Analize

Amer Bukvić optužuje crnogorskog biznismena: Duško Knežević laže da sam mu čestitao svrgavanje Mile Đukanovića

Direktor BBI Banke Amer Bukvić tvrdi da je crnogorski biznismen Duško Knežević izmislio da mu je čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

“Kada sam to vidio, odmah sam mu poslao poruku”, kazao je danas za Istraga.ba direktor Bukvić.

Zbog te, navodne, Kneževićeve izmišljotine Bukvić je danas, nakon teksta Istrage, podnio ostavku na mjesto člana Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici koji je u vlasništvu crnogorskog biznismena kojeg, zbog pranja novca, potražuje tamošnje pravosuđe.

“Poštovani gospodine Knežević, vezano sa Vaše izjave u program televizije A1 i navodne čestitke Amera Bukvića, predsjednika Uprave BBI Banke izbornim pobjednicima u Crnoj Gori, molimo Vas da objavite demanti. Amer Bukvić nije komentirao niti čestitao izborne rezultate u Crnoj Gori, ni javno niti privatnim porukama”, napisao je Bukvić Dušku Kneževiću.

Direktor BBI Banke ustupio nam je svoju prepisku sa odbjeglim biznismenom koji je svoje carstvo stekao u periodu dok je bio blizak prijatelj Mila Đukanovića.

“Šta je ovo? Kako ovdje mene spominješ? Nikada ti ja nisam poslao poruku da ti čestitam. Nevjerovatno. Ja se moram od ovoga ograditi. Nije mi jasno kako ovako hladno možeš neistinu pričati. Čuj, ja ti čestitao”, napisao je Bukvić u prepisci koju nam je ustupio.

Knežević je četiri sata kasnije odgovorio: “ti si stari moj jaran, ja znam da ti je Mila žao, ali moraš da ideš uz pobjednike”.

Preostalu prepisku Bukvić nam nije ustupio, ali je potvrdio da je bio angažovan na Kneževićevom Univerzitetu u Podgorici, te da su sarađivali oko organizacije Biznis foruma koji organizira BBI Banka. Duško Knežević je 2018. godine bio jedan od panelista na Bukvićevom sarajevskom Biznis forumu, a iste godine direktor BBI Banke je postao član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran.

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je vlasnik  Atlas Grupe u okviru koje je djelovala, Atlas Banka, Univerzitet Mediteran, a bio je i  vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve. U Rusiji im je 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje. Odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  i sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačeniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” bjavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Noć nakon posljednjih crnogorskih izbora, Knežević je u živom prenosu na svom youtube kanalu rekao da je primio čestitku od Amera Bukvića iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”, pročitao je Knežević navodnu Bukvićevu poruku.

Novi ruski pritisak: Gazprom želi BiH “prebaciti” na Turski tok

Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.

“Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.

A evo o čemu se radi.

Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.

“Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.

Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.

“Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.

BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.

Tehnička analiza Glasa Amerike dokazala: Tegeltijin sporni razgovor se desio

Taktiku ćete vi prepustiti meni“, rečenica je koju izgovara predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija u snimku koji će dovesti do njegove ostavke, piše Glas Amerike.

U razgovoru iz nepoznatog izvora, koji je objavio portal Istraga, čuje se kako Tegeltija navodno sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom razvija strategiju za zapošljavanje njene sestre Sanje Čagar na poziciju sutkinje u Banja Luci.

Ako Sanja konkuriše u Banja Luci svi će znati da je ona tvoja sestra. A ti članica savjeta. I to će sasvim sigurno otići u medije. Tražiće da daš ostavku.“, predviđa razvoj situacije Tegeltija nudeći i rješenje: “Ako se otvori pozicija u Gradišci, Prijedoru, … šta je košta da bude tamo godinu dana pa da je kasnije prebacimo ovamo?

Iznenađenje, opravdanja, poricanje

Nakon izbijanja nove afere predsjednika VSTV-a u prvim reakcijama on je i sam potvrdio da je razgovarao sa Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre.

Tegeltija je za BIRN BiH izjavio da je razgovor s Miljanom Buhom, kojoj je mandat u Vijeću istekao u oktobru 2020. godine, vođen u drugačijem kontekstu od onoga kako je to objavio portal Istraga i da on u razgovoru ne vidi ništa sporno.

Osnovni argumenti Tegeltije i Buhe u to vrijeme bili su da se zapošljavanje nije desilo.

Tek par dana nakon toga, nakon što je afera poprimila veće medijske razmjere, Tegeltija počinje da negira da se sporni razgovor uopšte desio te tvrdi da su ga “montirale obavještajne i paraobavještajne službe” radi njegove diskreditacije.

Jedan od argumenata koji se Tegeltija trudi da što više puta ponovi je da “ako je snimak nezakonit, tj. nije moguće utvrditi autora, onda njegovu vjerodostojnost mogu potvrditi samo učesnici u razgovoru.”, te da je razgovor “montiran”

Najviši pravosudni funkcioner BiH zaboravio je još jedan, najpouzdaniji način – tehničku analizu.

Glas Amerike je odlučio da obezbjedi vrhunski software i angažuje vrhunske inžinjere zvuka u centrali Washingtonu, kako bi provjerio tehničku stranu snimka.

Razlika između montaže i fabrikovanja

Montaža je legitiman proces u radu medija i odnosi se na rezanje dužeg snimka te sastavljanjem tih dijelova proizvodnju nove, kraće i tehnički ispravnije verzije.

Fabrikovanje je proizvodnja novog sadržaja uz pomoć montaže ali koji takvom zloupotrebom dobija drugačiji, neistinit kontekst.

Tok analize

Analizom objavljenog snimka utvrđeno je sedam rezova, tj. da je snimak trajanja 3 minute sastavljen od 8 dijelova trajanja od 6 sekundi do minut i 30 sekundi. Analiza je utvrdila i tačna mjesta tzv. reza.

Utvrđen je i šum koji ukazuje da je objavljeni snimak snimljen tako što je zvuk reprodukovan iz kompjutera a snimljen na odvojenom uređaju.

