Analize

Skandalozan dokument RERS-a: Republika Srpska daje Rusima dozvolu da trguju plinom na teritoriji BiH

Rafinerija nafte Brod čiji je većinski vlasnik ruska kompanija Zarubrežnjeft ove bi sedmice trebala dobiti dozvolu za trgovanje plinom, saznaje Istraga.ba. U nacrtu dozvole je navedeno da “korisnik ima pravo da obavlja djelatnost trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom na teritoriji Bosne i Hercegovine, što je suprotno svim zakonskim odredbama. Odluka o dodjeli dozvole trebala bi biti razmatrana na sjednici Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske zakazanoj za 25 mart.

“Regulatorna agencija za energetiku Republike Srpske izdaje dozvolu za obavljanje djelatnosti trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom podnosiocu zahtjeva Akcionarsko društvo Rafinerija nafte Brod”, navedeno je u dokumentu dostupnom na web stranici Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske Trebinje.

I ne bi tu bilo ništa sporno da nije tačke 5 ovog dokumenta u okviru koje su navedena prava korisnika dozvole.

“Korisnik dozvole ima pravo da obavlja djelatnost trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom na teritoriji BiH u skladu sa zakonom”, piše u nacrtu dozvole koja će biti razmatrana na sjednici REERS-a 25. marta ove godine.

Dakle, Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske u obrazloženju svoje dozvole navodi da će Rafinerija nafte Brod moći trgovati plinom “na teritoriji BiH”, a ne samo na teritoriji Republike Srpske kako je to izričito navedeno u Zakonu o gasu RS. Zašto, onda, REERS priprema ovaj akt?

Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 10. februara izmjene i dopune Zakona o gasu RS. Prema tim odredbama, RS će omogućiti distributerima prirodnog gasa da godinu dana rade bez dozvole i da pet godina mogu vršiti distribuciju gasa u Republici Srpskoj.

“Sve to smo uradili sa ciljem da ovu oblast unaprijedimo i poboljšamo stanje u njoj, jer se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više zainteresovanih investitora koji bi htjeli da budu gasni subjekti u Republici Srpskoj”, rekao je Đokić.

Komprimovanje gasa je proces kojim se prirodni gas izlaže pritisku od 250 bara gdje se smanjuje njegova zapremina u prostoru, pri čemu se omogućava lakši transport i skladištenje. Postrojenje za komprimovanje gasa već postoji u Zvorniku u okviru preduzeća za gasne projekte iz RS-a GAS RES.

U okviru istog zakona iskorišten je termin “komprimovsni gas”. Ovakvim izmjenama, kazao je tada sa Radio Slobodna Evropa ekspert iz oblasti energetike Almir Bečarević, pogoduje se ruskom investitoru Gasprom (Gazprom), koji zajedno sa javnim preduzećem GAS RES planira izgradnju postrojenja za ukapljavanje prirodnog gasa u Zvorniku, na istoku BiH.

“Taj zakon je predvidio biranje određenih pojmova i određenih rokova, ali sve između redova izgleda tako da se pruža pogodnost investitorima iz Ruske Federacije kako bi ušli na gasno tržište Republike Srpske i time, vrlo vjerovatno, uradili ono što je urađeno i u Srbiji, a to je potpuna privatizacija i potpuni monopol na samo ruski gas”, smatra Bečarević.

Izmjene ovog Zakona ali i dozvola “Rafineriji nafte Brod” dolaze neposredno pred prebacivanje BiH na “Turski tok”. Podsjećamo, od 1.4. snabdijevanje Federacije BiH gasom bit će prebačeno na ovaj tok jer je ruski Gazprom jednostrano odlučio da više ne želi Bosni i Hercegovini isporučitivati plin preko Ukrajine i Mađarske. To znači da će se napajavnje vršiti plinovodom čiji su vlasnici Rusi. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, faktički, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa perije dvije godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Za to vrijeme, Republika Srpska mijenja zvoje zakone i izdaje dozvole za prometovanje gasom na toritoriji BiH

 

 

Analiza Suada Arnautovića: Izmjene Izbornog zakona – slalom oko devet vrata

U utorak, 23. februara ove godine, svjedočili smo novom, dugo najavljivanom, početku političkih pregovora i dogovora Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH i nevladine organizacije Hrvatski narodni sabor (HNS), i lidera Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića. Iako je obznanjeno da su dogovori otpočeli u tri pravca: izmjene Izbornog zakona BiH, komplet tema u vezi sa funkcioniranjem Federacije BiH (među kojima su najkrupnija implementacija rezultata izbora 2018. tj. imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Vlade Federacije BiH, imenovanje nedostajućih sudija Ustavnog suda Federacije BiH, te konačno konstituiranje dva kantona) i europske integracije, nesumnjivo je da je izmjena Izbornog zakona BiH, koju zadnjih godina žestoko forsira hrvatska strana, u srži tih pregovora. Čović nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda tj. pobjedu kandidata HDZ BiH i njemu srodnih stranaka u utrci za člana Predsjedništva BiH i osvajanje dovoljno ruku u kantonalnim skupštinama da osigura dominaciju u 17-očlanom klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.

Tako bi, uz dobijene pozicije u tri “županije”, Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH osigurao dominaciju i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, te time, primjenjujući pravila konsensuza i veta, osigurao da hrvatska strana (po)ostane dominatan i neizbježan faktor ne samo u odlučivanju o svim ključnim pitanjima u BiH koja na agendu političkog odlučivanja nameću drugi politički subjekti i međunarodna zajednica, nego i da najlakše i najbrže ostvari svoje ključne političke ciljeve. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH sada nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj.

Tako se izmjena Izbornog zakona BiH, 25 godina nakon Dejtonskog sporazuma, stavlja u fokus političkog interesa HDZ-a BiH i pitanje koje se poistovjećuje sa vrhunaravnim identitetskim pitanjima bosanskohercegovačkih Hrvata. Ovi pregovori (po ko zna koji put) počinju u društvenom okruženju kojega smo definirali sintagmom “permanentne privremenosti”, odnosno u situaciji nedovršenih i neizvršenih ustavno-pravnih popravki koje je bilo potrebno izvršiti prema presudama Europskog suda za ljudska prva u Strasbourgu, te odluka Ustavnog suda BiH, kao i presuda Ustavnog suda Federacije BiH (uklanjanje neustavnih izraza “župan”, “županija”,  naziva “Herceg-bosanska županija” itd.). Tako umjesto izgradnje stabilnih institucija države BiH i uspostave stabilne demokracije, bh. društvo i država BiH još uvijek tapka u mjestu, u magli etnonacionalizma, stalnih etničkih prepirki, i nezavršenih sukoba iz 90-ih.

 

Historijski prijelomi procesa demokratizacije

Tako svjedočimo da demokratski prijelaz u Bosni i Hercegovini iz autoritarnog (jednopartijskog) sistema, koji je vladao 45 godina (1945.-1990.) i koji je otpočeo 1990. godine  u sistem stabilne, konsolidirane liberalne demokracije još uvijek traje. Taj proces označavamo pojmom demokratizacije i on je formalno-pravno otpočeo 1990. godine održavanjem prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini 18. novembra 1990. godine To je period tzv. trećeg talasa demokratizacije u 20. stoljeću (S. Huntigton piše o tri talasa i dva protutalasa demokratizacije) kojega na početku karakterizira transformacija i zamjena – “transplacement” u kojem se naglašava snažna uloga opozicije vladajućem režimu, u slučaju BiH Savezu komunista BiH, i istovremenoj prilagođavajućoj ulozi stranke toga starog režima novim uvjetima. Dakle, taj proces pluralizacije bosanskohercegovačke političke scene započinje tokom 1990. godine kada dolazi do “cvjetanja demokracije” (Ćurak). Krešendo te “negativne demokracije” dostignut je “kroz konstituciju političkih stranaka na mononacionalnoj osnovi” (Ćurak) i on se naglo prekida oružanom agresijom na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992.-1995. godine. Dakle, ovaj proces možemo nazvati procesom demokratizacije što je suprotno pojmu stabilne demokracije, odnosno konsolidirane demokracije koji u slučaju Bosne i Hercegovine još uvijek nije dosegnut.

Dakle, proces demokratizacije razlikujemo od stabilne, konsolidirane demokracije, za koju R.A. Dahl smatra da je karakterizira “trajno prisutna odgovornost vlade prema zahtjevima svojih građana, koji se smatraju politički jednakim”. U procesu demokratizacije koja je započela padom Berlinskog zida 1989. godine, a u BiH 1990. godine, padom socijalističkog režima, Bosna i  Hercegovina je prošla faze tranzicije, zamjene i premještanja autoritarnog, jednopartijskog sistema u višestranački sistem (Huntigton), čime su u velikoj mjeri prekinute ideje (ideologija), institucije i procedure bivšeg režima. “Nakon sloma socijalističkih režima, bivše su jednopartijske države u početku 1990-ih prošle kroz višestranačke izbore i deklarirale se kao liberalnodemokratske države, ali još nisu uspostavile stabilne liberalnodemokratske institucije, pa se nazivaju novim demokracijama” Ipak, Bosnu i Hercegovinu još uvijek ne možemo definirati kao novu “stabilnu demokraciju”.

Završetkom rata i krvavih sukoba koji su kulminirali izvršenim genocidom potpisan je Daytonski mirovni sporazum (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini) čiji sastavni dio je i Anex 3 – Sporazum o izborima. To je bio osnov da se uspostavi Privremena izborna komisija (PIK) OSCE-a, donesu Pravila i propisi i organiziraju višestranački izbori pod nadzorom OSCE sve do 2002. godine. U augustu 2001. godine donosi se stalni Izborni zakon BiH, a 2004. godine tri međunarodna člana Izborne komisije BiH (danas Centralna izborna komisija BiH) napuštaju to tijelo čime se i praktično “vlasništvo” nad izbornim procesom predaje u ruke domaćih aktera. Sve u svemu, u postdaytonskom periodu je održano osam predsjedničkih i parlamentarnih izbornih ciklusa (plus dvoje vanrednih izbora u Republici Srpskoj, 1997. i 2007. godine), te sedam ciklusa lokalnih izbora.

