Nijedna od osam stranaka osmorke (SDP BiH, NIP, Naša stranka, NES, Stranka za BiH, PDA, BHI Fuad Kasumović, Za nove generacije) nije se oglasila niti reagirala na najavu da će parada povodom neustavnog 9. januara i dana RS biti održana u Istočnom Sarajevu, kao ni na izjave Milorada Dodika, čelnika SNSD-a s kojim je potpisan koalicioni sporazum, u subotu u Beogradu da su Srbi okupljeni oko Srbije kao matične države i Republike Srpske kao države srpskog naroda na prostoru BiH.
Muk, šutnja, ignorisanje od onih koji bi sa Dodikom da prave vlast. S druge strane tvrde da su patriote i da im to niko ne može osporiti, ali na Dodikovo ponižavanje i njih i države nemaju šta reći.
Tezu o „pomirljivom Dodiku“ prvi je u javni prostor ubacio predsjednik SDP-a Nermin Nikšić koji je kazao da ga je Dodik u nedavnom razgovoru podsjetio na starog Dodika od prije 10-15 godina.
I Nikšić je naprasno ostao bez teksta na najnovije Dodikove istupe.
Komentar nema ni Elmedin Konaković koji svoj odlazak u Aleksandrovac na košarkašku utakmicu zajedno s Dodikom pokušava predstaviti kao normalnu stvar. I nije problem otići na utakmicu, problem je što se politika i sudbina države dogovara na parketu, a ne u državnim institucijama.
Ni iz Naše stranke ni glasa o Dodikovom negiranju države. Iako su tvrdili kako s SNSD-om „neće ni u snu“ pa makar i ostali bez vlasti, čini se da je pozicija u Vijeću ministara BiH ipak važnija od principa.
S obzirom na otvoren poziv vlasti Istočnog Sarajeva da im se na paradi 9. januara pridruže komšije iz Sarajeva, ne treba biti iznenađen ako zaista i vidimo neke od koalicionih partnera iza Dodikovih leđa. Ovog januara to su bili osuđeni ratni zločinci, a naredne ko zna.
Dodikov negativni stav prema kandidatskom statusu koji je BiH odobren 15. decembra kada je i potpisan sporazum o formiranju državne vlasti, također nikome nije sporan.
Predsjednik SNSD-a tvrdi kako Evropa želi ovladati suverenitetom BIH i da će to značiti odricanje od „svog identiteta“.
A to što identitet Bošnjaka upravo on negira, svodi ih na vjersku skupinu i naziva muslimanima, čini sve da oslabi državu BiH, a jača entitet kojim upravlja, i to je za koalicione partnere uredu.
I pored svega Nikšić, Konaković i saradnici-analitičari tvrde da je Dodik promijenio retoriku i da se vidi pozitivna promjena!
Jedina promjena koja se na Dodiku vidi je zadovoljstvo jer je dobio sve što je tražio. Pitanja državne imovine, Ustavnog suda BiH, NATO-a stavljena su sa strane, a dobio je sagovornike za zajedničke energetske projekte, kadroviranje po želji počevši od OSA-e, smjenu CIK-a…
Ono što je osmorka stavila sa strane za Dodika je i dalje aktuelno pa tako poručuje da će se NATO put BiH usklađivati sa Srbijom, insistira da se iz Ustavnog suda BiH uklone stranci kao i da se reformišu Sud BiH i Tužilaštvo BiH, zatvori OHR…
Brzo je u zaborav pao Dodikov prijenos nadležnosti, prijetnje kasarnama Oružanih snaga da će im isključiti vodu i struju, osnivanje entitetske agencije za lijekove, entitetskog VSTV-a…
Sve je to izgleda poravnao susret u Aleksandrovcu i Istočnom Sarajevu.
Čak i ako je Drugostepena disciplinska komisija razriješila Gordanu Tadić, ona će ostati glavna tužiteljica Tužilaštva BiH najmanje do kraja oktobra. A možda i duže, jer bi, zbog odugovlačenja ovog disciplinskog postupka i bojažljivosti predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, krajem oktobra mogla biti “izgubljena” većina koja podržava smjenu glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. Evo detalja i mogućih ishoda.
Ukratko, Drugostepena disciplinska komisija VSTV-a donijela je u četvrtak odluku po žalbi Gordane Tadić. Ukoliko je žalba odbijena, to znači da je potvrđena odluka Prvostepene disciplinske komisije kojom je Tadićeva razriješena dužnosti glavne tužiteljice. Postoji mogućnost i da je Drugostepena komisija utvrdila odgovornost Gordane Tadić i “umanjila” ranije izrečenu sankciju ili da je u potpunosti odbijena tužba Ureda disciplinskog tužioca. Ova posljednja opcija je najmanje izgledna, ali ako je Drugostepena disciplinska komisija “oslobodila” Gordanu Tadić, to bi značilo da je disciplinski postupak protiv nje pravosnažno okončan. No, ukoliko je utvrđena odgovornost, bez obzira na sankciju Drugostepene komisije, u ovom bi slučaju konačnu odluku donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Pod uslovom da bi imalo kvorum za odlučivanje.
Krećemo od pretpostavke da je Drugostepena komisija VSTV-a utvrdila disciplinsku odgovornost Gordane Tadić. I bez obzira na sankciju, i ona i Ured disciplinskog tužioca sada imaju pravo žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću koje bi trebalo odlučiti da li je izrečena sankcija adekvatna. VSTV više ne može ulaziti u meritum. Odgovornost Gordane Tadić, bude li odbijena njena žalba ili djelimično prihvaćena, pravosnažno je utvrđena i VSTV bi mogao preispitivati samo izrečenu sankciju.
S obzirom na to da pismena odluka još uvijek nije dostavljena strankama u postupku (Gordani Tadić i Uredu disciplinskog tužioca), još nisu počeli teći rokovi za žalbu. Prema Poslovniku VSTV-a, član 102, stav 7, “odluke Drugostepene disciplinske komisije stavljaju se na raspolaganje strankama u prostorijama Vijeća u roku od 15 dana od dana donošenja. Danom stavljanja na raspolaganje odluke u prostorijama Vijeća smatra se da je izvršeno dostavljanje odluke strankama”.
“Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini u pismenoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja. Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere”, navedeno je u članu 103 Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Nakon što se uloži žalba, predsjednik VSTV-a imenuje izvjestioca koji mora biti član Vijeća, a koji ranije nije učestvovao u odlučivanju u istom predmetu. Izvjestilac, potom, izlaže predmet Vijeću koje može odbaciti žalbu, potom je odbiti kao neosnovanu ili prihvatiti žalbu, pa preinačiti izrečenu sankciju.
Evo šta to znači u praksi u predmetu protiv Gordane Tadić. Odluka Drugostepenog vijeća kojom je, pretpostavljamo, utvrđena njena odgovornost, donesena je u četvrtak, 16. septembra. Krajnji rok do kojeg bi odluka morala biti izrađena i dostavljena strankama u postupku je 1. oktobar. Odluka će vjerovatno biti dostavljena ranije, ali ovo je krajnji rok. Nakon što odluka bude dostavljena, Gordana Tadić ima rok od osam dana da se žali. Ako budemo gledali krajnje rokove, to bi moralo biti najkasnije do 9. oktobra. Tek nakon toga predsjednik VSTV-a može imenovati izvjestioce. Tu je bitno naglasiti da izvjestioci ne mogu biti predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija, zatim potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović (bila članica Prvostepene disciplinske komisije), potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović (izuzela se iz postupanja jer dolazi iz Tužilaštva BiH), članica VSTV-a Željka Radović (mora se izuzeti jer joj je kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH), Slavo Lakić (bio član Drugostepene komisije), Sanin Bogunić (član Drugostepene komisije), Mustafa Šabić (član Drugostepene komisije). Dakle, sedam članova VSTV-a ne može biti izvjestilac u trećem stepenu. Ali evo ko može: Lejla Hadžić, Aleksandra Obradović, Jadranka Stanišić, Duška Bogojević, Davor Martinović, Srđan Forca, Amila Kunosić i Snježana Petković.
Prema Okvirnom planu sjednica VSTV-a za 2021. godinu, naredna sjednica Vijeća bi trebala biti održana 29. i 30. septembra. S obzirom na to da Odluka u predmetu protiv Gordane Tadić još nije napisana i dostavljena strankama u postupku, teško je očekivati da do 29. septembra bude pripremljen materijal za “treći stepen”. To znači da će žalba Gordane Tadić na drugostepenu odluku (pod uslovom da je utvrđena njena odgovornost) biti razmatrana na sjednici VSTV-a zakazanoj za 20. i 21. oktobar. Što, opet, znači da će funkciju glavne državne tužiteljice još najmanje mjesec dana obavljati Gordana Tadić. A zašto je to bitno, objasnit ćemo kasnije.
Privremeno udaljenje, odnosno suspenzija više nije moguća u ovom slučaju. Naime, prema Zakonu o VSTV-u, član 79, samo Prvostepena disciplinska komisija može suspendovati nosioca pravosudne funkcije do okončanja disciplinskog postupka. Kako je Prvostepena komisija u slučaju Gordane Tadić “propustila” donijeti odluku o privremenom udaljenju ili suspenziji, Tadićeva će funkciju obavljati sve dok i treći stepen, odnosno VSTV, ne donese konačnu odluku.
A sada da vidimo koje su sve moguće opcije u VSTV-u. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Da bi sjednica bila održana, sjednici, prema Zakonu o VSTV-u, član 14, mora prisustvovati najmanje jedanaest članova VSTV-a.
Tu dolazimo do prvog mogućeg problema. Krajem septembra, Mahmutu Švraki ističe mandat u VSTV-u. On je bio predstavnik Republičkog tužilaštva Republike Srpske. Umjesto njega, u VSTV ulazi republička tužiteljica Snježana Petković, koja će s radom početi na oktobarskoj sjednici, na kojoj bi trebao biti razmatran slučaj Gordane Tadić. Osim Petkovićeve, sa teritorije RS-a u VSTV-u su još i Duška Bogojević, Željka Radović, Jadranka Stanišić i Srđan Forca. Budu li se svi oni “pridržavali” zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske i bojkotovali sjednicu VSTV-a, kvoruma neće biti. Da je slučaj Gordane Tadić razmatran na sjednici VSTV-a zakazanoj za septembar, kvoruma bi, izvjesno je, bilo, jer bi bilo teško očekivati da Mahmut Švraka bojkotuje rad Vijeća. Ali “izbacivanje” Švrake iz igre je direktna krivica predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije koji je prvo imenovao Mahmuta Švraku za člana Drugostepene disciplinske komisije, da bi se, nakon tri teksta u medijima, sedam dana kasnije “sjetio” da Švraki “uskoro ističe mandat” i da ne može uraditi posao do kraja.
Sada ćemo razmotriti mogućnosti VSTV-a kada bi svi članovi Vijeća došli na oktobarsku sjednicu. Kvorum bi, dakle, postojao, ali slučaj Gordane Tadić bi moglo razmatrati samo trinaest članova VSTV-a jer bi se potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović i članica Vijeća Željka Radović morale izuzeti. Većina bi u tom slučaju bila sedam glasova. A da li postoji? Kadrovi bliski HDZ-u i Milanu Tegeltiji teško da će glasati za smjenu Gordane Tadić. Ukoliko ne bude nekih promjena, Gordana Tadić bi mogla računati na glasove Jadranke Stanišić, Srđana Force, Snježane Petković, Duške Bogojević, Aleksandre Obradović i Davora Martinovića. U pitanju je, dakle, šest glasova. No, većina je, rekosmo, sedam. Ako bi svih drugih sedam članova Vijeća glasalo za smjenu Gordane Tadić, ona više ne bi bila glavna tužiteljica. Čak i ako bi jedan od “preostalih” sedam članova VSTV-a bio suzdržan, u slučaju da rezultat bude 6:6, presuđuje glas predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, čiji se glas, u takvim situacijama, računa – duplo.
