Analize

Svi atentati na Gordanu Tadić: Eskort i dama

Prije sedam dana, negdje u blizini Maglaja, na magistralnom putu M17, tada nepoznati vozač pretekao je automobile u kojima je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik sa pratnjom. Pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su “o nemilom gogađaju” obavijestili MUP Ze-Do Kantona, vozač je identifikovan, izdat mu je prekršajni nalog i priča je završena. Niko, pa ni Milorad Dodik to preticanje nije okarakterisao kao pokušaj atentata niti je izdato saopćenje za javnost.

Žurno je žurila kući

Petak je, 19 februar, i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je je žurila kući. U njenom eskortu, odnosno motorizovanoj pratnji, bilo je vozilo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Olovski sitni kriminalac Arnel Ibrišević, inače sklon ludovanju na cesti, pretekao je crne automobile. Dovoljno za žurnu policijsku akciju i priopćenje Borisa Grubešića.

“Otkrivena i privedena osoba koja je ugrožavala sigurnost i ometala kretanje glavne tužiteljice i njezine sigurnosne pratnje”, izvijestio je Boris Grubešić sve medije.

Bio je ovo, dakle, posljednji pokušaj atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja je krajem januara, na sastanku zatvorenom za javnost, izvijestila rukovodstvo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izvijestila da “samo pije svoju vodu”, jer ima informaciju da će je nepoznate osobe otrovati – novičokom, nervnim otrovom koji su “razvili” ruski naučnici za potrebe režima Vladimira Putina.

Otruj me, care

No, zbog opasnosti od trovanja novičokom Gordana Tadić  je odličila da još ne informira javnost koja svakodnevno, preko Avaza i njenog živog štita Muriza Memića, izražava zabrinutost zbog ugroženosti glavne državne tužiteljice.

Preticanje u Olovu, rekosmo, posljednji je u nizu “pokušaja atentata” na beskompromisnu tužiteljicu Tadić. Ali kako bismo javnosti dočarali s kakvim se sve “nedaćama” susreće glavna državna tužiteljica, podsjetit ćemo, ukratko, na sve dosadašnje neuspjele atentate.

Zimbabve calling

Tog 4 juna 2019. godine bilo je tačno 13 sati i 11 minuta kada je  glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić zazvonio mobilni telefon. Na displeju je bio ispisan broj 00263787112933. Nije se htjela javiti. Pola sata kasnije uslijedio je novi poziv pa sat kasnije još jedan. Logičan zaključak – ovo je pokušaj atentata. Uslijedila je žurna reakcija prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BIH.

“Dana 4. 6. 2019. godine, policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH obaviješteni su od strane gđe Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, da je tokom navedenog dana, dok se nalazila na službenom putu u Bukureštu, u vremenskim intervalima 13.11, 13.44 i 14.49 sati na svoj mobilni telefon zaprimila telefonski poziv sa broja 00263787112933. Na pozive se nije htjela javiti iz razloga jer se ispod pozivnog broja nalazilo ime države Zimbabve, iz koje imenovana nema od koga primiti poziv, pisalo je u dopisu upućenom svih državnim policijskim agencijama.

Sličnu “neugodnost”, koja ugrožava njenu sigurnost, Gordana Tadić je pretrpjela i dva dana kasnije, kada je zaprimila dva telefonska poziva sa broja 00373905129900. Na pozive se, logično, nije htjela javiti, jer je ispod broja pisalo Moldavija, a iz te države je nema ko zvati, jer nikoga ne poznaje.

“S obzirom na to da je gospođa Tadić prije nekoliko dana zaprimila prijetnje putem telefona u Tužilaštvu BiH, ista traži da se izvrši provjera predmetnih telefonskih brojeva”, navedeno je obavijesti policijskim agencijama u junu 2019. godine.

“Pakneni” plan atentata

Prava drama odvijala se u Tužilaštvu BiH krajem decembra 2017. godine. Slavko Tadić, suprug glavne državne tužiteljice Gordane Tadić primijetio je da na njegovom automobilu nešto nije u redu sa kočnicama. Odmah je obaviještena Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, a tadašnji dežurni državni tužilac Miroslav D. Marković žurno je angažirao protivterorističku jedinicu SIPA-e Brojne policijske snage bile su oko kuće Gordane Tadić i naređen je pregled kočnica automobila. Ubrzo je utvrđeno da se ne radi o terorizmu, već da je u pitanju kvar na automobilu. Ukratko, suprug Slavko nije redovno mijenjao disk pločice zbog čega je kočioni sistem “zaribao”.Nakon što im je saopšteno da je u pitanju samo kvar na automobilu, suprug Slavko Tadić je odbio otići u SIPA-u kako bi potpisao izvještaje o uviđaju.

Olovo u srcu

Septembar je 2018. godine i Tužilaštvo BiH je izdalo žurno saopćenje.

“Na području ZDK, na teritoriji općine Olovo, u petak, 07.09.2018. godine, desio se incident u kojem je ugrožena sigurnost v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić, kao i osoba iz njene pratnje i osiguranja.   Nepoznati vozač i vozilo, krećući se velikom brzinom, ostvarilo je kontakt sa policijskim vozilom MUP-a ZDK koje se nalazilo u pratnji vozila Tužilaštva BiH, nakon čega se nastavilo kretati prema vozilu u kojem se nalazila v.d. glavnog tužioca, te je samo brzom reakcijom vozača izbjegnut udes. Nepoznato vozilo udaljilo se velikom brzinom sa mjesta događaja. O incidentu je informisan dežurni tužilac Tužilaštva BiH, te policijske agencije intenzivno tragaju za vozačem i vozilom koji su prouzrokovali nesreću.  Zbog navedenog incidenta pojačane su mjere sigurnosti v.d. glavnog tužioca”, navedeno je tada iz Tužilaštva BiH.

NN atentator nikad nije identifikovan i uhapšen, ali je glavna državna tužiteljica nastavila beskompromisnu borbu protiv svih vrsta organiziranog kriminala.

Evo ove rumen Ruže

“Meni je kolega rekao – Ružice, OSA te sluša. Ja sam se poslije raspitala, kako je to moguće? Jesam li ja neprijatelj države, jesam li terorista?“, zapitala se tadašnja potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kada je u početkom septembra 2017. godine Josip Šimić – Đinđić objavio krivotvorene dokumente SIPA-e u kojima je navedeno da “NN” osobe uhode i prisluškuju nju i glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.

Nije se dugo čekalo na “žurno priopćenje”.

“Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić”, saopćilo je tada Tužilaštvo BiH.
Krunski svjedok Josip Šimić – Đinđić je, ubzro, optužen za krivotvorenje tih dokumenata a  Gordana Tadić je kasnije optužila inspektora SIPA-e Vahidina Šihinpašića zbog nezakonitog hapšenja Josipa Šimića. U istom predmetu, Gordana Tadić je bila i tužilac i svjedok. Optužnica nije potvrđena a Tužilaštvo BiH nikada nije okončalo istragu o prisluškivanju glavne tužiteljice tog Tužilaštva.
Fotomontaža atentata

Kada je posljednjeg dana maja 2020. godine Sulejmen Zuko na svom Facebook profilu objavio neukusnu fotomontažu na kojoj je bila Gordana Tadić sa ustaškom kapom na glavi, glavna državna tužiteljica je odmah naredila da se autor – pritvori.

