Analize

Hronologija rušenja državih institucija: Od OSA-e do Suda – Čović i Dodik svuda

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.

Tako je Galijašević, faktički, razotkrio krajnji cilj struktura iz Banja Luke i Mostara, pojačanih onima iz Sarajeva koje proteklih godina nastoje preuzeti kontrolu nad dvije posljednje pravosudno/sigurnosne institucije BiH koje ne kontrolišu Milorad Dodik i Dragan Čović. Kako bi barem malo razjasnili ovu koordiniranu akciju Istraga će u nastavku podsjetiti na izjave i događaje koji su prethodili “završnom” udarcu kroz anonimnu krivičnu prijavu poslatu iz Sarajeva.

“Ekskluzivno: RTRS u posjedu naloga OBA-e (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH) za prisluškivanje zvaničnika Srbije”, objavljeno je na sajtu Radio televizije Republike Srpske kao najava centralnog Dnevnika emitiranog 29. 12. 2016. godine.

U prilogu koji je uslijedio objavljeno je kako OSA BiH provodi operaciju “Ušće” u okviru koje prisluškuje zvaničnike Srbije. Na tu so objavu reagovali Nenad Stevandić, Nikola Špirić, a vijest su prenijeli svi vodeći srbijanski mediji. Sazvana je hitna sjednica Komisije za nadzor nad radom OSA-e i utvrđeno je da u okviru operacije Ušće  nije bilo prisluškivanja zvaničnika Republike Srbije, što je zvanično saopćeno 17. januara 2018. godine. Zaključke Komisije javnosti je prezentirao SNSD-ov zvaničnik Nikola Špirić.

Pola godine kasnije, u Mostaru su se susreli Dragan Čović i Milorad Dodik. Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Prema pisanju srbijanskog KRIK-a, Božidar Spasić je u novembru 2016. godine osuđen u Belgiji zbog naručivanja ubistva kosovskog aktiviste Envera Hadrija. Ubistvo je počinjeno po nalogu tadašnjeg DB-a, a Hadrija su, prema nepravomoćnoj presudi, te 1990. godine, ubili srbijanski kriminalci Andrija Drašković i Veselin Vukotić.

Božidar Spasić bio je dugogodišnji saradnik Stanka Čolaka, također visokog funkcionera tadašnjeg DB-a i prvog rođaka HDZ-ovog zvaničnika Bariše Čolaka. Kada je Čolak stekao uslove za penziju, ispraćaj mu je, te 1986. godine, organizovao upravo – Božidar Spasić. Čuvena fotografija sa  ispraćaja već je objavljivana u medijima i na njoj se, osim Spasića i Stanka Čolaka još nalaze visoki funkcioneri DB-a Predrag Đorđević, Josip Perković i Ivan Lasić.

Stanko Čolak danas živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali većina HDZ-ovih zvaničnika s njim je u stalnom kontaktu, a naročito dobre veze  s njim je gajio bivši zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske – Milijan Vaso Brkić, donedavna siva eminencija svih paraobavještajnih akcija u Hrvatskoj. No, vratimo se na sigurnosne agencije u BiH. Nakon što je RTRS optužio OSA-u da prisluškuje zvaničnike Srbije, zbog čega su Dodik i Čović proglasili OSA-u neprijateljskom organizacijom, a njihovu priču “podebljao” Božidar Spasić, uslijedila je nova afera.

“Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH”, objavljeno je na portalu Večernjeg lista 21. septembra 2017. godine, svega deset mjeseci nakon što je RTRS objavio da OSA prisluškuje i srbijanske zvaničnike.

U svojoj analizi ovog slučaja, Večernji listi navodi da “jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH.

“Za čije interese”, pita se autor teksta koji dalje navodi da Sud BiH nije odgovorio da li je izdao naloge za prisluškivanje hrvatskih zvaničnika.

Pet dana kasnije, 26. septembra 2017. godine u Sarajevu su se susreli direktori obavještajnih agencija BiH i Hrvatske i konstatovali  da OSA nije prisluškivala hrvatske zvaničnike.

No, koordinirana akcija nije prestala. U novembru 2018. godine, netom nakon što je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je ponovo krenuo u napad na OSA-u.

“Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH je neprijateljska organizacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj i RS će uspostaviti vlastiti sistem odbrane kakav postoji u ostalim zemljama. RS ima pravo da štiti svoju slobodu, institucije, po Ustavu ima pravo na obavještajno praćenje svih koji su protiv ustavnog poretka i to ćemo raditi”, rekao je Dodik okupljenim banjalučkim novinarima 21. novembra 2018. godine.

Mjesec i po kasnije u javnosti su objavljeni dokumenti koji dokazuju da su OSA i SIPA dostavili Tužilaštvu BiH informacije o izdavanju lažnih diplomama preko širokobrijeških firmi čiji je vlasnik Ivan Ševo. Tužilaštvo BiH je odbilo voditi istragu, ali nakon što je slučaj dospio u javnost, “po službenoj dužnosti” je formiran predmet. I zadužuje ga tužilac Oleg Čavka. Prvo što radi – traži diplome čelnika svih sigurnosnih agencija, a u fokusu mu je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. S obzirom na to da nije uspio pronaći ništa kako bi donio naredbu o provođenju istrage, Čavka angažira Inspektorat RS da u Banja Luci provjeri diplomu izdatu direktoru OSA-e.

“Inspektorat Republike Srpske naložio je da se poništi dipoloma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH”, glasila je vijest objavljena 15. avgusta 2019. godine.

Uslijedila je, potom, žalba, nakon čega je Inspektorat Republike Srpske donio odluku o prolongiranu poništavanja diplome.

“Prosvjetna inspekcija RS uvažila je molbu rektora Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (UPS) Radovana Klincova da bude odgođeno postupanje po rješenju inspektora kojim je UPS-u naloženo da poništi i oglasi ništavnom diplomu direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice”, objavljeno je 5. septembra u Nezavisnim novinama.

Zbog ove odluke uslijedila je kazna. Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 31. oktobra 2019. godine donijela je odluku o smjeni vd.  glavne inspektorice Inspektorata RS Danijele Batar. Dnevni avaz, portal klix i drugi mediji su tada objavili tekst pod naslovom – smijenjena inspektorica koja je odbila poništiti diplomu direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću.

Pet dana poslije, prvobitna odluka o odgodi poništavanja diplome je promijenjena. Novi direktor Inspektorsta Republike Srpske je donio odluku o poništavanju diplome, a u obrazloženju je navedeno da “prijave nisu bile uredne”.

