Analize

Ljubomir Filipović iz Crne Gore piše za Istragu: Nije Dritan pobijedio, pobijedila je crkva

Emocijama nabijena situacija u našoj zemlji zahtjeva od nas da ne zanemarimo emocije. Promjena na izborima nakon trideset godina vlasti jedne partije trebala bi da donese nadu, da probudi patriotizam i vjeru u bolje sjutra. Ipak, izborna noć i dan nakon te noći donijeli su nam strah praćen osjećajem neizvjesnosti i nesigurnosti. Gospodin Abazović je u srijedu rekao da je „gotovo sa evropskim Lukašenkom“ i dokazao da, iako doctor politikologije sa sarajevskog univerziteta, slabo barata komparacijom političkih sistema, a još slabije političkom geografijom. Neko bi trebao da gospodina Abazovića poduči da je Bjelorusija isto u Evropi, ali i da Đukanović nema veze sa Lukašenkom. Možda bi najbolje bilo da to urade njegovi koalicioni partneri i heroji promjene, koji danima na društvenim mrežama i u kolumnama po ruskim portalima veličaju lik i djelo upravo Aleksandra Grigorijeviča.

Da je Đukanović Lukašenko, gospodin Abazović bi davno bio u zatvoru i mučen u najboljem slučaju, a da je Crna Gora Bjelorusija, narod a bi, nakon pobjede na izborima, na ulice izašao sa crnogorskim zastavama, pokazujući zrelost i patriotizam. Kod nas se desilo suprotno, ljudi su izašli sa srpskim zastavama, izašli su pripadnici lokalnih podružnica organizacija poput Srbske časti i Noćnih vukova, i zapjevali su, ali nisu pjevali Crnoj Gori. Zapjevali su u mojoj Budvi, mediteranskom i antičkom gradu „Moj đedo silno je izgledo, i dalje je ljuta zmija kokarda mu sija“ i to na velikom razglasu instaliranom ispred gradske kuće, na Trgu sunca, koju je Abazovićeva URA „oslobodila“ još 2016. godine, davajući i tada jedan odlučujući glas za većinu Demokratskom Frontu.

Danas, nakon četiri godine, Demokratski Front u Budvi ima skoro apsolutnu većinu, i URA mu više i ne treba. Svejedno, URA je već juče ušla ponovo u staru koaliciju, birajući opet gradonačelnika iz redova islamofobnog i etno-nacionalističkog Fronta. Bez ijedne riječi o tehničkoj ekspertskoj upravi na lokalnom nivou.

Već četiri godine mi živimo realnost nove vlasti u Budvi. I moram napomenuti da sam tada kao zamjenik i jedno vrijeme vršilac dužnosti gradonačelnika i sam bio za promjenu. Ne samo da sam bio za promjenu, nego sam i aktivno učestvovao u njoj. Podnio sam ostavku zbog korupcije i svega onog lošeg što je predstavljala vlast DPS-a. Podnio ostavku, i u svom gradu organizovao opoziciju i koordinisao njihovim akcijama i značajno doprinio izbornoj pobjedi. Bio sam jedan od najdgovornih za rušenje osamnaestogodišnje koalicije DPS-SDP koja je izvojevala crnogorsku nezavisnost. Mislio sam da je smjena DPS preča od svega drugog. Naivno sam vjerovao da možemo ukrotiti konja velikosrpskog nacionalizma, ali smo se kao grad vrlo brzo našli pod njegovim kopitima, kako je to poetično primjetio Andrej Nikolaidis. Ogromne količine gradskog novca počele su da se koriste za razne ekstremističke festivale, događaje, okupljanja i organizacije, koje su često imale krinku humanitarnih i kulturnih događaja. „Besmtrni puk“, „Srbi za Srbe“, navijačke grupacije beogradskih klubova preplavile su Budvu. URA nijednom nije odreagovala na to. Čak su njeni funkcioneri aktivno uzimali učešća u ovim  događajima.

Zato sam odlučio da se na ovim izborima iskupim za svoju grešku iz 2016. godine, da ne bih doživio da se isto ponovi na državnom nivou. Iako sam sebe iskupio, nisam uspio da ubijedim ljude poput Abazovića da ne čine ovo što čine. Jer se ono što sam predmnijevao upravo događa pred našim očima. Nije Dritan pobijedio, niti je pobijedila njegova ideja građanske, slobodne i evropske Crne Gore. Pobijedila je crkva, I pobijedile su destruktivne snage i instituti probuđenog velikosrpskog nacionalizma. I to ne sponatno, već u jednom dobro osmišljenom i od strane srpske vlade finansiranom poduhvatu, koji aktivno traje od decembra prošle godine. Sadašnja situacija prijeti da dovede u pitanje spoljnopolitičko usmjerenje Crne Gore, da dovede u pitanje njenu posvećenost regionalnoj saradnji, i na kraju krajeva da nas dovede u situaciju da suštinski Crna Gora prestane da postoji kao nezavisna i prosperitetna država.Kada kažem ovo, svjestan sam da je teško formalno sve ovo odraditi u doglednom periodu. Ali ne morate formalno izgubiti nezavisnost, da biste izgubili nezavisnost. Ne mora se izaći iz NATO, da biste bili nekooperativna članica kaošto je trenutno Turska na primjer. Dovoljno je da se na par ključnih mjesta u spoljnoj politici ili bezbjednosnim strukturama provuku „eksperti“ lojalni Vučiću ili Putinu.

Ipak da ne završim sa mračnim anticipacijama, želim da otklonim svaku sumnju da bih ikad podržao bilo kakav pokušaj nasilne prekompozicije izborne volje građana koji bi nas povukao još dublje u ambis. Biračko tijelo je reklo svoje, i jedino što sada kao građanske snage možemo da uradimo je da agresivnije nego ikad pratimo poteze nove vlasti i da im ne damo da dišu. Da ih natjeramo da na scene kao one u Pljevljima odreaguju revnosno i da zaustave svoje pristalice u njihovim genocidnim namjerama. Ova zemlja je uz neka tragična dešavanja, kao što su Durbovnik, Bukovica, Štrpci, deportacije i Kaluđerski Laz, ipak uspjela da sačuva minimum bezbjednosti svojim građanima tokom devedesetih kada su svi oko nas gubili glavu. Glupo je da sada dopustimo zakašnjelom refleksu da nas potpuno resetuje.

Zašto smeta Debevec: Ko drži Sud BiH – kontroliše javne nabavke, izborni proces i optužnice    

Koliko god se dijelu javnosti činilo da je to samo “predizborni” trik Dodikov i Čovićev napad na predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca jedna je od najbitnijih bitaka za očuvanje kakve-takve nezavisnosti BiH i njenih institucija.

A, evo, zbog čega.

Sud Bosne i Hercegovine počeo je sa radom 8. maja 2002. godine, kada je Odlukom Visokog predstavnika imenovano prvih sedam sudija u Suda BiH. Dvije godine ranije, OHR je donio odluku o formiranju Suda BiH, što je kasnije potvrdio i Parlament BiH. Nadležnost Suda BiH definisana je članovima 7, 8 i 9 Zakona o Sudu BiH. Član 7 reguliše nadležnost za krivicu, član 8 za upravu, a član 9 apelacionu nadležnost.

“Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela: ugrožavaju suverenitet, tertorijalni integritet, političku nezavisnost, državnu bezbjednost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, te  mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”, navedeno je članu 7 Zakona o Sudu BiH.

Kada je u pitanju upravna nadležnost, Sud BiH, prema članu 8, “nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o ćutanju uprave, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlašćenja.  Istodobno, ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri vršenju javnih funkcija organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava i, na kraju,  rješava imovinske sporove između države i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, između entiteta, između entiteta i Brčko Distrikta i zmeđu institucija Bosne i Hercegovine koje su povezane sa vršenjem javnih ovlašćenja.

“Sud je također nadležan i za: rješavanje po prigovorima koji se odnose na kršenje izbornog zakona i dodatnih propisa i uputstava koje donosi Centralna izborna komisija BiH, te rješavanje u svim drugim predmetima kada je to predviđeno zakonom Bosne i Hercegovine”, navedeno je u članu 9 Zakona o Sudu BiH.

A sada da pojednostavimo. Krenut ćemo od krivične odgovornosti

Sudije Suda BiH odlučuju o svim predmetima koje provodi Tužilaštvo BiH. Ukoliko, na primjer, Tužilaštvo BiH namjerava nekome pretresti stan, oduzeti telefon – za to im je potrebna naredba Suda BiH. Žele li, pak, državni tužioci nekoga pritvoriti, potrebna im je odluka Suda BiH, odnosno sudije za prethodni postupak kojeg određuje – predsjednik Suda BiH. Dalje, ako, recimo, Gordana Tadić želi da se prisluškuje nečiji telefon, to ne može izvesti bez naredbe sudije za prethodni postupak Suda BiH, kojeg, opet, određuje, predsjednik Suda. U praksi to izgleda ovako. Tužilaštvo BiH je zatražilo određivanje pritovra i raspisivanje međunarodne potjernice za čovjekom koji je Facebook profile objavio fotomontažu Gordane Tadić. No, Sud BiH je taj prijedlog – odbio, jer je državni tužilac Ćazim Hasanspahić “preuranjeno” poslao prijedlog. To, dakle, nadležnost Suda BiH u prethodnom postupku. Stoga idemo dalje. Ne koristeći sudiju za prethodni postupak, Gordana Tadić može podići optužnicu protiv bilo koga. No, ta optužnica stupa na snagu tek onda kada je potvrdi sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Sudiju za prethodno saslušanje BiH određuje – predsjednik Suda BiH. Ukoliko, pak, optužnica bude potvrđena, predmet ide tročlanom sudskom vijeću, ili sudiji pojedincu, ovisno od zaprijećene kazne, na odlučivanje. Sastav vijeća određuje – predsjednik Suda BiH. Osim toga, sve sudije u nizu odlučivanja mogu preispitati nadležnost Suda BiH, odnosno Tužilaštva BiH za određena krivična djela, poput ugrožavanja suvereniteta, tertorijalnog integriteta, političke nezavisnosti, državne bezbjednosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.

Nakon krivične, dodatno ćemo pojednostaviti i upravnu nadležnost Suda BiH.  Ukoliko, recimo, postoje sporovi između entiteta oko raspodjele PDV-a, odlučuje Upravno odjeljenje Suda BiH. Šefa Upravnog odjeljenja imenuje – predsjednik Suda BiH. Nadalje, ako neko privatno preduzeće smatra da je oštećeno u postupku javnih nabavki, pravdu će zatražiti na Sudu BiH. Opet odlučuje Upravno odjeljenje. Za primjer ćemo uzeti – rješavanje pitanja vojne imovine. Upravno odjeljenje Suda BiH odlučuje da li će se neka vojna imovina knjižiti na državu BiH ili na entitete.

I za kraj – apelaciona nadležnost. Ovaj odjel Suda BiH preispituje sve prvostepene odluke Suda BiH u krivičnom postupku. Također, ovaj Odjel je nadležan i za rješavanje izbornih žalbi. To znači, ukoliko neka politička partija smatra da je oštećena tokom izbornog procesa na nekom od biračkih mjesta, a Centralna izborna komisija BiH odbije žalbu, konačnu riječ daje Apelaciono odjeljenje Suda BiH. Koje će sudije biti raspoređene u Apelacioni odjel – odlučuje predsjednik Suda BiH.

Dakle, preuzmu li funkciju predsjednika Suda BiH, Dragan Čović i Milorad Dodik sa svojim pomagačima iz Sarajeva, odlučivat će o krivici, javnim nabavkama, državnoj imovini i izbornom procesu.

Protiv Ranka Debeveca je, već smo naveli, podneseno nekoliko anonimnih krivičnih prijava, a jednu od njih je podnijela saradnica federalnog ministra unutrašnjih poslova – Aljoše Čampare. Gordana Tadić je već formirala predmete. Ukoliko donese naredbu o provođenju istrage protiv Debeveca, zbog toga što nije prijavio da posjeduje špansko državljanstvo, o svemu će obavijestiti Ured disciplinskog tužioca BiH. Ured bi, potom, trebao predložiti suspenziju Ranka Debeveca do okončanja krivičnog postupka koji je započet na osnovu anonimne prijave. Odluku o suspenziji donosi Disciplinska komisija VSTV-a, koju formira – predsjednik VSTV-a, u ovom slučaju – Milan Tegeltija. Bude li prihvaćen prijedlog za suspenziju, Tegeltija i njegov VSTV odlučuju ko će naslijediti Ranka Debeveca na mjestu predsjednika Suda.

Washington View: Moscow’s Campaign Against U.S. Democracy

Moscow’s election interference is not simply an attack on U.S. democracy but a means to weaken America’s global role. Russian intelligence agencies are engaged in disinformation offensives crafted to exploit rifts in American society and depict the U.S. as an ailing power. The Kremlin favors the re-election of Donald Trump because he is seen as a disruptive force and a potentially valuable partner. But even if Joe Biden wins the presidency, Moscow will promote domestic conflicts to challenge the legitimacy of the U.S. system.

Polarization between Republicans and Democrats is so pronounced in the U.S. that foreign actors have space to infiltrate disinformation whether to help or discredit either presidential candidate. Partisan rifts are also reflected in a deeply divided electorate, which is susceptible to a range of conspiracy theories. This has become most evident in the growing popularity of the Q-Annon movement, reminiscent of medieval witchcraft accusations, in which the Democrats are believed to be Satan worshippers, pedophiles, and cannibals who will be unmasked and imprisoned by Trump. Delusion, unrest, and mayhem in the U.S. works to Moscow’s advantage in the escalating struggle for global influence. Disinformation is not an end in itself – it serves at least three geo-strategic goals, which the Kremlin magnifies through official channels and an army of digital disinformers.