Nesumnjivo je da su višestranački, kompetetivni, “slobodni i pošteni” izbori (“free and fair elections”) neophodni za ostvarenje uspješne demokracije i njihovo održavanje u načelu i prividno simbolizira ostvarenje demokratske vlasti i načela slobodnih i demokratskih izbora. (načela slobodnih, općih, jednakih, direktnih i tajnih izbora). Međutim, takvi izbori, sami po sebi, su nedovoljni za postizanje toga cilja, tj. izgradnju i očuvanje uspješne i stabilne demokracije, odnosno ostvarenje demokracije kako je, primjera radi, definira Robert A. Dahl. Puko tehničko održavanje izbora koje manifestno odražavaju demokratsku kompeticiju vodi ka stanju koje su teoretičari definirali pojmom elektoralizam. Zbog toga su zahtjevi za izmjenama Izbornog zakona BiH sasvim okay, pod uvjetom da se iza toga ne krije promjena ključne paradigme: načela političkog predstavništva, koje se može regulirati isključivo promjenom Ustava BiH.

Podsjetimo da elektoralizam opisuje onu paradoksalnu društvenu situaciju kada tranziciju vladavine tvrdog autoritarnog sistema upravo pokreće i njome upravlja taj isti vladajući režim (incumbent). Međutim, zbog dominantnog položaja postojećeg autoritarnog režima tokom cijelog procesa tranzicije, on ne uspijeva postići institucionalne kvalitete stabilne liberalne demokracije.

U “elektoralizmu” režim u osnovi provodi i prikazuje izbore kao “slobodne i poštene”. Odsustvo masovnih izbornih prevara i zastrašivanja na dan izbora treba da formalno potvrdi da se radi o demokratskom procesu. Međutim, u takvom sistemu izostaju drugi bitni elementi demokracije, poput vladavine prava, jednakih građanskih i političkih prava i institucionalne podjele vlasti. Čitav izborni proces usmjeren je u korist očuvanja pozicije aktuelnog režima.

Mnogi kreatori politika i znanstvenici angažirani u promociji demokracije izjednačavaju izbore s demokratizacijom. Oni to argumentiraju tvrdnjom da su “slobodni i pošteni” izbori srž tj. centralni mehanizam koji omogućava “plovidbu” ka novim demokracijama. Kao ideologija, elektoralizam, uzdiže izbore iznad svih ostalih dimenzija demokracije. U tome polazi od dvije ključne pretpostavke. Prva, pretpostavlja se da će takmičarska kampanja ili pljeva tj. “chaff” kako je naziva Robert Dahl, demokratskog uređenja proizvesti proces u kojem će se pojaviti svrsishodne političke stranke, alijanse i koalicije koje bi se takmičile i, neovisno o relativnoj snazi tih stranaka, formirale parlamentarne ili predsjedničke sisteme, oblikovale poštene izborne administracije i predstavnička zakonodavna tijela. Druga, pretpostavlja se da će neka minimalna forma “elektoralističke” demokracije biti ishod toga procesa. Mada takvi režimi još uvijek mogu biti daleko od liberalnih demokracija – utoliko što njihove vojske nisu podređene izabranim civilnim zvaničnicima, njihova izvršna vlast nije ograničena drugim nezavisnim vladinim institucijama ili građanska i politička prava nisu priznata – elektoralisti smatraju da demokratska “dobra” proizlaze iz same činjenice da su njihovi zakonodavni i izvršni uredi popunjeni putem održavanja regularnih konkurentskih izbora.

Kritičari elektoralizma preispituju ove pretpostavke. Dok većina kritičara, s jedne strane, prihvata da će održavanje izbora imati signifikantno političko značenje najmanje forsirajući takmičarske snage da mjenjanju strategije i jačaju neke izborne aktere naspram drugih oni, s druge strane, vjeruju da ti izbori mogu smanjiti ili čak isključiti značajne dijelove populacije iz procesa. Takmičarski izbori mogu, također, pomutiti način po kojem su kritičke arene donošenja odluka iznad kontrole izabranih zvaničnika. Šta više, ne postoji garancija da će održavanje izbora proizvesti ostale institucije demokracije, kao što su demokratske političke stranke, predstavnička zakonodavna tijela ili poštena izborna administracija. Niti će elektoralističke demokracije nužno postati liberalne demokracije. Konačno, kritičari napominju da elektoralizam može proizvesti nenamjerne posljedice uključujući potstrekavanje ili produženje građanskog rata.

Ipak, postoje, znakovi da izborne demokracije imaju pozitivne efekte na građanska i politička prava i da mogu evaluirati u više liberalnih demokracija.  Gdje postoji izborno takmičenje, postoje, također, zahtjevi za odgovornost vlade, provjetravanje opozicionih stajališta i rasprave o javnim politikama. Tako, elektoralizam može, ali i ne mora voditi ka punoj demokratizaciji. Bitno je da li su neočekivani ili oportunistički aranžmani ciljani ka garantiranoj stabilnosti ili, čak, da legitimiziranje nedemokratskih pravila putem izbora može biti prenešeno u trajne i pouzdane aranžmane disperzije moći i poštivanja širokog raspona građanskih i političkih prava. Da li oni mogu biti zavisni prije svega do mjere u kojoj su izbori “slobodni i pošteni” u najširem značenju ovih pojmova. Mada spoljni posmatrači izbora mogu neke izbore smatrati slobodnim i poštenim temeljeći to na osnovi procedura glasanja i njihovom posmatranju izbora na izborni dan (na primjer, tajnost glasanja, pristup svim glasačkim mjestima, podesne glasačke kutije, ispravne procedure brojanja, i slično) djelotvornije mjerenje slobode i poštenja je stepen na kojem su krucijalne slobode prisutne prije izbornog dana, posebno jednakost pred zakonom, ista građanska prava, sloboda kretanja, govora, okupljanja i udruživanja, jednak pristup javnim emiterima, kao i sloboda od zastrašivanja u vezi sa izborima i izbornom kampanjom. Ako je odlika da je mjesecima prije izbora jako izraženo odsustvo transparentnosti, neuspjeh u uspostavi nezavisne i nepristrasne izborne komisije, prljava izborna kampanja, pretjerano pristrasan pristup medijima ili javnim fondovima, predrasudan i štetan tretman kandidata od strane policije, armije i sudova i tako dalje, onda su perspektive loše za trajnu demokratizaciju i nakon glasanja. Nadalje, ako ključne stranke u izbornom procesu nisu dogovorile načelo političkog predstavništva, kako izbori trebaju biti vođeni, ko ima pravo glasa, koja vrsta izbornog sistema će se koristiti, šta čini slobodu i poštenje, koje teme su predmet demokratskog glasanja, onda izbori neće služiti svrsi demokratizacije društva. Ali, ako je ovaj kontekst utemeljen na “demokratskoj pogodbi”, i to na zajednički postavljenim pravilima o kojima su se svi učesnici dogovorili, tada je vjerojatnije da će proizvesti ishode koje elektoralisti pretpostavljaju.

Šta, dakle, elektoralizam predstavlja? To je političko shvaćanje, ideologija, ali i praktična politika koja smatra da se pukim održavanjem izbora može “prenijeti, uspostaviti i učvrstiti demokracija u nedemokratskim, preddemokratskim ili poludemokratskim političkim sustavima” (Kasapović). To je vrsta izborne politike koju karakterizira provođenje čestih izbora na svim nivoima političkog sistema, a naročito izbora na nacionalnom nivou, a da prethodno nije izvršena “demokratska pogodba” i postignut sveobuhvatni društvenih ugovor o ključnim aspektima slobodnih i poštenih izbora.

U Bosni i Hercegovini je, kao što smo već istakli, od 1996. do 2020. godine, dakle u periodu od 24 godine, održano osam parlamentarnih, osam predsjedničkih i sedam lokalnih izbornih ciklusa uz dva ciklusa vanrednih izbora u Republici Srpskoj (1997. i 2007.). Sve te izborne cikluse karakterizira diskriminirajuće izborno zakonodavstvo, posebno u pogledu ostvarivanja prava zagarantiranih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (1966.) i Opcionim protokolima (1996. i 1989.) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na nacionalnom nivou još uvijek u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH nema mjesta za državljane BiH koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Isti je slučaj na nivou izbora predsjednika i potpredsjednika entiteta. To umnogome doprinosi da se bh. izborni sistem karakterizira kao diskriminirajući. Nastavak održavanja izbornih ciklusa pod takvim uvjetima nije ništa drugo do bosanskohercegovačka elektoralistička zabluda, puki elektoralizam. Zato je, zaista na mjestu, potreba da se izvrše izmjene u bh. izbornom sistemu. Pri tome, ne može se dozvoliti da te izmjene zaobiđu obaveze za promjenama u ustavno-pravnom sistemu koje smo dužni provesti kroz implementiranje obvezujućih presuda Europskog suda za ljudska prava, te domaćih ustavnih sudova. Pred domaćim političarima je da provedu – skijaškim rječnikom rečeno – slalom pored devetero vrata. 

Vrata 1 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH

Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Vrata 2 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.

Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Vrata 3 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine  Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).

Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Vrata 4 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH

U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao  pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Vrata 5 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH

Svetozar Pudarić je aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava podnio zbog aplikantove nemogućnosti da se kao državljanin Bih srpske nacionalnosti s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Europski sud je u ovoj presudi istakao da je već utvrdio da sličan ustavni preduvjet predstavlja diskriminirajuću razliku u postupanju i kršenje člana 1. Protokola br. 12 u presudi Pilav protiv BiH, koja se ticala nemogućnosti Pilava etničkog Bošnjaka s prebivalištem u Republici Srpskoj, da se kandidira za člana Predsjedništva BiH.

Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati ​​na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.

Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Vrata 6 – Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78.  Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.

U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine  utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan”  u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija”  i “župan” u Ustavu toga kantona

Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?

Vrata 7 – Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12

Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.

Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.

Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.

Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.

Vrata 8 – Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-23/14

U presudi Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. decembra 2016. godine odredbe Izbornog zakona BiH u Poglavlju B član 10.12 stav (2) u dijelu koji glasi “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” su proglašene neustavnim, jer nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH u kojem je definirano da će se izabrati po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako takvih ima među izabranim članovima u skupštini kantona. Naređeno je Parlamentarnoj skupštini BiH da te odredbe uskladi sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci. To još uvijek nije urađeno. U međuvremenu je u cilju nesmetanog funkcioniranja ustavno-pravnog sistema Centralna izborna komisija BiH 2018. godine donijela Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH kojim je preciziran izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz deset kantona.

Nakon ove presude Ustavnog suda BiH Borijana Krišto je podnijela apelaciju u kojoj je osporila dijelove Ustava Federacije BiH u vezi s izborom delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ovu apelaciju je ubrzo povukla. Pretpostavka je da je dobila uvjeravanja iz najbližeg okruženja samog Ustavnog suda BiH da neovisno o obrazloženju presude U-23/14 njena apelacija neće biti prihvaćena, jer bi dovela do potpunog haosa i izvjesne paralize sistema.

