Analize

Kolumna Senada Avdića: Kako su Sud i Tužiteljstvo BiH postali “Export-import” firma, za uvoz kirminalaca iz Hrvatske i izvoz u Srbiju?!

Slučaj, odnosno farsa, sa hapšenjem i privođenjem u Sud Bosne i Hercegovine ratnog zločinca Vinka Martinovića Štele, kao i njegovo lako predvidivo puštanje na slobodu još je jedan od insceniranih, racionalno gotovo neobjašnjivih događaja kojim su posljednjih desetak dana odvijali na relaciji pravosuđa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krenulo je sve krajem prošle nedjelje sa neočekivanim i nepotrebno politiziranim slučajem “Zamolnica” Tužiteljstva BiH upućena Ministarstvu pravde Hrvatske u vezi sa zločinima počinjenim tokom vojne operacije “Bljesak” sa kojim je u zapovjedno-krivičnu vezu doveden kompletan ratni vrh Hrvatske vojske. Ova je “provokacija” nakon početnih ogorčenja i osuda, već nakon nekoliko dana stavljena na svoje pravo, pripadajuće mjesto, što se moglo vidjeti iz izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i nekolicine generala nakon njihovog zajedničkog sastanka.

“Nije riječ o optužnici”, kazao je Plenković, koji je najavio da će depešu iz Tužiteljstva BiH proslijediti Državnom odvjetništvu na provjeravanje i očitovanje. Sa time se se složili i inkriminirani generali, svjesni kako bi da je Plenković uradio drugačije, ignorirao “zamolnicu” koje je stigla iz BiH oni do kraja života bili u strahu od hapšenja po međunarodnim tjeralicama čim bi napustili  Hrvatsku. Suština je u tome da je Tužiteljstvo BiH, odnosno Glavna tužiteljica Gordana Tadić nakon 15-ak godina vlastitog intenzivnog nerada i sistematičnog nepostupanja, proslijedilo predmet pravosuđu Hrvatske da se ono sa tim škakljivim slučajem “batrga”. Umjesto da Informaciju policije Republike Srpske staru 15-ak godina o zločinima počinjenim nad stanovništvom tog entiteta tokom operacije “Bljesak” proslijedi nekom od vlastitih (postupajućih) tužitelja, Tadićka je taj predmet transferirala u Hrvatsku.

Nakon što zagrebački DORH prouči Tadićkinu “pošiljku” i izjasni se o njoj (negativno, nema nikakve sumnje) na slučaj “Bljesak” će zauvijek biti stavljena tačka/točka i u Sarajevu i u Zagreb, to, glavna tužiteljica, sasvim sigurno, nije učinila na svoju ruku, jer je poznato da ona  samostalno ne obavlja ni mnogo manje složene radnje, već ih sugaglašava sa vrhom  HDZ-a BiH. Istovremeno je samo Dragan Čović u takvim poslovima manje samostalan od Tadićke, budući da je on izvršilac volje “političkog Zagreba”. Pri tom on ne vidi ništa spornoga, ili barem nelogičnog u tom što “politički Zagreb” posljednjih godina neprekidno diktira tempo, teme i procese pravosuđu Bosne i Hercegovine, on je osjetljiv tek onda kada se u pravosuđe njegove zemlje katkad pokuša umiješati “političko Sarajevo”!?

Kad Tadićka bljesne

“Cijeli taj slučaj se bespotrebno politizirao, riječ je o isključivo pravnoj stvari”, komentirao je slučaj “Zamolnica” iskusni hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. On je depešu upućenu u Zagreb iz Tužiteljstva BiH nazvao “prijateljskim potezom” i doveo je u kontekst rasprave u BiH o budućnosti glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić koju očekuje drugostepena disciplinska presuda nakon što je prvostepenom uklonjena sa te funkcije. O tome su novinari na konferenciji za štampu pokušali dobiti odgovor od Andreja Plenkovića koji je na pitanje da li je o ovom slučaju razgovarao sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. “Jesam, ali nemam namjeru to sa vama podijeliti”, odgovorio je odsječno premijer Hrvatske.

Ostala je javnost i u Hrvatskoj i i BiH uskraćena za odgovor kako je Čović potkrijepio svoje tvrdnje, upakirane u saopćenja Hrvatskog narodnog Sabora da iza “zamolnice” koju je Gordana Tadić, preko Ministarstva pravde (ministar je HDZ-ov Josip Grubiša) Vladi Hrvatske stoji “političko Sarajevo i bošnjačka duboka država”?

“Političko Sarajevo”, “duboku bošnjačku državu”, Stranku demokratske akcije kao generatore svih nevolja u pravosuđu u svojim brojnim objavam markirao je i Milan Tegeltija, nekadašnji prvi čovjek Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, sada beskompromisni i sveprisutni savjetnik Milorada Dodika. Istog dana kada je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor generalu Vojske RS Milomiru Savčiću, optuženom za genocid u Srebrenici, zbog kršenja mjera zabrane oglasio se Tegeltija jednim u nizu svojih narogušenih twitova: “Ja kad pričam o pravosuđu i njegovom preuzimanju od SDA, to nisu neke populističke priče, to nije nešto usput, ni za dnevnu političku upotrebu. Ja ozbiljno UPOZORAVAM, to ima posljedice u stvarnom životu”. Na kraju je Dodikov savjetnik, da li upozorio, ili zaprijetio da je “ovo uvertira u ono što će se s vremenom tek događati”. “Ovo” je, da podsjetimo, određivanje pritvora čovjeku optuženom za genocid.

Bijeg Milomira Savčića iz Bosne i Hercegovine, u Srbiju, treba li to uopće napominjati, uslijedio je istog momenta kada mu je Sud BiH odredio pritvor, nakon što mu je istovremeno Tegeltijin šef Milorad Dodik obećao “svaku vrstu pomoći”.

Nekoliko dana ranije, nakon što je Disciplinska komisija VSTV-a nepravomoćno smijenjenila sa dužnosti Gordanu Tadić, Tegeltija je oštro reagirao i predvidjeo da će “posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjeti svi protivnici SDA”, ali da će ipak “ona posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj”.

Sa Milanom Tegeltijom i Draganom Čovićem, koji je slučajem Gordane Tadić opterećivao i novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta, suglasio se i značajan dio medija lojalnih Fahrudinu Radončiću i Konakovićevoj avlijanerskoj  Narodu i pravdi. Svi su oni (“Dnevni Avaz”, kao stožerni propagandni medij destrukcije pravosuđa, njegova izlučevina“Raport”, te analfabetski Latićev paranoično- šizofreni “The Bosnia Times“, koji jedni od drugih preuzimaju tekstove kao štafetnu palicu) u posljednjim turbulencijama unutar pravosudnog, preispoljno tužiteljskog sustava vidjeli posljedicu unutarnji trvenja, motiviranih smjenom Glavne Tužiteljice Tadić. Svi oni, kao i njihovi politički utemeljitelji potpuno su, kao po komandi, previdjeli da su one (turbulencije) posljedica sinhroniziranog pritiska izvana i orkestriranog spoljnjeg ljuljanja i pritiska na pravosuđe. Čak su i novinari u Hrvatskoj (Vlado Vurušić “Jutarnjem listu”, Sanja Modrić u “Telegramu”) kao i pravni eksperti poput odvjetnika Nobila, u događajima vezanim za famoznu “Zamolnicu” ispoljili više profesionalnog truda i dobre volje i prepoznali zasljepljujući reflex unutarnjih pravosudnih odnosa u BiH, kojima pogoduje hinjena neinformiranost i loše odglumljena neutralnost hrvatskih dužnosnika iz Zagreba i Hercegovine.

S druge strane, bijeg (u Srbiju, dakako) generala Savčića neposredno nakon što mu je napokon izrečen pritvor, ovi su medijski i politički papagaji iskoristili da horski zatraže odgovornost Suda Bosne i Hercegovine i njegovog predsjednika Ranka Debeveca i potpuno bagatelišu krivicu Tužiteljstva BiH i njegove šefice Tadićke.