First and foremost, Moscow seeks to discredit American democracy as a failing and fraudulent system. It highlights supposedelection rigging, illicit campaign financing, voter suppression, media bias, or whatever exploitable controversies emerge during the U.S. election campaign. It can also include more active measures by hacking or fabricating Emails or some other texts at opportune moments, as witnessed with Hilary Clinton during the 2016 U.S. elections. For several months, Russian intelligence has been active in supplying Trump’s advisors and allies with scandalous disinformation to defame Biden and his family. The purpose is to help Trump win the elections or to undermine the legitimacy of the incoming Biden administration.

Unlike in communist times, Moscow no longer trumpets its own system as idyllic but primarily seeks to widen any fissures in Western democracies so they are no longer models for Russia’s neighbors and allies. Democratic systems can be depicted and discredited as facades for racism, xenophobia, and class division. The U.S. is portrayed as having irreconcilable social fractures, whether based on class, wealth, ethnicity, color, religion, region, or sexual identity, and with deepening rifts between “red” and “blue” states that no administration will be able to bridge. It may even intensify its promotion of separatism in the American south or a more comprehensive disintegration of the United States.

A second related Kremlin goal is to discredit U.S. officials as hypocrites for criticizing crackdowns on dissent and other civil rights abuses in authoritarian countries. Russia’s government revels in the portrayal of America as a country on the brink of civil war and impending collapse, thereby justifying its own allegedly successful handling of domestic opposition and unrest that ensures stability.

Third, and most critically, Moscow is eager to diminish the U.S. role in the world not only as the beacon of individual freedom but also as a trusted ally. Trump has unwittingly helped Putin on various occasions by openly questioning NATO’s purpose and threatening to withdraw U.S. troops from various key regions, including Europe. Ongoing domestic unrest supposedly underscores that Washington will be too preoccupied with its internal problems to assist any of its allies in a time of crisis. Moscow also promulgates the notion of America’s growing weakness, as evident in its inadequate handling of the COVID-19 pandemic. This can bolster arguments that the U.S. is a fading power, that national sovereignty has prevailed over American globalization, and that “liberal democracies” are on the decline.

The lesson is that all states should curtail their alliances with the U.S. and instead look toward Moscow and Beijing as models and leaders. This theme also has a domestic component in the U.S. by tapping into brewing sentiments among the American public that Washington should scale back its global involvement and curtail its international alliances and focus on rebuilding the U.S. economy and ensuring health care in the wake of the pandemic.

Ultimately, political polarization, domestic unrest, and civil conflict in the United States are not the key objectives for the Kremlin. They are the primary means to achieve strategic victory. The main goal is to restrict the U.S. to its own hemisphere, diminish America’s international alliances, and enable authoritarian states to carve up the world into spheres of influence.

Putin calculates that if Trump is re-elected he will feel more unrestrained in applying his version of “America First.” No longer dependent on the U.S. Congress for his political survival, Trump would have a freer hand to disregard Republican lawmakers and his national security team, which has maintained a pro-NATO orientation. Ideally for Moscow, such a scenario could result in reducing America’s role in Western institutions, removing all American troops from Europe, lifting economic sanctions for Russia’s invasion of Ukraine, forging a strategic partnership with Putin, and even sacrificing much of Europe’s east to Moscow in a new Yalta-like grand bargain.

A Biden victory is less welcome in Moscow, as it would refocus Washington on intensifying transatlantic cooperation and could presage a tougher policy toward Russia, including more effective strategic pushback for its ongoing attacks on neighboring states. Biden could also capitalize on pledges to reform America’s law enforcement institutions by pursuing a wider campaign in support of individual liberty and ethnic equality. This would mean greater attention to Moscow’s subjugation of political opponents and the numerous nations that are politically imprisoned in the Russian Federation. And there could also be an element of retribution from the new administration for persistent Kremlin attempts to besmirch the Biden family and the Democratic Party.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.)

Britanski historičar Marko Atilla Hoare piše za Istraga.ba: Operacija Halyard, četnici i Saveznici

Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani  antinacionalisti u samoj Srbiji.

Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.

U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.

Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.

Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:

„Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“

Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“

 

Pravosudna agresija : Gordana Tadić u misiji rušenja sigurnosnog sistema BiH

U posljednjih sedam mjeseci Tužilaštvo BiH je “formiralo” predmete protiv najmanje deset zvaničnika koje ne kontrolišu HDZ BiH ili SNSD. Većina predmeta je formirana na osnovu anonimnih prijava. Istovremeno, nijedan predmet nije formiran protiv bilo kojeg zvaničnika koji su povezani sa  strankama Dragana Čovića i Milorada Dodika. Predmeti su formirani protiv Dragana Mektića, Vahidina Šahinpašića, Osmana Mehmedagića, Muhameda Pekića, Selme Cikotića, Bisere Turković, Fadila Novalića, Mirze Hadžiomerovića, Ranka Debeveca, Slađe Čerkeza i drugih. Slijedi kratka analiza.

Protiv Dragana Mektića, državnog zastupnika SDS-a i bivšeg ministra sigurnosti BiH Tužilaštvo BiH je nedavno formiralo novi krivični predmet, a odnosi se na revizorski izvještaj za 2018. godinu i donaciju Češke Republike. Postupajuća tužiteljica je Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja. Ista tužiteljica je nedavno podigla optužnicu protiv Dragana Mektića, a u vezi sa nabavkom protupožarne opreme. Mektić je optužen da je prekršio Zakon o sukobu interesa BiH.

tužiteljica Vedrana Mijović

Krajem marta ove godine Tužilaštvo BiH je formiralo predmet protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Predmet je formiran na osnovu anonimne krivične prijave koja je Državnom tužilaštvu dostavljena nekoliko dana nakon što su SNSD i HDZ izgubili kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH. Debevec je prijavljen da posjeduje državljanstvo Španije koje nije prijavio. Postupajuća tužiteljica u tom predmetu je Vedrana Mijović. Priču o Debevecom državljanstvu u javnost su plasirala dva sarajevska portala – raport.ba i pressmedia, a kasnije su se u priču uključili Milorad Dodik i mediji pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Sud BiH odlučuje, pored ostalog, i o žalbi Branka Petrića na odluku Parlamenta o izboru članova CIK-a kojom su većinu izgubili SNSD i HDZ.

Zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirzu Hadžiomerovića prijavio je državni tužilac Oleg Čavka, nakon što je Ured disciplinskog tužioca podigao tužbu protiv njega zbog nezakonitog saslušavanja novinarke Žurnala Azre Omerović u okviru slučaja “kupovina diplome”. Čavka je svoja saznanja temeljio na osnovu informacija dobijenih od Muhameda Ajanovića, dekana Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i sive eminencije bh. pravosuđa, inače bliskog prijatelja predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije.

Muhamed Ajanović i Oleg Čavka

Čavka je u svojoj prijavi protiv zamjenika šefa UDT-a naveo da je Hadžiomerović dobio poklon od direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. U pitanju je novogodišnji poklon (boca vina i komad sira) koji je krajem prošle godine iz OSA-e dostavljen svim rukovodiocima pravosudnih institucija u Sarajevu. Predmet protiv Hadžiomerovića zadužila je državna tužiteljica Ivana Petković, inače bliska prijateljica Olega Čavke. Nakon formiranja predmeta, u sve se uključila i Aletnativna televizija iz Banja Luke.