Jedno od mjesta reza na objavljenom tonskom snimku

Glas Amerike, nakon ovih nalaza, kontaktirao je Avdu Avdića, urednika portala Istraga, koji je snimak objavio. Avdić je potvrdio da je snimak skraćen “zbog predugih nerazumljivih dijelova” sagovornice sa druge strane telefonske linije.

On je potvrdio i snimanje sa kompjutera obrazlažući to željom da zaštiti izvor tako što će, prekidom digitalnog niza, onemogućiti dalji prenos tzv. metapodataka u fajlu razgovora.

Avdo Avdić pristao je da, u svrhu druge analize, Glasu Amerike ustupi orginalni snimak trajanja 4 minute i 16 sekundi.

U drugoj analizi, analiziran je ambijentalni ton, svi zvukovi u prostoriji snimanja, udaljenost od uređaja koji je snimao razgovor te frekvencije zvukova na snimku što je otkrilo više detalja o samom snimku i okolnostima njegovog nastanka.

Autor analize je inžinjer zvuka Thomas Leahy na preporuku šefa odjela za istraživačko novinarstvo Glasa Amerike Tom Detzela.

Za analizu su korišteni softwarei Avid Pro Tools i iZotope RX 8 Advanced.

Da li se razgovor desio? – Da

Rezultati analiza i objašnjenja inžinjera ukazuju na to da se sporni razgovor zaista desio:

– Razgovor je snimljen u prostoriji približne veličine 4×4 metra koja je spojena sa drugom prostorijom ili hodnikom.

– Za vrijeme snimanja i Tegeltija i uređaj/osoba koja snima su statični, a uređaj se nalazi na udaljenosti između 1,5 i 3 metra od izvora zvuka (Tegeltije).

– Prostorija u kojoj je razgovor snimljen ima veću površinu, vjerovatno staklenu od koju se zvuk svo vrijeme odbija.

– Na početku razgovora u prostoriji se čuje emisija vijesti, u kojoj se na jednom mjestu spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučič.

– Duži snimak se u odnosu na objavljeni razlikuje u dužini nerazumljivih odgovora sa druge strane telefonske linije.

– Parametri ambijentalnog zvuka i frekvencija pokazuju da su svi dijelovi razgovora snimljeni pod istim okolnostima, na istom mjestu.

Da li je snimak montiran? – Postoji mogućnost

– Početak i kraj snimka pokazuju da je on dio dužeg razgovora.

– Uočene digitalne animalije (glitch) na najmanje jednom mjestu ukazuju na to da postoji mogućnost da je snimak sastavljen od najvjerovatnije dva, a moguće je i tri dijela, istog ali dužeg razgovora.

– Software je na jednom mjestu detektovao zamaskiran rez.

Krivulja koja pokazuje tehničku nelogičnost

Tegeltija: Kriv je “deep fake”

U cilju razjašnjavanja detalja analize Glas Amerike kontaktirao je Milana Tegeltiju. On nije odgovorio na poziv ali se javio viber porukom, onemogućivši bilo kakva pitanja.

U dužoj poruci Tegeltija tvrdi da “samo on zna istinu”. Većina poruke posvećena je njegovom tumačenju “deep fake” tehnika za koje tvrdi da ih je “dovoljno demonstrirao” na svom Twitter nalogu. Njegov glavni argument za to je “da se samo može zamisliti šta mogu [uraditi] obavještajne službe sa opremom kojom raspolažu“. On tvrdi da su “vodeći svjetski stručnjaci” ne navodeći njihova imena, “jasno rekli da je skoro pa nemoguće” otkriti deep fake redove.

Nakon provjere, Glas Amerike utvrdio je da ove njegove tvrdnje ne odgovaraju istini. Prema tvrdnjama inžinjera zvuka “deep fake” je stručnjacima i pomoću analize moguće otkriti, često i relativno lako. Iako takvi radovi mogu zavarati neobučene pojedince koji se oslanjaju isključivo na sluh ili vid, software koje koriste stručnjaci, a koji pri analizi prikazuju egzaktne grafikone i krivulje zvuka, nije moguće lako prevariti.

U slučaju analiziranog snimka, osnovni argument stručnjaka da nije u pitanju deep fake temelji se na izmjerenim parametrima tona sagovornice sa druge strane telefonske linije.

Ne vidim način da deep fake može napraviti tako nešto“, rekao je inžinjer zvuka Glasa Amerike Thomas Leahy.

Dodatni argumenti koji ne idu u prilog Tegeltijinoj “deep fake” teoriji zavjere su karakteristike njegovog načina govora, često nerazumljivog i ispresjecanog te karakteristike jezika u BiH koji podrazumijevaju akcentovanje riječi i padeže, što deep fake tehnologije, za sada, teško mogu razumjeti i reproducirati.

Epilog

Tehnička analiza Glasa Amerike ukazuje na to da se, sporni, objavljeni razgovor zaista desio, da je kraćen, te da sastavljen od dijelova (dva ili tri) dužeg ragovora, za sada, nepoznatih pojedinosti i trajanja.

Hrvatski predsjednici i mi: Zašto je Josipović gospodin za Milanovića

Hrvatska je ekonomski uznapredovala u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i to je evidentno po mnogim pokazateljima. Kada bi se zaledili svi procesi u Hrvatskoj, u sadašnjem trenutku, Bosna i Hercegovina ne bi, i pojačanim intenzitetom, za trideset godina dostigla Hrvatsku. Posebno u cestogradnji, turizmu, da ne pominjemo brodogradnju, iako ni u Hrvatskoj ne stoji baš najbolje, ili poljoprivredu. Pravosuđe nam je tu bilo tu negdje, dok se nije prelomilo na „slučaju Sanader“. Administracija je u Hravstkoj efikasnija, ali ne mnogo, dok se o korupciji u Hrvatskoj manje priča, nego što je zaista ima. I, nije to sadašnje stanje odnosa i parametara, traje to, mora se priznati, posljednjih stotinjak godina. Doduše, od kada je Hrvatska u evropskim granicama, dostupniji su im mnogi evropski fondovi i mnogo više novca za potporu razvoju, ekonomiji i administraciji.

