Facebook Twitter Youtube
    Popularni članci

    Analize

    BiH između dva “impresivna napretka”: Trebamo li biti optimisti?

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Napredovanje na evropskom putu je vrijednost. Ali nije apsolutna vrijednost. Zašto to kažem? Pitajte to ljude u Srbiji, koja je 2013. dobila pregovore sa EU i otvorila mnoga poglavlja. Ali stanje u samoj zemlji nije postalo bolje, već gore. Korupcije nikad više, pravosuđe nikad gore, medijska slika nikad monotonija. Sve je kulminiralo krađom na proteklim izborima i posljedičnim divljanjem režima.

    Kako je jučer, u brizantnoj analizi na N1, istaknuo pozorišni režiser Kokan Mladenović, Srbija je dosad imala latinoamerički model vladavine, gdje su institucije u sprezi sa kriminalnim grupama; a sad je ušla u afričku fazu, odnosno u spektakularne i nekontrolisane postupke vladara.

    Donekle je slično stanje u Crnoj Gori, koja je od 2012. godine otvorila 33 pregovaračka poglavlja, ali se u zadnje tri-četiri godine više integrisala u Srpski svet, nego u euroatlantski sistem.  O tome svjedoči i posljednje istraživanje, po kojem bi 44% stanovništva glasalo za izlazak zemlje iz NATO-a.

    Prije dvije godine, taj broj je bio skoro duplo niži. Na pitanje šta se dešava ispod radara, premijer Crne Gore Milojko Spajić je kazao da „građani do sad nisu imali jasne benefite od puta prema EU“. Objašnjenje je u nekoj mjeri suludo: pošto navodno nemaju „dovoljno jasnih benefita“ od evropskog puta, građani se svete NATO-u.

    Mislim da prave razloge navedenog trenda treba tražiti u porastu ruskog utjecaja. Npr. u činjenici da je novi predsjednik Skupštine te zemlje Andrija Mandić otvoreno podržavao rusku agresiju na Ukrajinu. No, kada stavimo NATO na stranu, ostaje pitanje: zar je moguće da, nakon 33 otvorena poglavlja, građani nisu imali jasne benefite od EU puta? Stvarno je, po deficiniji, uvijek ono nemoguće.

    Da li sve ovo onda znači da je svejedno što je BiH otvorila pregovore? Čak i ako građani BiH, kao oni u Crnoj Gori, budu mislili da je svejedno, ja mislim da nije. Problem je što vlast u Sarajevu preuveličava značaj ovog događaja, a u tome im, osim njima bliskih medija, pomaže i Evropska komisija, čija je predsjednica kazala da je BiH napravila „impresivan napredak“.

    Kako je ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković kazao za jednu TV, otvaranje pregovora donosi „političku stabilnost“, „mnogo para“ i „more ekonomskih prilika“.

    Konaković je istaknuo da se u samoj EU promijenilo raspoloženje prema proširenju, nakon agresije na Ukrajinu. Podsjetio je da su iz Brisela, za vrijeme Junckerove komisije, dolazile poruke da nema ništa od proširenja EU. Dodao je da u BiH nije postojalo volje za dogovorom, istaknuvši da se dolaskom Trojke na vlast sve promijenilo. „Deset godina nismo radili ništa, ali ni EU deset godina nije radila ništa“, kazao je i složio se s ocjenom predsjednice EK o „impresvnom napretku“.

    Prije sedam godina, u proljeće 2017. godine, na konferenciji za medije u Sarajevu sa tadašnjim predsjedavajućim VM Denisom Zvizdićem, tadašnja komesarka EU Federica Mogherini je kazala da je BiH „napravila impresivan napredak na EU putu“. Dakle, identične riječi kao i ove von der Leyen prije nekoliko dana. Da li onda „impresivan napredak“ u rječniku briselskih birokrata znači ništa? Otprilike. Odnosno, da budemo precizni – skoro pa ništa. Ali ništa strašno. Posao briselskih birokrata je, između ostalog, da pretjeruju, a posao medija je da njihove riječi ne shvatamo doslovno.

    Kada je Denis Zvizdić, kao kadar SDA na čelu Vijeća ministara, ostvarivao „impresivan napredak“ (Mogherini), tadašnja opozicija predvođena SDP-om je optuživala SDA da je izdala državne interese, pristajući na mehanizam koordinacije, kroz koji su „entiteti i kantoni dobili svoj međunarodnopravni subjektivitet“, kako je tada potcrtano iz SDP-a. Nekada se stječe utisak da u BiH vrijeme ne teče. Samo se mijenjaju uloge. Zapravo, rijetki poput Zvizdića ne mijenjaju ni uloge. Uvijek su na vlasti.

    Hoću da kažem: kao što se ništa suštinski u životima građana nije promijenilo, kada je Zvizdić ostvarivao „impresivan napredak“, tako se ništa suštinski neće promijeniti ni sada, kada smo otvorili pregovore. Neka smo ih otvorili. Pozdravljam (bez oduševljenja). Istovremeno, smatram nenormalnim pritisak koji se trenutno vrši prema svima onima, koji ne aplaudiraju bh. vlastima, tačnije Trojci.

    Tako je, recimo, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu Dino Mustafić, nakon otvaranja pregovora, saopćio da „od večeras postoje samo proevropske i antievropske politike“, te je dodao da „trebamo dati povjerenje samo onima koji će hrabro i bez kompromisa gurati evropske reforme neophodne za priključenje EU“, jer „sve drugo je crni mrak“. Drugim riječima, ukoliko ne dajemo povjerenje vlastima, koje su uzgred imenovale Mustafića za direktora, time pokazujemo da smo „za crni mrak“.

    Nedopustivo je, uime vlasti, odnosno s pozicije direktora javne ustanove, slati takve poruke građanima: da svako ko ne gaji povjerenje prema vlasti (i ne podržavaa je), automatski biva označen kao antievropski opskurant  („onaj koji je protiv svjetla, prosvjete, slobodne savjesti; mračnjak, nazadnjak“). To je manihejski jezik; rekao bih, čak opasan. Svakako nedostojan pozorišnog režisera.

    Za razliku od Srbije, Bosna i Hercegovina, tačnije Sarajevo ima nešto mnogo dragocjenije od pregovaračkog statusa sa EU. To je činjenica da je vlast smjenjiva i da postoji pluralizam u javnosti. Pitajte progresivne ljude u Srbiji: šta bi više voljeli, da imaju otvorene pregovore sa EU (što već imaju više od 10 godina), ili šaroliku medijsku scenu, pravosuđe koje vodi procese protiv najviših zvaničnika vlasti i, na koncu, smjenjivu vlast (što Srbija nema, a „političko Sarajevo“ ima)?

    Optimalno je imati oboje, ali želje su jedno, a EU put drugo. Činjenica da značajan dio mainstream medija i zapadne ambasade nekritički podržavaju trenutnu vlast, tačnije Trojku, a da sami nosioci vlasti, poput Konakovića, sve medije i intelektualce koji pišu kritički o njoj proglašavaju „slugama i plaćenicima prethodnog režima“ – sve nas to polako (ali sigurno) čini sličnim Srbiji, kakvu je poznajemo od 2013. kada je otvorila pregovore sa EU.

    U razgovoru za N1, jedan od političkih vođa Trojke Peđa Kojović je kritikovao neke građane što nisu optimisti kao on, tačnije,  kazao je da se čudi „tom našem odbijanju da se radujemo kad uspijemo“. Kojović je, po preuzimanju vlasti, kazao da mu je cilj vratiti optimizam građanima.

    Obično se misli da u uspješnim društvima većina ljudi ima optimistične poglede. Kako primjećuje Alan de Botton, istina je zapravo suprotna: duboki pesimizam je ključni sastojak uspješnih društava.

    Pesimizam, veli, polazi od toga da su svi normalni ljudi zapravo aljkavi, skloni deluziji, vođeni sujetom, itd. Riječju, samo su ljudi. Zato uspješna društva počivaju na nepovjerenju prema nosiocima vlasti, te je ultimativni cilj spriječiti mogućnost da vladalac i njegovi saradnici imaju previše moći. Pesimistično društvo nikad neće dopustiti da vladalac bude pretvoren u idola, jer pesimisti znaju da niko nije savršen. „We are mad monkeys, with a few extra neurons“, kaže de Botton.

    U uspješnim društvima ne izdvaja se neka društvena grupa kao krivac za sve probleme („mračnjaci“), jer za razliku od optimiste, koji uvijek misli da se strastveno bori za pravdu, pesimista će radije pomisliti da je zaslijepljen vlastitim bijesom. Jedno od sredstava da se spriječi takav ishod su, veli de Botton, institucije, poput sudova, koje će biti imune na pretjerane i često histerične reakcije javnosti.

