Analize

Tehnička analiza Glasa Amerike dokazala: Tegeltijin sporni razgovor se desio

Taktiku ćete vi prepustiti meni“, rečenica je koju izgovara predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija u snimku koji će dovesti do njegove ostavke, piše Glas Amerike.

U razgovoru iz nepoznatog izvora, koji je objavio portal Istraga, čuje se kako Tegeltija navodno sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom razvija strategiju za zapošljavanje njene sestre Sanje Čagar na poziciju sutkinje u Banja Luci.

Ako Sanja konkuriše u Banja Luci svi će znati da je ona tvoja sestra. A ti članica savjeta. I to će sasvim sigurno otići u medije. Tražiće da daš ostavku.“, predviđa razvoj situacije Tegeltija nudeći i rješenje: “Ako se otvori pozicija u Gradišci, Prijedoru, … šta je košta da bude tamo godinu dana pa da je kasnije prebacimo ovamo?

Iznenađenje, opravdanja, poricanje

Nakon izbijanja nove afere predsjednika VSTV-a u prvim reakcijama on je i sam potvrdio da je razgovarao sa Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre.

Tegeltija je za BIRN BiH izjavio da je razgovor s Miljanom Buhom, kojoj je mandat u Vijeću istekao u oktobru 2020. godine, vođen u drugačijem kontekstu od onoga kako je to objavio portal Istraga i da on u razgovoru ne vidi ništa sporno.

Osnovni argumenti Tegeltije i Buhe u to vrijeme bili su da se zapošljavanje nije desilo.

Tek par dana nakon toga, nakon što je afera poprimila veće medijske razmjere, Tegeltija počinje da negira da se sporni razgovor uopšte desio te tvrdi da su ga “montirale obavještajne i paraobavještajne službe” radi njegove diskreditacije.

Jedan od argumenata koji se Tegeltija trudi da što više puta ponovi je da “ako je snimak nezakonit, tj. nije moguće utvrditi autora, onda njegovu vjerodostojnost mogu potvrditi samo učesnici u razgovoru.”, te da je razgovor “montiran”

Najviši pravosudni funkcioner BiH zaboravio je još jedan, najpouzdaniji način – tehničku analizu.

Glas Amerike je odlučio da obezbjedi vrhunski software i angažuje vrhunske inžinjere zvuka u centrali Washingtonu, kako bi provjerio tehničku stranu snimka.

Razlika između montaže i fabrikovanja

Montaža je legitiman proces u radu medija i odnosi se na rezanje dužeg snimka te sastavljanjem tih dijelova proizvodnju nove, kraće i tehnički ispravnije verzije.

Fabrikovanje je proizvodnja novog sadržaja uz pomoć montaže ali koji takvom zloupotrebom dobija drugačiji, neistinit kontekst.

Tok analize

Analizom objavljenog snimka utvrđeno je sedam rezova, tj. da je snimak trajanja 3 minute sastavljen od 8 dijelova trajanja od 6 sekundi do minut i 30 sekundi. Analiza je utvrdila i tačna mjesta tzv. reza.

Utvrđen je i šum koji ukazuje da je objavljeni snimak snimljen tako što je zvuk reprodukovan iz kompjutera a snimljen na odvojenom uređaju.

Jedno od mjesta reza na objavljenom tonskom snimku

Glas Amerike, nakon ovih nalaza, kontaktirao je Avdu Avdića, urednika portala Istraga, koji je snimak objavio. Avdić je potvrdio da je snimak skraćen “zbog predugih nerazumljivih dijelova” sagovornice sa druge strane telefonske linije.

On je potvrdio i snimanje sa kompjutera obrazlažući to željom da zaštiti izvor tako što će, prekidom digitalnog niza, onemogućiti dalji prenos tzv. metapodataka u fajlu razgovora.

Avdo Avdić pristao je da, u svrhu druge analize, Glasu Amerike ustupi orginalni snimak trajanja 4 minute i 16 sekundi.

U drugoj analizi, analiziran je ambijentalni ton, svi zvukovi u prostoriji snimanja, udaljenost od uređaja koji je snimao razgovor te frekvencije zvukova na snimku što je otkrilo više detalja o samom snimku i okolnostima njegovog nastanka.

Autor analize je inžinjer zvuka Thomas Leahy na preporuku šefa odjela za istraživačko novinarstvo Glasa Amerike Tom Detzela.

Za analizu su korišteni softwarei Avid Pro Tools i iZotope RX 8 Advanced.

Da li se razgovor desio? – Da

Rezultati analiza i objašnjenja inžinjera ukazuju na to da se sporni razgovor zaista desio:

– Razgovor je snimljen u prostoriji približne veličine 4×4 metra koja je spojena sa drugom prostorijom ili hodnikom.

– Za vrijeme snimanja i Tegeltija i uređaj/osoba koja snima su statični, a uređaj se nalazi na udaljenosti između 1,5 i 3 metra od izvora zvuka (Tegeltije).

– Prostorija u kojoj je razgovor snimljen ima veću površinu, vjerovatno staklenu od koju se zvuk svo vrijeme odbija.

– Na početku razgovora u prostoriji se čuje emisija vijesti, u kojoj se na jednom mjestu spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučič.

– Duži snimak se u odnosu na objavljeni razlikuje u dužini nerazumljivih odgovora sa druge strane telefonske linije.

– Parametri ambijentalnog zvuka i frekvencija pokazuju da su svi dijelovi razgovora snimljeni pod istim okolnostima, na istom mjestu.

Da li je snimak montiran? – Postoji mogućnost

– Početak i kraj snimka pokazuju da je on dio dužeg razgovora.

– Uočene digitalne animalije (glitch) na najmanje jednom mjestu ukazuju na to da postoji mogućnost da je snimak sastavljen od najvjerovatnije dva, a moguće je i tri dijela, istog ali dužeg razgovora.

– Software je na jednom mjestu detektovao zamaskiran rez.

Krivulja koja pokazuje tehničku nelogičnost

Tegeltija: Kriv je “deep fake”

U cilju razjašnjavanja detalja analize Glas Amerike kontaktirao je Milana Tegeltiju. On nije odgovorio na poziv ali se javio viber porukom, onemogućivši bilo kakva pitanja.

U dužoj poruci Tegeltija tvrdi da “samo on zna istinu”. Većina poruke posvećena je njegovom tumačenju “deep fake” tehnika za koje tvrdi da ih je “dovoljno demonstrirao” na svom Twitter nalogu. Njegov glavni argument za to je “da se samo može zamisliti šta mogu [uraditi] obavještajne službe sa opremom kojom raspolažu“. On tvrdi da su “vodeći svjetski stručnjaci” ne navodeći njihova imena, “jasno rekli da je skoro pa nemoguće” otkriti deep fake redove.

Nakon provjere, Glas Amerike utvrdio je da ove njegove tvrdnje ne odgovaraju istini. Prema tvrdnjama inžinjera zvuka “deep fake” je stručnjacima i pomoću analize moguće otkriti, često i relativno lako. Iako takvi radovi mogu zavarati neobučene pojedince koji se oslanjaju isključivo na sluh ili vid, software koje koriste stručnjaci, a koji pri analizi prikazuju egzaktne grafikone i krivulje zvuka, nije moguće lako prevariti.

