Analize

Svi atentati na Gordanu Tadić: Eskort i dama

Prije sedam dana, negdje u blizini Maglaja, na magistralnom putu M17, tada nepoznati vozač pretekao je automobile u kojima je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik sa pratnjom. Pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su “o nemilom gogađaju” obavijestili MUP Ze-Do Kantona, vozač je identifikovan, izdat mu je prekršajni nalog i priča je završena. Niko, pa ni Milorad Dodik to preticanje nije okarakterisao kao pokušaj atentata niti je izdato saopćenje za javnost.

Žurno je žurila kući

Petak je, 19 februar, i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je je žurila kući. U njenom eskortu, odnosno motorizovanoj pratnji, bilo je vozilo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Olovski sitni kriminalac Arnel Ibrišević, inače sklon ludovanju na cesti, pretekao je crne automobile. Dovoljno za žurnu policijsku akciju i priopćenje Borisa Grubešića.

“Otkrivena i privedena osoba koja je ugrožavala sigurnost i ometala kretanje glavne tužiteljice i njezine sigurnosne pratnje”, izvijestio je Boris Grubešić sve medije.

Bio je ovo, dakle, posljednji pokušaj atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja je krajem januara, na sastanku zatvorenom za javnost, izvijestila rukovodstvo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izvijestila da “samo pije svoju vodu”, jer ima informaciju da će je nepoznate osobe otrovati – novičokom, nervnim otrovom koji su “razvili” ruski naučnici za potrebe režima Vladimira Putina.

Otruj me, care

No, zbog opasnosti od trovanja novičokom Gordana Tadić  je odličila da još ne informira javnost koja svakodnevno, preko Avaza i njenog živog štita Muriza Memića, izražava zabrinutost zbog ugroženosti glavne državne tužiteljice.

Preticanje u Olovu, rekosmo, posljednji je u nizu “pokušaja atentata” na beskompromisnu tužiteljicu Tadić. Ali kako bismo javnosti dočarali s kakvim se sve “nedaćama” susreće glavna državna tužiteljica, podsjetit ćemo, ukratko, na sve dosadašnje neuspjele atentate.

Zimbabve calling

Tog 4 juna 2019. godine bilo je tačno 13 sati i 11 minuta kada je  glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić zazvonio mobilni telefon. Na displeju je bio ispisan broj 00263787112933. Nije se htjela javiti. Pola sata kasnije uslijedio je novi poziv pa sat kasnije još jedan. Logičan zaključak – ovo je pokušaj atentata. Uslijedila je žurna reakcija prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BIH.

“Dana 4. 6. 2019. godine, policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH obaviješteni su od strane gđe Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, da je tokom navedenog dana, dok se nalazila na službenom putu u Bukureštu, u vremenskim intervalima 13.11, 13.44 i 14.49 sati na svoj mobilni telefon zaprimila telefonski poziv sa broja 00263787112933. Na pozive se nije htjela javiti iz razloga jer se ispod pozivnog broja nalazilo ime države Zimbabve, iz koje imenovana nema od koga primiti poziv, pisalo je u dopisu upućenom svih državnim policijskim agencijama.

Sličnu “neugodnost”, koja ugrožava njenu sigurnost, Gordana Tadić je pretrpjela i dva dana kasnije, kada je zaprimila dva telefonska poziva sa broja 00373905129900. Na pozive se, logično, nije htjela javiti, jer je ispod broja pisalo Moldavija, a iz te države je nema ko zvati, jer nikoga ne poznaje.

“S obzirom na to da je gospođa Tadić prije nekoliko dana zaprimila prijetnje putem telefona u Tužilaštvu BiH, ista traži da se izvrši provjera predmetnih telefonskih brojeva”, navedeno je obavijesti policijskim agencijama u junu 2019. godine.

“Pakneni” plan atentata

Prava drama odvijala se u Tužilaštvu BiH krajem decembra 2017. godine. Slavko Tadić, suprug glavne državne tužiteljice Gordane Tadić primijetio je da na njegovom automobilu nešto nije u redu sa kočnicama. Odmah je obaviještena Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, a tadašnji dežurni državni tužilac Miroslav D. Marković žurno je angažirao protivterorističku jedinicu SIPA-e Brojne policijske snage bile su oko kuće Gordane Tadić i naređen je pregled kočnica automobila. Ubrzo je utvrđeno da se ne radi o terorizmu, već da je u pitanju kvar na automobilu. Ukratko, suprug Slavko nije redovno mijenjao disk pločice zbog čega je kočioni sistem “zaribao”.Nakon što im je saopšteno da je u pitanju samo kvar na automobilu, suprug Slavko Tadić je odbio otići u SIPA-u kako bi potpisao izvještaje o uviđaju.

Olovo u srcu

Septembar je 2018. godine i Tužilaštvo BiH je izdalo žurno saopćenje.

“Na području ZDK, na teritoriji općine Olovo, u petak, 07.09.2018. godine, desio se incident u kojem je ugrožena sigurnost v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić, kao i osoba iz njene pratnje i osiguranja.   Nepoznati vozač i vozilo, krećući se velikom brzinom, ostvarilo je kontakt sa policijskim vozilom MUP-a ZDK koje se nalazilo u pratnji vozila Tužilaštva BiH, nakon čega se nastavilo kretati prema vozilu u kojem se nalazila v.d. glavnog tužioca, te je samo brzom reakcijom vozača izbjegnut udes. Nepoznato vozilo udaljilo se velikom brzinom sa mjesta događaja. O incidentu je informisan dežurni tužilac Tužilaštva BiH, te policijske agencije intenzivno tragaju za vozačem i vozilom koji su prouzrokovali nesreću.  Zbog navedenog incidenta pojačane su mjere sigurnosti v.d. glavnog tužioca”, navedeno je tada iz Tužilaštva BiH.

NN atentator nikad nije identifikovan i uhapšen, ali je glavna državna tužiteljica nastavila beskompromisnu borbu protiv svih vrsta organiziranog kriminala.

Evo ove rumen Ruže

“Meni je kolega rekao – Ružice, OSA te sluša. Ja sam se poslije raspitala, kako je to moguće? Jesam li ja neprijatelj države, jesam li terorista?“, zapitala se tadašnja potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kada je u početkom septembra 2017. godine Josip Šimić – Đinđić objavio krivotvorene dokumente SIPA-e u kojima je navedeno da “NN” osobe uhode i prisluškuju nju i glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.

Nije se dugo čekalo na “žurno priopćenje”.

“Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić”, saopćilo je tada Tužilaštvo BiH.
Krunski svjedok Josip Šimić – Đinđić je, ubzro, optužen za krivotvorenje tih dokumenata a  Gordana Tadić je kasnije optužila inspektora SIPA-e Vahidina Šihinpašića zbog nezakonitog hapšenja Josipa Šimića. U istom predmetu, Gordana Tadić je bila i tužilac i svjedok. Optužnica nije potvrđena a Tužilaštvo BiH nikada nije okončalo istragu o prisluškivanju glavne tužiteljice tog Tužilaštva.
Fotomontaža atentata

Kada je posljednjeg dana maja 2020. godine Sulejmen Zuko na svom Facebook profilu objavio neukusnu fotomontažu na kojoj je bila Gordana Tadić sa ustaškom kapom na glavi, glavna državna tužiteljica je odmah naredila da se autor – pritvori.

“Dana 31. 5. 2020. godine javno, Zuko je putem društvene mreže Facebook izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju između konstitutivnih naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata”, navedeno je u naredbi za provođenje istrage koju je potpisao vječito dežurni tužilac Ćazim Hasanspahić.