    Ne znam da li ćemo zaista postati pesimistično društvo, ali ako ne želimo postati optimisti kao novinari na ružičastoj ili Happy TV, možda bi bilo dobro za početak da nosiocima vlasti ne bude cilj širenje optimizma.

    Pozorište briselskih lutaka: Trojka na evropskom putu Zorana Zaeva!

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Obećanja su kao pun mjesec, ako se odmah ne ispune, svakim danom više blijede. Ova njemačka poslovica možda najbolje opisuje kojom brzinom će se smanjivati i prestati sijati vještačko blještavilo priče koju nam Trojka prodaje pod historisku integraciju ka EU. Polazeći od toga da ništa dobro nije postojalo prije njih, sarajevski trikolori nesvjesni zablude vlastitih misli, razletješe se po medijima i društvenim mrežama da nas ubijede “da je 21. mart historijski dan za BiH”. I povrh svega plasiraju nam blago rečeno licemjernu besjedu da smo eto zahvaljujući njihovim “mudrim politikama” dobili zeleno svjetlo iz Evropske unije.

    A ni u tragovima ne žele reći kako izgleda ta trasa na koju treba da kročimo nakon zelenog svjetla. Svjesno prešućuju tešku istinu da zeleno svjetlo koje smo dobili nije nikakav putokaz niti lift koji će državu Bosnu i Hercegovini podići na viši nivo. Na nivo srednje razvijenih i uređenih članica EU. Umjesto istine, mudrolijaši iz Trojke ushićeno dižu ruke nadajući se da im poklonjena ulaznica za pregovore s EU može donijeti političku moć za koju su kao list na buri strahovali svake sekunde dok je trajala sjednica Evropskog vijeća.

    Jer, niti im je bitno šta znači ono što nam je Evropska unija poklonila iz svojih interesa, niti smiju trezveno promišljati kakve posljedice će na državu Bosnu i Hercegovinu ostaviti njihovi ustupci da bi se na semaforu nepoznatog puta upalilo zeleno svjetlo. Nedvosmislena je fakta da su skoro sve što su imali kao ulog naroda i države koji bi trebali predstavljati uložili za to svjetlo samo iz uskopartijskih i ličnih interesa, a nikako zarad interesa naroda i države.

    I nesumnjivo je da će ih to koštati. Koštalo je sve slične njima u državama koje su sada članice i naročito one koji su na EU putu dali sve, pa i identitet, bez da su još postali dio EU. Njihovi su lideri na tom evropskom putu ulagali previše, za premalo rezultata i puk je to vrlo brzo shvatio i kaznio ih. Stoga, besmisleno je slavlje trikolora iz Murphyijevog džepa, ma koliko potrajalo, u konačnici će donijeti otrježnjenje za njih same.

    I to nije problem. Problem je što će država Bosna i Hercegovina zbog želje trojca Konaković, Nikšić i Forto da utvrde moć i vlast na kraju doći u situaciju da na mnogo teži način brani svoju opstojnost, nezavisnost i suverenitet nego što ju je branila prije onog zelenog svjetla.

    Bosna i Hercegovina je zvanično dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji 15. decembra 2022. godine. Gle čuda, postojala država i nešto se dešavalo i prije dolaska misionara pod zastavom Schmidta i Murphyija. Je li zbog kandidatskog statusa Bosna i Hercegovina uznapredovala, jesu li i za promil smanjene prijetnje po njen opstanak. Nisu, kao što ni nakon 21. marta 2024. godine te prijetnje neće nestati, nego će biti i opasnije i vidljivije.

    Sjećam se koliko je Dragan Čović, lider HDZ-a, vilenio nakon dobijanja kandidatskog statusa. I tada se, kao i danas govorilo kako je to historijski dan, a historija kaže da svaki dan koji se u momentu zbivanja naziva historijskim nije ništa drugo do li prekriženi broj u kalendaru. Valjda historija nakon protoka vremena definiše šta je bilo historijski dobro ili loše, a ne Trojka ili Dragan Čović. Ali, nisu oni krivi što teško stečene diplome definišu količinu njihovog neznanja.

    Turska bi bila dobar primjer koji može smiriti ushićenost Trojke, ali ima jedan još bolji, čak dijelovima Trojke i bliži uzorak.

    Sjeverna Makedonija, ranije Republika Makedonija zvanično je promijenila ime 12. februara 2019. godine. Učinila je to pod vlašču Zorana Zaeva kako bi deblokirala euroatlantske integracija jer joj je Grčka stajala na putu. Kandidatski status dobila je 2005. godine, a pravo na pregovore 19. jula 2022, tri godine nakon promjene imena. Sjeverna Makedonija i pored svega učinjenog nije članica EU.

    I što je još gore, Sjeverna Makedonija je i danas, kao i svih godina unazad pod istom količinom prijetnje koja kao i u slučaju Bosne i Hercegovine dolazi kroz hibridne i cyber napade, kroz kriminal i obavještajno podzemlje… Ni ulazak u NATO nije umanjio te prijetnje. Zoran Zaev je s vlasti otišao otprilike mjesec dana nakon otvaranja pregovora sa EU.

    Indikativno i zabrinjavajuće bi po Nikšića moglo biti ono što je sam napisao tada Zaevu. “Zoran Zaev, moj drug, u potpunosti je preuzeo odgovornost za poraz svoje stranke na lokalnim izborima, pa podnio ostavku na mjesto predsjednika SDSM-a i na mjesto premijera Sjeverne Makedonije. Sve vrijeme je pokazivao da mu je interes građana Sjeverne Makedonije na prvom mjestu. Zoran Zaev i SDSM su direktne žrtve katastrofalne i licemjerne politike Evropske unije u toj zemlji, ali i cijeloj regiji”. Dakle, Nikšiću je tada bilo jasno da je Zaev platio cijenu evopskog puta.

    Iako ne bih da mu kvarim evropsko ushićenje, Nikšiću, ali i njegovim političkim ortacima moram napomenuti da je Zaev Sjevernu Makedoniju uveo u NATO, a opet platio ceh pregovora s EU. Zaev je za razliku od Trojke to uradio zarad interesa države, a opet mu narod dao crveni karton od kojeg se nikada nije oporavio. Lokalni izbori u BiH su za otprilike šest mjeseci, neka trikolori porazmisle trebaju li i imaju li šta slaviti.

    Ono što Trojka očito nije u mogućnosti shvatiti morali bi shvatiti svi drugi politički subjekti s adresom na prostoru koji je oslobodila ili odbranila Armija RBiH. Republika Hrvatska je nakon 21. marta 2024. godine postala mnogo ozbiljnija prijetnja nego je to bila ranije. Politički je slijep ko god ne vidi da su Plenković, Grlić Radman, Zovko slavili zeleno svjetlo za pregovore BiH i EU u podjednakoj mjeri u kojoj su to činili trojkaši kao političke marionete (lutke na konopcima predstave o uspješnosti države kojoj i danas prijeti nestanak).

    “Uspjeli smo” uzviknu Plenković, pa nas napomenu zašto je toliko ushićen: “Nastavit ćemo pomagati BiH i štititi interese Hrvata kao konstitutivnog naroda”. Zanimljivo, dok se čekao bijeli dim nad Evropskim vijećem potekla je informacija o spremnom Izbornom zakonu koji u formi i suštini predstavlja ostvarenje ovog Plenkovićevog “štititi interese Hrvata u BiH”. Čitaj – zaštita interesa HDZ-a i RH. Dakle, prije nego su opijeni samoljubljem Trojkaši uspjeli da se vrate u Sarajevo stigla je prva faktura.

    Stići će još neke, ekonomske, političke, energetske. Zagreb se nikad nije odrekao osnovne ideje da budemo njegova gubernija, samo je sofisticirao način na koji to ostvaruje. A dok Zagreb slavi priliku da nas lakše utopi u banovinu, moramo podsjetiti na najavu svesrpskog sabora koja dolazi iz Beograda. Taj sabor će razmatrati položaj srpskog naroda i definisati neke korake.

    A dio koraka već je definisao Milorad Dodik. April je za koji dan a on u aprilu očekuje da na talasima lažne evropske magije dobije ono što je zahtijevao, a i što mu je obećano. A to je progon stranih sudija, no siguran sam i ustupak na polju državne imovine koja mu je neophodna kao posljednja atribucija državnosti entiteta Rs.