Tada se u priču uključuju i zvaničnici iz Federacije BiH, a među njima najviše prednjači federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.  I Tužilaštvo BiH pojačava svoje aktivnosti, ali formalnu naredbu o provođenju istrage postupajući tužilac Oleg Čavka ne donosi. Predmet se još uvijek formalno vodi pod oznakom KTA, što znači – “neodređeno krivično djelo” i “neodređeni počinilac”. Kako nemaju dovoljno dokaza da donesenu formalnu naredbu o provođenju istrage, Tužilaštvo BiH od Suda BiH se ne usuđuje tražiti naredbu za pretres kancelarija OSA-e. Stoga je bilo nužno krenuti u eliminaciju Ranka Debeveca. U martu, nakon sjednice Parlamenta o radu pravosuđa, i promjene članova CIK-a, čime su Dragan Čović i Milorad Dodik izgubili kontrolu nad izbornim procesom, podnesena je anonimna krivična prijava protiv Debeveca u kojoj se navodi da je on uzeo mito od Jerka Lijanovića, te da posjeduje državljanstvo Španije. Predmet je zadužila tužiteljica Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja, , koja je, inače, podigla optužnicu i protiv Dragana Mektića. Ista anonimna prijava je proslijeđena i Uredu disciplinskog tužioca, a istodobno je i tužilac Oleg Čavka podnio prijavu protiv zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirze Hadžiomerovića, optuživši ga da je tokom novogodišnjih praznika, zajedno sa svojom šeficom Alenom Kurspahić primio poklon od direktora OSA-e, flašu vina i sir, koji je iz OSA-e tih dana proslijeđen čelnicima svih pravosudnih institucija sa sjedištem u Sarajevu, među kojima je bila i Gordana Tadić. Prijavu protiv Mirze Hadžiomerovića je zadužila tužiteljica Ivana Petković, a jedan od svjedoka je dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i prijatelj Milana Tegeltije – Muhamed Ajanović. A zbog čega je nužan pritisak na UDT? Pojednostavljeno, zbog eventualne disciplinske prijave protiv predsjednika Suda BiH, jer nije prijavio državljanstvo Španije koje posjeduje. To bi bio put ka razrješenju predsjednika Suda BiH. Kako je stvar sporo išla, stvar u svoje je ruke uzeo – Milorad Dodik. I to samo dan nakon što se u Mostaru susreo sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem.

“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.

Odmah nakon toga je uslijedila medijska kampanja u koju su se uključili

Alternativna televizija iz Banja Luke koja je u vlasništvu Dodikovog tajkuna Slobodana Stankovića, zatim javni servis RTRS, dok su u iz Sarajeva podršku pružili portali Raport i Pressmedia koja je u vlasištvu porodice Mirele Bubalo, savjetnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. Nakon Dodikovih istupa, Pressmedia je 11. septembra 2020. godine “ekskluzivno” objavila dokaze koji potvrđuju da je Ranko Debevec, leteći sa beogradsog aerodroma, bio zaveden kao državljanin Španije.

Dan kasnije, 12. septembra vijest sa portala Pressmedia “ekskluzivno” se proširila i na portal banjaluka.net, a malo zatim je osvanula i na portalu Radio televizije Republike Srpske.

Uglavnom, mediji predvođeni Pressmedia.ba, RTRS-om i ATV-om problematiziraju državljanstvo predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca, tvrdeći da BiH nema potpisan sporazum sa Španijom, u vezi sa dvojim državljanstvima. Međutim, ključne činjenice su izostavljene. Ustavni sud BiH je odlukom broj   U 9/11 odredbe Zakona o državljanstvu BiH proglasio neustavnim.

“Ustavni sud BiH podsjeća na činjenicu da postoji veliki broj državljana BiH koji imaju i državljanstvo druge države, čak nezavisno od činjenice da li je zaključen bilateralni sporazum o državljanstvu BiH. Nesporno je da su državljanstvo druge države državljani BiH stekli, jer im je to omogućavalo zakonodavstvo druge države, što je u skladu sa međunarodnim principima o državljanstvu da se na osnovu vlastitih pravila ne može određivati veza određenog lica sa drugom državom”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH iz 2011. godine.

No, danas činjenice, očito, nisu cijenjene. Medijska kampanja zasnovana na anonimnim prijavama na osnovu kojih je formiran neki predmet guta istinu. Tako je, recimo, u petak navečer Istraga objavila dokumente i fotografije koji dokazuju koordiniranu akciju federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare i zvaničnika Republike Srpske usmjerenu protiv OSA-e i Suda BiH. Sat vremena nakon teksta, Tužilaštvo BiH je svim “relevantnim medijima” “potvrdilo” da je formiralo novi predmet protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića na osnovu anonimne krivične prijave koju je noć ranije ekskluzivno objavio RTRS. Prijavu je, već smo dokumentovali, na adrese pravosudnih i policijskih agencija uputila Mirela Bubalo, savjetnica Aljoše Čampare. Ona u svojoj reakciji, međutim, demantira da ima išta sa krivičnom prijavom. Istraga saznaje da Čampara i njegova savjetnica sada kompletnu odgovornost, zbog sličnosti u izgledu, žele prebaciti na najbolju prijateljicu Mirele Bubalo – Aminu Ohranović koja je, također, povezana za agencijom koja je vlasnik domene Pressmedia.ba.

(Video) Duško Knežević odao Amera Bukvića: Direktor BBI Banke čestitao pad režima Mile Đukanovića

Posljednji je dan avgusta ove godine. Noć ranije saopćeni su izborni rezultati u Crnoj Gori i bilo je jasno da Milo Đukanović više nema parlamentarnu većinu. Presudio mu je Dritan Abazović, sarajevski student i predsjednik Građanskog pokreta URA koji je kazao da želi koaliciju sa Demokratskim frontom, proruskom i prosprkom partijom koja traži povlačenje priznanja Kosova, preispitivanja članstva u NATO-u, te približavanje stavova sa Ruskom Federacijom. Širom Crne Gore, Republike Srpske i dijelovima Srbije proslavljao se pad režima Mile Đukanovića. Biznismen Duško Knežević, bjegunac od crnogorskog pravosuđa zadovoljno je sjedio u svom stanu u Londonu i u live prijenosu na svom YouTube kanalu čitao čestitke koje je primao.

“Amer Bukvić iz Sarajeva”, izgovorio je sadašnji bjegunac, a nekadašnji miljenik Đukanovićevog režima.

Uslijedila je kratka pauza, a onda je nastavio da čita poruku pristiglu od Amera iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”.

Knežević se, zatim, uljudno zahvalio te uputio pozdrave svima u Sarajevu, a naročito  Ameru i “njegovoj bankarskoj ekipi”.

Jedini bankar iz Sarajeva koji se zove Amer Bukvić je direktor BBI banke.  Ovaj bivši malezijski student slovi za sivu eminenciju Naroda i pravde Elmedina Konakovića čiji je duhovni vođa Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji je podržao Dritana Abazovića u njegovim namjerama  da sa vlasti u Crnoj Gori svrgne Milu Đukanovića i vlast napravi sa proruskom partijom Demokratski front. Ali šta povezuje Bukvića i Duška Kneževića? Na prvi pogled – samo bankarstvo. A da li je u pitanju samo to?

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je svoje carstvo gradio u godinama dok je bio blizak Mili Đukanovićem. U njegovom vlasništvu  je Atlas Grupa u okviru koje je djelovala i Atlas Banka. Knežević je bio vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Osim toga, Duško Knežević je osnivač i predsjednik Upravnog odbora prvog privatnog podgoričkog Univerziteta Mediteran.

Amer Bukvić je sarajevski biznismen školovan u Maleziji. Od osnivanja je na čelu sarajevske BBI banke, koju su, barem formalno, osnovale dvije banke iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i jedna iz Saudijske Arabije. Većinski dio kontrolišu dvije banke iz Emirata, Dubai Islamic Bank i Abu Dhabi Bank, koje posjeduju po 27,27 posto dionica, što je ukupno 54,54 posto kapitala. Bukvić je proteklih decenija svoji biznis širio vezama sa vladajućom partijom SDA, ali je imao i bliske odnose sa bivšim reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem. I ove činjenice su bitne za nastavak priče.