Bosna i Hercegovina uvozi iz Hrvatske sve što je dostupno širokim narodnim masama, a police tržnih centara pune su proizvoda iz Hrvatske. Naravno, prilagođeni su potražnji i standardu. Uvriježeno je mišljenje u našoj zemlji da ono što se uveze iz Evrope – in. A hrvatsko je i evropsko.

Bosna i Hercegovina izvozi u Hrvatsku nešto malo tuzlanske soli, visočku kafu „Zlatna džezva“, nešto Sarajevskog Kiseljaka, toaletnog papira i ubrusa iz „Violete“ u Grudama, nešto malo hercegovačkih vina, i sporadično se može naći poneki drugi proizvod. Na policama trgovinskih centara u Hrvatskoj, bili oni domaći, hrvatski („Konzum“, „Plodine“), ili, pak, slovenački („Merkator“, „Spar“), njemački (“Kaufland“ „Lidl“), proizvodi iz Bosne i Hercegovine su ispod cijene, i opet ne zabilježe veći promet.

Na policama hrvatskih trgovinskih lanaca ne može se naći pašteta „Perfeta“ iz Akova grupe, ali se u Bosni i Hercegovini hrvatska „Argeta“ troši nemilice, ne može se piti mineralna voda iz Tešnja, ni jedna, ali zato u Bosni i Hercegovini piju se hektolitri „Jane“, ne može se naći ni jedna piva Made in BiH, ali se kod nas zato „Žuja“ ili „Karlovačko“ ispijaju dok pod stolove ne popadamo, ne može se pronaći mlijeko iz Bosne i Hercegovine, a u nas generacije odrastaju na mlijeku uvezenom iz Hrvatske… I, moglo bi se u nedogled nabrajati. Niz primjera je podugačak, a statistički podaci o razmjeni dobara neumoljivi. Zato što je Hrvatska Evropa, a Bosna i Hercegovina to nije. I ne samo zato. Proizvodi iz Bosne i Hercegovine su podcijenjeni u Hrvatskoj, nisu dostojni prosječnog Hrvata, pa su ponuda i potražnja usklađeni. Čak nam i migrante izvoze, odnosno, vraćaju nam one koji se dokopaju hrvatskog tla, bez obzira na to jesu li im došli preko teritorije Bosne i Hercegovine. Mi od Hrvatske zavisimo, Hrvatska od nas ne zavisi, reklo bi se. Hrvatska, doduše, raširenih ruku dočekuje radnu snagu iz naše zemlje, iako je sve manje onih koji traže posla u susjedstvu, ako imaju i minimum šanse da odu dalje, u Sloveniju, Austriiju, Njemačku…Hrvatska nam, doduše, šalje pokojeg disidenta u bjekstvu od pravosudnih sporova, poput Mamića, a i mi njima vraćamo, možda i malo više, najčešće ratne zločince…

Slično je sa politikom. Posljednji izljevi aktuelnog predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, nisu ništa novo što u praksi nismo okusili u prošlim mandatima, godinama i decenijama. Iako je za mandata predsjednika Ive Josipovića počela izgradnja Pelješkog mosta, pa se digla larma u Bosni i Hercegovini da nas susjedna i prijateljska Hrvatska blokira na moru, njegova retorika je bila uljudnija, uz sve floskule i uglađenost prvaka iz susjedstva. Ruku na srce, Pelješki most ništa ne blokira, jer se nema šta blokirati ni u ulazu niti na izlazu iz neumskog zaljeva na pučinu. Moglo bi biti, ako bude u budućnosti. I tad je oficijelni Zagreb s visine gledao na oficijelno Sarajevo, ali je bilo i saradnje, susreta, razgovora. Ovo što se događa u tim odnosima od kako je na čelu Hrvatske Zoran Milanović, slobodno se može nazvati žabokrečinom od diplomatije. Jednostavno, iz Milanovića izbija komunistovština balkanskog tipa, od koga se oficijelna i pučka javnost u Hrvatskoj gnuša. U Hrvatskoj ga običan puk počesto imenuje partizančinom, aludirajući na njegov komunistički bekgraund, naspram onom desnom, nazovi ga proustaškom kojim hrvatska, posebno ruralna javnost vonja.

Predsjednik Milanović je u Hrvatskoj u sukobu sa Vladom svoje zemlje, zatim je uporan u kontriranju izuzetno uticajnoj braniteljskoj populaciji, gnuša se HDZ-a i svakoga ko podržava ovu stranku, a njegovi javni istupi se počesto sa gnušanjem komentiraju i analiziraju. Kao predsjednik Hrvatske, čije su ovlasti da predstavlja i promovira svoju zemlju, nije dostigao očekivane domete, obustavio je sukobe sa Slovencima, zbog pograničnih, i drugih sporova, pa mu ne preostaje drugo nego da udara po Bosni i Hercegovini. I ne radi to on uglađeno, ljevičarski pragmatično, već snishodljivo, kabadahijski, i tuče „k’o Maksim po diviziji“, ne birajući ni vrijeme ni način. Umjesto da je diplomatski uvijeno, pragmatično i donekle politički mudro, u vrijeme obilježavanja sjećanja na potpisivanje Dejtonskog sporazuma prije 25 godina, kazao koju, u znak podrške na putu integracija, Milanović nam „šalje“ sapune i parfeme.

Ipak je Josipović gospodin za Milanovića.

Hrvatska javnost samo što nije zažalila za prethodnom predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović, i ne samo zbog njenih atributa, koju je Milanović zamijenio na prošlim izborima. Bosna i Hercegovina će čeznuti za hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i moliti da se ne dogodi neki novi Franjo Tuđman, a neki novi Josipović bi pomogao, prije nego bi odmogao. Zato ćemo morati trpjeti do kraja mandata hudog Milanovića, koji, ako hrvatska javnost bude pri sadašnjoj pameti, neće dozvoliti da joj se omake na predstojećim izborima.

Washington View: Battle for the Balkans in 2021.

