Analize

Bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava Dragoljub Popović o slučaju izdvojeno mišljenje Branka Perića: “Država mora poštovati i zaštititi pravo i dužnost sudija da izraze svoje mišljenje kada je riječ o presuđivanju”

Sudija Branko Perić je, pošto je u veću koje je odlučivalo u predmetu Respiratori ostao u manjini, svoje argumentovano mišljenje učinio dostupnim javnosti. Pravno pitanje koje se ovim povodom postavlja glasi: Ima li sudija pravo da javnosti saopšti svoje izdvojeno, argumentovano mišljenje ako je pri većanju i glasanju u veću ostao u manjini?

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) predviđa u članu 45.2 da “svaki sudija ima pravo da iznese izdvojeno mišljenje”. Ovo se odnosi na sudije Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud). Postavlja se međutim, pitanje da li takvo isto pravo ima nacionalni sudija u državi koja je ratifikovala Konvenciju?

Pitanje se odnosi na slobodu izražavanja i dolazi u domen člana 10.2 Konvencije in fine, koji propisuje da se sloboda izražavanja može podvrgnuti formalnostima i ograničenjima, neophodnim u demokratskom društvu uz ostalo i “radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva”.

Zbog ovoga se naprijed postavljeno pitanje javlja u razvijenom obliku, tako da glasi: Da li sudija koji javnosti saopšti svoje izdvojeno mišljenje narušava autoritet i nepristrasnost sudstva?

Odgovor na ovako postavljeno pitanje mora se potražiti u praksi Evropskog suda, koji se više puta izjasnio o dužnosti sudije da se pridržava načela nepristrasnosti, s obzirom na njegovo/njeno pravo da učestvuje u javnoj debati o važnim društvenim pitanjima, uživajući slobodu izražavanja, koja je zagarantovana svakom.

U tom pogledu treba posebno obratiti pažnju na stav Međunarodne komisije pravnika, koja je istakla da “država mora poštovati i zaštititi pravo i dužnost sudija da izraze svoje mišljenje posebno kad je riječ o presuđivanju, kao i da poštuje i štiti sudijsku nezavisnost i vladavinu prava.” Komisija je ovakav stav saopštila pojavljujući se kao umješač u jednom predmetu pred Evropskim sudom.[1]

Evropski sud se u većem broju svojih presuda bavio pravom na slobodu izražavanja sudija. Klasični slučaj u tome nizu predstavlja presuda Vile protiv Lihtenštajna[2]. U toj presudi je Evropski sud izrekao da sudija ima pravo da se u javnosti izjasni čak i o pitanju koje u sebi sadrži i politički element.[3]

U najnovijem razvitku sudske prakse vodeći presedan u materiji slobode izražavanja sudija predstavlja presuda u slučaju Baka protiv Mađarske. U toj presudi je Evropski sud jasno formulisao svoje stanovište o slobodi sudijskog izražavanja, utvrdivši između ostalog povredu člana 10 Konvencije, učinjenu na štetu podnosioca predstavke[4]. Podnosilac predstavke je u tom predmetu bio predsjednik najvišeg suda u državi, smienjen sa svoga mjesta zato što je učestvovao u javnoj debati, izjašnjavajući se o važnim društvenim pitanjima.

Pred Evropskim sudom pojavili su se i slučajevi u kojima je postavljeno konkretno pitanje o tome da li se sudija smije izjasniti u javnosti o nekim elementima predmeta u kojima postupa, dakle onim koji još uvijek nisu presuđeni. U tim slučajevima predstavke podnijete Evropskom sudu zasnivale su se na članu 6.1 Konvencije. Podnosioci predstavki su imali pritužbe na pravičnost suđenja. Primere ove vrste pružaju slučajevi Bušemi protiv Italije i Lavenc protiv Letonije.[5] U obje presude Evropski sud je utvrdio povredu člana 6.1 Konvencije, zbog toga što su se postupajuće sudije u javnosti oglasile dok su predmeti koje je trebalo presuditi bili još uvijek u postupku.

Upravo ova posljednja pomenuta okolnost ukazuje na to da se mora napraviti razlika (distinguishing) između slučajeva Bušemi i Lavenc s jedne strane i slučaja sudije Branka Perića s druge. Sudija Perić se nije oglašavao u javnosti pre nego što je presuda u predmetu Respiratori bila donesena i ta je činjenica od suštinskog značaja. On je naknadno, po izricanju presude, saopštio svoje argumentovano, izdvojeno mišljenje, koje se ne slaže s izrekom presude u čijem je donošenju učestvovao. Pri tome, sudija Perić nije ničim povrijedio tajnost veijćanja. Osim toga, on nije napao sudije koje su imale drukčije mišljenje, niti se izjašnjavao o predmetu koji je još uvijek u postupku. Evropski sud upravo insistira na tim dvjema okolnostima kad procjenjuje slobodu izražavanja sudije.[6] Na osnovu toga se mora zaključiti da je sudija Perić svoju slobodu izražavanja koristio na način koji je u potpunosti primjeren dostojanstvu sudije.

Iz svega što je naprijed rečeno proizlazi da bi svaka akcija države uperena protiv sudije Perića, zasnovana na činjenici da je javnosti poslije donošenja presude učinio dostupnim sopstveni stav, bila neprimjerena demokratskom društvu i kao takva predstavljala bi povredu člana 10. Konvencije.[7] Ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da član II 2 Ustava Bosne i Hercegovine nalaže neposrednu primjenu Konvencije i njenih protokola, kao akata koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

(Dr Dragoljub M. Popović, advokat i univerzitetski profesor, bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava)

Međunarodne snage i bh. nade: BiH mogu odbraniti samo Bosanci i Hercegovci, a ne EUFOR!

Novi komandant EUFOR-a Laszlo Sticz, u prvom intervjuu nakon imenovanja, kazao je da je EUFOR spreman vršiti svoj mandat, ali da će, kako je pojasnio, reagovati samo ako bh. policija ne bude mogla osigurati mir. Situacija bi, kazao je, mogla eskalirati, kao što se desilo na Kosovu prošlog maja. Otprilike, u isto vrijeme, američki ambasador Michael Murphy je ponovio poruku da će SAD djelovati ukoliko bude pokušaja razbijanja BiH.

Koja je realna snaga EUFOR-a u osiguranju Daytonskog sporazuma, na 20. godišnjicu njegove uspostave? Kakvi su potencijali eventualne američke vojne intervencije u BiH? Kako smo uopće došli do toga da se, 28 godina nakon rata, i dalje govori o tome? Zašto, nakon dolaska miroljubive Trojke na vlast u Sarajevu, uz Murphyjevu asistenciju, nije došlo do smirivanja srpskog secesionizma, koji je, kako su mnogi tvrdili, bio samo reakcija na zapaljivu retoriku SDA i DF-a?

Princ tame

Krenimo ab ovo (a vidjet ćemo i zašto). Clintonova administracije je 1995. godine rasporedila 20 hiljada američkih trupa u Bosni i Hercegovini, uprkos snažnim otporima. Vodeći Republikanci tog doba, pod čijom kontrolom je bio Kongres, bili su za skidanje embarga i slanje oružja našoj vladi, upravo zato što nisu htjeli da se šalju američke kopnene trupe u BiH. Uprkos protivljenju čak i unutar vlastite administracije, Clinton je prelomio i odlučio da će američke trupe biti dio IFOR-a.