Izradom fotomontaže sa likom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić Zuko je, sumnja Hasanspahić, počinio čak tri krivična djela i to – izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, potom krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje i, na kraju, krivično djelo – napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, otkrivanja ili lišenja slobode počinilaca krivičnih djela. S obzirom na to da je Zuko živi u Irskoj, zatraženo je raspisivanje crvene potjernice za njim. Sud BiH je odbio. Kao što je i Facebook odbio ukloniti ovu fotomontažu smatrajući da se njom ne ugrožava sigurnost glavne državne tužiteljice.

 

Satler danas u VSTV-u: EU u rukovodstvu Vijeća želi Sanelu Gorušanović-Butigan i Srđana Forcu

Šef Delegacije EU Johann Sattler danas će se (utorak) popodne susresti sa predsjedavajućom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Mada zvanično neće priznati razloge susreta, Satler, zapravo, time podržava Sanelu Gorušanović-Butigan u utrci za novog predsjednika VSTV-a koji se bira u srijedu.  Namjere šefa Delegacije EU otkrio je Holanđanin Kees van der Weide koji u VSTV-u obavlja funkciju “vanjskog savjetnika”.

“Sanela Gorušanovi-Butigan je naš favorit i to je stav Delegacije EU”, rekao je Kees van der Weide članovima VSTV-a s kojima posljednjih dana obavljao pojedinačne razgovore.

Ekspert EU, saznaje Istraga.ba, susreo se i sa Srđanom Forcom, novoizabranim članom VSTV-a čije su tri ratne presude o oslobađanju zločinac u Haškom tribunalu korištene kao dokaz postojanja udruženog zločinačkog poduhvata u predmetu protiv Radovana Karadžića. E, upravo Srđan Forca, inače prijatelj odbjeglog ratnog zločinca Ljubana Ećima, prema planu “zabrinute međunarodne zajednice”, trebao bi biti potpredsjednik VSTV-a, ukoliko Sanela Gorušanović-Butigan bude izabrana za predsjednicu. O potpredsjedniku iz reda bošnjačkog naroda, za sada se nije raspravljalo.

U osmišljavanju ovog plana, prema informacijama Istrage, direktno je učestvovala Elizabet Tomasinec, šefica Političkog odjela EU i supruga biznismena Hamida Pršeša protiv kojeg postoji nekoliko predmeta u Tužilaštvu Kantona Sarajevo. Osim toga, Tomasinec ima dobre veze i sa zvaničnicima MUP-a Republike Srpske s kojima je, zajedno, isposlovala otkaze za dvije diplomatkinje u Uredu Delegacije EU u Banja Luci koje su se bile povezane sa  organizacijom  “Pravda za Davida”. S obzirom na to da zbog ratne prošlosti ne mogu dati direktnu podršku Srđanu Forci u namjeri da postane predsjednik VSTV-a, “diplomati” iz Delegacije EU su se odlučili za drugi plan. Njihov favorit će biti Sanela Gorušanović-Butigan, a kako bi “umirili” članove VSTV-a iz Republike Srpske, na mjesto potpredsjednika Vijeća bi postavili Srđana Forcu.

Upravo zbog toga se savjetnik Kees van der Weide, koji u VSTV-u zastupa interese EU, posljednjih dana aktivirao kako bi obezbijedio podršku za Gorušanović-Butigan, navodeći da bi ona “zbog svoje energije bila idealan predsjednik VSTV-a”. S obzirom na to da se Gorušanović-Butigan izjašnjava kao Hrvatica, kadrovi iz reda tog konstititivnog naroda držali bi ključne pozicije u pravosuđu na nivou BiH. Ministar pravde Josip Grubeša se izjašnjavao kao Hrvat, glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je Hrvatica, dok bi i na čelu VSTV-a bila Hrvatica Sanela Gorušanović-Butigan. Sudom BiH rukovodi Ranko Debevec koji dolazi iz reda Ostalih.

Prema Poslovniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, izbor predsjednika Vijeća vrši se tajnim glasanjem, zaokruživanjem imena ili broja pored imena kandidata na glasačkom listiću. Svaki član može zaokružiti samo jednog kandidata. Izabranim se smatra onaj kandidat koji je dobio većinu glasova članova koji su prisutni i koji glasaju. Ukoliko nijedan od kandidata ne dobije natpolovičnu većinu, organizira se drugi krug u koji ulazi dvoje kandidata sa najvećim brojem glasova.

Srđan Forca će, prema dosadašnjim informacijama, biti kandidat za predsjednika i može računati na najmanje  četiri glasa i to glasove Željke Radović (predstavnica okružnih tužilaštava RS), Jadranke Stanišić (predstavnice Vrhovnog suda RS), Duške Bogojević (predstavnice Advokatske komore RS) i Davora Martinovića kojeg je nedavno, na prijedlog HDZ-a, umjesto Monike Mijić izabralo Vijeće ministara BiH. Sa svojim glasom, Forca bi, tako, dobio ukupno pet glasova, što bi mu moglo donijeti drugi krug, pod uslovom da Sanela Gorušanović-Butigan već u prvom krugu, zahvaljujući lobiranju EU, ne osvoji osam glasova. Bude li Gorušanović-Butigan izabrana, Forca će, vjerovatno, biti izabran za potpredsjednika VSTV-a.

Međutim, postoji mogućnost da se “pokvari plan” diplomata iz EU. Ukoliko se pojavi treći kandidat glasovi za Sanelu Gorušanović-Butigan bi se mogli podijeliti, zbog čega bi ona mogla ispasti u prvom krugu glasanja. Ukoliko bi Forca izgubio u utrci za predsjednika VSTV-a od srpskog protukandidata, on ne bi mogao biti izabran ni za potpredsjednika Vijeća. U tom slučaju Sanela Gorušanović-Butigan bi postala potpredsjednica VSTV-a.

Janusz Bugajski’s Washington View: America should Prepare for Russia’s Rupture

Ongoing mass protests against the arrest of opposition activist Aleksander Navalny in dozens of Russia’s cities may foreshadow the country’s approaching rupture. Not since gaining absolute power twenty one years ago has President Vladimir Putin faced such a confluence of crises compounded by his own domestic policy failures.

The Russian Federation, held together by the Kremlin’s power monopoly, is approaching a period of comprehensive turmoil precipitated by several simultaneous crises. The economy was shrinking even before the pandemic struck and the global recession began. International financial sanctions on Russian companies involved in the war against Ukraine and the subversion of Western democracies contributed to the decline, but it is Moscow’s over-reliance on revenues from energy exports and lack of economic diversification that has precipitated an even deeper downturn.

According to projections by the International Monetary Fund, over the coming years, Russia’s GDP per capita will fall significantly and the post-Covid growth of Russia’s economy will only reach half of the global average. State revenues are declining, living standards falling, income inequalities and wealth differentials rising, social programs diminishing, social conflicts intensifying, and regional disquiet mounting. The poverty rate is rising sharply and a growing numbers of citizens face destitution.

The pandemic has further damaged Russia’s economy. Large budget deficits and bankruptcies in many of Russia’s republics and regions were delayed by substantial subsidies from Moscow in 2020, but they will hit hard during 2021 and further aggravate public resentment. Inadequate government responses to the pandemic have exacerbated divisions between Moscow and numerous federal entities. Citizens in the capital have much easier access to vaccines then people outside the major cities. Putin’s popularity has further nosedived because of cutbacks in welfare spending, unequal access to health care, lockdowns that were seen as violating human rights, and insufficient economic assistance to ordinary people.

Russia is also failing politically, as Putin seeks to cling to power through constitutional amendments that would ensure that he is President for life. The Kremlin is fearful of the voices and actions of ordinary citizens and is trying to tighten its grip by tightening censorship and police repression. But given the size and diversity of the volatile Russian state, Moscow may be unable to control the approaching spiral of unrest.