    I dok legionari kompromisa pod Schmidtovom i Murphyijevom zastavom poplaćaju fakture za zeleno svjetlo na neizvjesnom putu, jedini prostor koji će moći uvesti u EU je Konjic kao forma onog slova “i” između prostora poznatog kao Bosna, odnosno Hercegovina.

    Za to vrijeme iz političke grobnice lidera na evropskom putu Zoran Zaev će se smijati Nikšiću i ortacima i čuditi kako na njegovom primjeru nisu shvatili da nijedan kompromis s interesima države nije vrijedan evropskog puta. Jer, evropski put definišu birokrate i kadrovi koji su u suštini identični projektu Trojke. Sve može kada odgovara uskogrudnim interesima grupacije koja vodi procese i ništa ne može kada im nije u interesu.

    Zato ću tekst završiti još jednom njemačkom poslovicom koja kaže: “Bolje je prijateljsko odbijanje nego nevoljno obećanje”. Samo još da Trojka i svi mi u Bosni i Hercegovini shvatimo da u Evropskoj uniji nema ništa prijateljsko. Sve je interes, pa i to da se disfunkcionalnoj BiH daju pregovori u naletu panike od sibirskog medvjeda čiji bijes stvara sve veću paranoju u Briselu!

    (NAP)

    Šta uistinu znači “otvaranje pregovora”: Jedan od hiljadu koraka koji čekaju BiH na putu ka EU!

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Dok lideri Trojke uživo slave moguće “otvaranje pregovora sa EU”: Čović ruši suverenitet BiH najavljujući neradni dan u BiH na dan izbora u Hrvatskoj!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Kakvu Bosnu i Hercegovinu Hrvatska vidi u okviru Evropske unije najbolje oslikavaju ovacije za Dragana Čovića koji je najavio na Općem saboru HDZ-a da će srijeda, 17. april, kada se održavaju hrvatski izbori, biti neradan dan i u BiH!

    Aplauzi koji su se prolomili salom jasno ukazuju kakvu politiku baštini HDZ, te kako stoji suverenitet Bosne i Hercegovine I kako ga Zagreb vidi!

    I ne prestaju se, ni dan-danas, baviti unutrašnjim poslovima Bosne i Hercegovine. Kad god to mogu, a trude se da to bude na skoro svakodnevnom nivou, hrvatski političari na svaki mogući način pokušavaju utjecati na političku situaciju kod svojih komšija.
    U tome im pomažu ekspoziture u vidu Dragana Čovića i HDZ-a BiH, koji voli Andreja Plenkovića više nego cijelu državu u kojoj živi.

    Jasno je svakom laiku da ovakav konstitutivni sistem u kojem postoje neke hrvatske stranke i neki hrvatski kantoni, Zagrebu će se omogućavati da se nastavi miješati u unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini.

    Zabrinjava šutnja lidera ‘Trojke’, koji na sve ostaju imuni i dalje mantrajući kako je kompromis sve što BiH treba, ali nikako da nam pokažu šta su u tom kompromisu dali HDZ I SNSD. A, da budemo jasni ‘Trojka’ je dobrano države dala.

    Otud i jeste problem što Elmedin Konaković ne vidi ništa sporno u svojoj rečenici da ‘nije fer da Hrvatima neko drugi bira predstavnike’, a dok mu nije problem da Čović proglašava svetkovine iz Zagreba kako djeca ne bi išla u školu, a HDZ glasači na izbore dali podršku Andreju Plenkoviću!

    Nije u lakoj poziciji upleo se tu i Zoran Milanović, pa onda ne čudi ni šutnja Nermina Nikšića, jer možda koji glas ode i SDP-u Hrvatske.

    I stoga dok ne naučimo napamet valja ponavljati da je Zagreb preko međunarodne zajednice, odnosno Ureda visokog predstavnika (OHR) uspio da postigne određene ciljeve u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ti su ciljevi oslabili našu državu, što je i definitivno otvorilo dodatni prostor Zagrebu, ali i Beogradu da provode svoje politike u Bosni i Hercegovini.

    Beogradu i Zagrebu niti su aspiracije ugašene, niti im nešto na tom putu smeta. Zagrebu su narasli apetiti prema Bosni i Hercegovini, jer su uvidjeli da svoje politike u Bosni i Hercegovini mogu provoditi uz pomoć međunarodne zajednice – direktno iz Brisela!

    I sve to dok se trojka hvali mogućnošću otvaranja pregovora, iako suštinski znaju da to ništa ne znači, te da napredak nije postignut, već su se samo geopolitički odnosi promijenili početkom rata u Ukrajini. Nikako zbog toga što BiH postaje demokratska zemlja s jakom vladavinom prava. Nažalost, otvaranje pregovora neće značiti boljitak građanima, već sigurnost Zagrebu da će baš preko Brisela nastaviti jačati svoj utjecaj, prvenstveno u Hercegovini.

    I zato uporno izmišljaju bošnjački demografski oportunizmom i nekakve izmišljene sigurnosne problem. Na te izmišljotine nema adekvatnog odgovora, kao što nema ni reakcija na slobodne dane zbog izbora u Hrvatskoj.

    A, znate li zašto? Zato što institucije BiH nikada slabije nisu bile, a upravo na tim slabostima jača snaga Beograda i Zagreba.

    I nikakvi pregovori Bosni i Hercegovini neće u suštini donijeti prosperitet bez njenih jakih državnih institucija, koje u ovom slučaju izgleda nikome nisu važne!

    (NAP)

    Andrej Nikolaidis Dragi Bojiću: “Evo zašto odbijam bošnjački i crnogorski nacionalizam izjednačiti sa srpskim i hrvatskim…”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    O, sveta prostoto

    Rasprava između mene i gospodina Draga Bojića ilustrativan je primjer nemoći dijaloga. Što god da se desi, bez obzira na snagu argumenata, nakon dijaloga svaka strana ostane na svome stanovištu. Ako bi se, pak, iz te rasprave izrodila otvorena i intelektualno poštena šira javna rasprava o nacionalizmu koja je nužna bosanskohercegovačkom društvu, ni njegovo ni moje vrijeme ne bi bilo protraćeno.

    Dakle: ja nakon „dijaloga“ još tvrđe mislim da je gospodin Bojić u krivu. Kao što i on, usudiću se pretpostaviti, misli da sam u krivu ja.

    Osvrnuću se, ipak, na samo jednu krivu tezu gospodina Bojića. Učiniću to zato što mislim da je to tačka u kojoj se najjasnije vide naše razlike.

    Ponoviću: crnogorski nacionalizam broji 0 žrtava. Gospodin Bojić tvrdi da nije tako i crnogorski napad na  Dubrovnik pripisuje crnogorskome nacionalizmu.

    Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.

    U trenutku napada na Dubrovnik, što gospodin Bojić očito ne zna ili ne želi da zna, jer ruši njegove teze, crnogorski su nacionalisti okupljeni oko partije LSCG. Oni na Cetinju organizuju antiratne mitinge i pjevaju: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Kao što će, ti crnogorski nacionalisti, kasnije na trgovima puštati pjesme Kemala Montena i plakati nad sudbinom Sarajeva. Razumijem da gospodin Bojić ima problem da to kognitivno mapira, ali to je prosto tako: govorimo o nacionalistima koji su oplakivali opsadu „tuđeg“ grada u koji se upustila njihova zemlja, oteta od strane velikosrpskog projekta.

    Crnogorske vlasti i ostali velikosrpski nacionalisti tada su crnogorske nacionaliste nazivali „ustašama“. Tako ih velikosrpski nacionalisti zovu i danas. Ali eto: gospodin Bojić tvrdi da su Dubrovnik napali baš „crnogorske ustaše“.

    Sa mojim stavom, prećutno i svojim prisustvom, složili su se Ministarstvo branitelja te Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. Otkrivanju spomen ploče u Morinju kod Kotora, gdje su u logor odvođeni zarobljeni hrvatski branitelji,  prisustvovali su ministri odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda.

    Tekst na ploči, koji su, it goes without saying, usaglasile hrvatska i crnogorska strana, glasi: „Tokom velikosrpskeagresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branioce.

    Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!”

    Što se toga čiji je nacionalizam, crnogorski ili srpski napao Dubrovnik, I Rest My Case.

    Uzgred, najodvratnija strana CG nacionalizma, prisutna kod malog dijela crnogorskih nacionalista, jeste očijukanje sa hrvatskim nacionalizmom, njegovom ustaškom frakcijom. “Ista nas je odgojila mati, Crveni smo mi Hrvati”, Sekula Drljević, Štedimlija i taj đir. O tome sam pisao i to jasno osudio. Izvolite dokaz. https://zurnal.info/clanak/naspram-draze-mihailovica-mora-stajati-ljubo-cupic/23360

    Tu, između ostalog, pišem: “Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko”. Toliko o mojoj podršci crnogorskome nacionalizmu.