U obrazloženju ove presude Ustavni sud BiH je prihvatio apelantovu konstrukciju “legitimno političko predstavljanje” koja implicira da su etničke grupe izborne jedinice, te time otvorio pandorinu kutiju u multietničkoj zajednici i dao šlagvort HDZ BiH da ultimatumima i ucjenama traži promjenu ne samo načina izbora delegata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (što je meritum presude U-23/14), nego i načina izbora članova Predsjedništva BiH, što se uopće ne tretira ovom presudom, nego je predmet presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Na taj način Ustavni sud BiH je u cjelini doveo u pitanje dosadašnji način biranja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, ali  ne samo njega, nego i  svih drugih državnih, entitetskih, regionalnih i lokalnih institucija čija se uspostava zasniva na etničkoj strukturi. Tako rukovodilac ili član svake institucije koja se zasniva na etničkoj pripadnosti ne bi imala „legitimitet“ ako bi za nju glasao pripadnik drugog naroda?! Naprimjer, Vijeće ministara BiH, entiteske vlade, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, te Vijeće naroda RS-a, sve državne institucije, imenuju se po osnovu etničke pripadnosti kandidata. Međutim, mehanizmi njihovog izbora su različiti. Ako bi se doslovno primjenilo obrazloženje Ustavnog suda BiH, postavilo bi se pitanje, na primjer, s kakvim legitimitetom su Bošnjaci i Hrvati u Vladi Republike Srpske, jer oni, po tom obrazloženju, nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka u RS-u, jer ih je birala politička volja srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a.

Podsjetimo da se članovi kantonalnih skupština biraju direktno od strane birača(naglasio S.A.) upisanih u Centralni birački spisak. Dakle, svih birača i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih ostalih. Oni nisu ničim ograničeni da glasaju po svojoj savjesti za koga god žele. Već ta činjenica dovodi u pitanje sve ono što je Ustavni sud BiH naveo u obrazloženju ove presude. I kada bi se promjenila struktura delegata koji se biraju iz pojedinih skupština kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH ništa se koncepcijski ne bi promjenilo, jer samo slovnim tumačenjem obrazloženja presude U-23/14 svaki izabrani delegat ne bi imao punu legitimnost jer se izvorno birao od strane birača koji pripadaju drugim etničkim grupama ili se uopće etnički ne izjašnjavaju.

S druge strane, logika da se tamo gdje su Bošnjaci većina primjenjuje princip “legitimnog predstavljanja”, a tamo gdje su Bošnjaci manjina da se ima primjeniti građanski princip političkog predstavljanja ne pije vodu, pa je tim neizvjesnija suštinska promjena Izbornog zakona BiH.

U slučaju izbora Predsjedništva BiH problem je što se ta promjena želi izvršiti, a da se ne zadire u promjene Ustava BiH. Dakle, uopće u fokusu nije sveobuhvatna rekonceptualizacija izbora svih članova Predsjedništva BiH, odnosno implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, nego samo ostvarenje zahtjeva HDZ BiH za drugačijim izborom članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Dragan Čović je na press konferenciji 23. februara ove godine izjavio da je to moguće uraditi, a da se ne mijenja Ustav BiH. Treba sačekati da se vide ta rješenja. Kako god, potrebno je izbjeći nove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava. Insisitiranje Čovića da se mijenja samo Izborni zakon BiH, a ne i Ustav BiH ima jasan politički razlog. Ako se uđe u promjene Ustava BiH mora se riješiti način biranja svih institucija u BiH, a ne samo Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. A u tom slučaju se moraju izvršiti i značajne prepravke Ustava RS, načina njihovog biranja i njihove nadležnosti i to ne samo predsjednika i potpredsjednika RS, Vijeća naroda RS, nego i svih gradskih i općinskih lokalnih zajednica. Postavlja se pitanje da li bi za takve opsežne izmjene ustava BiH Čović imao podršku Milorada Dodika?!

Vrata 9 – Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji

Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.

U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.

U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”

Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:

1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.

(…)

4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:

(…)

f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;

(…)

9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.

Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.

Prijedlozi za novi bosanskohercegovački društveni ugovor

Uporedo sa implementiranjem naprijed navedenih presuda Europskog suda za ljudska prava i domaćih ustavnih sudova potrebno je postići konsenzus o novom društvenom ugovoru u BiH.

Naime, nakon potpisivanja okvirnog mirovnog ugovora u Daytonu, međunarodna zajednica je u BiH utvrdila politiku “čestih izbora”, tako da su izborni ciklusi održavani skoro svake druge godine (1996., 1998., 2000., 2002.), a kasnije u redovnim ciklusima (2006., 2010., 2014. i 2018.), pa je samim tim i dolazilo i do čestih izmjena i modifikacija izbornog sistema. Iako je bilo pojedinaca, koji su se i formalno usprotivili toj koncepciji, preovladao je ovaj koncept i postratna Bosna i Hercegovina je ušla u proces rekoncilijacije i društvene rekonvalescencije, te izgradnje demokracije kroz česte, ali nedovoljno pripremljene izbore (čak i sa tehničke strane gledano – npr. u pogledu nepotpunih i lažnih biračkih spiskova, ali svakako ne samo sa te strane).

Pogrešna formula da se izgradnja demokracije u BiH može obaviti uz česte i uzastopne izborne cikluse (elektorska demokracija) uz prilagođavanje izbornog sistema željama međunarodne zajednice ili, čak, pojedinih subjekata te zajednice je politički, materijalno, organizaciono i kadrovski iscrpila i domaće i strane faktore. U principu nisu postignuta očekivani efekti, jer se na kraju toga procesa sve vratilo na početak trijumfom nacionalnih stranaka na općim izborima 2002., 2006., 2014. i 2018. godine.

Zato bi se prvo trebalo ići na promjenu Ustava BiH, a potom Izbornog zakona BiH i tek onda ići na organizaciju narednih izbora.

U tom kontekstu, a u cilju pojednostavljenja procedure donošenja odluka suvislo je razmotriti mogućnost obrazovanja jednodomnog bosanskohercegovačkog parlamenta, koji bi kao “ogledalo društva” odslikavao strukturu bih. društva, odnosno cijeli spektar političkih snaga i dominantnih društvenih grupa, kao i civilnog društva.

U pitanjima koja bi se tačno specificirala u Ustavu BiH, a koja spadaju u vitalni nacionalni interes pojedinih etničkih grupa, iz sastava Parlamenta BiH mogli bi se izdvojiti pripadnici svake etničke grupe formirajući ad hoc domove naroda za usaglašavanje i zaštitu vitalnog nacionalnog interesa određene etničke grupacije. Etnička grupa koja je pokrenula pitanje vitalnog nacionalnog interesa u Parlamentu BiH imala bi pravo veta u pogledu donošenja odluka Parlamenta BiH sve do odluke Ustavnog suda BiH.

U smislu pojednostavljenja političkog predstavljanja u i izvan Bosne i Hercegovine neophodno bi bilo birati jednog predsjednika države koji bi Ustavom podijeljenu nadležnost dijelio sa premijerom vlade. Predsjednik države bi se birao po dvokružnom većinskom izbornom sistemu glasanjem birača sa cijele teritorije države po principu “jedan čovjek – jedan glas – jednaka vrijednost” s mandatom od pet godina.

Parlament BiH bi se trebao birati po personaliziranom sistemu proporcionalne reprezentacije (slično izbornom modelu SR Njemačke) sa sistemom slabo struktuiranih lista. Neophodno je uvesti izborni prag (prohibitivnu klauzulu) od 5% u cijeloj zemlji odnosno na nivou države.

Izbor Parlamenta BiH, kojeg bi činilo 120 predstavnika, mogao bi se izvršiti personaliziranim proporcionalnim izbornim postupkom sa dva glasa birača:

  • jedan glas u uninominalnoj izbornoj jedinici (regiji), čime bi se izabralo 60 ili 50% predstavnika u jednočlanim izbornim jedinicama po izbornom sistemu relativne većine (“prvi dobija mjesto”) ili korištenjem preferencijalnog sistema;
  • jedan glas na nivou države kao jednoj izbornoj jedinici (at large), čime bi se izabralo preostalih 60 ili 50% članova Parlamenta, a izbor bi se vršio prema listovnom sistemu proporcionalne reprezentacije koristeći se sistemom slabostruktuiranih lista.

Također, neophodno je izvršiti i reformu u izbornom zakonodavstvu i to, prije svega, u pogledu opredjeljenja prema stabilnom i dugoročnom izborom sistemu u BiH koji će počivati na temeljnim principama savremenih demokratskih izbora: načelu općosti, načelu jednakosti, načelu direktnosti, načelu tajnosti i naćelu slobodnih izbora.

Neophodno je da izborni sistem u Bosni i Hercegovini ima sposobnost da omogući i neprestano jača političku integraciju bosanskohercegovačkog društva, odnosno da osigura da svi dijelovi bosanskohercegovačke političke zajednice doista sudjeluju u političkom procesu i da budu predstavljeni. Taj sistem nužno mora biti u stanju da vjerno odrazi svekoliku raznolikost bosanskohercegovačkog društva i osigura mehanizme djelotvorne zaštite interesa svakog segmenta toga društva.

U pogledu pristupa evropskim integracijama, što treba biti ideal svakog političkog napora, na planu usavršavanja bh. izbornog sistema neophodno je prihvatiti princip općeg, jednakog, slobodnog, direktnog i tajnog prava glasa, a to prije svega znači prihvatiti princip “jedan čovjek – jedan glas – jednaka vrijednost”, uz maksimalnu zaštitu nacionalnih, kulturnih, etničkih, religijskih i drugih kolektivnih prava svih građana Bosne i Hercegovine.

U interesu građana BiH i daljeg jačanja demokracije, kao i s ciljem integriranja Bosne i Hercegovine u evropske i svjetske asocijacije neophodno je njen izborni sistem uskladiti sa prihvaćenim međunarodnim standardima. Prema važećim ustavnim riješenjima, jednoj trećini biračkog tijela u Bosni i Hercegovini oduzeto je ili aktivno ili pasivno biračko pravo za izbor članova Predsjedništva BiH i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Dugoročni i stabilni razvoj demokracije u Bosni i Hercegovini zahtjeva ostvarenje konstitutivnosti građana BiH na cijeloj teritoriji BiH, što podrazumijeva promjene u ustavno-pravnom sistemu kako države, tako i nižih nivoa vlasti. Taj napor, također, treba da rezultira punom nacionalnom ravnopravnošću i ostvarenju svih drugih sloboda i prava za sve građane u Bosni i Hercegovini na njenoj cijeloj teritoriji bez diskriminacije.