2021will be a year of rising conflicts between the West and Russia for the future of the Western Balkans. A new U.S. administration has promised to restore and rebuild trans-Atlantic relations, while a resurgent Russia has vowed to stretch its imperial reach at the cost of Western unity.

Unsurprisingly, the election of Joe Biden is generating anxiety in Moscow that Russia’s European ambitions will be more directly challenged by Washington. While in recent months the Donald Trump administration has focused on withdrawing American forces from Europe and avoiding embroilment in any new conflicts, the Kremlin fears that President Biden will re-engage in disputed regions such as the Western Balkans in pursuit of Western integration.

The recent tour of the Balkans by Russia’s Foreign Minister Sergei Lavrov demonstrated Moscow’s disquiet. In practice, Lavrov’s statements about the significance of the Balkans projected Russia’s own aspirations on to the U.S. He claimed that some Western countries “would like to turn this part of Europe into an arena of geopolitical confrontation and create new dividing lines.” That is precisely what the Kremlin has been trying to accomplish to prevent the remaining Western Balkan countries from settling their internal and external disputes and qualifying for NATO and EU membership.

On his political pilgrimage in mid-December, Lavrov targeted two countries that enable Moscow to pursue its regional “divide and conquer” strategy – Bosnia-Herzegovina and Serbia. During a controversial visit to Bosnia, Lavrov openly opposed the country’s membership in NATO by stressing the alleged “military neutrality” of the Serbian entity inside Bosnia. In reality, decisions on international alliances can only be made by the central government in Sarajevo and not by entity leaders or foreign agents such as Lavrov.

Unsurprisingly, the Bosniak and Croatian members of the country’s presidency pointedly refused to meet with Russia’s Foreign Minister and called his visit disrespectful toward their country. They criticized him for meeting first with Milorad Dodik, the Serbian member of the presidency, and for interfering in Bosnia’s internal politics. Lavrov responded by claiming that both presidents were acting on instructions from outside powers – a standard Soviet and Greater Russian accusation in dismissing the sovereignty of smaller countries.

Lavrov asserted that the Dayton Agreement that ended the war in November 1995 should not be changed despite “calls from abroad.” Moscow is clearly alarmed that American and EU officials will be exploring constitutional formulae that can end Bosnia’s painful paralysis. Many now recognize that Dayton is stifling the country’s development and any realistic prospects for EU integration. Hence the Kremlin’s enduring support for the outdated agreement. Lavrov’s attack was evidently in response to Biden’s recent statement that efforts to construct a functional multi-ethnic Bosnian state remain incomplete, while he committed the U.S. administration to assist in its completion.

Moscow will continue to vehemently oppose Bosnia’s progress into the EU, as this could limit Russia’s economic penetration and political corruption. Lavrov offered various economic incentives to Banja Luka, including joint projects with Russian companies in gas infrastructure that would make the Serbian entity increasingly dependent on Moscow. Lavrov also called for the closure of the Office of the High Representative (OHR), which oversees the civilian implementation of Dayton, a move that would further embolden RS leaders to defy the central government and threaten secession. Separatism remains a valuable card for the Kremlin that it can play if its efforts to keep Bosnia divided and dysfunctional are seriously threatened.

Lavrov’s subsequent visit to Belgrade sent a strong signal of Kremlin support for Serbian President Aleksandar Vučić. Moscow is anxious that Biden and his national security team will press Vučić to recognize Kosova as an independent state, accept a more integrated Bosnia-Herzegovina, terminate Serbia’s political interference in Montenegro’s internal affairs, and curtail Serbia’s regionally destabilizing links with the Russian regime.

As in Bosnia, Lavrov spotlighted projects that intensify Russia’s inroads into Serbia’s economy, including the Turkish Stream gas pipeline, the Belgrade-Novi Sad high-speed railway, and the Djerdap 1 hydroelectric power plant. In their visit to the Saint Sava Cathedral, in which a letter from President Vladimir Putin was read out, Vučić and Lavrov also highlighted the tight links between the Russian and Serbian Orthodox Churches, both of which promote Russian and Serbian territorial revisionism.

In a third avenue for Russia’s regional subversion, Bulgaria’s blockade of EU accession talks for North Macedonia directly assists Moscow. The beleaguered government in Sofia is trying to gain public support by fanning historical and identity disputes with Skopje. But its actions serve the Kremlin in three ways: preventing North Macedonia’s progress into the EU, expanding inter-state disputes in the Balkans, and mobilizing the pro-Russia lobby in Bulgaria.

This provides Moscow with a third potential proxy in the region, together with Serbia and the RS. Moscow is also calculating that the new coalition government in Montenegro will stall or reverse the country’s Western course and ignite fresh disputes with neighbors.

Even while it is planning to further disrupt the Balkans, Moscow will seek rapprochement with the Biden administration, as it does with every incoming U.S. President. The purpose will be to convince Washington to disregard the Kremlin’s unilateral gains in its foreign offensives during the previous four years and to delude Washington into believing that a new grand compromise with Russia will avert future conflicts.

The Biden administration will have the opportunity to reassert enduring American and European values and interests throughout the Balkan peninsula. A core component of such a strategy must focus on repelling damaging Muscovite influences and exposing the escalating failures of the Russian Federation. 2021 promises to be a year of reckoning between two distinct visions for the Balkans – a cooperative and successful region under a NATO umbrella or an unstable peninsula exposed to negative Russian and Chinese manipulation.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Analiza uz pomoć eksperta za gas Almira Bečarevića: Gasno tržište Evrope i “ovisnost” o prirodnom plinu iz Rusije

S obzirom na to da se posljednju deceniju na teritoriji Evrope vode velilke političke (u Ukrajini čak i oružane) bitke zbog transporta plinom, Istraga.ba je odlučila, u saradnji sa ekspertom za gas Almirom Bečarevićem, prirediti analizu plinskog tržišta u najbitnijim državama. Ko su snabdjevači, kolika je potrošnja, kolike su zalihe i kako države povećavaju ili smanjuju svoju ovisnost o ruskom plinu? To su pitanja na na koja ćemo pokušati odgovoriti u nastavku ovog teksta. Svi navodi su temeljeni na osnovu podataka koju je Istrazi ustupio Almir Bečarević, inače bivši direktor BH Gasa.