    Iz očitih razloga, međutim, ne pristajem na izjednačavanje crnogorskog i srpskog nacionalizma. Ne samo zbog nejednakog broja žrtava koje stoje iza tih nacionalizama, nego i zbog toga što je srpski nacionalizam imperijalan, dok je crnogorski antiasimilatoran i antikolonijalan. Taj se nacionalizam, koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, iscrpljuje u odbijanju asimilacije kojoj su Crnogorci od 1918. naovamo izloženi. Taj nacionalizam staje u iskaz: “Mi smo Crnogorci, ne Srbi”. Što je u očitoj suprotnosti sa stavom velikosrpskoga nacionalizma o tome da su svi i svuda Srbi, a sve okolne zemlje “srpske”.

    Crnogorski nacionalizam, koji su kao sredstvo oslobodilačke i emancipatorne borbe koristili i komunisti, ne da nije “isti” kao velikosrpski, nego mnogo više sličnosti ima sa alžirskim antikolonijalnim nacionalizmom, ili nacionalizmom koji je u svojoj borbi koristio marksistički revolucionar Thomas Sankara, koji će postati predsjednik Burkine Faso.

    Dio argumentacije koju sam koristio za crnogorski, važi i za bošnjački nacionalizam. U BiH, srpski i hrvatski nacionalizam su centrifugalne, dok je bošnjački (još uvijek) centripetalna sila. Ukoliko bi bošnjački nacionalizam postao asimilatorna ili imperijalna sila, u meni bi imao posvećenog neprijatelja. Dok ne bude tako, odbijam bošnjački nacionalizam izjednačiti sa velikosrpskim i (veliko)hrvatskim. Tvrdim da teza o “istovjetnosti nacionalizama” aktivno radi za imperijalne nacionalizme.

    Kada je katolička crkva spaljivala Jana Husa, pobožna je žena bacila cjepanicu u plamen na kojem je ovaj gorio pa se prekrstila. Tako, iz očitog neznanja, i gospodin Bojić baca drvo u vatru velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Šta reći, osim ponoviti ono što je tom prilikom rekao Hus: O, sancta simplicitas! O sveta prostoto!

    Ovim je, što se mene tiče, “dijalog” između mene i gospodina Bojića završen.

    (Slobodna Bosna)

    Priprema za konačno rušenje Bosne i Hercegovine: Spaljivanje svih koji se nađu na putu političkom UZP-u potpomognutom iz Sarajeva

    Piše:
    Reuf Bajrović
    -

    Sprema se konačna politička bitka za izborna pravila koja su dogovorena u Dejtonu. Hrvatska država i njen proksi u BiH, HDZ BiH, su utrošili sav politički kapital koji je Hrvatska stekla ulaskom u NATO i EU u postizanje za njih strateškog cilja: izmjene načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Dakle, ono što nije moglo agresijom i masovnim zločinima – koje je Haški sud okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat (UZP) hrvatskog rukovodstva – pokušava se postići kroz Parlament BiH.

    Taj politički nastavak UZP-a zavisi od pristanka dijela stranaka sa sjedištem u Sarajevu na bjelodano učešće u uništavanju države BiH. Drugim riječima, nema uspješnog političkog UZP protiv BiH bez kolaboracionista iz sarajevskih stranaka.

    Stranke tzv. Trojke su došle na vlast na nivou Federacije BiH nakon što su obećale svome malom šefu Draganu Čoviću da će biti spremne na puno učešće u ispunjavanju svih njegovih ciljeva ukoliko ih on izabere kao partnere. Veliki šef, Andrej Plenković, je stvorio preduslove za uspjeh ove grupacije stranaka svojim lobiranjem u EU i NATO za postavljanje Kristijana Šmita na mjesto Visokog predstavnika.

    Prvi korak ka punom zagrljaju šahovnice je bilo učešće SDP, NS i NiP u Šmitovom nametanju izbornog zakona koji od Bošnjaka, ali i nebošnjaka koji žive u dijelovima zemlje koje je odbranila Armija RBiH, pravi gradjane drugog reda. Zagreb Šmitovo nametanje s pravom smatra svojom golemom pobjedom jer je de facto dobio veto na svako buduće formiranje vlasti na nivou FBiH.

    Tu dolazimo do Predsjedništva BiH kao najveće i najvažnije bitke koju politički UZP planira da dobije u ovoj godini. Stranke kojima naputke daje Plenković – dakle HDZ, SDP, NS i NiP – naprosto nemaju dovoljan broj ruku u Parlamentu BiH da usvoje izmjene Ustava BiH. Zbog toga se planira perfidnom metodom kršenja pravnih normi i procedura usvojiti novi Izborni zakon koji će biti suprotan Ustavu BiH, a koji je već usvojen u Domu naroda od strane SNSD i HDZ 2022. Za uspjeh ovog plana je potrebno da Ustavni sud BiH solomonski odluči da je usvojeni zakon neustavan u svim aspektima osim u onom dijelu koji se odnosi na način izbora članova Predsjedništva BiH. Oni bolje upućeni u politička događanja lako uviđaju da je izbor HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda, Marina Vukoje, ključni preduslov za uspjeh ovog perfidnog plana za legaliziranje trajne vladavine HDZovske manjine u BiH.

    Svako onaj koji u njihovim očima predstavlja prepreku ispunjavaju političkog UZP-a je meta koju treba neutralizirati. Sredstva se ne biraju. Činjenice su nevažne. Za politički UZP je vrijeme sada ili nikada. Biti li ne biti. Ako treba palit ćemo protivnike i na medijskoj lomači nelegitimnog režima kojeg je nametnuo Kristijan Šmit.

    Mržnja je pogonsko gorivo lomače političkog UZP-a. Najomraženija ličnost je svakako Željko Komšić. Već 2019. je njegova lutka spaljena na lomači, uz ekstatično slavlje okupljene rulje, zato što je “probošnjački političar hrvatskih korijena”. Međutim, veći problem od samog Komšića su oni koji glasaju za njega. Njima se poručuje da su “Isil, Hamas, Hezbolah”, i to od strane katoličkog klera koji je kroz historiju pokazivao da mu lomače nisu mrske.

    Izvjesni fra Franjo Ninić, i poprilično poznati fra Drago Bojić prednjače u upiranju prstom u najprioritetnije kandidate za lomaču. Neki od askera političkog UZP-a, kao što je Franjo Šarčević, su toliko fanatizirani da javno psuju mater svih dvjesto i kusur hiljada glasača Željka Komšića i žele im da se svi “uguše”. Tim glasačima se želi gušenje zato što koriste svoje demokratsko pravo da glasaju protiv stranke HDZ i političkog UZP-a, tj. za Komšića.

    Ne bi Komšića ni bilo da Armija RBiH nije porazila onaj pravi UZP nekad 1993. pa je čak i Tudjman morao pristati na to da se prema izbornim pravilima može legalno i legitimno glasati za ljiljane, i to one zlatne. Pošto je ta armija porazila UZP, tj. HVO, noseći ljiljane na uniformama onda se od gubitničkog jeda javno napadaju djeca čiji se roditelji drznu da slave Dan nezavisnosti BiH. Djecu, roditelje i Benjaminu Karić, dakle cijelo to “bolesno društvo” želi se dodati lomači na kojoj već decenijama gori Komšić sa svim svojim glasačima. Bakir Izetbegović i SDA su mogli izbjeći da ih se ubaci u vatru lomače da su pristali na ono na što je pristala Trojka. Ali nisu i zato i oni gore u njoj.

    Ako nekome slučajno padne na pamet da se brani od političkog UZP-a, onda se po uzoru na autoritarne režime prst upre u anonimne prijetnje na društvenim mrežama. Gebelsovski se onda te prijetnje nepoznatih autora lažno pripišu kandidatima za lomaču. Dakle, lomača i sve želje za gušenjem i uvrede postaju opravdane. Neki od podstrekača lomače šeretski zaključuju da su te uvrede i psovke jedino što ovi koji vole ljiljane i 1. mart i mogu razumjeti.