“Amer Bukvić imenovan za član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici”, pohvalili su se 13. jula 2018. godine iz BBI Banke.

Univerzitet Mediteran, naveli smo već, osnovao je crnogorski biznimen Duško Knežević koji je bio prijatelj režima Mila Đukanovića u trenucima kada je njegova Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve.

U Rusiji je, međutim, 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje njegove Atlas Banke, a odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačelniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” objavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Režim Mila Đukanovića ubrzo je uzvratio. Za Duškom Kneževićem je raspisana Interpolova potjernica (u avgustu ove godine Interpol je potjernicu izbacio iz sistema), ali on je mirno živio u Londonu odakle je javnosti saopćavao detalje o sumnjivim poslovima DPS-a i vladajuće strukture u Crnoj Gori. U tom periodu crnogorske vlasti pojačale su pritisak na Kneževićeve kompanije, pa tako i na Univerzitet  “Mediteran” u Podgorici, u čijim je rukovodnim strukturama bio sarajevski bankar Amer Bukvić, koji je, kao što se može vidjeti na snimku u prilogu, čestitao pad režima Mile Đukanovića.

Amer Bukvić je, rekosmo, bivši malezijski student, a profesor mu je bio Mustafa efendija Cerić. Godinama kasnije, nakon što je Bukvić postao prvi čovjek BBI Banke sa sjedištem u Sarajevu, imenovao je svog profesora i tada reisiu-l-ulemu Cerića za člana Šerijatskog odbora BBI Banke. U decembru 2007. godine, Mustafa ef. Cerić, u svojstvu poglavara Islamske zajednice u BiH, i Amer Bukvić, kao direktor BBI Banke, potpisali su Memorandum o razumijevanju o radu i funkcionisanju Povjerilačkog fonda Islamske banke za razvoj.

U tom periodu, u Upravi BBI Banke radio je Amel Kovačević, koji je, također, malezijski student. Nakon što je Elmedin Konaković napustio SDA, Bukvićev saradnik Amel Kovačević se priključio Narodu i pravdi. Kasnije će, iz kvote NiP-a, postati ministar finansija u Vladi Kantona Sarajevo sa Edinom Fortom čelu, unatoč činjenici da je bio dio afere Panama papers u okviru koje je dokumentovano da je imao račune u off shore zoni kako bi izbjegao plaćanje poreza. U svojstvu kantonalnog ministra finansija, Amel Kovačević je 2019. godine potpisao Sporazum o sponzorstvu BBI foruma, kojeg organizira – BBI Banka u kojoj je bio direktor prije stupanja na funkciju u Vladi Kantona Sarajevo.

U novembru 2019. godine Vlada Kantona Sarajevo potpisala ugovor sa BBI Bankom o kreditiranju privednika putem te banke. Ugovor su potpisali – tadašnji kantonalni ministar privrede i kadar NiP-a Haris Bašić i direktor BBI Banke – Amer Bukvić

Istovremeno, Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde tada u svojstvu predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo dodijelio je Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti (BANU) 60 hiljada maraka. Na čelu BANU-a bio je Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji se otisnuo u politiku i osnovao Stranku pravde i pomirenja.

Crnogorski ogranak Zukorlićeve stranke na posljednjim je izborima bio u koaliciji sa Dritanom Abazovićem i njegovim pokretom URA.

Bivši reis Mustafa Cerić javno je, na svom Facebook profilu, podržao Dritana Abazovića, optuživši Milu Đukanovića da je ojačao srpski nacionalizam.

Amer Bukvić, direktor BBI Banke svom je crnogorskom poslovnom partneru osumnjičenom za pranje novca čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

Sudska praksa i zabrana kandidiranja: Da li su za Sud BiH isti Nenad Stevandić i Mirad Hadžiahmetović?

Sudska praksa ne ide u prilog Nenadu Stevandiću i njegovoj Ujedinjenoj Srpskoj koje je Centralna izborna komisija BiH uklonila iz izbornog procesa zbog širenja međunacionalne mržnje.

“Pobijedit ćemo i Sud BiH i na izborima”, kazao je na konferenciji za medije u Banja Luci Nenad Stevandić, dan nakon odluke CIK-a da se Ujedinjenoj Srpskoj poništi ovjera kandidature za predstojeće izbore.

Ujedinjena Srpska je izjavila žalbu Sudu BiH i sada se očekuje odluka Apelacionog odjeljenja. Stoga Istraga.ba analizira dosadašnje slučajeve u kojima je uporište za svoju odluku u slučaju Stevandić tražila i Centralna izborna komisija BiH.

Prvi slučaj “uklanjanja” s liste bio je 2004. godine. Tadašnje Vijeće za izborne prigovore i žalbe poništilo je kandidaturu Ljubiši Kragulju, SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke. Osim toga, izrečena mu je i novčana kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Kragulj je tada pozivao na linč pojedinih novinara i medija. Zbog stava CIK-a žalio se Sudu BiH, ali je odluka o njegovom uklanjanju s liste – potvrđena.

Dvije godine kasnije, u kampanji za Opće izbore 2006. godine, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu u Tesliću putem megafona puštala pjesme koje mogu izazivati strah. Kažnjeni su novčanom kaznom u iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Lokalni izbori 2008. godine. Kandidat Srpske napredne stranke Vinko Perić je na svojoj TV stanici VIKOM puštao spotove koji mogu izazivati nacionalnu mržnju. Odlukom CIK-a poništena je njegova kandidatura i izrečena mu je kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Tokom kampanje 2010. godine predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je na nacionalnoj osnovi vrijeđao Bojana Bajića, nazivajući ga Radovanom Karadžićem. Zbog širenja međunacionalne mržnje, CIK ga je, po dva osnova, kaznio novčanom kaznom u ukupnom iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio odluku.

CIK je 2012. godine novčano kaznio i Peru Barbarića koji je se slikao odjeven u vojničku uniformu, a pored fotografije je pisalo: “Postrojba posebne namjene GAVRANI”. Njegovoj stranci HKDU izrečena je sankcija u iznosu od 3000 KM, dok je on lično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1000 KM.

U oktobru 2014. godine CIK je poništio kandidaturu Dalibora Trapare, kandidata Socijalističke partije za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Socijalistička partija je kažnjena sa 5000 KM. Sud BiH je potvrdio odluku CIK-a.

Na posljednjim lokalnim izborima CIK je sa kandidatskih lista uklonio Salmira Kaplana, Demira Mahmutčehajića i Ahmeta Ljubovića zbog ometanja izbornog procesa u Stocu.

Zbog puštanja pornografskih snimaka tokom svoje kampanje, CIK je 2012. godine poništio i kandidaturu nezavisnog kandidata za načelnika Općine Zenica Mirada Hadžiahmetovića. On se, potom, žalio Sudu BiH, ali je Apelaciono odjeljenje potvrdilo odluku CIK-a. Hadžiahmetović je nastavio sa žalbama sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je konačno odbacio njegove žalbe, čime je, faktički, potvrđena odluka Centralne izborne komisije BiH.

Upravo slučaj Mirada Hadžiahmetovića je, prema informacijama Istrage, jedan od onih na koje se pozivaju članovi CIK-a u svom odgovoru dostavljenom Sudu BiH. No, da li će ista pravila vrijediti  za Mirada Hadžiahmetovića i Nenada Stevandića?