U Prvostepenoj komisiji VSTV-a koja je, jednoglasno, razriješila Gordanu Tadić od aktualnih članova Vijeća bila je samo potpredsjednica Sanela Butigan-Gorušanović. U Drugostepenoj komisiji su bili Sanin Bogunić, Slavo Lakić i Mustafa Šabić. Pretpostavimo li da su oni izglasali razrješenje Gordane Tadić jednoglasno, to bi značilo su su najmanje četiri člana VSTV-a za smjenu aktualne glavne državne tužiteljice. Kao nepoznanica, u tom slučaju, još ostaju glasovi Lejle Hadžić, Amile Kunosić i Halila Lagumdžije. Budu li i oni za – Gordana Tadić će biti smijenjena. Pod uslovom da prilikom odlučivanja bude – kvorum. Jer ako se Biljana Simeunović i Željkla Radović izuzumu, a moraju, dovoljno će biti da troje članova VSTV-a ne dođe na sjednicu i slučaj Tadić bi sačekao “neka druga vremena” i nekog odlučnijeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Postoji, istina, još jedna mogućnost. Ako Drugostepena komisija nije donijela odluku o sankcionisanju Gordane Tadić jednoglasno, to znači da je jedan član VSTV-a bio protiv. Dodamo li, onda, njegov glas (Šabić, Bogunić ili Slavo Lakić) grupi od šest “sigurnih” članova VSTV-a koji bi trebali podržati Tadićevu u trećem stepenu, to bi značilo da je glavna tužiteljica spašena. I to zahvaljujući, isključivo, predsjedniku VSTV-a Halilu Lagumdžiji.
“Klub Hrvata imao bi mogućnost zaustaviti sve odluke bez Ustavnog suda”, glasi međunaslov u bh. izdanju Večernjeg lista koji je “ekskluzivno doznao” kako su “hrvatski pregovarači spremni prihvatiti reduciranje ovlasti Doma naroda Federacije BiH, ali pod određenim uvjetima”.
Ništa preciznije od ovog naslova ne otkriva stvarne namjere HDZ-ovog “popuštanja” kada je u pitanju smanjivanje ovlasti Doma naroda FBiH.
tekst Večernjeg lista
To podrazumijeva, doznaje Večernji list, da definitivnmo “ne”, primjerice hrvatskog kluba, ne bi više uopće išlo kroz proceduru Ustavnog suda FBiH.
Pojednostavljeno, sve ono za šta bi 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH reklo da narušava vitalni nacionalni interes ne bi išlo na konačno odlučivanje pred sudije Ustavnog suda FBiH. Šta bi to značilo u praksi? Značilo bi mnogo veće ovlasti Doma naroda FBiH koji bi “vitalnim nacionalnim interesom” mogao zaustavit sve. I značilo bi dodatno ojačavanje HDZ-a BiH koji se “učvrtstio” u Domu naroda FBiH nakon presude Ustavnog suda BiH u slučaju poznatom kao “Ljubić”.
Podsjećamo, odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.
To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.
To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.
Šta bi to značilo u praksi?
Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.
Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH. Uvođenjem “konačnog vitalnog nacionalnog interesa”, Federacija bi u potpunosti postala talac HDZ-a BiH.
U predvečerje katoličkog Božića, nakon što sam jedva osvojila taxi, vozač mi je – uz izvinjenje što sam čekala – ispričao kako već treći put toga dana silazi s Jahorine: turistima vrijeme ne da skijati, pa dolaze u Sarajevo. Da je bar ljepše okićeno, smrsim ja, a on uzvrati: “I ovo im je previše – nije to naš praznik!”. Debata koja je uslijedila jedva se okončala nakon što je promašio traženu adresu, no moram priznati da sam svog sugovornika najviše naljutila preporukom da pogleda fotografije Banjaluke, koja, za razliku od Sarajeva, zaista bliješti. Sasuo je na mene salvu pridika o talu Čovića i Dodika, kršćanske ljubavi usmjerene protiv muslimana i primjere iz opsjednutog Sarajeva, no od priče o ratu naprasno je odustao nakon što sam ga priupitala u kom je tačno rovu bio. Ova mi je vožnja bila prva misao kada je Bosnom pukla bužimska bruka: znamo već, Mersudin Nanić, načelnik Općine Bužim, obračunavao se s panoom u središtu svoga grada zato što su na njemu bile ispisane čestitke za Božić i Novu godinu! Ovaj kadar SDA, pano sa čestitkama proglasio je “neprimjerenim sadržajem i provokacijom”, a da bruka bude kompletna, potrudila se njegova partija koja je punim stala iza načelnikove odluke o uklanjanju panoa.
Agresija na Božić i Novu godinu
Ne, naravno, nije to prva agresija SDA na Božić i Novu godinu. Na današnji dan 1996. tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH i lider SDA Alija Izetbegović poslao je otvoreno pismo uredništvu Televizije BiH izražavajući neslaganje s raspojasanim dočekom Nove godine i Dedom Mrazom te “drugim simbolima stranim našem narodu”. Iako je raspojasanost, tvrdili su bolji poznavatelji SDA (ne)prilika, targetirala Muhameda Šaćirbegovića, tada ljubimca bošnjačkog vrha, ostao je gorak okus dočeka te prve poratne nove godine zbog spremnosti partijskog lidera najjače bošnjačke partije da sebi da za pravo propisivanje “ispravnog” načina proslave i radovanja “svog naroda”, ali još i više zbog toga što je ta “ispravnost” automatski značila atak na slavlje i radovanje drugih i drugačijih. Da je Izetbegović (otac) za ovakve istupe imao saveznika u tadašnjem lideru IZBiH, bila je javna tajna, koja je puno godina kasnije (2008) kulminirala nizom odluka tadašnje direktorice dječijih vrtića u Sarajevu Arzije Mahmutović koja je iz igraonica protjerala ne samo Deda Mraza već i sve “druge simbole strane našem narodu”. Hoću zapravo reći da su uoči ove 2022. samo naivni mogli biti iznenađeni sramnim nastupom bužimskog načelnika i još sramnijom podrškom takvom nastupu iz njegove partije.