Almir Bečarević

Na početku odmah da razjasnimo – Ruska Federacije je Evropi nezamjenjiv izvor opskrbe naftom i plinom. Naročito ovim drugim energentom. Ovaj nezamjenjivi izvor plina isporučio je Evropi tokom 2019. godine oko 199 milijardi Sm3 (kubika) i to je uz 2018. godinu bila najuspješnija godina otkako Gazprom Export izvozi plin ka evropskim potrošačima.
Sve je počelo davne 1973. godine kada je Rusija izvezla prve količine plina. Tada se radilo o svega 6,8 milijardi kubika. Danas je ta količina – 200 milijardi Sm3. Na osnovu ovih podataka da se zaključiti da je ovisnost Evrope o ruskom gasu između 30% do 40%. Evropa godišnje potroši do cca 470 milijardi Sm3 prirodnog plina.
Gladajući po godinama, gotovo svaka naredna bila je uspješnija od prethodne. No, 2020. godina će ući u historiju kao godina kada ce biti zabilježen pad izvoza i to na razinu između 170-175 milijardi Sm3, a zbog pada cijena gasa na svjetskom tržištu prihodi ruskog Gazprom Exporta će biti srezani za cca 40 posto. Tržište nafte dijelom se i oporavilo, ali to će na cijene plina imati utjecaja tek polovinom 2021. godine zbog poznate cjenovne formule i otklona od 9 mjeseci u odnosu na dešavanja na naftnom tržištu.
Uzimajući u obzir ukupne količine, najveći uvoznici plina iz Rusije su Njemačka, Turska, Italija i Velika Britanija. No, može se konstatirati da je Njemačka apsolutni ovisnik o plinu iz Rusije. Njemačka godišnje iz Rusije uveze oko 58,5 milijardi kubika plina. To je gotovo 30%  ukupno izvezenih količina plina koje Rusija izveze u Evropu. Njemačka godišnja potrošnja plina iznosi nešto preko 90 milijardi Sm3 i plin iz Rusije čini gotovo 60% ukupne količine koju ta država potroši. Ujedno, Njemačka nema nijedan LNG termina,  ali koristi terminale iz susjednih zemalja i uvozi plin iz Norveške (preko 10 milijardi Sm3). Ukupan udio plina u energetskom miksu Njemacke iznosi između 30% i 35%. Prva naredna zemlja po količinama gasa koji uvozi iz Rusije je Italija sa cca 20 milijardi Sm3. Sve ostale zemlje su ispod ili drastično ispod količine koju uvozi Italija.

Evropska skladišta plina dovoljna za tri države

U svim plinskim skladištima Evrope ukuopno se može smjetiti 100 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina iznosi oko 470 milijardi Sm3. Uvoz iz Rusije je oko 200 milijardi Sm3. U slučaju potpune obustave isporuke gasa iz Rusije, skladišta u Evropi mogu zadovoljiti potrebe svega tri države.

Proteklih godina, Rusija je znatne količine plina izvozila u Tursku, gdje je godišnje plasirano oko  29 milijardi kubika. Turska je prije nekoliko godina krenula u diversifikaciju svojih izvora uvoz plina iz Rusije sa 29 milijardi kubika smanjila na oko 15 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina u Turskoj iznosi oko 50 milijardi Sm3 i uvoz plina iz Rusije je nekad činio 50% od ukupne potrosnje. Danas je to oko 30 posto.

Crnomorska TUNA-1

TUNA-1 je nalazište plina u Crnom moru i ove godine ga je otkrila Turska. Kapacitet tog nalazišta je 405 milijardi Sm3 i to je dovoljno da Turska ne mora kupovati ničiji gas u periodu čak osam godina. Turski predsjednik da je rok svojim kompanijama da eksploatacija sa tog nalazišta mora započeti 2023. godine i Turska sa plinovodima TANAP, TAP I TURSKI TOK (gas iz Rusije) dolazi u fazu apsolutne diversifikacije svojih izvora i sigurnosti snabdjevanja. To znači da će imati svoj, gotovo besplatni, plin. Istraživanja se nastavljaju i na Mediteranu i Turska polako postaje plinska sila.

Njemačka 

O Njemačkoj je već dosta toga rečeno u uvodu, ali ono sto treba ovdje posebno naglasiti je to da je nakon izgradnje Sjevernog toka 1 započeta izgradnja Sjevernog toka 2. Ovaj nastavak nosi sa sobom sve kontroverze jer i taj plinovod znači nastavak ovisnosti o Rusiji. SAD je najveći protivnik izgradnje Sjevernog toka 2 jer će on, po izjavama dužnosnika SAD-a, podići razinu ovisnosti Njemaćke o ruskom plinu na preko 70%. Ta ovisnost neće se odnositi samo na Njemačku već i na druge države Evrope.  Izgradnjom Sjevernog toka 2 će se smanjiti transportni put plina preko Ukrajine, a Zapad će se plinom snabdijevati preko Baltika. Kapacitet oba Sjeverna toka je oko 110 milijardi Sm3 kubika. SAD  su uvele sankcije za sve učesnike u izgradnji Sjevernog toka 2 kao i Turskog/Balkanskog toka. No, izgradnje plinovoda nisu zaustavljene. U narednom periodu se očekuju nove sankcije zbog rusko-njemačkog Sjevernog toka 2.