Kada se u Daytonu pregovaralo o mandatu IFOR-a, naša delegacija je uputila brojne amandmane na dio koji govori o međunarodnim vojnim trupama. Ključnu ulogu u tome imao je glavni savjetnik naše delegacije za vojna pitanja – Richard Perle poznat pod nadimkom „Princ tame“, Republikanac i bivši zvaničnik Reaganove administracije, koji će, uzgred budi rečeno, biti među glavnim arhitektima kasnije invazije na Irak.

Kada je već donesena odluka da će američke trupe ipak ići u Bosnu, Richard Holbrooke je pozvao Perlea da učestvuje pregovorima, smatrajući da će omekšati stav Republikanske stranke prema slanju američkih trupa ako dopusti njenim utjecajnim članovima da učestvuju u izradi vojnih aspekata Daytona. Holbrooke je računao da mu Republikanci mogu pomoći da izvrši pritisak na Pentagon, čiji su zvaničnici, na čelu sa sekretarom odbrane Billom Perryjem, bili zagovornici „minimalističke uloge“ IFOR-a.

Perle je, zajedno sa našom delegacijom, zauzeo ultimativan stav da se IFOR-u mora dati vrlo širok izvršni mandat. Po njemu, bilo je važno omogućiti američkim vojnicima da, u slučaju potrebe, vrlo lako i brzo pucaju, kako se ne bi našli u situaciji u kojoj je ranije bio UNPROFOR, čijim su snagama bile vezane ruke zbog loše definisanog mandata.

U Pentagonu su bili protiv „maksimalističke pozicije“ naše vlade i Perlea, ali su znali da im trebaju što manje nezadovoljni Republikanci u Kongresu i nisu mogli ništa. Holbrooke i Perle su pobijedili.

U prvim godinama nakon Daytona, Republikanci su vršili stalan pritisak da se američki vojnici vrate kući, a do ključne promjene je došlo nakon pobjede Republikanaca na predsjedničkim izborima 2000. U jednom od svojih prvih govora, Bush će kazati da će prioritet njegove administracije biti vraćanje američkih vojnika kući iz mjesta poput Bosne i dr. kako ne bi završili u beskonačno dugim misijama, bez jasne svrhe.

Jedan od ključnih ljudi u sigurnosnoj strukturi Bushove vlade bio je niko drugi do savjetnik naše delegacije u Daytonu – Richard Perle. Ostavši dosljedan republikanskoj poziciji od 92. do 95, on je smatrao da 3.800 američkih vojnika (koliko je ostalo do 2001.) nema šta da radi u Bosni, te da evropske snage mogu preuzeti kontrolu nad međunarodnom vojnom misijom.

Perle je, u proljeće 2001, najavio da će povlačenje američkih trupa biti praćeno „energičnom provedbom Daytona“ i „agresivnim akcijama protiv onih koji ga potkopavaju“. Uistinu, do kraja svog drugog mandata, Bushova administracija je dala izuzetan doprinos izgradnji državnih institucija, te se žestoko obračunala sa Srpskom demokratskom strankom.

Američko vojno povlačenje iz BiH poklopilo se sa sve većim aspiracijama Evropske unije za formiranje sopstvene vojske, kako bi se smanjila sigurnosna ovisnost Evrope u odnosu na SAD. Kulminacija navedenog procesa desila se 2004. godine, kada je međunarodna vojna misija u našoj zemlji transformirana u EUFOR.

Već nakon prvih najava povlačenja američkih vojnika, Richard Holbrooke se žestoko usprotivio, kazavši kako će to ohrabriti secesioniste u regiji, te potkopati stabilnost regije. Holbrooke je, u polemici koju je tada vodio s Perleom, kazao da incidenti poput onog u Banjaluci, povodom stavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, pokazuju da je srpski secesionizam vitala, te će se razbuktati, ako ne bude osjećao pritisak jake vojne misije na terenu.

Nakon što je proces američkog vojnog povlačenja završen, Holbrooke će napisati da odluka o pretvaranju dotadašnje vojne misije u EUFOR nije izazvala nikakvu pažnju u Americi, pa ni u samoj Evropi, ali je predstavljala korjenitu promjenu u provođenju Daytonskog sporazuma.

OHR bez štapa

Navedena preobrazba, kaže Holbrooke (u predgovoru Cholletovoj knjizi), „stvorila je dojam da se Sjedinjene Države, kao jedina sila bezrezervno poštovana na Balkanu, počinju povlačiti i time daju ohrabrenje one koji opstruišu provođenje Daytonskog sporazuma, te ujedno slabe umjerene snage na svim stranama“.

Prije svega, oslabljen je autoritet visokog predstavnika. Pokazalo se, kako reče Holbrooke, da umjerene snage (poput današnje Trojke, ili Tihićeve SDA koje se s nostalgijom sjeća Michael Murphy) mogu pričati tiho, samo ako imaju jaku međunarodnu vojnu misiju iza sebe. Jer samo tada će i Dodik, ili bilo ko drugi iz RS također pričati tiše nego što bi volio.

Današnji EUFOR nema ni ugled, niti materijalne kapacitete da osigura stabilnost. Kada je prije nekoliko mjeseci saopćeno da će novi komandat EUFOR-a biti mađarski general, jedan bh. medij je objavio da je nekoliko članica EU, uključujući Italiju i Rumuniju, bilo zainteresirano da imenuje komandata, ali je to pravo dobila Mađarska, obavezujući se da će, u iduće tri godine, osigurati 4-5 helikoptera za ovu misiju.

Radi se o tome da je EUFOR-u bio potreban helikopter, ali da niko u cijeloj Evropskoj uniji nije htio da ga pošalje, što su Mađari, kao zemlja koja svoju vojnu opremu ne šalje Ukrajini, iskoristili kako bi de facto otkupili ovu poziciju.

Ovakav EUFOR, kojeg, kako bi rekao Holbrooke, niko na Balkanu neće poštovati, na izvjestan je način materijalna osnova Dodikovog političkog projekta. Predsjednik Republike Srpske, recimo, već duži period osporava legitimitet Christiana Schmidta, navodeći kao argument da ga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.

Dovoljno se sjetiti da je isti Dodik priznavao legimitet i odluke Christiana Schwarz-Schillinga, koji također nije bio potvrđen u Vijeću sigurnosti, ali je komandovao sa 6-7 hiljada trupa, za vrijeme svog boravka. Schmidtov problem nije, dakle, što nema UN-ov papir, već što na raspolaganju ima malobrojni i slabo opremljeni EUFOR, čije djelovanje ovisi o konsenzusa u EU, tj. volje Mađarske.

Neozbiljnosti EUFOR-a su, čini se, svjesni svi, osim bošnjačkih političara, poput Denisa Zvizdića, koji je nedavno pozvao „EUFOR ili NATO“ da rasporedi svoje trupe u Brčkom kako bi spriječili secesiju. Šta je NATO bez Amerikanaca, ako nije EUFOR? Nije Zvizdić u tom razmišljanju usamljen, jer su slične zahtjeve proteklih godina redovno ponavljali zvaničnici kako Trojke, kako i iz SDA i DF-a.