U slučaju analiziranog snimka, osnovni argument stručnjaka da nije u pitanju deep fake temelji se na izmjerenim parametrima tona sagovornice sa druge strane telefonske linije.

Ne vidim način da deep fake može napraviti tako nešto“, rekao je inžinjer zvuka Glasa Amerike Thomas Leahy.

Dodatni argumenti koji ne idu u prilog Tegeltijinoj “deep fake” teoriji zavjere su karakteristike njegovog načina govora, često nerazumljivog i ispresjecanog te karakteristike jezika u BiH koji podrazumijevaju akcentovanje riječi i padeže, što deep fake tehnologije, za sada, teško mogu razumjeti i reproducirati.

Epilog

Tehnička analiza Glasa Amerike ukazuje na to da se, sporni, objavljeni razgovor zaista desio, da je kraćen, te da sastavljen od dijelova (dva ili tri) dužeg ragovora, za sada, nepoznatih pojedinosti i trajanja.

Pogled iz Washingtona Janusza Bugajskog: Bitka za Balkan 2021.

Godina 2021. će biti godina rastućih sukoba između Zapada i Rusije oko budućnosti zapadnog Balkana. Nova američka administracija obećala je ponovno izgraditi i obnoviti transatlantske odnose, dok se sve jača Rusija zavjetovala proširiti svoj imperijalni utjecaj na račun zapadnog jedinstva.

Nije iznenađujuće što izbor Joea Bidena Moskvi izaziva strah da će Washington izravno osporavati evropske ambicije Rusije. Iako se posljednjih mjeseci administracija Donalda Trumpa usredotočila na povlačenje američkih snaga iz Evrope i izbjegavanje uplitanja u bilo kakve nove sukobe, Kremlj strahuje da će se predsjednik Biden ponovno angažirati u spornim regijama poput zapadnog Balkana u procesu zapadnih integracija.

Nedavna balkanska turneja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova pokazala je koliko je Moskva uznemirena. U praksi su Lavrovljeve izjave o važnosti Balkana projicirale vlastite težnje Rusije prema SAD-u. Tvrdio je da neke zapadne zemlje “žele ovaj dio Evrope pretvoriti u poprište geopolitičkih sukoba i stvoriti nove linije razdvajanja”. Upravo to je ono što Kremlj pokušava postići kako bi spriječio preostale zemlje zapadnog Balkana da riješe svoje unutrašnje i vanjske sporove i kvalificiraju se za članstvo u NATO-u i EU.

Na svom političkom hodočašću sredinom decembra, Lavrov je ciljao dvije zemlje koje Moskvi omogućuju slijediti svoju regionalnu strategiju „podijeli i osvoji“ – Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Tokom kontroverznog posjeta Bosni, Lavrov se otvoreno usprotivio članstvu zemlje u NATO-u ističući navodnu “vojnu neutralnost” srpskog entiteta unutar Bosne. U stvarnosti, odluke o međunarodnim savezima može donositi samo centralna vlada u Sarajevu, a ne entitetski lideri ili strani predstavnici poput Lavrova. Ne iznenađuje što su bošnjački i hrvatski članovi predsjedništva BiH odbili da se sastanu s ruskim ministrom vanjskih poslova i njegovu posjetu opisali nepoštovanjem prema njihovoj zemlji. Kritizirali su ga zbog toga što se prvo sastao s Miloradom Dodikom, srpskim članom predsjedništva, i zbog miješanja u unutrašnju politiku BiH. Lavrov je odgovorio tvrdnjom da su oba predsjednika postupala po uputama spoljnih sila – što je tipična sovjetska i velikoruska optužba kojom ignoriraju suverenitet manjih zemalja.

Lavrov je utvrdio da Daytonski sporazum, kojim je okončan rat u novembru 1995. godine, ne treba mijenjati uprkos “pozivima iz inostranstva”. Moskva je očigledno uznemirena zbog toga što će američki i zvaničnici EU razmatrati ​​ustavne formule koje bi mogle okončati bolnu paralizu u kojoj BiH živi. Mnogi sada već vide da Dayton guši razvoj zemlje i bilo kakve realne izglede za integraciju u EU. Otud i stalna podrška Kremlja prevaziđenom sporazumu. Lavrovljev napad je nesumnjivo bio odgovor na nedavnu Bidenovu izjavu kako napori da se izgradi funkcionalna multietnička BiH ostaju nepotpuni, obavezavši američku administraciju na pomoć u pronalaženju rješenja. Moskva će se i dalje žestoko protiviti približavanju BiH EU, jer bi to moglo ograničiti prodor ruskog ekonomskog utjecaja i političku korupciju.

Lavrov je Banjaluci ponudio različite ekonomske podsticaje, uključujući zajedničke projekte s ruskim kompanijama na stvaranju infrastrukturi za distribuciju gasa, koji bi srpski entitet učinili sve ovisnijim o Moskvi. Lavrov je zatražio i zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), koji nadgleda civilnu provedbu Daytona, što bi dodatno ohrabrilo lidere RS-a da prkose državnim strukturama i prijete secesijom. Separatizam ostaje važna karta u rukama Kremlja na koju može igrati u slučaju ozbiljnije prijetnje po njegove napore da zadrži Bosnu podijeljenom i nefunkcionalnom. Uslijedila je posjeta Beogradu, koja je poslala snažnan signal podrške Kremlja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Moskva je zabrinuta da bi Biden i njegov tim za nacionalnu sigurnost mogli pritisnuti Vučića da prizna Kosovo kao neovisnu državu, prihvati integriraniju Bosnu i Hercegovinu, ukine političko miješanje Srbije u unutrašnja dešavanja u Crnoj Gori i oslabi veze Srbije s ruskim režimom koje rade na destabilizaciji regiona.Kao i u BiH, Lavrov je istakao projekte koji pomažu ruski prodor u ekonomiju Srbije, uključujući gasovod Turski tok, brzu prugu Beograd-Novi Sad i hidroelektranu Đerdap 1. Tokom posjete katedrali Svetog Save, u kojoj je pročitano pismo predsjednika Vladimira Putina, Vučić i Lavrov su istakli i blisku povezanost između Ruske i Srpske pravoslavne crkve, koje promovišu ruski i srpski teritorijalni revizionizam. U trećem kanalu ruske regionalne subverzije nalazi se bugarska blokada pregovora o pristupanju Sjeverne Makedonije EU, koja ide direktno u prilog Moskvi.  Vlada u Sofiji pokušava dobiti javnu podršku raspirivanjem istorijskih i identitetskih sporova sa Skopljem.

Njihova kampanja Kremlju služi na tri načina: sprečavanje napretka Sjeverne Makedonije ka EU, produbljivanje međudržavnih sporova na Balkanu i mobilizacija proruskog lobija u Bugarskoj. To Moskvi pruža trećeg potencijalnog saveznika u regionu, zajedno sa Srbijom i RS-om. Moskva računa i da će nova koaliciona vlada u Crnoj Gori zaustaviti ili preokrenuti zapadni kurs zemlje i pokrenuti nove sporove sa susjedima. Uprkos planovima da unese dodatni nemir na Balkan, Moskva će tražiti način da se približi Baidenovoj administraciji, kao što to čini sa svakim dolazećim predsjednikom SAD-a. Svrha je uvjeriti Washington da zanemari jednostranu korist Kremlja u stranim političkim ofanzivama  tokom prethodne četiri godine i zavarati Washington kako bi povjerovao da će novim, velikim kompromisom s Rusijom izbjeći buduće sukobe. Bidenova administracija imat će priliku da ponovo potvrdi trajne američke i evropske vrijednosti i interese širom Balkanskog poluostrva. Ključna komponenta takve strategije mora se usredotočiti na odbijanje štetnih moskovskih utjecaja i razotkrivanje eskalirajućih neuspjeha Ruske Federacije. Godina 2021. obećava da će biti godina obračuna između dvije potpuno različite vizije Balkana – kooperativne i uspješne regije pod NATO-vim kišobranom ili nestabilnog poluostrva izloženog negativnim ruskim i kineskim manipulacijama.