Ukrajina

Kako je  i da li je Evropa uopće pomogla Ukrajini? Ova država nekad je bila najveća zemlja za transport plina prema Evropi i transportovala je 2/3 ukupno izvezenih količina plina iz Rusije.
Nekada je plinovodima dugim desetinama hiljada kilometara transportovano preko 120 milijardi Sm3 godišnje.  Od 2021. godine Gazprom Export ima obavezu transporta preko Ukrajine na razini do 40 milijardi Sm3 kubika, a i i te obaveze prestaju 2024. godine. Stoga, idemo dalje! Ukrajina je nekad bila značajan i direktan kupac plina od Gazprom Exporta i ta kupovina se mjerila u desetinama milijardi Sm3. Nakon rata za Krim i dolaskom i ulaskom Ukrajine u Energetsku zajednicu ova država formalno “prestaje” biti kupac ruskog plina. No, to  je samo privid jer Ukrajina i dalje dobiva ruski plin, ali sada preko posrednika iz Evrope. Dakle, Ukrajina je nekada kupovala plin direktno, a sada mora preko posrednika. Ti posrednici su tokom 2019. godine Ukrajini isporučili oko 30 milijardi Sm3 ruskog plina i da su samo po kubiku zaradilki samo jedan dolar, njihovi profiti bi se mjerili u milijardama.

Sjeverni tok

Ako bude izgrađen Sjeverni tok 2 i ako bude nastavljena izgradnja Turskog toka preko Mađarske, Ukrajina će transportovati maksimalno do 20 milijardi Sm3 godišnje, tako da će, u suštini, ostati i bez transporta i bez Krima. Plus će morati gas kupovati od Rusije preko zapadnoevropskih kompanija. Istina, Ukrajina grozničavo traži kompanije za istraživanje plina i, ukoliko ga pronaže, donekle će isključiti ruski gas i posrednike.

Bugarska

Vjerovatno se pitate zašto je za ovu priču bitna Bugarska? E, preko Bugarske je izgrađen nastavak Turskog toka poznat kao Balkanski tok. Ova država interesantna je iz jednog razloga, a to je diverzifikacija izvora gasa. Bugarska je ušla u investiciju sa Grčkom i zajedno grade LNG Terminal iz koga ce kupovati 300-500 miliona Sm3, a iz TAP-a želi kupovati milijardu Sm3. Ovom realizacijom postavlja se pitanje nastavka izgradje Turskog toka preko Bugarske i Srbije jer kapacitet tog plinovoda je oko 15 milijardi Sm3, a iskorištenost neće biti veća od 20-30% u odnosu na ukupne kapacitete. Mađarska kao najozbiljniji plinski igrač u nasem regionu još nije započela realizaciju Turskog/Balkanskog toka preko svoje teritorije i ovaj plinovod moze doživjeti svoj finansijski kolaps. Istovremeno, mnogi dužnosnici Evrope javno govore da je za Evropu nepotreban i Sjeverni tok 2 jer razvijaju se nove tehnologije (POVER2GAS) i Evropa ide ka obnovljivim izvorima energije do 2050. Ovo nisu dobre naznake za plin iz Rusije, a posebno što se ulažu desetine milijardi dolara u plinovode koji možda u narednih 20-30 godina neće ni trebati u tom kapacitetu. Plin je neizbježan energent. Dramatična su stanja budžeta svih proizvođaca nafte i plina jer svi budžeti ovih zemalja funkcionišu na razinama nafte u rasponu od 40-80 USD/barel, a plina na razinama 100-200 USD/1000 Sm3. Cijene nafte su na razini cca 50 USD, a plina cca 130-160 USD/1000 Sm3. Energija i energetika su pokretači svih privrednih dešavanja na svijetu i ovaj tekst bi to barem malo mogao pojasniti.
Na kraju, LNG Terminal na Krku pocinje sa radom 01.01.2020. godine i kapaciteta je 2,7 milijardi Sm3 i rasprodan je za naredne tri godine.

Analiza stranačkih rezultata u KS: NiP vrtoglavo porastao,SDA izgubila 9 hiljada birača, Naša stranka izgubila 12 hiljada glasova

Narod i Pravda Elmedina Konakovića apsolutni je pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo. SDA je još uvijek prva stranka, ali je NiP u zaostatku svega pet hiljada glasova. Naša stranka je izgubila najviše svojih glasača, a veliki pad, procentualno gledajući, doživjeli su SBB i DF. Istraga.ba nastavlja sa analizom izbornih rezultata po kantonima. Na redu je Kanton Sarajevo.

SDA

Na Općim izborima 2018. godine SDA je u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Danas je podrška toj stranci znatno manja. Prema nepotpunim rezultatima (preko 95 posto obrađenih listića) SDA  je u svih devet općina podržalo 45 hiljada birača. Za očekivati je da će ova stranka dobiti još glasova onih koji su glasali poštom, ali teško je očeklivati da mogu prebaciti 48 hiljada glasova. To bi, opet, u konačnici značilo da je SDA u padu za oko 6.000 glasova. Slabiji rezultat ostvarili su u osam općina Kantona Sarajevo.  Jedini rast SDA ima u Trnovu.

NiP

Prema nepotpunim rezultatima Narod i Pravda u nedjelju je osvojila oko 42.000 glasova. U odnosu na Opće izbore, NiP je u dobio novih 13 hiljada glasača, jer su 2018. godine osvojili 29.800. NiP je rastao u svim općinama Kantona Sarajevo, a najveći rast su ostvarili u Novom Gradu gdje su sa 6.700 skočili na skoro 11 hiljada glasova. U Centru je ta stranka sa 4.900 porasla na 5.200 glasova, dok su u Novom Sarajevu dobili 2.000 novih glasova i sada su prva stranka i na području te općine.

Naša stranka

Najveći broj glasača, u odnosu na izbore 2018. godine, izgubila je Naša stranka. Ostali su bez skoro 12 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, a kao stranka su izgubili primat u općinama Centar i Novo Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine Naša stranka je osvojila 28.300 glasova, dok je u nedjelju za ovu stranku u Kantonu Sarajevo glasalo oko 16.500 birača. U Starom gradu su izgubili 1.300 glasova, u Centru su pali za 1.700 glasova, dok je u Novom Sarajevu zabilježen pad sa 7.300 na oko 4.000 glasova. Upravo u toj općini veliki rast je zabilježio NiP. I u Novom Gradu je Naša stranka sa 7.300 pala na 4.200. Na Ilidži su, također, izgubili preko hiljadu glasova.