Palmer i dronovi

U romanu „Sarajevski vuk“ Matthew Palmera, bivšeg američkog izaslanika za izbornu reformu, ima scena kada Sarah Gold, agentica CIA-e, koja radi u BiH, traži od centrale u Langleyju da joj pošalju dron, pomoću kojeg bi mogla snimiti jedan aerodrom nedaleko od Bijeljine, koji navodno kontrolišu Rusi. Iz centrale joj, međutim, javljaju da joj ne mogu ustupiti nijedan od dronova, jer su svi na drugim lokacijama, poput Ukrajine i Sirije.

„Balkan je“, veli Palmer, „nekada bio najviši prioritet na međunarodnoj agendi, ali ti su dani davno prošli. Premještati opremu iz žarišta krize, kakvo je Ukrajina, u Bosnu jednostavno nije realno očekivati.“

Palmerov roman je fikcijski, ali je pisan u realističkom prosedeu. To znači da, iako je riječ o izmišljenim događajima, pripovjedač nastoji da zvuči uvjerljivo, što znači da Palmer otkriva šta je uvjerljivo, a šta nije. I zaista, teško je ne složiti se sa autorom „Sarajevskog vuka“ kada kaže da nije realno očekivati da Sjedinjene Države, u izmijenjenim geopolitičkim uslovima, raspoređuje svoje vojne kapacitete na Balkan, kao što je to bio slučaj 90-ih, kada osim rata u Jugoslaviji, skoro da nije bilo kriza za koje bi Amerikanci bili zainteresirani.

Ako znamo da čak i nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici, kako svjedoči Holbrooke, 65% američke javnosti nije podržavalo slanje američkih trupa u Bosnu, sasvim je jasno kako bi tek danas, nakon Iraka i Afganistana, sa Ukrajinom i Izraelom/Palestinom, bilo teško poslati ijednog američkog vojnika u BiH.

Svako ko je čitao sveobuhvatni izvještaj Centralne obavještajne agencije o ratu u bivšoj Jugoslaviji (Balkanska ratišta: 1991-1995), zna da je glavni zaključak te američke institucije da je ključni faktor, koji je spriječio uništenje BiH, bio u činjenici da je naša armija tokom rata uspjela mobilizirati 250 hiljada trupa. Kako veli CIA, VRS koji je imao dva i po puta manje trupa nije mogao prinuditi našu vladu da potpiše mir pod uslovima koje bi postavila RS. Ako i danas postoji toliko ili približan broj ljudi koji su se, u slučaju potrebe, spremni boriti svim sredstvima za opstanak ove države, onda ona ima budućnost. Ako ne postoji, onda nas nikakav EUFOR ne može spasiti.

Pravna analiza Dževada Mahmutovića: Zahtjev Kemala Ademovića za ocjenu ustavnosti odluke o šumskom zemljištu u varešu osuđen je na propast jer je katastrofalno napisan!

Danas su mediji objavili da je Kemal Ademović Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH podnio Ustavnom sudu, a kojim traži ocjenu ustavnosti Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene koju je donijela Vlada Federacije BiH, a koji iz onog što u mediji prenijeli vrvi zgrožen neznanjem i površnošćui autora ovog podneska, ali i mogućim lošim namjerama podnosioca Zahtjeva.

Naime, onaj ko je pisao ovaj podnesak, u samo dvije rečenice, ako su tačne onako kako su ih mediji prenijeli, pokazao je svo pravničko neznanje i amaterizam.

Mediji su prenijeli da u tom Zahtjevu piše: “u skladu sa odredbom člana III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu da usaglašavaju entitetske ustave i zakone sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine entiteti imaju obavezu provođenja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Prva rečenica govori o obavezi nižih organa vlasti da svoje normativne akte do nivoa zakona usaglašavaju sa Ustavom Bosne i Hercegovine, vjerovatno aludirajući na pravo i dužnost Ustavnog suda BiH da ocjenjuje usklađenost odredaba ustava ili zakona nekog entiteta sa Ustavom BiH. Nije jasno kako isti taj autor imajući na umu ovu rečenicu smatra da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje usklađenost odluke organa izvršne vlasti sa ustavom. U ovom smislu autor se mogao informisati i među odlukama Ustavnog suda, te shvatiti da ovaj Zahtjev nema nikakve šanse za uspjeh pred sudom. Najkraće rečeno morao bi biti odbačen, jer pitanje koje se pokreće nije u nadležnosti Ustavnog suda.

Druga rečenica citiranog teksta govori o tome da autor Zahtjeva uopšte nije upućen u ustav i materiju koja se njime reguliše. Status odluka Ustavnog suda BiH (konačnost i obaveznost) bila je regulsana odredbom člana VI/4 Ustava BiH prije donošenja Amandmana I na Ustav BiH, a koji se odnosi na nadležnost Ustavnog suda u pogledu Brčko distrikta BiH (PSBiH, broj 327/09 od 26.05.2009. godine), a kojim je rečeno da „Dosadašnji član VI.4. postaje član VI.5.“ Ovakav promašaj je nešto što bi se moglo tolerisati studentu pravnog fakulteta koji još nije položio Ustavno pravo, ali autoru podneska kojim se obraća Ustavnom sudu BiH nikako ne može biti prihvatljivo.

Kada se pokuša ući u namjere podnosioca onda je to posebna tema. Kemal Ademović, legendarni komandant odbrane BiH ovakvim podneskom i u vrijeme kada je podnešen otvara prostor za nastavak i intenziviranje napada na Ustavni sud.

Ovih dana podnesen je Zahtjev za rješavanje spora države BiH sa Vladom RS u vezi sa prodajom državne imovine na Jahorini i koji bi trebao biti prihvaćen od strane US, s druge strane podnesen je ovaj Zahtjev za ocjenu ustavnosti. Radi se o sličnom nivo pravne snage akata koje su donijele dvije entitetske vlade, o dva različita zahtjeva koja se nalaze pred Ustavnim sudom, za jedan od njih (spor) Ustavni sud BiH je nadležan, a za drugi nije nadležan, jedan se odnosi na državnu imovinu u RS, a drugi na istu tu imovinu u Federaciji BiH.

S obzirom na dosadašnji rad Ustavnog suda BiH očekivati je da bi se oba ova predmeta trebala naći na istoj Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH, i sud bi trebao zaustaviti aktivnosti na raspolaganju državnom imovinom u RS (na Jahorini) i istovremeno se proglasiti nenadležnim za razmatranje raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH.

Bit će ovo idealna prilika za sve one koji osporavaju rad Ustavnog suda BiH i što je najgore bit će u pravu, barem u opšte prihvaćenom narativu. Obzirom da Zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke vlade podnosi Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, dakle visoko pozicioniran funkcioner, funkcioner koji može koristiti izuzetne resurse u obnašanju svoje pozicije pa i u pripremanju ovakvih podnesaka u smislu konsultacije struke i nauke, što se ne može reći za podnesak koji je su mediji objavili.

Pitanje za Kemala Ademovića, legendarnog komandanta, jesi li svjestan kakav si autogol postigao? Kako ovaj tvoj potez pogoduje protivnicima Ustavnog suda i zagovaraocima njegove reforme.