Hrvatski narodni sabor BiH ocijenio je poruku bužimskog načelnika najboljim pokazateljem “kako SDA vidi modernu i građansku” državu BiH: “Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer ‘moderne i građanske’ države kako je očigledno promišlja SDA. To je valjda taj primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, naveli su uz očekivanje da i SDA i načelnik Nanić upute ispriku zbog ovoga sramnog ispada. “Ne katolicima niti nekome Hrvatu, nego svim normalnim ljudima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojem konstitutivnom narodu ili konfesiji pripadali”, poentirali su s pravom iz HNS-a BiH. Uslijedile su i slične reakcije ostalih stranaka, a prava lekcija političarima i isključivim politikama očitana je u Zenici. Braneći čast svoga grada, Zeničani su u roku odmah prefarbali pano na kome su sljedbenici ispravnog puta željeli poručiti kako “jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio tradicije Bošnjaka”.
Jedni radikalizmi hrane druge
Čini mi se, ipak, važnim istaći dvije reakcije. Prvu je sjajno ispisao profesor Fakulteta islamskih nauka, inače renomirani pisac i suradnik našeg Oslobođenja Enes Karić u uvodniku Preporoda. U tekstu “Krik počasnog građanina Bužima” Karić kao musliman ustaje protiv skidanja bilborda i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke zato što ona “ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine”. Osvrćući se na višegodišnje “glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole”, jasno kaže koliko se uvijek “gnušao nad tom našom glupošću” i poručuje: “Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!”. U post scriptumu Karić podsjeća na to zašto je – još za vakta Alije Izetbegovića (1995. godine) i projekta vrijednog milion dolara – proglašen počasnim građaninom Bužima, objašnjavajući da baš zbog tog statusa uzima sebi za pravo da “dobrim Bužimljankama i Bužimljanima održi vazi-nasihat”. I reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Husein ef. Kavazović je počasni Bužimljanin i također nije imao dvojbi: IZBiH ne vidi ništa sporno u čestitanjima vjerskih praznika vjernicima drugih religija, jer IZBiH poštuje sve vjerske praznike drugih konfesija i ona to pokazuje time što pripadnicima tih konfesija javno upućuje iskrene čestitke povodom njihovih praznika.
Ova dva primjera izdvajam zato što je znakovito da među Bošnjacima multikulturu najsnažnije zagovaraju i brane muslimani vjernici i današnja Islamska zajednica. Ako bismo htjeli ići korak dalje, morali bismo priznati da to i u ovoj konstelaciji odnosa i političkih snaga pokazuje staru tezu da jedni radikalizmi hrane druge, da zapravo ništa nije potrebnije Miloradu Dodiku i njegovoj agresiji na Dejtonski ustav od SDA-ovih progona jelke, Božića i Nove godine, odnosno da nema tih međunarodnih faktora koji više navijaju za izmjene Izbornog zakona po volji HDZ-a BiH koliko je argumenata za ugroženost Hrvata i katolika u BiH, pa samim tim i za tražene izmjene, ponudio bužimski SDA načelnik. Ovo sveto trojstvo SDA-HDZ-SNSD se hrani isključivošću i progonima drugih i drugačijih, no dodatni je problem što oni koji zagovaraju građansku i multietničku Bosnu i Hercegovinu to rade blijedo i nedovoljno artikulirano pa smo danas, na početku izborne 2022. godine, u paradoksalnoj situaciji u kojoj o zajedništvu ne govori ljevica, već Islamska zajednica. Sarajlije su na svoj način reagirale: 30. i 31. decembra majice, džemperi i kape s Dedovima Mrazovima nisu samo bili traženi artikli već su se nosile i po javnim ustanovama, firmama i naravno proslavama. Iako je glavni grad BiH – navodno zbog koronavirusa – izbjegao proslavu na otvorenom. Nek’ nam je sa srećom!
Šef Delegacije EU Johann Sattler danas će se (utorak) popodne susresti sa predsjedavajućom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Mada zvanično neće priznati razloge susreta, Satler, zapravo, time podržava Sanelu Gorušanović-Butigan u utrci za novog predsjednika VSTV-a koji se bira u srijedu. Namjere šefa Delegacije EU otkrio je Holanđanin Kees van der Weide koji u VSTV-u obavlja funkciju “vanjskog savjetnika”.
“Sanela Gorušanovi-Butigan je naš favorit i to je stav Delegacije EU”, rekao je Kees van der Weide članovima VSTV-a s kojima posljednjih dana obavljao pojedinačne razgovore.
Ekspert EU, saznaje Istraga.ba, susreo se i sa Srđanom Forcom, novoizabranim članom VSTV-a čije su tri ratne presude o oslobađanju zločinac u Haškom tribunalu korištene kao dokaz postojanja udruženog zločinačkog poduhvata u predmetu protiv Radovana Karadžića. E, upravo Srđan Forca, inače prijatelj odbjeglog ratnog zločinca Ljubana Ećima, prema planu “zabrinute međunarodne zajednice”, trebao bi biti potpredsjednik VSTV-a, ukoliko Sanela Gorušanović-Butigan bude izabrana za predsjednicu. O potpredsjedniku iz reda bošnjačkog naroda, za sada se nije raspravljalo.
U osmišljavanju ovog plana, prema informacijama Istrage, direktno je učestvovala Elizabet Tomasinec, šefica Političkog odjela EU i supruga biznismena Hamida Pršeša protiv kojeg postoji nekoliko predmeta u Tužilaštvu Kantona Sarajevo. Osim toga, Tomasinec ima dobre veze i sa zvaničnicima MUP-a Republike Srpske s kojima je, zajedno, isposlovala otkaze za dvije diplomatkinje u Uredu Delegacije EU u Banja Luci koje su se bile povezane sa organizacijom “Pravda za Davida”. S obzirom na to da zbog ratne prošlosti ne mogu dati direktnu podršku Srđanu Forci u namjeri da postane predsjednik VSTV-a, “diplomati” iz Delegacije EU su se odlučili za drugi plan. Njihov favorit će biti Sanela Gorušanović-Butigan, a kako bi “umirili” članove VSTV-a iz Republike Srpske, na mjesto potpredsjednika Vijeća bi postavili Srđana Forcu.