SDP

I SDP je izgubio podršku svojih birača. Sa 22.200 na Općim izborima 2018. godine protekle su nedjelje pali na 15.300 glasova. Najbolji rezultat SDP je ostvario u Starom Gradu gdje su ostali na na istom broju glasova (1800). U Centru su izgubili hiljadu glasova, U Novom Sarajevu su, također, izgubili oko hiljadu glasova. U Novom Gradu SDP   je osvojio oko 2300 glasava manje.

Platforma za progrès

Stranka Mirsada Hadžikadića ostvarila je značajan rezultat u Kantonu Sarajevo. Prema još nepotpunim rezultatima, osvojili su oko 9300 glasova, pa su tako postali peta politička stranka po snazi u Sarajevu. U Novom Gradu su osvojili tri hiljade glasova,  u Centru su na 1600 glasova, u Novom Sarajevu su na 1.800.

DF

Demokratska fronta je, pored Naše stranke, procentualno najveći gubitnik u Kantonu Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine DF je osvojio 13480 glasova. U nedjelju je DF u Kantonu Sarajevo zaokružilo oko 7.500 ljudi. U Starom Gradu uopće nisu prešli cenzus i tu su izgubili oko 700 glasova. U Centru im je prepolovljena podrška. Najbolji rezultat su ostvarili u Novom Sarajevu i Vogošći. Cenzus, također, nisu prešli ni u Ilijašu.

SBB

Poput DF-a i SBB se bori za politički život u Kantonu Sarajevo. I ova stranka će osvojiti oko 8000 glasova u odnosu na 20 hiljada glasova koliko su osvojili na Općim izborima 2018. godine. SBB je u Starom Gradu izgubio oko 800 glasova,  u Centru skoro 2.000 glasova, na Ilidži 2.200 i tu, čak, nisu prešli ni cenzus.

Janusz Bugajski’s Washington View: Revival of the greater Serbia project

Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.

Ivana Stradner writes for Istraga: How will American Presidential Elections Reflect on Balkans

Despite the fact that the Balkans are being used as an arena for great power competition, and that ensuring a peaceful and prosperous Balkan peninsula is in America’s best interests, it is most likely that US involvement in the Balkans will not change, no matter who wins the election next week.

The future US president will have to deal with many domestic challenges before him: the pandemic, an economic crisis, and social unrest in cities around the nation. This will leave very little room for global challenges other than those already at the top of America’s international agenda.

Despite the many pressing issues today in the Balkans — the Serbia-Kosovo dialogue, the future of Bosnia and Herzegovina, Russian and Chinese malign influence in the region, and democracy backsliding — recent US involvement in the Balkans has been contingent on the region aligning with its foreign policy or domestic goals. Classic US liberal internationalism, including traditional support for alliances, democracy promotion, and an open global economy is in retreat. Although the US-led interventions in Bosnia and Kosovo brought peace in the Balkans in the 1990s, the recent Kosovo-Serbia deal in Washington, was seen as just another one of Trump’s tactics to boost votes before November.

The Trump administration’s isolationism, has influenced the US foreign policy agenda. This is seen in the “America First” trade wars, a skepticism and distrust of international organizations and multilateralism, and calls to reduce U.S. troop deployments overseas. Should Trump win a second term, it is likely that his aversion to “endless wars” and pledges to bring troops would continue.

Joseph Biden, who has been a US politician for more than 40 years, has pledged that the US will rejoin the Paris (climate) Agreement, pursue new trade deals, uphold human rights standards across the globe, strengthen the transatlantic partnership, revive faith in multilateralism, and discipline Russia and China. In other words, Biden is promising to be Trump’s opposite but whether his words will mirror his deeds is yet to be seen.

What does this all mean for the Balkans?

Russia is eroding Western influence in the Balkans through disinformation, particularly in Croatia, Montenegro, North Macedonia and Albania — all NATO members — in order to gain economic and political influence in the region. Though its loyalties are somewhat divided, Serbia’s government remains a key Moscow ally in the region. As Russia uses its bond with Serbia to undermine the EU and this Moscow-Belgrade relationship is the biggest obstacle to countering Russian pressure in the region. In Montenegro, Russian disinformation, aided by repeated cyberattacks on government institutions, was instrumental in the election of a new pro-Russian government. This pro-Russian government gives Moscow an ally not just within NATO, but potentially within the European Union. In North Macedonia, Russia spread disinformation prior to the name-change referendum that finally enabled North Macedonia to join NATO. In Croatia, the Kremlin is investing in critical sectors, while exploiting internal conflicts in Albania by fomenting political divisions. Bosnia is very vulnerable, and Russian disinformation campaigns have sown ethnic and religious discord in the country, in addition to promoting the secession of ethnic Serb regions from Bosnia. Moscow is challenging the status quo by trying to return Bosnia to the unrest of the 1990s.

It is unlikely that Trump will counter Russian influence in the Balkans. Biden has promised to be tough on Putin, but does not suggest that he will impose more sanctions than the Trump administration. It is possible that he will replicate Obama’s apathy towards the Kremlin. Russia’s troubling actions in Europe’s own backyard are not primarily America’s problem, and the EU should be more active in countering Russian influence in the region.

China has recently emerged as a significant actor in the Western Balkans, making the region more strategically important. China’s “mask diplomacy” was very successful as President Vucic was seen kissing the Chinese flag and calling European solidarity a fairy tale. Given that China is viewed as a threat by the US administration as seen in its National Security Strategy, we could expect more American involvement in the region to halt Chinese influence. For instance, the most recent Serbia-Kosovo agreement emphasized that “Both parties will prohibit the use of 5G equipment in their mobile communication networks, which is delivered by an unverified seller.” This was a direct referral to the Chinese company, Huawei, which has a strong presence in Serbia. Serbia is purchasing a modern Chinese air defense missile system despite US sanctions threat, and tested Chinese military drones in October. Instead of brandishing sticks, however, Washington offered carrots by opening a US International Development Finance Corporation (DFC) office in Belgrade to increase American investments and improve the region’s economy. No matter who wins in November, the DFC office is here to stay.

Today, it’s up to Serbian President Vucic to follow through on the commitments he made in the Washington agreement. The ball is in Serbia’s court, and the US will be closely monitoring President Vucic’s delicate balance between the EU, Russia, China and the US. Given the strained relations between Beijing and Washington, Serbia’s current nonaligned politics will not be acceptable to America.