“Dana 31. 5. 2020. godine javno, Zuko je putem društvene mreže Facebook izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju između konstitutivnih naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata”, navedeno je u naredbi za provođenje istrage koju je potpisao vječito dežurni tužilac Ćazim Hasanspahić.

Izradom fotomontaže sa likom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić Zuko je, sumnja Hasanspahić, počinio čak tri krivična djela i to – izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, potom krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje i, na kraju, krivično djelo – napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, otkrivanja ili lišenja slobode počinilaca krivičnih djela. S obzirom na to da je Zuko živi u Irskoj, zatraženo je raspisivanje crvene potjernice za njim. Sud BiH je odbio. Kao što je i Facebook odbio ukloniti ovu fotomontažu smatrajući da se njom ne ugrožava sigurnost glavne državne tužiteljice.

 

Kako su proruski propagandisti dobijali prostor kod “profesionalca”: Amir (su)Zukić između Z1 i N1

Da više gleda program koji uređuje, a manje svoje šiške i Konakovićeve suze, Amir Zukić bi vidio da je 72 sata prije početka ruske agresije na Ukrajinu njegova N1 objavila i sponzorisala anketu provedenu u Banjoj Luci pod naslovom: Rusija nikad nikoga nije napala. 

I gle čuda, tri dana poslije Rusija je napala Ukrajinu.

Istog dana kada su “beskompromisni” Zukićevi borci za istinu, narod i pravdu pripremali banjalučku anketu o “krizi u Ukrajini”, u programu N1 televizije pojavio se Dane Čanković, proruski aktivista iz Banje Luke i vođa pokreta “Izbor je naš”.

Rusi u Ukrajini su ugroženi kao narod“, glasio je naslov objavljen na portalu Z1, oprostite – N1 televizije.

Ali Amir Zukić to nije vidio. On je pratio komentare anonimnih botova na društvenim mrežama čekajući svoje ime u negativnom kontekstu kako bi odmah zatražio zaštitu “profesionalnih udruženja”, SIPA-e i SOA-e.

Uznemirilo ga, kaže Zukić, to što sam na Istraga.ba, napisao da N1 podsjeća na Z1 čime sam ga doveo u vezu sa Rusima. I u prijavi je nedosljedan. U kolumni se to Z1 odnosilo i na Ruse i na Zagreb, u čije ime, svako malo, na N1-Z1 govori Željana Zovko.

Ne znam, evo, nije Istraga.ba nikad objavila kartu Ukrajine prema kojoj je poluotokom Krim pripojen Rusiji. N1 je objavila i uklonila je tu kartu tek nakon što je ukrajinski ambasador u BiH pozvao Amira Zukića. Nek’ demantuje ako lažem.

N1: Krim je Rusija

Ako mislite da je to sve, pogriješili ste.

Recimo, kada su Kuba, Venecuela i Nikaragva podržale rusku agresiju na Ukrajinu, N1 je objavila: “Širi se koalicija: Još tri države podržale Putina”.

Dok je trajala Putinova agresija na Ukrajinu, N1-Z(ukić)1 je prenosila tekstove sa Srpskainfo. Jedan naslov je glasio: “BiH se pridružila osudi poteza Rusije, bez saglasnosti iz RS”.

Nije to sve. Pratimo dalje program N1-Z(ukić)1 televizije.

Anis Bajraktarević, profesor sa nn univerziteta u Rusiji je prvih dana ruske agresije na Ukrajinu bio rado viđen gost u programu N1-Z(ukić)1 televizije. Evo dijaloga:

Novinarka N1: Sve je izgledalo kao da je iskorišten trenutak, kao da je Putin invaziju pokrenuo iznenada, kao da je bio faktor iznenađenja. Međutim, upozoravao je Zapad dosta dugo,

Analitičar Bajraktarević: “Tako je. I vidite, ovaj, isto postoje eufemizmi o separatistima. To su, zapravo, Rusi koji žive u Lugansku Donjetsku koji su etnički Rusi. Oni nisu nikakvi pro separatisti i tako dalje”.

Da je, dakle, Amir Zukić gledao program koji uređuje, vidio bi da je tih dana i sati program N1 bio usklađen sa Z1.

Profesionalni N1-Z(ukić)1 TV je, tako, dopustio “profesoru Anisu Bajraktareviću da u njihovom programu opravdava rusku agresiju na Ukrajinu. Evo i kako.

Ruska strategija je da se ide na pacifikaciju Ukrajine“, rekao je Bajraktarević, dok ga je novinarka N1 slušala bez pogovora.

Tako, dakle, izgleda N1-Z(ukić)1 TV. I, evo, za kraj. Stalni kolumnista Istrage Janusz Bugajski je na crnoj listi Ruske Federacije. Stalni gosti N1 TV su na crnim američkim listama. U njihovom se programu negira genocid. Njihovi novinari negiraju genocid. Ako želi dokaze – na raspolaganju smo. Čim podnese novu krivičnu prijavu SIPA-i.

OHR pripremio materijale o distribuciji mandata: Livno daje devet delegata, Bihać osam, iz Sarajeva u DN ide pet Srba, iz Mostara i Širokog devet Hrvata

OHR je pripremio prijedlog odluke o distribuciji delegata za Dom naroda FBiH, saznaje Istraga. Materijal sadrži tabelu u kojoj su upisani brojevi bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata po kantonima, te broj delegata za one koji se izjašnjavaju kao ostali. Sve bi, kako saznajemo, u narednim danima trebalo biti dostavljeno Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Prema OHR-ovom izračunu, kantoni sa koji su pod apsolutnom kontrolom HDZ-a BiH delegirat će sedamnaest od ukupno 23 delegata u Klubu Hrvata. Preostalim kantonima pripada uklupno šest delegata iz reda hrvatskog naroda, što znači da niko osim HDZ-a BiH, čak ni u drugom krugu, neće moći predložiti (pot)predsjednika Federacije BiH. U nastavku ćemo, ukratko, obraditi svaki od deset kantona.

HNK – Mostar (9 delegata – 5 H, 2 S, 1 B i 1 O) 

Nakon odluke Christiana Schmidta, HNK bi, prema izračunu OHR-a, trebao davati devet delegata. Umjesto dosadašnja tri delegata iz reda hrvatskog naroda, HNK će davati pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Dvoje Srba bi, predlaže OHR, trebalo ući iz HNK. Bošnjacima iz ovog kantona pripada samo jedno mjesto, koliko i onima koji se izjašnjavaju kao ostali.

Prema popisu stanovništva, u HNK živi 220 hiljada stanovnika, od čega se njih 118 hiljada izjašnjava kao Hrvati, 92 hiljade kao Bošnjaci, 6000 kao Srbi, i 5200 kao ostali.

ZHK- Široki Brijeg, (7 delegata – 4 H, 1 S, 1 B, 1 O)

Zapadnohercegovačkom kantonu, izračunali su eksperti OHR-a, trebaju pripasti četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, te po jedan delegat iz reda srpskog, bošnjačkog i ostalih. U odnosu na ranije rješenje, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.

Prema popisu stanovništva, u ZHK živi 94 hiljade stanovnika od čega je 93800 Hrvata, 718 Bošnjaka, 101 Srbin i 354 iz reda ostalih.