Vahidin Šahinpašić je načelnik Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. Tužilaštvo BiH je ove sedmice potvrdilo Srpskoj novinskoj agenciji (SRNA) da je protiv Šahinpašića otvorena istraga. Nisu saopćili detalje, ali saznajemo da je predmet formiran na osnovu prijave Josipa Šimića, koji je bio optužen za krivotvorenje dokumenata na osnovu kojih su glavna državna tužiteljica Gordana Tadić i bivša potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić tvrdile da su – prisluškivane. Predmet protiv Šahinpašića zadužio je tužilac Ćazim Hasanspahić, također, jedan od najbližih saradnika Gordane Tadić i prijatelj njenog rođaka, HDZ-ovog zvaničnika, Mije Krešića.

Mijo Krešić i Ćazim Hasanspahić

Protiv Osmana Mehmedagića, direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH u Tužilaštvo BiH je formiralo dva predmeta. Prvi je formiran prošle godine, nakon što je u javnosti objavljen snimak kupovine diplome. Tada je, naime, objavljen i dokument da je Tužilaštvo odbilo voditi istragu protiv škola koje su u vlasništvu Ivana Ševe, biznismena bliskom HDZ-u BiH. Umjesto istrage protiv Ševinih tvornica diplomama, Tužilaštvo je počelo provjere protiv direktora OSA-e. Drugi predmet protiv Osmana Mehmedagića je formiran na osnovu anonimne prijave koju je, prema informacijama Istrage, napisao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Aljoša Čampara, a koju je, u saradnji sa svojom prijateljicom, u Tužilaštvo BiH poslala Čamparina savjetnica. Anonimna prijava prvo je objavljena na RTRS-u. Oba predmeta protiv Mehmedagića zadužio je državni tužilac Oleg Čavka.

Tužilaštvo BiH, potvrđeno je Dnevnom avazu, a prenesno na RTRS-u, formiralon je predmet i protiv državnog ministra sigurnosti Selme Cikotića. Predmet je formiran nakon što je Cikotić zatražio od Tužilaštva BiH da mu se dostavi informacija da li su svi stručni saradnici i istražitelji u toj instituciji prošli provjere koje se odnose na pristup tajnim podacima. Predmet je formiran zbog “miješanja u istrage”, prevashodno one protiv Osmana Mehmedagića.

I protiv ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković je formiran predmet pod oznakom KTA. Tužilaštvo BIH, prema informacijma Istraga.ba, provjerava detalje u vezi njenog putovanja u SAD, kada je sa sobom povela sina. Predmet je formiran nakon što je Ministarstvo vanjsklih poslova BiH odbilo dostaviti detalje o tome na koje je sve destinacije predsjednik Suda BiH Ranko Debevec putovao kao štićena ličnost.

Federalni premijer Fadil Novalić je pod istragom zbog slučaja “respiratori”. On je krajem maja čak i hapšen i za njega je tražen jednomjesečni pritvor. Zamjenica premijera Jelka Milićević, inače ministrica finansija koja je isplatila 10 miliona maraka za kupovinu kineskih respiratora, nije uhapšena , a ni osumnjičena. Istragu u ovom predmetu vodi Džermin Pašić, blizak prijatelj Dubravka Čampare, brata federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je na spornoj sjednici Vlade FBiH, prije nabavke respiratora, kazao da ne treba poštovati Zakon o javnim nabavkama. Ministar Čampara, također, nije ni saslušan u okviru istrage o ovom slučaju.

Osim protiv navedenih zvaničnika, Tužilaštvo BiH je formiralo predmete i protiv načelnika odjela za organizirani kriminal u SIPA-i Slađe Čerkeza, te protiv Muhameda Pekića, službenika Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Predmeti su formirani na osnovu anonimnih prijava, a jednu od prijava je zadužio tužilac Oleg Čavka.

Uporedo sa ovim predmetima, Tužilaštvo BiH je tražilo raspisivanje Interpolove potjernice za Sulejmenom Zukom, autorom fotomontaže koja je duboko uznemirila glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Raspisivanje potjernice tražio je tužilac Ćazim Hasanspahić.

Prijedlog za raspisivanje potjernice za Zukom

Nadalje, Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Ranka Petrovića iz Tuzle, zbog prijetnji Gordani Tadić i Larsu Gunaru Wigemarku, bivšem šefu Delegacije EU u BiH. Sud Bih, ipak, nije potvrdio optužnicu. Istraga je otvorena i protiv Nermina Aleševića, krajiškog biznismena koji je snimio slučaj “potkivanje” Milana Tegeltije. Alešvić je osumnjičen za neovlašteno snimanje, a predsjednik VSTV-a je postao – svjedok i oštećeni.

Alešević osumnjičen za neovlašteno snimanje Tegeltije

Za to vrijeme, Tužilaštvo BiH ignoriše – sumnjivu diplomu direktora Granične policije BiH Zorana Galića, oktivanje na RTRS-u identiteta zaštićenog svjedoka protiv premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, slučaj nabavke “poljske bolnice” u Republici Srpskoj, izvještaje Finansijske policije o višemilionskom kriminalu u mostarskom Aluminiju, prijave protiv direktora Uprave za indirektno oporezivanje Mire Džakule, nezakonito puštanje u BiH kriminalca Andrije Draškovića za kojim je raspisana Interpolova potjernica iz Belgije, prijave Centralne izborne komisije BiH o nezakonitim prijavama u dijaspori za glasanje poštom na predstojećim lokalnim izborima, haške dokaze protiv Nenada Stevandića kao člana Udruženog zločinačkog poduhvata u okolini Banja Luke, utaje poreza u kladionicama koje su u vlasništvu hercegovačkih tajkuna, kriminal u osiguravajućim društvima i školama koja su u vlasništvu hercegovačkog tajkuna Ivana Ševe, pranje novca preko Energopetrola u koju su uključeni zvaničnici Vlade FBIH, ali i hrvatske kompanije INA, slučaj “neustavni referendum” Republike Srpske, slučaj stan Gordane Tadić, pokušaj trgovine uticajem prilikom izbora člana VSTV-a u ime Tužilaštva BiH i, naravno, slučaj “potkivanje”.

Karijera građena muštulukom Sebiji Izetbegović: Od posljednje večere do ruke viška

Simbolično, 6. januara 2016. godine uvedena je diktatura na Kliničkom centru Sarajevo. Upravni odbor KCUS-a, tog dana, nije imao puno izbora. Sebija Izetbegović je bila jedini kandidat i izabrana je za generalnu direktoricu. Nekoliko dana ranije, Vladina komisija za izbor i imenovanje je završila posao i supruzi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića muštuluk je saopćio je Aljoša Čampara. Zauzvrat će od “Mame nacije” dobiti dva tableta. Za svakog sina po jedan.