Janusz Bugajski’s Washington View: Revival of the greater Serbia project

Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.

Hronologija rušenja državih institucija: Od OSA-e do Suda – Čović i Dodik svuda

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.

Tako je Galijašević, faktički, razotkrio krajnji cilj struktura iz Banja Luke i Mostara, pojačanih onima iz Sarajeva koje proteklih godina nastoje preuzeti kontrolu nad dvije posljednje pravosudno/sigurnosne institucije BiH koje ne kontrolišu Milorad Dodik i Dragan Čović. Kako bi barem malo razjasnili ovu koordiniranu akciju Istraga će u nastavku podsjetiti na izjave i događaje koji su prethodili “završnom” udarcu kroz anonimnu krivičnu prijavu poslatu iz Sarajeva.

“Ekskluzivno: RTRS u posjedu naloga OBA-e (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH) za prisluškivanje zvaničnika Srbije”, objavljeno je na sajtu Radio televizije Republike Srpske kao najava centralnog Dnevnika emitiranog 29. 12. 2016. godine.

U prilogu koji je uslijedio objavljeno je kako OSA BiH provodi operaciju “Ušće” u okviru koje prisluškuje zvaničnike Srbije. Na tu so objavu reagovali Nenad Stevandić, Nikola Špirić, a vijest su prenijeli svi vodeći srbijanski mediji. Sazvana je hitna sjednica Komisije za nadzor nad radom OSA-e i utvrđeno je da u okviru operacije Ušće  nije bilo prisluškivanja zvaničnika Republike Srbije, što je zvanično saopćeno 17. januara 2018. godine. Zaključke Komisije javnosti je prezentirao SNSD-ov zvaničnik Nikola Špirić.

Pola godine kasnije, u Mostaru su se susreli Dragan Čović i Milorad Dodik. Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Prema pisanju srbijanskog KRIK-a, Božidar Spasić je u novembru 2016. godine osuđen u Belgiji zbog naručivanja ubistva kosovskog aktiviste Envera Hadrija. Ubistvo je počinjeno po nalogu tadašnjeg DB-a, a Hadrija su, prema nepravomoćnoj presudi, te 1990. godine, ubili srbijanski kriminalci Andrija Drašković i Veselin Vukotić.

Božidar Spasić bio je dugogodišnji saradnik Stanka Čolaka, također visokog funkcionera tadašnjeg DB-a i prvog rođaka HDZ-ovog zvaničnika Bariše Čolaka. Kada je Čolak stekao uslove za penziju, ispraćaj mu je, te 1986. godine, organizovao upravo – Božidar Spasić. Čuvena fotografija sa  ispraćaja već je objavljivana u medijima i na njoj se, osim Spasića i Stanka Čolaka još nalaze visoki funkcioneri DB-a Predrag Đorđević, Josip Perković i Ivan Lasić.

Stanko Čolak danas živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali većina HDZ-ovih zvaničnika s njim je u stalnom kontaktu, a naročito dobre veze  s njim je gajio bivši zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske – Milijan Vaso Brkić, donedavna siva eminencija svih paraobavještajnih akcija u Hrvatskoj. No, vratimo se na sigurnosne agencije u BiH. Nakon što je RTRS optužio OSA-u da prisluškuje zvaničnike Srbije, zbog čega su Dodik i Čović proglasili OSA-u neprijateljskom organizacijom, a njihovu priču “podebljao” Božidar Spasić, uslijedila je nova afera.

“Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH”, objavljeno je na portalu Večernjeg lista 21. septembra 2017. godine, svega deset mjeseci nakon što je RTRS objavio da OSA prisluškuje i srbijanske zvaničnike.

U svojoj analizi ovog slučaja, Večernji listi navodi da “jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH.

“Za čije interese”, pita se autor teksta koji dalje navodi da Sud BiH nije odgovorio da li je izdao naloge za prisluškivanje hrvatskih zvaničnika.

Pet dana kasnije, 26. septembra 2017. godine u Sarajevu su se susreli direktori obavještajnih agencija BiH i Hrvatske i konstatovali  da OSA nije prisluškivala hrvatske zvaničnike.

No, koordinirana akcija nije prestala. U novembru 2018. godine, netom nakon što je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je ponovo krenuo u napad na OSA-u.

“Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH je neprijateljska organizacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj i RS će uspostaviti vlastiti sistem odbrane kakav postoji u ostalim zemljama. RS ima pravo da štiti svoju slobodu, institucije, po Ustavu ima pravo na obavještajno praćenje svih koji su protiv ustavnog poretka i to ćemo raditi”, rekao je Dodik okupljenim banjalučkim novinarima 21. novembra 2018. godine.

Mjesec i po kasnije u javnosti su objavljeni dokumenti koji dokazuju da su OSA i SIPA dostavili Tužilaštvu BiH informacije o izdavanju lažnih diplomama preko širokobrijeških firmi čiji je vlasnik Ivan Ševo. Tužilaštvo BiH je odbilo voditi istragu, ali nakon što je slučaj dospio u javnost, “po službenoj dužnosti” je formiran predmet. I zadužuje ga tužilac Oleg Čavka. Prvo što radi – traži diplome čelnika svih sigurnosnih agencija, a u fokusu mu je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. S obzirom na to da nije uspio pronaći ništa kako bi donio naredbu o provođenju istrage, Čavka angažira Inspektorat RS da u Banja Luci provjeri diplomu izdatu direktoru OSA-e.

“Inspektorat Republike Srpske naložio je da se poništi dipoloma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH”, glasila je vijest objavljena 15. avgusta 2019. godine.

Uslijedila je, potom, žalba, nakon čega je Inspektorat Republike Srpske donio odluku o prolongiranu poništavanja diplome.

“Prosvjetna inspekcija RS uvažila je molbu rektora Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (UPS) Radovana Klincova da bude odgođeno postupanje po rješenju inspektora kojim je UPS-u naloženo da poništi i oglasi ništavnom diplomu direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice”, objavljeno je 5. septembra u Nezavisnim novinama.

Zbog ove odluke uslijedila je kazna. Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 31. oktobra 2019. godine donijela je odluku o smjeni vd.  glavne inspektorice Inspektorata RS Danijele Batar. Dnevni avaz, portal klix i drugi mediji su tada objavili tekst pod naslovom – smijenjena inspektorica koja je odbila poništiti diplomu direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću.

Pet dana poslije, prvobitna odluka o odgodi poništavanja diplome je promijenjena. Novi direktor Inspektorsta Republike Srpske je donio odluku o poništavanju diplome, a u obrazloženju je navedeno da “prijave nisu bile uredne”.