 

Amer Bukvić optužuje crnogorskog biznismena: Duško Knežević laže da sam mu čestitao svrgavanje Mile Đukanovića

Direktor BBI Banke Amer Bukvić tvrdi da je crnogorski biznismen Duško Knežević izmislio da mu je čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

“Kada sam to vidio, odmah sam mu poslao poruku”, kazao je danas za Istraga.ba direktor Bukvić.

Zbog te, navodne, Kneževićeve izmišljotine Bukvić je danas, nakon teksta Istrage, podnio ostavku na mjesto člana Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici koji je u vlasništvu crnogorskog biznismena kojeg, zbog pranja novca, potražuje tamošnje pravosuđe.

“Poštovani gospodine Knežević, vezano sa Vaše izjave u program televizije A1 i navodne čestitke Amera Bukvića, predsjednika Uprave BBI Banke izbornim pobjednicima u Crnoj Gori, molimo Vas da objavite demanti. Amer Bukvić nije komentirao niti čestitao izborne rezultate u Crnoj Gori, ni javno niti privatnim porukama”, napisao je Bukvić Dušku Kneževiću.

Direktor BBI Banke ustupio nam je svoju prepisku sa odbjeglim biznismenom koji je svoje carstvo stekao u periodu dok je bio blizak prijatelj Mila Đukanovića.

“Šta je ovo? Kako ovdje mene spominješ? Nikada ti ja nisam poslao poruku da ti čestitam. Nevjerovatno. Ja se moram od ovoga ograditi. Nije mi jasno kako ovako hladno možeš neistinu pričati. Čuj, ja ti čestitao”, napisao je Bukvić u prepisci koju nam je ustupio.

Knežević je četiri sata kasnije odgovorio: “ti si stari moj jaran, ja znam da ti je Mila žao, ali moraš da ideš uz pobjednike”.

Preostalu prepisku Bukvić nam nije ustupio, ali je potvrdio da je bio angažovan na Kneževićevom Univerzitetu u Podgorici, te da su sarađivali oko organizacije Biznis foruma koji organizira BBI Banka. Duško Knežević je 2018. godine bio jedan od panelista na Bukvićevom sarajevskom Biznis forumu, a iste godine direktor BBI Banke je postao član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran.

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je vlasnik  Atlas Grupe u okviru koje je djelovala, Atlas Banka, Univerzitet Mediteran, a bio je i  vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve. U Rusiji im je 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje. Odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  i sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačeniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” bjavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Noć nakon posljednjih crnogorskih izbora, Knežević je u živom prenosu na svom youtube kanalu rekao da je primio čestitku od Amera Bukvića iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”, pročitao je Knežević navodnu Bukvićevu poruku.

Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića

Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

saopćenje Vlade RH o sastanku sa Milanović – Sečin

Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

Igor Sečin na sastanku sa Putinom

Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Prošle godine je unaprijeđen za prvog potpredsjednika Rosnjefta, odnosno drugog čovjeka te moćne kompanije. U junu 2013. godine, prilikom sastanka sa premijerom Zoranom Milanovićem, bio je jedan od potpredsjednika Rosnjefta.

Prije nego se Milanović susreo sa čelnicima Rosnefta, u januaru i februaru te 2013. godine Hrvatsku posjetile dvije delegacije iz Rusije. Prvo je na sastanak u Zagreb došla delegacija Zarubrežnjefta, a onda u februaru i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Mediji u Hrvatskoj tada su objavili da se premijer Milanović odbio sastati sa čelnicima Gazproma, ali je, ipak, u junu iste godine Zoran Milanović u svoju kancelariju primio delegaciju sa još moćnijim Igorom Sečinom na čelu. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije.

Kako bi se što bolje pripremio za ulazak Hrvatske u EU, Milanović je nešto ranije započeo reformu energetskog sektora u Hrvatskoj. Resorni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru službeno usvojen 22. februara 2013. godine. I to po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, pohvalit će se kasnije Pavao Vujnovac, učestvovala je u kompanija Prvo plinarsko društvo iz Osijeka.

„U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta”, hvalio se tada Vujnovac, vlasnik i osnivač firme PPD.

Pavao Vujnovac je blizak prijatelj Milanovićevog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji je bio član delegacije koja se kasnije sastala sa Putinovim izaslanikom Igorom Sečinom.

„Naravno da poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije’, kazao je Vujnovac 2014. u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu.

Kasnije će PPD postati jedna od najbitnijih kompanija u Hrvatskoj, a kruna svih poslova je ugovor sa ruskim Gazpromom.

saopćenje PPD-a o ugovoru sa Gazpromom

“PPD i Gazprom potpisali dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom”, objavljeno je 15. septembra 2017. godine na stranici PPD-a.

To je značilo decenijsko partnerstvo Gazproma i PPD-a, a koje se odnosilo na distribuciju plina za balkansko tržište. Prvo plinarsko društvo tih će godina postati partner i mostarskog Aluminija kojim je neformalno upravljao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. No, vratimo se Milanoviću. Nakon gubitka izbora i pozicije u SDP-u, Milanović se u igru vraća 2019. godine. Najavljuje kandidaturu za poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Dio hrvatskih medija je tada objavio da će Zoran Milanović u kampanji imati podršku Željka Runje, prvog potpredsjednika Rosnjefta. Nakon što je izabran za predsjednika, hrvatski Nacional je objavio tekst pod naslovom: Rosnjeft želi podršku Milanovića u preuzimanju MOL-a.

Da Zoran Milanović gaji dobre veze sa Rusima, potvrdilo se i 14. septembra ove godine. Naime, na službenom twitter nalogu Ambasade Ruske Federacije u Zagrebu objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske uručio ruskom ambasadoru u Hrvatskoj  A.S. Azimovu Orden princa Branimira sa grbom republike Hrvatske “za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa”.

Twitter nalog Ambasada ruske Federacije u Zagrebu

Dva dana kasnije, Zoran Milanović je u Zagrebu primio Milorada Dodika. Potom su uslijedile izjave protiv zvaničnika u Sarajevu.

Janusz Bugajski, stalni saradnik Istrage iz SAD-a: Pogledi iz Washingtona – Oživljavanje projekta velike Srbije

Od ratova usmjerenih protiv civila, tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina, koje je prvenstveno vodio Beograd, Sjedinjene Države i Europska unija nastoje osigurati regionalnu stabilnost na zapadnom Balkanu putem sporazuma o granici, inkluzivnih  ustava i međunarodnih integracija. Takav pristup osporavaju korumpirani političari, slabe institucije, negativan utjecaj neprijateljskih stranih sila i različite poruke organa EU-a o pridruživanju zemalja zapadnog Balkana. Međutim, najveće prijetnje regionalnoj sigurnosti predstavljaju ekspanzionistički pan-nacionalni projekti, posebno kada ih provodi država.

Posljednjih godina velikosrpski projekt oživljen je pod predsjedničkom palicom Aleksandra Vučića. Ali za razliku od vremena Slobodana Miloševića, više se ne priča o oružanim sukobima, ubistvima zbog etničkih razlika, masovnim protjerivanjima i osvajanju teritorija. Kampanja se sada zasniva na tri osnovna principa – tajno djelovanje, fleksibilnost i strpljenje. Za vrijeme Miloševića, proširena Srbija trebala je nastati iz raspadajuće Jugoslavije, zauzimanjem  teritorija u kojima je živjelo većinsko srpsko stanovništvo u susjednim republikama i ubijanjem ili protjerivanjem drugih etničkih skupina radi stvaranja srpskih većina. Projekt je propao uglavnom zbog otpora Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca i, na kraju, međunarodne vojne intervencije koju su vodile Sjedinjene Države.

Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i stoga je dobro upoznat s primjenom dezinformacija i obmana za postizanje grandioznih političkih ciljeva. Sa svojom Naprednom strankom koja monopolizira srpsku politiku i marginaliziranom opozicijom, Vučić ima dovoljno prostora za ostvarivanje srpskih mini-imperijalističkih ambicija na Balkanu. Trenutna strategija Beograda podrazumijeva tri glavna elementa – slabljenje susjeda, dvoličnu diplomaciju i rusku pomoć.

Srbija nije u poziciji da izaziva Hrvatsku koja je članica u NATO-u i EU, iako Beograd nastavlja nabavljati oružje od Rusije i Kine u mini utrci u naoružanju sa svojim bogatijim susjedom. U Hrvatskoj živi mnogo manje srpskog stanovništva, sada rasutog po cijeloj zemlji, nego za vrijeme Jugoslavije i manje je političkih i ekonomskih slabosti koje Beograd može iskoristiti. Tri glavna cilja oživljenog velikosrpskog projekta su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.

Srbija ne može ponovno pripojiti Kosovo, jer ne postoji međunarodna podrška za takvo nešto, a albansko stanovništvo je odlučno da zadrži svoju nezavisnost. Cilj Beograda je na neodređeno vrijeme odgoditi konačno rješenje ili “normalizaciju” u bilateralnim odnosima s Prištinom i držati Kosovo nestabilnim i nesigurnim u pogledu svoje budućnosti. Stoga, rasprave o podjeli i zamjeni teritorije nisu bile istinske, već sredstvo za skretanje pažnje i izazivanje sukoba među kosovskim čelnicima. Slabo Kosovo omogućava Beogradu da pojača svoj uticaj u regiji.

Iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika nastoji potkopati njen suverenitet i podčiniti njenu vanjsku politiku. Srpski dužnosnici i mediji umiješali su se u nedavne parlamentarne izbore u Crnoj Gori kako bi promovirali nacionalističku opoziciju. Nova vladajuća koalicija može oslabiti zapadnu orijentaciju zemlje, posebno ako Demokratski front (DF) bude dominirao budućom vladom. Stranka je usko povezana sa srpskim nacionalističkim skupinama i ruskim operativcima i podupire velikosrpski projekt. Nastojat će ojačati srpski identitet u Crnoj Gori i poništiti novi Zakon o vjerskim slobodama. Bošnjački i albanski čelnici boje se porasta srpskog šovinizma koji bi mogao biti usmjeren protiv njihovih zajednica u Crnoj Gori.

Bosna i Hercegovina je treća glavna meta pan-srbizma. Zemlja ostaje nefunkcionalna prvenstveno zbog politike blokada autonomne Republike Srpske (RS). Njezin čelnik Milorad Dodik povremeno prijeti otcjepljenjem kako bi stvorio novu srpsku državu. Na tom teritoriju živi pretežno srpsko stanovništvo nakon genocida nad bošnjačkim muslimanima. Iako je Vučić izbjegavao otvorenu kampanju za podjelu BiH i pripajanje RS-a Srbiji, računica je da će šira regionalna kriza u kombinaciji sa sukobima u BiH pružiti mogućnosti za otcjepljenje kada Zapad nije fokusiran na Balkan.

Druga ključna komponenta beogradskog pristupa je dvolična diplomacija. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima s NATO-om, Srbija nastoji uravnotežiti četiri glavne sile – Rusiju, Kinu, SAD i EU. Cilj je imati koristi od svakog: diplomatski, ekonomski i vojno, oponašajući strategiju nesvrstavanja Jugoslavije nakon Titovog prekida saradnje sa Staljinom 1948. godine. Ako Beograd dobije podršku glavnih međunarodnih aktera, to mu može pomoći da prikrije i ojača svesrpski projekt.

Treći faktor na koji se Vučić oslanja u njegovom velikosrpskom projektu je pomoć ruske države. Moskva vidi Beograd kao korisno sredstvo za podrivanje stabilnosti na zapadnom Balkanu, ograničavanje zapadnih integracija i širenje ruskog uticaja. Pod Vučićevim vodstvom ojačane su veze s Moskvom. Srbija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Evroazijskom ekonomskom unijom koju vodi Moskva, unatoč snažnom protivljenju EU. Odbila se pridružiti sankcijama nametnutim Rusiji zbog njene invazije u Ukrajini i podjele te države. Srbija je od Moskve nabavila teško naoružanje, uključujući protuzračne sisteme, borbene avione i helikoptere, uprkos prijetnjama američkim sankcijama.

Beograd nastavlja razvijati i “humanitarni centar” u Nišu, na jugu Srbije, s ruskim sigurnosnim službama. Centar omogućava prikupljanje ruskih obavještajnih podataka širom Balkana. U ekonomskoj areni Srbija se i dalje oslanja na rusku naftu i plin. Drugi krak Gazpromovog plinovoda Turk Stream prelazit će preko Srbije, koja već ovisi o ruskom plinu, a njezina najveća naftna kompanija Naftna Industrija Srbije u većinskom je vlasništvu Gazproma. Srbija se sve više razotkriva kao kanal moskovske politike koja destabilizira Jugoistočnu Europu i suprostavlja se američkim interesima.

Umjesto direktnog obračuna koji bi mogao izazvati zapadne sankcije, Vučić radije djeluje potajno i manipulira slabostima susjeda. Umjesto izravnog napada na integritet ili suverenitet susjednih država, Vučić  podmuklo podriva njihovu neovisnost potičući nacionalističke sporove i favorizirajući lokalne srpske stranke. I umjesto ekspresnog preuzimanja regionalne dominacije, Vučić se odlučio za strpljenje, računajući da je vrijeme na strani Srbije. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da će Kremlj u jednom trenutku pokušati gurnuti Vučića u direktniji regionalni sukob koji će zaokupiti i EU i NATO.

 

(Janusz Bugajski viši je saradnik u Fondaciji Jamestown u Washingtonu. Nedavno je, u koautorstvu s Margaritom Assenovom, objavio knjigu pod naslovom Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks  u Washingtonu, DC, USA)

Ruske evropske operacije: Novičok, plin i špijuni za destabilizaciju političkih oponenata

Ukrajina, Crna Gora, Makedonija, Bjelorusija. Zbivanja u ovim evropskim državama  dokazuju da se Ruska Federacija ne libi upotrijebiti silu kako bi ostvarila svoje ciljeve. Posljednja u nizu je Bjelorusija, država gdje probuđena opozicija, u do sada nezabilježenom broju, mirno protestvuje protiv vlasti Aleksandra Lukašenka i njegovih namještenih izbora. Lukašenko već odavno vlada Putinovim stilom. Obojica zloupotrebljavaju sigurnosne službe, proganjaju opozicionare, ograničavaju slobodu govora, manje-više loše upravljaju svojim ekonomijama i, na koncu, na sve načine sprječavaju prvedbu slobodnih i fer izbora, uz  očiglednu želju da doživotno ostanu na vlasti.