Vidi šta nam je uradio od Suda Mamić

Ništa ih u višemjesečnom demoniziranju Debeveca i sakraliziranju Tadićke nisu pokolebali presretnuti razgovori između optuženog Savčića i njegovog advokata sa Miloradom Kojićem, predsjednikom Centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a…koje je objavio portal “Istraga”. Kojić u tim razgovorima u kojima pužuruje Savčića da samoinicijativno ode u Tužiteljstvo BiH i dadne izjavu u prisustvu advokata, pokazuje zapanjujuću informiranost u vezi sa podizanjem optužnice za genocid protiv Savčića i poziva se na insajdera/krticu iz Sarajeva koji mu daje informacije za kojeg veli da je “glavni iz VSTV-a”. Razgovor je vođen krajem 2019.godine kada je na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija. Ovi su stenogrami plastično pokazali kako je “Slučaj Savčić” od početka bio pod kontrolom “glavnog iz VSTV-a” i “glavne iz Tužiteljstva BiH”, tužiteljice Gordane Tadić, te da je samo bilo pitanje dana i tehnike kada će se još jedna optuženik za ratne zločine iz BiH “ispaliti” u Srbiju. Zanimljivo je da Savčić, kao ni desetine optuženika sličnih njemu nije povjerovao obećanju Milorada Dodika da će ga on “zaštititi od progona institucija BiH”; što je sigurno, sigurno je.

Prošle nedjelje je u Sudu BiH održano i ročište Zdravku Mamiću, gazdi NK “Dinamo” koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH prije tri godine neposredno uoči izricanja zatvorske kazne od 6,5 godina. Nakon što je Sud BiH već jednom odbacio zahtjev iz Hrvatske, budući da je Zdravko kao i njegov brat Zoran koji se također nakon pravomoćne presude sklonio u Hercegovinu, državljanin BiH, pravosuđe susjedne zemlje gazdu gazdu “Dinama” sada potražuje zbog davanja mita i korumpiranja tamošnjih sudaca. Sudeći prema odgovoru tužitelja Tužiteljstva BiH Olega Čavke, neće biti udovoljeno zahtjevima Hrvatske, ni u ovom, ni u slučaju mlađeg brata Mamića. Novi broj zagrebačkog tjednika “Nacional” objavljuje paprenu priču o pozadini ovog procesa: kako Dragan Čović uz pomoć pojedinih hercegovačkih tajkuna i sebi lojalnih kadrova u pravosuđu u Sarajevu pomaže braći Mamić u borbi protiv pravosuđa Hrvatske. “Nacional” pominje tajkuna Ljiljanka Palca, Mamićevog bliskog prijatelja, biznismena bliskog HDZ-u BiH i njegovom predsjedniku. Za Palca, koji je svojedobno, kao “Nacional” platio višemilionsku jamčevinu za izlazak iz zatvora Milana Bandića, bivšeg gradonačelnika Zagreba, tvrdi se da je u ime Mamića “obrađivao” državnog tužitelja Olega Čavku koji je prošle nedjelje tražio odbacivanje zahtjeva za Mamičevo izručenje Hrvatskoj.  Ni Palcu, a ni Čavki nije ovo prvi put da ih se proziva za slične radnje. Iz pravosudnih krugova u Sarajevu posljednjih nedjelja procurila je još jedna potencijalno golema afera: riječ je o bankovnom računu Zdravka Mamića koji je navodno odlukom Suda BiH najprije bili blokiran zbog sumnje na pranje novca, pa ponovo odblokiran čime mu je omogućeno podizanje enormne količine novca. Ozbiljnijih potvrda, niti detalja ovog slučaja još uvijek nema za javnost.

Slučajem braće Mamić, bjegunaca od pravosuđa Hrvatske, pravosuđe Bosne i Hercegovine bavilo se više, češće, potrošilo više ljudskih i materijalno-financijskih resursa nego što je posvetilo kriminalu u bosanskohercegvačkom nogometu, ili sprezi kriminala i pravosuđa u nas. A i jednog i drugog ima, i to u izbilju, barem koliko u Hravatskoj. Dodamo li ovim novim slučajevima, čitav niz sličnih koji su se odvijali u prošlosti kada su se bjegunci iz Hrvatske prebacivali u BiH čije su dokumente posjedovali  (Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, Ognjen Šimić, Jozo Ćurković…) lako bi se moglo zaključiti da je u posljednjih 10-15 godina država Hrvatska svojim zahtjevima za izručenje, apelacijama, instrumentarijem međunarodne pravne pomoći u ogromnoj mjeri i obimu diktirala teme i dnevni red pravosudnih institucija u našoj zemlji. Naravno da je “pravosudni suverenitet” u globaliziranom, i regionaliziranom sigurnosno-pravnom polju nemoguć i nepoželjan, vodio bi u autarkistični samoizolacionizam, ali ukoliko se međunarodna pravna pomoć primjenjuje jednostrano, manipulativno, ako ne postoji reciprocitet, međusobno uvažavanje dva državna pravosduna sustava, tada imamo ozbiljan problem u kojem Bosna i Hercegovina tretira kao objekt, a ne subjekt međudržavne pravne suradnje.

Pravosuđe Bosne i Hercegovine pretvorilo se u svojevrsni “Exoprt-import”d.o.o u kojem se pravosudni slučajevi uvoze (iz Hrvatske) i izvoze, ilegalno, ali ne i nevidljivo i neočekivano u Srbiju. I jedna i druga država, činjenjem, ili nečinjenjem, otvoreno, ili prikriveno demonstriraju uvredljivi i po ustavni-pravni poredak BiH ponižavajući cinizam (nad)moći.

Vjerovatno je najeklatantniji slučaj mrcvarenja i iscrprljivanja ovdašnjeg pravosudnog aparata (mislim da bi najprimjerenija riječ bila: zajebavanja) od strane Hrvatske onaj sa kojim smo počeli ovaj tekst: njihovim zahtjevom za hapšenje i izručenje Vinka Martinovića-Štele, notornog mostarskog ratnog zločinca osuđenog u odsutnosti na deset godina robije zbog ubistva Mostarke Jasmine Đogić. Ničega tu nema princpijelnog sa stajališta prava, politike, a pogotovo elementarnog državničkog morala!

Štelovanje potjernica

Martinović je prije više od 20 godina u poslednjim danima vladavine Franje Tuđmana, zajedno sa Mladenom Naletilićem Tutom izručen u Haag. Iz stenograma Tuđmanovih razgovora sa bliskim ljudima vidjelo se kako je hrvatski predsjednik osobno podupirao njihovo hapšenje i izručenje vjerujući da će se sa Tutom i Štelom zatvoriti lanac odgovornosti Hrvatske za ratne zločine u BiH koji je otvoren slanjem u Haag tzv. “Viteške grupe” predvođene Dariom Kardićem i Tihomirom Blaškićem. Nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina robije koliko je “fasovao” u Haagu, Martinović je pred Sudom u Zagrebu suđen za ubistvo Jasminke Đogić koje je neposredno nakon rata počinio sa pajdašom Draganom Raspudićem. Nakon što mu je 2016.godine izrečena nepravomoćna kazna od 7 godina zatvora, Štela Martinović je neometano iz Zagreba odšetao u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru godinama živi kao slobodan čovjek, na visokoj nozi, uživa blagodeti “ratnog heroja”. Pokrenuo je nekoliko biznisa i to uz pomoć hrvatskih generala iz BiH i Hrvatske, poput pokojnog Dragana Ćurčića Mladen Markača. Posjeduje stan i vikendicu, luksuzan džip, vlasnik je najmodernije auto-praonice u Mostaru, pokrenuo je uz pomoć prijatelja iz Hrvatske firme koje se bave solarnom energijom i koje posluju sa federalnim Operatorom za obnovljive izvore energije. Dugo vremena nakon bijega iz Hrvatske imao je poslovne prostorije u krugu “Aluminija”, bile su to zlatne godine Šteline suradnje sa tajkunom Marijom Primorcem- Prndeljom, glavnim snabdjevačem “Aluminija” koji se naročito “razmahao” u vrijeme Vlade Federacije Nermina Nikšića. Utjecajni SDP-ovci su tih godina u internoj komunikaciji Prndelja nazivali “SDP-ovim bankomatom”, jer ih je on i šakom i kapom “kitio” gomilama novca.