K10 – Livno ( 9 delegata, 3 H, 4 S, 1 B, 1 O)

OHR-ovi eksperti predlažu da Livanjski kanton, u kojem živi 84 hiljade stanovnika, daje devet delegata. Tri bi pripala Hrvatima, četiri Srbima, te po jedan Bošnjacima i ostalima. U ovom kantonu živi 64 hiljade Hrvata, 10 hiljada Srba, 8 hiljada Bošnjaka i 581 ostali. U odnosu na ranije odredbe, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.

SBK- Travnik (8 delegata, 4 H, 2 B, 1 S, 1 O)

U SBK živi 254 hiljade stanovnika. Oko 146 hiljada se izjašnjava Bošnjacima, 97 hiljada je Hrvata, 3000 Srba i oko 7000 ostalih. OHR-ova računica kaže da bi taj kanton trebao dati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, dva Bošnjaka, te po jednog Srbina i ostalog. U poređenju sa ranijim odredbama, SBK je dobio po jednog delegata iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda.

USK- Bihać (8 delegata, 3 B, 3 S, 1 H i 1 O)

U odnosu na prethodne godine, OHR je Unsko-sanskom kantonu dao dva dodatna delegata. Jedan dodatni pripada Bošnjacima, jedan dodatni – Srbima. Tako će ubuduće biti ovakav raspored iz USK-a – tri Bošnjaka, tri Srbina, jedan Hrvat i jedan iz reda ostalih. U USK, prema popisu iz 2013. godine, živi 273 hiljade stanovnika. Od toga je 246 hiljada Bošnjaka, pet hiljada Hrvata, osam hiljada Srba i 13 hiljada ostalih.

ZDK – Zenica (9 delegata, 4 B, 2 H, 2 S, 1 O)

Prema popisu iz 2013. godine, u ZDK živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je 300 hiljada, Hrvata 43 hiljade, Srba pet hiljada, dok je ostalih oko 15 hiljada. Nakon Schmidtove odluke, četiri delegata pripadaju Bošnjacima, dva Hrvatima, dva Srbima i jedan ostalima. U odnosu prethodne godine, po dodatnog delegata su dobili Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

KS – Sarajevo (12 delegata, 4 B, 1 H, 5 S, 2 O)

Schmidtovom odlukom Kanton Sarajevo je dobio četiri dodatna delegata. Raspored bi trebao izgledati ovako – Bošnjaci četiri delegata, Srbi pet delegata, Hrvati jednog delegata i ostali dva delegata. Prema popisu iz 2013. godine, u Kantonu Sarajevo živi 413 hiljada stanovnika. Bošnjaka je 346 hiljada, Hrvata 17 hiljada, Srba 13 hiljada, a stalih 36 hiljada.

BPK – Goražde (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)

U odnosu na prethodni period, Goražde je ostalo na istom broju delegata iz reda konstitutivnih naroda. Po jednog delegata dobijaju Bošnjaci, Srbi, Hrvati i oni koji se izjašnjavaju kao ostali. U BPK je, po popisu iz 2013. godine, živjelo 23 hiljade stanovnika.  Bošnjaka je 22300, Hrvata 24, Srba 885 i ostalih 512.

TK – Tuzla  (10. delegata, 5 B, 1 H, 3 S, 1 O)

U Tuzlanskom kantonu živi 445 hiljada stanovnika. Oko 392 hiljade ih se izjašnjava kao Bošnjaci. Hrvata je 23500, Srba 7000, a ostalih 22000. Nakon Schmidtove odluke ovom kantonu pripada pet bošnjačkih delegata, jedan iz reda hrvatskog naroda, tri Srbina i jedan ostali.

PK – Orašje (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)

Prema popisu iz 2013. godine u Posavskom kantonu živi 43 hiljade stanovnika. Oko 33600 ih se izjašnjava Hrvatima, 8200 je Bošnjaka, 831 Srbin, dok je ostalih 770. Christian Schmidt je odlučio da svi daju po jednog delegata u Dom naroda FBiH.

Kada se sagleda OHR-ov prijedlog, možemo primijetiti veliku disproporciju kada je u pitanju vrijednost glasa. Tako, recimo, Livanjski kanton u kojem živi 84 hiljade stanovnika daje devet delegata, dok USK, u kojem živi 273 hiljade stanovnika daje osam delegata. Ili, recimo, po devet delegata daju HNK sa 220 hiljada stanovnika i ZDK sa 364 hiljade stanovnika. SBK sa 254 hiljade stanovnika daje osam delegata, dok ZHK sa 94 hiljade daje sedam delegata. Velika razlika u vrijednosti glasa je posebno izražena kada je u pitanju nacionalna struktura. U prosjeku, 68 hiljada Bošnjaka iz Federacije daje jednog delegata u Dom naroda FBiH, dok 21 hiljada Hrvata iz FBiH daje jednog delegata. Oko 2300 Srba ima pravo na jednog delegata u Domu naroda, dok devet hiljada ostalih daje jednog delegata. Osim toga, ostali nemaju pravo predlaganja (pot)predsjednika Federacije BiH, što je već utvrđeno kao diskriminacija.

Autorski tekst bivših uposlenika Haškog tribunala: Istina o reviziji, Nevenki Tromp i Goeffrey Nice-u

Nakon dugotrajnog iznošenja spekulacija u raznim medijima od strane dr. Nevenke Tromp, rođene u Republici Hrvatskoj, koja je radila kao istražitelj na Međunarodnokm krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), a trenutno gostujuće predavačica na Političkoj akademiji stranke Narod i Pravda i Goeffrey Nice, a u vezi postupka “revizije” presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore od 26.02.2007.godine, smatramo da je potrebno iznijeti stvarne informacije, bazirane na dokumentima i propisima.

Presuda je donesena većinom (10 glasova za i 5 protiv), te je ustanovljeno da ICJ ima nadležnost da odluči u tom predmetu, da Srbija nije počinila genocid (13 glasova nasuprot 2), da Srbija nije stupila u zavjeru za počinjenje genocida niti je isti podstrekavala (13 glasova nasuprot 2), Srbija nije bila saučesnik u genocidu (11 glasova nasuprot 4), Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid (12 glasova nasuprot 3), Srbija je prekršila svoje obaveze po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jer nije izručila Ratka Mladića MKSJ (14 glasova nasuprot 1), Srbija je prekršila svoju obavezu da postupi u skladu sa naredbom ICJ za privremene mjere od 8.aprila i 13. septembra 1993.godine, jer nije poduzela sve u svojoj moći da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine (13 glasova nasuprot 3), Srbija je dužna da odmah preuzme sve efektivne mjere da osigura ispunjenje obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida i da prebaci sva lica optužena za genocid ili bilo koje druge zločine MKSJ, te da sarađuje u cijelosti sa MKSJ (14 glasova nasuprot 1), da je ustanovljena presuda dovoljna zadovoljština i da se ovdje ne radi o slučaju u kojem je odgovarujuće narediti kompenzaciju (13 glasova nasuprot 2) .

Kako je očigledno, sama presuda, na koju, u skladu sa Pravilima ICJ nije postojalo pravo žalbe, stavila je Bosnu i Hercegovinu u težak položaj, kada je riječ o potencijalnom učešću, doprinosu, podstrekavanju ili kontroli genocida od strane Srbije (i Crne Gore). Ono što je već u startu predstavljalo ogromno ograničenje timu BiH je činjenica da je MKSJ isključivo događaje u Srebrenici pravno kvalifikovao kao genocid, dok ostale događaje, od kojih neke Kancelarija tužioca MKSJ jeste optužila kao genocid, (npr.Stakić) MKSJ nije presudio s tom pravnom kvalifikacijom. Dakle, to je situacija u kojoj se 2006.godine, kada su pred ICJ izvođeni dokazi, našao tim BiH.