Upravo zbog toga se savjetnik Kees van der Weide, koji u VSTV-u zastupa interese EU, posljednjih dana aktivirao kako bi obezbijedio podršku za Gorušanović-Butigan, navodeći da bi ona “zbog svoje energije bila idealan predsjednik VSTV-a”. S obzirom na to da se Gorušanović-Butigan izjašnjava kao Hrvatica, kadrovi iz reda tog konstititivnog naroda držali bi ključne pozicije u pravosuđu na nivou BiH. Ministar pravde Josip Grubeša se izjašnjavao kao Hrvat, glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je Hrvatica, dok bi i na čelu VSTV-a bila Hrvatica Sanela Gorušanović-Butigan. Sudom BiH rukovodi Ranko Debevec koji dolazi iz reda Ostalih.
Prema Poslovniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, izbor predsjednika Vijeća vrši se tajnim glasanjem, zaokruživanjem imena ili broja pored imena kandidata na glasačkom listiću. Svaki član može zaokružiti samo jednog kandidata. Izabranim se smatra onaj kandidat koji je dobio većinu glasova članova koji su prisutni i koji glasaju. Ukoliko nijedan od kandidata ne dobije natpolovičnu većinu, organizira se drugi krug u koji ulazi dvoje kandidata sa najvećim brojem glasova.
Srđan Forca će, prema dosadašnjim informacijama, biti kandidat za predsjednika i može računati na najmanje četiri glasa i to glasove Željke Radović (predstavnica okružnih tužilaštava RS), Jadranke Stanišić (predstavnice Vrhovnog suda RS), Duške Bogojević (predstavnice Advokatske komore RS) i Davora Martinovića kojeg je nedavno, na prijedlog HDZ-a, umjesto Monike Mijić izabralo Vijeće ministara BiH. Sa svojim glasom, Forca bi, tako, dobio ukupno pet glasova, što bi mu moglo donijeti drugi krug, pod uslovom da Sanela Gorušanović-Butigan već u prvom krugu, zahvaljujući lobiranju EU, ne osvoji osam glasova. Bude li Gorušanović-Butigan izabrana, Forca će, vjerovatno, biti izabran za potpredsjednika VSTV-a.
Međutim, postoji mogućnost da se “pokvari plan” diplomata iz EU. Ukoliko se pojavi treći kandidat glasovi za Sanelu Gorušanović-Butigan bi se mogli podijeliti, zbog čega bi ona mogla ispasti u prvom krugu glasanja. Ukoliko bi Forca izgubio u utrci za predsjednika VSTV-a od srpskog protukandidata, on ne bi mogao biti izabran ni za potpredsjednika Vijeća. U tom slučaju Sanela Gorušanović-Butigan bi postala potpredsjednica VSTV-a.
U jednom razgovoru uoči potpisivanja Dejtona, Alija Izetbegović je kazao tadašnjem američkom ministru odbrane Williamu Perryju da ne želi potpisati sporazum sa paljanskim režimom, jer oni su kao nacisti, kako je kazao, i njima bi trebalo nametnuti mir, kao što je to urađeno u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.
Perry je kazao da, za razliku od Saveznika u Drugom svjetskom ratu, Bosanska armija nije porazila VRS i stoga „okupacija“ po njemačkom modelu nije moguća.
Bilo je to dominantno raspoloženje unutar Clintonove administracije: Amerikanci nisu bili spremni trošiti svoje resurse, kako bi BiH postala građanska država, već samo da se zaustavi rat.
To se vidjelo već u avgustu 1995. godine, kada Richard Holbrooke prvi put došao u Sarajevo, u svojstvu glavnog američkog pregovarača. Kazao je da mu treba sasvim jasan odgovor o tome šta Vlada RBiH hoće (s obzirom da ne može vojnim putem osloboditi zemlju).
Kako Izetbegović bilježi u svojim „Sjećanjima“, Holbrooke je tada kazao:
„Možete imati: ili 1. cjelovitu decentraliziranu državu, ili 2. dio Bosne Bosne na kojem ćete isključivo vladati. Šta od toga dvoga želite?“
Cjelovita država sa cjelovitom vlasti nije bila uopće na stolu. Kao što se zna, naš državni vrh je odbio podjelu države (tj. da Srbija i Hrvatska anektiraju dijelove teritorije koji su kontrolisale). Prihvatio je podjelu vlasti (tj. da će, u cjelovitoj BiH, vlast biti etnički podijeljena). Ali to nije bio kraj, već samo početak. Uslijedila je borba za detalje ustavnog aranžmana. Vrlo brzo se pokazalo da etnička podjela vlasti ne postoji an sich, već da može biti u manjem ili većem stepenu. Suština borbe u Dejtonu, kao i danas, jeste bilo upravo to: u kojoj mjeri će etnički princip biti bitan.
Kako je nastao Ustavni sud
Prije nekoliko dana u BiH je boravio jedan od autora Dejtonskog ustava i sadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Jim O’Brien.
Njegovo vrlo bitno obraćanje je izazvalo ogromnu pažnju u našoj zemlji. Iskoristit ću ovu priliku da suštinske poruke tog obraćanja (o najvažnijim državnim pitanjima) dodatno osvijetlim. To ću učiniti, tako što ću skrenuti pažnju na jedan, našoj javnosti manje poznat O’Brienov tekst, u kojem on govori još otvorenijim jezikom (vjerovatno zato jer nije obnašao ovako visoku diplomatsku funkciju). Radi se o analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir.