alt
Vinko Martinovića Štela (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

Dakle, tog i takvog Vinka Martinovića Štelu, kojeg je velikodušno pustila da pobjegne u BiH, kojem je uz pomoć svojih generala, potpora i fondova pomogla da stane na noge nakon izlaska i zatvora, kojem je, konačno, sudila za zločin počinjen u susjednoj državi, hrvatsko pravosuđe “potražuje” od Bosne i Hercegovine!? Država na čijoj se teritoriji nalazi barem tuce likova optuženih za ratne zločine u BiH (ili presuđenih poput bjegunca Dominika Ilijaševića Come, ili Zdenka Grbavca, inače zeta Bože Ljubića) od pravosudnih vlasti u našoj zemlji traži da im isporuči čovjeka kojeg su osudili samo za to da ne bi bio gonjen u BiH, pa ga uljudno, domaćinski ispratili u Mostar.

Prema informacijama iz sarajevske Centrale SIPA-a, čiji su pripadnici prošle nedjelje u Mostaru uhapsili Martinovića, u dopisu koji im je iz Hrvatske stigao preko INTERRPOL-a stajala je sugestija krovne međunarodne policijske institucije da ga državna agencija uopće ne mora hapsiti, jer ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje Hrvatskoj. No, to nije odvratilo čelnike SIPA-e, uhapsili su Vinka Martinovića, priveli ga u Sarajevo, da bi narednog dana Sud BiH odlučio onako kako je jedino bilo moguće: Martinović kao državljanin BiH ne može biti izručen Hrvatskoj, a, drugi osnov, za njegovo neizručenje je što je zločin  za koji je osuđen počinjen 1996.godine, dvadeset godina prije potpisivanja međudržavnog sporazuma Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju osumnjičenih kriminalaca. Na dan oslobađanja Štele Martinovića Glavna tužiteljica Tadić se u prostorijama SIPA-e srela sa direktorm te agencije Darkom Ćulumom, tvrdokuhanim Dodikovim policajcem, i vrhom MUP-a Republike Srpske. Razgovaralo se, kako je u šturom saopćenju napisano “…o nastavku suradnje u svim predmetima u nadležnosti Tužiteljstva BiH”. Zašto za stolom za kojim se razgovora o “svim predmetima” nije bilo mjesta za predstavnike MUP-a Federacije BiH, nije saopćeno.

Kada bi pastojalo nešto što Dragan Čović i Milorad Dodik usuglašeno nazivaju “političko Sarajevo” tada bi se ovoj neprihvatljivoj, agresivnoj, ponižavajućoj, pokroviteljskoj praski susjeda posvetila ozbiljna pažnja i pokrenule ozbiljne aktivnosti da se ona prekine, ili dovede u okvire koji su prihvatljivi. Ali, budući da od toga nema ni traga, u atmosferi u kojoj se od smjene jedne ambicozne provincijalke potpuno zalutale u pravosuđe pravi prvorazredni (među) državni problem nastavit će bosanskohercegovački pravosudni “Exort-import d..o” još dugo da radi punom parom na sladostrasno zadovoljstvo naših susjeda i njihovih ponoznih pomagača u BiH.

Kolumna Vildane Selimbegović: Dodik nije samo primitivac, on je prijetnja

U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.

Pobjednio je

Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”

Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.

Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.

Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.

I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.

Kockanje HDZ-a

To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.

(oslobodjenje.ba)

Šta pokazuju izborni rezultati: Sebija Izetbegović i njeni učenici porazili SDA, ljevica nestaje u Sarajevu

SDA nije nepobjediva. I to je najbolja vijest jučerašnjih izbora. Ali loša vijest je da SDA mogu poraziti samo njeni učenici. Mnogo je razloga za SDA-ov debakl u Sarajevu. Rehabilitacija ratnih kadrova poput Fikreta Prevljaka i Nedžada Ajnadžića, Izetbegovićeva otuđenost od vlastitog naroda i stranačkog kadra, vođenje dvorske politike, insistiranje na neelokventnim kadrovima koji se u javnosti nisu smjeli suočiti s političkim protivnicima, opterećenost korupcijskim aferama, gubitak kontrole nad medijima koji su im godinama služili … Ipak, nijedan od navedenih razloga nije bio poguban po SDA u onoj mjeri u  kojoj je bila pogubna Sebija Izetbegović i njena želja za apsolutnom vlašću. I tu njenu ambiciju i potrebu za kontroliranjem svih procesa maestralno su iskoristila njena dva politička čeda – Elmedin Dino Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je koristio svoje sposobnosti u javnim nastupima i od sebe gradio kult ličnosti u desničarskim krugovima, a drugi je svoje veze sa novinarima, koje je, kasnije, zapošljavao u svom kabinetu, koristio za diskreditaciju političkih protivnika. I u svemu tome im je pomogla njihova politička majka – Sebija Izetbegović koja je svojim potezima urušavala zdravstveni i politički sistem Kantona Sarajevo.  Zapravo, SDA je porazila samu sebe.

Stari Grad

Ibrahim Hadžibajrić je apsoltuni pobjednik u Starom Gradu. Do nogu je potukao svog protukandidata iz SDA Jusufa Pušinu. Novi stari načelnik Starog Grada je do 2012. godine bio kadar SDA kojeg je proizvela tzv. Bakijska grupa oko koje su se okupljali naročito desno orjentirani kadrovi te Stranke. U utrci za Općinsko vijeće Stari Grad Hadžibajrićeva Nezavisna BH lista je prva. Druga je SDA, a na trećem je mjestu Narod i pravda Elmedina Konakovića. Dakle, prve tri stranke u Starom Gradu su direktno povezane sa SDA. Predsjednik NBL-a i načelnik bio je kadar SDA kao i predsjednik i osnivač NiP-a Elmedin Konaković. Prema nepotpunim rezultatima, ove tri stranke su osvojile skoro devet hiljada glasova. S druge strane, lijevo orjentirane partije SDP, SD, Naša stranka i DF osvojili su zajedno 3500 glasova. U najboljem slučaju, u Starom Gradu desno orjentirane partije osvojile su duplo više glasova od lijevo orjentiranih partija.

Centar

Srđan Mandić kadar je Naše stranke i on je jedini načelnik u Kantonu Sarajevo koji dolazi iz ljevičarskih partija. U utrci za načelnika ponizio je SDA-ovog kandidata Nedžada Ajnadžića osvojivši duplo više glasova od njega. No, ne treba zaboraviti da su Mandića podržale četiri partije, među kojima je i Narod i pravda Elmedina Konakovića koja je kandidatu Naše stranke obezbijedila rubne dijelove općine Centar na kojima su tradicionalno trijumfovali kandidati SDA. Kada je u pitanju Općinsko vijeće Centar, Naša stranka je prvorangirana sa 3100 glasova (prebrojana polovina glasova). Na drugom mjestu je NiP sa oko 3000 glasova, dok je SDA treća sa 2500 glasova. SDP je četvrti sa 1500 glasova, Plaftorma za progres je peta, SBB šesti, DF sedmi … Zbroje li se glasovi lijevih partija u Centru, zajedno bi izašli na oko 6000 glasova. S druge strane, SDA i stranka proizašla iz SDA – NiP osvojili su malo manje od 6000 do sada prebrojanih glasova. Dakle, i u Centru je Narod i pravda odigrala ključnu ulogu i bit će druga politička snaga, što, opet, dokazuje da i u toj sarajevskoj općini vladaju bivši članovi SDA.