Nakon reakcije zapadnih zemalja koje su pozvale Lukašenkov režim zbog gušenja ljudskih prava, te razmotrile uvođenje sankcija, ruski predsjednik Vladimir Putin uvratio je upozorenjem da se druge države ne smiju miješati u unutrašnja bjeloruska pitanja.  Pojedini ruski mediji već su plasirali priču I o mogućoj ruskoj intervenciji u Bjelorusiji, ukoliko padne režim Aleksadra Lukašenka. A ta intervencija bi se ogledala u slanju navodnih paravojnih grupacija  – po uzoru na Ukrajinu.

Ruski propagandisti su već stigli u Minsk i direktno utiču na uređivanje glavnih medija u toj državi. Bjeloruski predsjednik Lukašenko je naveo da ih je on pozvao, te da ih plaća prijateljska Rusije. Pojedini ruski proputinovi analitičari već javno predlažu da nakon medijskih eksperata u Bjelorusiju otputuju i privatni plaćenici, poput onih iz “Wagner grupe“ koja je u vlasništvu Yevgenya Prigozhina.

Uporedo sa gušenjem opozicije u Bjelorusiji, Vladimir Putin je gušio i svoju opoziciju. Aleksey Navalny je je otrovan poznatim modernim ruskim oružjem – novičokom. Tek ponedjeljak se u Njemačkoj probudio iz kome u koju je pao još 20. Avgusta, Upravio je Navalny u podržavao bjelorusku opoziciju. Za razliku od Putina, Lukašenko je, zasada, malo blaži u odnosu prema opozicionarima.  On koristi sve svoje kapacitete  mogućnosti da kriminalizira opoziciju.

Dakle, Putin i njegovi saveznici koriste sve metode, od  propaganda do trovanja kako bi ušutkali opoziciju. Akcije protiv navodnih “državnih neprijatelja” Putin sve više provodi i u inostranstvu,

Crna Gora je jedna od država u kojoj je u organizaciji ruskih špijuna pokušan državni udar, na dan izbora 2016. godine. U Makedoniji su proruski političari izazvali nerede u tamošnjem parlamentu kako bi spriječili dolazak na vlast prozapadnog lidera Zorana Zaeva. Balkanske države su u posljednje vrijeme pod sve većim pritiskom Ruske Federacije. Sigurnosne službe Belgije, Slovačke, Austrije, Češke, Norveške, Bugarske i Albanije posljednjih su godina protjerali ili proglasili nepoželjnim više ruskih diplomata koji su, zapravo, bili obavještajci. Iz BiG, za sada, niko nije protjeran, ali je ruskom obavještajcu Vladislavu Filippovu zabranjen ulazak u BiH, gdje je trebao biti vojni ataše u Ambasadi Ruske Federacije.

No, ruski obavještajci nisu jedini problem. Ruska Federacija svoj uticaj posljednjih godina širi preko Gazproma i energetske politike. Hrvatska je potpisala decenijske ugovore sa ruskim Gapromom koji bi tu državu trebao snabdijevati plinom. Slična situacija je i BiH, a vlasi Republike Srpske nastoje na sve načine spriječiti gradnju Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio uticaj Rusije na energetsku politiku BiH. Zbog samo jednog izvora snabdijevanja plinom, Ruska Federacija koristi mehanizam ucjene u državama Zapadnog Balkana.

British historian Marko Attilla Hoare writes for Istraga.ba: Operation Halyard, Chetniks and Allies

Right-wing Serb nationalists have for decades sought to rehabilitate Draza Mihailovic and his Chetnik movement, which during World War II collaborated with the Axis occupiers of Yugoslavia and carried out genocidal crimes against Muslim Bosniaks, Croats and other non-Serbs. Mihailovic was convicted as a war-criminal and executed in Yugoslavia in 1946, but in 2015 was rehabilitated in post-Communist, nationalist Serbia. However, the rehabilitation is deemed unwarranted by most mainstream scholarly opinion outside of Serbia, by almost all non-Serb opinion in the former Yugoslavia, and by left-wing and anti-nationalist opinion in Serbia itself.

Pro-Mihailovic propaganda in particular revolves around Operation Halyard, which involved Mihailovic and his Chetniks facilitating the rescue of Allied airmen from German-occupied Yugoslavia by the US’s Air Crew Rescue Unit (ACRU). During 1944, the ACRU flew seven evacuation missions from three Chetnik landing strips in Serbia and Bosnia, resulting in the evacuation of at least 343 US airmen, 8 British airmen and 66 others. For this, and with the Cold War in full swing, US President Truman posthumously awarded the anti-Communist Mihailovic the Legion of Merit in 1948. This legacy has been highlighted in recent years in the diplomacy of the US government, as part of its efforts to woo Serbia, which in turn has led right-wing nationalist Serbs to claim for him the mantle of an Allied war-hero.

In reality, Mihailovic and his Chetniks were opportunistic Great Serb nationalists whose policy was to collaborate with both Axis and Allied forces where necessary to achieve their war-aims, above all the destruction of their chief domestic political rivals for power in Yugoslavia, the Communist-led Partisans, who were the ones actually conducting most of the Yugoslav resistance to the occupiers. As early as 11 November 1941, Mihailovic met with representatives of the German occupiers at Divci near Valjevo, in order to ask them for ammunition with which to fight the Partisans. The Germans were unwilling to collaborate with Mihailovic’s Chetniks at this time, yet this did not stop the latter from turning their guns against the Partisans, helping to ensure the defeat of the Serbian uprising against the Germans and the expulsion of the Partisan main forces from Serbia. After this, part of Mihailovic’s Chetniks were legalised within the framework of the Serbian quisling forces serving the Germans, while his Chetnik commanders in Bosnia would reach agreements with the Croatian fascist (Ustasha) puppet-state for further collaboration against the Partisans. Collaboration between the Italians and Chetniks was particularly warm, and the Chetniks fought alongside the Italians in large numbers against the Partisans at the crucial Battle of the Neretva in February-March 1943, at which Tito’s Chief Operational Group narrowly avoided total destruction.

On 28 February 1943, according to the British Colonel William Bailey who was attached to Mihailovic’s staff, Mihailovic gave a speech in which he accused the British of perfidy and of ‘fighting to the last Serb’, and stated that ‘his enemies were ‘he Partisans, the Ustashas, the Muslims and the Croats’ and that ‘As long as the Italians remained his sole adequate source of benefit and assistance generally, nothing the Allies could do would make him change his attitude towards them.’ Subsequently, following the Italian capitulation to the Allies in September 1943, German collaboration with the Chetniks increased. On the basis of Field Marshal Maximilian von Weichs’s 21 November 1943 directive, several of Mihailovic’s top officers, above all Vojislav Lukacevic, Nikola Kalabic, Jevrem Simic and Ljuba Jovanovic-Patak, reached agreements for collaboration with the Germans. Simic, as the overall inspector of Mihailovic’s Supreme Command, renewed his agreement with the Germans on 17 January 1944. The agreement specified that the Mihailovic forces would receive ammunition and medical supplies from the Germans. Three days later Mihailovic ordered the buying of weapons and munitions from the Germans.

