Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.
Izeta Građević
Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.
Hu iz ju? Maca Diskrecija
Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema mladencima, učio Kur'an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.
Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”
Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.
Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.
Maca Diskrecija na crvenom tepihu
Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.
“Malo me brine”, reći će visoki predstavnik Christian Schmidt prilikom nametanja tehničkih izmjena Izbornog zakona, “što nismo došli još do Aneksa 7. Mislim da svi znate šta znači Aneks 7, da svi imaju pravo živjeti i vratiti se onamo gdje žele. To se odnosi na cijelu teritoriju BiH. Niko nema drugačiju namjeru. A ako bude imao drugačiju namjeru, imat će probleme sa mnom”.
Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma podrazumijeva održivi povratak. Visoki predstavnik, dakle, sam ističe da ovaj Aneks nije proveden. A evo zbog čega je to bitno.
“Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Ukoliko OHR još uvijek namjerava nametnuti izmjene Izbornog zakona, morao bi, s obzirom na Schmidtovu izjavu, prilikom rasporeda delegata u Domu naroda FBiH voditi računa o tome da ne koristi rezultate “posljednjeg popisa”. A ako, pak, ne budu korišteni rezultati posljednjeg popisa, u ovom slučaju onog iz 2013., OHR bi za izračunavanje rasporeda delegata po kantonima morao koristiti popis iz 1991. godine. Ali to nisu jedine odredbe kojih bi se OHR morao pridržavati prilikom eventualnog nametanja izmjena Izbornog zakona BiH. U nastavku donosimo ključne detalje.
U februaru 1998. godine tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio je Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba entitetskih ustava, tražeći, zapravo, svim narodima u državi pravo na cijeloj teritoriji.
“Stoga”, konstatira Ustavni sud BiH u julu 2000. godine, “označavanje Bošnjaka i Hrvata kao konstitutivnih naroda u članku 1.1. Ustava FBiH ima diskriminirajući učinak i krši pravo na slobodu kretanja i prebivališta i pravo na imovinu zajamčene člankom II stavcima 3. i 4. u svezi sa stavkom 5. Ustava BiH. Nadalje, spomenuta odredba Ustava FBiH krši članak 5. (c) Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i pravo na kolektivnu jednakost što slijedi u tekstu Ustava BiH. Stoga, Ustavni sud proglašava riječi Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalima, i, kao i “ostvarujući svoja suverena prava” iz članka 1.1. Ustava Federacije neustavnim”.
Odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti
U istoj odluci, Ustavni sud BiH još konstatuje da “ustavnom načelo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koje proizilazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naoroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku domominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju“.
Svi narodi su, dakle, konstitutivni na teritoriji cijele države, pa se stoga, bilo kojem pripadniku konstitutivnog naroda ne može uskrati pravo da bude biran ili izabran, bez obzira u kojem dijelu, u ovom slučaju Federacije živi.
Nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku o konstitutivnosti svih građana BiH na cijeloj teritoriji, OHR je 18. 4. 2002. godine donio Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
“Konstatujući dalje da je Ustavni sud u svojoj trećoj djelimičnoj odluci u slučaju broj 5/98 od 30. juna i 1. jula 2000. godine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 23/00 od 14. septembra 2000. godine) odlučio da je isključenje bilo kojeg konstitutivnog naroda iz uživanja ne samo građanskih nego i prava naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini u jasnoj suprotnosti sa pravilima o nediskriminaciji koja su sadržana u Aneksu 4., a ta pravila su utvrđena u cilju ponovne uspostave multietničkog društva koje se temelji na jednakim pravima Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda i svih građana”, naveo je OHR jedan od razloga zbog kojih je odlučio djelovati.
Među amandmanima na Ustav Federacije BiH je i AMANDMAN XXXIV.
amandman OHR-a
“(1) Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.(2) Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom.(3) U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, konstatirao je OHR.
Ovo je, dakle, odredba kojom se utvrđuje formula prema kojoj svaki kanton daje najmanje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda, po uslovom da je takav pretnodno izabran u kantonalnu skupštinu. Uvođenje bilo kakvog procenta prilikom izračuna broja delegata, bilo bi u direktnoj suprotnosti sa odlukom OHR-a iz 2002. godine.
Zvaničnica HDZ-a BiH Borjana Krišto pokušala je pred Ustavnim sudom BiH osporiti ovu odredbu Ustava FBiH, ali je, prije nego je su sudije odlučile, ona povukla svoj zahtjev.
“Mislim da je apelacija Borjane Krišto formalno povučena, a to je doprinos HDZ-a BiH unapređenju izbornog zakonodavstva u BiH”, rekao je tada lider HDZ-a BiH Dragan Čović.
Izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske i Federacije BiH vrši se na neustavan način, presudio je Ustavni sud BiH još 26. marta 2015. godine.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Ovime su osporene odredbe entitetskih ustava koje se odnose na izbor predsjednika i potpredsjednika. Evo šta je tačno sporno u Federaciji BiH.
“(1) Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH. (2) Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH zahtijeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Predstavničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, navedeno je u odredbama Ustava FBiH koje nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
“Utvrđuje se da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16) nisu u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH donesenoj po zahtjevu Bože Ljubića.
Kako se može vidjeti, osporene su isključivo odredbe Izbornog zakona BiH koje su se odnosile na popunjavanje Doma naroda FBiH. Presudom Ljubić se, zapravo, ne osporava odredba Ustava FBiH kojom se regulira izbor delegata u Dom naroda FBiH. Naprotiv, Božo Ljubić u svom zahtjevu se upravo poziva na odredbu Ustava Federacije BiH koja propisuje da svaki kanton daje po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda, pod uslovom da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu.
odluka Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića
“Podnosilac zahtjeva (Božo Ljubić o.aa) ističe „još jedan apsurd kada je u pitanju kršenje ustavne odredbe o proporcionalnoj zastupljenosti koja je u skladu sa nacionalnom strukturom stanovništva po kantonima“, te konstatira da je navedenim članom, između ostalog, propisano: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“, međutim, kako navodi, odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Federacije „nigdje ne određuju da se svakom konstitutivnom narodu daje po jedno mjesto u svakom kantonu“, nego je u članu 8. tačka 3. Ustava Federacije propisano: „U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“, što znači da se radi o uvjetnoj opciji, a ne apsolutnoj odrednici kako je navedeno u članu 20.16.A Izbornog zakona i kako se u računanju mandata primjenjuje“, navedeno je u obrazloženju Odluke Ustavnog suda BiH.
Upravo na odredbu Ustava Federacije BiH na koju se pozivao Božo Ljubić, pozvala se i Centralna izborna komisija BiH kada je u decembru 2018. godine donijela Uputstvo o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedenih posrednih izbora za tijela vlasti u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH. Ovim je aktom CIK “prevazišao” nedostatke u Izbornom zakonu BiH, te je, na osnovu odredbe Ustava FBiH vršio raspored delegata u Domu naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a
Kako se može vidjeti, Centralna izborna komisija BiH je svakom kantonu dala mogućnost delegiranja po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. Uslov je, naravno, da je takav delegat prethodno izabran u kantonalnu skupštinu.