To je bila situacija 2007.godine, od kada je počeo teči rok od 10 godina propisan članom 61. stav 1. Statuta ICJ (dostupno ovdje), a koji član također propisuje i uslove za ulaganje revizije: Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti samo kada se zasniva na otkrivanju neke činjenice takve prirode da je odlučujući faktor, a koja je činjenica u trenutku donošenja presude bila nepoznata Sudu, kao i stranci koja zahteva reviziju, uvijek pod uslovom da takvo neznanje nije posljedica nemara. Također, sam zahtjev za reviziju je morao biti podnesen u roku od šest mjeseci od saznanja za tu odlučnu činjenicu.

Gdje se trebala pojaviti nova odlučna činjenica, za koju je BIH mogla dokazati da za istu nije znala 2006, 2007.godine? Samo u postupcima pred MKSJ vezanim za Republiku Srbiju, a u kojima se suđenje odvijalo u periodu 2007.-2017.godine. Ove predmete naravno može identifikovati i pripravnik, a to su slučajevi protiv Perišića, Stanišića i Simatovića i Karadžića.

Momčilo Perišić se Drugom izmjenjenom optužnicom od 05.februara 2008.godine (dostupno ovdje) tačkama od 9 do 13 teretio za ubistva u Srebrenici, ali se podsjećamo na par.58 i 59 Optužnice: Gorenavedene zlocine su delom planirali, podsticali, naredili, počinili i pomagali pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, uključujući, između ostalih, sljedeće: generala Ratka Mladića, komandanta VRS; generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova; generala Radislava Krstića, načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova, a poslije toga komandanta Drinskog korpusa; pukovnika Ljubišu Bearu, načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS; pukovnika Vujadina Popovića, pomoćnika komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa; pukovnika Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade; pukovnika Vinka Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade; Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade; potpukovnika Dragana Obrenovića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade; potporučnika Dragu Nikolića, načelnika bezbjednosti 1. zvorničke pješadijske brigade; te razne druge pojedince i elemente vojnih jedinica, uključujući, između ostalih, sljedeće: 10. diverzantski odred, 65. zaštitni puk, Bratunačku brigadu; Zvorničku brigadu; Vlaseničku brigadu i 5. inženjerijski bataljon. Svi gorenavedeni oficiri, kao pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba VJ, dobijali su cjelokupne plate od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti potrebnim da bi se planirali, podstakli, naredili, počinili i na druge načine pomogli i podržali gorenavedeni zločini verifikovala je i regulisala VJ.

Jovica Stanišić i Franko Simatović su se Trećom izmjenjenom optužnicom (dostupno na ovdje) od 9. jula 2008.godine i to tačkom 23 teretili za ubistvo muslimanskih civila iz Srebrenice u Trnovu, odnosno, kako se navodi u par 61: U julu 1995. godine, neki od muskaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu “Škorpiona” u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića (Boce), pripadnici “Škorpiona” odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih Bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gde su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici “Škorpiona” su ova ubistva snimili videokamerom. Ovaj događaj je okarakterisan u drugim predmetima kao dio UZP genocida.

Radovan Karadžić se tačkom 2. Treće izmjenjene Optužnice od 27.02.2009.godine (dostupno ovdje) teretio za genocid u Srebrenici u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, a u par: 12 ove optužnice su pobrojani učesnici tog UZP: Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i članovi državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva (dalje u tekstu: politički i državni organi bosanskih Srba); komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP Srbije), Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ), vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS (dalje u tekstu: VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba (dalje u tekstu: MUP) i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba (dalje u tekstu: TO) na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. A

Ovaj tekst je započeo podsjećanjem na doktoricu Nevenku Tromp i Goeffreya Nicea, jer su ovo dvoje ljudi odlučujuće doprinijeli da onemoguće dokazivanje učešća Srbije u genocidu u Srebrenici 1995.godine, odnosno, učešće svih organa Srbije.

Šta se naime desilo? 06.12.2003.godine su Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putemKancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem (cijeli razgovor se nalazi ovdje)

Nakon toga, u predmetu Stanišić i Simatović je Kancelarija tužioca kao svoj ključni dokaz krivice optuženih (a u kontekstu revizije presude ICJ ključne potencijalne činjenice) predložilo Izvještaj vještaka “Organizacija unutrašnjih poslova u srpskim entitetima u bivšoj Jugoslaviji (1990-1995). Konkretno, za BiH je od ključne važnosti bio paragraf 323.tog izvještaja: ”U izveštajima MUP-a RS postoje indicije o tome da su pred pad srebreničke enklave polovinom jula 1995. godine na tom području bile prisutne jedinice MUP-a Srbije i da su bile umešane u borbe na ratištu kod Trnova. Dana 26. juna 1995. godine na ratište kod Trnova stiglo je 350 ljudi iz MUP-a Srbije i MUP-a RSK. Dana 30. juna 1995. odredi MUP-a Srbije “Kajman”, “Plavi” i “[korpioni” učestvovali su u napadu na ratištu kod Trnova. Od 7. jula 1995. nadalje, jedinice MUP-a RSK i MUP-a Srbije kod Trnova brojale su 350 ljudi. Kod Trnova su ranjeni brojni pripadnici MUP-a Srbije i poslati na lečenje u Foču ili na VMA u Beogradu.”. Kako je već pokazano, ovo je potencijalno bila ta veza i nova činjenica. Međutim, usljed neprofesionalnog i granično kriminogenog postupanja Nevenke Tromp, taj izvještaj nije ni mogao biti uložen u dokaze. Naime, izvještaj je predan kao da su autori Christian Nielsen i Nevenka Tromp. Tako je Ured tužioca MKSJ obaviješten i radilo se o kljucnom dokazu za dokazivanje veze Stanišića i Simatovića sa MUP RS. Nakon toga, Ured tužioca MKSJ saznaje da Nielsen jeste radio jedno poglavlje, a za ostala su mislili da ih je uradila Nevenka Tromp. Onda se ispostavilo da dijelovi koje je ona navodno radila sadrže tekst Budimira Babovića i Ari Kerkkanena koje nije potpisala. Usljed toga, Ured tužioca je morao povući cijeli expertski izvještaj, a kako se kasno tokom suđenja za ovo saznalo, nije bilo vremena da se naruči novi izvještaj. Konkretno, sudski tim Tužilaštva je saznao da je dio izvještaja autora gđe Tromp sadržavao tekst iz izvještaja drugih pojedinaca bez pripisivanja, uključujući nepripisanu analizu vještaka izvan Tužilaštva. Tužilaštvo je smatralo da bi predlaganje izvještaja u ovim okolnostima imalo predstavlja kršenje njene profesionalne etike. Zato što se to dogodilo u kasnijim fazama izvođenja slučaja optužbe, nije bilo moguće da tužilaštvo naruči novi Izvještaj vještaka MUP-a neokaljan analizom gospođe Tromp. Slučaj tužilaštva zaključeno bez vještaka MUP-a Tužilaštva (odluka o povlačenju izvještaja u predmetu Stanišić i Simatović: dostupno ovdje)

Iz istih razloga, taj izvještaj je povučen od strane Ureda tužioca u predmetu Karadžić. Naravno, predmeti Simatović i Stanišić i Karadžić su bili zadnji u kojima se mogla pojaviti nova činjenica o učešću Srbije u ratu u BIH, odnosno, doprinosu genocidu u Srebrenici, a što bi moglo, temeljem člana 61. Statuta ICJ u roku od 10 godina biti upotrebljeno u postupku revizije.