Whether US democracy is in crisis is questionable, but democracy across the globe is certainly declining. A new report from Freedom House describes Serbia and Montenegro as “hybrid regimes” rather than democracies. The Trump administration sees US foreign policy towards the Balkans as purely transactional, and the admirable goal of democracy promotion is slowly fading in the US. Whether under Biden or Trump, the intensity of democracy promotion and fighting against authoritarian regimes in the Balkans will not change.

In terms of NATO enlargement, Trump has been critical of the alliance, arguing that many members do not spend enough on defense to fully meet their commitments under the agreement. In 2017, on the occasion of Montenegro’s NATO accession, he infamously warned that defending a tiny NATO ally like Montenegro could lead to World War III. Biden signaled that he would recommit to NATO and its allies. Biden should support Bosnia’s commitment to NATO though he needs to be careful that it might trigger a reaction from Moscow, which has been opposing NATO’s enlargement. Because a pro-Russian government is now in Montenegro (now a NATO member), Biden should work with European allies to make sure that Russia does not have access to sensitive NATO information. Serbia is unlikely to join “[…]Western structures anytime soon, and holding out hope for a massive change in the nation’s trajectory is naïve” as Luke Coffey and Daniel Kochis argue.

Given that the international liberal order is declining across the globe, nations in the Balkans cannot count on the US democracy promotion in the region as they did in the 1990s. Instead, countries should put their differences aside and find common ground, cooperating to avoid becoming collateral damage in Russia’s and China’s great power competition with the West.

(Ivana Stradner is Jeane Kirkpatrick Fellow at the American Enterprise Institute (AEI), where her research focuses on the intersection of international law and security)

Analiza stranačkih rezultata u TK: Debakl SDP-a i PDA, NS izgubila dvije trećine glasova, SDA ubjedljivo prva, SD i SBiH u porastu

Nakon što je prebrojana većina glasova za općinska vijeća, Istraga.ba analizira rezultate poličkih partija. Na redu je Tuzlanski kanton u kojem je SDP kao politička partija doživjela debakl. Dramtičan pad ostvario je i PDA Mirsada Kukića. DF je izgubio trećinu glasova, a Naša stranka je ostala bez dvije trećine svojih birača. SDA je ubjedljivo prva,  a porast je doživio i SBiH. Novoformirani Socijaldemokrati su treća partija u TK.

SDA

Prema još nepotunim rezultatima, SDA je osvojila oko 47.000 glasova u Tuzlanskom kantonu. S obzirom na to da se očekuju i glasovi iz dijaspore, za očekivati je da će ta stranka doći do brojke od 49 hiljada koliko su imali na izborima 2018. godine. Glavno uporište SDA je u Živinicama gdje je ta Stranka osvojila skoro 11 hiljada glasova. Veliki broj glasova osvojili su u Gračanici, Lukavcu, Srebreniku i Tuzli.

SDP

SDP BiH izgubio je u Tuzlanskom kantonu oko 20 hiljada glasova. Naime, na izborima u oktobru 2018. godine ta stranka je osvojila 49000 glasova. Prema današnjim rezultatima, SDP je u svih trinaest općina u TK uspio osvojiti svega 26.500 glasova. Naravno, ostao je još manji dio neprebrojanijh glasova, što znači da će i SDP imati određeni rast. No, teško je očekivati da mogu prebaciti 29 hiljada glasova, što je za 20 hiljada manje neko na Općim izborima 2018. godine.

Socijaldemoktati

Za SD Envera Bijedića ovo su bili prvi izbori. Oni su, do sada, osvojili 17500 glasova i sada su treća politička stranka u Tuzlanskom kantonu. U pitanju je stranka koja je nastala nakon raskola u SDP-u BiH uzrokovanom odlukom Nermina Nikšića i njegovih saradnika da se samo u Kantonu Sarajevo ide u vlast. Bijedić je tada napustio SDP i formirao SD. Ušao je u koaliciju sa SDa U Tuzlanskom kantonu i u nedjelju je postao treća politička snaga u TK.

PDA

Mirsad Kukić i njegova PDA također su u dramatičnom padu. Prije dvije godine na Općim izborima su osvojili 37 hiljada glasova. No, u nedjelju na lokalnim izborima ova je stranka dobila podršku  17 hiljada ljudi u TK. Doda li im se još doko dvije do tri hiljade glasova, PDA će biti drugi najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu. Osim toga, izgubili su glavnu utvrdu – Banoviće.

Stranka za BiH 

Ogroman rast doživjela je i Stranka za BiH. Oni su do sada osvojili 13 hiljada glasova u Tuzlanskom kantonu. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku oko 8000 birača. Najveći broj glasova osvojili su u gračanici i Živinicama i Čeliću gdje su druga politička snaga.

Koalicija DF-GS

Demokratska fronta u koliciji sa GS-om u Tuzlanskom bi kantonu trebala osvojiti oko deset hiljada glasova. U odnosu na prošle izbore, DF je izgubio podršku 4500 birača. Najveći broj glasova osvojili su u Tuzli, Živinicama i Lukavcu.

SBB

Savez za bolju budućnost također je izgubio podršku u Tuzlanskom kantonu. Trenutno imaju 8000 glasova. Na Općim izborima 2018. godine imali su podršku 11 hiljada birača. Najbolji rezultat osvarili su u Tuzli.

NiP

Narod i pravda je u Tuzlanskom kantonu osvojio 3500 glasova i u većini gradova  i općina u nisu prešli cenzus.

Naša stranka

Procentualno gledajući, najveći gubitnik u Tuzlanskom kantonu je Naša stranka. Oni su sa  9000 glasova u TK pali na svega 3200 glasova. To znači da su ostali bez podrške skoro dvije trećine svojih birača.

Značajnije rezultate ostvarile su u nezavisne liste u Gradačcu, Srebreniku i Tuzli, ali ti politički subjekti uglavnom ne učestvuju na općim izborima.

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...