Za Sebijinu naklonost godinama ranije su se borili Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je želio biti kantonalni premijer, a Čampara se nadao funkciji u Vladi Federacije, pa se od šefa kadrovske komisije SDA Asima Sarajlića nije razdvajao. Upravo je Čampara Asima Sarajlića “prebacio” na stranu Bakira Izetbegovića i njegovih ljudi koji su te izborne 2014. godine čekali smrt Sulejmana Tihića i konačni povratak Dvora na čelo stranke. Jednu grupu, Tihićevu, predvodio Adil Osmanović. Tu su još bili Sadik Ahmetović, Sanjin Haliimović, Salko Sokolović, Salmir Kaplan … Uz Izetbegovića, koji je, nakon bolesti Sulejmana Tihića, preuzeo stranku u svojstvu zamjenika predsjednika bili su Šefik Džaferović, Safet Softić, Mirsad Zaimović, Salko Selman i Senad Šepić. Aljoša Čampara te 2014. godine istovremeno je bio savjetnik Sulejmana Tihića (do njegove smrti) i honorarni savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Ubrzo će, zahvaljujući kadrovskim akrobacijama Asima Sarajlića, postati zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na toj je funkciji i dočekao izbore 2014. godine i stranački kongres. Tihićeva grupa je do nogu poražena, tako što je Izetbegović postigao sporazum sa Adilom Osmanovićem koji je dobio funkciju zamjenika predsjednika SDA, a izdao ostale. Iako je bio u Izetbegovićevoj kvoti, Senad Šepić tada nije izabran za potpredsjednika SDA. Ahmetović i drugi su postali marginalni u organima stranke koja je baš tada odlučivala o budućem predsjedavajućem Vijeća ministara BiH.

“Bit će doktor Denis Zvizdić”, prkosno je izjavio Asim Sarajlić, nakon što je dio stranačke baze iskazao nezadovoljstvo.

I bi Denis. Njegov prvi rođak Aljoša Čampara, zahvaljujući isključivo bliskosti sa Asimom Sarajlićem i Sebijom Izetbegović postao je federalni ministar unutrašnjih poslova. Elmedin Konaković je postao premijer Kantona Sarajevo. Čampara je u Vladi Federacije BiH pripremao teren za dolazak neformalne predsjednice na čelu KCUS-a, a Konaković je pripremao smjene na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Sebija Izetbegović u januaru 2016. godine je izabrana za direktoricu KCUS-a. Nekoliko mjeseci kasnije, uz pomoć kantonalnog premijera Elmedina Konakovića, preuzela je i Medicinski fakultet, nakon što je smijenila Almiru Džuvo.

“Pozdrav. Nadam se da neće biti nikakvih rezanja, posebno ne onih dijelova gdje hvalim Sebiju Izetbegović”, napisat će Konaković novinaru Žurnala Amarildu Gutiću dok je ovaj pripremao film – Sebija.

Između Konakovića i Čampare počeo se javljati animozitet zbog odnosa sa Sebijom Izetbegović, pa su se natjecali ko će je više hvaliti.

“Teško je biti supruga predsjednika Bakira Izetbegovića i voditi Klinički centar. Radi se o odličnom menadžeru. Opću bolnicu je ostavila u odličnom stanju. Ljekari na KCUS-u više ne rade privatnu praksu, nema koverata”, kazao je 25. jula 2017. godine Elmedin Konaković gostujući na N1 televiziji.

Aljoša Čampara je, pak, Sebiju Izetbegović pratio u stopu, a preko Asima Sarajlića je instalirao svoje kadrove u stranačku infrastrukturu i državnu službu koja će mu godinama kasnije poslužiti za jačanje uticaja u javnosti. No, netrpeljivost na relaciji Čampara-Konaković je bila sve veća, da bi, na kraju, upravo zbog njega i Huse Ćesira, predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, Elmedin Konaković napustio SDA. Aljoša Čampara je požurio u stranački bilten Stav da iznese stav o “disidentu”.

“Konaković se nametnuo verbalnim darom, no vrijeme je pokazalo da njegove riječi nisu u skladu s njegovim djelima. Što bi narod rekao – puno melje, malo žita daje. Konaković je, u osnovi, jedan opsjenar, što potvrđuje cijela njegova karijera, i ona sportska, i ona akademska, i ona politička. Nije ostavio mnogo toga čime bi se on mogao lično pohvaliti. Mislim da je kantonalna vlada koju je on predvodio radila mnogo bolje od svog premijera, koji zapravo nije radio, nego je okolo paradirao i pričao. Tu je bez premca”, kazao je Čampara o svom, tad već bivšem, stranačkom kolegi.

No, vratimo se kratko u 2016. godinu. Nakon lokalnih izbora, započela je bitka za gradonačelnika Sarajeva. Asim Sarajlić i Aljoša Čampara zajedno su “ubijedili” članove porodice Stojnić da glasaju za Abdulaha Skaku. Sabina Ćudić i naša stranka su izgubili utrku sa tada nerazdvojnim prijateljima. I godinu ranije, Asim Sarajlić je, na nagovor Aljoše Čampare i Denisa Zvizdića podigao ruku na Kadrovskoj komisiji SDA i smijenio Bakira Alispahića s mjesta člana Komisije za sigurnost SDA. Dakle, u skoro svim “kadrovskim” akcijama zajedno su učestvovali Aljoša Čampara i Asim Sarajlić. A onda su započele pripreme za izbore 2018. godine. Bakir Izetbegović je Denisa Zvizdića već bio promovisao za budućeg kandidata SDA za člana Predsjedništva. Baza je, zahvaljujući lobiranjima Aljoše Čampare, uglavnom predložila Zvizdića. Međutim, kao kandidat se pojavila i Sebija Izetbegović. Uplašen eventualnim sukobom sa  suprugom svog predsjednika, Zvizdić odustaje od kandidature. Ubrzo odustaje i Sebija Izetbegović. SDA je birala imeđu Šefika Džaferovića i Safeta Softića i izabrala ovog prvog. Denis Zvizdić se morao okrenuti parlamentarnom životu, pa je započelo lobiranje da on bude nosilac liste SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz sarajevske izborne jedinice. Noć pred zaključivanje listi, Denis Zvizdić i Aljoša Čampara su bili u stanu Asima Sarajlića.

Kantonalni odbor SDA već je odlučio da Asim Sarajlić bude nosilac liste SDA koju je želio Denis Zvizdić. Te noći, ispričat će svjedoci, Zvizdić uopće nije pomenuo listu. No, sutradan je od Bakira Izetbegovića tražio broj 1, odnosno eliminaciju Asima Sarajlića, Izetbegović je “zamolio” prvog do sebe da odstupi. Zvizdić je dobio mjesto nosioca liste, ali su te večeri on i Aljoša Čampara zauvijek izgubili Asima Sarajlića, koji je “spušten” na federalnu listu. Kasnije će se Izetbegović odužiti Sarajliću njegovim imenovanjem u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, a Aljoša Čampara je saveznike počeo tražiti u novogradskom odboru SDA, predvođenom Husom Ćesirom, čuvenim napadačem na kameru. Aljoša Čampara kao SDA-ov kandidat za Skupštinu Kantona Sarajevo podršku traži od novogradske SDA, pa mu se organizuju sastanci. Tih dana u stopu ga prati pripadnik SIPA-e Adis Drnda, koji je bio šef odjela za obavještajne poslove u sarajevskoj kancelariji SIPA-e. Sastancima prisustvuje i Damir Vejo, bivši saradnik Fadila Novalića u namjenskoj industriji, s kojim se razišao zbog podjele novca od posla iz Saudijske Arabije. Za Čamparu je te izborne godine lobirao i Hasan Hodžić, novogradski vijećnik koji će dvije godine kasnije biti uhapšen zbog korupcije i saradnje sa članom kartela Tito i Dino.