Zaključak

Puko održavanje izbora svake druge godine (generalni, lokalni) bez kvalitativne reforme ustavno-pravnog, odnosno političkog sistema Bosnu i Hercegovinu drži u stanju “elektoralističke zablude”. To se stanje mora promijeniti.

Slobodni smo zaključiti da je izbornu reformu, odnosno novi izborni sistem u BiH moguće tražiti na tragu ukupnih europskih i općenito demokratskih dostignuća. Na prvom mjestu, izbori trebaju osigurati proporcionalnost broja dobivenih glasova birača s brojem mjesta svake političke opcije u političkom predstavničkom tijelu. Na taj način se ostvaruje ravnopravnost i politička jednakost građana-birača. Proporcionalni sistem ili, pak, njegovo kombiniranje sa većinskim sistemom omogućava i društvenu i parlamentarnu ravnotežu, štiti i utvrđuje legitimitet i legalitet izabranih predstavnika.

Iz dosadašnjeg izlaganja bjelodano je da je za novi iskorak, posebno u vezi za europskim i euroatlantskim integracijama, Bosni i Hercegovini potrebna opsežna ustavna reforma, odnosno bosanskohercegovačkom društvu je neophodna temeljita ustavna i izborna reforma, koja može doći iz tri pravca:

(1) prvo izvršiti neophodne promjena Ustava BiH, pa potom Izbornog zakona BiH.

Treba se usvojiti novi građanski Ustav Bosne i Hercegovine. Sadašnji Ustav BiH – Anex IV je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. On treba ostati ad acta kao jedna historijska nužnost, koja je u jednom vremenu odigrala važnu historijsku ulogu. Tekst Ustava mora biti plod konsenzusa svih političkih aktera u političkoj areni u BiH.

Na državnom nivou sastavni dio ustavne reforme mora biti implementacija presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga u slučajevima: Sejdić-Finci; Azra Zornić, Ilijas Pilav, Samir Šlaku i Svetozar Pudarić, kao implementacija svih konačnih i obvezujućih presuda Ustavnog suda BiH (Ljubić, Komšić itd.) i Ustavnog suda Federacije BiH.

Vladajuće etno-nacionalne političke elite se nalaze u limbu između vlastite želje za održanjem statusa-quo i onoga što obećavaju međunarodnoj zajednici. Taj licemjerni pristup nas drži u stanju „permanentne privremenosti “. U političkoj areni je sukob dvije političke koncepcije: etno-teritorijalne (Daytonske) koja zagovara ekskluzivni status i primat etničkih grupa tzv. konstitutivnih naroda u političkom predstavljanju, te građanske (strazburško-briselske) koja daje primat čl. 25 Međunarodnog pakta o građanskim i političklim pravima, koji je, da paradox bude potpun, sastavni dio Ustava BiH.[1]

(2) Drugi pravac je da se odmah ide u političke izmjene Izbornog zakona BiH bez promjene Ustava BiH (na tragu onoga što traži HDZBiH i Dragan Čović).

Ti zahtjevi se obrazlažu potrebom za implementacijom samo jedne odluke Ustavnog suda BiH (U- 23/14) kako bi se osiguralo „načelo legitimnog predstavljanja “. Ovaj pristup bi doveo do cementiranja prevaziđenog daytonskog rješenja o ekskluzivnom etno-teritorijalnom predstavljanju tzv. konstitutivnih naroda i za duži period onemogućio donošenje novog modernog građanskog Ustava BiH. Time bi se onemogućila i reforma zasnovana na građanskim principima političkog predstavljanja.

(3) Treći pristup je da se ide na najnužnije „tehničke“ izmjene Izbornog zakona BiH koje bi inter alia obuhvatile reformu imenovanja članova biračkih odbora i izbornih komisija; reformu registracije i identifikacije birača; reformu izbornih jedinica, te reformu glasačkog procesa korištenjem novih tehnologija (uvođenje optičkih skenera, kamera na biračkim mjestima i u Glavnom centru za brojanje i automatsku identifikaciju skeniranjem otisaka prsta tzv. AFIS-a (Automated Fingerprint Identification System). Ovaj pistup bi samo odgodio agoniju „permanentne privremenosti“  jer ne bi odgovorio na najvažnije pitanje o obrazovanju, karakteru i kriterijima za funkcionalno političko predstavništvo.


[1] Član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima glasi: „Svaki građanin mora imati pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez neutemeljenih ograničenja: a) sudjeluje u vođenju javnih poslova, direktno ili preko slobodno izabranih predstavnika; b) bira i bude biran na poštenim periodičnim izborima s općim i jednakim pravom glasa koji se moraju provoditi tajnim glasanjem, na način kojim se garantira slobodno izražavanje volje birača; c) ima pristup javnim službama u svojoj zemlji u skladu s načelom opće jednakosti.” O tome vidjeti u: Ibrahimagić, Omer, Seizović, Zarije, Arnautović, Suad, 2010., Politički sistem Bosne i Hercegovine Tom I Udžbenik, Promocult, Sarajevo, str. 75. Ovaj Međunarodni pakt je sastavni dio Ustava BiH – Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.

(tekst objavljen na portalu Heinrich Boell Stiftung Sarajevo)

 

Press, laži i videotrake Gordane Tadić: Živinička Fortuna – beznad(l)ežan slučaj

Kada vam glavna državna tužiteljica preko medija saopći da pripremate njenu likvidaciju, onda bi bilo logično da vas i uhapsi. Zato sam jutros i ustao u 6, spremio pribor za ličnu higijenu i uz kafu počeo da čekam da mi istražitelji pokucaju na vrata i odvedu na ispitivanje kod eksperta za terorizam i nasilje nad ženama – Ćazima Hasanspahića. Nažalost, za sada ništa. Sada mi ostaje samo da se prisjećam drugih operacija Tužilaštva BiH.

 Jerko, Živko, Fadil, Osman, Sakib, Ramiz i naravno Dragan

Po nalozima Tužilaštva BiH uhapšeni su predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, premijer Federacije BiH Fadil Novalić, potpredsjednik Vlade FBiH Jerko Lijanović, ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Predrag Kurteš, državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić. Nakon istraga Tužilaštva BiH optužen je, dva puta, direktor OSA-e Osman Mehmedagić, šef Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e Vahidin Šahinpašić, ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić, bivši ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović. Prije njih su uhapšeni i optuženi generali Armije RBiH Atif Dudaković, Ramiz Dreković, Sakib Mahmuljin…  Desetine osoba je  uhapšeno i procesuirano i osuđeno zbog učešća u ratu u Siriji i Iraku. Niko, ama baš niko, nije osuđen zbog učešća u ratu u Ukrajini.

Može li se neko od vas sjetiti ijednog velikog predmeta, ijedne velike akcije Tužilaštva BiH na teritoriji Republike Srpske? Možda neka optužnica? Ja sam uspio da se sjetitim samo jedne, one protiv Dragana Mektića, bivšeg državnog ministra sigurnosti koji je godinama kritikovao rad Tužilaštva BiH i koji je, na kraju, optužen zajedno sa svojim saradnicima.

“Navedene osobe su zloupotrebom položaja i ovlasti počinile krivično djelo visoke korupcije koja šteti međunarodnom ugledu Bosne i Hercegovine, a dokumentirana su različita vršenja zloupotreba položaja ili ovlasti najviših državnih dužnosnika i službenika u Ministarstvu sigurnosti BiH prilikom realiziranja međudržavnog Projekta prekogranične saradnje u oblasti vatrogastva, a koji je finansiran od delegacije Evropske unije u BiH, a vrijednost projekta iznosila je 198.454,51 eura”, glasilo je zvanično saopćenje Tužilaštva BiH objavljeno u svim medijima.

Međutim, u optužnici protiv Mektića i drugih termin korupcija se nikako ne pominje. Naprotiv, bivši ministar sigurnosti BiH je optužen da je prekršio Zakon o sukobu interesa u institucijama BiH.

optužnica protiv Dragana Mektića

Jasno je, dakle, da je Tužilaštvo BiH slagalo u svom saopćenju objavljenom 20.12. 2019. godine. Ali preticanjem ugrožena Gordana Tadić ne mari za činjenice. Dokazala je to i u predmetu nabavke medicinske opreme za potrebe Republike Srpske.

                               Maske su pale

Institut za javno zdravstvo Republike Srpske 10. aprila 2020. godine, po pregovaračkom postupku bez objave obavještenja potpisao je ugovor sa turističkom agencijom “Travel4fan” iz Banja Luke kojom je ugovorena nabavka medicinskih zaštitnih odijela i maski. Vrijednost ugovora iznosila je 2,6 miliona maraka. Zbog brojnih kršenja zakona prilikom zaključivanja ugovora, Tranparency International BiH dostavio je Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci prijavu protiv odgovornih osoba u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske. Nešto ranije, i Udruženje RESTART iz Banja Luke dostavilo je SIPA-i informacije o ovoj sumnjivoj nabavci i “predmet je formiran”. Odmah po prijemu prijave, SIPA je započela prikupljanje dokaznog materijala, a o svemu je obaviješteno i Tužilalaštvo BiH, odnosno postupajući tužilac Ćazim Hasanspahić. Tako je utvrđeno da je sa računa Instituta za javno zdravstvo RS-a novac sukcesivno prebacivan na račun turističke agencije “Travel4fan”. Istovremeno, turistička agencija je novac prebacivala na privatni račun vlasnika i direktora agencije – Saše Markovića. U tom perodu, sa računa agencije “Travel4fan” na privatni račun Saše Markovića otvoren u NLB Banci u Banja Luci od 29. aprila do 16. juna je prebačeno ukupno 376 hiljada maraka. Dakle, novac kojeg je Institutu uplatio turističkoj agenciji, odmah je, po osnovu fiktivnih ugovora o pozajmicama, prebacivan na privatni račun Saše Markovića. Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA, utvrdila je, potom, da je Marković sa svog računa podigao 250 hiljada maraka gotovine.  S obzirom na to da su uočili sumnjive transakcije, službenici Finansijsko-obavještajnog odjela SIPA-e su odlučili blokirati račune “Travel4fana” i Saše Markovića. Po Zakonu o sprečavanju pranja novca, pripadnici FOO-a SIPA-e mogu sve sumnjive račune blokirati na period od pet dana. U tom periodu, obično, postupajući tužilac traži od nadležnog suda izdavanje naredbe o blokadi računa koja može trajati sve do okončanja krivičnog postupka. Finansijsko-obavještajni odjel SIPA-e račune “Travel4fana” i Saše Markovića je blokirao 17. juna 2020. godine u 8 sati i 45 minuta.