Ako ovo nisi uradio namjerno konsultovat ćeš se sa onima koji znaju, posljedice koje mogu da se dogode mogu se izbjeći. Ako ostaneš pri ovakvom zahtjevu bit će jasno da je ovaj zahtjev dio nekog zakulisnog dogovora o „rješavanju pitanja Ustavnog suda BiH“.

(autor je profesor pravnih nauka na Pravnom fakultetu u Tuzli, te bivši savjetnik bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Član je SDA)

Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

U ime morala i reda

Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

“Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

Haram para

Ko će, na koncu, po

zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

Stan u Turskoj

Je li i to pitanje “morala i reda”?

Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

(radiosarajevo.ba)

Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.

Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….

IZBORNI ZAKON

“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne  intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.

Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji

Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.

“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.

Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta

Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.

  • Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
  • Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.

U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.

Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.

Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:

  1. Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
  2. Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
  3. Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
  4. Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  5. Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  6. Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
  7. Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.

USTAVNI SUD BIH

“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.

Ni EU ne traži ono što daju Čoviću i Dodiku: Pristaje li Trojka na ‘kiparski model’!?

Situacija u Bosni i Hercegovini ni nakon posjete predsjednice Evropske komisije Ursula von der Leyen, te premijera Hrvatske Andreja Plenkovića i Nizozemske Marka Ruttea nije bolja, niti je došlo do relaksacije odnosa u političkom kontekstu, a čini se, i da poruka bh. vlastima, da vrijeme curi nije urodila plodom.

Još su svi na početnim pozicijama.

Osim diplomatskog skandala u kojem Plenković nije želio doći u Predsjedništvo BiH, jer je tamo bio i Željko Komšić (gdje bi drugo bio legalno izabrani član Predsjedništva BiH), ostao je gorak okus šutnje Leyen i Ruttea na ovo neviđeno ponižavanje institucija Bosne i Hercegovine!

Također, znakovita je i druga šutnja, tačnije ignoriranje nesuvislih zahtjeva HDZ-a i SNSD-a u vezi sa Izbornim zakonom i Ustavnim sudom BiH, a što se nikako ne može vezati za put BiH ka Evropskoj uniji.

Upravo je to, danas potencirao Komšić, koji je za Radio Sarajevo kazao da je važno da građani ali i svi oni koji su politički angažovani znaju sljedeće – ni Von Der Leyen ni Rutte nisu naveli Ustavni sud i način izbora članova Predsjedništva kao uslov za napredak na evropskom putu!

„Dakle, uopće nije uzeto u obzir ono što traže HDZ i SNSD u pogledu izbora u ove dvije institucije. Dakle, sve ono što je dogovarano na posljednjem sastanku kod Dodika niko nije naveo kao nešto što je potrebno za odluku o otvaranju pregovora“, poručio je Komšić.

Trojka, pak, očito pristaje na uslove koje Dragan Čović i Milorad Dodik stavljaju na sto kao dio paketa reformi koje bi BiH otvorile put pregovora za ulazak u Evropsku uniju.
Stoga bi umjesto hvalisanja o rezultatima rada Elmedin Konaković mogao biti konstruktivan, pa partnerima Čoviću i Dodiku pojasniti, ako nisu shvatili, šta to EU traži od nas, a ne pristajati na ucjene i isporučivanje Izbornog zakona i Ustavnog suda njima, kada to ni Evropska unija ne traži!

Zato će ‘trojka’ morati artikulisati svoje djelovanje i kazati je li rade na reformama koje traži EU, ili na odobrovoljavanje Čovića i Dodika na te reforme, a što bi značilo dodatno urušavanje BiH, jaču etničku podjelu i krajnje neizvjesnu sigurnosnu situaciju.

„Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, državna služba, Frontex, Zakon o sukobu interesa, sa ili bez Zakona o sudovima on je najkontroverzniji unutar nas. Ovi zakoni nemaju nikakvu entičko-političku pozadinu. I ako ne bude povezivanja tema mi smo tu nadomak historijskog pomaka”, kazao je danas Konaković.

I ako je tako šta se onda čeka! Zna to Konaković, zato bi morao biti iskren i prema javnosti, pa kazati da Čović i Dodik ove reforme uslovaljavaju svojim neevropskim zahtjevima. Pitanje je samo zašto trojka to jasno ne razgraniči, posebno sada kada zvanični Brisel šuti o tome! Onda bismo mogli zaključiti da i njima tako odgovara da se kriju iza tobožnjih evropskih reformi, i da na tim krilima dobijemo plutajuću treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet, do kojeg su se UZP-ovci pokušali domoći u agresiji, i jaču i ‘nezavisniju’ Republiku sprsku.

Kao takvi bismo Konakoviću ušli u EU po kiparskom modelu, a građani takvo što ne žele. Uportište u ovome valja naći i u riječima Elmedina Konakovića, koji je nakon jednog povratka iz Brisela kazao da EU razmatra kako pomoći samo Federaciji BiH.

Nije tada, a ni sada jasno kazao da taj ‘kiparski model’ Bosni i Hercegovini ne odgovara. Očito neće ni reći, jer želja da pokaže kako je bolji od SDA i kako je za cijelu situaciju u BiH isključivo kriva SDA je veća od uspostavljanje jake suverene države BiH!

Jer, da je drugačije ‘trojka’ ne bi zakazivala sastanak sa svim parlamentarnim strankama u PS BiH kako bi se razgovaralo o izmjenama Ustava BiH i implementacijama presuda iz Strazbura (naravno da je i ovo umiveno nazvano, a iza se krije Čovićeva želja za ‘legitimnim’), već bi još danas usvajali FRONTEX i slične zakonske regulative koje nas vode u EU. Jer, mart je blizu, a vrijeme ističe.

I to što nas rasterećuju pričom da samo “ono što predsjednici potpišu” je dogovoreno posebno plaši, jer smo svjedoci zadnjih godinu dana kako funkcionira koalicija na državnom nivou. Kako god se obrne i okrene HDZ i SNSD pobijede!

(NAP)

Janusz Bugajski’s Washington View: Revival of the greater Serbia project

Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.

“Hrvatsko pitanje” i historijske činjenice: Herceg Bosna ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke historije

Rat vođen protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine bio je jedan i jedinstven. Opsada Sarajeva i Mostara, genocidna operacija u Srebrenici, pokolji u Ahmićima i Stupnom dolu, te rasprostranjena mreža logora od Heliodroma i Gabele pod hrvatskom, do Keraterma i Omarske pod srpskom kontrolom bili su dio jednog, jedinstvenog, pokušaja da se na ruševinama Bosne i Hercegovine konačno riješi kolokvijalno rečeno „srpsko-hrvatsko“ pitanje. I dok je srpski „projekt“, čiji je cilj bio izgradnja nove, srpske države, kao rezultat raspada Jugoslavije, bio predmet brojnih istraživanja i analiza, hrvatski projekt je potpuno nezasluženo sveden u najboljem slučaju na „saučesnički“ poduhvat, u najgorem na devijaciju i odstupanje od istorijskog kontinuiteta.