    Osim toga, mnogi javni društveni i politički radnici u Sarajevu u svojoj naivnosti naprosto ne razumiju i nisu svjesni toga da su Šarčević i Bojić stupili na mjesto Čovićevih jurišnika poput Joze Pavkovića i Zorana Krešića, te sada iz Sarajeva potpomažu suštinski cilj hrvatskih nacionalista – preuzimanje Predsjedništva BiH i Ustavnog suda BiH – čime bi se bosanski politički faktor doveo o šah-mat poziciju. Podrška jurišnicima naravno stiže i od bivših vojnika VRS. Notorni Rajko Vasić i poštar smrti Srdjan Puhalo se kao i 90ih nalaze upravo tamo gdje treba dati doprinos uništavanju i obesmišljavanju BiH.

    Andrej Nikolaidis je nedavno spaljen na sličnoj lomači velikosrpskog fanatizma u Herceg Novom, ali ni to ga nije spasilo od toga da ga fra Bojić tako spaljenog ne doda na lomaču velikohrvatskog političkog UZP-a koji je sada na svom tridesetogodišnjem vrhuncu. Moj savjet svima koji žele izbjeći sudbinu Nikolaidisa je da opsuju majku svim glasačima Željka Komšića i da im požele da se uguše. To je jedini način da se spasite. Ako meni ne vjerujete pitajte režimske propagandiste Nerzuka Ćurka i Asima Mujkića.

    Dossier “Južna interkonekcija”: U polemici između zahtjeva najviši dužnosnika Amerike i proruskog plana Čovića i Plenkovića, Nikšić se opredijelio za kompromis!?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    „Ovakvu šamarčinu Amerikanci na Balkanu još nikada nisu dobili“. Ovu poruku sam dobio prije dvadesetak dana od jednog dobrog poznavatelja ovdašnjih (geo)političkih prilika poslovno vezanog za međunarodnu zajednicu, a emocionalno za vladajuću strukturu. Povod je bio sastanak održan u Zagrebu Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske i Dragana Čovića, lidera HDZ BiH.

    U konretnom slučaju „uvažavenje hrvatskog interesa u BiH“ značilo je podršku službenog Zagreba izgradnji Južne plinske interkonekcije i njenom funkcioniranju na način na koji to mjesecima „gura“ Čović: „uspostavom nove firme sa sjedištem u Mostaru“.

    O tom projektu negativan sud je prethodno dao američki državni sekretar Anthony Blinken u pismima koje je uputio hrvatskom ministru vanjskih poslova Goranu Grliću Radmanu i njegovom bosanskohercegovačkom kolegi Elmedinu Konakoviću. Protiv Čovićevog prijedloga, a za jedinstvenu firmu sa sjedištem u Sarajevu koja će servisirati Južnu interkonekciju, izjasnili su se i visoki dužnosnik State Departmanta James O’Brien, te američki, amabasador SAD u BiH Michael Murphy. (Nije poznato da li je i šta je Konaković odgovorio Blinkenu).

    „Problem je u tome što je američka ambasada jedina opozicija Draganu Čoviću, dok svi drugi poslušno ispunjavaju njegove želje i zahtjeve“, odgovorio sam svome korespodentu sa početka ovog teksta.

    Murphy zakon

    Da lider HDZ-a nema opoziciju, ni na jednoj razini svojeg javnog djelovanja, nego da čvrstom rukom sve kontrolira nije originalno otkriće. Unutar hrvatskog biračkog tijela pune dvije decenije koliko se nalazi na čelu stranke Čović vlada autokratski suvereno. Izuzev jednog kratkog perioda nakon izbora 2006.godine kada mu je ozbiljno zaprijetio Božo Ljubić sa HDZ-om 1990, Čović nije imao dostojnu konkurenciju. Način na koji je pacifizirao Ljubića i uključio ga u zajednički front, Hrvatski narodni Sabor, za „hrvatsku stvar“ podjednako govori o Čovićevoj vještini i Ljubićevoj političkoj vjerodostojnosti.

    Nekoliko godina kasnije tokom suđenja Ivi Sanaderu saznati ćemo da je HDZ 1990 bio projekat bivšeg hrvatskog premijera koji je svim sredstvima, a najviše financijskim, pokušao obuzdati faraonski status i nezajažljive ambicije Dragana Čovića u susjednoj zemlji koji se se posredno prelijevale i na samu Hrvatsku.

    Na Čovićevu superiornost u kantonima sa hrvatskom većinom, također je suvišno trošiti riječi. Sa malim izuzetkom Kantona 10, HDZ BiH kontrolira cjelokupan „hrvatski poltičko-nacionalni prostor“ u svakom segmentu vlasti, zakonodavnom, izvršnom i, što je posebno toksično-pravosudnom.

    Punu deceniju, otkako se na izborima 2014. HDZ BiH vratila na vlast u Federaciji BiH (koja im je prethodne četiri godine na ne baš sasvim legalan i demokratski način bila uskraćena) Čović i njegova stranka unutar Vlade Federacije BiH djeluju suvereno i bez ozbiljnijih mehanizama demokratske kontrole. U prećutno uspostavljenom palalelizmu vlasti HDZ BiH se utaborio u svojim „tradicionalnim“ resorima, poput financijskog sektora i prometno-infrstruktornog kompleksa.

    U pravu su kritičari sarajevske „Trojke“kada tvrde da je premijer Nermin Nikšić isporučio Čoviću sve što je on tražio, a on je, to je barem poznato, nezasit u traženju. No, takvi moraju priznati da nikako drugačije Vlada Federacije Bih nije šljakala ni u vrijeme zlosretnog Fadila Novalića. Čović i njegovi ministri se nisu „šteli mešat“ u nabavku respiratora, ili rasprodaju „Fabrike Duhana“, kao eminentno „bošnjačko-sarajevska“ pitanja, dok su Novalić i Nermin Džindić(SBB) mirno posmatrali uzurpiranje državnog vlasništva u „Aluminiju“.

    Faraon s Neretve

    I na državnoj razini, Vijeću ministara BiH gdje je zahvaljujući „čeličnom“ partnerstvo sa Dodikovim SNSD-om, neuzamljenjiv čimbenik, HDZ BiH nema apsolutno nikakvu opoziciju koja bi predstavljala ozbiljnog protivnika. Bilo koji prijedlog, ili zahtjev njihovih ministara „na neviđeno“ može računati na dvotrećinsku podršku u Vijeću ministara BiH.

    (Iz ove rasprave apstrahiram Prdsjedništvo BiH, odnosno legitimnog izbora Hrvata, ne zato što ga smatram irelevantnim, nego što se stiče dojam da Čović na ovom pitanju insistira više iz razloga povrijeđene taštine-svaki autokrata želi kontrolu nad cjelokupnom piramidom vlasti-nego što drži do autoriteta i značaja te funkcije)

    Nepodijeljenu, plebiscitarnu podršku HDZ BiH i Dragan Čović godinama imaju unutar cjelokupnog političkog spektra u Hrvatskoj, vladajućeg i oporbenog. Ne samo što je Čović i njegova politika jedina tačka na kojoj su suglasni dvojica najvažnijih hrvatskih političara, premijer Plenković i predsjednik Zoran Milanović, nego među njima dvojicom godinama bukti rivalitet na temu ko se više, jače, bolje zalaže za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.

    Ovih dana, nakon što je BiH dobila podršku Evropske komisije za početak pregovora za ulazak u EU, ta je prepirka dobila komične elemente: dok je Milanović kritizirao Plenkovića da nije uvjetovao evropski put BiH legitimnim izborom hrvatskog člana Predsjedništva BiH, HDZ ga je podsjetio na davno ašikovanje sa Željkom Komšićem optužujući ga da „jednom komšićevac-uvijek komšićevac!?

    Podrška Andreja Plenkovića „pravednoj borbi“ Dragana Čovića protiv američke diplomacije nijednog trenutka nije bila upitna. Hrvatskog premijera i lidera HDZ-a uskoro čekaju izbori, nacionalni i za Evropski parlement. Akcije Plenkovića i njegova stranke dugo nisu stajale lošije na političkom tržištu Hrvatske. Nakon niza afera, od kojih je izbor kompromitiranog Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika najviše ponizila javnost i ujedinila oporbu, Plenković je zaoštrio svoju retoriku, koketirajući sa desnim biračkim bazenom i atakirajući na neke od bazičnih sloboda poput medijskih.

    Kako je nedavno u „Nacionalu“ pisala Jelena Lovrić: „Dok je glumio svilenog autokrata Andrej Plenković je sedirao opoziciju i pobjeđivao na izborima. Njegova se vlast činila prihvatljivom i mnogim neostrašćenim ljevičarima, kao i neekstremiziranim desničarima.