Novo Sarajevo

Hasan Tanović je u utrku za načelnika Općine Novo Sarajevo ušao kao “nezavisni kandidat”. No, na kraju kampanje zvanično je predstavljen kao kadar Naroda i pravde. U utrci za načelnika Tanović je od SDA-ovog kandidata Nedžada Koldže osvojio skoro tri puta više glasova. Tanoviću je ovo druga kandidatura u Novom Sarajevu, ali kao kandidat tada poprilično jakog DF-a Željka Komšića nije uspio pobijediti Koldžu. No, kao kandidat Naroda i pravde, Tanović je ponizio Koldžu.U utrci za Općinsko vijeće Novo Sarajevo Konakovićev NiP je ubjedljivo prvi. Nakon prebrojanih 24 hiljade glasova (od ukupno 28 hiljada), NiP je osvojio 6300 glasova. Na drugom mjestu je Naša stranka sa 3800, dok je treća SDA sa 3600 glasova. SDP je osvojio 2300, DF 1300, SBB 1100 … Zbroje li se glasovi SDA i NiP-a, desničarske stranke osvojile su preko 10 hiljada glasova. Lijevo orjentirane stranke SDP, NS i DF osvojile su oko 7500 glasova. Dakle, i u Novom Sarajevu će glavnu riječ voditi NiP bivšeg SDA-ovca Elmedina Konakovića i SDA.

Novi Grad

Ko god pobijedio u utrci za načelnik Novog Grada, suštinski se ne mijenja ništa. SDA-ov kandidat Semir Efendić je, za sada, u prednosti i osvojio je 20300 glasova, dok je NiP-ov kandidat Adnan Delić osvojio 19400 glasova. Koji god od njih dvojice da pobijedi, nečelnik Novog Grada će biti kadar desno orjentirane stranke. Kada je u pitanju borba za Općinsko vijeće Novi Grad vodi se velika borba između  SDA (10 300 glasova) i NiP-a ((9533 glasa). Naša stranka je na trećem mjestu sa 3700 glasova (prebrojano 80 posto ukupnog broja glasova), dok je SDP četvrti sa 2500 glasova. Slijede, potom, Platforma za progres, DF, SBB …  Dakle, SDA i NiP Elmedina Konakovića zajedno su osvojili 20 hiljada glasova u Novom Gradu, dok “ljevičarske partije”, za sada, jedva uspijevaju dosegnuti 8000 glasova. To znači da je u Novom Gradu desno orjentiranih birača duplo više od onih koji su lijevo opredijeljeni.

Ilidža

Bivši predsjednik Asocijacije mladih SDA na Ilidži, a sada kandidat Naroda i pravde Nermin Muzur ponizio je svog doskorašnjeg stranačkog kolegu Fikreta Prevljaka u utrci za načelnika Općine Ilidža. Konakovićev kadar osvojio je duplo više glasova od Izetbegovićevog kandidata Prevljaka u utrci za načelnika do sada neosvojive tvrđave SDA. Međutim, SDA je i dalje vodeća partija na Ilidži i prema do sada prebrojanim rezultatima osvojili su 7700 glasova. Odmah iza je NiP sa 7400 osvojenih glasova. SDP je treći sa oko 2000 glasova, a Plaftorma za progres i Naša stranka imaju po 1100 glasova. Zbroje li se glasovi “ljevice”, na Ilidži ima oko pet hiljada lijevo orjentiranih birača. Istodobno, SDA i NiP na Ilidži u zbiru imaju tri puta više glasova.

Hadžići

SDA-ov kandidat u Hadžićima Hamdo Ejubović pobijedio je u utrci za načelnika svog protukandidata iz NiP-a Enesa Kazića. Kada su u pitanju rezultati za Općinsko vijeće Hadžići, SDA je osvojila 4700 glasova, NiP je drugi sa 2907, Nezavisni blok Senada Šepića (također bivši kadar SDA) osvojio je 875 glasova, dok je četvrti SDP sa 795 glasova. Dakle, SDA i stranke nastale iz SDA u Hadžićima su osvojile 8500 glasova, dok su “lijeve” partije jedva dobacile do 3000 glasova.

Trnovo

Tradicionalno, Ibro Berilo je novi načelnik Općine Trnovo. Sada je bio kandidat SDA, dok je njegov bivši stranački kolega Elvedin Tatarević bio kandidat SDP-a. U borbi za Općinsko vijeće, SDA je ubjedljivo prva sa 1500 glasova, dok je SDP drugi sa 205. Treći je NiP Elmedina Konakovića. I ovdje su, dakle, desno orjentisane partije daleko ispred ljevičarskih.

Vogošća

Edin Smajić iz SDA ponovo je izabran za načelnika te općine. Njegov protukandidat Dženan Brkanić (NiP) osvojio je 1500 glasova manje. U utrci za Općinsko vijeće SDA je prva sa 4400 glasova, NiP ima 2500, SDP 1300, DF 1200 … Desno orjentisane partije i u Vogošći osvojile su duplo više glasova od ljevičarskih.

Ilijaš

U Ilijašu je,s 38 glasova više, pobjedio Amar Dovadžija iz NiP-a. Protukandidat mu je bio kadar SDA Akif Fazlić. U toj Općini još nisu obrađeni rezultati za Općinsko vijeće. No, jasno je da će glavnu riječ voditi SDA i NiP.

Od devet općina u Kantonu Sarajevo, NiP će vladati u tri općine od kojih je jedna gradska, pod uslovom da Adnan Delić ne pobijedi Semira Efendića. SDA drži tri rubne općine Kantona Sarajevo, plus Novi Grad, kao jedinu gradsku općinu koju su sačuvali. Bivši SDA-ov kadar Ibrahim Hadžibajrić vladat će Starim Gradom. Ljevici, na kraju, pripada samo Centar u kojem će ovisiti od NiP-a Elmedina Konakovića koji je apsolutni pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo.

Senad Avdic analizira nove američke sankcije: Za upad Petra Đokića u međunarodni pravni i sigurnosni poredak, odgovoran je i drugi potpisnik ugovora – Vlada Republike Hrvatske!

„Te teze u nemiješanju u unutrašnje stvari (drugih država) to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeća. Sada smo u 21. stoljeću gdje smo za sva krupna politička pitanja, posebno za ona za koja kao predsjednik Vlade imam posebnu odgovornost s obzirom na činjenicu da je Hrvatska potpisnik i jamac Daytonskog sporazuma, zainteresiran da se on provodi i 23 godina nakon poptisivanja onako kako je zamišljen“.

Ne okreći se, pline

Ovom opširnom, kobasičastom rečenicom je hrvatski premijer Andrej Plenković prije tačno pet godina, krajem 2018., odgovorio na prigovor Denisa Zvidića, tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Zvizdić je optuživao Plenkovića da zloupotrebljava institucije Evropske unije da bi utjecao na političke prilike u Bosni i Hercegovini.

Godinu dana ranije, 31. oktobra 2017. godine resorni ministri Vlade Hrvatske, Tomislav Ćorić i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Petar Đokić potpisali su Protokol o plinofikaciji na temelju kojeg je Rafinerija nafte Brod spojena na plinsku mrežu Hrrvatske. Nešto ranije, istog mjeseca nacrt ovoga protokola usvojila je Vlada Hrvatske predvođena predsjednikom Andrejem Plenkovićem.

alt

Na reakcije iz Sarajeva koje su ukazivale na potpuno isključivanje institucija Bosne i Hercegovine, dakle Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, iz Zagreba je indolentno odgovorano, ili nije uopće.

„Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta“, jasno i čitko piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora. Isti zakon nalaže da sve takve sporazume i međunarodne ugovore/protokole moraju ratificirati Parlament Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo BiH

“Mi smo potpisnik i jamac Daytona i može nam se tumačiti ga kako nam odgovara”, papagajski su ponavljali Plenković, ministar Ćorić, dopredsjednica Vlade Martina Dalić.