Uz srpski, postojao i hrvatski projekt, paralelan i ponekad u interakciji sa srpskim, ali nezavisan od njega, čiji je cilj bio hrvatska država u novim granicama. I hrvatski projekt se od samog početka temeljio na podjeli Bosne i Hercegovine, i uspostavi novih granica, da li Hrvatske Banovine iz 1939. godine ili novim, prilagođenim istorijskim i trenutnim političkim i vojnim okolnostima.

Važnost države kao jedinog univerzalno prihvatljivog oblika političke organizacije i preovlađujući položaj koji ima država-nacija su očigledni. Narodi imaju aspiracije da uspostave vlastite države, a priroda države-nacije diktira sklad između nacionalnih i političkih granica nacije. Istorijski, države-nacije su bile rezultat nasilne promjene postojećih granica, da li s ciljem obuhvatanja svih sunarodnika izvan postojećih granica ili  „prilagođavanja“ etničkog balansa unutar granica. Države su, stoga, često poduzimale poduhvate koje neki autori nazivaju “right sizing and right-peopling”. O´Leary definira „right-sizing“ kao “preferencije političkih agenata u centru postojećih režima da imaju ono što smatraju odgovarajućim vanjskih i unutrašnjih teritorijalnim granicama“, dok je „right-peopling“ pokušaj “eliminisanja razlika unutar postojećih granica”. O´Leary shodno tome identificira nekoliko strategija eliminisanja etničkih razlika unutar „pravih“ granica: 1. genocid, 2. progon, 3. teritorijalnu eliminaciju, putem secesije, dekolonizacije ili podjele i 4. političku homogenizaciju u formi integracije  ili asimilacije.

Ovaj analitički okvir čini se naročito korisnim u istraživanju hrvatskog državnog, odnosno državotvornog projekta tokom ratova disolucije Jugoslavije, jer se u njegovom središtu nalazi država koja je istovremeno angažovana na proširenju granica i simulatnim i paralelnim nastojanjima da promijeni etnički sadržaj unutar projiciranih granica. U tom okviru moguće je postaviti sljedećih nekoliko hipoteza: da je postojala jedinstvena politika i jedinstvo namjere i svrhe hrvatske politike u bivšoj Jugoslaviji s ciljem uspostave države u kojoj će živjeti svi Hrvati; da su Hrvatska i dijelovi BiH pod hrvatskom kontrolom funkcionisali kao jedna država u političkom, ekonomskom, vojnom i finansijskom smislu; te da je ideja takve hrvatske države evoluirala od države u kojoj su trebali da žive svi Hrvati u državu u kojoj su trebali da žive samo Hrvati; i konačno, da se od samog početka uspostavljanje takve države oslanjalo na nasilno i fizičko uklanjanje nehrvata.

Ideja podjele Bosne i Hercegovine ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa. Podjela Bosne i Hercegovine dolazi iz glavnog toka hrvatske političke istorije i tradicije i imala je centralno mjesto u okviru rješavanja „hrvatskog pitanja“ u obje Jugoslavije. Hrvatski projekat u Bosni i Hercegovini proizlazio je iz nekoliko različitih struja hrvatske nacionalne ideologije koje su se početkom devedesetih godina stjecale u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vodećoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj i dijelu hrvatskog stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini. Različita ideološka strujanja unutar hrvatske nacionalne ideologije evoluirala su tokom devedesetih godina u tuđmanizam, „operativnu ideologiju“ hrvatske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.

Hrvatski nacionalizam, ali ni hrvatsku političku jednačinu u Bosni i Hercegovini nije moguće razumjeti bez objašnjenja i razumijevanja važnosti koju mit o „predziđu kršćanstva“ ima u hrvatskom nacionalnom identitetu i narativu. Antemurale mit, kako navodi Pal Kolsto, dolazi u mnogo oblika: kao antemurale Christianitatis, „predstraže Evrope“, „branitelja kapije“, „nositelja istinske civilizacije“, itd10. Antemurale mit funkcioniše kao mehanizam definisanja granica, ali njegova logika razlikuje se od drugih nacionalnih mitova; razlike prema jednom (ili više) susjeda se ističu izvanih svih proporcija, dok se granice u drugim pravcima ublažavaju:

„Murus ili ‘zid’ je, naravno ultimativna metafora granice, posljednja linija odbrane kosmosa ili poretka, protiv snaga haosa ili nereda. Antemurale mit, stoga ističe ne samo da je grupa integralni dio istinske civilizacije, nego da predstavlja njenu najdalju predstražu. Pošto je ovaj ‘zid’ iznova i iznova izložen napadima mračnih snaga s druge strane, grupa je izabrana božanskim proviđenjem da se žrtvuje za spas veće civilizacije kojoj pripada. U ovoj martirološkoj verziji, antemurale mit stiče mesijanske prizvuke: nacija se vidi kao kolektivni Krist koji daje život za druge“.

Antemurale Christianitatis kao pojam ima dublje korijene, ali je u Hrvatskoj postao naročito važan krajem 15. vijeka u kontekstu brojnih poraza pred snagama osmanskog carstva koje je bilo u ekspanziji. Prva pouzdana upotreba antemurale Christianitatis u vezi sa Hrvatskom odnosi se na hrvatski zahtjev za pomoć upućen „sjednici njemačkoga državnoga sabora u rujnu 1522. u Nürnbergu“, kada knez Bernardin Frankopan podsjeća da je “Hrvatska štit i vrata kršćanstva”, a naredne godine, u julu 1523. godine ista karakterizacija se nalazi u pismu papi Adrijanu VI. Snaga mita o predziđu bila je takva da su se prema riječima Ive Žanića, „na konceptu predziđa utemeljile moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kršćanskog ratnika ‘za krst časni i slobodu zlatnu’“, dok je „među sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na čelu preporoda dobila u nasljeđe od hrvatskog plemstva bilo i opće uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, uključivši koncept predziđa kršćanstva“.

Međutim, kao što je slučaj i sa orijentalizmom kako ga je definisao Edward Said – kao „tradiciju misli, imaginarija i rječnika“16 – „predziđe kršćanstva“, nije samo politička, nego i kulturna činjenica. Događaj koji je u hrvatskom nacionalnom narativu upamćen kao katastrofa „koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj južne, ali i čitave Hrvatske“, direktno je vezan za Bosnu i Hercegovinu. U velikom porazu hrvatske vojske devetog septembra 1493. nastradao je cvijet hrvatske aristokratije u borbi protiv snaga Hadum Jakub-paše koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda sa teritorije današnje Slovenije. Bitka je ubrzo postala predmet kako narodne, tako i „visoke“ poezije i postepeno dio hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Uspomena na Bitku na Krbavi sastavni je dio razvoja cijelog književnog žanra u 16. stoljeću, prikladno nazvanog antiturcica, koji iako nije ekskluzivno hrvatska kategorija u Hrvatskoj ima osobenosti koje su „rezultat zabrinutosti osmanlijskom opasnošću“.

Antemurale Christianitatis i vlastiti „orijentalizam“ imali su odlučujući uticaj na mjesto koje će Bosna i Hercegovina, a potom i njeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo imati u hrvatskoj nacionalnoj naraciji. Prva vizija hrvatskog nacionalnog prostora, koja se pojavljuje tek krajem 17. i početkom 18. vijeka uključivala je cijelu ili barem velike dijelove Bosne i Hercegovine i temeljila se na konstrukciji muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog „drugog“.