Nakon što je Centralna Izborna komisija BiH usvojila Uputstvo o rasporedu delegata u Domu naroda FBiH, HDZ-ova zvaničnica Borjana Krišto je, pored ostalih, uputila Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti ovog akta.
“Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Borjane Krišto, predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti Uputstva o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za tijela vlasti u Bosni i Hercegovini obuhvaćenih Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 91/18) zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH donesenoj 28. marta 2019. godine.
U obrazloženju je navedeno da “Ustavni sud smatra da je u nadležnosti redovnih sudova da provjere da li je administrativni propis, kao što su uputstva CIK-a, u skladu s Izbornim zakonom i Ustavom Federacije BiH”.
Danas su mediji objavili da je Kemal Ademović Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH podnio Ustavnom sudu, a kojim traži ocjenu ustavnosti Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene koju je donijela Vlada Federacije BiH, a koji iz onog što u mediji prenijeli vrvi zgrožen neznanjem i površnošćui autora ovog podneska, ali i mogućim lošim namjerama podnosioca Zahtjeva.
Naime, onaj ko je pisao ovaj podnesak, u samo dvije rečenice, ako su tačne onako kako su ih mediji prenijeli, pokazao je svo pravničko neznanje i amaterizam.
Mediji su prenijeli da u tom Zahtjevu piše: “u skladu sa odredbom člana III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu da usaglašavaju entitetske ustave i zakone sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine entiteti imaju obavezu provođenja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Prva rečenica govori o obavezi nižih organa vlasti da svoje normativne akte do nivoa zakona usaglašavaju sa Ustavom Bosne i Hercegovine, vjerovatno aludirajući na pravo i dužnost Ustavnog suda BiH da ocjenjuje usklađenost odredaba ustava ili zakona nekog entiteta sa Ustavom BiH. Nije jasno kako isti taj autor imajući na umu ovu rečenicu smatra da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje usklađenost odluke organa izvršne vlasti sa ustavom. U ovom smislu autor se mogao informisati i među odlukama Ustavnog suda, te shvatiti da ovaj Zahtjev nema nikakve šanse za uspjeh pred sudom. Najkraće rečeno morao bi biti odbačen, jer pitanje koje se pokreće nije u nadležnosti Ustavnog suda.
Druga rečenica citiranog teksta govori o tome da autor Zahtjeva uopšte nije upućen u ustav i materiju koja se njime reguliše. Status odluka Ustavnog suda BiH (konačnost i obaveznost) bila je regulsana odredbom člana VI/4 Ustava BiH prije donošenja Amandmana I na Ustav BiH, a koji se odnosi na nadležnost Ustavnog suda u pogledu Brčko distrikta BiH (PSBiH, broj 327/09 od 26.05.2009. godine), a kojim je rečeno da „Dosadašnji član VI.4. postaje član VI.5.“ Ovakav promašaj je nešto što bi se moglo tolerisati studentu pravnog fakulteta koji još nije položio Ustavno pravo, ali autoru podneska kojim se obraća Ustavnom sudu BiH nikako ne može biti prihvatljivo.
Kada se pokuša ući u namjere podnosioca onda je to posebna tema. Kemal Ademović, legendarni komandant odbrane BiH ovakvim podneskom i u vrijeme kada je podnešen otvara prostor za nastavak i intenziviranje napada na Ustavni sud.
Ovih dana podnesen je Zahtjev za rješavanje spora države BiH sa Vladom RS u vezi sa prodajom državne imovine na Jahorini i koji bi trebao biti prihvaćen od strane US, s druge strane podnesen je ovaj Zahtjev za ocjenu ustavnosti. Radi se o sličnom nivo pravne snage akata koje su donijele dvije entitetske vlade, o dva različita zahtjeva koja se nalaze pred Ustavnim sudom, za jedan od njih (spor) Ustavni sud BiH je nadležan, a za drugi nije nadležan, jedan se odnosi na državnu imovinu u RS, a drugi na istu tu imovinu u Federaciji BiH.
S obzirom na dosadašnji rad Ustavnog suda BiH očekivati je da bi se oba ova predmeta trebala naći na istoj Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH, i sud bi trebao zaustaviti aktivnosti na raspolaganju državnom imovinom u RS (na Jahorini) i istovremeno se proglasiti nenadležnim za razmatranje raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH.
Bit će ovo idealna prilika za sve one koji osporavaju rad Ustavnog suda BiH i što je najgore bit će u pravu, barem u opšte prihvaćenom narativu. Obzirom da Zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke vlade podnosi Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, dakle visoko pozicioniran funkcioner, funkcioner koji može koristiti izuzetne resurse u obnašanju svoje pozicije pa i u pripremanju ovakvih podnesaka u smislu konsultacije struke i nauke, što se ne može reći za podnesak koji je su mediji objavili.
Pitanje za Kemala Ademovića, legendarnog komandanta, jesi li svjestan kakav si autogol postigao? Kako ovaj tvoj potez pogoduje protivnicima Ustavnog suda i zagovaraocima njegove reforme.
Ako ovo nisi uradio namjerno konsultovat ćeš se sa onima koji znaju, posljedice koje mogu da se dogode mogu se izbjeći. Ako ostaneš pri ovakvom zahtjevu bit će jasno da je ovaj zahtjev dio nekog zakulisnog dogovora o „rješavanju pitanja Ustavnog suda BiH“.
(autor je profesor pravnih nauka na Pravnom fakultetu u Tuzli, te bivši savjetnik bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Član je SDA)
“Proračunati beskičmenjak”, “Duhovni snob”, “bljedunjavi oportunist i konformist”, “književnik-amater”, pisac “proljeva”, “nedostaje mu obraza i islamskog morala“…
To je samo dio od salvi nezapamćenih uvreda koje je ovih dana, manirom inkvizitora, na društvenim mrežama iznio glavni i odgovorni urednik nacionalističkog sedmičnika “Stav” i predsjednik Upravnog odbora nečeg što se zove Centar za dijasporu “Mreža”, Filip Mursel Begović, napadajući – poslije brojnih čestitih ličnosti minulih godina – i jednog od najumnijih bošnjačkih i bosanskih intelektualaca, iznimno poštovanog, kako u Bosni i Hercegovini tako i diljem svijeta, akademika Enesa Karića!
Grijeh akademika Karića
Razlog tog bestijalnog napada propagandista Begovića na akademika Karića, uz ostalo, ratnog ministra obrazovanja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, kandidata za reisu-l-ulemu i bivšeg direktora Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta (o tome ko je akademik Enes Karić podsjetite se OVDJE), jeste kolumna pod nazivom “Krik počasnog građanina Bužima” koja je objavljena u uvodniku novog izdanja IIN Preporod.
U ovom tekstu – kojeg su prenijeli ili citirali brojni mediji – akademik Karić ističe kako je“kao musliman, protiv skidanja bilborda ili skidanja i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke u gradu Bužimu“, o čemu se ovih dana u javnosti mnogo govorilo i pisalo.
“Ta javna božićna i novogodišnja čestitka ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine. A da ta javna božićna i novogodišnja čestitka nije protivna svemu našem pobrojanom, dovoljan mi je samo jedan dokaz: Radost kršćana, katolika ili pravoslavnih, koji će proputovati kroz Bužim i vidjeti da im se čestita blagdan Božić i Nova 2022. godina. Taj putnik i građanin, taj katolik i pravoslavac, oni nisu ni HDZ, ni SNSD, oni nisu rušitelji Bosne i Hercegovine. Oni su jednostavno putnici, oni su ljudi koji se raduju toj čestitci“, napisao je akademik Karić.
Oni – dodao je – čestitku doživljavaju kao dobrodošlicu iskazanu im baš u Bužimu.
“Iako ja ne tražim recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam, ali navodim usputice i ovo: I ja bih se obradovao da u Širokom Brijegu, ili u Grudama, ili u Međugorju, pročitam bilbord ili napis iznad ulice “Sretan Ti Bajram i u zdravlje ti bio, putniče muslimane!“, naveo je Karić te dodao: “Već godinama u Bosni i Hercegovini imamo sa naše “muslimanske“ ili naše “islamske strane“, tu i tamo, glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole, i tako dalje. Uvijek sam se gnušao nad tom našom glupošću. Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!“.
“Nema šanse!”
Nošen podrškom svojih “pratitelja” koji su ga ohrabrivali, Begović je najprije odvratno pokušao ismijati akademika uglednog profeosra nazivajući ga “Enesom Deda Karić Mrazom”, a potom pozvati na autoritet Tarikatskog centra BiH da se obračuna sa nepoćudnim Karićem.
Zatim je “zagrmio”:
“Odbijamo šutjeti, odbijamo gurati prste u uši, dok jedan “duhovni” snob blasfemično svodi sufije i pripadajuću tradiciju u BiH prisutnu preko 500 godina na Deda Mrazove. Ovaj do prije 15 godina “samo” islamski intelektualac odjednom je poželio da bude nešto više, jer nije želio da ga valjda priznaju samo efendije, mualime, studenti FiN-a i čitateljstvo “Preporoda”. Pa je taj proračunati beskičmenjak i književnik-amater počeo pisati romane, ali i neke pjesmice, neke kisele krastavčiće, kojih bi se mogao posramiti i kakav nadahnuti pučkoškolac. Začudo, ovu spisateljsku epifaniju je prepoznao Enver Kazaz koji je postao jedan od najljućih zagovarača Enesa Karića. Javljao se Karić vazda kada je bošnjačka polemička bitka već bila završila, procjenjujući da se ne zamjeri ni jednoj ni drugoj zavađenoj strani. Bljedunjavi oportunist i konformist u svojoj suštini. Nije mu bilo dosta što je po Evropi snishodljivo pristao na kršćanski koncept dijaloga, o ne, sada treba valjda da ovog lika i njegove proljeve shvatimo kao neki doprinos multikulturi i da prihvatimo blasfemiju kao evoluciju islama u BiH. Nema šanse!”, prijeteći poručuje Begović.
Ovakvim porukama Begović “svojim sljedbenicima” daje zapravo signal da (često pod lažnim imenima) nastave vrijeđati uvaženog akademika Karića, ibreteći se “da je ovaj bio kandidat za reisa”, da “mogu proglasiti Vinka (kardinala Puljića) za šejha” itd.
Nadalje, izvrćući suštinu Karićeve općenito važne poruke Begović profesora Fakulteta islamskih nauka bezmalo optužuje za izdaju, što je omiljena tema urednika “Stava”, i to, pazite, zbog stavova koji idu u pravcu toliko potrebnog međureligijskog dijaloga. Šta bi trebao?! Pozivati na rat?
“Sjećam se slike prije više od desetak godina kako na nekom ekumenskom skupu u Hrvatskoj Karić maše maslinovom grančicom dok svećenici puštaju bijele golubove mira. Kakav kolonijalni mentalitet, strašno. Potpuno asimiliran u koncept katoličke crkve, barem kada je bilo riječ o dijalogu. A o njegovom odnosu spram bosanske tradicije sufizma neću posebno govoriti, jer on je ne priznaje kao mjerodavnu a sada se sa njome i sprda. Nakon sam što vidio kako “ljubi” popovske ruke, tvrdio je da on može samo Hazreti Mevlani ljubiti ruke, nikako bosanskim šejhovima. Hajde, ljubi Enese ako ga sretneš… Zato je i mogao mimo 500 godina tesavvufa u Bosni i Hercegovini promovirati perenijalnu filozofiju, a na koncu mu je palo na pamet da sufije oblači u Deda Mraza te da izjednačuje Mevlud i Božić. Strašno je ovo. Enes Karić je itekako obrazovan čovjek, bez daljnjega, ali očito ovdje nedostaje i bošnjačkog obraza i islamskog morala“, “raskrinkava” Begović.
Grijeh tih autora jeste što su upozorili (a nisu jedini) da pokliči i potezi (protiv čestitanja Božića i obilježavanja Nove godine, o čemu je svoj stav jasno iznijela i Islamska zajednica), koje suštinski glorificiraju Begović i slični (nebitni sami po sebi), daju tako neophodno gorivo neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka da pokažu “pred licem Europe” kako je ova država nemoguća, jer se sa “ovakvim” Bošnjacima ne može živjeti! Da je, zapravo, na pravom taj putu fašista Viktor Orban koji tvrdi je dva miliona bosanskih muslimana sigurnosni problem i da je belaj u tome kako ih, kao, integrirati u EU.
Jer, onima koji danas žele da odlučuju o sudbini Bosne i tome da li će Bošnjaci doživjeti palestinsku Nakbu i(li) biti gurnuti u geto, naravno, pored ostalog, pomalo trebaju argumenti da smo i sami krivi za svoju sudbinu. O tome ovih dana piše i Avdo Avdić u “Oslobođenju”.
Da je to što brane Begović i slični “dobar materijal” potvrđuje i ažurnost medija pod kontrolom režima Aleksandra Vučića u Beogradu (Kurir i slični), pojedinih medija u Hrvatskoj i Hercegovini, koji su koliko jučer branili samog Begovića. A da ne govorimo o saopćenju tzv. Hrvatskog narodnoga sabora:
“Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer “moderne i građanske” države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.
Taj trenutak očito je prepoznao i akademik Karić, te kao i devedesetih, (“ne tražeći recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam”) odlučno ustao u odbranu bosanskih vrijednosti, komšiluka, pa i univerzalnih vrijednosti islama. A to je grijeh kojeg Begović nije mogao ni svhatiti, niti halaliti.
Stvaranje monstruma
Zapravo, kako smo došli do trenutka u kojem Filip M. Begović javno vrijeđa akademika Karića, odgovor bi vjerovatno mogla (i trebala) dati Centrala SDA u Mehmeda Spahe. Makar onda kada bosanske patriote, intelektualce, novinare, političare, poziva u jedan saff i kada izražava zabrinutost za sudbinu zemlje.
Nije trebalo biti tako. Kada je u martu 2015. godine Filip M. Begović, uz podršku SDA i, navodno, zvanične Ankare, objavio početak izlaženja magazina “Stav”, saopćio je javnosti da to neće biti “medijski monstrum”. A u ovih šest-sedam godina postojanja taj “medij” je, zahvaljujući upravo Begoviću (naravno, uz časne izuzetke, neka mi ne bude zamjereno) – najčešće bio samo to! Alatka za širenje mržnje, toljaga za atakovanje na svakog ko je nepodoban za Filipa M. Begovića.
Svijet Filipa M. Begovića je onaj u kojem tumaraju razni “unutrašnji” i “vanjski” neprijatelji, “izdajnici”, loši Bošnjaci i muslimani, “autošvinisti”…
Kao takav, odnarođen, odvojen od stvarnosti, bez smisla, navedeni medijski projekt je doživio krah i danas “diše na škrge”. Pouzdana saznanja govore da ih (tobejarebi!) ne čita ni sam Bakir Izetbegović!
Zašto se onda baviti pomračenjem uma Filipa M. Begovića?
Smatram, nažalost, da novinar i urednik mora “po službenoj dužnosti” reagirati na napade poput ovog na Karića i ne samo njega, jer ličnost poput Filipa M. Begovića, sa očitom krizom identiteta i mesijanskim kompleksom, nastupa isključivo iz pozicije – Sile! (Znaš li ti ko sam ja?!).
Kada vas napada Begović nekim svojim mjerilima računa na psihologiju mase, ali i to da ste sami, bespomoćni, da iza vas niko neće stati, dok je njemu (estagfirullah) dato pravo da odlučuje šta će s vama, da mu ne možete nikako uzvratiti. Jer, on je Sila!
Da je “išta skontao u životu” dok patetično piše o “momcima u patikama” i herojima koji su goloruki trčali na tenkove – onima koji su (grdna moja rano) izginuli ili crkli od muke poslije rata – da bi Filip M. Begović mogao uređivati “Stav” – znao bi da su ustali upravo protiv Sile.
Da je nešto suštinski spoznao iz onog lijepog, prvog susreta s vjerom u Zagrebačkoj džamiji, o čemu je govorio u “Večernjem listu” 2007., trebao je naučiti za islam prezire upravo Teror i Silu.
Međutim, strašno je znati da je, u trenutku kada se naša država, kao i 1992. i 1993. godine, suočava s otvorenim atacima na njezine institucije, sa ponovnim neskrivenim aspiracijama susjeda, Filip taj koji (jadna ti majka!) “organizira dijasporu”, govori “u ime predsjednika”, “u ime šejha”, odlučuje o “projektima”, tumači narodu “hoće li biti rata” i “kako dalje”, tvrdi da se pita o važnim kadrovskim pitanjima, a u slobodno vrijeme odlučuje ko je “autošovinista”, ko je dobar Bošnjak, koga “treba maknut”, “šta je tradicija Bošnjaka”… Usput citira Maka Dizdara i, uz masne honorare, “živi za Bosnu”!
Taj hudi Filip M. Begović nije problem sam po sebi. On je samo sin nakaradnog sistema (ne primijenivši, gluho bilo, kao onaj sin Márquezove tetke Ursule rođen sa “svinjskim repom”). No, problem je kada Filip M. Begović uzme sebi za pravo da ljudima lijepi “mete” na čelo, kao akademiku Kariću, kada s uživanjem huška, širi smutnju, fesad, proganja – i za to ne odgovara.
Upravo kako je prije nekoliko godina zabilježio Haris Imamović u Žurnalu. Naime, jednog od ljudi, koje je Begović neosnovano i nekorektno napadao u “Stavu”, “neki idioti su verbalno napali u tramvaju, papagajski ponavljajući Begovićeve laži i političke hrakotine”. E, to je problem!
Protiv takvih “purgerskih mumina“ (kako je Beogvića nazvao Senad Avdić) novinar u Sarajevu danas mora dići glas. Društvo koje sanja Filip M. Begović je društvo u kojem ne želimo živjeti!
Naš Filip je dovoljno dugo u Bosni (koja ga je, kako i treba, lijepo primila i nahranila), zna onu Mešinu:
“Ne liče na junake, anajtežeih jeuplašiti prijetnjom”
Ovdje Sila na prolazi!
(izvorni tekst Faruka Velea objavljen je na portalu ins.ba)
Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.
Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?
Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:
S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.
Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?
Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.
Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.
Tumačenje i primjena
Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.
Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.
Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.
Šta i kako dalje?
Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…
Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.
Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.
(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)
U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.
U posljednjih sedam mjeseci Tužilaštvo BiH je “formiralo” predmete protiv najmanje deset zvaničnika koje ne kontrolišu HDZ BiH ili SNSD. Većina predmeta je formirana na osnovu anonimnih prijava. Istovremeno, nijedan predmet nije formiran protiv bilo kojeg zvaničnika koji su povezani sa strankama Dragana Čovića i Milorada Dodika. Predmeti su formirani protiv Dragana Mektića, Vahidina Šahinpašića, Osmana Mehmedagića, Muhameda Pekića, Selme Cikotića, Bisere Turković, Fadila Novalića, Mirze Hadžiomerovića, Ranka Debeveca, Slađe Čerkeza i drugih. Slijedi kratka analiza.
Protiv Dragana Mektića, državnog zastupnika SDS-a i bivšeg ministra sigurnosti BiH Tužilaštvo BiH je nedavno formiralo novi krivični predmet, a odnosi se na revizorski izvještaj za 2018. godinu i donaciju Češke Republike. Postupajuća tužiteljica je Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja. Ista tužiteljica je nedavno podigla optužnicu protiv Dragana Mektića, a u vezi sa nabavkom protupožarne opreme. Mektić je optužen da je prekršio Zakon o sukobu interesa BiH.
tužiteljica Vedrana Mijović
Krajem marta ove godine Tužilaštvo BiH je formiralo predmet protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Predmet je formiran na osnovu anonimne krivične prijave koja je Državnom tužilaštvu dostavljena nekoliko dana nakon što su SNSD i HDZ izgubili kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH. Debevec je prijavljen da posjeduje državljanstvo Španije koje nije prijavio. Postupajuća tužiteljica u tom predmetu je Vedrana Mijović. Priču o Debevecom državljanstvu u javnost su plasirala dva sarajevska portala – raport.ba i pressmedia, a kasnije su se u priču uključili Milorad Dodik i mediji pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Sud BiH odlučuje, pored ostalog, i o žalbi Branka Petrića na odluku Parlamenta o izboru članova CIK-a kojom su većinu izgubili SNSD i HDZ.
Zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirzu Hadžiomerovića prijavio je državni tužilac Oleg Čavka, nakon što je Ured disciplinskog tužioca podigao tužbu protiv njega zbog nezakonitog saslušavanja novinarke Žurnala Azre Omerović u okviru slučaja “kupovina diplome”. Čavka je svoja saznanja temeljio na osnovu informacija dobijenih od Muhameda Ajanovića, dekana Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i sive eminencije bh. pravosuđa, inače bliskog prijatelja predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije.
Muhamed Ajanović i Oleg Čavka
Čavka je u svojoj prijavi protiv zamjenika šefa UDT-a naveo da je Hadžiomerović dobio poklon od direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. U pitanju je novogodišnji poklon (boca vina i komad sira) koji je krajem prošle godine iz OSA-e dostavljen svim rukovodiocima pravosudnih institucija u Sarajevu. Predmet protiv Hadžiomerovića zadužila je državna tužiteljica Ivana Petković, inače bliska prijateljica Olega Čavke. Nakon formiranja predmeta, u sve se uključila i Aletnativna televizija iz Banja Luke.
Vahidin Šahinpašić je načelnik Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. Tužilaštvo BiH je ove sedmice potvrdilo Srpskoj novinskoj agenciji (SRNA) da je protiv Šahinpašića otvorena istraga. Nisu saopćili detalje, ali saznajemo da je predmet formiran na osnovu prijave Josipa Šimića, koji je bio optužen za krivotvorenje dokumenata na osnovu kojih su glavna državna tužiteljica Gordana Tadić i bivša potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić tvrdile da su – prisluškivane. Predmet protiv Šahinpašića zadužio je tužilac Ćazim Hasanspahić, također, jedan od najbližih saradnika Gordane Tadić i prijatelj njenog rođaka, HDZ-ovog zvaničnika, Mije Krešića.
Mijo Krešić i Ćazim Hasanspahić
Protiv Osmana Mehmedagića, direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH u Tužilaštvo BiH je formiralo dva predmeta. Prvi je formiran prošle godine, nakon što je u javnosti objavljen snimak kupovine diplome. Tada je, naime, objavljen i dokument da je Tužilaštvo odbilo voditi istragu protiv škola koje su u vlasništvu Ivana Ševe, biznismena bliskom HDZ-u BiH. Umjesto istrage protiv Ševinih tvornica diplomama, Tužilaštvo je počelo provjere protiv direktora OSA-e. Drugi predmet protiv Osmana Mehmedagića je formiran na osnovu anonimne prijave koju je, prema informacijama Istrage, napisao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Aljoša Čampara, a koju je, u saradnji sa svojom prijateljicom, u Tužilaštvo BiH poslala Čamparina savjetnica. Anonimna prijava prvo je objavljena na RTRS-u. Oba predmeta protiv Mehmedagića zadužio je državni tužilac Oleg Čavka.
Tužilaštvo BiH, potvrđeno je Dnevnom avazu, a prenesno na RTRS-u, formiralon je predmet i protiv državnog ministra sigurnosti Selme Cikotića. Predmet je formiran nakon što je Cikotić zatražio od Tužilaštva BiH da mu se dostavi informacija da li su svi stručni saradnici i istražitelji u toj instituciji prošli provjere koje se odnose na pristup tajnim podacima. Predmet je formiran zbog “miješanja u istrage”, prevashodno one protiv Osmana Mehmedagića.
I protiv ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković je formiran predmet pod oznakom KTA. Tužilaštvo BIH, prema informacijma Istraga.ba, provjerava detalje u vezi njenog putovanja u SAD, kada je sa sobom povela sina. Predmet je formiran nakon što je Ministarstvo vanjsklih poslova BiH odbilo dostaviti detalje o tome na koje je sve destinacije predsjednik Suda BiH Ranko Debevec putovao kao štićena ličnost.
Federalni premijer Fadil Novalić je pod istragom zbog slučaja “respiratori”. On je krajem maja čak i hapšen i za njega je tražen jednomjesečni pritvor. Zamjenica premijera Jelka Milićević, inače ministrica finansija koja je isplatila 10 miliona maraka za kupovinu kineskih respiratora, nije uhapšena , a ni osumnjičena. Istragu u ovom predmetu vodi Džermin Pašić, blizak prijatelj Dubravka Čampare, brata federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je na spornoj sjednici Vlade FBiH, prije nabavke respiratora, kazao da ne treba poštovati Zakon o javnim nabavkama. Ministar Čampara, također, nije ni saslušan u okviru istrage o ovom slučaju.
Osim protiv navedenih zvaničnika, Tužilaštvo BiH je formiralo predmete i protiv načelnika odjela za organizirani kriminal u SIPA-i Slađe Čerkeza, te protiv Muhameda Pekića, službenika Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Predmeti su formirani na osnovu anonimnih prijava, a jednu od prijava je zadužio tužilac Oleg Čavka.
Uporedo sa ovim predmetima, Tužilaštvo BiH je tražilo raspisivanje Interpolove potjernice za Sulejmenom Zukom, autorom fotomontaže koja je duboko uznemirila glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Raspisivanje potjernice tražio je tužilac Ćazim Hasanspahić.
Prijedlog za raspisivanje potjernice za Zukom
Nadalje, Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Ranka Petrovića iz Tuzle, zbog prijetnji Gordani Tadić i Larsu Gunaru Wigemarku, bivšem šefu Delegacije EU u BiH. Sud Bih, ipak, nije potvrdio optužnicu. Istraga je otvorena i protiv Nermina Aleševića, krajiškog biznismena koji je snimio slučaj “potkivanje” Milana Tegeltije. Alešvić je osumnjičen za neovlašteno snimanje, a predsjednik VSTV-a je postao – svjedok i oštećeni.
Alešević osumnjičen za neovlašteno snimanje Tegeltije
Za to vrijeme, Tužilaštvo BiH ignoriše – sumnjivu diplomu direktora Granične policije BiH Zorana Galića, oktivanje na RTRS-u identiteta zaštićenog svjedoka protiv premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, slučaj nabavke “poljske bolnice” u Republici Srpskoj, izvještaje Finansijske policije o višemilionskom kriminalu u mostarskom Aluminiju, prijave protiv direktora Uprave za indirektno oporezivanje Mire Džakule, nezakonito puštanje u BiH kriminalca Andrije Draškovića za kojim je raspisana Interpolova potjernica iz Belgije, prijave Centralne izborne komisije BiH o nezakonitim prijavama u dijaspori za glasanje poštom na predstojećim lokalnim izborima, haške dokaze protiv Nenada Stevandića kao člana Udruženog zločinačkog poduhvata u okolini Banja Luke, utaje poreza u kladionicama koje su u vlasništvu hercegovačkih tajkuna, kriminal u osiguravajućim društvima i školama koja su u vlasništvu hercegovačkog tajkuna Ivana Ševe, pranje novca preko Energopetrola u koju su uključeni zvaničnici Vlade FBIH, ali i hrvatske kompanije INA, slučaj “neustavni referendum” Republike Srpske, slučaj stan Gordane Tadić, pokušaj trgovine uticajem prilikom izbora člana VSTV-a u ime Tužilaštva BiH i, naravno, slučaj “potkivanje”.
‘Može se i bez mijenjanja Ustava”, slavodobitno je 26. februara ove godine kazao lider HDZ-a BiH Dragan Čović, govoreći o reformi izbornog zakonodavstva.
On je tada kazao, a prenijet će njemu bliski Večernji list, da očekuje da će “do kraja travnja biti postignut dogovor o izmjenama izbornog zakona na kojima inzistira njegova stranka”.
Čović: izmjena izbornog sistema bez izmjena Ustava
No, prvog dana travnja iz Vašingtona je u BiH stiglo pismo u kojem američki državni sekretar Antony Blinken upozorava članove Predsjedništva BiH da će “ograničene ustavne promjene biti potrebne da bi se izvršila dosljedna reforma izbornog zakonodavstva u BiH”.
Pismo sekretara Blinkena: ograničena izmjena Ustava
“Neki od nedostataka ustava Bosne i Hercegovine utvrđeni su u presudama Evropskog suda za ljudska prava, uključujući presudu Sejdić-Finci. Pitanja koja su utvrđena ovim presudama i slične zabrinutosti koje se rješavaju odlukama ustavnog suda Bosne i Hercegovine moraju se riješiti. Problemi se ne mogu riješiti samo zakonodavstvom. Ograničene ustavne promjene biće potrebne kako bi se reforma izbornog sistema dosljedno izvršila prema zahtjevima članstva u Evropskoj uniji i presudama evropskih sudova. Također, podržavamo ažuriranje Izbornog zakona radi rješavanja relevantnih odluka Ustavnog suda i provedbe mjera integriteta izbora koje će sljedeće izbore 2022. godine učiniti najslobodnijima i najpravednijima u istoriji Bosne i Hercegovine”, naveo je Blinken u pismu.
A šta to u znači u praksi?
Ukratko, sve suprotno od onoga što želi lider HDZ-a BiH Dragan Čović koji je nekoliko puta tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Prije dvadesetak dana na Istraga.ba objavili smo autorski tekst člana Centralne izborne komisije BiH Suada Arnautovića koji je detaljno analizirao reformu izbornog zakonodavstva i stavio ih u kontekst zahtjeva HDZ-a BiH.
“Čović nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda tj. pobjedu kandidata HDZ BiH i njemu srodnih stranaka u utrci za člana Predsjedništva BiH i osvajanje dovoljno ruku u kantonalnim skupštinama da osigura dominaciju u 17-očlanom klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.Tako bi, uz dobijene pozicije u tri “županije”, Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH osigurao dominaciju i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, te time, primjenjujući pravila konsensuza i veta, osigurao da hrvatska strana (po)ostane dominatan i neizbježan faktor ne samo u odlučivanju o svim ključnim pitanjima u BiH koja na agendu političkog odlučivanja nameću drugi politički subjekti i međunarodna zajednica, nego i da najlakše i najbrže ostvari svoje ključne političke ciljeve. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH sada nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj”, napisao je član CIK-a Suad Arnautović.
Kada je u pitanju izmjena izbornog zakonodavstva, bez prethodnih izmjena Ustava BiH, objavili smo 8.3. ove godine, jedino je moguće provesti presudu Ustavnog suda BiH u “slučaj Ljubić” koja se odnosi isključivo na popunjavanje Doma naroda FBiH.
Evo o čemu se radi.
Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.
To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.
To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.
Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.
Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH.
S obzirom na to da je popis stanovništva BiH urađen 2013. godine, Ustavni sud BiH je, odbijajući apelacije brojnih stranaka u vezi s ovim Uputstvom, dao za pravo CIK-u da mogu raspoređivati mandate u Domu naroda FBiH. Kako u Izbornom zakonu nije precizno navedeno da se takav raspored vrši samo jednom nakon popisa, ostavljena je mogućnost Centralnoj izbornoj komisiji BiH da nakon izbora 2022. godine donese novo Uputstvo. Ukoliko novi saziv CIK-a vrati Zeničko-dobojskom kantonu “drugog Hrvata”, to će značiti da pet kantona u kojima HDZ nije dominantan može imati šest delegata u Domu naroda FBiH. u tom slučaju HDZ BiH ne bi mogao koristiti mehanizme blokade prilikom izbora nove Vlade FBiH.
Za razliku od presude u “slučaju Ljubić”, sve druge presude nije moguće promijeniti bez izmjena Ustava BiH o kojima je pisao američki državni sekretar Antony Blinken. Član CIK-a Suad Arnautović detaljno je, u svom članku od 10. marta ove godine, objasnio sve presude i preporuke međunarodnih institucija koje se odnose na izborno zakonodavstvo. Podsjećamo na neke dijelove njegovog teksta.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Svetozar Pudarić je aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava podnio zbog aplikantove nemogućnosti da se kao državljanin Bih srpske nacionalnosti s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Europski sud je u ovoj presudi istakao da je već utvrdio da sličan ustavni preduvjet predstavlja diskriminirajuću razliku u postupanju i kršenje člana 1. Protokola br. 12 u presudi Pilav protiv BiH, koja se ticala nemogućnosti Pilava etničkog Bošnjaka s prebivalištem u Republici Srpskoj, da se kandidira za člana Predsjedništva BiH.
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-23/14
U presudi Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. decembra 2016. godine odredbe Izbornog zakona BiH u Poglavlju B član 10.12 stav (2) u dijelu koji glasi “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” su proglašene neustavnim, jer nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH u kojem je definirano da će se izabrati po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako takvih ima među izabranim članovima u skupštini kantona. Naređeno je Parlamentarnoj skupštini BiH da te odredbe uskladi sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci. To još uvijek nije urađeno. U međuvremenu je u cilju nesmetanog funkcioniranja ustavno-pravnog sistema Centralna izborna komisija BiH 2018. godine donijela Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH kojim je preciziran izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz deset kantona.
Nakon ove presude Ustavnog suda BiH Borijana Krišto je podnijela apelaciju u kojoj je osporila dijelove Ustava Federacije BiH u vezi s izborom delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ovu apelaciju je ubrzo povukla. Pretpostavka je da je dobila uvjeravanja iz najbližeg okruženja samog Ustavnog suda BiH da neovisno o obrazloženju presude U-23/14 njena apelacija neće biti prihvaćena, jer bi dovela do potpunog haosa i izvjesne paralize sistema.
U obrazloženju ove presude Ustavni sud BiH je prihvatio apelantovu konstrukciju “legitimno političko predstavljanje” koja implicira da su etničke grupe izborne jedinice, te time otvorio pandorinu kutiju u multietničkoj zajednici i dao šlagvort HDZ BiH da ultimatumima i ucjenama traži promjenu ne samo načina izbora delegata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (što je meritum presude U-23/14), nego i načina izbora članova Predsjedništva BiH, što se uopće ne tretira ovom presudom, nego je predmet presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Na taj način Ustavni sud BiH je u cjelini doveo u pitanje dosadašnji način biranja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, ali ne samo njega, nego i svih drugih državnih, entitetskih, regionalnih i lokalnih institucija čija se uspostava zasniva na etničkoj strukturi. Tako rukovodilac ili član svake institucije koja se zasniva na etničkoj pripadnosti ne bi imala „legitimitet“ ako bi za nju glasao pripadnik drugog naroda?! Naprimjer, Vijeće ministara BiH, entiteske vlade, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, te Vijeće naroda RS-a, sve državne institucije, imenuju se po osnovu etničke pripadnosti kandidata. Međutim, mehanizmi njihovog izbora su različiti. Ako bi se doslovno primjenilo obrazloženje Ustavnog suda BiH, postavilo bi se pitanje, na primjer, s kakvim legitimitetom su Bošnjaci i Hrvati u Vladi Republike Srpske, jer oni, po tom obrazloženju, nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka u RS-u, jer ih je birala politička volja srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a.
Podsjetimo da se članovi kantonalnih skupština biraju direktno od strane birača(naglasio S.A.) upisanih u Centralni birački spisak. Dakle, svih birača i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih ostalih. Oni nisu ničim ograničeni da glasaju po svojoj savjesti za koga god žele. Već ta činjenica dovodi u pitanje sve ono što je Ustavni sud BiH naveo u obrazloženju ove presude. I kada bi se promjenila struktura delegata koji se biraju iz pojedinih skupština kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH ništa se koncepcijski ne bi promjenilo, jer samo slovnim tumačenjem obrazloženja presude U-23/14 svaki izabrani delegat ne bi imao punu legitimnost jer se izvorno birao od strane birača koji pripadaju drugim etničkim grupama ili se uopće etnički ne izjašnjavaju.
S druge strane, logika da se tamo gdje su Bošnjaci većina primjenjuje princip “legitimnog predstavljanja”, a tamo gdje su Bošnjaci manjina da se ima primjeniti građanski princip političkog predstavljanja ne pije vodu, pa je tim neizvjesnija suštinska promjena Izbornog zakona BiH.
U slučaju izbora Predsjedništva BiH problem je što se ta promjena želi izvršiti, a da se ne zadire u promjene Ustava BiH. Dakle, uopće u fokusu nije sveobuhvatna rekonceptualizacija izbora svih članova Predsjedništva BiH, odnosno implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, nego samo ostvarenje zahtjeva HDZ BiH za drugačijim izborom članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Dragan Čović je na press konferenciji 23. februara ove godine izjavio da je to moguće uraditi, a da se ne mijenja Ustav BiH. Treba sačekati da se vide ta rješenja. Kako god, potrebno je izbjeći nove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava. Insisitiranje Čovića da se mijenja samo Izborni zakon BiH, a ne i Ustav BiH ima jasan politički razlog. Ako se uđe u promjene Ustava BiH mora se riješiti način biranja svih institucija u BiH, a ne samo Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. A u tom slučaju se moraju izvršiti i značajne prepravke Ustava RS, načina njihovog biranja i njihove nadležnosti i to ne samo predsjednika i potpredsjednika RS, Vijeća naroda RS, nego i svih gradskih i općinskih lokalnih zajednica. Postavlja se pitanje da li bi za takve opsežne izmjene ustava BiH Čović imao podršku Milorada Dodika?!
Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji
Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.
U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.
U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”
Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:
1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.
(…)
4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:
(…)
f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;
(…)
9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.
Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.
“Nije izabran” i “nije predložen” nije isto. I svi oni koji poistovjećuju riječ “izabran” sa riječju “predložen”, mogu biti ili zlonamjerni ili elementarno nepismeni. Zbog čega ovo pišem?
I teoretski i praktično …
Zbog Ustava Federacije BiH i onih odredaba koje je u izbornoj noći nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Dva mjeseca nakon stupanja na snagu oktroiranog Ustava FBiH, priča o deblokadi ovog entiteta je isparila. A svakome ko je pažljivo iščitao Schmidtove izmjene i uporedio ih sa ustavnim odredbama koje su bile na snazi prije 2. oktobra, znao je da je “mehanizam blokada” ostao na snazi.
Uglavnom, za imenovanje Vlade Federacije, i prije i poslije Schmidta, bili su potrebni potpisi predsjednika Federacije BiH i njegova dva potpredsjednika. Ako jedno od troje navedenih ne potpiše, nema imenovanja. Dakle, Ustav Federacije BiH je, i prije i poslije Schmidta, zahtijevao konsenzus u takozvanom Predsjedništvu FBiH.
Ova je odredba, zapravo, slična onim odredbama kojima se regulira nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine glede vanjske politike i odbrane. Jedan član Predsjedništva BiH iz, recimo, Federacije BiH može, sukladno državnom Ustavu, spriječiti donošenje odluka iz resora odbrane i vanjskih poslova ako iza njega stane dvotrećinska većina u Klubu njegovog konstitutivnog naroda Doma naroda Federacije BiH. Dakle, klubovi Hrvata i Bošnjaka u Domu naroda Federacije BiH mogu direktno odlučivati o najbitnijim državnim pitanjima ukoliko su u koordinaciji sa članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
No, da vidimo šta je sa takozvanim Predsjedništvom Federacije BiH. OHR je, podsjećamo, 2. oktobra nametnuo odredbe Ustava FBiH kojim se, prvo, povećava broj delegata u klubovima konstitutivnih naroda i ostalih u Domu naroda FBiH i, drugo, kojim se precizno regulira izbor troje članova takozvanog Predsjedništva Federacije koji, opet, međusobno, mogu izabrati predsjednika Federacije BiH.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda”, piše u Schmidtovom amandmanu na Ustav Federacije BiH, “može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”.
Stav dva je za ovu priču ključan i tamo piše da: “Ukoliko u roku od 30 dana od dana potvrđivanja rezultata za izbor delegatâ u Dom naroda, potreban broj delegata u jednom ili više klubova konstitutivnih naroda ne predloži kandidata za mjesta predsjednika i dva dopredsjednika Federacije u skladu sa stavom (1) ovog članka, onda će to učiniti bilo koja skupina od sedam delegata iz kluba ili klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda koji kandidate nisu predložili”.
Sad pažljivo čitamo dva navedena člana. U prvom, dakle, piše da svaka skupina od “jedanaest delegata” u određenom klubu konstitutivnih naroda može predložiti kandidata za predsjednika, odnosno potpredsjednika Federacije BiH. U drugom stavu je navedeno da – ako “jedanaest delegata” u prvom krugu “ne predloži” kandidata, to, u propisanom roku, može učiniti “skupina od sedam delegata”, kluba konstitutivnih naroda koji “nisu predložili kandidate”.
Za sve one koji hoće čitati, Ustav Federacije je jasan – drugi krug, odnosno onaj u kojem su potrebni potpisi sedam delegata, aktivira se samo u onom klubu koji u prvom nije skupio jedanaest potpisa.
U klubovima tri konstitutivna naroda Doma naroda Federacije BiH sjede po 23 delegata. I teoretski i praktično se može desiti da u jednom klubu budu dvije političke grupacije koje su uspjele skupiti po jedanaest potpisa. U tom slučaju oba predložena kandidata za (pot)predsjednika Federacije BiH idu u parlamentarnu proceduru. Zato je, svjedočili smo, posljednjih mjeseci vođena bitka za delegate u Klubu Bošnjaka. SDA je dobacila do dvanaest Bošnjaka, stranke osmorke do deset, a DF je ostao na jednom delegatu u Klubu Bošnjaka.
Prvobitna namjera
Šta se sada može desiti? Delegat DF-a, recimo, ne želi podržati nijednu od dvije suprotstavljene političke grupacije u Klubu Bošnjaka. U tom slučaju, SDA ostaje na svojih dvanaest, a osmorka na deset delegata. Sa svojih dvanaest, SDA može predložiti (pot)predsjednika Federacije. Sa svojih deset, osmorka to ne može učiniti. I priča o izboru (pot)predsjednika FBiH je završena.
Parlament Federacije BiH može odbiti listu kandidata (na njoj su zajedno kandidati iz klubova Bošnjaka, Srba i Hrvata). No, odbijanje liste kandidata ne znači drugi krug. Ako kandidati predloženi sa jedanaest potpisa ne dobiju podršku – postupak se ponavlja. Naglašavam, ponavlja. Unedogled. Sve dok potpredsjednik ne bude izabran.
Iz ovog, dakle, proizlazi da uopće nije bitno ko ima prostu većinu u Predstavničkom i Domu naroda FBiH. Bitno je ko ima trinaest delegata u klubu određenog konstitutivnog naroda. Parlamentarna većina, tako, postaje talac većine u određenom klubu naroda.
Da bi ova situacija bila prevaziđena, OHR bi morao nametnuti nove odredbe Ustava Federacije BiH kojim bi deblokirao izbor (pot)predsjednika Federacije BiH i na taj način bi institucije Federacije BiH postale mnogo prohodnije. U tom bi slučaju nacionalne stranke, uključujući prije svega HDZ i SDA, postale zaobilazne prilikom imenovanja budućih saziva Vlade Federacije BiH.
OHR je, stoga, sada ušao u začarani krug. Ako želi otkočiti Federaciju, morat će nametnuti odredbe koje istovremeno ne idu u prilog i SDA i HDZ-u. A to mu, znamo, nije bila prvobitna namjera.
Sukob zapada s Rusijom u vezi moguće nove agresije na Ukrajinu proširio se na Balkan. Sjedinjene Američke Države poslat će u Rumuniju još 1.000 vojnika.
Kao odgovor na gomilanje trupa oko granice Ukrajine, kao i na okupiranom Krimu, zapadni saveznici, okupljeni u NATO savezu, počeli su razmještanje svojih snaga. Osim u Rumuniju, snage Alijanse šalju svoja pojačanja Bugarskoj, pise Sead Numanović u komentaru za politicki.ba.
Ove dvije države našle su se na spisku zvaničnih ruskih zahtjeva za de facto postepeni povratak pod rusku interesnu sferu.Moskva je, preko dijela svojih “vojno-specijaliziranih” medija uzvratila da bi u Srbiju mogla rasporediti raketne sisteme koji bi mogli gađati u trbuh NATO-a dobacivši čak do Češke.
Polako, ali sigurno, kriza eskalira i prijeti da dovede do rata u kojem bi se borbe vodile na granicama Poljske, Rumunije, Slovačke, Bugarske…Vladimir Putin računa na svoje brojne saveznike u Evropi.
Od Viktora Orbana, s kojim se susreo jučer i pet sati razgovarao o svemu i svačemu, do Zorana Milanovića, koji je najnovija zvijezda Kremlja.
Situacija neodoljivo podsjeća na stanje Evrope 30-ih godina prošloga vijeka. I tada, kao i danas, Zapad nastoji “odobrovoljiti” tiranina. I tada, kao i danas, tiranin to razumije kao akt slabosti i apetitit mu rastu. Teško je vjerovati da će buknuti rat između Rusije i Zapada.
Iako je 30-ih godina prošloga vijeka čak i geografski situacija bila jako, jako slična današnjoj, ulozi su veći. No, kriza traje i kako taj proces teče, opasnost da bi jedan nepromišljeni akt mogao izazvati veliki požar, raste.
Također, svjedočimo i stabilnom trendu da se dešava sve što se desiti ne bi smjelo! Velika Britanija napustila je Evropsku uniju.
Donald Trump bio je predsjednik SAD. Zoran Milanović, od lidera ljevice Hrvatske, prometnuo se u fašistu čijim istupima i djelima zavidi i sam Ante Pavelić!
Širom Evrope jačaju populistički pokreti. Mnoge od njih utemeljila je Rusija. U Srbiji je na vlasti još jedan neofašista. Iako je njegova retorika “pomirljiva” i “prozapadna”, njegova su djela u potpunoj suprotnosti s riječima.
Na režim Aleksandra Vučića Putin i te kako računa. Srbija, s pripadajućim falangama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji… bitan su instrument Kremlja.
Čak i ako do direktne konfrontacije Rusije i Zapada ne dođe, ostaju problemi sjemena zla koje je Putin posijao – od Orbana i Milanovića, do Gruevskog i Vučića. Ako Rusija ne pokrene novu agresiju na Ukrajinu, njeni će se potencijali usmjeriti na Balkan.
Konstanta politike Vladimira Putina je destabilizacija Zapada kroz nasilne akcije, od “ograničenih” agresija na sebi susjedne države, preko hibridnih ratova do formiranja i pomaganja populističkih pokreta po Evropi. Do sada mu je više nego dobro išlo.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