    Oštrim zaokretom udesno gubi birače i moguće partnere u centru“. I dalje: „Plenkovićevo skretanje udesno kamuflacijske je prirode. Služi maskiranju nemoći da se iz blata korupcijskih skandala-u kojima se njegov vlast davi-izađe…“

    Plenkovićevo ohrabrivanje Dragana Čovića da nastavi „štititi hrvatske interes“ idući kontra zahtjeva diplomacije najmoćnije svjetske velesile, jeste preuzimanje agende suverenizma kao zaštitnog znaka svih desničarskih lidera, Zorana Milanovića.

    S druge strane, Dragan Čović i HDZ BiH nezamjenjivi su izborni aduti sestrinske stranke sa sjedištem u Zagrebu. Ne radi se tu samo o ona tri zastupnička mjesta iz dijaspore koju, bez izuzetka godinama u Hrvatskom Saboru popunjavaju HDZ-ovci iz Bosne i Hercegovine. Plenković ima u vidu da je manje-više cjelokupno biračko tijelo HDZ-a u Hrvatskoj ideološkio i zavičajno senzibilizirano prema Čoviću i njegovoj stranci pa bi stoga svako zaoštravanje prema njemu vodilo unutarnjem stranačkom raskolu i sisperziji glasova prema desnijim opcijama (Domovinskom pokretu, Mostu…).

    Dragane moj, kad dođeš ti

    Nakon velikog mitinga ujedinjene oporbe predvođene SDP-om u Zagrebu Andrej Plenković je organizatoru optužio da su „proruski orjentirani“. „Oni su krajnja ljevica, radikalna ljevica, ljudi koji su bili protiv vojne pomoći Ukrajini, a tim su de facto za Rusiju“, objasnio je svoje objede hrvatski pormijer. Sličnim jezikom i tonom je u posljednje dvije godine Plenković govorio i o Zoranu Milanoviću, za što je predsjednik davao mnogo više argumenata.

    Ukoliko bi se Plenkovićev kriterijum da se prorusko djelovanja pojedinih političkih stranaka i lidera mjeri njihovim ponašanje u parlamentima glede ruske agresije, primijenio u Bosni i Hercegovini u tom bi slučaju Dragan Čović i njegov HDZ prošli neuporedivo lošije od tzv. „ekstremne ljevice u Hrvatskoj“. U dva navrata je tokom 2022.godine Čović kao član, i/ili predsjedavaući Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH odbijao uvrstiti zahtjeve zastupnika (Denisa Bećirevića i Zlatka Miletića) da ovaj visoki dom osudi rusku agresiju i podrži prava Ukrajine na odbranu i teritorijalni integritet. Samo nekoliko mjeseci pred rusku agresiju Čović je u Moskvi svoje domaćine molio za „više prisustva u Bosni i Hercegovini“.

    Ostavimo načas Plenkovića po strani, Čovićev promoskovski uklon nije u to vrijeme zasmetao američkim (ni evrospkim) diplomatama u BiH i izvan nje. Dapače, nakon okončanja izbora snažno su se zauzeli da HDZ-u BiH ispune sve zahtjeve glede raspodjele vlasti. Podrška je išla dotle da su insisitrali na rehabilitaciji HDZ-ovih kadrova koje su prethodno stigmatizirali stavljanjem na američku „crnu listu“.

    Tek će posljednjih nedjelja ambasador Michael Murpfy zaoštriti retoriku koja je ovih dana dovedena do usijanja u intervjuu „Oslobđenju“ u kojem je Čovićevu politiku nazvao „proruskom“. „Nastavit ćemo se boriti i navoditi argumente i braniti, inzistirati na egergetskoj sigurnosti BiH u ime građana Federacije BiH i ekonomske koristi i Bošnjaka i Srba i Hrvata“, kazao je ambasador Murphy. Potom je bio izravan: „ A gospodin Čović je taj koji treba da odluči treba li raditi u interesu ljudi za koje tvrdi da ih predstavlja, ili će raditi u korist Rusije. To je izbor sa kojim se on suočava“.

    Da se dugodišnjoj idili između lidera HDZ-a BiH i američkog ambasadora bliži kraj bolje upućeni su tvrdili mnogo prije nego što je to postalo javno dostupno. Ambasador Michael Murphy je, prema tim izvorima, bio prošle godine pozvan na sastanak u Mostar na kojem su pored Čovića prisustvovali gazda „Aluminija“ Amir Kabiri, te Galit Peleg, ambasadorica Izraela u Bosni i Hercegovini. Nakon što je Kabiri ohrabren prisustvom i podrškom ambasadorice obećao pomoć Čoviću u uspostavi tvrtke za plinski biznis sa sjedištem u Hercegovini, navodno je reagirao američki ambasador koji im je ultimativno poručio da od toga neće biti ništa te da firma koja će biti zaduđena za Južnu interkonekciju mora imati sjedište u Sarajevu.

    Nakon toga se moglo čuti da je Čović odbio poziv ambasadora Muprhyja da se sretnu u Sarajevu. Za cjelovito razmijevanje Čovićeve fiksacije za vlastitu tvrtku za Južnu interkonekciju neopodno je imati uvid u plinski biznis u Hrvatskoj i moćni lobi koji iza njega stoji. Tu je svakako presudna uloga Prvog plinarskog društva (PPD) i njegovog šefa Pavla Vujnovca, najmoćnijeg ( ne samo) poslovnog čovjeka u Hrvatskoj.

    Vujnovčev PPD je pokrenut svojevremeno kao projekat ruskog GASPROM-a. Nakon zapadnih sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, dolazi do (prividnog?)zahlađenja odnosa Vujnovca i ruskih partnera, uslijedile su međusobne optužbe, Rusi su tužili PPD-e za višemilionske prevare. Prema mišljenju upućenih, radi se u fingiranom sukobu, kojim Vujnovac prema Zapadu želi steći reputaciju borca protiv ruskog utjecaja. Imajući u vidu moć i utjecaj Pavla Vujnovca, koja je rapidno uvećana nakon preuzimanja velikog dijela „Agrokora“, razumljivo je da se Andrej Plenković ne bi usudio suprotstaviti njegovim razvojnim planovima, čak i da njima nije obuhvaćen Dragan Čović i njegova poltičko-poslovna ekipa iz Hercegovine.

    Važna ličnost u operacijama PPD-a, pa i onim u Bosni i hercegovini, konkretno Draganom Čovćem ima jedan od većih dioničara tog poslovnog giganta Josip Jurčević, nekadašnji šef analitike Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske. Za Jurčevića upućeni kažu da je preko svoje mreže suradnika raspoređene u diplomatskim predstavništvima Hrvatske, odnosno kadrovima HDZ-a u institucijama BiH „opkolio“ Čovića kojem ta vrsta podrške u ovom trenutku konvenira.

    Iz tog poslovo-obavještajnog miljea u Hrvatskoj dolazi Ivica Nuić, planirani direktor preduzeća Interkonekcija sa sjedištem u Mostaru. Nuić je poznato ime u poslovnoj zajednici u Hrvatskoj, tajnik je Matice Hrvatske. Povezivan je sa desničarskim strukturama u HDZ-u posebno sa bivšim Tuđmanovim prvim suradnikom Ivićem Pašalićem sa kojim je, tvrdilo se, sudjelovao u prodaji „Večernjeg lista“ austrijskoj „Styriji“.

    Šaptač Konjičanima

    Naravno da sudbina Južne plinske interkonekcije ne ovisi samo o Draganu ČovIću i HDZ-u, da će se o njoj morati pitati i njegovi federalni politički partneri, prije svih Nermin Nikšić premijer Federacije BiH. On je prošle nedjelje zatražio od rukovodstva Predstavničkog doma Parlamenta FBiH da sa dnevnog reda skine (SDA-ov)prijedlog zakona o Južnoj interkonekciji. Taj je Zakon, inače, već bio usvojen u Predstavničkom domu u prošlom sazivu, ali je izborom novog sastava ovog doma on povučen. Nikšić je najavio da njegova Vlada priprema novi prijedlog Zakona o Južnoj interkonekciji. U kom bi smjeru mogao ići najavljeni Zakon najavio je Nikšić ovih dana: „Ovdje imamo samo (samo?!op, S.A.) politički problem za koji se nadam da ćemo ga riješiti.

    Smatramo da je korektno napraviti mješovitu upravu „BH Gasa i napraviti podružnicu u Mostaru“! Dragan Čović je prije toga kazao da bi također „bilo korektno“ da se formira plinska tvrtka u Mostaru „koje bi bilo u stoprocentnom vlasništvu Vlade Federacije BiH”. Pa bi federalna Vlada, na poslovanje kadrovsku i inu politiku vjerovatno isti utjecaj kao što ima na „svoju“ „Elektroprivredu Herceg Bosne“, ili „Šume Herceg Bosne“!