U to vrijeme, razumljivo, Nevenka Tromp više nije radila u MKSJ, dok je Geoffrey Nice u Velikoj Britaniji postupao kao sudija u predmetu Petera Micheala, koja presuda je rezultirala skandalom, kada je ista ukinuta od strane Žalbenog suda i to iz razloga što je Geoffrey Nice postupao u predmetu na način koji je sarkastičan, ponižavajući i patronizirajući. Žalbeni sud je u svojoj presudi (dostupna ovdje) zaključio da niko nije našao da je moguće odbraniti način na koji je Geoffrey Nice vodio to suđenje. Sljedeći skandal se odnosi na “analizu” koju je Geoffrey Nice uradio u odnosu na Izvještaj Dicka Martyia, a koji se odnosi na trgovinu organima na Kosovu. Geoffrey Nice je tvrdio da cijeli izvještaj počiva na iskazu navodnog svjedoka K-144 (dostupno ovdje), a uvidom u sam izvještaj Dicka Martya (dostupan ovdje) je očigledno da se u istom ne spominje svjedok K-144 (ili bilo kakav drugi konkretni svjedok).

Ovo su osobe koje su, nakon opisanog minulog rada, posvetile “reviziji presude” i, u jeku političke kampanje, utvrđivanju navodne odgovornosti za neuspjeh iste.

Zadnjih sedmica smo čuli razne teorije, od toga da je ambasadorica BiH u Nizozemskoj trebala predate zahtjev za reviziju, do toga da se sve svodi na pitanje da li je BiH imala ovlaštenog agenta.

Ono što je stvarno problem sa revizijom je ono što se desilo sa Izvještajem u predmetima Stanišić i Simatović i Karadžić, a što je zasigurno bilo od uticaja na utvrđivanje odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na početku ovog teksta su pobrojane tačke presude ICJ iz 2007.godine jasno je iz istih da BiH nije ni morala da se fokusira na izvršenje, nego na razne druge vidove učešća. Međutim, kako je evidentno iz dopisa Registrara ICJ, BIH nije problem bio agent (mada bi se taj problem potencijalno pojavio u budućnosti, da je pređeno prvih 10-tak koraka), nego nepostojanje odluke Predsjedništva BiH o pokretanju zahtjeva za reviziju presude iz 2007.godine. ICJ je zaključio da ne postoji odluka BiH da se zahtjeva revizija presude, a što naravno nije imalo veze s potpisnikom iste.

Ovo naravno profesorica na NiP akademiji Nevenka Trump i (kako je pravosnažno utvrđeno) sarkastični i patronizirajući sudija Nice nisu objasnili. Kao ni svoj doprinos u osiguranju da se ne pojavi nova činjenica, koja bi omogućila reviziju.

(autori teksta su bivši uposlenici Međunarodnog krivičnog suda za bivši Jugoslaviju – MKSJ u Haagu koji su zbog prirode posla insistirali da ne budu potpisani)

Duška Jurišić, Adis Deljković, Jasenka Isović-Tica, Fadil Mandal, Amer Tikveša, Mirela Bubalo …: Kako su “nezavisni” novinari i “analitičari” popunili savjetnička i ambasadorska mjesta u “režimu” sarajevske Trojke

Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.

Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.

Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.

Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.

Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke

Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.

Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić

Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.

Mirela Bubalo

Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.

Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva

I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.

Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.

Seid Masnica I Jasna Duraković

“Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.

Amer Tikveša

Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.

Ervin Mušinović sa ministrom Isakom

Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.

Britanski historičar Marko Atilla Hoare piše za Istraga.ba: Operacija Halyard, četnici i Saveznici

Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani  antinacionalisti u samoj Srbiji.

Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.

U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.

Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.

Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:

„Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“

Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“

 

Do sada neviđeni borci protiv ruskog uticaja: Kako su Konaković, Čampara, Ćudić i drugi godinama šutnjom “upozoravali” na operacije iz Moskve

„Dugo smo objašnjavali ko je stvarni i realni problem Balkana, Evrope i cijelog svijeta. Nisu nas, čini se, ozbiljno shvatali“, napisat će na svom Twitter nalogu lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković i pokazati cijelom svijetu zašto ga uopće ne treba ozbiljno shvatati.

Upišite u Google pretraživaču „Elmedin Konaković Rusija“. Dobit ćete nekoliko rezultata, ali nijedan od njih nije stariji od dva mjeseca. Najcitiranija Konakovićeva izjava u kojoj pominje Ruse je ona od 10. februara 2022. godine.

„Lakše bi bilo organizirati pregovore Rusije i Ukrajine, nego ove o izmjenama Izbornog zakona“, rekao je Konaković.

Dakle, „dugo je objašnjavao“ ko je stvarni i realni problem Balkana“, ali ga, čini se, niko nije ozbiljno shvatio.  Pa mu sada ne preostaje ništa drugo nego da sam istakne svoja „nepostojeća upozorenja“ o štetnom ruskom uticaju.

Da je lider NiP-a „vrsni poznavalac“ Rusije i djelovanja ruskih obavještajnih službi pokazuje i njegov Facebook status od 15. 12. 2020. godine.

„Nismo šampioni korupcije na svjetskim ljestvicama zbog uticaja Rusije. Nije nam KGB postavljao direktore javnih kompanija koje su uništene i u velikim su ekonomskim minusima. Nisu nam krivi za ocjene na Pisa testovima vanjski faktori“, pisao je Konaković prije godinu i po dok je „upozoravao na štetni uticaj Rusije“, ali ga, čini se, nisu ozbiljno shvatali.

To što predsjednik jedne političke partije ne zna da ruski KGB ne postoji od 1995. godine, i nije toliki problem, koliki je problem to što danas ističe da je „dugo upozoravao“ na štetni ruski uticaj o kojem nikad ranije govorio nije.

Da Konaković ne bude usamljen, pobrinuo se Damir Mašić. Nakon što je Rusija započela agresiju na Ukrajinu, ovaj federalni zastupnik SDP-a postao je ekspert za štetni ruski uticaj.

„Dobro ste se sjetili. Pet godina pričamo o tome. Uglavnom, bolje ikad, nego nikad“, poručio je Mašić putem Twittera generalnom sekretaru NATO-a koji je 4. marta ove godine upozorio da je „BiH ugrožena namjerama Rusije“.

Uzalud ćete roviti po arhivama. Posljednjih pet godina Damir Mašić nije potrošio govoreći o štetnom ruskom uticaju. Ali zato je bio saučesnik u operacijama koje su provodili proruski političari u BiH.

„Legitimni sa agresorom Putinom“, objavit će 24. februara ove godine na svom Twitter nalogu Damir Mašić, prilažući fotografiju Dragana Čovića sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

No, kada je 2019. godine „Legitimni“ koji je povezan sa „agresorom Putinom“, sapoćio da HDZ i SNSD Milorada Dodika neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e, do sada neviđeni ekspert da štetni ruski uticaj je likovao.

„Bakir na aparatima“., napisao je Mašić, dijeleći tekst pod naslovom: „SNSD neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e“.

Samo nekoliko dana ranije, Damir Mašić se na privatnoj zabavi koju je organizirao Staša Košarac družio sa Igorom Manulikom, službenikom „agresorske“ Ambasade Ruske Federacije.