The biggest danger for the Kremlin may not come from opposition figures such as Navalny but from growing public anger in many of Russia’s 85 federal subjects (including two seized from Ukraine in 2014). Despite Western hopes, democrats in Moscow are unlikely to transform the country into a liberal state by replacing Putin’s authoritarian regime. Putin and his henchmen will try to cling to power but will be most acutely challenged by regionalists, autonomists, and frustrated ethnic groups. Even though Navalny himself does not support a multi-national state and has expressed imperialist positions toward Ukraine, public protests against Navalny’s arrest may be a catalyst for a diversity of movements to proliferate.

If the current round of protests fail to lead to a state-wide democratic breakthrough, then the only solution will be self-determination and even a rupture of the archaic and artificial Russian state. The regional insurrection will be based on an accumulation of grievances, particularly economic stagnation, government corruption, Moscow’s exploitation of regional resources, attacks on language rights among Russia’s numerous nations, unaccountable Kremlin appointments of regional governors, and threats to eliminate or merge federal units. At the core of unrest will be a growing conviction that without Moscow’s political dominance and economic colonialism, the regions will be more capable of ensuring their development and progress.

The Putin administration has irrevocably broken the unwritten “social contract,” first devised in Soviet times, whereby the state guarantees steady material welfare in return for political passivity. Revolt is even more likely in a society where rising expectations of material well-being over the past two decades, especially among an ambitious younger generation, have been thwarted by repeated failures in government policy.

The Kremlin can no longer take public acquiescence for granted. During the ongoing protests there has been a visible shift of opinion toward sympathy with demonstrators. This presents an even more serious long-term threat for the government than the growing number of street rallies. It indicates that an even larger potential pool of recruits exists for a future rebellion. The protests have already much larger than those against the falsification of elections in Moscow in the summer of 2019. The Kremlin must also be anxious that citizens in numerous regions have become involved in open opposition, as this will disperse and weaken the regime’s response.

Russia’s escalating crises does not signify that Moscow is incapable of inflicting serious damage on its neighbors and on international rivals. Despite its economic and demographic decline Russia will continue to challenge the West through its nuclear arsenal and revived military. It will also pursue its campaign of subverting Western institutions through a range of low-cost tools – including disinformation, cyberwar, promotion of ethnic and national conflicts, and the funding of extremists of various political stripes.

In many respects, Russia’s domestic failures make it even more dangerous, as Moscow will camouflage its increasing fragility through external aggression. State failure and federal rupture may convince the Kremlin that it has limited time to equalize the “playing field” by disrupting and dividing the West. Instead of banking on containment or cooperation with Moscow, the Joe Biden administration needs to prepare for an imploding Russia that will present a multitude of challenges for Western security. The scenarios of Russia’s domestic upheaval and escalating rupture need to be comprehensively analyzed and preparations made to manage their impact on neighboring states and regions. A lack of planning will leave the West surprised and vulnerable, just as it was when the Soviet bloc collapsed and the Soviet Union disintegrated.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Ko je nasljednik Angele Merkel: “Izbor Armina Lascheta je dobra vijest za Rusiju, Kinu i Asada”

Premijer savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije Armin Laschet novi je predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) i on će, vjetovatno, biti novi njemački kancelar nakon izbora zakazanih za septembar ove godine. Mediji u regiji ga ocjenuju kao umjerenog političara i graditelja političkih mostova koji je blizak sadašnjoj kancelarki Angeli Merkel.

“Ono što je donosim sa sobom kao novi predsjednik stranke je iskustvo u vladajućim strukturama, vodstvo velike savezne pokrajine i približavanje različitih interesa”, rekao je Laschet.

No, da li je sve tako. Urednik njemačkog Bilda Julian Röpke na svom je zvaničnom twitter nalogu objabio da je izbor Armina Lascheta dobra vijest za Rusiju, Kinu i režim sirijskog predsjednika Bašara Al Asada.

“S njim kao vođom, Njemačka, Evropa i Zapad su zeznuti”, napisao je Röpke, inače jedan od najboljih poznavalaca njemačke političke scene i čovjek koji je izvještavao i sirijskom sukobu i ruskim operacijama.

Röpke je danas podsjetio na neke ranije izjave novog predsjednika CDU-a Armina Lascheta koje se odnose na zločine u Siriji, ali i njegove izjave koje se odnose na njemačku politiku prema Ruskoj Federaciji.

U septembru 2019- godine njemački mediji su objavili da je Laschet, u svojstvu premijera Rajne-Vestfalije u Dizeldorfu kazao da se “zalaže za bližu saradnju s Rusijom”.

“Rusija nam je potrebna za mnoga pitanja u svijetu”, kazao je tada Laschet.

U januaru 2016. godine njemački Bild je objavio tekst pod naslovom:”Da li vam je manje stalo do ljudskog života, gospodine Laschet?” u kojem navode da je budući njemački kancelar podržao zračne napade Ruske Federacije na teoritoriji Sirije.

“Dobro je što je Putin umiješan u Siriju”, citirao je tada Bild novoizabranog predsjednika CDU. 

U intervjuu za njemački Die Zeit, sredinom 2018. godine, Laschet je kazao da u Siriji “bez Rusije sukob ne bi bio rješiv”, a upravo je taj intervju naišao na brojne kritike u Njemačkoj.

“Za preovladavanje podjela u društvu također je potrebno da se ne ruži svako ko zauzme drugačiji stav i da ga se ne prozicao kao “razumije Putina” i “plaćenik Gazproma””, kazao je Laschet za Die Zeit.

Urednik Bilda Julian Röpke  podsjeća danas i stavove Armina Lascheta iz 2013. godine u vezi sa ratom u Siriji.

“Kada je Asadov režim gasom ubio 1.300 ljudi u avgustu 2013. godine Obamina administracija je razmatrala krivične sankcije za ovaj ratni zločin. Novi šef CDU-a i mogući naredni njemački kancelar Armin Laschet je pitao: Želi li se sada Obama boriti protiv Assada zajedno sa Al Qaidom”, podsjetio je urednik Bilda.

U decembru prošle godine Armin Laschat je za Russia Today i druge strane medije govorio o izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 koji njemačka gradi zajedno sa ruskim Gazpromom. Taj plinovod najviše pogađa Ukrajinu preko čije teritorije je do sada Njemačka snabdijevana plinom iz Rusije.

“Njemačka se vlada prvi put jasno usprotivila izlasku iz europskog projekta plinovoda Sjeverni tok 2 izrečena. Laschet dijeli ovo gledište”, navedeno je u opisu videa objavljenog na youtube kanalu Russia Today.

Laschet je kazao da je izgradnja Sjevernok toka 2 čisto “ekonomsko pitanje” i da “nije bitno da li plin dolazi kopnom ili Baltičkim morem.

Krajem prošle godine nastavljena je gradnja tog plinovoda koji, zapravo, države istočne Evrope gura u ralje Ruske Federacije. SAD su najavile sankcionisanje svih kompanija koje učestvuju u tom projektu, ali je njemačka Vlada odbila sve optužbe iz Amerike. Kako bi ohrabrili kompanije da učestvuju u izgradnji Sjevernog toka 2,  Vlada Angele Merkel je u januaru ove godine najavila osnivanje Fondacije koja bi trebala olakšati završetak ovog projekta.

Projekat Sjeverni tok 2 izazvao je brojne reakcije SAD-a čije vlasti tvrde da se ovim ugrižava energetska politika Evrope. Njemačke vlasti su odbacile sve optužbe, a ministar vanjskih poslova te države Heiko Mass (SPD).

“Nijedna država nema pravo diktirati europsku energetsku politiku prijetnjama i to neće uspjeti”, rekao je njemački ministar Maas komentarišući sankcije SAD-a.

Upravo su njemačke vlasti posljednjih su mjeseci pokrenule inicijativu za imenovanje novog Visokog predstavnika za BiH. Za tu to imenovanje potrebna im je podrška Ruske Federacije.

Pogled iz Washingtona Janusza Bugajskog: Bitka za Balkan 2021.