Tada se u priču uključuju i zvaničnici iz Federacije BiH, a među njima najviše prednjači federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.  I Tužilaštvo BiH pojačava svoje aktivnosti, ali formalnu naredbu o provođenju istrage postupajući tužilac Oleg Čavka ne donosi. Predmet se još uvijek formalno vodi pod oznakom KTA, što znači – “neodređeno krivično djelo” i “neodređeni počinilac”. Kako nemaju dovoljno dokaza da donesenu formalnu naredbu o provođenju istrage, Tužilaštvo BiH od Suda BiH se ne usuđuje tražiti naredbu za pretres kancelarija OSA-e. Stoga je bilo nužno krenuti u eliminaciju Ranka Debeveca. U martu, nakon sjednice Parlamenta o radu pravosuđa, i promjene članova CIK-a, čime su Dragan Čović i Milorad Dodik izgubili kontrolu nad izbornim procesom, podnesena je anonimna krivična prijava protiv Debeveca u kojoj se navodi da je on uzeo mito od Jerka Lijanovića, te da posjeduje državljanstvo Španije. Predmet je zadužila tužiteljica Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja, , koja je, inače, podigla optužnicu i protiv Dragana Mektića. Ista anonimna prijava je proslijeđena i Uredu disciplinskog tužioca, a istodobno je i tužilac Oleg Čavka podnio prijavu protiv zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirze Hadžiomerovića, optuživši ga da je tokom novogodišnjih praznika, zajedno sa svojom šeficom Alenom Kurspahić primio poklon od direktora OSA-e, flašu vina i sir, koji je iz OSA-e tih dana proslijeđen čelnicima svih pravosudnih institucija sa sjedištem u Sarajevu, među kojima je bila i Gordana Tadić. Prijavu protiv Mirze Hadžiomerovića je zadužila tužiteljica Ivana Petković, a jedan od svjedoka je dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i prijatelj Milana Tegeltije – Muhamed Ajanović. A zbog čega je nužan pritisak na UDT? Pojednostavljeno, zbog eventualne disciplinske prijave protiv predsjednika Suda BiH, jer nije prijavio državljanstvo Španije koje posjeduje. To bi bio put ka razrješenju predsjednika Suda BiH. Kako je stvar sporo išla, stvar u svoje je ruke uzeo – Milorad Dodik. I to samo dan nakon što se u Mostaru susreo sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem.

“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.

Odmah nakon toga je uslijedila medijska kampanja u koju su se uključili

Alternativna televizija iz Banja Luke koja je u vlasništvu Dodikovog tajkuna Slobodana Stankovića, zatim javni servis RTRS, dok su u iz Sarajeva podršku pružili portali Raport i Pressmedia koja je u vlasištvu porodice Mirele Bubalo, savjetnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. Nakon Dodikovih istupa, Pressmedia je 11. septembra 2020. godine “ekskluzivno” objavila dokaze koji potvrđuju da je Ranko Debevec, leteći sa beogradsog aerodroma, bio zaveden kao državljanin Španije.

Dan kasnije, 12. septembra vijest sa portala Pressmedia “ekskluzivno” se proširila i na portal banjaluka.net, a malo zatim je osvanula i na portalu Radio televizije Republike Srpske.

Uglavnom, mediji predvođeni Pressmedia.ba, RTRS-om i ATV-om problematiziraju državljanstvo predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca, tvrdeći da BiH nema potpisan sporazum sa Španijom, u vezi sa dvojim državljanstvima. Međutim, ključne činjenice su izostavljene. Ustavni sud BiH je odlukom broj   U 9/11 odredbe Zakona o državljanstvu BiH proglasio neustavnim.

“Ustavni sud BiH podsjeća na činjenicu da postoji veliki broj državljana BiH koji imaju i državljanstvo druge države, čak nezavisno od činjenice da li je zaključen bilateralni sporazum o državljanstvu BiH. Nesporno je da su državljanstvo druge države državljani BiH stekli, jer im je to omogućavalo zakonodavstvo druge države, što je u skladu sa međunarodnim principima o državljanstvu da se na osnovu vlastitih pravila ne može određivati veza određenog lica sa drugom državom”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH iz 2011. godine.

No, danas činjenice, očito, nisu cijenjene. Medijska kampanja zasnovana na anonimnim prijavama na osnovu kojih je formiran neki predmet guta istinu. Tako je, recimo, u petak navečer Istraga objavila dokumente i fotografije koji dokazuju koordiniranu akciju federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare i zvaničnika Republike Srpske usmjerenu protiv OSA-e i Suda BiH. Sat vremena nakon teksta, Tužilaštvo BiH je svim “relevantnim medijima” “potvrdilo” da je formiralo novi predmet protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića na osnovu anonimne krivične prijave koju je noć ranije ekskluzivno objavio RTRS. Prijavu je, već smo dokumentovali, na adrese pravosudnih i policijskih agencija uputila Mirela Bubalo, savjetnica Aljoše Čampare. Ona u svojoj reakciji, međutim, demantira da ima išta sa krivičnom prijavom. Istraga saznaje da Čampara i njegova savjetnica sada kompletnu odgovornost, zbog sličnosti u izgledu, žele prebaciti na najbolju prijateljicu Mirele Bubalo – Aminu Ohranović koja je, također, povezana za agencijom koja je vlasnik domene Pressmedia.ba.

(Video) Duško Knežević odao Amera Bukvića: Direktor BBI Banke čestitao pad režima Mile Đukanovića

Posljednji je dan avgusta ove godine. Noć ranije saopćeni su izborni rezultati u Crnoj Gori i bilo je jasno da Milo Đukanović više nema parlamentarnu većinu. Presudio mu je Dritan Abazović, sarajevski student i predsjednik Građanskog pokreta URA koji je kazao da želi koaliciju sa Demokratskim frontom, proruskom i prosprkom partijom koja traži povlačenje priznanja Kosova, preispitivanja članstva u NATO-u, te približavanje stavova sa Ruskom Federacijom. Širom Crne Gore, Republike Srpske i dijelovima Srbije proslavljao se pad režima Mile Đukanovića. Biznismen Duško Knežević, bjegunac od crnogorskog pravosuđa zadovoljno je sjedio u svom stanu u Londonu i u live prijenosu na svom YouTube kanalu čitao čestitke koje je primao.

“Amer Bukvić iz Sarajeva”, izgovorio je sadašnji bjegunac, a nekadašnji miljenik Đukanovićevog režima.

Uslijedila je kratka pauza, a onda je nastavio da čita poruku pristiglu od Amera iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”.

Knežević se, zatim, uljudno zahvalio te uputio pozdrave svima u Sarajevu, a naročito  Ameru i “njegovoj bankarskoj ekipi”.

Jedini bankar iz Sarajeva koji se zove Amer Bukvić je direktor BBI banke.  Ovaj bivši malezijski student slovi za sivu eminenciju Naroda i pravde Elmedina Konakovića čiji je duhovni vođa Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji je podržao Dritana Abazovića u njegovim namjerama  da sa vlasti u Crnoj Gori svrgne Milu Đukanovića i vlast napravi sa proruskom partijom Demokratski front. Ali šta povezuje Bukvića i Duška Kneževića? Na prvi pogled – samo bankarstvo. A da li je u pitanju samo to?