Nakon što je ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo, SDA Aljošu Čamparu delegira i u Dom naroda Federacije BiH, gdje postaje potpredsjednik Doma. No, uporedo sa “osvajanjem” funkcija u državi, Čampara gubi prevlast u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu, kojeg kontroliše njegov bivši prijatelj Asim Sarajlić. Federalni ministar unutrašnjih poslova prvo se kandidira za predsjednika KO SDA, ali nakon što je uvidio da su mu male šanse, mijenja strategiju. Odlučuje podržati Semira Efendića. Ipak, Asim Sarajlić  od Bakira Izetbegovića dobija zadatak da na mjesto predsjednika KO SDA dovede Fikreta Prevljaka, kojeg je, zbog ratnih veza, podržao i direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić Osmica. Istovremeno, zbog smjene Vlade Kantona Sarajevo, Sarajlić se nekoliko puta sastaje sa I Fahrudinom Radončićem, a sastancima prisustvuje i direktor OSA-e.

“Veliki i Mali su išli kod Fahre”, negodovao je Čampara na sjednicama Predsjedništva BiH, ne znajući da su Veliki – Asim Sarajlć i Mali – Osman Mehmedagić na sastanke sa Radončićem išli po nalogu Bakira Izetbegovića. Kako je počeo gubiti i povjerenje Izetbegovića, Čampara se udružuje sa Semirom Efendićem i zajednički organiziraju snimanje Asima Sarajlića u aferi ponatoj kao “Asim”. Upravo je Čampara najviše insistirao da se Sarajlić isključi iz SDA. Na kraju se Sarajlić povukao iz svih stranačkih organa, da bi samo koji minut kasnije Aljoša Čampara glasao za izbor nove Vlade Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Naime, Aljoša Čampara je podršku novoj Vladi uslovio povlačenjem ili smjenom Asima Sarajlića iz svih stranačkih organa.

Nakon Asima, na red je došao Fadil. Čampara je, već smo naveli, za svog prvog saradnika uzeo Damira Veju, bivšeg direktora UNIS GROUP-a. Vejo je smijenjen s te pozicije, zbog neraščišćenih računa sa Fadilom Novalićem. Istodobno, još jedna grupacija iz namjenske industrije okupljena oko Hamida Pršeša iz Goražda bila je nazadovoljna odlukama Fadila Novalića kada je u pitanju podjela dividente iz Ginexa. Pršeš će kasnije dobiti podršku Jelke Milićević, HDZ-ove ministrice finansija, da iz Nadzornog odbora Ginexa isključi Kadriju Kolića, inače suvlasnika firme KM Trade. Istu grupaciju, osim Jelke Mićević je podržao i Aljoša Čampara. Uslijedila je potom afera respiratori, a postupajući tužilac je bio Džermin Pašić, bliski prijatelj Aljošinog brata Dubravka. No, tim detaljima ćemo se baviti u nekom od narednih tekstova. Sada se vratimo SDA-ovim sukobima.

Shvativši da više nema podršku Obitelji, te da je Osman Mehmedagić, ipak, Izetbegovićev čovjek broj 1 u sigurnosnom sektoru, Čampara počinje da ruši direktora OSA-e. Nekoliko puta javno istupa protiv Mehmedagića, što u tom trenutku koristi i Vlada Republike Srpske koja Čamparine izjave ubacuje u svoj izvještaj upućen UN-u. u kojem navodi da OSA ruši institucije RS-a, a Čamparu označavaju kao “insajdera” iz SDA i ključnog svjedoka. Nezadovoljan gubitkom kontrole u KO SDA, Čampara, posredstvom svoje savjetnice Mirele Bubalo, pokreće i portal Pressmedia. Istovremeno, u Kabinet Ministra prebacuje i novinara portala klix – Ervina Mušinovića koji piše tekstove za Pressmedia, koje, potom, prenose Poskok i RTRS. Na kraju se Čampara odlučuje provesti operaciju “anonimna krivična prijava” protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH Ranka Debvecca. Gordana Tadić je uzima u razmatranje, Dodik pokreće kampanju protiv Debeveca, a RTRS ekskluzivno objavljuje krivičnu prijavu koju je poslala Čamparina savjetnica. Nakon što je sve raskrinkano, Čampara podnosi ostavku u Predsjedništvu SDA. Konačnu odluku o rušenju Vlade KS nije donio. Ali izlaskom Fahrudina Radončića iz koalicije sa SDA – Čamparina ruka više i nije toliko bitna.

Amer Bukvić optužuje crnogorskog biznismena: Duško Knežević laže da sam mu čestitao svrgavanje Mile Đukanovića

Direktor BBI Banke Amer Bukvić tvrdi da je crnogorski biznismen Duško Knežević izmislio da mu je čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

“Kada sam to vidio, odmah sam mu poslao poruku”, kazao je danas za Istraga.ba direktor Bukvić.

Zbog te, navodne, Kneževićeve izmišljotine Bukvić je danas, nakon teksta Istrage, podnio ostavku na mjesto člana Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici koji je u vlasništvu crnogorskog biznismena kojeg, zbog pranja novca, potražuje tamošnje pravosuđe.

“Poštovani gospodine Knežević, vezano sa Vaše izjave u program televizije A1 i navodne čestitke Amera Bukvića, predsjednika Uprave BBI Banke izbornim pobjednicima u Crnoj Gori, molimo Vas da objavite demanti. Amer Bukvić nije komentirao niti čestitao izborne rezultate u Crnoj Gori, ni javno niti privatnim porukama”, napisao je Bukvić Dušku Kneževiću.

Direktor BBI Banke ustupio nam je svoju prepisku sa odbjeglim biznismenom koji je svoje carstvo stekao u periodu dok je bio blizak prijatelj Mila Đukanovića.

“Šta je ovo? Kako ovdje mene spominješ? Nikada ti ja nisam poslao poruku da ti čestitam. Nevjerovatno. Ja se moram od ovoga ograditi. Nije mi jasno kako ovako hladno možeš neistinu pričati. Čuj, ja ti čestitao”, napisao je Bukvić u prepisci koju nam je ustupio.

Knežević je četiri sata kasnije odgovorio: “ti si stari moj jaran, ja znam da ti je Mila žao, ali moraš da ideš uz pobjednike”.

Preostalu prepisku Bukvić nam nije ustupio, ali je potvrdio da je bio angažovan na Kneževićevom Univerzitetu u Podgorici, te da su sarađivali oko organizacije Biznis foruma koji organizira BBI Banka. Duško Knežević je 2018. godine bio jedan od panelista na Bukvićevom sarajevskom Biznis forumu, a iste godine direktor BBI Banke je postao član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran.