Godina 2021. će biti godina rastućih sukoba između Zapada i Rusije oko budućnosti zapadnog Balkana. Nova američka administracija obećala je ponovno izgraditi i obnoviti transatlantske odnose, dok se sve jača Rusija zavjetovala proširiti svoj imperijalni utjecaj na račun zapadnog jedinstva.

Nije iznenađujuće što izbor Joea Bidena Moskvi izaziva strah da će Washington izravno osporavati evropske ambicije Rusije. Iako se posljednjih mjeseci administracija Donalda Trumpa usredotočila na povlačenje američkih snaga iz Evrope i izbjegavanje uplitanja u bilo kakve nove sukobe, Kremlj strahuje da će se predsjednik Biden ponovno angažirati u spornim regijama poput zapadnog Balkana u procesu zapadnih integracija.

Nedavna balkanska turneja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova pokazala je koliko je Moskva uznemirena. U praksi su Lavrovljeve izjave o važnosti Balkana projicirale vlastite težnje Rusije prema SAD-u. Tvrdio je da neke zapadne zemlje “žele ovaj dio Evrope pretvoriti u poprište geopolitičkih sukoba i stvoriti nove linije razdvajanja”. Upravo to je ono što Kremlj pokušava postići kako bi spriječio preostale zemlje zapadnog Balkana da riješe svoje unutrašnje i vanjske sporove i kvalificiraju se za članstvo u NATO-u i EU.

Na svom političkom hodočašću sredinom decembra, Lavrov je ciljao dvije zemlje koje Moskvi omogućuju slijediti svoju regionalnu strategiju „podijeli i osvoji“ – Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Tokom kontroverznog posjeta Bosni, Lavrov se otvoreno usprotivio članstvu zemlje u NATO-u ističući navodnu “vojnu neutralnost” srpskog entiteta unutar Bosne. U stvarnosti, odluke o međunarodnim savezima može donositi samo centralna vlada u Sarajevu, a ne entitetski lideri ili strani predstavnici poput Lavrova. Ne iznenađuje što su bošnjački i hrvatski članovi predsjedništva BiH odbili da se sastanu s ruskim ministrom vanjskih poslova i njegovu posjetu opisali nepoštovanjem prema njihovoj zemlji. Kritizirali su ga zbog toga što se prvo sastao s Miloradom Dodikom, srpskim članom predsjedništva, i zbog miješanja u unutrašnju politiku BiH. Lavrov je odgovorio tvrdnjom da su oba predsjednika postupala po uputama spoljnih sila – što je tipična sovjetska i velikoruska optužba kojom ignoriraju suverenitet manjih zemalja.

Lavrov je utvrdio da Daytonski sporazum, kojim je okončan rat u novembru 1995. godine, ne treba mijenjati uprkos “pozivima iz inostranstva”. Moskva je očigledno uznemirena zbog toga što će američki i zvaničnici EU razmatrati ​​ustavne formule koje bi mogle okončati bolnu paralizu u kojoj BiH živi. Mnogi sada već vide da Dayton guši razvoj zemlje i bilo kakve realne izglede za integraciju u EU. Otud i stalna podrška Kremlja prevaziđenom sporazumu. Lavrovljev napad je nesumnjivo bio odgovor na nedavnu Bidenovu izjavu kako napori da se izgradi funkcionalna multietnička BiH ostaju nepotpuni, obavezavši američku administraciju na pomoć u pronalaženju rješenja. Moskva će se i dalje žestoko protiviti približavanju BiH EU, jer bi to moglo ograničiti prodor ruskog ekonomskog utjecaja i političku korupciju.

Lavrov je Banjaluci ponudio različite ekonomske podsticaje, uključujući zajedničke projekte s ruskim kompanijama na stvaranju infrastrukturi za distribuciju gasa, koji bi srpski entitet učinili sve ovisnijim o Moskvi. Lavrov je zatražio i zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), koji nadgleda civilnu provedbu Daytona, što bi dodatno ohrabrilo lidere RS-a da prkose državnim strukturama i prijete secesijom. Separatizam ostaje važna karta u rukama Kremlja na koju može igrati u slučaju ozbiljnije prijetnje po njegove napore da zadrži Bosnu podijeljenom i nefunkcionalnom. Uslijedila je posjeta Beogradu, koja je poslala snažnan signal podrške Kremlja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Moskva je zabrinuta da bi Biden i njegov tim za nacionalnu sigurnost mogli pritisnuti Vučića da prizna Kosovo kao neovisnu državu, prihvati integriraniju Bosnu i Hercegovinu, ukine političko miješanje Srbije u unutrašnja dešavanja u Crnoj Gori i oslabi veze Srbije s ruskim režimom koje rade na destabilizaciji regiona.Kao i u BiH, Lavrov je istakao projekte koji pomažu ruski prodor u ekonomiju Srbije, uključujući gasovod Turski tok, brzu prugu Beograd-Novi Sad i hidroelektranu Đerdap 1. Tokom posjete katedrali Svetog Save, u kojoj je pročitano pismo predsjednika Vladimira Putina, Vučić i Lavrov su istakli i blisku povezanost između Ruske i Srpske pravoslavne crkve, koje promovišu ruski i srpski teritorijalni revizionizam. U trećem kanalu ruske regionalne subverzije nalazi se bugarska blokada pregovora o pristupanju Sjeverne Makedonije EU, koja ide direktno u prilog Moskvi.  Vlada u Sofiji pokušava dobiti javnu podršku raspirivanjem istorijskih i identitetskih sporova sa Skopljem.

Njihova kampanja Kremlju služi na tri načina: sprečavanje napretka Sjeverne Makedonije ka EU, produbljivanje međudržavnih sporova na Balkanu i mobilizacija proruskog lobija u Bugarskoj. To Moskvi pruža trećeg potencijalnog saveznika u regionu, zajedno sa Srbijom i RS-om. Moskva računa i da će nova koaliciona vlada u Crnoj Gori zaustaviti ili preokrenuti zapadni kurs zemlje i pokrenuti nove sporove sa susjedima. Uprkos planovima da unese dodatni nemir na Balkan, Moskva će tražiti način da se približi Baidenovoj administraciji, kao što to čini sa svakim dolazećim predsjednikom SAD-a. Svrha je uvjeriti Washington da zanemari jednostranu korist Kremlja u stranim političkim ofanzivama  tokom prethodne četiri godine i zavarati Washington kako bi povjerovao da će novim, velikim kompromisom s Rusijom izbjeći buduće sukobe. Bidenova administracija imat će priliku da ponovo potvrdi trajne američke i evropske vrijednosti i interese širom Balkanskog poluostrva. Ključna komponenta takve strategije mora se usredotočiti na odbijanje štetnih moskovskih utjecaja i razotkrivanje eskalirajućih neuspjeha Ruske Federacije. Godina 2021. obećava da će biti godina obračuna između dvije potpuno različite vizije Balkana – kooperativne i uspješne regije pod NATO-vim kišobranom ili nestabilnog poluostrva izloženog negativnim ruskim i kineskim manipulacijama.

BiH između Istoka i Zapada: EU ilegalno ubacuje migrante u BiH, Srbija i RS ne dopuštaju “ojačavanje” istočne granice, a tužioci na blokadi Bire

Kantonalni tužilac koji za sebe voli reći da je krajiški Eliot Nes odlučio je te decembarske noći “biti uz svoje sugrađane iz Bihaća”. Došao je pred Biru, napravio jedan selfi sa onima koji su blokirali ulaz u taj objekat kako državne vlasti ne bi mogle smjestiti migrante da tu prezime.

tužilac Adnan Tulić podržao blokadu Bire

“Podrška svim građanima u legitimnoj i legalnoj borbi za naš grad”, napisao je na društvenim mrežama kantonalni tužilac Adnan Tulić.