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je svoje carstvo gradio u godinama dok je bio blizak Mili Đukanovićem. U njegovom vlasništvu  je Atlas Grupa u okviru koje je djelovala i Atlas Banka. Knežević je bio vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Osim toga, Duško Knežević je osnivač i predsjednik Upravnog odbora prvog privatnog podgoričkog Univerziteta Mediteran.

Amer Bukvić je sarajevski biznismen školovan u Maleziji. Od osnivanja je na čelu sarajevske BBI banke, koju su, barem formalno, osnovale dvije banke iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i jedna iz Saudijske Arabije. Većinski dio kontrolišu dvije banke iz Emirata, Dubai Islamic Bank i Abu Dhabi Bank, koje posjeduju po 27,27 posto dionica, što je ukupno 54,54 posto kapitala. Bukvić je proteklih decenija svoji biznis širio vezama sa vladajućom partijom SDA, ali je imao i bliske odnose sa bivšim reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem. I ove činjenice su bitne za nastavak priče.

“Amer Bukvić imenovan za član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici”, pohvalili su se 13. jula 2018. godine iz BBI Banke.

Univerzitet Mediteran, naveli smo već, osnovao je crnogorski biznimen Duško Knežević koji je bio prijatelj režima Mila Đukanovića u trenucima kada je njegova Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve.

U Rusiji je, međutim, 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje njegove Atlas Banke, a odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačelniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” objavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Režim Mila Đukanovića ubrzo je uzvratio. Za Duškom Kneževićem je raspisana Interpolova potjernica (u avgustu ove godine Interpol je potjernicu izbacio iz sistema), ali on je mirno živio u Londonu odakle je javnosti saopćavao detalje o sumnjivim poslovima DPS-a i vladajuće strukture u Crnoj Gori. U tom periodu crnogorske vlasti pojačale su pritisak na Kneževićeve kompanije, pa tako i na Univerzitet  “Mediteran” u Podgorici, u čijim je rukovodnim strukturama bio sarajevski bankar Amer Bukvić, koji je, kao što se može vidjeti na snimku u prilogu, čestitao pad režima Mile Đukanovića.

Amer Bukvić je, rekosmo, bivši malezijski student, a profesor mu je bio Mustafa efendija Cerić. Godinama kasnije, nakon što je Bukvić postao prvi čovjek BBI Banke sa sjedištem u Sarajevu, imenovao je svog profesora i tada reisiu-l-ulemu Cerića za člana Šerijatskog odbora BBI Banke. U decembru 2007. godine, Mustafa ef. Cerić, u svojstvu poglavara Islamske zajednice u BiH, i Amer Bukvić, kao direktor BBI Banke, potpisali su Memorandum o razumijevanju o radu i funkcionisanju Povjerilačkog fonda Islamske banke za razvoj.

U tom periodu, u Upravi BBI Banke radio je Amel Kovačević, koji je, također, malezijski student. Nakon što je Elmedin Konaković napustio SDA, Bukvićev saradnik Amel Kovačević se priključio Narodu i pravdi. Kasnije će, iz kvote NiP-a, postati ministar finansija u Vladi Kantona Sarajevo sa Edinom Fortom čelu, unatoč činjenici da je bio dio afere Panama papers u okviru koje je dokumentovano da je imao račune u off shore zoni kako bi izbjegao plaćanje poreza. U svojstvu kantonalnog ministra finansija, Amel Kovačević je 2019. godine potpisao Sporazum o sponzorstvu BBI foruma, kojeg organizira – BBI Banka u kojoj je bio direktor prije stupanja na funkciju u Vladi Kantona Sarajevo.

U novembru 2019. godine Vlada Kantona Sarajevo potpisala ugovor sa BBI Bankom o kreditiranju privednika putem te banke. Ugovor su potpisali – tadašnji kantonalni ministar privrede i kadar NiP-a Haris Bašić i direktor BBI Banke – Amer Bukvić

Istovremeno, Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde tada u svojstvu predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo dodijelio je Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti (BANU) 60 hiljada maraka. Na čelu BANU-a bio je Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji se otisnuo u politiku i osnovao Stranku pravde i pomirenja.

Crnogorski ogranak Zukorlićeve stranke na posljednjim je izborima bio u koaliciji sa Dritanom Abazovićem i njegovim pokretom URA.

Bivši reis Mustafa Cerić javno je, na svom Facebook profilu, podržao Dritana Abazovića, optuživši Milu Đukanovića da je ojačao srpski nacionalizam.

Amer Bukvić, direktor BBI Banke svom je crnogorskom poslovnom partneru osumnjičenom za pranje novca čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

Predizborna analiza Sedina Ćenana: Mostarske liste u bitci na Neretvi

U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok  prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.

Sudska praksa i zabrana kandidiranja: Da li su za Sud BiH isti Nenad Stevandić i Mirad Hadžiahmetović?

Sudska praksa ne ide u prilog Nenadu Stevandiću i njegovoj Ujedinjenoj Srpskoj koje je Centralna izborna komisija BiH uklonila iz izbornog procesa zbog širenja međunacionalne mržnje.

“Pobijedit ćemo i Sud BiH i na izborima”, kazao je na konferenciji za medije u Banja Luci Nenad Stevandić, dan nakon odluke CIK-a da se Ujedinjenoj Srpskoj poništi ovjera kandidature za predstojeće izbore.

Ujedinjena Srpska je izjavila žalbu Sudu BiH i sada se očekuje odluka Apelacionog odjeljenja. Stoga Istraga.ba analizira dosadašnje slučajeve u kojima je uporište za svoju odluku u slučaju Stevandić tražila i Centralna izborna komisija BiH.

Prvi slučaj “uklanjanja” s liste bio je 2004. godine. Tadašnje Vijeće za izborne prigovore i žalbe poništilo je kandidaturu Ljubiši Kragulju, SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke. Osim toga, izrečena mu je i novčana kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Kragulj je tada pozivao na linč pojedinih novinara i medija. Zbog stava CIK-a žalio se Sudu BiH, ali je odluka o njegovom uklanjanju s liste – potvrđena.

Dvije godine kasnije, u kampanji za Opće izbore 2006. godine, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu u Tesliću putem megafona puštala pjesme koje mogu izazivati strah. Kažnjeni su novčanom kaznom u iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Lokalni izbori 2008. godine. Kandidat Srpske napredne stranke Vinko Perić je na svojoj TV stanici VIKOM puštao spotove koji mogu izazivati nacionalnu mržnju. Odlukom CIK-a poništena je njegova kandidatura i izrečena mu je kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Tokom kampanje 2010. godine predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je na nacionalnoj osnovi vrijeđao Bojana Bajića, nazivajući ga Radovanom Karadžićem. Zbog širenja međunacionalne mržnje, CIK ga je, po dva osnova, kaznio novčanom kaznom u ukupnom iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio odluku.

CIK je 2012. godine novčano kaznio i Peru Barbarića koji je se slikao odjeven u vojničku uniformu, a pored fotografije je pisalo: “Postrojba posebne namjene GAVRANI”. Njegovoj stranci HKDU izrečena je sankcija u iznosu od 3000 KM, dok je on lično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1000 KM.

U oktobru 2014. godine CIK je poništio kandidaturu Dalibora Trapare, kandidata Socijalističke partije za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Socijalistička partija je kažnjena sa 5000 KM. Sud BiH je potvrdio odluku CIK-a.