Ćazim i Gordana su sve znali: SIPA-ina obavijest Tužilaštvu BiH
Blokada računa je isticala pet dana kasnije, odnosno 23. juna 2020. godine. Iako je bio obaviješten o sumnjivim transakcijama i privremenoj blokadi računa, postupajući državni tužilac Čazim Hasanspahić, inače desna ruka Gordane Tadić, ne reagira odmah, pa tek 24. juna u popodnevnim satima, pred kraj radnog vremena, upućuje Sudu BiH prijedlog za blokadu računa “Travel4fan” i Saše Markovića. U međuvremenu, 23. juna u 8 sati i 45 minuta je istekla blokada računa koju je uspostavio FOO SIPA-e, tako da su Saša Marković i “Travel4fan” imali na raspolaganju najmanje 48 sati da podignu i preostali novac sa računa.

                            Iz dva u jedan

Kada je u julu 2017. godine Gordana Tadić je postala vd. glavne državne tužiteljice BiH, u njenoj kući u Živinicama, u ulici Alije Izetbegovića, bila je smještena kladionica “Bet Live” koja je u vlasništvu hercegovačkih i srednjobosanskih HDZ-ovih tajkuna. Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA-a prikupila je brojne dokaze o pranju novca i organiziranom kriminalu te je Tužilaštvu BiH baš tada dostavila Presjek saznanja broj: 16-04/4-04-1-22/17 u kojem su navedeni dokazi o kriminalu u kladionicama Sport Plus Novi Travnik, Bet-Live Vitez, Zmajevi d.o.o. Zenica,  i Petica plus d.o.o. Vitez.

“Postupajući tužilac se izjasnio da u konkretnom slučaju Tužilaštvo BiH nema nadležnost za dalje postupanje”, navedeno je u Operativnoj analizi Državne agencije za istrage i zaštitu.

“Ja sam žena iz Bosne i Hercegovine, rođena sam u Živinicama, gdje sam i odrasla, imam 57 godina i 35 godina radnog staža. Trinaest godina ja sam živjela sa svekrom i svekrvom u porodičnoj kući”, glasio je odgovor Gordane Tadić nakon što je upitana zbog čega nije bila nadležna da istraži kriminal kladionice čija je poslovnica bila u njenoj kući.

                      Uprava za neizravno oslobađanje

Gordana Tadić tada još uvijek nije bila glavna državna tužiteljica kada su Oleg Čavka i Dubravko Čampara izdali naredbu o provođenju istrage protiv ukupno 36 osoba povezanih sa slučajem  Pandora i kriminalom u UIO.

Ovo su imena svih osumnjičenih:  Čaušević Kemal, Cvjetinović Zdravko, Mašić Alija, Marinković Goran, Nuhić Edin, Kadić Almir, Sadiković Anes, Đurić Radovan, Milovanović Nedeljko, Jovanović Janko,Nikić Milanko, Škahić Avdija, Liović Jasna, Kragulj Miroslav, Miljić Sveto, Vlajnić Ljubomir, Tomić Dragan, Pavić Dejan, Hrustić Nermin, Petrović Aleksandar, Jovanović Saša,  Muminović Hajrudin, Šušnjar Faruk, Stojčić Danijel, Marjanović Bore, Kuzmanović Radan, Novković Mišo,  Starčević Veseljko, Ađulović Edvina, Nožica Dejan, Ivić Mirko, Kovačević Josip, Cvjetinović Zoran, Ivica Čajić, Miroslav Kraljević i Lejla Bilajac.

Od njih 36 na optužnici Tužilaštva BiH u predmetu Pandora su se našla samo tri imena i to Kemal Čaušević, Anes Sadiković i Sedinet Karić koji je, inače, naknadno hapšen. Drugoosumnjičeni Zdravko Cvjetinović (SNSD) bestraga je nestao. On je i danas visoki službenik Uprave za indirektno oporezivanje BiH kojom rukovodi HDZ-ov kadar Miro Džakula. Osim ovoga, iz predmeta List 2 koji su zajedno radili UIO i Tužilaštvo BiH misteriozno su nestale 53 tone duhana. I niko nije sankcionisan. Dalje, Tužilaštvo BiH i Gordana Tadić nisu predložili ni pritvor nedavno uhapšenim službenicima UIO osumnjičenim za korupciju. Prvoosumnjičeni je bio Boris Filipović, kadar HDZ-a BIH i Mije Krešića, inače rođaka glavne državne tužiteljice Gordane Tadić.

                             Promidžba perača novca

Uprava za indirektno oporezivanje BiH utvrdila je da se preko marketinške agencije Communis Sarajevo prao novac. Iako je kompletna dokumentacija o pranju novca dostavljena Tužilaštvu BiH, glavna državna tužiteljica Gordana Tadić odlučila je da upravo s tom agencijom potpiše ugovor “o oglašavanju u visokotiražnim dnevnim novinama u BiH”.

nalaz UIO: Communis-media i pranje novca

Vrijednost posla je između Tužilaštva BIH i agencije Communis-media je 25 379 KM bez uračunatog PDV-a, a ugovor je potpisan 13. marta 2019. godine.

“Za predmetnu nabavku primljena je jedna ponuda Communis d.o.o. Sarajevo. Analizom dostavljene ponude ponuđača Communis d.o.o. Sarajevo utvrđeno je da ista u potpunosti prihvatljiva i zadovoljava uslove tenderske dokumentacije i tehničke specifikacije. Shodno navedenom, članovi Komisije su uputili preporuku glavnom tužiocu Tužilaštva BiH za izbor ponuđača Communis d.o.o Sarajevo čija ponuda ispunjava uslove za nabavku predmetnih usluga”, navedeno je u odluci koju je donijela glavna tužiteljica Gordana Tadić.

Firma Communis d.o.o. Sarajevo bila je u lancé perača novca, ali Tužilaštvo BiH ih nikada nije procesuiralo. Kao što nije i sto nije procesuiralo i stotine drugih slučajeva povezanih sa SNSD-om i HDZ-om BiH. Istraga.ba će u narednom periodu podsjećati na najbitnije slučajeve uz objavu ključnih dokumenata.

Novi ruski pritisak: Gazprom želi BiH “prebaciti” na Turski tok

Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.

“Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.

A evo o čemu se radi.

Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.

“Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.

Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.

“Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.

BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.

Sve HDZ-ove blokade: Od vakcina do izbora, od sudija Ustavnog suda FBiH do federalnih delegata

Ako bismo istakli i detaljno obradili sve blokade koje je u proteklih deset godina koristio HDZ Dragana Čovića, ovo bi bio feljton. Stoga smo se odlučili samo podsjetiti na najbitnije slučajeve koji dokazuju na koji način funkcionira politika Hrvatske demokratske zajednice BiH. Od vakcina – do CIK-a. Od Vijeća za vitalni nacionalni interes do izbora delegata u Domu naroda. Slijedi kratki pregled.

Nabavka vakcina

“Ja mislim da moramo zaštiti gospodina Pehara i njegovu porodicu  od medijskih napada”, kazao je u ponedjeljak navečer na sjednici Vlade FBiH federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.

Istakao je da je direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH Davor Pehar “častan čovjek” i da ne zaslužuje ovakav tretman u javnosti.

Podsjećamo, HDZ-ov direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH krajem je prošle sedmice otišao u izolaciju, ustvrdivši da on ne želi potpisati ugovore sa dobavljačima vakcina protiv COVID-a 19,  jer “ne želi u zatvor”. Tek kada mu je zaprijećeno smjenom i kada mu je naloženo da Zavod radi i tokom vikenda, počelo se s prikupljanjem dokumentacije. Za to vrijeme, mediji bliski HDZ-u i SBB-u počeli su vršiti pritisak veleprometnike, navodeći da MGM Farm iz Kaknja i Krajinagroup isporučuju vakcine po cijeni većoj od tržišne.

Već u subotu vlasnik MGM Farma – Mensur Mušija potvrdio je za Istraga.ba da zbog medijskog razmišlja o odustajanju od nabavke ruskih vakcina Sputnik V.  I tako je, vjerovatno, propao plan nabavke 200 hiljada vakcina tokom ove sedmice. Sektor zdravstva izgleda ovako – državna ministrica civilnih poslova u čijem je resoru zdravstvo zove se Ankica Gudeljević. Kadar je HDZ-a BiH. Federalni ministar zdravlja je Vjekoslav Mandić. I on je kadar HDZ-a. Direktor Zavoda za javno zdravstvo FBiH je Davor Pehar. Naravno, u pitanju je kadar HDZ-a BiH.

Izbor Živka Budimira i Nermina Nikšića

Sjeća li se neko 2011. godine izbora delegata u Dom naroda Federacije BiH? To je bilo onda kada je u Sarajevu sklopljena koalicija SDP-a i SDA i kada je Narodna stranka radom za boljitak, zajedno sa HSP-om, izrazila spremnost da se formira Vlada Federacije bez HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Za to je bilo potrebno šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. I bilo ih je. HSP i NSRzB imali su dovoljno ruku da iz Kantona 10 delegiraju jednog  Hrvata, što bi, u konačnici, bio šesti delegat u tom Klubu koji bi bio protiv HDZ-a. Dragan Čović je pronašao jednostavno rješenje. Četiri kantona u kojima je HDZ bio vlast (Posavski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački i Kanton 10) nisu željeli izabrati delegate u Dom naroda FBiH. Nakon nekoliko neuspješnih konstituirajućih sjednica Doma naroda FBiH, 17. marta je, konačno, za predsjednika Federacije BiH izabran Živko Budimir, a malo zatim za federalnog je premijera imenovan Nermin Nikšić. S obzirom na to da, zbog blokade u četiri kantona, Budimira nije podržalo šest Hrvata iz Kluba tog naroda, reagirala je Centralna izborna komisija BiH (većinu imali HDZ i SNSD) koja je poništila izbor predsjednika Federacije BiH.

„Prva odluka je da se utvrđuje da izbori za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH nisu provedeni u svih 10 kantona u skladu s odrebama Izbornog zakona BiH, te nisu bili ispunjeni ni uslovi za njegovo konstituisanje. Druga odluka je da se poništava izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH iz razloga što smo utvrdili da ovaj izbor u oba doma Parlamenta Federacije BiH nije proveden u skladu sa Izbornim zakonom BiH. I treće su zapravo tri zaključka kojima se kantonalnim skupštinama koje do sada nisu provele izbore nalaže da hitno zakažu sjednicu.“, kazala je tadašnja predsjednika CIK-a Irena Hadžiabdić.