Damir Mašić sa Igorom Manulikom

Rječnikom ruskog ambasadora u BiH zgrožen je i federalni ministar unutrašnjih poslova, federalni delegat i kantonalni zastupnik Aljoša Čampara. I on je, u međuvremenu, postao ekspert za pitanja štetnog ruskog uticaja, kojeg, u junu 2020. godine minimizirao gostujući u emisiji Centralni dnevnik.

„Pretjeruju“, reći će tada usaglašeni ministar i njegov domaćin Senad Hadžifejzović, osvrćući se na priče o ruskim operacijama u BiH.

Čamparin intervju sa Face TV-a ubrzo su iskoristili čelnici Republike Srpske. U svom „nelegalnom izvještaju“ dostavljenom UN-u, zvaničnici RS pišu da je „insajder“ Aljoša Čampara raskrinkao sarajevski obavještajni rat protiv tog entiteta.

izvještaj Vlade RS: Čampara raskrinkao obavještajni rat protiv Republike Srpske

Nakon skoro dvanaest sati sastanaka, federalna zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić uspjela je 25. februara ove godine na Twitteru objaviti svoju fotografiju i zapitati se „kako spriječiti mračne scenarije u BiH i na Balkanu“.

Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti – članstvom u NATO-u. Ali Sabina Ćudić je 2019. godine izjavila „nema smisla trošiti energiju na NATO, već se treba fokusirati na evropski put.

Mada, NATO i EUFOR – to je isto. Barem tako misli sveprisutna vojna, politička, ekonomska, pravna i svakojaka druga analitičarka Ivana Marić.

Prekjučer je napisala da nas nema ko napasti. Danas piše da je dobro što je NATO tu. Ili EUFOR. Za nju je to sve isto.

Visoki predstavnik arhivom demantuje sadašnjost: Schmidt je bio “neoprezan”, ali OHR to ne može reći

Ured visokog predstavnika implicitno je priznao da je Christian Schmidt jučer tokom govora u Budimpešti relativizirao ili – makar – umanjio razmjere genocida u Srebrenici.

U šturoj objavi na društvenim mrežama OHR-a treba gledati šta je napisano, ali i šta nije napisano. A nigje ne stoji izjava da Schmidt jučer nije govorio o “genocide style situation”.

Niti može biti napisano, jer je visoki predstavnik to rekao.  Za Politicki.ba to su jučer potvrdile četiri osobe. Svi oni svojim su ušima čuli, nisu mogli vjerovati šta govori visoki predstavnik i reagirali su. Na društvenim režama rastući je niz onih koji su bili u sali i koji i danas pišu da su čuli da je Schmidt govorio o “genocide style situation”.

Sada se radi na tome da se osigura ili video snimak ili kompletan transkript govora održanih na panelu na kome je govorio i Schmidt. Ide presporo i prekomplicirano iz mnoštva razloga.

No, bilo ili ne bilo videa, bilo ili ne bilo transkripta, Schmidt je rekao to što su prisutni na panelu čuli. I šteta je ostala.

Način na koji se ona sada nastoji sanirati odraz je i stanja u OHR-u. Ko je bilo ko tamo taj koji će reći da je “šef pogriješio”, ako sam šef to neće priznati!?

S jedne strane, Schmidt je po vokaciji pravnik. I samim tim morao bi znati šta priča. Pogotovo kada su teme iz njegove struke u pitanju. S druge, i Schmidt je čovjek. Pogriješi.

Ali neće svaki čovjek priznati grešku.

Nura Begović, jedna od Majki Srebrenice, jučer je za Politicki.ba izjavila da ovo nije prvi put da Schmidt daje neoprezne, neodmjerene, neutemeljene izjave o genocidu u Srebrenici.

Prema njenim tvrdnjama, stvar je u jednom momentu otišla predaleko pa ga je pitala da nije bolestan.

OHR je danas na sve odgovorio istupom visokog predstavnika u Potočarima tokom 27. godišnjice genocida u Srebrenici.

Time su htjeli poručiti da je to jedini zvanični stav ove institucije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine.

Sve ostalo su “zlurade interpretacije”. I baš ta kovanica kaže, a da ne piše, da jeste Schmidt rekao ono što su jučer čuli mnogi.

I znači da u OHR-u nisu sretni zbog toga, da ih ljuti što su neki “poletjeli da ‘slave’ šefov lapsus”, te da nisu sretni što ni sam šef neće da shvati/prizna, ne želi ili ne razumije da se nije dobro izrazio.

Ima još jedan detalj iz cijele situacije koji je indikativan.

Schmidt je vjerovatno prvi istaknuti zvaničnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je rekao da se trebao desiti jedan takav zločin da bi se rat u Bosni i Hercegovini okončao.

Tek ta izjava otvara cijeli niz neugodnih pitanja koja su prisutna od jula 1995. godine. Neka od njih upiru prstom u ulogu međunarodne zajednice u ratovima koje je Srbija vodila protiv većine ostalih država bivše Jugoslavije. Ti se ratovi i sada vode. Ne čuju se pucnji i eksplozije (još), ali su mete i ciljevi isti.

I jedna od ratnih operacija jeste poništavanje istine o genocidu u Srebrenici.

Taj zločin otvorena je rana na bošnjačkoj duši i mi imamo pravo i ljudsku obavezu boriti se protiv negiranja genocida, bez obzira ko to činio i na koji način.

Međunarodna zajednica, pak, ima obavezu boriti se protiv negiranja genocida i zato što je on nepobitno utvrđen na najvišim institucijama međunarodne pravde.

Sve ostalo je opasno igranje. Ono možda danas nekome odgovara, jer se igra igra u nekom tamo dvorištu. No, sutra će “isto kolo” doći i njima u avliju.

Press, laži i videotrake Gordane Tadić: Živinička Fortuna – beznad(l)ežan slučaj

Kada vam glavna državna tužiteljica preko medija saopći da pripremate njenu likvidaciju, onda bi bilo logično da vas i uhapsi. Zato sam jutros i ustao u 6, spremio pribor za ličnu higijenu i uz kafu počeo da čekam da mi istražitelji pokucaju na vrata i odvedu na ispitivanje kod eksperta za terorizam i nasilje nad ženama – Ćazima Hasanspahića. Nažalost, za sada ništa. Sada mi ostaje samo da se prisjećam drugih operacija Tužilaštva BiH.

 Jerko, Živko, Fadil, Osman, Sakib, Ramiz i naravno Dragan

Po nalozima Tužilaštva BiH uhapšeni su predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, premijer Federacije BiH Fadil Novalić, potpredsjednik Vlade FBiH Jerko Lijanović, ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Predrag Kurteš, državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić. Nakon istraga Tužilaštva BiH optužen je, dva puta, direktor OSA-e Osman Mehmedagić, šef Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e Vahidin Šahinpašić, ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić, bivši ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović. Prije njih su uhapšeni i optuženi generali Armije RBiH Atif Dudaković, Ramiz Dreković, Sakib Mahmuljin…  Desetine osoba je  uhapšeno i procesuirano i osuđeno zbog učešća u ratu u Siriji i Iraku. Niko, ama baš niko, nije osuđen zbog učešća u ratu u Ukrajini.