    Da stavovi Čovića i Nikšića o Južnoj interkonekcijki međusobno nisu udaljeni kako bi se moglo na prvi pogled učiniti, sugerira i činjenica da su i jedan i drugi vrlo bliski Ivicom Nuićem, inače Nikšićevim zemljakom iz Konjica. Navodno da nijedan ne bi imali ništa protiv da Nuić bude na čelu onog što jedna naziva „podružnicom“, a drugi „zasebnom tvrtkom u vlsništvu Vlade Federacije BiH“.

    Koliko je stvarni utjecaj američke diplomacije i njenog opunomoćenika za BiH Marpfya na obuzdavanju Dragana Čovića i ruskog utjecaja na energetsku sigirnost ove zemlje, moglo bi na koncu ovisiti o spremnosti „sarajevske Trojke“ da svaku kapitulaciju predstavlja kao „kompromis“!

    „Šamarčina Amerikacima“ o kojoj je bilo riječi na početku teksta neće biti toliko bolna ukoliko bude izvedena samo sa dva prsta, Plenkoivićevim i Čovićevim. Za „puni kapaciotet“ i snagu te poruke, potrebni su i prsti sarajevske Trojke!

    (Slobodna Bosna)

    Pravna analiza Dževada Mahmutovića: Zahtjev Kemala Ademovića za ocjenu ustavnosti odluke o šumskom zemljištu u varešu osuđen je na propast jer je katastrofalno napisan!

    Piše:
    Dževad Mahmutović
    -

    Danas su mediji objavili da je Kemal Ademović Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH podnio Ustavnom sudu, a kojim traži ocjenu ustavnosti Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene koju je donijela Vlada Federacije BiH, a koji iz onog što u mediji prenijeli vrvi zgrožen neznanjem i površnošćui autora ovog podneska, ali i mogućim lošim namjerama podnosioca Zahtjeva.

    Naime, onaj ko je pisao ovaj podnesak, u samo dvije rečenice, ako su tačne onako kako su ih mediji prenijeli, pokazao je svo pravničko neznanje i amaterizam.

    Mediji su prenijeli da u tom Zahtjevu piše: “u skladu sa odredbom člana III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu da usaglašavaju entitetske ustave i zakone sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine entiteti imaju obavezu provođenja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

    Prva rečenica govori o obavezi nižih organa vlasti da svoje normativne akte do nivoa zakona usaglašavaju sa Ustavom Bosne i Hercegovine, vjerovatno aludirajući na pravo i dužnost Ustavnog suda BiH da ocjenjuje usklađenost odredaba ustava ili zakona nekog entiteta sa Ustavom BiH. Nije jasno kako isti taj autor imajući na umu ovu rečenicu smatra da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje usklađenost odluke organa izvršne vlasti sa ustavom. U ovom smislu autor se mogao informisati i među odlukama Ustavnog suda, te shvatiti da ovaj Zahtjev nema nikakve šanse za uspjeh pred sudom. Najkraće rečeno morao bi biti odbačen, jer pitanje koje se pokreće nije u nadležnosti Ustavnog suda.

    Druga rečenica citiranog teksta govori o tome da autor Zahtjeva uopšte nije upućen u ustav i materiju koja se njime reguliše. Status odluka Ustavnog suda BiH (konačnost i obaveznost) bila je regulsana odredbom člana VI/4 Ustava BiH prije donošenja Amandmana I na Ustav BiH, a koji se odnosi na nadležnost Ustavnog suda u pogledu Brčko distrikta BiH (PSBiH, broj 327/09 od 26.05.2009. godine), a kojim je rečeno da „Dosadašnji član VI.4. postaje član VI.5.“ Ovakav promašaj je nešto što bi se moglo tolerisati studentu pravnog fakulteta koji još nije položio Ustavno pravo, ali autoru podneska kojim se obraća Ustavnom sudu BiH nikako ne može biti prihvatljivo.

    Kada se pokuša ući u namjere podnosioca onda je to posebna tema. Kemal Ademović, legendarni komandant odbrane BiH ovakvim podneskom i u vrijeme kada je podnešen otvara prostor za nastavak i intenziviranje napada na Ustavni sud.

    Ovih dana podnesen je Zahtjev za rješavanje spora države BiH sa Vladom RS u vezi sa prodajom državne imovine na Jahorini i koji bi trebao biti prihvaćen od strane US, s druge strane podnesen je ovaj Zahtjev za ocjenu ustavnosti. Radi se o sličnom nivo pravne snage akata koje su donijele dvije entitetske vlade, o dva različita zahtjeva koja se nalaze pred Ustavnim sudom, za jedan od njih (spor) Ustavni sud BiH je nadležan, a za drugi nije nadležan, jedan se odnosi na državnu imovinu u RS, a drugi na istu tu imovinu u Federaciji BiH.

    S obzirom na dosadašnji rad Ustavnog suda BiH očekivati je da bi se oba ova predmeta trebala naći na istoj Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH, i sud bi trebao zaustaviti aktivnosti na raspolaganju državnom imovinom u RS (na Jahorini) i istovremeno se proglasiti nenadležnim za razmatranje raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH.

    Bit će ovo idealna prilika za sve one koji osporavaju rad Ustavnog suda BiH i što je najgore bit će u pravu, barem u opšte prihvaćenom narativu. Obzirom da Zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke vlade podnosi Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, dakle visoko pozicioniran funkcioner, funkcioner koji može koristiti izuzetne resurse u obnašanju svoje pozicije pa i u pripremanju ovakvih podnesaka u smislu konsultacije struke i nauke, što se ne može reći za podnesak koji je su mediji objavili.

    Pitanje za Kemala Ademovića, legendarnog komandanta, jesi li svjestan kakav si autogol postigao? Kako ovaj tvoj potez pogoduje protivnicima Ustavnog suda i zagovaraocima njegove reforme.

    Ako ovo nisi uradio namjerno konsultovat ćeš se sa onima koji znaju, posljedice koje mogu da se dogode mogu se izbjeći. Ako ostaneš pri ovakvom zahtjevu bit će jasno da je ovaj zahtjev dio nekog zakulisnog dogovora o „rješavanju pitanja Ustavnog suda BiH“.

    (autor je profesor pravnih nauka na Pravnom fakultetu u Tuzli, te bivši savjetnik bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Član je SDA)

    “Slučaj” Šarčević i ljudska prava: Franjina “PEN”etracija u društvo pisaca odbjeglih od vlastitog identiteta

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nisam znao, ali čitajući kolumnu Selvedina Avdića sam saznao da je objava skrinšotova koji dokazuju kako je Franjo Šarčević glasačima Željka Komšića “jebavao majke”, “lukavo tempirana”, te da je “iskorištena za pokretanje nove, još bespoštednije hajke” na profesora matematike. Nisam znao, ali me, eto, bivši urednik sa Žurnala i vječni prezimenjak Selvedin, nauči da je za neke psovke, ako se, kao Franjo, zalažete za “laičko društvo i sekularnu državu”, bitan kontekst, dok je, recimo, za uzvratne psovke Franji, kontekst potpuno nebitan.

    Jer kad Franjo psuje majke glasačima Željka Komšića, a ima ih najmanje 220 hiljada, nije isto kao kada, recimo, glasači Željka Komšića psuju majku Franji.

    Franjo Šarčević je, ako ćemo pravo gledati, u ovom trenutku “režimski matematičar”. Podržala ga je, javno, Naša stranka, vladajuća politička partija na nivou Općine Centar, Kantona Sarajevo, Federacije BiH i, na koncu, države BiH. Dakle, vlast je uz Franju. I to je, sasvim ok.

    A ako je vlast uz Franju Šarčevića, ko to, onda, ugrožava “režimskog matematičara”? Botovi. I to oni botovi koji se služe istim rječnikom kao profesor Šarčević kada, recimo, piše da je profesor Vahidin Preljević “nacionalistička hulja”, da je Emir Suljagić “medicinski slučaj”, da glasačima Željka Komšića “jebe majku” i kada ismijava gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić zbog njenog djevojačkog prezimena Londrc.