Kakav Lavrov, strašan Lavrov

Kako su u to vrijeme tvrdili mediji, potpisivanju protokola između jedne države i samo jednog entiteta susjedne suverene države, prethodio je sastanak tadašnje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević i Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije. Rafinerija u Brodu je, naime, vlasništvo ruske kompanije „Zarabežnjet“. Predsjendica Hrvatske je tokom potpisivanja sporazuma o plinfikaciji Rafinerije „posebice izrazila zahvalu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koji je prepoznao vrijednosti projekta i čvrsto stao iza njega“.

U martu 2021.godine u „gluho doba“ noći cijevi plinovoda su u najstrožoj konspiraciji, bez prisustva pripadnika Granične policije provučene ispod rijeke Save. Oko 450 metara cijevi položila je firma „Crodus“ u vlasništvu hrvatskog generala Ivana Čermaka jednog od najbogatijih ljudi u regionu.

Za cijelo to vrijeme, dakle punih šest godina, niko od predstavnika međunarodne zajednice, OHR-a, Misije Evropske Unije, vodećih ambasada.. nije se nijednom rječju očitovao o ovom procesu.

I tako je ostalo sve do danas, kada je Ured za kontrolu strane imnovine Ministarstva financija Sjedinjenih Američkih Država  sankcionirao ministra u Vladi RS Petra Đokića, a cijeli taj posao kvalificirao najtežim mogućim ocjenama.

„Sklapanje takvog sporazuma predstavlja prijetnju implementaciji Daytonskog mirovnog sporazuma“. Na temelju toga, „Đokić se sankcioniše za odgovornost, ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin koji je opstriuirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma u regionalnoj sigurnosti, miru suradnji ili međusobnom priznanju, ili okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“.

Potom se navode Prespanski sporazum iz 2018., Ohridski okvirniu sproazum iz 2001., Rezolucija Vijeća sigurnosti 1244, Daytonski mirovni sporazum…uključujući i odluke i zaključke Visokog predstavnika, Vijeća za impelmentaciju mira, ili njegovog Upravnog odbora,, ili Međunaordni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Međunaordni rezidualni mehanizam…“

Najkraće rečeno: ministar Petar Đokić se kao potpisnik Protokola iz 2017 godine, prema ocjeni američke administracije, ogriješio o cjelokupan međunarodni, pravni i sigurnosni poredak!

Od UZP-a, do A.P-a

Isti crimen, dakle neovlašten upad u Dytonski mirovni sporazum, gaženje zakona i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine kao i sve druge sporazume, akte, koji se navode u slučaju Petra Đokića, izvršio je i supotpisnik Sporazuma sa hrvatske strane ministar Tomislav Ćorić, odnosno Vlada Republike Hrvatske predvođena Andrejem Plenkovićem. Zamijenimo samo imena dvojice potpisnika sporazuma iz 2017, čija je pravna odgovornost ravnomjerno podijeljena dobit ćemo sljedeću pravno-političku sliku: „Ministar Tomislav Ćorić se sankcionše za odgovornost , ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin kojim je opstruirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma o regionalnoj sigurnosti, miru suradnji, ili međusobnom priznanju, okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“..

Istina, Tomislav Ćorić odavno nije ministar u Vladi Hrvatske, ali je na njenom čelu, kao i 2017.godine ista osoba, Andrej Plenković. Koliko god hrvatski premijer teoretizirao i (re)kretivno tumačio Daytonski sporazum, a zapravo mlatio pravnu slamu, o promijenjenim okolnostima međunarodnog javnog prava u 21. stoljeću, jasno je od početka da je zajedno sa vlastima Republike Srpske suodgovaran za kriminalni akt. Za kriminalni akt, kao i za rat i pakt je potrebno dvoje, a ne samo Petar Đokić.

(Slobodna Bosna)

Analiza Seada Numanovića: Zaboravite na EU sankcije Dodiku

Ako je suditi po sve zgusnutijem dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove (FAC) Evropske unije, koji je planiran za 21. februara, Bosna i Hercegovina neće dobiti neophodnu pažnju.

Šefovi diplomatija 27 država Unije planiraju se okupiti u Briselu tog dana i započeti naporan dan. Planirano je da sastanak starta u 8:30 radnim doručkom s šefom diplomatije Ukrajine Dmitrom Kulebom, te da se onda razgovor o situaciji u toj zemlji nastavi i tokom formalnog dijela sastanka.

Prema najavama iz Brisela, pričat će se i o ukupnoj sigurnosnoj situaciji u Evropi. U tu temu, mada kao posebna tačka dnevnog reda, spada i Bosna i Hercegovina.

Iz najave zasijedanja FAC-a ističe se ocjena da se “država suočava s najdubljom političkom krizom od kraja oružanog sukoba 1995. godine”.

Potom će se ministri posvetiti “sajber vježbi”, raspravljat će o stanju u Maliju, razgovarati s šefovima diplomatija osam država Golfskog zaliva…Format sastanka FAC-a 21. februara je “razmjena mišljenja”.

To znači da se ne očekuju zaključci, odluke…No, najavljuje se da će se, kada je BiH u pitanju, raspravljati o uvođenju sankcija vlastima entiteta Rs zbog secesionističkih aktivnosti, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.

Sve najave ističu da su sankcije “krajnje sredstvo” i da će se aktivirati kada se počnu primjenjivati odluke koje je skupština manjeg bh. entiteta već usvojila – u oblasti lijekova i vlastitog sudskog i tužilačkog vijeća. U teoriji, to znači da bi prve sankcije EU mogle uslijediti početkom ljeta ove godine.

Ali samo u teoriji.

Prije toga, EU će – već narednog mjeseca – razmatrati produženje za još godinu dana dosadašnjeg režima sankcija prema BiH, koji je na snazi od 2010. godine. Evropska je komisija do sada rutinski, na godinu dana, produžavala taj pravni okvir. Za odluku da se nastavi s ovim mjerama nije potreban konsenzus, već tek natpolovična većina. No, za izmjene te odluke i dodavanje novih imena pojedinaca ili entiteta – pravnih i/ili političkih – jednoglasje je nužno.

A njega nema. Dok Njemačka, podržana od Češke, Holandije i još par država, zahtijeva uvođenje sankcija režimu Milorada Dodika (i njemu lično), Mađarska predvodi države koje se tome kategorički protive. Austrija, Hrvatska, Slovenija, čak i Italija, nisu sklone takvom koraku.

Za razliku od ranijih situacija, sada se u briselskim krugovima propituje i na koji način produžiti postojeći režim sankcija i da li bi takav korak ipak Berlinu dao alat da inicira evropske sankcije bezmalo odmah. Opet, Mađarska unosi “pometnju” i traži načine da onemogući bilo kakvo sankcioniranje u BiH (u dogledno vrijeme).

No, neke sankcije se već provode. Evropska je komisija zaustavila u novembru prošle godine raspodjelu 125 miliona eura pomoći BiH za prevladavanje posljedica pandemije. Na Predsjdništvu BiH. Vijeću ministara, po ministarstvima “leži” desetine i desetine projekata koji trebaju neku vrstu “ovjere” bh. institucija… Neke su već propale. A neke je oborio i sam Dodik, mada su se ticale aktivnosti u entitetu Rs.

Zaustavljen je još cijeli niz projekata koje finansira ili pomaže EU, jer je Dodikov režim uveo blokadu institucija BiH. Kumulativno, radi se o najmanje 200 miliona eura.

Uz to, prema najavi Bloomberga, koju smo objavili u nedjelju, upitna je distribucija skoro 400 miliona eura koliko bi BiH trebala dobiti iz EU fondova, te nešto više od milijardu eura planiranih za zajedničke projekte.

Ipak, one prave – s “crnim listama” za Dodika i njegove sljedbenike, ali i neke druge – zaboravite!

EU još (dugo) nije i neće biti spremna za takvu vrstu akcije

Hrvatska faktura OHR-u: Schmidt je izgubio legitimitet!