Na posljednjim lokalnim izborima CIK je sa kandidatskih lista uklonio Salmira Kaplana, Demira Mahmutčehajića i Ahmeta Ljubovića zbog ometanja izbornog procesa u Stocu.

Zbog puštanja pornografskih snimaka tokom svoje kampanje, CIK je 2012. godine poništio i kandidaturu nezavisnog kandidata za načelnika Općine Zenica Mirada Hadžiahmetovića. On se, potom, žalio Sudu BiH, ali je Apelaciono odjeljenje potvrdilo odluku CIK-a. Hadžiahmetović je nastavio sa žalbama sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je konačno odbacio njegove žalbe, čime je, faktički, potvrđena odluka Centralne izborne komisije BiH.

Upravo slučaj Mirada Hadžiahmetovića je, prema informacijama Istrage, jedan od onih na koje se pozivaju članovi CIK-a u svom odgovoru dostavljenom Sudu BiH. No, da li će ista pravila vrijediti  za Mirada Hadžiahmetovića i Nenada Stevandića?

 

Komentar Seada Numanovića o izmjenama u OHR-u: Danke Deutschland, aber nein, danke!

Njemačka još od oktobra radi na tome da se Valentin Inzko zamijeni na čelu Ureda visokog predstavnika, piše Sead Numanović u svom komentaru na portalu politicki.ba.

Na njegovo mjesto – prema sadašnjim dostupnim informacijama – žele vidjeti visokog političara Kršćanske socijalne unije (CSU) Christiana Schmidta.  Nekadašnji ministar poljoprivrede, sada svojevrsni „ministar vanjskih poslova“ CSU, za administraciju Angele Merkel i establišment njene Kršćansko-demokratske unije (CDU), najbolji je kandidat za šefa OHR-a.Istovremeno, ta institucija, po ambicijama Berlina, treba biti revitalizirana, ojačana i – kad treba – robustna u provođenju politike međunarodne zajednice.

Je li Rusija i kako promijenila mišljenje

Prema medijskim izvještajima, Njemačka je nekako uspjela ubijediti Rusiju da prihvati takav plan. Ne zna se da li je Berlin ubijedio i administraciju novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Joea Bidena da prihvati ovaj plan. Iz njegovog tima se (još) ne oglašavaju.

Sve poruke koje je politicki.ba dobio ovih dana iz Vašingtona su da se neće ni oglašavati dok ne prođe inauguracija Bidena i Kamale Harris, 20. januara.

A onda ćemo znati više.

Šute i zvaničnici Njemačke. Oni uporno odbijaju odgovoriti na sve veći broj pitanja u vezi s ovim planom. Novinare posebno zanima da li postoji dogovor s Rusijom o OHR-u i šta on znači? Da li je i šta Rusiji obećano zauzvrat? Kako je Rusija, od stava da OHR treba ukinuti, došla do toga da odobri imenovanje novog visokog predstavnika…?Schmidt je u kratkoj izjavi za politicki.ba bio više nego tajnovit. Uputio nas je na zvanične njemačke institucije. Prema onome što se do sada zna, on nije ni najbolji, ali ni poželjni novi visoki predstavnik. U Njemačkoj nije u vrhu establišmenta, karijeru ministra poljoprivrede te države nije baš slavno okončao, kažu ni da mu engleski jezik nije dobar, a u regionu ga se veže uz neke ne baš popularne ličnosti i događaje.

Odlikovanje od Tuđmana, koje je formalno preuzeo prošle godine, velika mu je mrlja. Stoga, Danke Deutschland, aber nein, danke. Schmidt neka ostane gdje jeste, svako mu dobro želimo, ali nama treba neko bolji. U situaciji kakva jeste, i Valentin Inzko je bolja opcija!

Sramotna činjenica

Njemačka, ali i sve ostale zemlje, uključujući i Kanadu, koje također propituju modalitete za slanje svog kandidata za visokog predstavnika, mogu razmisliti da to, na primjer, bude – žena! U historiji OHR-a žensko nije bilo ni visoki predstavnik, niti njegov zamjenik.

To je već sramotno!

Institucija koja se predstavlja, a i dugo vremena je bila, vrhovno tijelo, neko ko postavlja standarde, pala je na ovom velikom ispitu. I u najmanju ruku je čudno da to ne samo da niko ni ne primjećuje, već se ni ne trudi da tu nepravdu ispravi. Pošto i dalje ne znamo šta su namjere administracije  Biden – Harris, oni bi i ovdje mogli napraviti iskorak i u Sarajevo, na poziciju prve zamjenice visokog predstavnika (ko god to u narednoj godini bio), poslati ženu.

Tim novoizabranog predsjednika SAD već je napravio i u tom smislu niz historijskih iskoraka, postavljajući žene na pozicije na kojima nikada u historiji SAD nisu bile. Eto logičnog slijeda koji se može preliti na BiH.

Možemo sugerirati, na primjer, da u strukturama SAD postoji Maureen Cormack. Ona je bila ambasadorica BiH u Sarajevu, stavila je Dodika na američku „crnu listu“, te pripremila materijale da mu se pridruži njegov bliski saradnik Nikola Špirić.

Kada je Dodik počeo spinovati da je to djelo „bivše administracije“, obrela se u Bijeloj kući u timu Donalda Trumpa. Ne zato što je Republikanka, već zato što su je prepoznali kao sposobnu i vrijednu. Cormack ili neka druga Amerikanka, mogla bi biti, na primjer, Bidenova specijalna izaslanica za provođenje Dejtona, ako eksperiment s oživljavanjem OHR-a ne prođe.

Sve življa rasprava 

SAD će se svakako angažiranije baviti Bosnom i Hercegovinom i zapadnim Balkanom. Ambicija im je da sve rade u tijesnoj saradnji s EU.Unija je već imenovala Miroslava Lajčaka za svog specijalnog izaslanika za ovaj region. Trump je imao čak dva specijalna izaslanika. Biden bi mogao sve svesti na jednu osobu.Kako god da se “eksperiment” s oživljavanjem OHR-a završi, dobra je stvar da se o BiH raspravlja sve više. To samo dodatno potvrđuje da će se naša zemlja ubrzo naći visočije na listi prioriteta s obje strane Atlantika. Idemo li prema raspletu dejtonske agonije?

Ivana Stradner writes for Istraga: How will American Presidential Elections Reflect on Balkans

Despite the fact that the Balkans are being used as an arena for great power competition, and that ensuring a peaceful and prosperous Balkan peninsula is in America’s best interests, it is most likely that US involvement in the Balkans will not change, no matter who wins the election next week.

The future US president will have to deal with many domestic challenges before him: the pandemic, an economic crisis, and social unrest in cities around the nation. This will leave very little room for global challenges other than those already at the top of America’s international agenda.

Despite the many pressing issues today in the Balkans — the Serbia-Kosovo dialogue, the future of Bosnia and Herzegovina, Russian and Chinese malign influence in the region, and democracy backsliding — recent US involvement in the Balkans has been contingent on the region aligning with its foreign policy or domestic goals. Classic US liberal internationalism, including traditional support for alliances, democracy promotion, and an open global economy is in retreat. Although the US-led interventions in Bosnia and Kosovo brought peace in the Balkans in the 1990s, the recent Kosovo-Serbia deal in Washington, was seen as just another one of Trump’s tactics to boost votes before November.