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je vlasnik  Atlas Grupe u okviru koje je djelovala, Atlas Banka, Univerzitet Mediteran, a bio je i  vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve. U Rusiji im je 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje. Odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  i sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačeniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” bjavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Noć nakon posljednjih crnogorskih izbora, Knežević je u živom prenosu na svom youtube kanalu rekao da je primio čestitku od Amera Bukvića iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”, pročitao je Knežević navodnu Bukvićevu poruku.

British historian Marko Attilla Hoare writes for Istraga.ba: Operation Halyard, Chetniks and Allies

Right-wing Serb nationalists have for decades sought to rehabilitate Draza Mihailovic and his Chetnik movement, which during World War II collaborated with the Axis occupiers of Yugoslavia and carried out genocidal crimes against Muslim Bosniaks, Croats and other non-Serbs. Mihailovic was convicted as a war-criminal and executed in Yugoslavia in 1946, but in 2015 was rehabilitated in post-Communist, nationalist Serbia. However, the rehabilitation is deemed unwarranted by most mainstream scholarly opinion outside of Serbia, by almost all non-Serb opinion in the former Yugoslavia, and by left-wing and anti-nationalist opinion in Serbia itself.

Pro-Mihailovic propaganda in particular revolves around Operation Halyard, which involved Mihailovic and his Chetniks facilitating the rescue of Allied airmen from German-occupied Yugoslavia by the US’s Air Crew Rescue Unit (ACRU). During 1944, the ACRU flew seven evacuation missions from three Chetnik landing strips in Serbia and Bosnia, resulting in the evacuation of at least 343 US airmen, 8 British airmen and 66 others. For this, and with the Cold War in full swing, US President Truman posthumously awarded the anti-Communist Mihailovic the Legion of Merit in 1948. This legacy has been highlighted in recent years in the diplomacy of the US government, as part of its efforts to woo Serbia, which in turn has led right-wing nationalist Serbs to claim for him the mantle of an Allied war-hero.

In reality, Mihailovic and his Chetniks were opportunistic Great Serb nationalists whose policy was to collaborate with both Axis and Allied forces where necessary to achieve their war-aims, above all the destruction of their chief domestic political rivals for power in Yugoslavia, the Communist-led Partisans, who were the ones actually conducting most of the Yugoslav resistance to the occupiers. As early as 11 November 1941, Mihailovic met with representatives of the German occupiers at Divci near Valjevo, in order to ask them for ammunition with which to fight the Partisans. The Germans were unwilling to collaborate with Mihailovic’s Chetniks at this time, yet this did not stop the latter from turning their guns against the Partisans, helping to ensure the defeat of the Serbian uprising against the Germans and the expulsion of the Partisan main forces from Serbia. After this, part of Mihailovic’s Chetniks were legalised within the framework of the Serbian quisling forces serving the Germans, while his Chetnik commanders in Bosnia would reach agreements with the Croatian fascist (Ustasha) puppet-state for further collaboration against the Partisans. Collaboration between the Italians and Chetniks was particularly warm, and the Chetniks fought alongside the Italians in large numbers against the Partisans at the crucial Battle of the Neretva in February-March 1943, at which Tito’s Chief Operational Group narrowly avoided total destruction.

On 28 February 1943, according to the British Colonel William Bailey who was attached to Mihailovic’s staff, Mihailovic gave a speech in which he accused the British of perfidy and of ‘fighting to the last Serb’, and stated that ‘his enemies were ‘he Partisans, the Ustashas, the Muslims and the Croats’ and that ‘As long as the Italians remained his sole adequate source of benefit and assistance generally, nothing the Allies could do would make him change his attitude towards them.’ Subsequently, following the Italian capitulation to the Allies in September 1943, German collaboration with the Chetniks increased. On the basis of Field Marshal Maximilian von Weichs’s 21 November 1943 directive, several of Mihailovic’s top officers, above all Vojislav Lukacevic, Nikola Kalabic, Jevrem Simic and Ljuba Jovanovic-Patak, reached agreements for collaboration with the Germans. Simic, as the overall inspector of Mihailovic’s Supreme Command, renewed his agreement with the Germans on 17 January 1944. The agreement specified that the Mihailovic forces would receive ammunition and medical supplies from the Germans. Three days later Mihailovic ordered the buying of weapons and munitions from the Germans.

This extensive and systematic collaboration was primarily opportunistic in nature rather than due to any strong ideological identification with the Axis powers or sincere loyalty to them on Mihailovic’s part, and he hedged his bets by collaborating with the Allies as well. The evacuation of Allied airmen was his way of ingratiating himself with the Americans after he had already fallen out of favour with the British. However, even this was cynical in nature. According to a 1977 Research Report by Thomas T. Matteson for the Air War College of the US Air Force:

Although thankful for the protection provided by Mihailovic’s people, the returned airmen displayed a generally restrained enthusiasm toward their Chetnik saviors. Overall, the flyers agreed that their rescue was due in large part to the efforts o£ the ACRU field team and not, as some believed, to Chetnik loyalty or dedication to the Allied cause. In fact, there is indisputableevidence that Mihailovic concealed some airmen from the .ACRU field party in order to exhibit them as “Americanrepresentatives” to the Chetnik cause. For example, an American pilot who parachuted into Serbia on July 3, 1944, was kept by the Chetniks until October 4, 1944, when he escaped to the Partisans and was eventually evacuated on October 17.’

Furthermore, much fewer Allied airmen were rescued by the Chetniks than by the Partisans; according to Lieutenant-Colonel James Parton’s official ‘History of the M.A.A.F [Mediterranean Allied Air Forces], 1 September 1944 – 9 May 1945’, of 2350 airmen rescued from Yugoslavia the Partisans rescued 2,000 and the Chetniks only 350. Historian Robert J. Donia, in his study of the topic, estimates that the real figures for both Partisan and Chetnik rescues were significantly higher; nevertheless, that American-Serbian commemoration focusing on Halyard ‘whether by design or not, promoted the memory-based, one-sided, incomplete Chetnik version of the Halyard rescues and caused the larger, more numerous, and more strategically significant rescues aided by Partisans to vanish from public memory’.

Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića

Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.

„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta  Zorana Milanovića.

saopćenje Vlade RH o sastanku sa Milanović – Sečin

Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.

„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.

Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.

Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.

Igor Sečin na sastanku sa Putinom

Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Prošle godine je unaprijeđen za prvog potpredsjednika Rosnjefta, odnosno drugog čovjeka te moćne kompanije. U junu 2013. godine, prilikom sastanka sa premijerom Zoranom Milanovićem, bio je jedan od potpredsjednika Rosnjefta.

Prije nego se Milanović susreo sa čelnicima Rosnefta, u januaru i februaru te 2013. godine Hrvatsku posjetile dvije delegacije iz Rusije. Prvo je na sastanak u Zagreb došla delegacija Zarubrežnjefta, a onda u februaru i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Mediji u Hrvatskoj tada su objavili da se premijer Milanović odbio sastati sa čelnicima Gazproma, ali je, ipak, u junu iste godine Zoran Milanović u svoju kancelariju primio delegaciju sa još moćnijim Igorom Sečinom na čelu. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije.