S obzirom na to da HDZ i dalje nije želio sazvati sjednice skupština u kantonima gdje je imao većinu, reagirao je OHR. Odluka CIK-a je suspendovana. Budimir je postao predsjednik, a Nermin Nikšić premijer. HDZ je otišao u opoziciju na nivou Federacije BiH. Tada je Valentin Inzko, zapravo, posljednji put upotrijebio bonske ovlasti kako bi spriječio HDZ-ovu blokadu Federacije BiH.

Blokada Ustavnog suda FBiH

Kako je HDZ BiH bio u opoziciji do izbora 2014. godine, nije bilo opstrukcija prilikom formiranja vlasti nakon tih izbora. Naročito zbog toga što su po nalogu Tužilaštva BiH tokom “opozicijskog mandata” HDZ-a BiH uhapšeni Živko Budimir i Jerko Ivanković Lijanović, zbog čijih su glasova, faktički, HDZ-ovci 2011. godine otišli u opoziciju. Nakon izbora 2014. godine Marinko Čavara je izabran za predsjednika Federacije, a Fadil Novalić za premijera FBiH. No, HDZ taj period koristi za pripremu nove blokade. Božo Ljubić uputio je apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj je tražio preispitivanje odredaba Izbornog zakona BiH na osnovu kojih se biraju delegati u Dom naroda FBiH. U decembru 2016. godine Ustavni sud BiH djelimično prihvata Ljubićevu apelaciju i poništava odredbe Izbornog zakona koje se odnose na raspored delegata u Domu naroda FBiH. Od tada HDZ insistira isključivo na toj presudi, želeći osigurati 12 ruku u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH čime bi postali vječni i nezaobilazni faktor prilikom formiranja vlasti. Istodobno, Ustavni sud Federacije BiH ostao je bez Vijeća za vitalni nacionalni interes, a predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara ne želi Parlamentu FBiH dostaviti prijedloge za izbor sudija. Zbog čega? Stvar je jednostavna. HDZ je tokom tog mandata imao sigurnih 12 ruku u Domu naroda FBiH, plus rukovodstvo Doma i, ukoliko bi oni pokrenuli pitanje vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda FBiH, Ustavni sud Federacije BiH to ne bi mogao riješiti jer nema popunjeno Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Evo konkretne situacije. S obzirom na to da su odredbe Izbornog zakona BIH o popunjavanju Doma naroda FBiH bile izbrisane, političke partije sa sjedištem u Sarajevu su predložile Zakon o izbornim jedinicama Federacije BiH koji nije osiguravao HDZ-u sigurnih 12 delegata. Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Predstavnički dom FBiH je usvojio  20. juna 2018. godine. Na dnevnom redu Doma naroda Parlamenta FBiH prijedlog ovog Zakona našao se krajem septembra 2018. godine. No, nije usvojen. Tadašnji zamjenik predsjedavajuće Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Drago Puzigaća (SNSD) pristao je zajedno s predsjedavajućom Lidijom Bradarom (HDZ BiH) pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Sve je upućeno na Ustavni sud FBiH, ali tamo nije mogla biti donesena odluka, jer Marinko Čavara nije dopustio popunjavanje Ustavnog suda, a samim tim i Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa koje bi moglo razmotriti pitanje Zakona o izbornim jedinicama FBiH. HDZ je, na taj način, duplom blokadom ostavio Federaciju bez Doma naroda i mogućnosti da bude izabrana nova Vlada FBiH. Istina, bivši saziv CIK-a u kojem su većinu imali SNSD i HDZ donijeli su Uputstvo o rasporedu mandata u Domu naroda FBiH i na taj su način privremeno riješili popunjavanje ovog Doma. No, ono što je bitno napomenuti, stari saziv CIK-a je, prebacivanjem Hrvata iz Ze-Do u ZHK, omogućio HDZ-u da u “novom sazivu” Doma ima 13 delegata u Klubu Hrvata.

Blokada izbora nove Vlade FBiH

Kako je stari saziv CIK-a omogućio HDZ-u kontrolu Doma naroda FBiH, tako je odgođen i izbor novog saziva Vlade FBiH nakon izbora 2018. godine.

“Nema nove Vlade FBiH prije izmjena Izbornog zakona BIH”, izjavljivao je više puta lider HDZ-a BiH.

Od izbora 2018. godine prošle su dvije i po godine, a nova Vlada FBiH nije formirana. Formirano je jedino Vijeće ministara BiH gdje je HDZ u vlasti dobio novog partnera u liku i djelima Milorada Dodika.

Blokada budžeta zbog CIK-a

Iako su formirali većinu na nivou BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović u izbornoj 2020. godini ostali su bez većine u Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović insistirao na otkazivanju izbora dok ne vrati kontrolu nad CIK-om. U skladu sa Izbornim zakonom CIK je raspirao lokalne izbore za oktobar 2020. godine. No, u trenutku raspisivanja izbora, budžet nije usvojen. HDZ i SNSD su naizmjenično blokirali usvajanje Budžeta BiH i na taj način su natjerali CIK da prolongira izbore. Tek u ljeto 2020. HDZ je pristao da usvoji Budžet i lokalni izbori su u konačnici održani. Istina, ne u oktobru, već u novembru 2020. godine.

Blokada izbora direktora UIO

“Uprava za neizravno oporezivanje će biti hrvatska i ni s kim je nećemo dijeliti”, kazao je u julu prošle godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

Na čelu UIO je kadar HDZ-a BiH Miro Džakula. Mandar mu je istekao u junu 2020. godine. Vijeće ministara BiH nikad nije pokrenulo proceduru za izbor njegovog nasljednika. Bez glasa Vjekoslava Bevande novi direktor ne može biti ni imenovan.

Karijera građena muštulukom Sebiji Izetbegović: Od posljednje večere do ruke viška

Simbolično, 6. januara 2016. godine uvedena je diktatura na Kliničkom centru Sarajevo. Upravni odbor KCUS-a, tog dana, nije imao puno izbora. Sebija Izetbegović je bila jedini kandidat i izabrana je za generalnu direktoricu. Nekoliko dana ranije, Vladina komisija za izbor i imenovanje je završila posao i supruzi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića muštuluk je saopćio je Aljoša Čampara. Zauzvrat će od “Mame nacije” dobiti dva tableta. Za svakog sina po jedan.

Za Sebijinu naklonost godinama ranije su se borili Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je želio biti kantonalni premijer, a Čampara se nadao funkciji u Vladi Federacije, pa se od šefa kadrovske komisije SDA Asima Sarajlića nije razdvajao. Upravo je Čampara Asima Sarajlića “prebacio” na stranu Bakira Izetbegovića i njegovih ljudi koji su te izborne 2014. godine čekali smrt Sulejmana Tihića i konačni povratak Dvora na čelo stranke. Jednu grupu, Tihićevu, predvodio Adil Osmanović. Tu su još bili Sadik Ahmetović, Sanjin Haliimović, Salko Sokolović, Salmir Kaplan … Uz Izetbegovića, koji je, nakon bolesti Sulejmana Tihića, preuzeo stranku u svojstvu zamjenika predsjednika bili su Šefik Džaferović, Safet Softić, Mirsad Zaimović, Salko Selman i Senad Šepić. Aljoša Čampara te 2014. godine istovremeno je bio savjetnik Sulejmana Tihića (do njegove smrti) i honorarni savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Ubrzo će, zahvaljujući kadrovskim akrobacijama Asima Sarajlića, postati zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na toj je funkciji i dočekao izbore 2014. godine i stranački kongres. Tihićeva grupa je do nogu poražena, tako što je Izetbegović postigao sporazum sa Adilom Osmanovićem koji je dobio funkciju zamjenika predsjednika SDA, a izdao ostale. Iako je bio u Izetbegovićevoj kvoti, Senad Šepić tada nije izabran za potpredsjednika SDA. Ahmetović i drugi su postali marginalni u organima stranke koja je baš tada odlučivala o budućem predsjedavajućem Vijeća ministara BiH.

“Bit će doktor Denis Zvizdić”, prkosno je izjavio Asim Sarajlić, nakon što je dio stranačke baze iskazao nezadovoljstvo.

I bi Denis. Njegov prvi rođak Aljoša Čampara, zahvaljujući isključivo bliskosti sa Asimom Sarajlićem i Sebijom Izetbegović postao je federalni ministar unutrašnjih poslova. Elmedin Konaković je postao premijer Kantona Sarajevo. Čampara je u Vladi Federacije BiH pripremao teren za dolazak neformalne predsjednice na čelu KCUS-a, a Konaković je pripremao smjene na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Sebija Izetbegović u januaru 2016. godine je izabrana za direktoricu KCUS-a. Nekoliko mjeseci kasnije, uz pomoć kantonalnog premijera Elmedina Konakovića, preuzela je i Medicinski fakultet, nakon što je smijenila Almiru Džuvo.

“Pozdrav. Nadam se da neće biti nikakvih rezanja, posebno ne onih dijelova gdje hvalim Sebiju Izetbegović”, napisat će Konaković novinaru Žurnala Amarildu Gutiću dok je ovaj pripremao film – Sebija.

Između Konakovića i Čampare počeo se javljati animozitet zbog odnosa sa Sebijom Izetbegović, pa su se natjecali ko će je više hvaliti.

“Teško je biti supruga predsjednika Bakira Izetbegovića i voditi Klinički centar. Radi se o odličnom menadžeru. Opću bolnicu je ostavila u odličnom stanju. Ljekari na KCUS-u više ne rade privatnu praksu, nema koverata”, kazao je 25. jula 2017. godine Elmedin Konaković gostujući na N1 televiziji.

Aljoša Čampara je, pak, Sebiju Izetbegović pratio u stopu, a preko Asima Sarajlića je instalirao svoje kadrove u stranačku infrastrukturu i državnu službu koja će mu godinama kasnije poslužiti za jačanje uticaja u javnosti. No, netrpeljivost na relaciji Čampara-Konaković je bila sve veća, da bi, na kraju, upravo zbog njega i Huse Ćesira, predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, Elmedin Konaković napustio SDA. Aljoša Čampara je požurio u stranački bilten Stav da iznese stav o “disidentu”.

“Konaković se nametnuo verbalnim darom, no vrijeme je pokazalo da njegove riječi nisu u skladu s njegovim djelima. Što bi narod rekao – puno melje, malo žita daje. Konaković je, u osnovi, jedan opsjenar, što potvrđuje cijela njegova karijera, i ona sportska, i ona akademska, i ona politička. Nije ostavio mnogo toga čime bi se on mogao lično pohvaliti. Mislim da je kantonalna vlada koju je on predvodio radila mnogo bolje od svog premijera, koji zapravo nije radio, nego je okolo paradirao i pričao. Tu je bez premca”, kazao je Čampara o svom, tad već bivšem, stranačkom kolegi.

No, vratimo se kratko u 2016. godinu. Nakon lokalnih izbora, započela je bitka za gradonačelnika Sarajeva. Asim Sarajlić i Aljoša Čampara zajedno su “ubijedili” članove porodice Stojnić da glasaju za Abdulaha Skaku. Sabina Ćudić i naša stranka su izgubili utrku sa tada nerazdvojnim prijateljima. I godinu ranije, Asim Sarajlić je, na nagovor Aljoše Čampare i Denisa Zvizdića podigao ruku na Kadrovskoj komisiji SDA i smijenio Bakira Alispahića s mjesta člana Komisije za sigurnost SDA. Dakle, u skoro svim “kadrovskim” akcijama zajedno su učestvovali Aljoša Čampara i Asim Sarajlić. A onda su započele pripreme za izbore 2018. godine. Bakir Izetbegović je Denisa Zvizdića već bio promovisao za budućeg kandidata SDA za člana Predsjedništva. Baza je, zahvaljujući lobiranjima Aljoše Čampare, uglavnom predložila Zvizdića. Međutim, kao kandidat se pojavila i Sebija Izetbegović. Uplašen eventualnim sukobom sa  suprugom svog predsjednika, Zvizdić odustaje od kandidature. Ubrzo odustaje i Sebija Izetbegović. SDA je birala imeđu Šefika Džaferovića i Safeta Softića i izabrala ovog prvog. Denis Zvizdić se morao okrenuti parlamentarnom životu, pa je započelo lobiranje da on bude nosilac liste SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz sarajevske izborne jedinice. Noć pred zaključivanje listi, Denis Zvizdić i Aljoša Čampara su bili u stanu Asima Sarajlića.

Kantonalni odbor SDA već je odlučio da Asim Sarajlić bude nosilac liste SDA koju je želio Denis Zvizdić. Te noći, ispričat će svjedoci, Zvizdić uopće nije pomenuo listu. No, sutradan je od Bakira Izetbegovića tražio broj 1, odnosno eliminaciju Asima Sarajlića, Izetbegović je “zamolio” prvog do sebe da odstupi. Zvizdić je dobio mjesto nosioca liste, ali su te večeri on i Aljoša Čampara zauvijek izgubili Asima Sarajlića, koji je “spušten” na federalnu listu. Kasnije će se Izetbegović odužiti Sarajliću njegovim imenovanjem u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, a Aljoša Čampara je saveznike počeo tražiti u novogradskom odboru SDA, predvođenom Husom Ćesirom, čuvenim napadačem na kameru. Aljoša Čampara kao SDA-ov kandidat za Skupštinu Kantona Sarajevo podršku traži od novogradske SDA, pa mu se organizuju sastanci. Tih dana u stopu ga prati pripadnik SIPA-e Adis Drnda, koji je bio šef odjela za obavještajne poslove u sarajevskoj kancelariji SIPA-e. Sastancima prisustvuje i Damir Vejo, bivši saradnik Fadila Novalića u namjenskoj industriji, s kojim se razišao zbog podjele novca od posla iz Saudijske Arabije. Za Čamparu je te izborne godine lobirao i Hasan Hodžić, novogradski vijećnik koji će dvije godine kasnije biti uhapšen zbog korupcije i saradnje sa članom kartela Tito i Dino.

Nakon što je ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo, SDA Aljošu Čamparu delegira i u Dom naroda Federacije BiH, gdje postaje potpredsjednik Doma. No, uporedo sa “osvajanjem” funkcija u državi, Čampara gubi prevlast u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu, kojeg kontroliše njegov bivši prijatelj Asim Sarajlić. Federalni ministar unutrašnjih poslova prvo se kandidira za predsjednika KO SDA, ali nakon što je uvidio da su mu male šanse, mijenja strategiju. Odlučuje podržati Semira Efendića. Ipak, Asim Sarajlić  od Bakira Izetbegovića dobija zadatak da na mjesto predsjednika KO SDA dovede Fikreta Prevljaka, kojeg je, zbog ratnih veza, podržao i direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić Osmica. Istovremeno, zbog smjene Vlade Kantona Sarajevo, Sarajlić se nekoliko puta sastaje sa I Fahrudinom Radončićem, a sastancima prisustvuje i direktor OSA-e.

“Veliki i Mali su išli kod Fahre”, negodovao je Čampara na sjednicama Predsjedništva BiH, ne znajući da su Veliki – Asim Sarajlć i Mali – Osman Mehmedagić na sastanke sa Radončićem išli po nalogu Bakira Izetbegovića. Kako je počeo gubiti i povjerenje Izetbegovića, Čampara se udružuje sa Semirom Efendićem i zajednički organiziraju snimanje Asima Sarajlića u aferi ponatoj kao “Asim”. Upravo je Čampara najviše insistirao da se Sarajlić isključi iz SDA. Na kraju se Sarajlić povukao iz svih stranačkih organa, da bi samo koji minut kasnije Aljoša Čampara glasao za izbor nove Vlade Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Naime, Aljoša Čampara je podršku novoj Vladi uslovio povlačenjem ili smjenom Asima Sarajlića iz svih stranačkih organa.

Nakon Asima, na red je došao Fadil. Čampara je, već smo naveli, za svog prvog saradnika uzeo Damira Veju, bivšeg direktora UNIS GROUP-a. Vejo je smijenjen s te pozicije, zbog neraščišćenih računa sa Fadilom Novalićem. Istodobno, još jedna grupacija iz namjenske industrije okupljena oko Hamida Pršeša iz Goražda bila je nazadovoljna odlukama Fadila Novalića kada je u pitanju podjela dividente iz Ginexa. Pršeš će kasnije dobiti podršku Jelke Milićević, HDZ-ove ministrice finansija, da iz Nadzornog odbora Ginexa isključi Kadriju Kolića, inače suvlasnika firme KM Trade. Istu grupaciju, osim Jelke Mićević je podržao i Aljoša Čampara. Uslijedila je potom afera respiratori, a postupajući tužilac je bio Džermin Pašić, bliski prijatelj Aljošinog brata Dubravka. No, tim detaljima ćemo se baviti u nekom od narednih tekstova. Sada se vratimo SDA-ovim sukobima.

Shvativši da više nema podršku Obitelji, te da je Osman Mehmedagić, ipak, Izetbegovićev čovjek broj 1 u sigurnosnom sektoru, Čampara počinje da ruši direktora OSA-e. Nekoliko puta javno istupa protiv Mehmedagića, što u tom trenutku koristi i Vlada Republike Srpske koja Čamparine izjave ubacuje u svoj izvještaj upućen UN-u. u kojem navodi da OSA ruši institucije RS-a, a Čamparu označavaju kao “insajdera” iz SDA i ključnog svjedoka. Nezadovoljan gubitkom kontrole u KO SDA, Čampara, posredstvom svoje savjetnice Mirele Bubalo, pokreće i portal Pressmedia. Istovremeno, u Kabinet Ministra prebacuje i novinara portala klix – Ervina Mušinovića koji piše tekstove za Pressmedia, koje, potom, prenose Poskok i RTRS. Na kraju se Čampara odlučuje provesti operaciju “anonimna krivična prijava” protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH Ranka Debvecca. Gordana Tadić je uzima u razmatranje, Dodik pokreće kampanju protiv Debeveca, a RTRS ekskluzivno objavljuje krivičnu prijavu koju je poslala Čamparina savjetnica. Nakon što je sve raskrinkano, Čampara podnosi ostavku u Predsjedništvu SDA. Konačnu odluku o rušenju Vlade KS nije donio. Ali izlaskom Fahrudina Radončića iz koalicije sa SDA – Čamparina ruka više i nije toliko bitna.

Janusz Bugajski’s Washington View: Russia’s Borders Are Not Permanent

Russian authorities have threatened Bosnia-Herzegovina with unspecified repercussions if the country moves toward joining NATO. Such verbal attacks are undoubtedly intended to raise the prospect of state partition, whereby Moscow can exploit Republika Srpska as a proxy in its strategy to keep the Balkans unstable and divided. But the Kremlin’s bluster against Bosnia disguises a growing fear in Moscow – that Russia’s own borders are far from permanent and will be increasingly challenged.

As the imperially constructed Russian Federation enters a deepening economic and political crisis, claims to territory acquired through conquest will multiply in the years ahead. Paradoxically, Russia’s main advocate of partition may be its current strategic partner – China. Collaboration between Moscow and Beijing calculated to undermine the global influence of the United States is a marriage of strategic convenience. It is likely to culminate in a shot-gun divorce as Russia’s internal problems multiply and China’s external aspirations accelerate. Beijing will then be at the forefront among Russia’s many neighbors in claiming territories that were once seized by the Russian empire.

In its Tsarist, Soviet, and Putinist guises, Muscovite Russia has been an expansionist imperial structure. But every empire assembled through conquest and colonization faces contraction or collapse at some point in its history, including the current Russian Federation. Russia’s state failure will be accelerated by renewed claims on its territory from neighboring countries harboring an assortment of historical grievances.

The disintegration of the Soviet Union and the Soviet bloc thirty years ago marked the collapse of Russia’s external empire. But it did not address the future of Russia’s internal empire, consisting of 85 federal subjects, including 22 ethnic republics and several distinct regions deprived of self-determination and facing stifling centralization, repression, and impoverishment.

China dwarfs Russia in its population and economic might and is approaching military parity other than in its nuclear arsenal, which is also expanding. It is also more assertive and confident in its long-term political and economic development. Beijing’s encroachment into Russia’s sparsely populated far eastern possessions will be based on historical claims and on China’s military maps that have not redrawn the borders.

During the 19th century, a weakened China lost about 600,000 square miles of its northeastern territories to Russia. These extensive areas in Siberia and along the Pacific coast are viewed by a growing number of Chinese as “lost territories.” Historical claims are backed by enormous population disparities. Over 130 million people live in three Chinese provinces bordering Russian regions where the population is less than 8 million. China is already displacing Russia as the dominant power in Central Asia and the need for resources and living space will increase demands on Moscow’s sparsely populated lands.

However, China’s claims will simply be the tip of the iceberg. Japan seeks the return of four islands in the Kuril archipelago that were seized by the Soviet Union at the close of World War Two, after Tokyo had already surrendered to the U.S. Japan asserts that these Northern Territories are illegally occupied by Russia and belong to its province of Hokkaido. The Kaliningrad exclave is another leftover from World War Two that Stalin seized from Germany and incorporated in the Russian Federation. The final status of Kaliningrad remains undetermined and contestable. Despite de facto control, neither the USSR nor the Russian Federation have held de jure title to its final status through a peace treaty. Proposals have been lodged to declare it as a separate Baltic state or to divide the territory between neighboring Poland and Lithuania.