Kasnije će, objašnjavajući za Istragu svoj postupak, reći da bi novinari, umjesto što propituju njegov boravak na kapiji Bire, trebali da se pozabave “organiziranim kriminalom koji stoji iza migranata, iznajmljivanja Bire i involviranosti policije”.

Dok je Adnan Tulić podržavao svoje sugrađane u blokadama, državni tužioci su se bavili istraživanjem organizovane kriminalne grupe koja je organizirala ilegalno prebacivanje migranata. Među dvadesetak osumnjičenih bilo je i nekoliko bihaćkih policajaca, a “organizovanu kriminalnu grupu” predvodio je Ahmed Ifkhar, Pakistanac koji od jula 2018. godine boravi na podrušju Bihaća. On je, sumnjaju istražitelji, u borbi da preuzme i zadrži vlast na području Bihaća djelovao “na posebno bezobziran načun” organizovao kriminalnu grupu koju je naoružavao. U sukobu za prevlast u noći koja je dijelila septembar od oktobra prošle godine  ubijena su dva migranta. No, kada je Granična policija BiH 9.12. pokrenula akciju Lipa, Ahmed Ikfhar je “misteriozno nestao”. I nisu to prvi misteriozni nestanci tokom operacija Granične policije BiH kojom rukovodi HDZ-ov kadar Zoran Galić.

Zoran Galić, ravnatelj Granične policije i kadar HDZ-a BiH

Novembar je 2019. godine. Organizirajući ilegalno prebacivanje migranata na teritoriju BiH hrvatski policajci Zoran Melkić i Ivan Dostan zalutali su na teritoriju BiH.

“Došli smo na kavu”, reći hrvatski policajci nakon što su ih 8. novembra, pred ponoć, u mjestu Rujnica, u pograničnom dijelu općine Cazin, zaustavili pripadnici Granične policije BiH.

Zabilješka pripadnika MUP-a USK

Prethodno su se dvojica hrvatskih državljana svojim BMW-om X5 nekoliko puta provezli kroz selo, a primijetili su ih i pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona koji su te noći zabilježili da se crni BMW, gospićkih tablica GS 548 DE, na teritoriji BiH pojavio u trenutku kada su i oni, u Rujnici uočili grupu od oko 250 migranata. No, prije nego su pripadnici MUP-a USK uspjeli da zaustave taj automobil, reagirali su bh. graničari. Ali njima uopće nije bilo sumnjivo pristustvo hrvatske policije na teritoriji BiH pa su ih pustili.

Zvanični podaci ne postoje, ali na osovu zabilješki MUP-a USK-a najmanje tri hiljade migranta je protekle četiri godine ilegalno iz Hrvatske prebačeno na teritoriju BiH. Prethodno su ih hrvatski policajci fizički zlostavljali što je dokumentovalo nekoliko nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima.

Kada su čelnici MUP-a iz Bihaća tražili dodatne informacije od Granične policije BiH te ih upozoravali na operacije hrvatskih kolega, saradnici Zorana Galića su negirali umiješanost policajaca iz EU.

“BiH se u ožujku 2002. ratificirala sporazum Vijeća ministara i Hrvatske o suradnji u oblasti prihvata osoba koje su nezakonito prešli bilo iz BiH u Hrvatsku ili obratno. Jasno da se BiH obavezala  da bez formalnih procedura prihvati sve te državljane koji su nezakonito prešli u Hrvatsku”, kazao je u avgustu prošle godine Svevlad Hofman, savjetnik direktora Granične policije BiH.

Bez ikakvih procedura, hrvatski su policajci, recimo, u noći 26. marta prošle godine na teritoriju BiH ubacili petnaest migranta koje su, prethodno, preuzeli kolega iz Slovenije, još jedne članice Evropske unije. Naime, noć prije prebacivanja u BiH, na području Policijske uprave Novo Mesto  uhvaćena je grupa migranata koji su iz Hrvatske ilegalno pokušali preći u Sloveniju. Među njima je bio i Pakistanac koji se predstavio kao Mukhtar Ahmat. Nakon hapšenja, slovenačka policija mu je izdala rješenje o jednodnevnom zadržavanju broj 2253-6/2020/8 od 25. marta 2020. godine.

“Osoba je ilegalno pristupila državnoj granici između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i potrebno ga je izručiti inostranim sigurnosnim organima”, navedeno je, pred ostalog u rješenju slovenačke policije izdatom na ime Mukhtar Ahmat iz Pakistana.

Slovenci su, potom, predali Mukhtara hrvatskoj policiji. No, nekoliko sati kasnije, on je završio na teritoriji BiH. I to bez ikakvih dokaza da je vraćen bh. sigurnosnim agencijama. No, osim što dopušta da hrvatske vlasti ilegalno migrante prebacuju na teritoriju BiH, Granična policija BiH ulestvuje i u “čuvanju” Hrvatske teritorije. Potražite li u arhivi saopćenja Granične policije  BiH uvjerit ćete se da je osnovni zadatak te državne policijske agencije kojom rukovodi kadar HDZ-a sprječavanje migranata da uđu na teritoriju Republike Hrvatske.

“Spriječen ilegalan prelazak 50 migranata iz BiH u Hrvatsku”, saopćeno je u maju 2020. godine.

“Granična policija BiH spriječila 87 migranta da ilegalno pređu u Hrvatsku”, glasilo je saopćenje Granične policije izdato tri dana kasnije.
“Granični policajci spriječili 183 ilegalna prelaska granice: Tri osobe htjele u BiH, ostali u Hrvatsku”, piše u priopćenju od 8. avgusta 2020. godine.

Kako bi što bolje odgovorili zadatku iz Zagreba, Vlada Republike Hrvatske je opremala Graničnu policiju BiH.

“Vlada Republike Hrvatske na 206. sjednici donijela je odluku o doniranju pet termovizijskih kamera i 198 kompleta policijske opreme za opremanje policijskih snaga Bosne i Hercegovine. Vlada Andreja Plenkovića šalje pomoć ministarstvima unutrašnjih poslova tri kantona, i to Hercegovačko-neretvanskom, Zapadnohercegovačkom, kao i Livanjskom”, objavljeno je u februaru prošle godine.

Donirana oprema je, uglavnom, raspoređena duž granice između BiH i Hrvatske gdje su bh. graničari sprječavali migrante da napuste teritoriju BiH i uđu u Evropsku uniju.

Uporedo sa operacijom ojačavanja zapadne granice BiH, slabljena je istočna granica, preko koje su migranti iz Srbije ulazili na toritoriju Bosne i Hercegovine.

“Predsjedavajući BiH Predsjedništva Milorad Dodik odbio je prijedlog da se na istočnoj granici BiH prema Srbiji rasporede pripadnici Oružanih snaga BiH i europske policijske agencije za sigurnost granica Frontexa, nakon što je posljednjih dana značajno pojačan priljev migranata, a kriza u Unsko-sanskoj županiji s migrantima prijeti eskalacijom”, izvijestila je hrvatska novinska agencija HINA 11. juna 2019. godine.

I mjesecima kasnije Milorad Dodik je ponavljao iste stavove. Frontexu i pripadnicima Oružanih snaga BiH nikad nije dopušteno da stanu na granicu između BiH i Srbije. Ali umjesto njih, Dodik je, u saradnji sa Graničnom policijom BiH i kolegama iz HDZ-a organiirao da se u oktobru prošle godine na srbijansko-bosansku granicu, kao ispomoć, pošalju pripadnici Žandarmerije MUP-a Republike Srpske.