Kako bi se što bolje pripremio za ulazak Hrvatske u EU, Milanović je nešto ranije započeo reformu energetskog sektora u Hrvatskoj. Resorni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru službeno usvojen 22. februara 2013. godine. I to po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, pohvalit će se kasnije Pavao Vujnovac, učestvovala je u kompanija Prvo plinarsko društvo iz Osijeka.

„U ovih par godina aktivno smo sudjelovali u kreiranju zakonskih i podzakonskih dokumenata koji su dali preduvjet za otvaranje tržišta”, hvalio se tada Vujnovac, vlasnik i osnivač firme PPD.

Pavao Vujnovac je blizak prijatelj Milanovićevog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji je bio član delegacije koja se kasnije sastala sa Putinovim izaslanikom Igorom Sečinom.

„Naravno da poznajem Vrdoljaka. Nije ništa neobično da se u gradu veličine Osijeka poznaju ljudi iz iste generacije’, kazao je Vujnovac 2014. u intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu.

Kasnije će PPD postati jedna od najbitnijih kompanija u Hrvatskoj, a kruna svih poslova je ugovor sa ruskim Gazpromom.

saopćenje PPD-a o ugovoru sa Gazpromom

“PPD i Gazprom potpisali dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom”, objavljeno je 15. septembra 2017. godine na stranici PPD-a.

To je značilo decenijsko partnerstvo Gazproma i PPD-a, a koje se odnosilo na distribuciju plina za balkansko tržište. Prvo plinarsko društvo tih će godina postati partner i mostarskog Aluminija kojim je neformalno upravljao lider HDZ-a BiH Dragan Čović. No, vratimo se Milanoviću. Nakon gubitka izbora i pozicije u SDP-u, Milanović se u igru vraća 2019. godine. Najavljuje kandidaturu za poziciju predsjednika Republike Hrvatske. Dio hrvatskih medija je tada objavio da će Zoran Milanović u kampanji imati podršku Željka Runje, prvog potpredsjednika Rosnjefta. Nakon što je izabran za predsjednika, hrvatski Nacional je objavio tekst pod naslovom: Rosnjeft želi podršku Milanovića u preuzimanju MOL-a.

Da Zoran Milanović gaji dobre veze sa Rusima, potvrdilo se i 14. septembra ove godine. Naime, na službenom twitter nalogu Ambasade Ruske Federacije u Zagrebu objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske uručio ruskom ambasadoru u Hrvatskoj  A.S. Azimovu Orden princa Branimira sa grbom republike Hrvatske “za njegov veliki doprinos razvoju rusko-hrvatskih odnosa”.

Twitter nalog Ambasada ruske Federacije u Zagrebu

Dva dana kasnije, Zoran Milanović je u Zagrebu primio Milorada Dodika. Potom su uslijedile izjave protiv zvaničnika u Sarajevu.

Sudska praksa i zabrana kandidiranja: Da li su za Sud BiH isti Nenad Stevandić i Mirad Hadžiahmetović?

Sudska praksa ne ide u prilog Nenadu Stevandiću i njegovoj Ujedinjenoj Srpskoj koje je Centralna izborna komisija BiH uklonila iz izbornog procesa zbog širenja međunacionalne mržnje.

“Pobijedit ćemo i Sud BiH i na izborima”, kazao je na konferenciji za medije u Banja Luci Nenad Stevandić, dan nakon odluke CIK-a da se Ujedinjenoj Srpskoj poništi ovjera kandidature za predstojeće izbore.

Ujedinjena Srpska je izjavila žalbu Sudu BiH i sada se očekuje odluka Apelacionog odjeljenja. Stoga Istraga.ba analizira dosadašnje slučajeve u kojima je uporište za svoju odluku u slučaju Stevandić tražila i Centralna izborna komisija BiH.

Prvi slučaj “uklanjanja” s liste bio je 2004. godine. Tadašnje Vijeće za izborne prigovore i žalbe poništilo je kandidaturu Ljubiši Kragulju, SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke. Osim toga, izrečena mu je i novčana kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Kragulj je tada pozivao na linč pojedinih novinara i medija. Zbog stava CIK-a žalio se Sudu BiH, ali je odluka o njegovom uklanjanju s liste – potvrđena.

Dvije godine kasnije, u kampanji za Opće izbore 2006. godine, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu u Tesliću putem megafona puštala pjesme koje mogu izazivati strah. Kažnjeni su novčanom kaznom u iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Lokalni izbori 2008. godine. Kandidat Srpske napredne stranke Vinko Perić je na svojoj TV stanici VIKOM puštao spotove koji mogu izazivati nacionalnu mržnju. Odlukom CIK-a poništena je njegova kandidatura i izrečena mu je kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Tokom kampanje 2010. godine predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je na nacionalnoj osnovi vrijeđao Bojana Bajića, nazivajući ga Radovanom Karadžićem. Zbog širenja međunacionalne mržnje, CIK ga je, po dva osnova, kaznio novčanom kaznom u ukupnom iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio odluku.

CIK je 2012. godine novčano kaznio i Peru Barbarića koji je se slikao odjeven u vojničku uniformu, a pored fotografije je pisalo: “Postrojba posebne namjene GAVRANI”. Njegovoj stranci HKDU izrečena je sankcija u iznosu od 3000 KM, dok je on lično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1000 KM.

U oktobru 2014. godine CIK je poništio kandidaturu Dalibora Trapare, kandidata Socijalističke partije za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Socijalistička partija je kažnjena sa 5000 KM. Sud BiH je potvrdio odluku CIK-a.

Na posljednjim lokalnim izborima CIK je sa kandidatskih lista uklonio Salmira Kaplana, Demira Mahmutčehajića i Ahmeta Ljubovića zbog ometanja izbornog procesa u Stocu.

Zbog puštanja pornografskih snimaka tokom svoje kampanje, CIK je 2012. godine poništio i kandidaturu nezavisnog kandidata za načelnika Općine Zenica Mirada Hadžiahmetovića. On se, potom, žalio Sudu BiH, ali je Apelaciono odjeljenje potvrdilo odluku CIK-a. Hadžiahmetović je nastavio sa žalbama sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je konačno odbacio njegove žalbe, čime je, faktički, potvrđena odluka Centralne izborne komisije BiH.

Upravo slučaj Mirada Hadžiahmetovića je, prema informacijama Istrage, jedan od onih na koje se pozivaju članovi CIK-a u svom odgovoru dostavljenom Sudu BiH. No, da li će ista pravila vrijediti  za Mirada Hadžiahmetovića i Nenada Stevandića?

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Istraga objavljuje materijalne dokaze i fotografije: Čamparina savjetnica poslala anonimnu prijavu...

“Dobro vam veče. U večerašnjem dnevniku gledajte: kako SDA preko Obavještajno bezbjednosne agencije prisluškuje svoje neistomišljenike. RTRS u posjedu krivične prijave protiv direktora OBA-e...