Najvažnija ličnost među hrvatskim nacionalnim ideolozima u 19. vijeku bio je bez sumnje Ante Starčević, koji je zajedno sa Eugenom Kvaternikom formulisao hrvatsku nacionalnu ideologiju koja je u potpunosti negirala ilirstvo, odnosno jugoslovenstvo koje su prije svega zagovarali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Kvaternikova vizija Hrvatske je originalno obuhvatala prostor od Alpa do Drine, dok je Starčević granicu pomjerio još dalje na istok, do Timoka; njegov uticaj, prema riječima Ive Banca, bio je naročito veliki među studentima i mladim intelektualcima, dok su „prve generacije hrvatskih političkih lidera u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini formirane uveliko po njegovom kalupu“. Kvaternikova i Starčevićeva ideologija, poznata kao „pravaštvo“ – u temeljima njihove ideologije bila je ideja istorijskog prava – imala je, u tradiciji ideja Francuske revolucije tri karakteristike: 1. država-nacija je jedini legitimni oblik političke organizacije, 2. vjera u misiju vlastite nacije, te 3. slika Hrvata kao predziđa kršćanstva.

Istovremeno, „Starčevićeva koncepcija da su južni Slaveni Hrvati morala je u nj pobuditi i novi stav prema islamu, pogotovo prema muslimanskom plemstvu u Bosni i Hercegovini“; dijelom i zbog antipatija prema Austriji, Starčević je prvi ideolog koji odbacuje uvriježeni stav o islamu kao neprijatelju kršćanstva, a samim tim i Hrvata. Starčevićeva kooptacija muslimanskog stanovništva u BiH temelji se na vlastitom uvjerenju da je riječ o „najčistijim Hrvatima“, nezatrovanim austrijskom okupacijom: „U Bosni žive strana našeg najčistiega, najnepokvareniega naroda, koi lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega“. Starčević je drugdje tvrdio da „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom nemaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima“, te upućivao da „Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjišem hrvatske slave i veličine“.

Fokalna tačka pravaške ideologije, kako kaže Mirjana Gross, bila je „teza da hrvatska nacija ima pravo na vlastitu, nezavisnu državu izvan habsburške monarhije utemeljenu na političkoj i zakonskoj tradiciji srednjevjekovne hrvatske države“; Kvaternik je pravo na Bosnu i Hercegovinu obrazložio teorijom „prvobitne stečevine“, izvodeći iz nje i nacionalnu pripadnost tamošnjeg stanovništva.

Mjesto BiH i njenih muslimana u hrvatskom nacionalnom narativu bez sumnje je definisano u kontekstu međusobne borbe hrvatskog i srpskog nacionalnog – i nacionalističkog tabora – u devetnaestom vijeku za pridobijanje muslimana kao potencijalnih sunarodnika. I pored toga što je pravaštvo danas lako otpisati kao marginalni i desničarski fenomen, ne smije se izgubiti iz vida da je riječ o jednom od dva glavna pravca u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji u devetnaestom vijeku. Mirjana Gross navodi da je istorijski gledano pravaštvo jedan od pet „kompletnih ideoloških sistema kod Hrvata“: „Ilirizam, jugoslovenstvo (između ilirizma i moderne); ideologija Stranke prava (u originalnom obliku); ideologija seljačkog pokreta pod vođstvom braće Radić; i ideologija socijaldemokratije“.

Važnost pravaštva leži u tome što je formulisalo ideološki i politički okvir za kooptaciju muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvatska „zamišljena zajednica“ je i ranije uključivala dijelove ili cjelinu teritorija BiH; sa Starčevićem, odnosno pravaškom ideologijom, zajednica se prvi proteže na njeno muslimansko stanovništvo i, izuzmu li se hrvatska socijaldemokratska ideologija i tradicija na jednoj i klerikalna na drugoj strani, taj stav ostaće zajednički svim strujama unutar hrvatske nacionalne ideologije kroz dva svjetska rata, sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka.

Krajnji cilj i rezultat tuđmanizma kao ideologije i kao političke prakse bila je Herceg-Bosna: to, naime, nije bio izraz autentične volje bosanskih Hrvata, nego instrument provedbe hegemonističke politike rukovodstva hrvatske države.  Svaka pojedinačna konceptualizacija rješavanja „hrvatskog pitanja“ kako u austrougarskoj, tako i u jugoslovenskoj monarhiji uključivala je pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

Herceg Bosna u tom smislu nije devijacija i ne odstupa od glavnog toka hrvatske političke istorije. Štaviše, u njoj se stiče nekoliko različitih, ali vrlo važnih struja glavnog toka hrvatskog nacionalnog programa. Ideologija na kojoj se temeljila Herceg Bosna, a njena nedvojbena glavna pogonska i ideološka snaga bio je predsjednik hrvatske države, nalazi se na mjestu susreta svih najvažnijih vrela hrvatske nacionalne misli.

Hrvatski rat počeo je malo nakon srbijanskog i srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine. Hrvatska je i u onoj mjeri u kojoj je to inicijalno bila za nezavisnost Bosne i Hercegovine bila zainteresovana isključivo sa ciljem da prenese rat na njenu teritoriju.

Hrvatska je putem Herceg Bosne primjenjivala mjere koje su nedvojbene bile zločinačke u karakteru, odnosno oslanjala se na zločin kao temeljnu politiku ostvarenja Banovine Hrvatske: masovno ubijanje, internaciju civilnog stanovništva, mučenje, korištenje zarobljenika za prisilni rad i obavljanje radova na frontu, korištenje tzv. živog štita, silovanje.

Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bosanskohercegovačka teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: „Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku“. Tamo u ovom slučaju znači u Bosni i Hercegovini.

Izgradnja Herceg Bosne bila je inkrementalna. Umjesto jednog brutalnog i opšteg napada, strategije koju je izabrao srpski projekt u Bosni i Hercegovini, hrvatski projekt je izabrao strategiju inkrementalnog podizanja nivoa nasilja. U javnoj i opšteprihvaćenoj percepciji, zvanični početak hrvatske agresije se veže za početak maja 1993. i uistinu brutalni napad hrvatskih snaga na Mostar.

Istina je, međutim, da su do tada hrvatske snage napale u Prozoru, čemu je uslijedila internacija i brutalna deportacija muslimanskog stanovništva praćena silovanjima i ubijanjima, u Gornjem Vakufu je eskalacija trajala od januara do aprila, zločin u Ahmićima počinjen je polovinom aprila, dok je napad na Mostar počeo tek u maju 1993. Bila je to puzajuća agresija. Uzrok sukoba prije proljeća 1993. bio je nelegalno, a gdje je bilo potrebno i nasilno preuzimanje vlasti; puzajućoj agresiji prethodio je puzajući puč čiji je glavni instrument u okviru hrvatskog projekta u BiH bila Hrvatska demokratska zajednica.

Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicipi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.