Andrej Plenković, hrvatski premijer svojim izjavama ponovo je uzburkao duhove dok se sve jače nameće pitanje kredibiliteta Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH. Otvoreno priznanja Vlade Hrvatske da se direktno miješala u posao visokog predstavnika u BiH nije izazvalo Schmidta da reagira niti se još uvijek očitovao po ovom pitanju. Ali, potpuno je jasno da svi medijski izvještaji o ranijem djelovanju Schmidta i nisu samo mrtvo slovo na papiru, već ozbiljan apel kako za domaću tako i za svjetsku političku elitu. Može li Schmidt s ovako poljuljanim autoritetom nastaviti obnašati ulogu visokog predstavnika u BiH?

Država BiH nikada nije imala velike zahtjeve, izuzev minimalnih civiliziranih ponašanja da se odluke visokom predstavniku ne diktiraju iz Zagreba i Beograda!

A, podsjećamo na saznanja Patrije iz avgusta mjeseca kada se Schmidt žalio na “neizdrživ” pritisak Republike Hrvatske u vezi s pitanjem izmjena Izbornog zakona.

Ujedno, tada je visoki predstavnik u BiH otvorio i novu rundu razgovora sa predstavnicima političkih stranaka, a koji su se odvijali skoro u tajnosti.

Visoki predstavnik još nikada konkretno nije objasnio kako i zašto, a prije svega u ime koga je želio uništiti suverenitet, vladavinu prava, demokratiju, ljudska prava u Bosni i Hercegovini? Sada je tajnu otkrio Plenković i to javno. Schmidt u ime Hrvatske želio je u BiH nametnuti novi aparthejd.

U ime Hrvatske Schmidt je pokušao proglasiti kraj održivog povratka, dok je u isto vrijeme Milorad Dodik ‘trljao’ ruke na spomen toga, a dok i ono malo povratnika sa strahom liježe u krevet i sa strepnjom šalju djecu u školu!

Na hiljade građana u BiH pred zgradom OHR-a pokazalo je da ne žele ništa više ni manje od onog što gospodinu Schmidtu, kao i drugim Nijemcima i Njemicama, garantuje ustav Njemačke, ali pod pritiskom Hrvatske Schmidt djeluje drugačije.

Visoki predstavnik kao odgovorna osoba za nadgledanje provedbe civilnih aspekata Mirovnog sporazuma trebao bi sarađivati sa građanima i institucijama Bosne i Hercegovine, te međunarodnom zajednicom kako bi osigurali da se Bosna i Hercegovina razvije u mirnu i održivu demokratsku zemlju, na putu ka integracijama u euro-atlantske institucije.

Ono što nam nudi Schmidt BiH udaljava od tekovina demokratskog društva.

OHR također usmjerava aktivnosti na uspostavu vladavine prava, što je početna tačka i ključni uvjet za napredak u svim drugim oblastima reforme. Ali, malo od toga nam Schmidt pruža.

Možda smo previše i očekivali od osobe koja je odlikovana odličjem Red Ante Starčevića inače člana Kršćanske socijalne unije ‘koji razumije i Rusiju’.

I njegov dolazak u BiH preko Dubrovnika i Mostara dao je naslutiti način njegovog budućeg djelovanja.

Pitanje je sada je li Plenković, svom kolegi po stranačkim bojama (Christian Schmidt), javnim priznanjem o ‘mjesecima temeljite i detaljne te i diskretnih razgovora o izmjenama izbornog zakona u BiH’ uzvratio ‘uslugu’, jer ovaj ipak nije ispunio dogovoreno. Nakon ovakvih javnih priznanja Schmidt je izgubio kredibilitet u budućem djelovanju, a poznavajući opus rada Plenkovića, ne može se reći da je njegova izjava slučajna ili nepromišljena.

Ona je na neki način kulturnija od one Milanovićeve koji je poručio – ‘Schmidt postao Schultz, Scholtz, nekakav svinjar, netko tko nema legitimitet’, ali poruka je ista – nisi ispoštovao naše zahtjeve!?

Ali, konsekvence za Schmidta su velike, do te mjere da se ostanak Schmidta na ovoj funkciji dovodi u pitanje.

(nap.ba)

Autorski tekst Farisa Vehabovića, sudije Evropskog suda za ljudska prava: Ponuđenim izmjenama izbornog zakona se uvodi nova diskriminacija

Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.

Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.

Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).

Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.

Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.

Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.

Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.

Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona – Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.

Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.

Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)

Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.

Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.

Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.

Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.

Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevski bojkot slobode

Na prvi pogled, sve se doima savršenim: stiglo je ljeto, Sarajevo je puno turista, a prošla sedmica je pokazala i glad za događajima, suzbijanim u vrijeme pandemije. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine proslavljen je rođendan britanske kraljice, susreta, konferencija, koncerata i događanja je bilo i više no u pretkorona dobu.

Slavljen i hvaljen, a onda … 

Izdvojit ću, ipak, samo dva, oba otvorena za sve zainteresirane: Festival slobode i History Fest. Ovaj je drugi organiziran već šesti put u aranžmanu Udruženja za modernu historiju i kao i uvijek ekipa okupljena oko dr. Husnije Kamberovića istinski se angažirala da ponudi i značajne teme i kompetentne goste iz zemlje, regiona i svijeta. Centralna tema ovogodišnjeg Festa bila je “Rat, civili, migracije: Bosna i Hercegovina i jugoistočna Evropa 1942. i 1992. godine” i ne treba zaista posebno naglašavati s kolikim užitkom su praćene izložbe, radionice, debate i predstavljanja knjiga, a da i ne pominjem poslasticu od prikazivanja filma “Zalazak stoljeća – Testament L. Z.” i razgovor s Lordanom Zafranovićem.

Dovoljno je, valjda, reći da imena poput Dubravke Stojanović, Xaviera Bougarela, Milivoja Bešlina, Sonje Biserko, Dejana Ubovića, da ne nabrajam dalje, obećavaju utemeljenu i argumentiranu raspravu o ponuđenim temama, provocirajući preispitivanja domaće, regionalne i globalne stvarnosti i propitujući i one tabu teme koje nisu uobičajene u ovdašnjoj javnosti. History Fest, kako god to zvučalo, namijenjen je i mladima i starima, ali ipak je fokusiran na – haj’mo to tako reći – stručniji i obrazovaniji svijet, lijevo orijentiran, spreman da preispituje prošlost i promišlja budućnost. Vjerovatno je i zato Jasmin Branković, jedan od promotora knjige Roka Markovine “Mostar: Kronika destrukcije (1990. – 1992.). Dolazi rat” odbio da u predgovoru izdanja, inače ispisanog rukom Dragana Markovine, našeg kolumniste i sina autora, ostane rečenica o poraženom čovjeku – i Roko i knjiga o Mostaru, koliko se god iz današnje perspektive doimali odveć utopijski, istinski su svjedoci da može i drugačije i bolje: ako ćemo suditi po autoru, dovoljno je voljeti onaj Mostar kojeg su definirali suživot, razumijevanje i život u čijem je središtu čovjek sa svim onim svojim vrijednostima koje su oduvijek donosile napredak. Ne, nije riječ o tehnološkim, industrijskim ili svemirskim dometima, u pitanju su temeljne ljudske vrijednosti, principi, svjetonazor i širina koja podrazumijeva poštivanje drugog i drugačijeg, borba za njegova stajališta i onda kada su svjetlosnim godinama udaljena od vlastitih. Zato Roko, partizan, Mostarac i svjedok koji nam dokumentira dijelove naše zajedničke prošlosti nije i ne može biti poražen, jer ideja za koju se zalaže i bori predstavlja onu vrstu civilizacijskog dometa koja znači bolji i ljepši svijet.