The Trump administration’s isolationism, has influenced the US foreign policy agenda. This is seen in the “America First” trade wars, a skepticism and distrust of international organizations and multilateralism, and calls to reduce U.S. troop deployments overseas. Should Trump win a second term, it is likely that his aversion to “endless wars” and pledges to bring troops would continue.

Joseph Biden, who has been a US politician for more than 40 years, has pledged that the US will rejoin the Paris (climate) Agreement, pursue new trade deals, uphold human rights standards across the globe, strengthen the transatlantic partnership, revive faith in multilateralism, and discipline Russia and China. In other words, Biden is promising to be Trump’s opposite but whether his words will mirror his deeds is yet to be seen.

What does this all mean for the Balkans?

Russia is eroding Western influence in the Balkans through disinformation, particularly in Croatia, Montenegro, North Macedonia and Albania — all NATO members — in order to gain economic and political influence in the region. Though its loyalties are somewhat divided, Serbia’s government remains a key Moscow ally in the region. As Russia uses its bond with Serbia to undermine the EU and this Moscow-Belgrade relationship is the biggest obstacle to countering Russian pressure in the region. In Montenegro, Russian disinformation, aided by repeated cyberattacks on government institutions, was instrumental in the election of a new pro-Russian government. This pro-Russian government gives Moscow an ally not just within NATO, but potentially within the European Union. In North Macedonia, Russia spread disinformation prior to the name-change referendum that finally enabled North Macedonia to join NATO. In Croatia, the Kremlin is investing in critical sectors, while exploiting internal conflicts in Albania by fomenting political divisions. Bosnia is very vulnerable, and Russian disinformation campaigns have sown ethnic and religious discord in the country, in addition to promoting the secession of ethnic Serb regions from Bosnia. Moscow is challenging the status quo by trying to return Bosnia to the unrest of the 1990s.

It is unlikely that Trump will counter Russian influence in the Balkans. Biden has promised to be tough on Putin, but does not suggest that he will impose more sanctions than the Trump administration. It is possible that he will replicate Obama’s apathy towards the Kremlin. Russia’s troubling actions in Europe’s own backyard are not primarily America’s problem, and the EU should be more active in countering Russian influence in the region.

China has recently emerged as a significant actor in the Western Balkans, making the region more strategically important. China’s “mask diplomacy” was very successful as President Vucic was seen kissing the Chinese flag and calling European solidarity a fairy tale. Given that China is viewed as a threat by the US administration as seen in its National Security Strategy, we could expect more American involvement in the region to halt Chinese influence. For instance, the most recent Serbia-Kosovo agreement emphasized that “Both parties will prohibit the use of 5G equipment in their mobile communication networks, which is delivered by an unverified seller.” This was a direct referral to the Chinese company, Huawei, which has a strong presence in Serbia. Serbia is purchasing a modern Chinese air defense missile system despite US sanctions threat, and tested Chinese military drones in October. Instead of brandishing sticks, however, Washington offered carrots by opening a US International Development Finance Corporation (DFC) office in Belgrade to increase American investments and improve the region’s economy. No matter who wins in November, the DFC office is here to stay.

Today, it’s up to Serbian President Vucic to follow through on the commitments he made in the Washington agreement. The ball is in Serbia’s court, and the US will be closely monitoring President Vucic’s delicate balance between the EU, Russia, China and the US. Given the strained relations between Beijing and Washington, Serbia’s current nonaligned politics will not be acceptable to America.

Whether US democracy is in crisis is questionable, but democracy across the globe is certainly declining. A new report from Freedom House describes Serbia and Montenegro as “hybrid regimes” rather than democracies. The Trump administration sees US foreign policy towards the Balkans as purely transactional, and the admirable goal of democracy promotion is slowly fading in the US. Whether under Biden or Trump, the intensity of democracy promotion and fighting against authoritarian regimes in the Balkans will not change.

In terms of NATO enlargement, Trump has been critical of the alliance, arguing that many members do not spend enough on defense to fully meet their commitments under the agreement. In 2017, on the occasion of Montenegro’s NATO accession, he infamously warned that defending a tiny NATO ally like Montenegro could lead to World War III. Biden signaled that he would recommit to NATO and its allies. Biden should support Bosnia’s commitment to NATO though he needs to be careful that it might trigger a reaction from Moscow, which has been opposing NATO’s enlargement. Because a pro-Russian government is now in Montenegro (now a NATO member), Biden should work with European allies to make sure that Russia does not have access to sensitive NATO information. Serbia is unlikely to join “[…]Western structures anytime soon, and holding out hope for a massive change in the nation’s trajectory is naïve” as Luke Coffey and Daniel Kochis argue.

Given that the international liberal order is declining across the globe, nations in the Balkans cannot count on the US democracy promotion in the region as they did in the 1990s. Instead, countries should put their differences aside and find common ground, cooperating to avoid becoming collateral damage in Russia’s and China’s great power competition with the West.

(Ivana Stradner is Jeane Kirkpatrick Fellow at the American Enterprise Institute (AEI), where her research focuses on the intersection of international law and security)

Zemljo moja: Praznični vodič za početnike o funkcionisanju BiH

Često ćete čuti analitičare kako zbrajaju sve ministre u državi želeći na taj način da prikažu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nerijetko ćete pročitati i naslove na portalima, čuti vijesti na radiju i na televiziji kako se bh. političari nisu dogovorili. Ali vrlo rijetko, skoro nikako, u javnom prostoru možete čuti i pročitati detaljno objašnjenje kako se donose odluke u institucijama u BiH i koji su to sve mehanizmi blokade. Istraga.ba će danas, na Dan državnosti, pokušati što slikovitije pojasniti svojim čitaocima na koji to način, po državnom i entitetskim ustavima i zakonima funkcionišu institucije.

Predsjedništvo BiH

Svi već znaju da BiH ima tri člana Predsjedništva, ali je malo onih koji znaju kako oni odlučuju. Ako Predsjedništvo, recimo, treba da imenuje nekog ambasadora, za tu odluku moraju glasati sva tri člana Predsjedništva. Tako Milorad Dodik, naprimjer, može blokirati imenovanje bilo kojeg ambasadora kojeg predlože Željko Komšić ili Šefik Džaferović. Dovoljno je da potegne pitanje vitalnog interesa i da ga u tome podrže dvije trećine zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.  I sve će biti zaustavljeno. Željko Komšić, pak, teško može blokirati neku odluku, pozivajući se na vitalni entitetski interes. Njegov vitalni interes moralo bi podržati dvije trećine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, ali ta većina je uvijek pod kontrolom HDZ-a BiH. Ukoliko bi Šefik Džaferović htio da blokira neku odluku pozivajući se na vitalni nacionalni interes, morao bi dobiti podršku najmanje dvanaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Međutim, ako su dva člana Predsjedništva protiv neke odluke, vitalni interes uopće nije bitan. Način ovog funkcionisanja najbolje se može vidjeti u slučaju PISA testiranja učenika. Milorad Dodik je pokrenuo pitanje vitalnog interesa, dobio je dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sve je zaustavljeno. Koliko god za ovu odluku bili Komšić i Džaferović ona ne može biti donesena. Isto tako, ako Dodik insistira na donošenju neke odluke, a protiv nje su Džaferović i Komšić, ona ne može biti usvojena.