Tuđman, i ostatak rukovodstva Republike Hrvatske, je za razliku od potpisnika dokumenta bio svjestan štete koju bi pretprila u slučaju tako otvorenog nasrtaja na BiH, čime bi između ostalo nesumnjivo oslabila vlastiti ionako ranjiv međunarodni položaj u tom trenutku. Ali, nema nikakve sumnje da je hrvatsko rukovodstvo dijelilo njihovu namjeru i cilj. Tuđman je na već u ljeto 1991. na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske, u junu 1991. artikulisao stav da je podjela Bosne i Hercegovine, odnosno pripajanje dijelova bosanskohercegovačke teritorije jedan od ciljeva hrvatske nezavisnosti.„Ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.“

 

Na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, u decembru 1991., Tuđman je iznio viđenje da je nestanak Bosne i Hercegovine hrvatski državni imperativ:

„Da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod to je sva povijest pokazala. Prije svega, ona je nastala kolonijalnim osvajanjem jedne azijske sile, gospodo, ne zaboravimo to, od 15. od 18. stoljeća na štetu hrvatskog naroda, na štetu hrvatskog teritorija. Sve te kolonijalne tvorbe su pale u povijesti i u Aziji i u Africi. Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi, samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u obrambenom itd…“

Trideset godina kasnije, ponovo smo na početku.

(autor teksta Emir Suljagić je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

Kolumna Vildane Selimbegović: Smrt fašizmu, sloboda Ukrajini

Cijeli svijet broji dane ruske agresije na Ukrajinu, danas je devetnaesti, a analitičari upozoravaju kako je rat tek na početku. Evropa je sve glasnija i jedinstvenija, jedino Balkan nudi ekskluzivne vijesti: prošle subote – vjerovali ili ne – na planeti je samo u Banjoj Luci održan skup podrške Rusiji. Organizirali su ga Noćni vukovi, skupina terorista koji se predstavljaju kao moto-klub, najpoznatiji po tome što ih Vladimir Putin zove “svojom braćom”. Bosni i Hercegovini Noćni lvukovi su već godinama sinonim za sijanje straha, svako malo se pojave da prenesu poruke poput onih iz 2018, s turneje nazvane “Ruski Balkan”.

Poruka iz Tuzle

O kakvoj se ekipi radi, najbolje ilustrira podatak da ih je još Barack Obama, za vrijeme predsjedničkog mandata u Bijeloj kući, stavio na crnu američku listu, a onda je Milorad Dodik, danas član Predsjedništva BiH, kao predsjednik Republike Srpske njihovog vođu znakovita nadimka Hirurg odlikovao entitetskim Ordenom časti sa zlatnim zracima. Šta im je još dao, ne zna se, no javnost je 2014. slavodobitno obaviještena da su oni njemu poklonili prsluk i džemper sa grbom RS-a i svojim simbolom. Biće da su pokloni razmjenjivani i ovom prilikom, Dodiku je u subotu bio rođendan, no njegova je partija smatrala mnogo važnijim saopćiti na službenom Twitter nalogu kako su lider SNSD-a i Ratko Mladić, ratni zločinac doživotno smješten iza rešetaka zbog genocida i zla kojim je komandovao devedesetih, razmijenili čestitke, s obzirom na to da su rođeni istog dana. Mnogo važnijim se pak doima podatak da “Skup podrške bratskoj Rusiji” nije baš izmamio puno Banjalučana, tek je nekoliko stotina imalo potrebu poručiti kako je njihov zaštitnik Rusija sa Putinom.

Istoga dana, nekako u isto vrijeme, stotine hiljada Evropljana izašle su na svoje gradske trgove dajući potporu Ukrajini. Samo u Francuskoj oko 40.000 ljudi, među njima 16.000 Parižana, prosvjedovalo je osuđujući rusku invaziju: skupovi su održani na inicijativu Eurocitiesa, evropske mreže gradova, koja je pozvala sve gradove – bez obzira na to da li su članovi mreže ili ne – da se pridruže. Odazvalo se više od stotinu gradova, a centralni skup je održan u italijanskoj Firenci, čiji je gradonačelnik Dario Nardella ujedno i predsjednik Eurocitiesa. Na glavnom trgu u Firenci bilo je 20.000 ljudi, kojima su se videoporukama obratili gradonačelnici Varšave, Atine, Edinburgha, Marseillea, Madrida… ali i predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola. Ova malteška političarka je nedavno izabrana, nakon što je na liderskoj poziciji smrt zatekla italijanskog političara, nekada novinara, Davida Sassolija, čija se ostavština također pominjala. No, centralna ličnost skupa bio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čije je obraćanje emitirano i na brojnim drugim trgovima gdje su održavani protesti. Podsjećajući da je u njegovoj zemlji od početka ruske invazije ubijeno 79 djece, on je kazao kako Evropa to ne smije zaboraviti i zatražio još oštrije sankcije za Rusiju i uvođenje zone zabrane letova nad Ukrajinom. “Bombe padaju čak i na crkve i trgove kao što je vaš”, upozorio je ukrajinski predsjednik, govoreći o sistemskim granatiranjima koja svakodnevno trpe ukrajinske škole, bolnice, stambene četvrti.

U Firenci se spominjala i Bosna i Hercegovina, jer se naša Tuzla pridružila ovoj inicijativi, pa je gradonačelnik Jasmin Imamović o tome obavijestio gradonačelnika bratskog grada Bologne Mattea Leporu koji se pak u svom govoru, nimalo slučajno, prisjetio žrtava fašizma u Drugom svjetskom ratu: osvrnuo se, naime, na jedan od najvećih nacističkih ratnih zločina počinjenih na tlu Italije, u gradiću Marzabotto nadomak Bolonje, kada je ubijeno više od 770 civila, među kojima je bilo skoro 200 djece mlađe od 12 godina. Lepora je ovako poentirao: “Prije nekoliko godina predsjednik Sassoli je, sjećajući se masakra civila u Marzabottou, rekao – ovdje je rođena Evropa. Ja kažem: ne, Evropa još nije rođena. Evropa još nije rođena ako nismo u stanju da se ujedinimo danas pred invazijom na ovu veliku zemlju, Ukrajinu. Evropa još nije rođena ni kada govorimo o Srebrenici, gdje su ubijene hiljade ljudi. Želim pozdraviti gradonačelnika Tuzle koji se pridružio našoj inicijativi i napisao mi da će se danas i u Tuzli, na njihovom trgu, okupiti ljudi u znak sjećanja na slobodu”. I, zaista, više hiljada Tuzlaka okupilo se na Trgu slobode da pošalju poruke mira i osude agresiju na Ukrajinu. Organizatori skupa, uz Grad Tuzlu, bili su i Forum građana Tuzla i Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, a sam gradonačelnik Imamović je priznao koliko bolnih sjećanja ratne slike iz Ukrajine bude u Bosancima i Hercegovcima. Ali i poručio da nema razloga za strah, duboko uvjeren da će nikad jedinstvenija Evropa i SAD suzbiti i ambicije za separatizmom već deklariranih Putinovih marioneta u našoj zemlji.

