglasio neustavnim.

“Ustavni sud BiH podsjeća na činjenicu da postoji veliki broj državljana BiH koji imaju i državljanstvo druge države, čak nezavisno od činjenice da li je zaključen bilateralni sporazum o državljanstvu BiH. Nesporno je da su državljanstvo druge države državljani BiH stekli, jer im je to omogućavalo zakonodavstvo druge države, što je u skladu sa međunarodnim principima o državljanstvu da se na osnovu vlastitih pravila ne može određivati veza određenog lica sa drugom državom”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH iz 2011. godine.

No, danas činjenice, očito, nisu cijenjene. Medijska kampanja zasnovana na anonimnim prijavama na osnovu kojih je formiran neki predmet guta istinu. Tako je, recimo, u petak navečer Istraga objavila dokumente i fotografije koji dokazuju koordiniranu akciju federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare i zvaničnika Republike Srpske usmjerenu protiv OSA-e i Suda BiH. Sat vremena nakon teksta, Tužilaštvo BiH je svim “relevantnim medijima” “potvrdilo” da je formiralo novi predmet protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića na osnovu anonimne krivične prijave koju je noć ranije ekskluzivno objavio RTRS. Prijavu je, već smo dokumentovali, na adrese pravosudnih i policijskih agencija uputila Mirela Bubalo, savjetnica Aljoše Čampare. Ona u svojoj reakciji, međutim, demantira da ima išta sa krivičnom prijavom. Istraga saznaje da Čampara i njegova savjetnica sada kompletnu odgovornost, zbog sličnosti u izgledu, žele prebaciti na najbolju prijateljicu Mirele Bubalo – Aminu Ohranović koja je, također, povezana za agencijom koja je vlasnik domene Pressmedia.ba.

Amer Bukvić optužuje crnogorskog biznismena: Duško Knežević laže da sam mu čestitao svrgavanje Mile Đukanovića

Direktor BBI Banke Amer Bukvić tvrdi da je crnogorski biznismen Duško Knežević izmislio da mu je čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

“Kada sam to vidio, odmah sam mu poslao poruku”, kazao je danas za Istraga.ba direktor Bukvić.

Zbog te, navodne, Kneževićeve izmišljotine Bukvić je danas, nakon teksta Istrage, podnio ostavku na mjesto člana Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici koji je u vlasništvu crnogorskog biznismena kojeg, zbog pranja novca, potražuje tamošnje pravosuđe.

“Poštovani gospodine Knežević, vezano sa Vaše izjave u program televizije A1 i navodne čestitke Amera Bukvića, predsjednika Uprave BBI Banke izbornim pobjednicima u Crnoj Gori, molimo Vas da objavite demanti. Amer Bukvić nije komentirao niti čestitao izborne rezultate u Crnoj Gori, ni javno niti privatnim porukama”, napisao je Bukvić Dušku Kneževiću.

Direktor BBI Banke ustupio nam je svoju prepisku sa odbjeglim biznismenom koji je svoje carstvo stekao u periodu dok je bio blizak prijatelj Mila Đukanovića.

“Šta je ovo? Kako ovdje mene spominješ? Nikada ti ja nisam poslao poruku da ti čestitam. Nevjerovatno. Ja se moram od ovoga ograditi. Nije mi jasno kako ovako hladno možeš neistinu pričati. Čuj, ja ti čestitao”, napisao je Bukvić u prepisci koju nam je ustupio.

Knežević je četiri sata kasnije odgovorio: “ti si stari moj jaran, ja znam da ti je Mila žao, ali moraš da ideš uz pobjednike”.

Preostalu prepisku Bukvić nam nije ustupio, ali je potvrdio da je bio angažovan na Kneževićevom Univerzitetu u Podgorici, te da su sarađivali oko organizacije Biznis foruma koji organizira BBI Banka. Duško Knežević je 2018. godine bio jedan od panelista na Bukvićevom sarajevskom Biznis forumu, a iste godine direktor BBI Banke je postao član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran.

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je vlasnik  Atlas Grupe u okviru koje je djelovala, Atlas Banka, Univerzitet Mediteran, a bio je i  vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve. U Rusiji im je 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje. Odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  i sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačeniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” bjavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Noć nakon posljednjih crnogorskih izbora, Knežević je u živom prenosu na svom youtube kanalu rekao da je primio čestitku od Amera Bukvića iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”, pročitao je Knežević navodnu Bukvićevu poruku.

NAJČITANIJI ČLANCI

Istraga objavljuje materijalne dokaze i fotografije: Čamparina savjetnica poslala anonimnu prijavu...

“Dobro vam veče. U večerašnjem dnevniku gledajte: kako SDA preko Obavještajno bezbjednosne agencije prisluškuje svoje neistomišljenike. RTRS u posjedu krivične prijave protiv direktora OBA-e...