History Fest je trajao skoro pet dana, dr. Kamberović je bio prijatno iznenađen i odzivom i posjećenošću, a nekako u finišu preklopio se sa dvodnevnim Festivalom Sloboda narodu, koji je u Domu mladih organizirala Pro Educa, udruga na čijem je čelu Srđan Puhalo. Iako je uistinu šteta da se ovakva dva festivala događaju istovremeno, nema uopće sumnje da je upravo Sloboda narodu okrenuta daleko široj publici, a i gosti su daleko prisutniji u javnom životu kako domaćem, tako i regionalnom. Riječ je o vodećim novinarima Balkana, od glavnog urednika Nina Milana Ćulibrka, našeg beogradskog kolumniste Boška Jakšića, preko Gorana Milića, Zlatka Dizdarevića, Jelene Obućine, do svima znanih Sergeja Trifunovića, Žarka Puhovskog, Svetislava Basare i(li) našeg Dine Mustafića. I teme su bile – kako god to zvučalo – vrlo savremene i bolne: Odnos Srbije i Hrvatske prema BiH, Kako živjeti s teorijama zavjere, Građanska BiH, sad, nekad ili nikad, Koga treba liječiti – LGBT osobe ili društvo, Kako pospremiti nered na Balkanu… Namjerno preskačem one koje se dotiču medija i novinarstva, s obzirom na to da znam i predobro koliki interes izazivaju naročito kod raznoraznih glasnogovornika svih radikala. Pa ipak, ništa od pobrojanog nije bilo dovoljno motivirajuće da se publika odazove?! Oba dana Festivala Sloboda narodu prošla su uz iznimno malu posjećenost, čak su na samom otvaranju najjaču ekipu činili ambasadori sa glavnim pokroviteljem Festivala Johannom Sattlerom, šefom Delegacije i specijalnim predstavnikom EU u BiH na čelu.

Da je riječ o bojkotu, razumio je i sam Puhalo, koji se našalio na vlastiti račun, objašnjavajući da se i pored napisanog govora odlučio za živu riječ, iako “u zadnje vrijeme svašta pričam”. Ne može biti direktnija aluzija na nedavnu harangu koju je preživio nakon što je postavio pitanje o tačnom broju djece ubijene u Sarajevu tokom rata devedesetih. Do dan ranije bio je slavljen i hvaljen, jer je propitivao granice moći Milorada Dodika i provocirao vodeće političare Republike Srpske, a onda je – nakon spornog tweeta – dospio na sarajevsku crnu listu moćnu, čini se, više i od američkih i od britanskih. Na Puhala se digla domaća kuka i motika, svakovrsnih provenijencija, a odmah potom i na Jasmilu Žbanić, koja je pozvala nadležne da dokumentirano odgovore na pitanje zahvaljujući Srđanu uz opasku da smo to pitanje trebali postaviti mi u Sarajevu.

Ne dopušta pitanja

Čini se da smo odgovor na sva pitanja o propitivanju vlastite prošlosti i odnosa vlasti prema vlastitim obavezama u koje nesumnjivo spada i Knjiga mrtvih u vrijeme opsade dobili upravo na Festivalu Sloboda narodu: Sarajevo ne dopušta pitanja, a još je manje spremno za odgovore. Nekadašnja moć čaršije, ona sublimirana u čuveno pitanje Ivi Andriću – Književnik, napiše li se štogod, dobila je svoju reinkarnaciju na društvenim mrežama i ako je nekada služila da zabavi puk i nasmije raju, danas služi za širenje mržnje prema svima koji se usuđuju ne samo misliti drugačije već misliti uopće. Zato je Sloboda narodu bojkotirana u gradu u kome slobodu diktiraju vlast i moć, a s obzirom na nedavno podilaženje hejterima od strane gradskih oca i majke gradonačelnice u slučaju kratke suknje Lidije Bačić, čini se da je i premalo zainteresiranih za osvajanje bilo kakve slobode. Partijsko podilaženje širokim narodnim masama i dovelo je glavni grad BiH u stanje svijesti koje javnost mjeri izjavama u taksiju, a nauku teorijama zavjera. Zaglušujućoj mržnji sve se jadnije suprotstavljamo, potpuno nespremni na pogled u vlastito (gradsko) ogledalo. I oni džepovi otpora koji postoje – a tu zaista mislim prevashodno na nevladin sektor i one mlade ljude, poput udikovaca – bivaju izolirani s ciljem da se uguše, a što je najtužnije, u tom gušenju nesebično pomažu i kolege i koleginice iz istog sektora, nespremni da se međusobno uvežu i podrže, ali zato odveć raspoloženi da se dodvore vlastima. Mogu samo zamisliti kako bi prošao Festival slobode da je – kojim slučajem – Puhalo odlučio da ga poprati (uz strip) i izložbom radova s konkursa za spomeničko rješenje na Kazanima. Srećom, radovi su izloženi na posjećenijem History Festu, a Sarajevu ostaje gorak okus vlastitog poraza: onom boljem licu i Beograda i Zagreba spucali smo šamar i pokazali da i mi konje za trku imamo. I doslovno.

Analiza Seada Numanovića: Hoće li Gordana Tadić biti uhapšena?

Niko nije demantirao tekst portala Istraga.ba o tome da je glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Gordana Tadić spriječila pripremljeno hapšenje Miomira Savičića. On je osumnjičen za ratne zločine, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.

Tadić, tvrdi Istraga.ba, a kasnije to praktično potvrdio i BIRN BiH, nije htjela potpisati zahtjev za njegovo privođenje jer “nije željela spektakl”.

Dok se ljudi u Bosni i Hercegovini, prema naredbama iz Tužilaštva hapse “za metar drva” ili optužuju za nepostojeća krivična djela, ratni zločinci ne samo da se ne hapse, nego im se i dojavljuje bezmalo svaki detalj potencijalnog procesa protiv njih. Savčić nije “obični čovjek” .On je nekadašnji komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) optužen da je pomagao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine!

Ali, eto, kako ne bi “bio spektakl”, Savičić se sam pojavio pred Tužilaštvo BiH!

Ovo je samo jedan od bezbroj primjera skandala koje producira Tadić i tim njoj odanih tužilaca. Već smo dobrano oguglali na druge “spektakle” koje produciraju. Protivno svim principima struke, ali i morala – da o zakonima i ne govorimo – iz Tužilaštva BiH redovno “cure” optužnice s pažljivo probranim materijalima poslanim odabranim medijima.  Medijska strategija, kako se nedavno izjasni jedan od Gordaninih tužitelja, za cilj ima osuditi prije presude, ali i vršiti pritisak na Sud. Ako to nije krivično djelo, onda krivičnih djela nema i teško nama!

Jer, nekažnjavanje onih koji su i po struci i po zvanju i po znanju koje bi morali imati, upućeni u to šta jeste, a šta nije zakonito, stvara sve opasniju atmosferu bezzakonja i anarhije!

A u vremenu Gordane Tadić toliko smo se nagledali i neznanja, i bahatosti i nepravnog terora!

Osoba koja se optužuje za genocid u Srebrenici, na slobodi je.

Osobe koje su radile po nalogu Tužilaštva BiH neselektivno se hapse, progone, stavljaju na stub srama, preko noći onda neki postaju “zaštićeni svjedoci”…

Skandali o kojima bruji cijeli svijet (Afera “Ikona”), zataškani su!

Osobe koje su dokumentirale korupciju u najvišim vrhovima bh. pravosuđa (Afera “Potkivanje”) procesuiraju se da bi ih Sud na kraju oslobodio uz napomenu da se nisu ni trebali procesuirati jer nikakvih dokaza za optužbe nema niti je bilo!

Oštećeni i u tom postupku, naravno, tužit će državu BiH, Sud će po sili zakona presuditi da su oštećeni, a mi – poreski obveznici – i to ćemo iskeširati.

Sličnih, pa i gorih primjera je još jako puno.

Gordani Tadić i njenoj ekipi, ali i svim i sve brojnijim Gordanama Tadićima neće se desiti ama baš ništa. Oni će neometeno nastaviti svoj rušilački pohod!

Ekipa Gordane Tadić u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dotakla je novo dno. To da su produžena ruka politike – osovina Dodik – Čović – više se i ne krije. Pravda je spora, ali dostižna. Kad – tad ona zakuca i na vrata onih koji su se zakleli da će je poštivati, a brutalno je ponižavaju svojom bahatošću i političkom ostrašćenošću. Krajnje je vrijeme da Pravda zalupa i na vrata Gordane Tadić. I njene ekipe!