This extensive and systematic collaboration was primarily opportunistic in nature rather than due to any strong ideological identification with the Axis powers or sincere loyalty to them on Mihailovic’s part, and he hedged his bets by collaborating with the Allies as well. The evacuation of Allied airmen was his way of ingratiating himself with the Americans after he had already fallen out of favour with the British. However, even this was cynical in nature. According to a 1977 Research Report by Thomas T. Matteson for the Air War College of the US Air Force:

Although thankful for the protection provided by Mihailovic’s people, the returned airmen displayed a generally restrained enthusiasm toward their Chetnik saviors. Overall, the flyers agreed that their rescue was due in large part to the efforts o£ the ACRU field team and not, as some believed, to Chetnik loyalty or dedication to the Allied cause. In fact, there is indisputableevidence that Mihailovic concealed some airmen from the .ACRU field party in order to exhibit them as “Americanrepresentatives” to the Chetnik cause. For example, an American pilot who parachuted into Serbia on July 3, 1944, was kept by the Chetniks until October 4, 1944, when he escaped to the Partisans and was eventually evacuated on October 17.’

Furthermore, much fewer Allied airmen were rescued by the Chetniks than by the Partisans; according to Lieutenant-Colonel James Parton’s official ‘History of the M.A.A.F [Mediterranean Allied Air Forces], 1 September 1944 – 9 May 1945’, of 2350 airmen rescued from Yugoslavia the Partisans rescued 2,000 and the Chetniks only 350. Historian Robert J. Donia, in his study of the topic, estimates that the real figures for both Partisan and Chetnik rescues were significantly higher; nevertheless, that American-Serbian commemoration focusing on Halyard ‘whether by design or not, promoted the memory-based, one-sided, incomplete Chetnik version of the Halyard rescues and caused the larger, more numerous, and more strategically significant rescues aided by Partisans to vanish from public memory’.

Ljubomir Filipović iz Crne Gore piše za Istragu: Nije Dritan pobijedio, pobijedila je crkva

Emocijama nabijena situacija u našoj zemlji zahtjeva od nas da ne zanemarimo emocije. Promjena na izborima nakon trideset godina vlasti jedne partije trebala bi da donese nadu, da probudi patriotizam i vjeru u bolje sjutra. Ipak, izborna noć i dan nakon te noći donijeli su nam strah praćen osjećajem neizvjesnosti i nesigurnosti. Gospodin Abazović je u srijedu rekao da je „gotovo sa evropskim Lukašenkom“ i dokazao da, iako doctor politikologije sa sarajevskog univerziteta, slabo barata komparacijom političkih sistema, a još slabije političkom geografijom. Neko bi trebao da gospodina Abazovića poduči da je Bjelorusija isto u Evropi, ali i da Đukanović nema veze sa Lukašenkom. Možda bi najbolje bilo da to urade njegovi koalicioni partneri i heroji promjene, koji danima na društvenim mrežama i u kolumnama po ruskim portalima veličaju lik i djelo upravo Aleksandra Grigorijeviča.

Da je Đukanović Lukašenko, gospodin Abazović bi davno bio u zatvoru i mučen u najboljem slučaju, a da je Crna Gora Bjelorusija, narod a bi, nakon pobjede na izborima, na ulice izašao sa crnogorskim zastavama, pokazujući zrelost i patriotizam. Kod nas se desilo suprotno, ljudi su izašli sa srpskim zastavama, izašli su pripadnici lokalnih podružnica organizacija poput Srbske časti i Noćnih vukova, i zapjevali su, ali nisu pjevali Crnoj Gori. Zapjevali su u mojoj Budvi, mediteranskom i antičkom gradu „Moj đedo silno je izgledo, i dalje je ljuta zmija kokarda mu sija“ i to na velikom razglasu instaliranom ispred gradske kuće, na Trgu sunca, koju je Abazovićeva URA „oslobodila“ još 2016. godine, davajući i tada jedan odlučujući glas za većinu Demokratskom Frontu.

Danas, nakon četiri godine, Demokratski Front u Budvi ima skoro apsolutnu većinu, i URA mu više i ne treba. Svejedno, URA je već juče ušla ponovo u staru koaliciju, birajući opet gradonačelnika iz redova islamofobnog i etno-nacionalističkog Fronta. Bez ijedne riječi o tehničkoj ekspertskoj upravi na lokalnom nivou.

Već četiri godine mi živimo realnost nove vlasti u Budvi. I moram napomenuti da sam tada kao zamjenik i jedno vrijeme vršilac dužnosti gradonačelnika i sam bio za promjenu. Ne samo da sam bio za promjenu, nego sam i aktivno učestvovao u njoj. Podnio sam ostavku zbog korupcije i svega onog lošeg što je predstavljala vlast DPS-a. Podnio ostavku, i u svom gradu organizovao opoziciju i koordinisao njihovim akcijama i značajno doprinio izbornoj pobjedi. Bio sam jedan od najdgovornih za rušenje osamnaestogodišnje koalicije DPS-SDP koja je izvojevala crnogorsku nezavisnost. Mislio sam da je smjena DPS preča od svega drugog. Naivno sam vjerovao da možemo ukrotiti konja velikosrpskog nacionalizma, ali smo se kao grad vrlo brzo našli pod njegovim kopitima, kako je to poetično primjetio Andrej Nikolaidis. Ogromne količine gradskog novca počele su da se koriste za razne ekstremističke festivale, događaje, okupljanja i organizacije, koje su često imale krinku humanitarnih i kulturnih događaja. „Besmtrni puk“, „Srbi za Srbe“, navijačke grupacije beogradskih klubova preplavile su Budvu. URA nijednom nije odreagovala na to. Čak su njeni funkcioneri aktivno uzimali učešća u ovim  događajima.

Zato sam odlučio da se na ovim izborima iskupim za svoju grešku iz 2016. godine, da ne bih doživio da se isto ponovi na državnom nivou. Iako sam sebe iskupio, nisam uspio da ubijedim ljude poput Abazovića da ne čine ovo što čine. Jer se ono što sam predmnijevao upravo događa pred našim očima. Nije Dritan pobijedio, niti je pobijedila njegova ideja građanske, slobodne i evropske Crne Gore. Pobijedila je crkva, I pobijedile su destruktivne snage i instituti probuđenog velikosrpskog nacionalizma. I to ne sponatno, već u jednom dobro osmišljenom i od strane srpske vlade finansiranom poduhvatu, koji aktivno traje od decembra prošle godine. Sadašnja situacija prijeti da dovede u pitanje spoljnopolitičko usmjerenje Crne Gore, da dovede u pitanje njenu posvećenost regionalnoj saradnji, i na kraju krajeva da nas dovede u situaciju da suštinski Crna Gora prestane da postoji kao nezavisna i prosperitetna država.Kada kažem ovo, svjestan sam da je teško formalno sve ovo odraditi u doglednom periodu. Ali ne morate formalno izgubiti nezavisnost, da biste izgubili nezavisnost. Ne mora se izaći iz NATO, da biste bili nekooperativna članica kaošto je trenutno Turska na primjer. Dovoljno je da se na par ključnih mjesta u spoljnoj politici ili bezbjednosnim strukturama provuku „eksperti“ lojalni Vučiću ili Putinu.

Ipak da ne završim sa mračnim anticipacijama, želim da otklonim svaku sumnju da bih ikad podržao bilo kakav pokušaj nasilne prekompozicije izborne volje građana koji bi nas povukao još dublje u ambis. Biračko tijelo je reklo svoje, i jedino što sada kao građanske snage možemo da uradimo je da agresivnije nego ikad pratimo poteze nove vlasti i da im ne damo da dišu. Da ih natjeramo da na scene kao one u Pljevljima odreaguju revnosno i da zaustave svoje pristalice u njihovim genocidnim namjerama. Ova zemlja je uz neka tragična dešavanja, kao što su Durbovnik, Bukovica, Štrpci, deportacije i Kaluđerski Laz, ipak uspjela da sačuva minimum bezbjednosti svojim građanima tokom devedesetih kada su svi oko nas gubili glavu. Glupo je da sada dopustimo zakašnjelom refleksu da nas potpuno resetuje.