Vijeće ministara BiH 

Da bi bilo imenovano Vijeće ministara BiH za njega mora glasati natpolovična većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Vijeće čine predsjedavajući, dva zamjenika iz reda drugih konstitutivnih naroda i ministri. Ako Vijeće ministara BiH treba da imenuje, recimo, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za tu odluku mora glasati više od pola ministara uz uslov da u toj većini budu predsjedavajući i dva zamjenika. Konkretno, da bi bio imenovan novi direktor UIO ili bilo koje druge  agencije na državnom nivou, za moraju glasati, prema trenutnom rasporedu, Zoran Tegeltija, Bisera Turković i Vjekoslav Bevanda. Bude li, naprimjer, Vjekoslav Bevanda protiv imenovanja direktora UIO, imenovanja neće biti. U tom slučaju na funkciji bi ostao stari direktor, bez obzira na to što je van mandata.

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH 

Da bi neka odluka u Predstavničkom domu bila donesena, za nju mora glasati natpolovična većina prisutnih zastupnika, s tim da je nužna i entitetska većina. Ako za odluku ne bude glasalo najmanje pet zastupnika iz Republike Srpske, odluka neće biti donesena u prvom krugu glasanja. Uslijedilo bi, potom, usaglašavanje, nakon kojeg bi odluka ponovo bila stavljena na glasanje. Čak i da odluka bude donesena u Predstavničkom domu ona, osim u izuzetnim slučajevima, ne bi stupila na snagu, jer bi morala biti usvojena i u Domu naroda PS BiH.

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH

Dom naroda BiH čini ukupno 15 delegata, iz svakog konstitutivnog naroda po njih pet. Odluka se donosi većinom glasova, s tim da i ona uključuje entitetsku većinu. Tako, recimo, da bi neka odluka bila donesena, za nju moraju glasati najmanje dva delegata iz Republike Srpske. Osim toga, ako na sjednici nisu prisutna tri delegata iz jednog kluba, onda nema kvoruma za održavanje sjednice. Dakle, ako na sjednicu, naprimjer, ne dođu tri delegata hrvatske nacionalnosti, sjednica ne može biti održana. A od izbora u Federaciji direktno ovisi izbor deset delegata u bošnjačkom i hrvatskom klubu Doma naroda BiH.

Predsjednik Federacije BiH

U ovom poglavlju se nećemo baviti potpredsjednicima FBiH, jer je način njihovog izbor identičan. A situacija sa predsjednikom FBiH je, ukratko, ovakva. Da bi neko uopće bio kandidat za predsjednika FBiH mora ga, prethodno, predložiti šest delegata iz Kluba naroda iz kojeg dolazi. U pitanju su delgati u Domu naroda FBiH. Pojednostavljeno, da bi neka osoba hrvatske nacionalnosti bila imenovana za predsjednika Federacije, moralo bi ga predložiti šest od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, nakon čega taj prijedlog ide na glasanje u Predstavnički dom FBiH, a potom i u Dom naroda FBiH koji ga potvrđuju većinom glasova. Tek kada bude potvrđen predsjednik FBiH (i potpredsjednici) može biti predložen mandatar za novi saziv Vlade FBiH. Predlaže ga, upravo, predsjednik FBiH. Znači, bez šest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda nema izbora predsjednika Federacije, a time i nove Vlade FBiH.

Dom naroda FBiH

Po Zakonu, Dom naroda FBiH bi trebalo činiti po 17 delegata iz reda konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), te delegati iz reda Ostalih. Svi delegati u Domu naroda prethodno moraju biti izabrani u kantonalne skupštine. Prema Ustavu FBiH, svaki kanton u Dom naroda delegira po jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. S obzirom na to da u Federaciji ima deset kantona, preostali delegati se biraju na osnovu Uputstva Centralne izborne komisije. I upravo tu nastaje problem. Recimo, Tuzlanski, Sarajevski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski kanton mogu delegirati samo po jednog Hrvata, dok preostale Hrvate u Dom naroda FBiH delegiraju ostali kantoni u kojima vlada HDZ BiH. To znači da je HDZ-u do sada ostavljana mogućnost da iz kantonalnih skupština delegira najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ako oni imaju 12, onda svi drugi zajedno imaju pet. A najmanje šest delegata je potrebno da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Osim toga, ako imate tri delegata u Domu naroda FBiH, to znači da možete imati i jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Imate li ih 12, kao recimo HDZ BiH, to znači da na državnom nivou imate četiri od pet Hrvata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, ko kontroliše dvotrećinsku većinu u Klubu Bošnjaka ili Hrvata Doma naroda Federacije BiH apsolutni je vladar u državi.

Vlada Federacije BiH

Vladom FBiH upravlja premijer s tim da on ima i dva dopremijera iz dva druga konstitutivna naroda. No, Vlada FBiH donosi odluke   prostom većinom, bez etničkog glasanja. Ali premijer Federacije, recimo, ne može razriješiti nijednog od svojih ministara. Premijer može predložiti razrješenje, ali konačnu odluku o razrješenju donosi – predsjednik Federacije. Ako bi, recimo, Fadil Novalić želio razriješiti ministricu finansija Jelku Milićević, to ne bi mogao uraditi bez potpisa njenog stranačkog kolege Marinka Čavare.

Porezna politika

Po automatizmu, ministar finansija FBiH je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH zajedno sa svojim kolegama ministrima finansija iz Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske. Iako UO UIO ima šest članova, samo tri ministra finansija imaju pravo veta. To znači da nijedna odluka u UIO ne može biti donesena, a da za nju ne glasaju Jelka Miličević i Vjekoslav Bevanda. Nadalje, ukoliko UIO u nekoj firmi, prilikom kontrole, utvrdi nepravilnosti njihova rješenja postaju izvršna. Istodobno, ako Porezna uprava Federacije  u nekoj kompaniji nađe nepravilnosti u okviru svoje nadležnosti, njena rješenja nisu izvršna. Svi imaju pravo žalbe u ovom slučaju ministrici finansija Jelki Miličević.

Pravosuđe

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Jednog člana VSTV-a biraju sve sudija Suda BiH, drugog člana biraju svi tužioci Tužilaštva BiH, trećeg pravosudni radnici Brčko distrikta, četvrtog svi kantonalni tužioci u Federaciji, petog sve općinske i kantonalne sudije iz Federacije, šestog sudije Vrhovnog suda FBiH, sedmog tužioci Tužilaštva FBiH, osmog advokati FBiH, devetog republički tužioci RS, desetog sudije osnovnih i okružnih sudova RS, jedanaestog sudije Vrhovnog suda RS, dvanaestog okružni tužioci RS, trinaestog advokati RS, četrnaetstog Vijeće ministara BiH i petnaestog Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Tih petnaest članova VSTV-a međusobno biraju predsjednika VSTV-a i to natpolovičnom većinom. Za njegovo razrješenje, pak, potrebna je dvotrećinska većina. Tih petnaest članova VSTV-a BiH bira i imenuje sve tužioce i sve sudije u cijeloj BiH. Sve imenovanja, od općinskih i osnovnih sudija do sudija Suda BiH i od kantonalnih i okružnih tužilaca do glavnog tužioca Tužilaštva BiH u rukama je VSTV-a kojim trenutno rukovodi Milan Tegeltija.

 

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...