Može li se neko od vas sjetiti ijednog velikog predmeta, ijedne velike akcije Tužilaštva BiH na teritoriji Republike Srpske? Možda neka optužnica? Ja sam uspio da se sjetitim samo jedne, one protiv Dragana Mektića, bivšeg državnog ministra sigurnosti koji je godinama kritikovao rad Tužilaštva BiH i koji je, na kraju, optužen zajedno sa svojim saradnicima.

“Navedene osobe su zloupotrebom položaja i ovlasti počinile krivično djelo visoke korupcije koja šteti međunarodnom ugledu Bosne i Hercegovine, a dokumentirana su različita vršenja zloupotreba položaja ili ovlasti najviših državnih dužnosnika i službenika u Ministarstvu sigurnosti BiH prilikom realiziranja međudržavnog Projekta prekogranične saradnje u oblasti vatrogastva, a koji je finansiran od delegacije Evropske unije u BiH, a vrijednost projekta iznosila je 198.454,51 eura”, glasilo je zvanično saopćenje Tužilaštva BiH objavljeno u svim medijima.

Međutim, u optužnici protiv Mektića i drugih termin korupcija se nikako ne pominje. Naprotiv, bivši ministar sigurnosti BiH je optužen da je prekršio Zakon o sukobu interesa u institucijama BiH.

optužnica protiv Dragana Mektića

Jasno je, dakle, da je Tužilaštvo BiH slagalo u svom saopćenju objavljenom 20.12. 2019. godine. Ali preticanjem ugrožena Gordana Tadić ne mari za činjenice. Dokazala je to i u predmetu nabavke medicinske opreme za potrebe Republike Srpske.

                               Maske su pale

Institut za javno zdravstvo Republike Srpske 10. aprila 2020. godine, po pregovaračkom postupku bez objave obavještenja potpisao je ugovor sa turističkom agencijom “Travel4fan” iz Banja Luke kojom je ugovorena nabavka medicinskih zaštitnih odijela i maski. Vrijednost ugovora iznosila je 2,6 miliona maraka. Zbog brojnih kršenja zakona prilikom zaključivanja ugovora, Tranparency International BiH dostavio je Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci prijavu protiv odgovornih osoba u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske. Nešto ranije, i Udruženje RESTART iz Banja Luke dostavilo je SIPA-i informacije o ovoj sumnjivoj nabavci i “predmet je formiran”. Odmah po prijemu prijave, SIPA je započela prikupljanje dokaznog materijala, a o svemu je obaviješteno i Tužilalaštvo BiH, odnosno postupajući tužilac Ćazim Hasanspahić. Tako je utvrđeno da je sa računa Instituta za javno zdravstvo RS-a novac sukcesivno prebacivan na račun turističke agencije “Travel4fan”. Istovremeno, turistička agencija je novac prebacivala na privatni račun vlasnika i direktora agencije – Saše Markovića. U tom perodu, sa računa agencije “Travel4fan” na privatni račun Saše Markovića otvoren u NLB Banci u Banja Luci od 29. aprila do 16. juna je prebačeno ukupno 376 hiljada maraka. Dakle, novac kojeg je Institutu uplatio turističkoj agenciji, odmah je, po osnovu fiktivnih ugovora o pozajmicama, prebacivan na privatni račun Saše Markovića. Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA, utvrdila je, potom, da je Marković sa svog računa podigao 250 hiljada maraka gotovine.  S obzirom na to da su uočili sumnjive transakcije, službenici Finansijsko-obavještajnog odjela SIPA-e su odlučili blokirati račune “Travel4fana” i Saše Markovića. Po Zakonu o sprečavanju pranja novca, pripadnici FOO-a SIPA-e mogu sve sumnjive račune blokirati na period od pet dana. U tom periodu, obično, postupajući tužilac traži od nadležnog suda izdavanje naredbe o blokadi računa koja može trajati sve do okončanja krivičnog postupka. Finansijsko-obavještajni odjel SIPA-e račune “Travel4fana” i Saše Markovića je blokirao 17. juna 2020. godine u 8 sati i 45 minuta.

Ćazim i Gordana su sve znali: SIPA-ina obavijest Tužilaštvu BiH
Blokada računa je isticala pet dana kasnije, odnosno 23. juna 2020. godine. Iako je bio obaviješten o sumnjivim transakcijama i privremenoj blokadi računa, postupajući državni tužilac Čazim Hasanspahić, inače desna ruka Gordane Tadić, ne reagira odmah, pa tek 24. juna u popodnevnim satima, pred kraj radnog vremena, upućuje Sudu BiH prijedlog za blokadu računa “Travel4fan” i Saše Markovića. U međuvremenu, 23. juna u 8 sati i 45 minuta je istekla blokada računa koju je uspostavio FOO SIPA-e, tako da su Saša Marković i “Travel4fan” imali na raspolaganju najmanje 48 sati da podignu i preostali novac sa računa.

                            Iz dva u jedan

Kada je u julu 2017. godine Gordana Tadić je postala vd. glavne državne tužiteljice BiH, u njenoj kući u Živinicama, u ulici Alije Izetbegovića, bila je smještena kladionica “Bet Live” koja je u vlasništvu hercegovačkih i srednjobosanskih HDZ-ovih tajkuna. Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA-a prikupila je brojne dokaze o pranju novca i organiziranom kriminalu te je Tužilaštvu BiH baš tada dostavila Presjek saznanja broj: 16-04/4-04-1-22/17 u kojem su navedeni dokazi o kriminalu u kladionicama Sport Plus Novi Travnik, Bet-Live Vitez, Zmajevi d.o.o. Zenica,  i Petica plus d.o.o. Vitez.

“Postupajući tužilac se izjasnio da u konkretnom slučaju Tužilaštvo BiH nema nadležnost za dalje postupanje”, navedeno je u Operativnoj analizi Državne agencije za istrage i zaštitu.

“Ja sam žena iz Bosne i Hercegovine, rođena sam u Živinicama, gdje sam i odrasla, imam 57 godina i 35 godina radnog staža. Trinaest godina ja sam živjela sa svekrom i svekrvom u porodičnoj kući”, glasio je odgovor Gordane Tadić nakon što je upitana zbog čega nije bila nadležna da istraži kriminal kladionice čija je poslovnica bila u njenoj kući.

                      Uprava za neizravno oslobađanje

Gordana Tadić tada još uvijek nije bila glavna državna tužiteljica kada su Oleg Čavka i Dubravko Čampara izdali naredbu o provođenju istrage protiv ukupno 36 osoba povezanih sa slučajem  Pandora i kriminalom u UIO.

Ovo su imena svih osumnjičenih:  Čaušević Kemal, Cvjetinović Zdravko, Mašić Alija, Marinković Goran, Nuhić Edin, Kadić Almir, Sadiković Anes, Đurić Radovan, Milovanović Nedeljko, Jovanović Janko,Nikić Milanko, Škahić Avdija, Liović Jasna, Kragulj Miroslav, Miljić Sveto, Vlajnić Ljubomir, Tomić Dragan, Pavić Dejan, Hrustić Nermin, Petrović Aleksandar, Jovanović Saša,  Muminović Hajrudin, Šušnjar Faruk, Stojčić Danijel, Marjanović Bore, Kuzmanović Radan, Novković Mišo,  Starčević Veseljko, Ađulović Edvina, Nožica Dejan, Ivić Mirko, Kovačević Josip, Cvjetinović Zoran, Ivica Čajić, Miroslav Kraljević i Lejla Bilajac.