Kako veli O’Brien, jedno od ključnih pitanja sa kojima su se on i njegove kolege suočile pišući nacrt Dejtonskog ustava, bio je: kako rješavati eventualne sporove između entiteta. On pojašnjava da su u „septembru 1995. Srbi insistirali da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada“. Zatim dodaje i da je taj prijedlog RS-a uvršten u principe, koji su definisani u Ženevi i Njujorku, kao svojevrsna priprema za Dejton. Međutim, kako piše O’Brien, u samom Dejtonu dolazi do promjene, te „entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda“.
Kako kaže O’Brien: „Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosudnog sistema u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.“
„Kada su se“, nastavlja O’Brien, „strane saglasile u Dejtonu po pitanju sudskog sistema u kojem pojedinci mogu pokrenuti postupke protiv vlasti, i u kojem će centralni sudski sistem imati moć da preispituje odluke entiteta, navedeni prijedlog [o međuentitetskoj arbitraži] je izgubio svoju svrhu.“
(Ideju o formiranju Ustavnog suda dao je Lloyd Cutler, pravni savjetnik predsjednika Clintona i Cartera.) Da je prihvaćena ideja RS-a da, umjesto centralne instance – tj. Ustavnog suda, entiteti rješavaju sve sporove, Bosna i Hercegovina, zaključuje O’Brien, bi bila „unija iz feudalnog doba, a ne moderna evropska država“.
Ukazujući na razloge zbog kojih je došlo do navedenog obrata, on veli da „Milošević nije bio isuviše zainteresiran za detalje, kada je u pitanju sistem vlasti u BiH“.
Za razliku od Miloševića, delegacija Republike BiH je u Dejtonu bila vrlo pažljiva i dobro pripremljena, kada je u pitanju struktura Ustavnog suda.
Dok sam iščitavao dokumente o pregovorima uočii Dejtona, moj utisak je bio su Amerikanci i Vlada RBiH radili u dosluhu. Naime, nedugo nakon što je američki pravni tim (tačnije Lloyd Cutler) došao na ideju o uspostavi Ustavnog suda, kao ključne dejtonske instance, koja će rješavati međuentitetske sporove, Izvršni odbor SDA je objavio zaključke u kojima se izlaže sličan pogled na stvari.U navedenim zaključcima od 20. oktobra 1995. godine, kaže se:
„U situaciji kakva jeste i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcioniranja zajedničkih institucija korištenjem veta.“
Zatim se nastavlja: „Mi trebamo (1) cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.“
I onda se predlaže sljedeći odgovor: „Izlaz je možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca.“ (Moje podvlačenje)
Autor zaključaka, na kraju, lucidno primjećuje da „način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države“. Ova ocjena ni nakon 28 godina nije izgubila na snazi.
Indikativno je da je, čim je zaključen Dejton, sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, a tada generalni sekretar SRS-a, objavio žestoku kritiku sporazuma i Miloševićeve uloge. Vučić je Miloševiću žestoko zamjerio što je prihvatio Ustavni sud BiH, u sudije iz RS neće imati pravo veta. Vučić već tada ispravno primjećuje da „pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan“. (Moje podvlačenje)
Skoro tri decenije nakon Dejtona, iako deklarativno prihvata sve njegove odredbe, Vučić i dalje redovno osporava prisustvo sudija Ustavnog suda, što možda bolje od bilo čega drugog ukazuje koliko je važna pobjeda, koju su probosanske snage, uz pomoć Amerikanaca, ostvarile na ovom pitanju.
Na propuste srpske delegacije u vezi sa Ustavim sudom, nedavno je podsjetio i Milan Blagojević, bivši pravni savjetnik članice Predsjedništva Željke Cvijanović. Povodom tvrdnji vlasti RS-a da Ustavni sud ne može funkcionisati bez sudija iz tog entiteta, Blagojević je podsjetio javnost u Republici Srpskoj da, prema Ustavu, kvorum čini prosta većina sudija u Ustavnom sudu.
„Nigdje nije rečeno da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sve njegove sudije. Da je delegacija RS u Dejtonu insistirala na tome, a mogla je samo da je htjela, onda bi u Ustavu BiH bilo napisano da Ustavni sud mora imati sve sudije da bi mogao raditi, ili da kvorum čine sve sudije tog suda. Nažalost, srpska strana u Dejtonu nije to tražila“.
Predsjedništvo BiH
Uz spomenutoj analizi, O’Brien kaže da su se, uzimajući u obzir iskustva iz SFRJ, sve strane u Dejtonu složile da Predsjedništvo treba biti višečlano. Prva dilema je bila da li će se članovi Predsjedništva birati direktno ili indirektno. Kako piše Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, u jednom trenutku, uoči samih pregovora u Dejtonu, američka delegacija, koju je predvodio sadašnji ambasador SAD u Beogradu Chris Hill, pristala je na zahtjev Miloševića da Predsjedništvo bude delegirano, a ne birano.
„Mi smo“, kaže Izetbegović, „insistirali na direktnim izborima za Parlament i Predsjedništvo, druge dvije strane na posrednim. Očito je različita politička filozofija stajala iza ovih stavova. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države, mi jakog.“
Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni. Druga dilema je bila da li će Predsjedništvo imati tri, šest ili devet članova.
Kako je nedavno, u jednom podcastu podsjetio Daniel Serwer, hrvatska delegacija je tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat), a u jednom trenutku u tome ju je podržala i srpska delegacija. Hrvatska delegacija je, nema dileme, računala da će se ako budu tri člana, a ne šest, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod. Jim O’Brien potvrđuje da navedeni rezon nije tačan. Članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda.
On čak nudi neprocjenjivo svjedočanstvo o tome da su neke delegacije već u Dejtonu tražile da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da nije prihvaćeno. Da ne parafraziram, citirat ću O’Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Drugim riječima, da izbor člana Predsjedništva potvrđuje klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka, kako je to HDZ BiH više puta predlagao.
„Uzimajući u obzir“, veli O’Brien, „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne-nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, prihvatanje ovog prijedloga bi značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista. Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“ (Moje podvlačenje)
Osim navedenog, O’Brien podsjeća da Dejtonski ustav (u članu 10.) ekspliticno zabranjuje bilo kakve izmjene kojima bi se umanjio stepen prava proisteklih iz Evropske i drugih međunarodnih konvencija, koje štite ljudska prava. U Dejtonu je, dakle, ciljano utvrđeno da će jedan od članova Predsjedništva biti Hrvat, ali je ciljano utvrđeno i da ga ne moraju birati Hrvati.