Nermin Bise piše hronologiju beščašća: Nasilje prema Veležu je uvod u rušenje Saveza i reprezentacije

Utakmica između Borca i Veleža koju je obilježila brutalna pljačka na štetu mostarskog kluba u izvedbi sudije Miloša Gigovića ima i svoje treće poluvrijeme. Po spuštanju zavjese na sramotna dešavanja u Banjaluci na scenu su stupili članovi Komiteta za suđenje Fudbalskog saveza BiH koji su “potopili” kontrolora suđenja na toj utakmici Adnana Alispahića iz Zenice i perfidno “pokrili” Gigovića te ga tako vjerovatno spasili od udaljavanja sa fudbalskih terena za sva vremena. 

No, da bismo prosječnom čitaocu koji nije upućen u zakulisne mešetarske rabote približili kako se to sve riješava potrebno je hronološki poredati tok događaja i bar malo približiti brutalnost očite krađe koja se desila javno u televizijskom prenosu pred milionskim auditorijem. Ovdje je važno napomenuti da smo detalje koji su se dešavali na sjednicama Komiteta za suđenje FS BiH saznali iz povjerljivog izvora bliskog tom Komitetu koji je zatražio da njegov identitet ne otkrivamo iz razumljivog razloga bojeći se sankcija koje bi pretrpio ako bi javno progovorio o ovoj blamaži.

Pa, krenimo redom.

Prva sumnjiva indikacija da će utakmica Borac-Velež biti izrežirana jeste određivanje sudije Gigovića da sudi tu utakmicu. Iako je taj sudija formalno iz Bosanske Gradiške javna je tajna da već godinama živi i radi u Banjaluci, dakle, u gradu iz kojeg je domaći klub kojem će suditi utakmicu protiv Veleža. Tu je odmah u startu Komisija koja delegira sudije pri Komitetu za suđenje ustvari na sebe preuzela svu lakrdiju koja će uslijediti na utakmici. Pa samim time na sebe su preuzeli i odgovornost da, kako će kasnije uslijediti i ispostavit će se, pokriju sudiju Gigovića i njegovo tendenciozno i sramotno suđenje. O suđenju se manje više u proteklih deset dana sve napisalo. A sve je dobro uočio i kontrolor suđenja Adnan Alispahić.

Naime, spomenuti kontrolor suđenja Gigovića ocjenjuje negativnom ocjenom 7,2 koja znači da je bila riječ o razočaravajućem suđenju sa jednom, dvije ili više grešaka. Takva ocjena sa opisom svih grešaka i razočaravajućih odluka po proceduri ide pred Komitet za suđenje. U njemu sjede i mešetare Zoran dr. Rebac, Miro Hrkač, Ibrahim Hasanbegović, Muamer Bureković, Dragan Banjac i Ognjen Valjić. Prije samog sazivanja sjednice, kako smo saznali, kontroloru Alispahiću iz Komiteta je sugerisano da “podigne” Gigovićevu ocjenu ali je kontrolor iz Zenice ostao pri svojoj zadnjoj odluci – negativno – 7,2!

Saziva se sjednica Komiteta za suđenje i traje beskonačno dugo. Satima se nisu uspjeli “drugovi” iz Komiteta usaglasiti jesu li za drastično kažnjavanje Gigovića (za što su bili Rebac, Hasanbegović i Bureković) ili su za to da se Gigoviću progleda kroz prste (na čemu su insistirali suzdržani Hrkač i dva predstavnika iz RS Banjac i Valjić). Po kakvom internom dogovoru je suzdržan jednako protiv znaju valjda samo drugovi iz Komiteta. Maratonska sjednica se prekida i nova zakazuje za tri dana. Međutim, ispostavit će se da je sve obična farsa i maskarada da bi se bacila prašina u oči i otupila oštrica javnosti koja danima prati treće poluvrijeme utakmice Borac-Velež. Ta utakmica je čak završila kao predmet i u sjedištu UEFA-e u Nyonu. 

Za tri dana nastavlja se farsa u Komitetu i počinje nova sjednica. Član Komiteta Ognjen Valjić, kako smo saznali, Hasanbegoviću i Burekoviću spočitava usluge koje su prije članovi iz RS-a učinili njima dvojici: Kako smo mi vama prešli preko grešaka i nedosuđenog penala sudije Kaljanca, sada je vrijeme da nam vratite na sudiji Gigoviću, zatražit će Valjić od sudrugova u Komitetu. Hasanbegović i Bureković popuštaju, a u međuvremenu svoju odluku mijenja Zoran dr. Rebac tako da se postigao konsenzus oko preinačavanja ocjene iz negativne 7,2 u podnošljiviju ocjenu 7,5. U opisu te ocjene kojom su počastili Gigovića stoji da je to suđenje ispod očekivanog i da su potrebni bitni elementi za unapređivanje.

Drugim riječima, Gigović je faktički nagrađen i nakon možda desetak utakmica on će ponovo biti na terenu i svirat će onako kako mu se naredi umjesto da je drastično kažnjen i trajno udaljen sa utakmica najvišeg ranga. Naravoučenije ovog slučaja je da Gigović nije jedini, da je on samo jedan od izvršilaca u karikama zahrđalim u korupciji i kriminalu kojima je uvezan kompletan Fudbalski savez BiH na čelu sa famoznim Komitetom za suđenje koji pokriva sve prljavštine i lopovluke. I ne treba ovdje prstom upirati samo u jednog ili dvojicu članova Komiteta, svi su oni isti, jer vratimo se na parafraziranje navodnih Valjićevih riječi: Mi smo vama pustili vašeg, sada vi nama pustite našeg.

I tako ukrug i sve ispočetka. Oni će nastaviti praviti bruku i cirkus, ali će se međusobno štititi i pokrivati u kriminalu. Jedina karika po kojoj je puklo u ovom lancu je posmatrač suđenja Adnan Alispahić koji je ocijenio onako kako je vidio, ali čija je ocjena preinačena i koji će vjerovatno biti sankcionisan.

Drugo naravoučenije: Ne radi onako kako treba, nego onako kako ti se kaže.

Sudija Gigović jeste prividno suspendovan, no to je da se zamažu oči i smiri javnost. On će se, kako smo naveli, opet vratiiti i suditi po direktivi. Nakon skoro svih segmenata društva u ovoj kriminalom i korupcijom ojađenoj državi, entitet RS sada u šah mat poziciji drži i fudbal u BiH. Savez im je potpuno u rukama, ništa bolje nije bilo i kada je Savezom kormilario Elvedin Begić, i sada će svaki mogući scenario ići na ruku političkim strukturama RS. Pa i po cijenu da se prvenstvo prekine. Nema fudbala, nema Saveza, nema reprezentacije.Nema ničega.

Da to možda i nije krajnji cilj?

(tacno.net)

NAJČITANIJI ČLANCI

Istraga objavljuje materijalne dokaze i fotografije: Čamparina savjetnica poslala anonimnu prijavu...

“Dobro vam veče. U večerašnjem dnevniku gledajte: kako SDA preko Obavještajno bezbjednosne agencije prisluškuje svoje neistomišljenike. RTRS u posjedu krivične prijave protiv direktora OBA-e...