(Ne)naučene lekcije 

Živa je istina da se strah od rata uvlači u domaće kosti. Kao što je i bjelodano jasno da se sudbina svijeta odlučuje u Ukrajini. I da upravo zato niko nema pravo na šutnju. Ako je ovo novosvjetsko jedinstvo osude ruske agresije na Ukrajinu istovremeno i put ka konačnom vraćanju stvarnim demokratskim i ljudskim principima, nade ima mnogo više nego se to u ovom času doima. Ukoliko se pak nastavi sa politikama dvostrukih aršina, loše nam se svima piše. Govorim naravno o (ne)naučenim lekcijama iz balkanskih ratova devedesetih i stradanju Bosne i Hercegovine, iskustvima za koje je Evropa već decenijama institucionalno i gluha i nijema. Utoliko je važnija poruka gradonačelnika Bolonje i njegovo prisjećanje na Srebrenicu, ali i na teška iskustva iz Drugog svjetskog rata. Ako smo išta naučili u onim godinama opsade Sarajeva, Bihaća, Goražda, Mostara… ali i Dubrovnika i Vukovara, jeste razlika između dobra i zla. Provoditelji zla su i u našim ratovima, jednako kao i danas u Ukrajini, opravdanja pronalazili skrivajući se iza nacije i vjere, s ciljem denacifikacije, kako to zove Putin, ili pak etničkog čišćenja kako je to kvalificirao Sud u Haagu u našem slučaju. Novinari su to i tada kao i danas zvali fašizmom, a institucionalna Evropa pronalazila načine da izmigolji od kvalifikacija, zaboravljajući pritom koliko se i sama udaljava od antifašizma, one iskonske i najveće vrijednosti za koju su se izborili pobjednici u Drugom svjetskom ratu. Ne tražim alibi za balkanske autoritarce, daleko bilo, ali njihovo današnje ponašanje dobrim je dijelom utemeljeno i rasplamsano na takvim odnosima civiliziranog Zapada. Što je Rusija koristila i koristi, ne samo za destabilizaciju Balkana već i za invaziju koju uživo pratimo. Ako je, kažem opet, novojedinstveni svijet konačno shvatio da se strmoglavo počeo urušavati onoga časa kada se odrekao antifašizma, nade zaista ima. U to ime: smrt fašizmu, sloboda Ukrajini!

(Oslobodjenje.ba)

Šta, u suštini, predviđa Sporazum osmorke i HDZ-a: Asimetričan izbor članova Predsjedništva, treći RTV kanal, osnivanje vrhovnog suda BiH …

Lider HDZ-a BiH Dragan Čović nije potpisnik Briselskog sporazuma. Ali to nije spriječilo lidere osam političkih partija iz Sarajeva da u Sporazum o koaliciji koju će potpisati sa HDZ-om ugrade – “Briselski sporazum”.

“Hitno provođenje Briselskog sporazuma od 12. juna 2022. godine, najkasnije u roku 6 mjeseci od uspostave vlasti na svim razinama, što uključuje provođenje ograničenih ustavnih reformi, usvajanje izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u skladu sa presudama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava, te primjenu ostalih načela i elemenata predmetnog sporazuma”, navedeno je u jednoj od tačaka Sporazuma kojeg će potpisati lider HDZ-a, SDP-a, NiP-a, NES-a, PDA, BHI Fuada Kasumovića, NS, SBiH i ZNG.

Dakle, koalicijski partneri se obavezuju da će provesti “ograničene ustavne reforme”, te izmijeniti Izborni zakon.

Večernji list pojašnjava da će te izmjene značiti da “nema više preglasavanja hrvatskog naroda” u Domu naroda i Predsjedništvu BiH.

O čemu se, zapravo, radi?

Da bi bio izmijenjen Ustav BiH, odnosno, da bi bile provedene presude iz Strazbura, potrebna je dvotrećinska većina u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Osmorka zajedno sa SNSD-om i HDZ-om ima 24 zastupnika. Za djelimičnu promjenu Ustava BiH potrebni su glasovi 28 zastupnika, a eventualna vladajuća koalicija okupljena oko Osmorke i HDZ-a bi imala četiri ruke manje.

Dalje, Milorad Dodik je kazao da on nije spreman podržati izmjene Ustava tako da bi se član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske birao indirektno. Lider SDP-a BiH kaže da je on spreman za izbor članova Predsjedništva BiH kroz Dom naroda PS BiH. To, opet, znači, da bi u pitanju bila asimetrična rješenja. Dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bi bila birana kroz Dom naroda, dok bi član Predsjedništva BiH iz RS bio biran direktno. Čak i ako bi Elmedin Konaković podržao asimetrično rješenje, teško je očekivati da to urade SDP, Naša stranka i NES. To znači da je ova tačka Sporazuma faktički – neprovodiva. Pod uslovom da sve partije iz Osmorke ne pristanu na asimetričan način izbora članova Predsjedništva.

“Modernizacija Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim obavezama i potrebama države Bosne i Hercegovine”, navedeno je u jednoj od tačaka Sporazuma.

Za modernizaciju Oružanih snaga BiH nužno je povećati budžet Oružanim snagama BiH. Čak i ako bi ministar finansija BiH bio iz neke od stranaka Osmorke, to bi značilo da za povećanje budžeta Oružanim snagama BiH mora glasati i SNSD. Sa četiri SNSD-ova delegata u Domu naroda PS BiH Milorad Dodik bi držao ključ povećanja budžeta za Oružane snage i modernizaciju vojske po NATO standardima. Realnost ili zabluda?

“Reorganiziranje pravosudnih institucija uz usvajanje nužnih reformskih zakona u skladu s preporukama Evropske unije, te nastavak usklađivanja s evropskom pravnom stečevinom s ciljem povećanja pravne sigurnosti svih stanovnika Bosne i Hercegovine”, piše u jednoj od tačaka Sporazuma.

Za reorganizaciju pravosudnih institucija, nužna je izmjena Zakona o Sudu BiH. Ukoliko se žele ispoštovati evropski standardi, BiH bi morala osnovati vrhovni ili apelacioni sud na nivou države. No, zvaničnici Republike Srpske se osnivanju tog suda protive protekle dvije decenije, odnosno, od osnivanja Suda BiH.

“Reforma cjelokupnoga javnog RTV sistema Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom”, glasi posljednja tačka Sporazuma.

Kako se može vidjeti, reformisanje Radio-televizije Republike Srpske nije predviđeno, dok se planira reforma RTV Federacije BiH “u skladu sa ustavom”.

Šta to znači u praksi?

U Ustavu Federacije BiH sistem “javnog informisanja” pominje se u članu 17a i to u dijelu koji se odnosi na “vitalni nacionalni interes”.

“Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definirani na slijedeći način: 1) ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti, 2) identitet jednog konstitutivnog naroda; 3) ustavni amandmani; 4) organizacija organa javne vlasti; 5) jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka; 6) obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe; 7) teritorijalna organizacija;  8) sistem javnog informisanja”, piše u Ustavu FBiH.

Dakle, u skladu sa Ustavom FBiH, HDZ bi mogao tražiti osnivanje kanala na hrvatskom jeziku. No, i za to je potrebno mijenjati Zakon o RTV FBIH. Ovaj Zakon se mijenja u Parlamentu Federacije BiH. Da li potpis na ovom Sporazumu znači da su političke partije iz Sarajeva spremne izglasati osnivanje takozvanog – “trećeg kanala” koji bi bio finansiran kroz sistem rtv takse na nivou Federacije BiH.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...