Od njih 36 na optužnici Tužilaštva BiH u predmetu Pandora su se našla samo tri imena i to Kemal Čaušević, Anes Sadiković i Sedinet Karić koji je, inače, naknadno hapšen. Drugoosumnjičeni Zdravko Cvjetinović (SNSD) bestraga je nestao. On je i danas visoki službenik Uprave za indirektno oporezivanje BiH kojom rukovodi HDZ-ov kadar Miro Džakula. Osim ovoga, iz predmeta List 2 koji su zajedno radili UIO i Tužilaštvo BiH misteriozno su nestale 53 tone duhana. I niko nije sankcionisan. Dalje, Tužilaštvo BiH i Gordana Tadić nisu predložili ni pritvor nedavno uhapšenim službenicima UIO osumnjičenim za korupciju. Prvoosumnjičeni je bio Boris Filipović, kadar HDZ-a BIH i Mije Krešića, inače rođaka glavne državne tužiteljice Gordane Tadić.

                             Promidžba perača novca

Uprava za indirektno oporezivanje BiH utvrdila je da se preko marketinške agencije Communis Sarajevo prao novac. Iako je kompletna dokumentacija o pranju novca dostavljena Tužilaštvu BiH, glavna državna tužiteljica Gordana Tadić odlučila je da upravo s tom agencijom potpiše ugovor “o oglašavanju u visokotiražnim dnevnim novinama u BiH”.

nalaz UIO: Communis-media i pranje novca

Vrijednost posla je između Tužilaštva BIH i agencije Communis-media je 25 379 KM bez uračunatog PDV-a, a ugovor je potpisan 13. marta 2019. godine.

“Za predmetnu nabavku primljena je jedna ponuda Communis d.o.o. Sarajevo. Analizom dostavljene ponude ponuđača Communis d.o.o. Sarajevo utvrđeno je da ista u potpunosti prihvatljiva i zadovoljava uslove tenderske dokumentacije i tehničke specifikacije. Shodno navedenom, članovi Komisije su uputili preporuku glavnom tužiocu Tužilaštva BiH za izbor ponuđača Communis d.o.o Sarajevo čija ponuda ispunjava uslove za nabavku predmetnih usluga”, navedeno je u odluci koju je donijela glavna tužiteljica Gordana Tadić.

Firma Communis d.o.o. Sarajevo bila je u lancé perača novca, ali Tužilaštvo BiH ih nikada nije procesuiralo. Kao što nije i sto nije procesuiralo i stotine drugih slučajeva povezanih sa SNSD-om i HDZ-om BiH. Istraga.ba će u narednom periodu podsjećati na najbitnije slučajeve uz objavu ključnih dokumenata.

OHR-ovo čistilište u Potočarima: Hoće li Schmidt preko priče o genocidu isporučiti državnu imovinu RS-u?

Nikada u Bosni i Hercegovini nije dovoljno borbe za istinu i pravdu, ali to može postati problematično ukoliko se intelektualna elita, i sveopća javnost zanima isključivo prošlošću, a da nema strategiju za budućnost i smjernice djelovanja koje bi se mogle ispriječiti na put živućeg secesionizma i nastojanja da se kroz zakonske okvire mirnim putem podijeli Bosna!

Bošnjaci na tom putu borbe za istinu nikada nisu imali za motiv mržnju protiv drugog i drugačijeg, nego oslobađanje žrtve od straha pomoću kulture pamćenja, a u ime bolje budućnosti.

I upravo u tome leži sva naivnost onih koji još uvijek vjeruju u iskrene namjere Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH.

Zapravo, evidentno je da se priča o genocidu uvijek pojačava u momentu donošenja nekih krucijalnih odluka, a koje su izuzetno važne za opstanak bosanskog bića kao političkog tijela. U konačnici i na opstojnost države.

Stoga odluku kojom se omogućuje da Memorijalni centar Potočari razvija i širi aktivnosti valja posmatrati u aktuelnom trenutku, kada se rješava pitanje državne imovine i reforme izbornog zakona.

Upravo je to odlično objasnio državni zastupnik Zlatan Begić (DF), upozoravajući na opasne podvale Bošnjacima.

„Kada je riječ o međunarodnoj zajednici i visokom predstavniku, prestravim se kad vidim Murphyija po džamijama i Schmidta po Srebrenici. Oni preko toga peru aparthejd. Svaki put kad vidim Murphyija da obilazi džamiju, mislim se kakvu podvalu Schmidt namjerava izvesti. Mislim da njima ti ljudi nisu ni u malom mozgu i koriste tu tešku tragediju koja se dogodila nad Bošnjacima kako bi na neki način dobili moralnu podlogu za sve perverzije, počevši od nametanja izbornih pravila u izbornoj noći, preko suspenzije Ustava, pa do namjera da raščerupaju državnu imovinu“.

Iako nekima zvuči gruba ova kvalifikacija, valjalo bi se dublje pozabaviti njome, ali i podsjetiti na neka ne tako davna vremena.

Jer, upravo će visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH, po kojima je zabranjeno negiranje genocida, nametnuti izmjene i dopune Izbornog zakona BiH.

Nametnute izmjene i dopune Izbornog zakona BiH suštinski su zadovoljile zahtjeve HDZ-a u pogledu izmjena Izbornog zakona BiH, a konačno rješenje utemeljeno je na varijacijama zahtjeva HDZ-a BiH i Dragana Čovića.

Ovim se ispunila tripartitna agenda predstavnika međunarodne zajednice, po kojoj “Srbi” dobijaju državnu imovinu, “Hrvati”, izborni zakon, a “Bošnjaci” bi se morali zadovoljiti zabranom negiranja genocida.

S obzirom da nisu u stanju osigurati provođenje Inzkovog zakona i da Tužilaštvo BiH nije podiglo niti jednu optužnicu za negiranje genocida, dosjetili su se sada, a da zamažu naivne oči Bošnjaka, podržati dodatno Institut i Memorijalni centar u Potočarima!?

Jer nemaju ništa drugo ponuditi Bošnjacima!

A bliži se vrijeme pregovora oko nastavka izmjena izbornog zakonodavstva, a sitno brojimo i kada je riječ o državnoj imovini.

I dok su sve oči uprte u OHR, javnost se pita hoće li upravo Schmidt dokusuriti i državnu imovinu?

U korist Dodika, dakako, i to pod opravdanjem da se Republika srpska privoli da bude ‘dio europskih integracija’.

Svojim zakonima, koji su na snazi, Schmidt je ojačao obavezu donošenja zakona o državnoj imovini u Parlamentu BiH, a svaka tome suprotna radnja bit će prepoznata kao pravno ništavna.

Zato je ponovo morao u Srebrenicu, nažalost, da najtužnijom pričom u historiji Bošnjaka, zamagli oči onima koji jasno vide provođenje plana koji je poguban za Bošnjake-Bosance u političkom smislu. Nakon genocida i fizičkog uništenja, sprema im se i politički nestanak.

Nikada se ne smije zaboraviti da se BiH od agresije, pod embargom na oružje, spasila uz hrabrost građana, koji ni danas ne smiju biti nijemi na sve podvale bjelosvjetskih diplomata koji svakog dana sve više koračaju u realizaciji non-papera napisanih po evropskim metropolama.

I ne treba imati sumnje da bi Schmidt već riješio pitanje državne imovine, da nije potpuno svjestan da to BiH vodi u novi sukob. Zato će pričom o genocidu omekšati one koji stoje na putu takvog mogućeg okončanja agonije zvane državna imovina.

(NAP)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...