Izbor Željka Komšića nije nikakva prevara, već prirodna mogućnost prema Dejtonu, koju su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman. Na koncu, navedeno O’Brienovo objašnjenje je potvrdio i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.
Zloupotreba evropskog puta
O’Brien kaže, u svojoj analizi, da su autori Dejtona ima na umu da će državne institucije imati dodatni značaj, kada BiH krene putem evropskih integracija. Kako je BiH stupala u sve snažnije odnose sa Evropskom unijom i NATO savezom, Predsjedništvo BiH, kao institucija zadužena za vanjsku politiku, dobivalo je sve veći utjeca. A upravo su ovi integracioni procesi bili katalizator za proširenje i Vijeća ministara, koje je sa tri početna kabineta, prošireno na 10.
Međutim, tokom protekle decenije, a naročito tokom proteklih pet godina, došlo je do naglog obrata. Evropske integracije su se počele koristiti od strane SNSD-a i HDZ-a za potkopavanje države.
Ključni događaji u tom pogledu su bili: poništavanje Lajčakovih amandmana, nakon kojih je uslijedilo potpisivanje Privremenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; te odlazak stranih sudija i tužilaca, nakon političkog dogovora Milorada Dodika sa tadašnjom komesarkom EU za vanjske i sigurnosne poslove Catherine Ashton o pokretanju „struktuiranog dijaloga“.
Kulminacija ovog procesa dešava se u ovom mandatu, kada SNSD i HDZ svim silama nastoje svoje zahtjeve za promjenom strukture Predsjedništva i Ustavnog suda predstaviti kao obavezu na evropskom putu BiH.
Lider HDZ-a Dragan Čović uporno tvrdi da je izmjena Izbornog zakona, u vezi s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, obaveza na evropskom putu.
Lider SNSD-a Milorad Dodik također uporno tvrdi da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda obaveza na EU putu BiH.
Iz navedene analize vidimo da bi se takvim „reformama“ Predsjedništva i Ustavnog suda korjenito promijenila dejtonska ustavna struktura. I to ne na bolje, već na gore.
Izmjenom Izbornog zakona, HDZ ne bi promijenio samo način izbora članova Predsjedništva, već i njihovu svrhu. Oni ne bi više imali obavezu da predstavljaju sve građane (kako je zamišljeno u Dejtonu, i kako je Ustavni sud opisao njihovu zadaću), već bi imali obavezu da predstavljaju samo po jedan konstitutivni narod, što bi dovelo do dalje etničke dezintegracije i proizvelo dodatne tenzije u društvu.
Nadalje, ukoliko bi vladajući režim u Republici Srpskoj uspio da oblikuje Ustavni sud po svojoj volji, tj. da ga podredi volji entiteta – time bi bila uništena suština Ustavnog suda, onako kako je zamišljen u Dejtonu, kao instanca koja je nadređena entitetima.
Ustavni sud, koji je sada najfunkcionalnija državna institucija, postao bi nalik Domu naroda BiH, čiji bi se rad mogao blokirati svaki put kada bi to vladajuća koalicija u Republici Srpskoj to željela. To imalo kobne posljedice po ustavni sistem i Dejtonski mirovni sporazum.
Smatram da je upravo zbog toga Jim O’Brien burno reagovao na sporazum iz Laktaša.
Držim da je veliki poraz, što je probosanska strana, u pregovorima u Bakincima, pristala da Predsjedništvo i Ustavni sud uopće budu predmet pregovora.
Ako su Predsjedništvo, kakvo imamo, i Ustavni sud, kakav imamo, dogovoreni u Dejtonu, onda o tome ne može biti pregovora.
Sjetimo se ovom prilikom, kada je jedna politička stranka najavila preispitivanje imena Republika Srpska pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Rečeno je da je ime „Republika Srpska“ dejtonska kategorija i da se ne smije dirati.
Isticano je da je Alija Izetbegović pristao na to ime. Dobro. Alija Izetbegović je potpisao ime RS. Ali je potpisao i Predsjedništvo, kakvo je sada, i Ustavni sud, kakav je sada.
Potpisao ga je i Tuđman. I Milošević. Ako je probosanska strana spremna da proguta ime Republike Srpske, kao i mnogo šta slično, onda neka SNSD i HDZ nauče da žive s Predsjedništvom i Ustavnim sudom, ovakvim kakvi jesu.
Evropska unija i SAD
Mislim da odgovornost za ovakav razvoj događaja, snosi i Evropska unija, tačnije Evropska komisija i Delegacija EU u BiH. Još 2019. godine, Evropska komisija je u svojih 14 prioriteta uključila jednu vrlo nespretnu formulaciju. Ili uopće nije bila nespretna?
U Mišljenju EK su tada zatražene mjere kako bi se – citiram – „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.
Šta znači „rješavanje pitanja međunarodnih sudija“? To ne znači njihov odlazak, jer da se tražio odlazak – pisalo bi „odlazak stranih sudija“, a ne „rješavanje njihovog pitanja“.Zašto EU to ne kaže jasno i glasno? U samoj Dejtonskom sporazumu rečeno je da Parlamentarna skupština može usvojiti zakon, kojim bi se definisao drugačiji način izbora evropskih sudija.
Međutim, ni to se ne bi smjelo raditi na način, kojim bi Dodik stekao političku kontrolu nad procesom imenovanja. Zamislimo da može zaustaviti imenovanje evropskih sudija, kao što je trenutno zaustavio imenovanje sudija iz RS-a.
Kroz dvosmislenost svojih formulacija, EU daje gorivo Dodiku da nasrće na Ustavni sud. Isto je i u slučaju Čovićevih zahtjeva za izmjene Izbornog zakona.