Several European states have more recent claims to territory annexed or occupied by Putin’s Kremlin. Ukraine can use the opportunity of turmoil inside Russia to retake the Crimean peninsula and occupied areas of Donbas. Georgia and Moldova will also press for the return of territories occupied by Russia and its proxies. Abkhazia and South Ossetia were forcefully taken from Georgia and declared as independent states, while the Russian-occupied Transnistria region keeps Moldova unstable and unable to qualify for Western institutional integration.

Although Turkey has no territorial claims on the Russian Federation, it has extensive linguistic, religious, and cultural connections with several nations that will seek autonomy or outright separation once the country begins to fracture. Russian officials are worried about the threat of pan-Turkism through a union of Turkic nations, several of whom have ethnic republics inside Russia but lack genuine autonomy. Ankara’s engagement can embolden Tatars, Bashkirs, Karachays, and Balkars as well as non-Turkic Muslim-majority nations, including Circassians, Chechens, and Ingush, to seek sovereignty in unsettled regions of the North Caucasus and the Middle Volga.

Growing involvement by China and Turkey and any ruptures in the Russian state would encourage other nations to pursue independence, including resource rich republics such as Sakha-Yakutia in eastern Siberia and formerly independent states such as Tuva, along the Mongolian border. Several other federal units can gravitate toward neighboring countries due to long-standing ethnic, and linguistic links even if there are no vocal claims to Russian territory. This is likely between the Buryat republic and Mongolia and the Karelian republic and Finland.

In order to ensure its survival Russia needs to develop into a federal democracy. But with no democratization on the horizon, as the political opposition is stifled and economic conditions rapidly deteriorating the federal structure will become increasingly ungovernable. A failure to reform the state “from above” or “at the center” places more onus and urgency on transforming the country “from below” or “in the regions.” This will make the country vulnerable to fracture and even disintegration, as Moscow will be hard pressed to extinguish all the spreading fires of national liberation and multi-state irredentism.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

Janusz Bugajski’s Washington View: Revival of the greater Serbia project

Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.

Od Wigemarka do Sattlera: Kako je Čović pokoravao predstavnike EU

Pogotovo je to uočljivo u odnosu na HDZ BiH, koji je redovno i sasvim otvoreno udarao direktne šamare predstavnicima EU u BiH, a da za to nije snosio nikakve posljedice. Dapače, popustljivost je samo rasla.

Tako su zastupnici HDZ-a BiH tokom ljeta 2018. godine bojkotovali sjednicu Parlamenta FBiH na kojoj su se obraćali tadašnja zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon i tadašnji šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark.

Iste godine, HDZ je odbio kompromisno rješenje za Izborni zakon koje su zajednički ponudili SAD i EU, uz saglasnost Venecijanske komisije, a prihvatile i sve probosanske stranke. HDZ je u obrazloženju odbijanja diplomatske akcije naveo “da se ne mogu prihvatiti odredbe Ustava FBiH koje pri popunjavanju Doma naroda FBiH predviđaju korištenje popisa iz 1991. godine i one da svaki kanton morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda- tzv. princip – jedan,jedan, jedan”.

Radilo se o ad hoc rješenju, uz saglasnost da svi zajedno pristupe reformama Ustava FBiH.

Umjesto sankcija, HDZ-ovo nepristajanje na dogovor nagrađeno je nakon izbora te godine. Pamti se sumnjivi angažman ranije pomenutog Wigemarka u implementaciji izbornih rezultata i pritiska na CIK koji je rezultirao ispnjenjem želje HDZ-a da se popuna Doma naroda FBiH vrši u skladu sa Popisom stanovništva iz 2013. Time su osim kršenja Ustava FBiH, “poništeni” Aneks VII Dejtonskog sporazuma i nagrađeni rezultati etničkog čišćenja.

Sudeći prema pisanju portal Istraga.ba EU se ovih dana ponovo dala u pomaganje ostvarivanju ciljeva HDZ-a, odnosno spašavanju 12 delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda Federacije BiH i apsolutnoj kontroli uspostave izvšne vlasti u FBiH.

HDZ-ovom ponovnom zadobijanju naklonosti Evropske unije u BiH prethodilo je poniženje koje je Dragan Čović priredio šefu Delegacije EU u BiH Johannu Sattleru. Naime, Sattler je početkom prošle godine nazvao Čovića “šampionom evropskog puta” pozivajući ga da HDZ prisustvuje radu Grupe za nastavak EU puta BiH. Čović se zahvalio na lijepim riječima i odbio doći na sastanak.

Želje su ispunjene i kada je Čovć u decembru zatražio zaustavljanje ponovnog prebrojavanja glasačkih listića u Mostaru, a nakon što su utvrđene brojne krađe. Portal Vijesti.ba zatražio je tada od Delegacije EU komentar na izbore krađe uz upit – treba li prebrojati sva biračka mjesta. Odgovor je stigao tek nakon što su CIK i Sud BiH odlučili da neće biti ponovnog brojanja. Operacija Mostar imala je i svoj nastavak. Iz Delegacije EU tražili su “žurno imenovanje gradonačelnika na narednoj sjednici”, identičan stav onome Dragana Čovića, nakon što su probosanske stranke podržale prijedlog rotiranja gradonačelnika.

Ovakvih primjere je mnogo. I to je konačno počela prepoznavati i međunarodna javnost.

U analizi briselskog EUobservera Toby Vogel i Bodo Weber pišu da “u potrazi za brzim rezultatom u BiH, Evropska unija pokušava postići dogovor koji rizikuje učvršćivanje moći hrvatskih nacionalista koji se opiru potezima koji zemlju učine funkcionalnijom”.

– Reforme koje je predložila hrvatska strana, a koje čine temelj za pregovore, otškrinule bi vrata za mogućnost formiranja trećeg entiteta, uz već postojeća dva, što predstavlja dugogodišnji zahtjev hrvatskih tvrdolinijaša koji tvrde da, dok Srbi imaju svoj entitet – Republiku Srpsku, oni moraju dijeliti vlast s Bošnjacima u drugom entitetu – bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Takav bi potez zacementirao poziciju HDZ-a, sestrinske stranke vladajućoj stranci u susjednoj Hrvatskoj, članici Evropske unije koja žestoko lobira za promjene Izbornog zakona. Međutim, sporazum koji je poprimio oblik u pregovorima koje je predvodio Sattler ne bi osnažio hrvatski narod u BiH – učinio bi HDZ-ovu moć gotovo nesalomljivom, pišu ovi analitičari.

I američki analitičar Kurt Bassuener smatra da se trenutni razgovori u vezi sa izmjenom Izbornog zakona svode na to da se “ugodi lično Čoviću”.

“Pogledajte perverznost ovog Izbornog zakona, pa to je nešto za šta se Rusi bore već neko vrijeme. Mi smo se, zapravo, predali ucjeni etnokrata. Na kraju se sve to svodi da se Čoviću osigura da će uvijek biti predstavnik Hrvata. Svi oni koji kažu da to ima veze sa odlukom “Sejdić-Finci” ne vide poentu. To je izgradnja pravnog režima koji će osigurati Čovićevu političku dominaciju”, zaključuje Bassuener.

(vijesti.ba)

Srbin upravljao Centrom pet godina nakon rata: Da li je izbor Srđana Mandića bitniji od imenovanja Ljubiše Markovića

Svijet i regija se, evo, čude kako su Sarajlije za načelnika Općine Centar izabrale Srbina. U nevjerici su i sarajevski ljevičarski krugovi, analitičari i mnogobrojni strani novinari opčinjeni “modernim imenima”. Čudo neviđeno, u Sarajevu 25 godina nakon rata načelnik jedne gradske općine bit će Srbin Srđan Mandić. Uglavnom, Sarajevo je Mandićevim izborom “ponovo pokazalo slobodarski i kosmopolitski duh”.

Većini, naravno, ne treba google, ali za one sa slabijim pamćenjem preporuka je da u pretraživač upišu:”Načelnici Općine Centar”. Pretraga će vas odvesti na stranicu Općine Centar, rubruka – “historijat”. Uzimajući samo period nakon agresije na BiH, načelnici sarajevske Općine Centar su bili : Abid Jusić, Igor Gaon, Ljubiša Marković, Dževad Bećirović, Nedžad Ajnadžić i, na kraju, Srđan Mandić. Dakle, od šestorice postratnih načelnika Centra trojica ih nisu bila bošnjačke nacionalnosti.

Nepune tri godine poslije rata, za načelnika Općine Centar izabran je Jevrej – Igor Gaon. Izabran je kao kadar Stranke za BiH, posredno, kroz Općinsko vijeće nakon prvih poslijeratnih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini održanih 1997. godine. Dvije godine kasnije, indirektnim izborom, za načelnika Općine Centar izabran je Ljubiša Marković.

Ljubiša Marković

Pet godina nakon agrecije na BiH i opsade Sarajeva, Općinu Centar vodio je Srbin. Iste godine,  2000., za načelnika Općine Novo Sarajevo izabran je Željko Komšić, a za načelnika Novog Grada Damir Hadžić. Tri od četiri gradske općine te 2000. godine nisu “kontrolisali” Bošnjaci. U Centru je bio Ljubiša Marković – Srbin, u Novom Sarajevu Željko Komšić – Hrvat, u Novom Gradu Damir Hadžić – Ostali. Kada je 2004. godine uveden direktni izbor načelnika, SDP BiH u Centru nije kandidovao Ljubišu Markovića, već Dževada Bećirovića. No, Željko Komšić i Damir Hadžiž su bili kandidati i ubjedljivo su pobijedili. Osim toga, u mandatu 2012 -2016. gradonačelnik Sarajeva je bio Hrvat Ivo Komšić. No, vratimo se Općini Centar. Od 1992. godine do danas na čelu Općinskog vijeća je bilo ukupno osam osoba. Četvero ih je bilo bošnjačke nacionalnosti. Preostalih četvero su bili Lidija Korać, Slaven Kovačević, Varja Nikolić i Karolina Karačić- Svi redom su izabrani direktnim izborom u Općinsko vijeće Centar.

Kada su u pitanju rezultati posljednjih Općih izbora, na području Kantona Sarajevo, Srbin iz Naše srtanke Predrag Kojović je u utrci za državnog zastupnika na svoje ime dobio 15500 glasova, uglavnom Sarajlija. Istovremeno, Hrvat Željko Komšić je na području gradskih općina u Sarajevu osvoji skoro 50 hiljada glasova kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

 

 

 

 

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...