Do momenta angažmana Žandarmerije, mjesečni prosjek novoregistriranih migranata u BiH bio je 2300. Nakon što se SIPA povukla sa granice između BiH i Srbije, a Žandarmerija postala partner Granične policije BiH mjesečni prosjek registrovanih migranata se tada popeo na 3885. Te 2019. godine na teritoriji biH je registrovano ukupono oko 27 hiljada migranata. Granična policija je te godine, formalno-pravno, Službi za poslove sa strancima predala svega njih oko hiljadu. Dakle, svi ostali su iz Srbije (i znatno manje iz Crne Gore) neometano ušli na teritoriju BiH. No, vratimo se nakratko i u 2018. godinu.

Fatemah Sadatnejad rođena je u Iranu. Zvanično, s bratom Hosseinom kao turista je krenula u Srbiju. Na beogradski aerodrom, redovnim letom iz Teherana, stigla je 27. avgusta 2018. godine

Iranka Fatemah Sadatnejad kao migrant u Zvorniku

„Odsjeli smo u Hotelu Royal. Jedan dan smo obilazili Beograd“, ispričala je Fatemah pola sata nakon što je ilegalno prešla na teritoriju BiH.

Iranka Fatemah Sadatnejad kao turista u Beogradu

Manje od 48 sati trebalo je njoj i trojici prijatelja iz Irana da od beogradskih turista postanu ilegalni migranti u BiH. Te 2018. godine na teritoriji BIH bilo je registrirano preko 2000 migranata iz Irana. Svi su legalno došli do Beograda koji je, prethodno, ukinuo vize državljanima Irana te uveo direktnu avio liniju Beograd-Teheran. Nakon pritiska iz EU, Srbija je, ipak, obnovila vizni režim sa Iranom.

No, vlasti Srbije nastavile su neometano ubacivati migrante na teritoriju BiH što je u septembru 2020. godine dokumentovala i novinarka Žurnala Azra Omerović. A nakon što srbijanski policajci migrante ilegalno prebace na teritoriju BiH, pripadnici MUP-a Republike Srpske ih prevoze na teritoriju Federacije BiH.

MUP RS migrante prebacuje na terotoriju USK

Zbog toga je MUP USK u avgustu pokrenuo akciju “vraćanja” migranata na teritoriju Republike Srpske. No, konkretnih rezultata  te akcije nije bilo.

Osnivač A-SDA Rifat Hozanović na godišnjic Islamske revolucije u Teheranu

Sve je samo ostalo na političkom prepucavanju, a vlasti USK-a predvođene proiranskom partijom A-SDA u USK su izazvale i dodatnu krizu s migrantima. Onu humanitarnu. Migranti danima spavaju na otvorenom. Vlasti USK, krijući se iza građana, ne dopuštaju državnim vlastima da migrante prebace u Biru, ispred koje je “stražario” i kantonalni tužilac Adnan Tulić čiji je posao – provedba zakona.

Komentar Seada Numanovića o izmjenama u OHR-u: Danke Deutschland, aber nein, danke!

Njemačka još od oktobra radi na tome da se Valentin Inzko zamijeni na čelu Ureda visokog predstavnika, piše Sead Numanović u svom komentaru na portalu politicki.ba.

Na njegovo mjesto – prema sadašnjim dostupnim informacijama – žele vidjeti visokog političara Kršćanske socijalne unije (CSU) Christiana Schmidta.  Nekadašnji ministar poljoprivrede, sada svojevrsni „ministar vanjskih poslova“ CSU, za administraciju Angele Merkel i establišment njene Kršćansko-demokratske unije (CDU), najbolji je kandidat za šefa OHR-a.Istovremeno, ta institucija, po ambicijama Berlina, treba biti revitalizirana, ojačana i – kad treba – robustna u provođenju politike međunarodne zajednice.

Je li Rusija i kako promijenila mišljenje

Prema medijskim izvještajima, Njemačka je nekako uspjela ubijediti Rusiju da prihvati takav plan. Ne zna se da li je Berlin ubijedio i administraciju novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Joea Bidena da prihvati ovaj plan. Iz njegovog tima se (još) ne oglašavaju.

Sve poruke koje je politicki.ba dobio ovih dana iz Vašingtona su da se neće ni oglašavati dok ne prođe inauguracija Bidena i Kamale Harris, 20. januara.

A onda ćemo znati više.

Šute i zvaničnici Njemačke. Oni uporno odbijaju odgovoriti na sve veći broj pitanja u vezi s ovim planom. Novinare posebno zanima da li postoji dogovor s Rusijom o OHR-u i šta on znači? Da li je i šta Rusiji obećano zauzvrat? Kako je Rusija, od stava da OHR treba ukinuti, došla do toga da odobri imenovanje novog visokog predstavnika…?Schmidt je u kratkoj izjavi za politicki.ba bio više nego tajnovit. Uputio nas je na zvanične njemačke institucije. Prema onome što se do sada zna, on nije ni najbolji, ali ni poželjni novi visoki predstavnik. U Njemačkoj nije u vrhu establišmenta, karijeru ministra poljoprivrede te države nije baš slavno okončao, kažu ni da mu engleski jezik nije dobar, a u regionu ga se veže uz neke ne baš popularne ličnosti i događaje.

Odlikovanje od Tuđmana, koje je formalno preuzeo prošle godine, velika mu je mrlja. Stoga, Danke Deutschland, aber nein, danke. Schmidt neka ostane gdje jeste, svako mu dobro želimo, ali nama treba neko bolji. U situaciji kakva jeste, i Valentin Inzko je bolja opcija!

Sramotna činjenica

Njemačka, ali i sve ostale zemlje, uključujući i Kanadu, koje također propituju modalitete za slanje svog kandidata za visokog predstavnika, mogu razmisliti da to, na primjer, bude – žena! U historiji OHR-a žensko nije bilo ni visoki predstavnik, niti njegov zamjenik.

To je već sramotno!

Institucija koja se predstavlja, a i dugo vremena je bila, vrhovno tijelo, neko ko postavlja standarde, pala je na ovom velikom ispitu. I u najmanju ruku je čudno da to ne samo da niko ni ne primjećuje, već se ni ne trudi da tu nepravdu ispravi. Pošto i dalje ne znamo šta su namjere administracije  Biden – Harris, oni bi i ovdje mogli napraviti iskorak i u Sarajevo, na poziciju prve zamjenice visokog predstavnika (ko god to u narednoj godini bio), poslati ženu.

Tim novoizabranog predsjednika SAD već je napravio i u tom smislu niz historijskih iskoraka, postavljajući žene na pozicije na kojima nikada u historiji SAD nisu bile. Eto logičnog slijeda koji se može preliti na BiH.

Možemo sugerirati, na primjer, da u strukturama SAD postoji Maureen Cormack. Ona je bila ambasadorica BiH u Sarajevu, stavila je Dodika na američku „crnu listu“, te pripremila materijale da mu se pridruži njegov bliski saradnik Nikola Špirić.

Kada je Dodik počeo spinovati da je to djelo „bivše administracije“, obrela se u Bijeloj kući u timu Donalda Trumpa. Ne zato što je Republikanka, već zato što su je prepoznali kao sposobnu i vrijednu. Cormack ili neka druga Amerikanka, mogla bi biti, na primjer, Bidenova specijalna izaslanica za provođenje Dejtona, ako eksperiment s oživljavanjem OHR-a ne prođe.

Sve življa rasprava 

SAD će se svakako angažiranije baviti Bosnom i Hercegovinom i zapadnim Balkanom. Ambicija im je da sve rade u tijesnoj saradnji s EU.Unija je već imenovala Miroslava Lajčaka za svog specijalnog izaslanika za ovaj region. Trump je imao čak dva specijalna izaslanika. Biden bi mogao sve svesti na jednu osobu.Kako god da se “eksperiment” s oživljavanjem OHR-a završi, dobra je stvar da se o BiH raspravlja sve više. To samo dodatno potvrđuje da će se naša zemlja ubrzo naći visočije na listi prioriteta s obje strane Atlantika. Idemo li prema raspletu dejtonske agonije?

Washington View: Battle for the Balkans in 2021.