Kolumna Vildane Selimbegović: Smrt fašizmu, sloboda Ukrajini

Cijeli svijet broji dane ruske agresije na Ukrajinu, danas je devetnaesti, a analitičari upozoravaju kako je rat tek na početku. Evropa je sve glasnija i jedinstvenija, jedino Balkan nudi ekskluzivne vijesti: prošle subote – vjerovali ili ne – na planeti je samo u Banjoj Luci održan skup podrške Rusiji. Organizirali su ga Noćni vukovi, skupina terorista koji se predstavljaju kao moto-klub, najpoznatiji po tome što ih Vladimir Putin zove “svojom braćom”. Bosni i Hercegovini Noćni lvukovi su već godinama sinonim za sijanje straha, svako malo se pojave da prenesu poruke poput onih iz 2018, s turneje nazvane “Ruski Balkan”.

Poruka iz Tuzle

O kakvoj se ekipi radi, najbolje ilustrira podatak da ih je još Barack Obama, za vrijeme predsjedničkog mandata u Bijeloj kući, stavio na crnu američku listu, a onda je Milorad Dodik, danas član Predsjedništva BiH, kao predsjednik Republike Srpske njihovog vođu znakovita nadimka Hirurg odlikovao entitetskim Ordenom časti sa zlatnim zracima. Šta im je još dao, ne zna se, no javnost je 2014. slavodobitno obaviještena da su oni njemu poklonili prsluk i džemper sa grbom RS-a i svojim simbolom. Biće da su pokloni razmjenjivani i ovom prilikom, Dodiku je u subotu bio rođendan, no njegova je partija smatrala mnogo važnijim saopćiti na službenom Twitter nalogu kako su lider SNSD-a i Ratko Mladić, ratni zločinac doživotno smješten iza rešetaka zbog genocida i zla kojim je komandovao devedesetih, razmijenili čestitke, s obzirom na to da su rođeni istog dana. Mnogo važnijim se pak doima podatak da “Skup podrške bratskoj Rusiji” nije baš izmamio puno Banjalučana, tek je nekoliko stotina imalo potrebu poručiti kako je njihov zaštitnik Rusija sa Putinom.

Istoga dana, nekako u isto vrijeme, stotine hiljada Evropljana izašle su na svoje gradske trgove dajući potporu Ukrajini. Samo u Francuskoj oko 40.000 ljudi, među njima 16.000 Parižana, prosvjedovalo je osuđujući rusku invaziju: skupovi su održani na inicijativu Eurocitiesa, evropske mreže gradova, koja je pozvala sve gradove – bez obzira na to da li su članovi mreže ili ne – da se pridruže. Odazvalo se više od stotinu gradova, a centralni skup je održan u italijanskoj Firenci, čiji je gradonačelnik Dario Nardella ujedno i predsjednik Eurocitiesa. Na glavnom trgu u Firenci bilo je 20.000 ljudi, kojima su se videoporukama obratili gradonačelnici Varšave, Atine, Edinburgha, Marseillea, Madrida… ali i predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola. Ova malteška političarka je nedavno izabrana, nakon što je na liderskoj poziciji smrt zatekla italijanskog političara, nekada novinara, Davida Sassolija, čija se ostavština također pominjala. No, centralna ličnost skupa bio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čije je obraćanje emitirano i na brojnim drugim trgovima gdje su održavani protesti. Podsjećajući da je u njegovoj zemlji od početka ruske invazije ubijeno 79 djece, on je kazao kako Evropa to ne smije zaboraviti i zatražio još oštrije sankcije za Rusiju i uvođenje zone zabrane letova nad Ukrajinom. “Bombe padaju čak i na crkve i trgove kao što je vaš”, upozorio je ukrajinski predsjednik, govoreći o sistemskim granatiranjima koja svakodnevno trpe ukrajinske škole, bolnice, stambene četvrti.

U Firenci se spominjala i Bosna i Hercegovina, jer se naša Tuzla pridružila ovoj inicijativi, pa je gradonačelnik Jasmin Imamović o tome obavijestio gradonačelnika bratskog grada Bologne Mattea Leporu koji se pak u svom govoru, nimalo slučajno, prisjetio žrtava fašizma u Drugom svjetskom ratu: osvrnuo se, naime, na jedan od najvećih nacističkih ratnih zločina počinjenih na tlu Italije, u gradiću Marzabotto nadomak Bolonje, kada je ubijeno više od 770 civila, među kojima je bilo skoro 200 djece mlađe od 12 godina. Lepora je ovako poentirao: “Prije nekoliko godina predsjednik Sassoli je, sjećajući se masakra civila u Marzabottou, rekao – ovdje je rođena Evropa. Ja kažem: ne, Evropa još nije rođena. Evropa još nije rođena ako nismo u stanju da se ujedinimo danas pred invazijom na ovu veliku zemlju, Ukrajinu. Evropa još nije rođena ni kada govorimo o Srebrenici, gdje su ubijene hiljade ljudi. Želim pozdraviti gradonačelnika Tuzle koji se pridružio našoj inicijativi i napisao mi da će se danas i u Tuzli, na njihovom trgu, okupiti ljudi u znak sjećanja na slobodu”. I, zaista, više hiljada Tuzlaka okupilo se na Trgu slobode da pošalju poruke mira i osude agresiju na Ukrajinu. Organizatori skupa, uz Grad Tuzlu, bili su i Forum građana Tuzla i Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, a sam gradonačelnik Imamović je priznao koliko bolnih sjećanja ratne slike iz Ukrajine bude u Bosancima i Hercegovcima. Ali i poručio da nema razloga za strah, duboko uvjeren da će nikad jedinstvenija Evropa i SAD suzbiti i ambicije za separatizmom već deklariranih Putinovih marioneta u našoj zemlji.

(Ne)naučene lekcije 

Živa je istina da se strah od rata uvlači u domaće kosti. Kao što je i bjelodano jasno da se sudbina svijeta odlučuje u Ukrajini. I da upravo zato niko nema pravo na šutnju. Ako je ovo novosvjetsko jedinstvo osude ruske agresije na Ukrajinu istovremeno i put ka konačnom vraćanju stvarnim demokratskim i ljudskim principima, nade ima mnogo više nego se to u ovom času doima. Ukoliko se pak nastavi sa politikama dvostrukih aršina, loše nam se svima piše. Govorim naravno o (ne)naučenim lekcijama iz balkanskih ratova devedesetih i stradanju Bosne i Hercegovine, iskustvima za koje je Evropa već decenijama institucionalno i gluha i nijema. Utoliko je važnija poruka gradonačelnika Bolonje i njegovo prisjećanje na Srebrenicu, ali i na teška iskustva iz Drugog svjetskog rata. Ako smo išta naučili u onim godinama opsade Sarajeva, Bihaća, Goražda, Mostara… ali i Dubrovnika i Vukovara, jeste razlika između dobra i zla. Provoditelji zla su i u našim ratovima, jednako kao i danas u Ukrajini, opravdanja pronalazili skrivajući se iza nacije i vjere, s ciljem denacifikacije, kako to zove Putin, ili pak etničkog čišćenja kako je to kvalificirao Sud u Haagu u našem slučaju. Novinari su to i tada kao i danas zvali fašizmom, a institucionalna Evropa pronalazila načine da izmigolji od kvalifikacija, zaboravljajući pritom koliko se i sama udaljava od antifašizma, one iskonske i najveće vrijednosti za koju su se izborili pobjednici u Drugom svjetskom ratu. Ne tražim alibi za balkanske autoritarce, daleko bilo, ali njihovo današnje ponašanje dobrim je dijelom utemeljeno i rasplamsano na takvim odnosima civiliziranog Zapada. Što je Rusija koristila i koristi, ne samo za destabilizaciju Balkana već i za invaziju koju uživo pratimo. Ako je, kažem opet, novojedinstveni svijet konačno shvatio da se strmoglavo počeo urušavati onoga časa kada se odrekao antifašizma, nade zaista ima. U to ime: smrt fašizmu, sloboda Ukrajini!

(Oslobodjenje.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...