    Nisam primijetio da su Emir Imamović Pirke, koji toliko voli Bosnu da je emigrirao u Hrvatsku, i Selvedin Avdić, koji se nepotrebno stidi svoje ratne prošlosti u Armije RBiH, i dvadesetak članova PEN Centra BiH koji su stali u odbranu Franje Šarčevića od “botovskog napada”, stali u zaštitu, recimo, Benjamine Karić kada  su je “sekularni” botovi s lijeve strane vrijeđali zbog dijeljenja baklave.  Koja je razlika između botovskog napada na Karićevu ili Šarčevića? Zašto Franjo zaslužuje podršku, a Benjamina ne? Zašto je seksističko iživljavanje nad Dušankom Majkić “društveno prihvatljivo” za “pisce i kolumniste” Pirketa i Sefketa, dok se svi njihovi istomišljenici odmah postrojavaju kada, naprimjer, treba braniti likove i djela Sabine Ćudić ili Mie K. Abazović.

    Kada sljedbenici ideologije Franje Šarčevića poručuju da će Sebija Izetbegović završiti kao Elena Čaušesku, tada nema ni Sefketa niti Pirketa, koji je nestao kao da je “ubiven”. Jer to nije “odvratna prijetnja”. Tada niko ne potpisuje peticije. Jer nije isto psovati majke Franji i pozivati na smrt Sebije.

    U Sarajevu se godinama, evo, mogu problematizirati i živa i mrtva djeca. Broj mrtve je, sjetit ćemo se, problematizirao psiholog i kurir Srđan Puhalo. Oblačenje žive je problematizirao Franjo Šarčević.

    Ako je to sloboda izražavanja, ok. Ali onda je i sloboda izražavanja kada ljudi koje su povrijeđeni tim prebrojavanjem mrtve djece i problematiziranjem oblačenja žive djece psuju majke Puhalu i Šarčevićem. Sve dok ne ugrožavaju njihove živote.

    Ne možete davati pravo Puhalu i Šarčeviću da psuju kome žele i preispituju što god žele, a istovremeno oduzimati pravo onima koji žele da psuju Puhalu i Šarčeviću. I njihovim istomišljenicima.

    Kada sam ga sredinom ove sedmice pozvao da dođe u moju TV emisiju i obrazloži svoje stavove, Franjo Šarčević se zahvalio, kazavši da cijeni poziv, ali da ne može gostovati. Par sati kasnije će se na Facebooku pohvaliti kako mi je “lagao” i kako ne cijeni moj poziv.

    Ok. Ugledni profesor javno priznaje da laže. Logično je zapitati se koliko puta nije priznao da je lagao. A laž i dosljednost ne idu zajedno.

    Da nema ništa sporno u njegovim stavovima, Franjo Šarčević bi došao u emisiju i, uz sva logična pitanja, ubijedio i mene i onih 200 hiljada gledalaca da je u pravu. Argumentima. Ali zna i on da nije u pravu. I zato se boji suočavanja sa vlastitim nelogičnostima.

    Jer život nisu brojke, osim u trenucima kada brojimo godine. Život nisu računske operacije, osim u trenucima kada nekom oduzimaju život. Franjo Šarčević možda zna matematiku. Ali sigurno ne zna politiku. I ne zna ništa o izbornom zakonodavstvu. I ne zna ništa o količnicima koji određuju delegate u domovima naroda. Njegova matematika, prema kojoj je prosta većina – 50 posto plus jedan glas ne vrijedi u Bosni. Ovdje mnogo manje vrijedi bošnjački glas od hrvatskog glasa. I samo ovdje 50 posto plus jedan glas ne znači da vladate. Ovdje to znači da vladaju vama. Uz pomoć glasova ponekog sefketa, pirketa, kazaza i ostatka društva nečega. Da se razumijemo, njihovo je pravo da budu šta god žele. Ali to ne znači da samo oni imaju pravo “na istinu” i “moralisanje”. Zato, za kraj – POZDRAV DOMOVINI! Jer pod tim je pozdravom, i pod zastavom ljiljankom, opstala sloboda.

    Janusz Bugajski’s Washington View: America and Russia Are at War

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Moscow’s “special military operation” in Ukraine has developed into a war between Russia and the United States. Although the war is currently in the warm stage it could rapidly heat up over the coming year. Russia’s non-military attacks on the West began over two decades ago when Putin became President, especially in its information offensives, political corruption, and energy dependencies. And because of Washington’s weak response to the seizure of Crimea in 2014 the Kremlin is escalating the war against the West through Ukraine.

    Putin issued a warning to Washington on the eve of the expanded war in February 2022 that NATO had to reverse its decision to include Central Europe in the Alliance and remove all weapons close to Russia’s borders. Moreover, as Ukraine aspired to NATO membership to protect itself, Moscow was determined to halt the process. It calculated that Kyiv would quickly fall, that the West would be divided in its support for Ukraine, that economic sanctions would not be imposed, that Western publics would grow tired of the war, and that Ukraine’s resolve would dissipate. It was proved wrong in several of these estimations but it continues to push the narrative that Russia’s victory is inevitable and the West does not have the stomach for a prolonged conflict.

    Putin’s propagandists regularly threaten Poland and the Baltic states with invasion and former president Dmitri Medvedev has declared that attempts to push Russia back to its 1991 borders would result in the nuclear annihilation of Washington, London, Berlin, and Paris. These bombastic statements are intended to rally Russians around the flag and to frighten Western leaders to stop arming Ukraine and allow Moscow to triumph.

    The Kremlin views Ukraine’s future as decisive for Russia’s future, because without Ukraine subdued or eradicated the Russian federation will dissolve. Putin himself has issued such warnings. Paradoxically, such a juxtaposition should actually encourage Western governments to make sure that Ukraine is victorious. If the stark choice facing Washington is either Ukraine’s capitulation and Russia’s expansion or Ukraine’s victory and Russia’s rupture then the dissolution of Europe’s last empire must be the Western goal.

    The first alternative – a potential Russian victory in Ukraine – has convinced several NATO members that a broader war is on the horizon. The Defense Ministers of the United Kingdom, Germany, Poland, Norway, and other NATO allies have stated that the West needs to prepare for an outright war with Russia. Their warnings are intended to draw attention to three realities – that Europe can no longer depend on the US, especially if there is a second Trump presidency; that Europe itself remains militarily unprepared and ill equipped; and that Ukraine conceding any territories to Russia will embolden Moscow to directly confront NATO militarily.

    Although the threat of nuclear war stirs fears among many Western officials, Russia’s leaders will not commit national and personal suicide by using them against NATO. Alliance nuclear strikes would erase all major Russian cities within minutes. And similarly to the Soviet elite, the current clique of corrupt officials will want to survive and salvage their political futures and economic fortunes. When Russia starts to rupture, even if some emerging states acquire nuclear weapons, they will have no reason to deploy them while seeking international recognition and economic assistance. Post-Russian states are likely to pursue nuclear disarmament much like Ukraine, Belarus, and Kazakhstan after the demise of the Soviet Union. Indeed, the West will need to be closely engaged in the process of de-nuclearization and de-militarization.

    A bigger danger looming ahead is Washington’s potential refusal to intervene in the event of a Russian military strike anywhere on NATO territory. The destruction of some infrastructural or military facility without Allied counterstrikes led by America would simply escalate Moscow’s ambitions. The lack of response would expose the US as an unreliable “paper tiger” – according to the old Maoist insult. Washington would then face an even starker choice – whether to abandon its allies or be drawn into another European war.

    Such a losing scenario can be avoided if Ukraine is fully armed over the coming months to defeat the Russian military, especially as its forces have already demonstrated their capabilities. Recent Russian gains in parts of Donbas can be reversed if Ukraine is properly equipped with long range weapons, aviation, and artillery. At the same time, Western leaders should not be fooled by offers of settlements or ceasefires with Russia, which will seek to consolidate it conquests. The US and the EU have vastly bigger economies and resources than Russia and the only question mark is the willpower and determination of alliance leaders.

    Regardless of the US elections, there is strong bi-partisan consensus on NATO and Ukraine in both chambers of the US Congress. And recent opinion polls demonstrate that an overwhelming majority of the American public continues to support Ukraine. Many senior Republicans understand the urgency and importance of Kyiv defeating one of America’s chief adversaries. Half of Russia’s professional army has already been destroyed in Ukraine and by spending less than 5% of the annual US defense budget the mission can be completed.

    For the internationalists and anti-imperialists in Washington to prevail, they must convince the electorate that America will only be great again as the leader of the free world, while the isolationists are voted out in November. Simultaneously, the Biden administration must pursue bold and innovative ways to arm Ukraine, including using billions of dollars of frozen Russian state assets. It is clear that the critical battle in this US-Russia war will be Ukraine’s victory in liberating all of its territories. This will prevent a wider conflict and accelerate the rupture of the imperial Russian state.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)

     

    123...56Stranica 2 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj