Analize

Pravosudni progon u režiji SNSD-a i HDZ-a: Kako su padali Budimir, Lijanović, Mihajlović, Mektić, Novalić, Mehmedagić …

Na periferiji svih portala i novina 14. oktobra ove godine objavljena je vijest pod naslovom – bivši predsjednik Federacije BiH Živko Budimir pravomoćno oslobođen. Za sat-dva vijest je potpuno uklonjena iz vidokruga i spuštena u neke duboke arhive.   Baš kao i politička karijera bišeg predsjednika Federacije BiH.

“Uhapšen Živko Budimir”, pisalo je na naslovnicama svih domaćih i regionalnih medija  23. aprila 2013. godine.

Danima su se mediji natjecali da saznaju “ekskluzivne informacije” iz istrage koju je provodio “istražiteljski tim” Tužilaštva BiH sa Olegom Čavkom na čelu. Tog 23. aprila, državni tužilac Čavka lično se pojavio u zgradi Predsjedništva BiH gdje su inspektori SIPA-e hapsili predsjednika Federacije BiH. Kamere su bile obaviještene na vrijeme i Budimir je mogao biti sproveden u zgradu SIPA-e. Kasnije mu je određen pritvor, uslikan je u zatvoru, pa je nakon mjesec dana pušten.

Čavka se osobno pojavio na pretresu u Predsjedništvu

Godina je, dakle, 2013. bila i HDZ je bio “opozicijska” partija na nivou Federacije BiH. Živko Budimir je bio predsjednik Federacije, HDZ-a nije bilo u Vladi Federacije, a koaliciju su činile SDP, SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak Jerka Lijanovića. SDP se, nakon ulaska u koaliciju 2011. godine, predomislio, pa je stupio u novu koliciju sa Fahrudinom Radončićem i Draganom Čovićem. No, smetnja za rekonstrukciju Vlade Federacije bio je predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. Ubrzo je uhapšen. Postupajući tužilac bio je Oleg Čavka.

Dva dana pred početak predizborne kampanje 2014. godine pripadnici SIPA-e uhapsili su Jerka Ivankovića Lijanovića. Naredbu je izdalo Tužilaštvo BiH. Pritvor mu je određen prvog dana predizborne kampanje. Na slobodu je pušten odmah nakon oktobarskih izbora. Njegova Narodna stranka Radom za boljitak je doživjela debakl. Baš kao i stranka Živka Budimira. Od tada HDZ BiH Dragana Čovića više nema opoziciju u Hercegovini. Lijanović je, kasnije, pravosnažno oslobođen optužbi zbog kojih je hapšen 2014. godine.

Hapšenje Jerka Lijanovića u septembru 2014. godine (foto: bljesak.info)

Dragan Mektić je mandat ministra sigurnosti BiH proveo kritizirajući rad pravosuđa. Odmah nakon što je “izgubio” poziciju  u Vijeću ministara i ostao samo državni zastupnik opozicijskog SDS-a Tužilaštvo BiH ga je optužilo za “visoku korupciju”. Suđenje je u toku.

“Uhapšen Fadil Novalić”, glasila je vijest ove godine objavljena 28. maja.

Federalni premijer je uhapšen zbog sumnjive nabavke respiratora. S njim su još uhapšeni Fikret Hodžić i Fahrudin Solak. U istom predmetu naknadno je osumnjičen i Aleksandar Zolak, direkor Agencije za lijekove BiH. On nije hapšen. Tužilaštvo BiH je, dva dana nakon hapšenja, tražilo jednomjesečni pritvor za Novalića i druge. Sud BiH je odbio prijedlog. Prije nego je uhapšen, Novalić je promijenio način odlučivanja u Kriznom štabu FBiH u kojem su smanjene ovlasti Jelke Milićević, ministrice finansija i članice HDZ-a BiH.

Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH i njenog direktora Osmana Mehmedagića Milorad Dodik i Dragan Čović nastoje srušiti od 2016. godine kada su tu Agenciju proglasili – neprijateljskom. Kasnije im se u svemu pridružio i Aljoša Čampara i Tužilaštvo BiH je, na kraju, podiglo optužnicu protiv direktora OSA-e zbog “nezakonitog izuzimanja snimka iz Pošte”. Postupajući tužilac – Oleg Čavka.

Državni tužilac Oleg Čavka i njegov prijatelj Dubravko Čampara bili su glavni svjedoci i u predmetu protiv Bože Mihajlovića, suspendovanog šefa Odjela za privredni i organizovani kriminal Tužilaštva BH. Mihajlović je optužen da nije spriječio svoju saradnicu da “otuđi” novac iz depoa Tužilaštva. Predmet je formiran na osnovu iskaza Saše Milakovića protiv kojeg je Oleg Čavka odmah obustavio istragu zbog organizovanog kriminala. Kasnije je i Čavka zajedno sa Dubravkom Čamparom postao svjedok otužbe. Mihajlovićeva saradnica koja je uzela novac nije optužena u Tužilaštvu BiH. Bez obzira na to, Božo Mihajlović je osuđen na 5 godina zatvora. U svojoj karijeri izdavao je naloge za hapšenje Nasera Keljmendija, Fahrudina Radončića, Darka Eleza, Đorđa Ždrale, Tasima Kučevića, Milorada Milakovića i drugih.

Objava presude Boži Mihajloviću

Osim navedenih, ima i drugačijih primjera koji dokazuju pod čijom je kontrolom bh. pravosuđe.

U februaru 2009. godine Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA prijavila je Milorada Dodika i biznismena Slobodana Stankovića da su izvukli i oprali javni novac prilikom izgradnje zgrade Vlade Republike Srpske. Nijedan od navedenih nije priveden, saslušan ili optužen u ovom slučaju. Predmet je “iščezao” iz Tužilaštva BiH.

Transportujući 2010. godine dokazne materijale iz zgrade Tužilaštva BiH u zgradu Kantonalnog tužilaštva Sarajevu “nepoznate osobe” iz pravosuđa izgubile su ključne dokumente u predmetu prelevmani u okviru kojeg je prvoosumnjičeni bio  lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Kasnije je “nestao” i cijeli predmet donošenjem naredbe o obustavi istrage.

U velikoj policijskoj akciji kodnog naziva Pandora, u junu 2014. godine uhapšene su 53 osobe koje su dovođene u vezu sa organizovanim kriminalom.

Osumnjičeni u predmetu Pandora

Među uhapšenima su bili Kemal Čaušević, Zdravko Cvjetinović, Goran Marinković, Radovan Đurić, Nedeljko Milovanović i drugi. Od 53 uhapšena, na optuženičkoj klupi završila su samo trojica Bošnjaka – Kemal Čaušević, Anes Sadiković i Sedinet Karić. Svi drugi su i danas uposlenici Uprave za indirektno oporezivanje BiH kojom upravlja HDZ BiH. Postupajući tužioci su bili Oleg Čavka i Dubravko Čampara. Pred njima je Kemal Čaušević  dao iskaz u kojem je direktno optužio Dragana Čovića za kriminal u UIO. Čović, međutim, nikad nije saslušan. Čak ni kao svjedok.

U februaru 2016. godine uhapšen je, i odmah na slobodu pušten, biznismen Slobodan Pavlović. Osumnjičen je da je preko njegove banke Milorad Dodik oprao novac kojim je kupio vilu u Beogradu. Istragu u ovom predmetu vodi tužilac Mirza Hukeljić. Šest godina kasnije, Milorad Dodik nije optužen ni priveden.

Slobodan Pavlović (foto: BN TV)

“Obustavljena istraga protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović”, saopćeno je 13. jula 2017. godine iz Tužilaštva BiH.

Državni tužitelji nisu našli elemenata krivičnog djela kada je rukovodstvo RS organiziralo referendum o danu RS-a čije je održavanje  prethodno zabranio Ustavni sud BiH. Krešenje odluke Ustavnog suda BiH nije ocijenjeno kao inkriminiriajuće za Dodika i rukovodstvo RS. Da bi zataškali cijeli slučaj Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv članova izborne komisije, ali je Sud BiH nije potvrdio.

To što u vlasti RS-a tokom pandemije koronavirusa na sumnjiv način nabavile maske od turističke agencije, nije zasmetalo državnim tužiteljima. Istina, “predmet je formiran”, ali tužilac Ćazim Hasanspahić nije saslušao nijednog zvaničnika iz RS-a u vezi sa ovom sumnjivom nabavkom. Niko nije saslušan niti optužen zbog summnjive nabavke “poljske bolnice” u RS-u.

U maju 2019. godine godine objavljen je snimak “potkivanje” na kojem se vidi kako predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija obećava u kafani “ubrzavanje” rješavanja krivičnog predmeta u kojem je oštećeni bio biznismen iz Velike Kladuše Nermin Alešević. Sastanak Aleševića i Tegeltije organizovao je pripadnik SIPA-e Marko Pandža.

Nakon objave snimka, Milan Tegeltija je dobio status svjedoka. Biznismen Nermin Alešević osumnjičen je za krivično djelo – neovlašteno snimanje. Inspektor Marko Pandža nikad nije optužen.

Niko nije priveden niti optužen zbog toga što je RTRS u saradnji sa portalom banjaluka.net objavio identitet zaštićenog svjedoka protiv premijera RS Radovana Viškovića. Od momenta objave identiteta zaštićenog svjedoka prošlo je 30 dana.

U brojnim haškim dokumentima pominje se ime premijera Republike Srpske Radovana Viškovića. On je u julu 1995. godine bio u Srebrenici, organizovao transport zarobljenika na mjesta masovnog strijeljanja, ali nikad nije saslušan u Tužilaštvu BiH.

Ime Nenada Stevandića, predsjednika Ujedinjene Srpske se pominje i u presudama Haškog tribunala. Označen je kao vođa paravojne formacije SOS koja je djelovala na području Krajine. Snimljen je kako maltretira zarobljene Bošnjake u Kotor Varoši. U Tužilaštvu BiH nikad nije ni saslušan, a ni optužen.

 

 

 

Čavka podigao optužnicu protiv Mehmedagića: Završni Dodikov, Čovićev i Čamparin udarac na OSA-u

Optužnica protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića i njegovog saradnika Muhameda Pekića dostavljena je popodne Sudu BiH na potvrđivanje. Tužilaštvo BiH ih tereti za zloupotrebu položaja i ovlasti, jer su “nezakonito izuzeli snimak iz Pošte” koji je dokazuje da je anonimne prijave protiv čelnika OSA-e pisao federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, a objavljivao ih RTRS. Optužnicu je potpisao državni tužilac Oleg Čavka, koji, pored ovoga, duži i predmet “diploma” direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Tužilaštvo BiH od Suda BiH traži da se Osmanu Mehmedagiću zabrani obavljanje dužnosti direktora OSA-e.

Ova optužnica je kulminacija višegodišnjih napada na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH i njeno rukovodstvo iza kojih stoje Milorad Dodik, Dragan Čović, Ambasada Ruske Federacije i donedavni kadar SDA Aljoša Čampara. Napadi su intevizivirani nakon što je OSA zabranila ulazak u BiH ruskom oligarhu Konstantinu Malofeevu, zatim ruskom piscu Zaharu Prilepinu, potom bajkeskoj skupini Noćni vukovi sa Putinovim prijateljem Aleksandrom Zaldostanovim na čelu i na kraju Vladislavu Filippovu, kontoverznom ruskom diplomati koji je protjeran iz Albanije, a kojem je dozvolu za ulazak u BiH dalo Vijeće ministara tokom mandata Denisa Zvizdića.

“OSA mora biti agencija svih ili je neće biti”, kazao je prošle sedmice predsjednik SNSD-a Milorad Dodik.

No, to je samo jedna u nizu brojnih izjava Milorada Dodika i njegovih partnera protiv OSA-e i direktora te Agencije.

Dževad Galijašević je analitičar Radio televizije Republike Srpske i saradnik ruskog Fonda za stratešku kulturu kojeg je Stete Department, u svom izvještaju iz avgusta ove godine, označio kao dio “ekosistema za širenje lažnih vijesti”.

Galijašević saradnik Fonda za stratešku kulturu

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca.

Tako je Galijašević, faktički, razotkrio krajnji cilj struktura iz Banja Luke i Mostara, pojačanih onima iz Sarajeva koje proteklih godina nastoje preuzeti kontrolu nad dvije posljednje pravosudno/sigurnosne institucije BiH koje ne kontrolišu Milorad Dodik i Dragan Čović. Kako bi barem malo razjasnili ovu koordiniranu akciju Istraga će u nastavku podsjetiti na izjave i događaje koji su prethodili “završnom” udarcu kroz anonimnu krivičnu prijavu poslatu iz Sarajeva.

“Ekskluzivno: RTRS u posjedu naloga OBA-e (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH) za prisluškivanje zvaničnika Srbije”, objavljeno je na sajtu Radio televizije Republike Srpske kao najava centralnog Dnevnika emitiranog 29. 12. 2016. godine.

RTRS-ov napad na OSA-u

U prilogu koji je uslijedio objavljeno je kako OSA BiH provodi operaciju “Ušće” u okviru koje prisluškuje zvaničnike Srbije. Na tu su objavu reagovali Nenad Stevandić, Nikola Špirić, a vijest su prenijeli svi vodeći srbijanski mediji. Sazvana je hitna sjednica Komisije za nadzor nad radom OSA-e i utvrđeno je da u okviru operacije Ušće  nije bilo prisluškivanja zvaničnika Republike Srbije, što je zvanično saopćeno 17. januara 2018. godine. Zaključke Komisije javnosti je prezentirao SNSD-ov zvaničnik Nikola Špirić.

Pola godine kasnije, u Mostaru su se susreli Dragan Čović i Milorad Dodik. Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Poruke Dragana Čovća i Milorada Dodika

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Bivši UDBAŠ protiv OSA-e

Prema pisanju srbijanskog KRIK-a, Božidar Spasić je u novembru 2016. godine osuđen u Belgiji zbog naručivanja ubistva kosovskog aktiviste Envera Hadrija. Ubistvo je počinjeno po nalogu tadašnjeg DB-a, a Hadrija su, prema nepravomoćnoj presudi, te 1990. godine, ubili srbijanski kriminalci Andrija Drašković i Veselin Vukotić. On je bio dugogodišnji saradnik Stanka Čolaka, također visokog funkcionera tadašnjeg DB-a i prvog rođaka HDZ-ovog zvaničnika Bariše Čolaka. Kada je Čolak stekao uslove za penziju, ispraćaj mu je, te 1986. godine, organizovao upravo – Božidar Spasić. Čuvena fotografija sa  ispraćaja već je objavljivana u medijima i na njoj se, osim Spasića i Stanka Čolaka još nalaze visoki funkcioneri DB-a Predrag Đorđević, Josip Perković i Ivan Lasić.

Čolak i Spasić kao čelnici UDBA-e

Stanko Čolak danas živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali većina HDZ-ovih zvaničnika s njim je u stalnom kontaktu, a naročito dobre veze  s njim je gajio bivši zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske – Milijan Vaso Brkić, donedavna siva eminencija svih paraobavještajnih akcija u Hrvatskoj. No, vratimo se na sigurnosne agencije u BiH. Nakon što je RTRS optužio OSA-u da prisluškuje zvaničnike Srbije, zbog čega su Dodik i Čović proglasili OSA-u neprijateljskom organizacijom, a njihovu priču “podebljao” Božidar Spasić, uslijedila je nova afera.

“Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH”, objavljeno je na portalu Večernjeg lista 21. septembra 2017. godine, svega deset mjeseci nakon što je RTRS objavio da OSA prisluškuje i srbijanske zvaničnike.

Nakon optužbi iz Beograda, uslijedile optužbe iz Zagreba

U svojoj analizi ovog slučaja, Večernji listi navodi da “jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH.

“Za čije interese”, pita se autor teksta koji dalje navodi da Sud BiH nije odgovorio da li je izdao naloge za prisluškivanje hrvatskih zvaničnika.

Pet dana kasnije, 26. septembra 2017. godine u Sarajevu su se susreli direktori obavještajnih agencija BiH i Hrvatske i konstatovali  da OSA nije prisluškivala hrvatske zvaničnike. No, koordinirana akcija nije prestala. U novembru 2018. godine, netom nakon što je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je ponovo krenuo u napad na OSA-u.

“Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH je neprijateljska organizacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj i RS će uspostaviti vlastiti sistem odbrane kakav postoji u ostalim zemljama. RS ima pravo da štiti svoju slobodu, institucije, po Ustavu ima pravo na obavještajno praćenje svih koji su protiv ustavnog poretka i to ćemo raditi”, rekao je Dodik okupljenim banjalučkim novinarima 21. novembra 2018. godine.

Nove optužbe Milorada Dodika

Mjesec i po kasnije u javnosti su objavljeni dokumenti koji dokazuju da su OSA i SIPA dostavili Tužilaštvu BiH informacije o izdavanju lažnih diplomama preko širokobrijeških firmi čiji je vlasnik Ivan Ševo. Tužilaštvo BiH je odbilo voditi istragu, ali nakon što je slučaj dospio u javnost, “po službenoj dužnosti” je formiran predmet. I zadužuje ga tužilac Oleg Čavka. Prvo što radi – traži diplome čelnika svih sigurnosnih agencija, a u fokusu mu je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. S obzirom na to da nije uspio pronaći ništa kako bi donio naredbu o provođenju istrage, Čavka angažira Inspektorat RS da u Banja Luci provjeri diplomu izdatu direktoru OSA-e.

“Inspektorat Republike Srpske naložio je da se poništi diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH”, glasila je vijest objavljena 15. avgusta 2019. godine.

Uslijedila je, potom, žalba, nakon čega je Inspektorat Republike Srpske donio odluku o prolongiranu poništavanja diplome.

“Prosvjetna inspekcija RS uvažila je molbu rektora Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (UPS) Radovana Klincova da bude odgođeno postupanje po rješenju inspektora kojim je UPS-u naloženo da poništi i oglasi ništavnom diplomu direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice”, objavljeno je 5. septembra u Nezavisnim novinama.

Odgođeno poništavanje diplome

Zbog ove odluke uslijedila je kazna. Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 31. oktobra 2019. godine donijela je odluku o smjeni vd.  glavne inspektorice Inspektorata RS Danijele Batar. Dnevni avaz, portal klix i drugi mediji su tada objavili tekst pod naslovom – smijenjena inspektorica koja je odbila poništiti diplomu direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću.

Smijenjena inspektorica koja nije htjela poništiti diplomu direktoru OSA-e

Pet dana poslije, prvobitna odluka o odgodi poništavanja diplome je promijenjena. Novi direktor Inspektorsta Republike Srpske je donio odluku o poništavanju diplome, a u obrazloženju je navedeno da “prijave nisu bile uredne”.

Diploma poništena

Tada se u priču uključuju i zvaničnici iz Federacije BiH, a među njima najviše prednjači federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Čampara uspostavlja potpunu koordinaciju sa medijima u Republici Srpskoj, a Vlada RS-a u svom izvještaju upućenom Generalnoj skupštini UN-a navodi Aljošu Čamparu kao “insajdera iz SDA” koji je raskrinkao OSA-ine napade na Republiku Srpsku.

Izvještaj Vlade RS

Aljoša Čampara, potom, angažuje svoje saradnice da Tužilaštvu BiH pošalju novu anonimnu prijavu protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH. Prijava je 11. septembra objavljena na Radio televiziji Republike Srpske sa prijemnim pečatom Tužilaštva BiH, što je jasno da su novinari te televizije prijavu dobili od državnog tužilaštva.

Čamparina prijava na RTRS s prijemnim pečatom Tužilaštva BiH

Nakon što je objavljeno da iza svega stoji Aljoša Čampara sa svojim saradnicima, tužilaštvo je otvorilo istragu koja je rezulturala optužnicom protiv direktora OSA-e zbog izuzimanja snimka iz Pošte. Prema Zakonu o OSA-u, Agencija ima pravo koristiti sve raspoložive baze podataka svih institucija u BiH.

“Tokom operacija, čije je provedbe odobrio generalni direktor Agencije, Agencija ima ovlasti prikupljati informacije:a) iz svih javnoraspoloživih izvora; b) od drugih tijela i institucija u Bosni i Hercegovini, neposrednim pristupom bazi podataka osim u slučajevima kada im je to izričito zabranjeno zakonom”, navedeno je u članu 74 Zakona o OSA-i.

No, Oleg Čavka uopće nije čitao zakone, već je u saradnji sa svojim prijateljem Dubravkom Čamparom odlučio napisati optužnicu, nakon što je saslušao više službenika OSA-e koji su angaživani na “kontraobavještajnim poslovima” u toj Agenciji. Prije podizanja ove optužnice, državni tužilac Dubravko Čampara susreo se, prema informacijama Istrage, sa HDZ-ovim “ekspertom za sigurnost” Mijom Krešićem. Istovremeno, Oleg Čavka je zaposlio sina u Central osiguranju čiji je vlasnik moćni HDZ-ov tajknun Ivan Ševo.

 

Bivši savjetnik autrijskog kancelara piše za Istragu: Je li vlast važnija od države?

Bosna i Hercegovna je jedna od mnogih država koja ima veliku dijasporu ali je sigurno jedna od rijetkih koji ne iskorištava taj potencijal na struktuiran i organizovan način.

Dok druge države čine sve kako bi taj kako ekonomski tako i politički potencijal iskoristile, vlast u BiH se prema ljudima koji žive izvan domovine odnosi indolentno a u velikom broj slučajeva i neprijateljski. Za to su najbolji primjer mjere koje su donesene za prelazak granice u zadnjih 6 mjeseci od izbijanja krize sa korona- virusom ali je takvih mjera bilo dosta i u prošlosti. Te neprijateljske mjere često ne pogađaju smo građane i građanke koji žive izvan BiH nego i građane i građanke koji žive u BiH. Za to je najbolji primjer ovogodišnji nedolazak dijaspore zbog zatvorenih granica i ogromna šteta za bh ekonomiju koja je zbog toga nastala.

O ekonomskim potencijalima i mogućnostima preporoda bh privrede uz pomoć dijaspore je pisano i govoreno u mnogo navrata ali je na žalost vrlo malo realizovano. Za razliku od ekonomskog aspekta ono na čemu se ne samo da nije radilo nego i premalo govorilo je politička moć dijaspore. Lobiranja u državama u kojim žive ali i politička participacija u bh politici su neprocjenjivi resursi za promjenu političke situacije u Bosni i Hercegovini. Procjenjuje se da pravo glasa u BiH ostvaruje preko 500.000 ljudi koji žive izvan nje što je potencijal koji omogućava promjenu kompletne političke slike. Taj se potencijal svake godine povećava zbog sve većeg odljeva stanovništva.

Tema participacije dijaspore je trenutno aktuelnija nego ikad poslije tolikog broja prijava o zloupotrebi glasanja u odsustvu. Spremnost i organizovanost grupa a potpomognuti očito institucijama susjednih država je zabrinjavajuća. Postavlja se pitanje, kako je moguće da određene snage koje u velikom broju slučajeva direktno rade protiv države Bosne i Hercegovine su bolje organizovane i rade na mobilizaciji dijaspore od probosanskih snaga koje u dijaspori imaju ogroman potencijal a ne rade ništa ili vrlo malo.

Zbog čega je to tako i zbog čega se nije radilo na tom potencijalu zadnjih 25 godina vjerovatno leži u činjenici da je dijasporom puno teže manipulistati i kontrolisati je nego ljudima koji žive u BiH. Jedan značajan broj stanovnika BiH je na žalost ovisan od političkih partija. Ta ovisnost se ogleda u vidu dobijenog radnog mjesta, tendera za firmu pa sve do stvari kao što je prodaja glasa za 50KM ili kilu kafe i šećera. Ti instrumenti pritiska nisu primjenjljivi na dijasporu pa je za pretpostaviti i najveći razlog njenog nemobilisanja za izbore.

Analogno ovome se postavlja pitanje, da li je vlast važnija od države. Očigledno da za neke jeste, jer ako analiziramo odnos i ponašanje političkih partija odnosno vodećih političara zadnjih 25 godina prema potencijalu dijaspore i analiziramo razloge zbog kojih se ona ne želi uključiti u političke tokove na žalost potvrđuje tačnost tvrdnji da je održavanje na vlasti važnije i od države i od naroda.

Borba za državu se ne mjeri količinom ili žustrinom izgovorenih riječi nego žustrinom i odlučnošću implementacije projekata i ukrupnjavanjem i jačanjem probosanskih snaga. Izjave koje slušamo od pojedinih političara su samo populistički instrumenti za manipulisanje ljudi kako bi i na sljedećim izborima ostali na pozicijama koje jesu i opet naredne 4 godine ne činili ništa ili vrlo malo.

Dobra politika se mjeri dobrim djelima koja idu u smjeru pomoći ljudima i zajednici. U lošu politiku se ubrajaju i dobre riječi koje ne prate djela. U nekim slučajevima su one puno opasnije jer se protiv njih čovjek ne bori očekujući pozitivan rezultat koji na žalost na kraju izostane.

Iako se godinama na planu uključivanja dijaspore nije puno radilo, u zadnjih par godina su se na političkoj sceni pojavili novi lideri i liderice kako u novonastalim partijama tako i u etabliranim „velikim“ partijama. Nadati se da će oni uspjeti prevladati postojeće strahove, imati viziju i učiniti korake koji će ići u pravcu uključivanja Bosanaca i Hercegovaca koji žive u inostranstvu u izgradnju i jačanje Bosne i Hercegovine.

Zato pozivam sve one koji se smatraju probosanskim snagama da aktivno i organizovano podrže uključivanje dijaspore u političke procese jer će samo na taj način pokazati svoj patriotizam i pokazat će da rade za dobrobit građana i građanki bez obzira živjeli oni u ili izvan Bosne i Hercegovine. Parlamentarni izbori 2022. godine su na pragu.

 

Pogledi iz Washingtona: Moskovska kampanja protiv američke demokratije

Moskovsko miješanje u izbore nije samo napad na američku demokratiju, nego i način slabljenja američke uloge u globalnim dešavanjima. Ruske obavještajne agencije bombarduju dezinformacijama koje su krojene tako da iskoriste raskol u američkom društvu i prikažu SAD kao silu na umoru. Kremlj se zalaže za ponovni izbor Donalda Trumpa jer ga vide kao element koji nosi razjedinjenje, a time i potencijalno vrijednog partnera. No, čak i ako Joe Biden pobijedi na predsjedničkim izborima, Moskva će podsticati domaće sukobe kako bi osporila legitimitet američkog sistema.

Polarizacija između republikanaca i demokrata u SAD-u toliko je izražena da strani akteri imaju sasvim dovoljno prostora plasirati dezinformacije koje mogu ili podržati ili diskreditirati oba predsjednička kandidata. Raskol je očigledan i unutar duboko podijeljenog biračkog tijela, koje je podložno i čitavom nizu teorija zavjere. U prilog tome govori i rastuća popularnost pokreta Q-Annon – koji podsjeća na srednjovjekovni lov na vještice – gdje se demokrati smatraju štovateljima Sotone, pedofilima i ljudožderima koje će Trump razotkriti i skloniti s ulica. Zablude, nemiri i haos u SAD-u idu na ruku Moskvi, u eskalirajućoj borbi za globalnu prevlast. Dezinformacije ipak nisu svrha same sebi – one su sredstvo za postizanje najmanje tri geostrateška cilja, a Kremlj ih uvećava zvaničnim putem i čitavom armijom digitalnih vojnika koji šire dezinformacije. 

Prvi i najvažnij cilj: Moskva nastoji diskreditirati američku demokratiju kao neuspjeli i lažni sistem. U prvi plan stavlja navodno namještanje izbora, nezakonito finansiranje kampanje, onemogućavanje birača da glasaju, pristranost medija i sve iskoristive kontroverze koje se pojave tokom američke predizborne kampanje. Može uključivati i ​​energičnije mjere – hakiranje ili falsificiranje e-pošte ili bilo kojeg drugog teksta prikladnog u određenom trenutku – čemu smo svjedočili u slučaju Hilary Clinton tokom američkih izbora 2016. godine. Već nekoliko mjeseci ruska obavještajna služba hrani Trumpove savjetnike i saveznike skandaloznim dezinformacijama kako bi diskreditirali Bidena i njegovu porodicu. Svrha je pomoći Trumpu dobiti izbore ili podrivati legitimitet dolazeće Bidenove administracije.

Za razliku od onoga što su činili u doba komunizma, Moskva više ne prikazuje svoj vlastiti sistem kao idiličan, već prvenstveno nastoji produbiti slabosti u zapadnim demokracijama, tako da više ne mogu biti uzor susjedima i saveznicima Rusije. Demokratski sistemi se mogu prikazati i diskreditirati kao fasada za rasizam, ksenofobiju i klasne podjele. SAD opisuju kao zemlju nepomirljivih društvenih razlika, bez obzira na to radi li se o klasi, bogatstvu, etničkoj pripadnosti, boji kože, vjeri, regiji ili polnom identitetu, sa sve dubljim jazom između “crvenih” i “plavih” država koje nijedna administracija neće biti u stanju premostiti. Može čak pojačati i svoje širenje separatizma na američkom jugu ili ozbiljniji raspad Sjedinjenih Država.

Drugi cilj Kremlja je diskreditirati američke dužnosnike prikazujući ih licemjerima zbog kritiziranja represivnih mjera i drugih kršenja građanskih prava u autoritarnim zemljama. Ruska vlada se naslađuje prikazivanjem Amerike kao zemlje na rubu građanskog rata i prijetećeg kolapsa, opravdavajući time svoje navodno uspješno rješavanje problema s domaćom opozicijom i nemirima – što državi osigurava stabilnost.

Treći, i najvažniji cilj: Moskva želi umanjiti značaj uloge SAD-a u svijetu; ne samo kao lidera u pružanju individualnih sloboda, već i kao pouzdanog saveznika. Trump je nekoliko puta nesvjesno pomogao Putinu, otvoreno dovodeći u pitanje svrhu NATO-a i prijeteći povlačenjem američkih trupa iz nekoliko ključnih područja, uključujući i Evropu. Postojeći nemiri na domaćem terenu navodno ukazuju na to da će Washington biti previše zaokupljen svojim unutarnjim problemima da bi mogao pomoći nekom od svojih saveznika u slučaju krize. Moskva promovira i ideju o rastućoj slabosti Amerike, koja se očituje u njenom neadekvatnom odgovoru na pandemiju COVID-19. Sve to može dodatno osnažiti tvrdnje kako moć SAD-a slabi, kako je nacionalni suverenitet pobijedio američku globalizaciju i kako su “liberalne demokratije” na zalasku.

Pouka je da bi sve države trebale ograničiti savezništvo s SAD-om i okrenuti se k Moskvi i Pekingu kao modelima i vođama. Ta ideja ima i domaću komponentu u SAD-u, gdje se temelji na rastućem sentimentu američke javnosti da bi Washington trebao smanjiti svoje globalno prisustvo i ograničiti svoje međunarodne saveze te se fokusirati na obnovu američke ekonomije i osiguravanje zdravstvene zaštite nakon pandemije.

Konačno, politička polarizacija, domaći nemiri i građanski sukobi u Sjedinjenim Državama nisu ključni ciljevi Kremlja. Oni su primarno sredstvo za postizanje strateške pobjede. Glavni je cilj vratiti SAD u sopstvenu hemisferu, minimizirati međunarodne saveze kojima Amerika pripada i omogućiti autoritarnim državama da svijet oblikuju u sfere utjecaja.

 Putin računa da će Trump, u slučaju ponovnog izbora, biti još slobodniji u primjeni svoje verzije ideje “Prvo Amerika” (America First, eng.). Njegov politički opstanak više ne bi ovisio o američkom Kongresu, bio bi spremniji zanemariti republikanske zastupnike i svoj tim za državnu sigurnost, koji je ostao okrenut NATO-u. U idealnim uslovima za Moskvu, takav bi scenarij mogao rezultirati smanjenjem američke uloge u zapadnim institucijama, povlačenjem svih američkih trupa iz Evrope, ukidanjem ekonomskih sankcija zbog ruske invazije na Ukrajinu, sklapanjem strateškog partnerstva s Putinom pa čak i prepuštanjem većeg dijela evropskog istoka Moskvi u novoj velikoj pogodbi nalik onoj sklopljenoj na Jalti.

Bidenova pobjeda nije tako dobrodošla u Moskvi, jer bi se Washington ponovno usmjerio na intenziviranje transatlantske saradnje i mogao bi pooštriti politiku prema Rusiji, uključujući i efikasniju strategiju odbrane od postojećih napada na susjedne države. Biden bi mogao profitirati i na obećanjima da će reformirati američke institucije za provođenje zakona, provodeći širu kampanju za podršku individualnim slobodama i etničkoj jednakosti. To bi značilo više pažnje usmjerene na moskovsku politiku potčinjavanja svojih političkih protivnika i brojnih nacija koje su politički zarobljenici Ruske Federacije. A tu bi mogao postojati i element odmazde nove administracije za uporne pokušaje Kremlja da okaljaju ugled porodice Biden i Demokratske stranke.

 

Washington View: Moscow’s Campaign Against U.S. Democracy

Moscow’s election interference is not simply an attack on U.S. democracy but a means to weaken America’s global role. Russian intelligence agencies are engaged in disinformation offensives crafted to exploit rifts in American society and depict the U.S. as an ailing power. The Kremlin favors the re-election of Donald Trump because he is seen as a disruptive force and a potentially valuable partner. But even if Joe Biden wins the presidency, Moscow will promote domestic conflicts to challenge the legitimacy of the U.S. system.

Polarization between Republicans and Democrats is so pronounced in the U.S. that foreign actors have space to infiltrate disinformation whether to help or discredit either presidential candidate. Partisan rifts are also reflected in a deeply divided electorate, which is susceptible to a range of conspiracy theories. This has become most evident in the growing popularity of the Q-Annon movement, reminiscent of medieval witchcraft accusations, in which the Democrats are believed to be Satan worshippers, pedophiles, and cannibals who will be unmasked and imprisoned by Trump. Delusion, unrest, and mayhem in the U.S. works to Moscow’s advantage in the escalating struggle for global influence. Disinformation is not an end in itself – it serves at least three geo-strategic goals, which the Kremlin magnifies through official channels and an army of digital disinformers.

First and foremost, Moscow seeks to discredit American democracy as a failing and fraudulent system. It highlights supposedelection rigging, illicit campaign financing, voter suppression, media bias, or whatever exploitable controversies emerge during the U.S. election campaign. It can also include more active measures by hacking or fabricating Emails or some other texts at opportune moments, as witnessed with Hilary Clinton during the 2016 U.S. elections. For several months, Russian intelligence has been active in supplying Trump’s advisors and allies with scandalous disinformation to defame Biden and his family. The purpose is to help Trump win the elections or to undermine the legitimacy of the incoming Biden administration.

Unlike in communist times, Moscow no longer trumpets its own system as idyllic but primarily seeks to widen any fissures in Western democracies so they are no longer models for Russia’s neighbors and allies. Democratic systems can be depicted and discredited as facades for racism, xenophobia, and class division. The U.S. is portrayed as having irreconcilable social fractures, whether based on class, wealth, ethnicity, color, religion, region, or sexual identity, and with deepening rifts between “red” and “blue” states that no administration will be able to bridge. It may even intensify its promotion of separatism in the American south or a more comprehensive disintegration of the United States.

A second related Kremlin goal is to discredit U.S. officials as hypocrites for criticizing crackdowns on dissent and other civil rights abuses in authoritarian countries. Russia’s government revels in the portrayal of America as a country on the brink of civil war and impending collapse, thereby justifying its own allegedly successful handling of domestic opposition and unrest that ensures stability.

Third, and most critically, Moscow is eager to diminish the U.S. role in the world not only as the beacon of individual freedom but also as a trusted ally. Trump has unwittingly helped Putin on various occasions by openly questioning NATO’s purpose and threatening to withdraw U.S. troops from various key regions, including Europe. Ongoing domestic unrest supposedly underscores that Washington will be too preoccupied with its internal problems to assist any of its allies in a time of crisis. Moscow also promulgates the notion of America’s growing weakness, as evident in its inadequate handling of the COVID-19 pandemic. This can bolster arguments that the U.S. is a fading power, that national sovereignty has prevailed over American globalization, and that “liberal democracies” are on the decline.

The lesson is that all states should curtail their alliances with the U.S. and instead look toward Moscow and Beijing as models and leaders. This theme also has a domestic component in the U.S. by tapping into brewing sentiments among the American public that Washington should scale back its global involvement and curtail its international alliances and focus on rebuilding the U.S. economy and ensuring health care in the wake of the pandemic.

Ultimately, political polarization, domestic unrest, and civil conflict in the United States are not the key objectives for the Kremlin. They are the primary means to achieve strategic victory. The main goal is to restrict the U.S. to its own hemisphere, diminish America’s international alliances, and enable authoritarian states to carve up the world into spheres of influence.

Putin calculates that if Trump is re-elected he will feel more unrestrained in applying his version of “America First.” No longer dependent on the U.S. Congress for his political survival, Trump would have a freer hand to disregard Republican lawmakers and his national security team, which has maintained a pro-NATO orientation. Ideally for Moscow, such a scenario could result in reducing America’s role in Western institutions, removing all American troops from Europe, lifting economic sanctions for Russia’s invasion of Ukraine, forging a strategic partnership with Putin, and even sacrificing much of Europe’s east to Moscow in a new Yalta-like grand bargain.

A Biden victory is less welcome in Moscow, as it would refocus Washington on intensifying transatlantic cooperation and could presage a tougher policy toward Russia, including more effective strategic pushback for its ongoing attacks on neighboring states. Biden could also capitalize on pledges to reform America’s law enforcement institutions by pursuing a wider campaign in support of individual liberty and ethnic equality. This would mean greater attention to Moscow’s subjugation of political opponents and the numerous nations that are politically imprisoned in the Russian Federation. And there could also be an element of retribution from the new administration for persistent Kremlin attempts to besmirch the Biden family and the Democratic Party.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.)

Bivši direktor BH-Gasa piše za Istragu: Južna interkonekcija smanjuje plinsku ovisnost BiH

Nakon upornog odbijanja entiteta RS da pokrene aktivnosti na realizaciji gasne interkonekcije prema Hrvatskoj Zenica-Brod, a to uporno odbijanje trajalo je preko 10. godina, otpočelo se sa aktivnostima koje su podrazumijevale iznalaženje rješenja koje bi ipak podrazumijevalo izgradnju gasovoda koji bi značio sigurnost snabdjevanja i diverzifikaciju izvora snabdjevanja. Ono što treba znati, a što samo rijetki znaju i u gasnoj privredi BiH, primopredajna tačka Zvornik je u zimskim mjesecima bila zagušena i satne/dnevne potrebe su prevazilazile potrebe potrošača i na mreži su se morali isključivati pojedini potrošači tj. ograničavati u potrebama u prirodnom gasu kako bi individualni potrošači (Sarajevo) imali dovoljne količine prirodnog gasa. Istovremeno, situacija u sigurnosti snabdjevanja je bila pogoršana i poznatom gasnom krizom (Ukrajina-Rusija) kada je BiH ostala 72 sata bez dotoka gasa i čime se pokazalo da jedan pravac snabdjevanja ne može obezbjediti sigurnost snabdjevanja za BiH/FBiH.

Ono što je bilo sretna okolnost je to da je 2007. godine započela izgradnja gasovoda Bosiljevo-Split i čime su se počele stvarati pretpostavke ozbiljnijem pristup u razmišljanjima da se dva transportna sistema susjednih i prijateljskih zemalja spoje na jugu BiH. Činjenično, početkom realizacije projekta gasovoda Zenica-Travnik izrađena je i studija gasifikacije tri kantona u Hercegovini i to je sve dalo dobre preduslove da se krene u pregovore sa kompanijom Plinacro o povezivanju dva gasovoda i time BiH dobije drugi pravac snabdjevanja i toliko potrebnu sigurnost u snabdjevanju. O problemima na Zvorniku, starosti gasovoda u Srbiji i BiH (preko 40 godina) ovdje neću govoriti, ali moram reći da isporučilac gasa,Gazpromexport, nije pravio problem nikada u isporukama gasa (bilo je problema oko regulisanja ratnog duga), ali i oni su znali da svi problemi na našem pravcu nastaju zbog tačke Zvornik i odnosa na relaciji entitet RS – Srbija.

Može se reći da aktivnosti na Južnoj interkonekciji počinju davne 2009. godine. Sve intenzivne aktivnosti koje se vode u zadnje 4 godine su plod aktivnosti uposlenih u BH-Gasu i aktuelnog direktora i čime je ovaj gotovo zanemareni projekat došao do tačke da EU želi grant sredstvima pomoći u realizaciji ovog gasovoda.

Projekat Južna interkonekcija BiH i Hrvatska pravcem Zagvozd (HR) – Posušje (BIH) – Novi Travnik sa odvojkom za Mostar (DN 500, 75 bar) je projekat čijom realizacijom će se ostvariti sigurnost snabdjevanja BiH prirodnim gasom, obezbjediti integracija sa Evropskom transportnom mrežom, povezivanja transportnih sistema Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i što je najbitnije isključivanje bilo kakvih ucjena na Zvorniku, te mogućnost kupovine i nekog drugog gasa koji ne znači ovisnost samo o jednom isporučiocu niti pravcu snabdjevanja. Dva ulaza prirodnog gasa u BiH će osigurati, u svakom trenutku, da se svakom potrošaču odgovori na njegove potrebe u prirodnom gasu.

Južna interkonekcija posebno dobiva na svom značaju kada pogledamo aktivnosti koje se vode trenutno u regiji, ovdje posebno mislim na Hrvatsku, a koje podrazumijevaju završetak izgradnje terminala na Krku, LNG terminal, i projekat IAP (gas iz Azerbejdžana). Izvori gasa za Južnu mogu biti pristup izvorima gasa iz LNG terminala Krk (HR), Kaspijske regije (TANAP – Transanadolijski gasovod, TAP – Transjadranski gasovod i IAP – Jonsko-jadranski gasovod), gasnih čvorišta EU (Alžirski, Norveški, itd.), te pristup skladištima gasa u regiji. Ovdje se ne isključuje niti gas od Gazpromexporta, ali treba znati da pravac Zvornik-Sarajevo će ostati primaran za ovog isporučioca gasa obzirom na završetak izgradnje nastavka Turskog toka i postoječeg pravca snabdjevanja.

Južna interkonekcija podrazumijeva snabdjevanje potrošača svih kantona/županija na trasi gasovoda kao i snabdjevanje potrošača u Kantonu Sarajevo. Kanton Sarajevo kao najveći potrošač prirodnog gasa ovim projektom će dobiti mogućnost da svi potrošači koji koriste čvrsta goriva za zagrijevanje prostora te energente zamijene prirodnim gasom. Kapaciteti na pravcu južne zadovoljavaju i zadovoljit će sve potrošače u prirodnom gasu i isključena je potreba ograničenja u isporukama gasa kako je to nekad bilo na postoječem pravcu snabdjevanja.

Kao što možemo vidjeti velike su koristi novog pravca snabdjevanja prirodnim gasom, ali sada bih se osvrnuo na jednu globalnu sliku onoga što se dešava u regiji, a, rekoh već, ima direktne veze sa Južnom interkonekcijom.

LNG terminal Krk je kapaciteta cca 2,5 milijardi Sm3, a gasovod IAP je kapaciteta 5,0 milijardi Sm3. Ovaj zbirni kapacitet od 7,5 milijardi Sm3 može u potpunosti odgovoriti cijeloj regiji tj., da budem precizniji, svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ukupna sadašnja potrošnja prirodnog gasa ovih republika iznosi oko 6,5 milijardi Sm3 i ono što treba znati je to da projektovani kapacitet terminala Krk iznosi cca 5 milijardi Sm3 (sada će biti u upotrebi 2,5 milijardi Sm3).

Krk

Dalje, Mađarska je već zakupila određeni kapacitet terminala Krk i već računa na ove kapacitete u ospkrbi svojih potrošača, ali ono što je zanimljivo je to da je Mađarska potpisala i sporazum sa Rumunijom o kupovini nekoliko milijardi prirodnog gasa godišnje sa gasnih polja u Rumuniji. Bugarska, Bulgatransgaz, ulazi u vlasništvo jednog LNG terminala u Grčkoj i pokazuje interes kupovine gasa iz gasovoda TAP (gas iz Azerbejdžana).

Kada analiziramo sve podatke dolazimo do zaključka da se trenutno odvijaju procesi koji znače 20 milijardi Sm3 gasa koji nije Gazpromexport-ov. Prije 10 ili 20 godina samo se moglo maštati o ovome, a sada se ovi procesi odvijaju tiho i uz samo i povremeno koji novinski tekst.

Sada da se vratim na Južnu interkonekciju i još jednu mogućnost, a koja je realna kada se pogledaju ove milijarde Sm3. Južna interkonekcija bi trebala da ima svoj nastavak prema Brodu i time bi preko BiH išao transportni/tranzitni gasovod čime bi se stvorio JUŽNOEVROPSKI GASNI PRSTEN koji je i ucrtan u gasne karte Evrope. Nadat se da će entitet RS shvatiti šta ovo znači za prihode, a tačka Brod ne isključuje niti ruski gas jer gasovod preko BiH će biti reverzibilan.

Nekada davno pisao sam o novoj gasnoj karti Evrope i sada je ona gotovo završena. Terminal Krk izgrađen, TANAP-TAP izgrađen (ostaje IAP), Turski tok izgrađen (nastavak se završava), Sjeverni tok 2-ostalo još 18 kilometara izgradnje i Južna interkonekcija, nama bitna, u fazi izrade dokumentacije.

Ono što treba reći je to da je EU prihvatila i shvatila da je IAP projekat diverzifikacije, a ono što treba posebno istaći je to da LNG terminal na Krku ne bi možda niti bilo da nije bilo granta EU od 105 mil. EU. Južna interkonekcija bi trebala biti dijelom izgrađena isto od granta EU. Ko je još zainteresovana strana u ovim projektima (isključujem Sjeverni tok 2 i nastavak Turskog toka) ostavljam svakom čitaocu da sam zaključi, ali te zasluge su od ogromnog značaja.

Na kraju, ovih i procjenjenih 20 milijardi Sm3 prirodnog gasa su nada i potreba da regija nikad više ne dođe u situaciju iz 2009. godine i igre sa gasnim ventilom.

(autor je dugogodišnji direktor BH-Gasa i gasni stručnjak)

 

Nermin Bise piše hronologiju beščašća: Nasilje prema Veležu je uvod u rušenje Saveza i reprezentacije

Utakmica između Borca i Veleža koju je obilježila brutalna pljačka na štetu mostarskog kluba u izvedbi sudije Miloša Gigovića ima i svoje treće poluvrijeme. Po spuštanju zavjese na sramotna dešavanja u Banjaluci na scenu su stupili članovi Komiteta za suđenje Fudbalskog saveza BiH koji su “potopili” kontrolora suđenja na toj utakmici Adnana Alispahića iz Zenice i perfidno “pokrili” Gigovića te ga tako vjerovatno spasili od udaljavanja sa fudbalskih terena za sva vremena. 

No, da bismo prosječnom čitaocu koji nije upućen u zakulisne mešetarske rabote približili kako se to sve riješava potrebno je hronološki poredati tok događaja i bar malo približiti brutalnost očite krađe koja se desila javno u televizijskom prenosu pred milionskim auditorijem. Ovdje je važno napomenuti da smo detalje koji su se dešavali na sjednicama Komiteta za suđenje FS BiH saznali iz povjerljivog izvora bliskog tom Komitetu koji je zatražio da njegov identitet ne otkrivamo iz razumljivog razloga bojeći se sankcija koje bi pretrpio ako bi javno progovorio o ovoj blamaži.

Pa, krenimo redom.

Prva sumnjiva indikacija da će utakmica Borac-Velež biti izrežirana jeste određivanje sudije Gigovića da sudi tu utakmicu. Iako je taj sudija formalno iz Bosanske Gradiške javna je tajna da već godinama živi i radi u Banjaluci, dakle, u gradu iz kojeg je domaći klub kojem će suditi utakmicu protiv Veleža. Tu je odmah u startu Komisija koja delegira sudije pri Komitetu za suđenje ustvari na sebe preuzela svu lakrdiju koja će uslijediti na utakmici. Pa samim time na sebe su preuzeli i odgovornost da, kako će kasnije uslijediti i ispostavit će se, pokriju sudiju Gigovića i njegovo tendenciozno i sramotno suđenje. O suđenju se manje više u proteklih deset dana sve napisalo. A sve je dobro uočio i kontrolor suđenja Adnan Alispahić.

Naime, spomenuti kontrolor suđenja Gigovića ocjenjuje negativnom ocjenom 7,2 koja znači da je bila riječ o razočaravajućem suđenju sa jednom, dvije ili više grešaka. Takva ocjena sa opisom svih grešaka i razočaravajućih odluka po proceduri ide pred Komitet za suđenje. U njemu sjede i mešetare Zoran dr. Rebac, Miro Hrkač, Ibrahim Hasanbegović, Muamer Bureković, Dragan Banjac i Ognjen Valjić. Prije samog sazivanja sjednice, kako smo saznali, kontroloru Alispahiću iz Komiteta je sugerisano da “podigne” Gigovićevu ocjenu ali je kontrolor iz Zenice ostao pri svojoj zadnjoj odluci – negativno – 7,2!

Saziva se sjednica Komiteta za suđenje i traje beskonačno dugo. Satima se nisu uspjeli “drugovi” iz Komiteta usaglasiti jesu li za drastično kažnjavanje Gigovića (za što su bili Rebac, Hasanbegović i Bureković) ili su za to da se Gigoviću progleda kroz prste (na čemu su insistirali suzdržani Hrkač i dva predstavnika iz RS Banjac i Valjić). Po kakvom internom dogovoru je suzdržan jednako protiv znaju valjda samo drugovi iz Komiteta. Maratonska sjednica se prekida i nova zakazuje za tri dana. Međutim, ispostavit će se da je sve obična farsa i maskarada da bi se bacila prašina u oči i otupila oštrica javnosti koja danima prati treće poluvrijeme utakmice Borac-Velež. Ta utakmica je čak završila kao predmet i u sjedištu UEFA-e u Nyonu. 

Za tri dana nastavlja se farsa u Komitetu i počinje nova sjednica. Član Komiteta Ognjen Valjić, kako smo saznali, Hasanbegoviću i Burekoviću spočitava usluge koje su prije članovi iz RS-a učinili njima dvojici: Kako smo mi vama prešli preko grešaka i nedosuđenog penala sudije Kaljanca, sada je vrijeme da nam vratite na sudiji Gigoviću, zatražit će Valjić od sudrugova u Komitetu. Hasanbegović i Bureković popuštaju, a u međuvremenu svoju odluku mijenja Zoran dr. Rebac tako da se postigao konsenzus oko preinačavanja ocjene iz negativne 7,2 u podnošljiviju ocjenu 7,5. U opisu te ocjene kojom su počastili Gigovića stoji da je to suđenje ispod očekivanog i da su potrebni bitni elementi za unapređivanje.

Drugim riječima, Gigović je faktički nagrađen i nakon možda desetak utakmica on će ponovo biti na terenu i svirat će onako kako mu se naredi umjesto da je drastično kažnjen i trajno udaljen sa utakmica najvišeg ranga. Naravoučenije ovog slučaja je da Gigović nije jedini, da je on samo jedan od izvršilaca u karikama zahrđalim u korupciji i kriminalu kojima je uvezan kompletan Fudbalski savez BiH na čelu sa famoznim Komitetom za suđenje koji pokriva sve prljavštine i lopovluke. I ne treba ovdje prstom upirati samo u jednog ili dvojicu članova Komiteta, svi su oni isti, jer vratimo se na parafraziranje navodnih Valjićevih riječi: Mi smo vama pustili vašeg, sada vi nama pustite našeg.

I tako ukrug i sve ispočetka. Oni će nastaviti praviti bruku i cirkus, ali će se međusobno štititi i pokrivati u kriminalu. Jedina karika po kojoj je puklo u ovom lancu je posmatrač suđenja Adnan Alispahić koji je ocijenio onako kako je vidio, ali čija je ocjena preinačena i koji će vjerovatno biti sankcionisan.

Drugo naravoučenije: Ne radi onako kako treba, nego onako kako ti se kaže.

Sudija Gigović jeste prividno suspendovan, no to je da se zamažu oči i smiri javnost. On će se, kako smo naveli, opet vratiiti i suditi po direktivi. Nakon skoro svih segmenata društva u ovoj kriminalom i korupcijom ojađenoj državi, entitet RS sada u šah mat poziciji drži i fudbal u BiH. Savez im je potpuno u rukama, ništa bolje nije bilo i kada je Savezom kormilario Elvedin Begić, i sada će svaki mogući scenario ići na ruku političkim strukturama RS. Pa i po cijenu da se prvenstvo prekine. Nema fudbala, nema Saveza, nema reprezentacije.Nema ničega.

Da to možda i nije krajnji cilj?

(tacno.net)

Sudska praksa i zabrana kandidiranja: Da li su za Sud BiH isti Nenad Stevandić i Mirad Hadžiahmetović?

Sudska praksa ne ide u prilog Nenadu Stevandiću i njegovoj Ujedinjenoj Srpskoj koje je Centralna izborna komisija BiH uklonila iz izbornog procesa zbog širenja međunacionalne mržnje.

“Pobijedit ćemo i Sud BiH i na izborima”, kazao je na konferenciji za medije u Banja Luci Nenad Stevandić, dan nakon odluke CIK-a da se Ujedinjenoj Srpskoj poništi ovjera kandidature za predstojeće izbore.

Ujedinjena Srpska je izjavila žalbu Sudu BiH i sada se očekuje odluka Apelacionog odjeljenja. Stoga Istraga.ba analizira dosadašnje slučajeve u kojima je uporište za svoju odluku u slučaju Stevandić tražila i Centralna izborna komisija BiH.

Prvi slučaj “uklanjanja” s liste bio je 2004. godine. Tadašnje Vijeće za izborne prigovore i žalbe poništilo je kandidaturu Ljubiši Kragulju, SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke. Osim toga, izrečena mu je i novčana kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Kragulj je tada pozivao na linč pojedinih novinara i medija. Zbog stava CIK-a žalio se Sudu BiH, ali je odluka o njegovom uklanjanju s liste – potvrđena.

Dvije godine kasnije, u kampanji za Opće izbore 2006. godine, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu u Tesliću putem megafona puštala pjesme koje mogu izazivati strah. Kažnjeni su novčanom kaznom u iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Lokalni izbori 2008. godine. Kandidat Srpske napredne stranke Vinko Perić je na svojoj TV stanici VIKOM puštao spotove koji mogu izazivati nacionalnu mržnju. Odlukom CIK-a poništena je njegova kandidatura i izrečena mu je kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Sud BiH je potvrdio sankciju.

Tokom kampanje 2010. godine predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je na nacionalnoj osnovi vrijeđao Bojana Bajića, nazivajući ga Radovanom Karadžićem. Zbog širenja međunacionalne mržnje, CIK ga je, po dva osnova, kaznio novčanom kaznom u ukupnom iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio odluku.

CIK je 2012. godine novčano kaznio i Peru Barbarića koji je se slikao odjeven u vojničku uniformu, a pored fotografije je pisalo: “Postrojba posebne namjene GAVRANI”. Njegovoj stranci HKDU izrečena je sankcija u iznosu od 3000 KM, dok je on lično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1000 KM.

U oktobru 2014. godine CIK je poništio kandidaturu Dalibora Trapare, kandidata Socijalističke partije za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Socijalistička partija je kažnjena sa 5000 KM. Sud BiH je potvrdio odluku CIK-a.

Na posljednjim lokalnim izborima CIK je sa kandidatskih lista uklonio Salmira Kaplana, Demira Mahmutčehajića i Ahmeta Ljubovića zbog ometanja izbornog procesa u Stocu.

Zbog puštanja pornografskih snimaka tokom svoje kampanje, CIK je 2012. godine poništio i kandidaturu nezavisnog kandidata za načelnika Općine Zenica Mirada Hadžiahmetovića. On se, potom, žalio Sudu BiH, ali je Apelaciono odjeljenje potvrdilo odluku CIK-a. Hadžiahmetović je nastavio sa žalbama sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je konačno odbacio njegove žalbe, čime je, faktički, potvrđena odluka Centralne izborne komisije BiH.

Upravo slučaj Mirada Hadžiahmetovića je, prema informacijama Istrage, jedan od onih na koje se pozivaju članovi CIK-a u svom odgovoru dostavljenom Sudu BiH. No, da li će ista pravila vrijediti  za Mirada Hadžiahmetovića i Nenada Stevandića?

 

Britanski historičar Marko Atilla Hoare piše za Istraga.ba: Operacija Halyard, četnici i Saveznici

Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani  antinacionalisti u samoj Srbiji.

Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.

U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.

Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.

Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:

„Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“

Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“

 

British historian Marko Attilla Hoare writes for Istraga.ba: Operation Halyard, Chetniks and Allies

Right-wing Serb nationalists have for decades sought to rehabilitate Draza Mihailovic and his Chetnik movement, which during World War II collaborated with the Axis occupiers of Yugoslavia and carried out genocidal crimes against Muslim Bosniaks, Croats and other non-Serbs. Mihailovic was convicted as a war-criminal and executed in Yugoslavia in 1946, but in 2015 was rehabilitated in post-Communist, nationalist Serbia. However, the rehabilitation is deemed unwarranted by most mainstream scholarly opinion outside of Serbia, by almost all non-Serb opinion in the former Yugoslavia, and by left-wing and anti-nationalist opinion in Serbia itself.

Pro-Mihailovic propaganda in particular revolves around Operation Halyard, which involved Mihailovic and his Chetniks facilitating the rescue of Allied airmen from German-occupied Yugoslavia by the US’s Air Crew Rescue Unit (ACRU). During 1944, the ACRU flew seven evacuation missions from three Chetnik landing strips in Serbia and Bosnia, resulting in the evacuation of at least 343 US airmen, 8 British airmen and 66 others. For this, and with the Cold War in full swing, US President Truman posthumously awarded the anti-Communist Mihailovic the Legion of Merit in 1948. This legacy has been highlighted in recent years in the diplomacy of the US government, as part of its efforts to woo Serbia, which in turn has led right-wing nationalist Serbs to claim for him the mantle of an Allied war-hero.

In reality, Mihailovic and his Chetniks were opportunistic Great Serb nationalists whose policy was to collaborate with both Axis and Allied forces where necessary to achieve their war-aims, above all the destruction of their chief domestic political rivals for power in Yugoslavia, the Communist-led Partisans, who were the ones actually conducting most of the Yugoslav resistance to the occupiers. As early as 11 November 1941, Mihailovic met with representatives of the German occupiers at Divci near Valjevo, in order to ask them for ammunition with which to fight the Partisans. The Germans were unwilling to collaborate with Mihailovic’s Chetniks at this time, yet this did not stop the latter from turning their guns against the Partisans, helping to ensure the defeat of the Serbian uprising against the Germans and the expulsion of the Partisan main forces from Serbia. After this, part of Mihailovic’s Chetniks were legalised within the framework of the Serbian quisling forces serving the Germans, while his Chetnik commanders in Bosnia would reach agreements with the Croatian fascist (Ustasha) puppet-state for further collaboration against the Partisans. Collaboration between the Italians and Chetniks was particularly warm, and the Chetniks fought alongside the Italians in large numbers against the Partisans at the crucial Battle of the Neretva in February-March 1943, at which Tito’s Chief Operational Group narrowly avoided total destruction.

On 28 February 1943, according to the British Colonel William Bailey who was attached to Mihailovic’s staff, Mihailovic gave a speech in which he accused the British of perfidy and of ‘fighting to the last Serb’, and stated that ‘his enemies were ‘he Partisans, the Ustashas, the Muslims and the Croats’ and that ‘As long as the Italians remained his sole adequate source of benefit and assistance generally, nothing the Allies could do would make him change his attitude towards them.’ Subsequently, following the Italian capitulation to the Allies in September 1943, German collaboration with the Chetniks increased. On the basis of Field Marshal Maximilian von Weichs’s 21 November 1943 directive, several of Mihailovic’s top officers, above all Vojislav Lukacevic, Nikola Kalabic, Jevrem Simic and Ljuba Jovanovic-Patak, reached agreements for collaboration with the Germans. Simic, as the overall inspector of Mihailovic’s Supreme Command, renewed his agreement with the Germans on 17 January 1944. The agreement specified that the Mihailovic forces would receive ammunition and medical supplies from the Germans. Three days later Mihailovic ordered the buying of weapons and munitions from the Germans.

This extensive and systematic collaboration was primarily opportunistic in nature rather than due to any strong ideological identification with the Axis powers or sincere loyalty to them on Mihailovic’s part, and he hedged his bets by collaborating with the Allies as well. The evacuation of Allied airmen was his way of ingratiating himself with the Americans after he had already fallen out of favour with the British. However, even this was cynical in nature. According to a 1977 Research Report by Thomas T. Matteson for the Air War College of the US Air Force:

Although thankful for the protection provided by Mihailovic’s people, the returned airmen displayed a generally restrained enthusiasm toward their Chetnik saviors. Overall, the flyers agreed that their rescue was due in large part to the efforts o£ the ACRU field team and not, as some believed, to Chetnik loyalty or dedication to the Allied cause. In fact, there is indisputableevidence that Mihailovic concealed some airmen from the .ACRU field party in order to exhibit them as “Americanrepresentatives” to the Chetnik cause. For example, an American pilot who parachuted into Serbia on July 3, 1944, was kept by the Chetniks until October 4, 1944, when he escaped to the Partisans and was eventually evacuated on October 17.’

Furthermore, much fewer Allied airmen were rescued by the Chetniks than by the Partisans; according to Lieutenant-Colonel James Parton’s official ‘History of the M.A.A.F [Mediterranean Allied Air Forces], 1 September 1944 – 9 May 1945’, of 2350 airmen rescued from Yugoslavia the Partisans rescued 2,000 and the Chetniks only 350. Historian Robert J. Donia, in his study of the topic, estimates that the real figures for both Partisan and Chetnik rescues were significantly higher; nevertheless, that American-Serbian commemoration focusing on Halyard ‘whether by design or not, promoted the memory-based, one-sided, incomplete Chetnik version of the Halyard rescues and caused the larger, more numerous, and more strategically significant rescues aided by Partisans to vanish from public memory’.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...