2021will be a year of rising conflicts between the West and Russia for the future of the Western Balkans. A new U.S. administration has promised to restore and rebuild trans-Atlantic relations, while a resurgent Russia has vowed to stretch its imperial reach at the cost of Western unity.

Unsurprisingly, the election of Joe Biden is generating anxiety in Moscow that Russia’s European ambitions will be more directly challenged by Washington. While in recent months the Donald Trump administration has focused on withdrawing American forces from Europe and avoiding embroilment in any new conflicts, the Kremlin fears that President Biden will re-engage in disputed regions such as the Western Balkans in pursuit of Western integration.

The recent tour of the Balkans by Russia’s Foreign Minister Sergei Lavrov demonstrated Moscow’s disquiet. In practice, Lavrov’s statements about the significance of the Balkans projected Russia’s own aspirations on to the U.S. He claimed that some Western countries “would like to turn this part of Europe into an arena of geopolitical confrontation and create new dividing lines.” That is precisely what the Kremlin has been trying to accomplish to prevent the remaining Western Balkan countries from settling their internal and external disputes and qualifying for NATO and EU membership.

On his political pilgrimage in mid-December, Lavrov targeted two countries that enable Moscow to pursue its regional “divide and conquer” strategy – Bosnia-Herzegovina and Serbia. During a controversial visit to Bosnia, Lavrov openly opposed the country’s membership in NATO by stressing the alleged “military neutrality” of the Serbian entity inside Bosnia. In reality, decisions on international alliances can only be made by the central government in Sarajevo and not by entity leaders or foreign agents such as Lavrov.

Unsurprisingly, the Bosniak and Croatian members of the country’s presidency pointedly refused to meet with Russia’s Foreign Minister and called his visit disrespectful toward their country. They criticized him for meeting first with Milorad Dodik, the Serbian member of the presidency, and for interfering in Bosnia’s internal politics. Lavrov responded by claiming that both presidents were acting on instructions from outside powers – a standard Soviet and Greater Russian accusation in dismissing the sovereignty of smaller countries.

Lavrov asserted that the Dayton Agreement that ended the war in November 1995 should not be changed despite “calls from abroad.” Moscow is clearly alarmed that American and EU officials will be exploring constitutional formulae that can end Bosnia’s painful paralysis. Many now recognize that Dayton is stifling the country’s development and any realistic prospects for EU integration. Hence the Kremlin’s enduring support for the outdated agreement. Lavrov’s attack was evidently in response to Biden’s recent statement that efforts to construct a functional multi-ethnic Bosnian state remain incomplete, while he committed the U.S. administration to assist in its completion.

Moscow will continue to vehemently oppose Bosnia’s progress into the EU, as this could limit Russia’s economic penetration and political corruption. Lavrov offered various economic incentives to Banja Luka, including joint projects with Russian companies in gas infrastructure that would make the Serbian entity increasingly dependent on Moscow. Lavrov also called for the closure of the Office of the High Representative (OHR), which oversees the civilian implementation of Dayton, a move that would further embolden RS leaders to defy the central government and threaten secession. Separatism remains a valuable card for the Kremlin that it can play if its efforts to keep Bosnia divided and dysfunctional are seriously threatened.

Lavrov’s subsequent visit to Belgrade sent a strong signal of Kremlin support for Serbian President Aleksandar Vučić. Moscow is anxious that Biden and his national security team will press Vučić to recognize Kosova as an independent state, accept a more integrated Bosnia-Herzegovina, terminate Serbia’s political interference in Montenegro’s internal affairs, and curtail Serbia’s regionally destabilizing links with the Russian regime.

As in Bosnia, Lavrov spotlighted projects that intensify Russia’s inroads into Serbia’s economy, including the Turkish Stream gas pipeline, the Belgrade-Novi Sad high-speed railway, and the Djerdap 1 hydroelectric power plant. In their visit to the Saint Sava Cathedral, in which a letter from President Vladimir Putin was read out, Vučić and Lavrov also highlighted the tight links between the Russian and Serbian Orthodox Churches, both of which promote Russian and Serbian territorial revisionism.

In a third avenue for Russia’s regional subversion, Bulgaria’s blockade of EU accession talks for North Macedonia directly assists Moscow. The beleaguered government in Sofia is trying to gain public support by fanning historical and identity disputes with Skopje. But its actions serve the Kremlin in three ways: preventing North Macedonia’s progress into the EU, expanding inter-state disputes in the Balkans, and mobilizing the pro-Russia lobby in Bulgaria.

This provides Moscow with a third potential proxy in the region, together with Serbia and the RS. Moscow is also calculating that the new coalition government in Montenegro will stall or reverse the country’s Western course and ignite fresh disputes with neighbors.

Even while it is planning to further disrupt the Balkans, Moscow will seek rapprochement with the Biden administration, as it does with every incoming U.S. President. The purpose will be to convince Washington to disregard the Kremlin’s unilateral gains in its foreign offensives during the previous four years and to delude Washington into believing that a new grand compromise with Russia will avert future conflicts.

The Biden administration will have the opportunity to reassert enduring American and European values and interests throughout the Balkan peninsula. A core component of such a strategy must focus on repelling damaging Muscovite influences and exposing the escalating failures of the Russian Federation. 2021 promises to be a year of reckoning between two distinct visions for the Balkans – a cooperative and successful region under a NATO umbrella or an unstable peninsula exposed to negative Russian and Chinese manipulation.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Novi ruski pritisak: Gazprom želi BiH “prebaciti” na Turski tok

Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.

“Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.

A evo o čemu se radi.

Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.

“Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.

Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.

“Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.

BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.

Analiza uz pomoć eksperta za gas Almira Bečarevića: Gasno tržište Evrope i “ovisnost” o prirodnom plinu iz Rusije

S obzirom na to da se posljednju deceniju na teritoriji Evrope vode velilke političke (u Ukrajini čak i oružane) bitke zbog transporta plinom, Istraga.ba je odlučila, u saradnji sa ekspertom za gas Almirom Bečarevićem, prirediti analizu plinskog tržišta u najbitnijim državama. Ko su snabdjevači, kolika je potrošnja, kolike su zalihe i kako države povećavaju ili smanjuju svoju ovisnost o ruskom plinu? To su pitanja na na koja ćemo pokušati odgovoriti u nastavku ovog teksta. Svi navodi su temeljeni na osnovu podataka koju je Istrazi ustupio Almir Bečarević, inače bivši direktor BH Gasa.

Almir Bečarević

Na početku odmah da razjasnimo – Ruska Federacije je Evropi nezamjenjiv izvor opskrbe naftom i plinom. Naročito ovim drugim energentom. Ovaj nezamjenjivi izvor plina isporučio je Evropi tokom 2019. godine oko 199 milijardi Sm3 (kubika) i to je uz 2018. godinu bila najuspješnija godina otkako Gazprom Export izvozi plin ka evropskim potrošačima.
Sve je počelo davne 1973. godine kada je Rusija izvezla prve količine plina. Tada se radilo o svega 6,8 milijardi kubika. Danas je ta količina – 200 milijardi Sm3. Na osnovu ovih podataka da se zaključiti da je ovisnost Evrope o ruskom gasu između 30% do 40%. Evropa godišnje potroši do cca 470 milijardi Sm3 prirodnog plina.
Gladajući po godinama, gotovo svaka naredna bila je uspješnija od prethodne. No, 2020. godina će ući u historiju kao godina kada ce biti zabilježen pad izvoza i to na razinu između 170-175 milijardi Sm3, a zbog pada cijena gasa na svjetskom tržištu prihodi ruskog Gazprom Exporta će biti srezani za cca 40 posto. Tržište nafte dijelom se i oporavilo, ali to će na cijene plina imati utjecaja tek polovinom 2021. godine zbog poznate cjenovne formule i otklona od 9 mjeseci u odnosu na dešavanja na naftnom tržištu.
Uzimajući u obzir ukupne količine, najveći uvoznici plina iz Rusije su Njemačka, Turska, Italija i Velika Britanija. No, može se konstatirati da je Njemačka apsolutni ovisnik o plinu iz Rusije. Njemačka godišnje iz Rusije uveze oko 58,5 milijardi kubika plina. To je gotovo 30%  ukupno izvezenih količina plina koje Rusija izveze u Evropu. Njemačka godišnja potrošnja plina iznosi nešto preko 90 milijardi Sm3 i plin iz Rusije čini gotovo 60% ukupne količine koju ta država potroši. Ujedno, Njemačka nema nijedan LNG termina,  ali koristi terminale iz susjednih zemalja i uvozi plin iz Norveške (preko 10 milijardi Sm3). Ukupan udio plina u energetskom miksu Njemacke iznosi između 30% i 35%. Prva naredna zemlja po količinama gasa koji uvozi iz Rusije je Italija sa cca 20 milijardi Sm3. Sve ostale zemlje su ispod ili drastično ispod količine koju uvozi Italija.

Evropska skladišta plina dovoljna za tri države

U svim plinskim skladištima Evrope ukuopno se može smjetiti 100 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina iznosi oko 470 milijardi Sm3. Uvoz iz Rusije je oko 200 milijardi Sm3. U slučaju potpune obustave isporuke gasa iz Rusije, skladišta u Evropi mogu zadovoljiti potrebe svega tri države.

Proteklih godina, Rusija je znatne količine plina izvozila u Tursku, gdje je godišnje plasirano oko  29 milijardi kubika. Turska je prije nekoliko godina krenula u diversifikaciju svojih izvora uvoz plina iz Rusije sa 29 milijardi kubika smanjila na oko 15 milijardi Sm3. Ukupna godišnja potrošnja plina u Turskoj iznosi oko 50 milijardi Sm3 i uvoz plina iz Rusije je nekad činio 50% od ukupne potrosnje. Danas je to oko 30 posto.

Crnomorska TUNA-1

TUNA-1 je nalazište plina u Crnom moru i ove godine ga je otkrila Turska. Kapacitet tog nalazišta je 405 milijardi Sm3 i to je dovoljno da Turska ne mora kupovati ničiji gas u periodu čak osam godina. Turski predsjednik da je rok svojim kompanijama da eksploatacija sa tog nalazišta mora započeti 2023. godine i Turska sa plinovodima TANAP, TAP I TURSKI TOK (gas iz Rusije) dolazi u fazu apsolutne diversifikacije svojih izvora i sigurnosti snabdjevanja. To znači da će imati svoj, gotovo besplatni, plin. Istraživanja se nastavljaju i na Mediteranu i Turska polako postaje plinska sila.

Njemačka 

O Njemačkoj je već dosta toga rečeno u uvodu, ali ono sto treba ovdje posebno naglasiti je to da je nakon izgradnje Sjevernog toka 1 započeta izgradnja Sjevernog toka 2. Ovaj nastavak nosi sa sobom sve kontroverze jer i taj plinovod znači nastavak ovisnosti o Rusiji. SAD je najveći protivnik izgradnje Sjevernog toka 2 jer će on, po izjavama dužnosnika SAD-a, podići razinu ovisnosti Njemaćke o ruskom plinu na preko 70%. Ta ovisnost neće se odnositi samo na Njemačku već i na druge države Evrope.  Izgradnjom Sjevernog toka 2 će se smanjiti transportni put plina preko Ukrajine, a Zapad će se plinom snabdijevati preko Baltika. Kapacitet oba Sjeverna toka je oko 110 milijardi Sm3 kubika. SAD  su uvele sankcije za sve učesnike u izgradnji Sjevernog toka 2 kao i Turskog/Balkanskog toka. No, izgradnje plinovoda nisu zaustavljene. U narednom periodu se očekuju nove sankcije zbog rusko-njemačkog Sjevernog toka 2.

Ukrajina

Kako je  i da li je Evropa uopće pomogla Ukrajini? Ova država nekad je bila najveća zemlja za transport plina prema Evropi i transportovala je 2/3 ukupno izvezenih količina plina iz Rusije.
Nekada je plinovodima dugim desetinama hiljada kilometara transportovano preko 120 milijardi Sm3 godišnje.  Od 2021. godine Gazprom Export ima obavezu transporta preko Ukrajine na razini do 40 milijardi Sm3 kubika, a i i te obaveze prestaju 2024. godine. Stoga, idemo dalje! Ukrajina je nekad bila značajan i direktan kupac plina od Gazprom Exporta i ta kupovina se mjerila u desetinama milijardi Sm3. Nakon rata za Krim i dolaskom i ulaskom Ukrajine u Energetsku zajednicu ova država formalno “prestaje” biti kupac ruskog plina. No, to  je samo privid jer Ukrajina i dalje dobiva ruski plin, ali sada preko posrednika iz Evrope. Dakle, Ukrajina je nekada kupovala plin direktno, a sada mora preko posrednika. Ti posrednici su tokom 2019. godine Ukrajini isporučili oko 30 milijardi Sm3 ruskog plina i da su samo po kubiku zaradilki samo jedan dolar, njihovi profiti bi se mjerili u milijardama.

Sjeverni tok

Ako bude izgrađen Sjeverni tok 2 i ako bude nastavljena izgradnja Turskog toka preko Mađarske, Ukrajina će transportovati maksimalno do 20 milijardi Sm3 godišnje, tako da će, u suštini, ostati i bez transporta i bez Krima. Plus će morati gas kupovati od Rusije preko zapadnoevropskih kompanija. Istina, Ukrajina grozničavo traži kompanije za istraživanje plina i, ukoliko ga pronaže, donekle će isključiti ruski gas i posrednike.

Bugarska

Vjerovatno se pitate zašto je za ovu priču bitna Bugarska? E, preko Bugarske je izgrađen nastavak Turskog toka poznat kao Balkanski tok. Ova država interesantna je iz jednog razloga, a to je diverzifikacija izvora gasa. Bugarska je ušla u investiciju sa Grčkom i zajedno grade LNG Terminal iz koga ce kupovati 300-500 miliona Sm3, a iz TAP-a želi kupovati milijardu Sm3. Ovom realizacijom postavlja se pitanje nastavka izgradje Turskog toka preko Bugarske i Srbije jer kapacitet tog plinovoda je oko 15 milijardi Sm3, a iskorištenost neće biti veća od 20-30% u odnosu na ukupne kapacitete. Mađarska kao najozbiljniji plinski igrač u nasem regionu još nije započela realizaciju Turskog/Balkanskog toka preko svoje teritorije i ovaj plinovod moze doživjeti svoj finansijski kolaps. Istovremeno, mnogi dužnosnici Evrope javno govore da je za Evropu nepotreban i Sjeverni tok 2 jer razvijaju se nove tehnologije (POVER2GAS) i Evropa ide ka obnovljivim izvorima energije do 2050. Ovo nisu dobre naznake za plin iz Rusije, a posebno što se ulažu desetine milijardi dolara u plinovode koji možda u narednih 20-30 godina neće ni trebati u tom kapacitetu. Plin je neizbježan energent. Dramatična su stanja budžeta svih proizvođaca nafte i plina jer svi budžeti ovih zemalja funkcionišu na razinama nafte u rasponu od 40-80 USD/barel, a plina na razinama 100-200 USD/1000 Sm3. Cijene nafte su na razini cca 50 USD, a plina cca 130-160 USD/1000 Sm3. Energija i energetika su pokretači svih privrednih dešavanja na svijetu i ovaj tekst bi to barem malo mogao pojasniti.
Na kraju, LNG Terminal na Krku pocinje sa radom 01.01.2020. godine i kapaciteta je 2,7 milijardi Sm3 i rasprodan je za naredne tri godine.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...