Jedan od 14 prioriteta jeste provođenje presude Sejdić-Finci, koja uopće ne problematizira način izbora članova Predsjedništva i ne nalaže njegovu promjenu. Ali EU neprestano dopušta HDZ-u da pogrešno tumači suštinu ove presude, i predstavlja svoje zahtjeve kao jedan od prioriteta EU. Za razliku od EU, američka administracija ima vrlo jasno, prodejtonsku i prodržavnu poziciju:
Kao što je jasno poručio O’Brien: SAD ne podržavaju odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda, te naglašava da njihovo prisustvo omogućava BiH da se približava evropskim standardima.
Kao što je jasno poručila Ambasada SAD u BiH: prijedlog HDZ BiH za kreiranje trajne druge liste za izbor člana Predsjedništva, povezane sa određenom etnoteritorijalnom izbornom granicom unutar Federacije, ne bi bio u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava
Nisam siguran da li su naše političke elite svjesne opasnosti situacije. Time odgovornost, koju ima javnost i intelektualna zajednica, postaje još veća.
Moramo u potpunosti podržati američku poziciju, kada je u pitanju odbrana ključnih državnih institucija, kako ne bi bile potkopane manipulativnim i pogrešnim tumačenjem obaveza BiH na evropskom putu. Otvaranje pregovora sa EU treba uraditi na normalan način, a ne kroz uništenje državnih institucija, koje nam nisu pale s neba, već su teškom mukom izborene.
(Izlaganje književnika Harisa Imamovića na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, 11. 2. 2024. godine, Sarajevo]
Iako je njegova stranka protekle četiri godine rukovodila Vijećem ministara BiH, Milorad Dodik nije uspio preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH i Službom za poslove sa strancima BiH, niti je uspio svoj čovjeka postaviti za šefa svih operacija u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. No, trideset dana od potpisivanja Sporazuma sa SDP-om, NiP-om i Našom strankom Dodik će dobiti sve ono što je želio, a što tokom proteklog mandata nije uspio preuzeti.
SNSD će, tako, ako sa Trojkom formira Vijeće ministara BiH, dobiti direktora Službe za poslove sa strancima kojom od osnivanja do danas Dodikovi ljudi nisu rukovodili. Dobit će direktora Agencije za lijekove BiH koju su protekle četiri godine željeli srušiti usvajajući neustavne zakone o lijekovima Republike Srpske. I, dobit će zamjenika direktora OSA-e kojeg nisu imali osam godina, iako su, formalno, posljednje četiri godine bili vlast na nivou BiH. Dakle, SDP, Naša stranka i Narod i Pravda pristali su da oni dobiju sve bošnjačke pozicije, uz uslov da funkcije koje su najmanje proteklih sedam godina pripadale opoziciji iz Republike Srpske prepuste SNSD-u Milorada Dodika.
Agencija za lijekove BiH
Direktor Agencije za lijekove BiH proteklih sedam godina bio je Aleksandar Zolak. On je, prvo, u decembru 2015. godine, nakon što je SNSD izbačen iz državne vlasti, imenovan za vršioca dužnosti direktora Agencije koja je nadležna za kontrolu lijekova i medicinske opreme u BiH. Zolak je imenovan u martu 2018. godine za generalnog direktora. Iako je SNSD preuzeo vlast godinu kasnije, Zolak nije razriješen, jer bošnjački ministri u Vijeću ministara BiH nisu podržali njegovu smjenu.
“Zolak ne zaslužuje ostati direktor Agencije za lijekove BiH”, govorio je u martu 2022. godine predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija (SNSD).
Otkako je SNSD preuzeo vlast na nivou BiH, ova stranka je pokušavala preuzeti kontrolu nad Agencijom za lijekove BiH. Jedan od razloga je bilo i to da su namjeravali olakšati uvoz ruskih lijekova. Najveći pritisak na Aleksandra Zolaka bio je tokom afere “kisik” u Republici Srpskoj kada je utvrđeno da su tokom pandemije koronavirusa pacijenti liječeni tehničkim kisikom.
“Zolak je državni neprijatelj broj 1, Agencija za lijekove BiH više neće moći djelovati u RS”, kazao je u oktobru 2021. godine Milorad Dodik, najavljujući, tako, napad na ovu državnu Agenciju.
Deset dana kasnije, Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Zakon o lijekovima RS koji je podrazumijevao osnivanje Agencije za lijekove na nivou tog entiteta. Zbog rušenja Agencije za lijekove BiH i osnivanja entitetske agencije za lijekove na crnoj američkoj listi završio je ministar zdravlja RS Alen Šeranić, dok je zbog istog slučaja Velika Britanija uvela sankcije Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović.
U decembru prošle godine, Ustavni sud BiH je, na osnovu zahtjeva bivšeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Zakon o lijekovima RS proglasio neustavnim i stavio ga van snage. Milorad Dodik i čelnici SNSD-a su najavili da će nastaviti djelovati u istom pravcu, odnosno da neće poštovati Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine.
U januaru 2023. godine, Edin Forto, Nermin Nikšić i Elmedin Konaković odlučili su Agenciju za lijekove Bosne i Hercegovine prepustiti Miloradu Dodiku i kadrovima njegovog SNSD-a.
Služba za poslove sa strancima BiH
Služba za poslove sa strancima (SPS) je nezavisno administrativna jedinica unutar Ministarstva sigurnosti BiH, a nadležna je za ulazak i boravak stranaca u Bosni i Hercegovini. Nadležna je, također, za migracije i za azil. Zakon o Službi za poslove sa strancima usvojen je 2005. godine, a sama Služba počela je sa radom 2006. godine. Prvi direktor Službe je postao kadar SDS-a Dragan Mektić. On je rukovodio ovom Službom sve dok 2015. godine nije imenovan za državnom ministra sigurnost. Na njegovo mjesto dolazi Slobodan Ujić, također kadar SDS-a. Iako je SNSD postao vlast na nivou BiH nakon izbora 2018. godine, Ujić je ostao direktor Službe za poslove sa strancima, jer bošnjački kadrovi (SDA i DF) nisu podržali prijedlog SNSD-a za Ujićevu smjenu. Ujić se posebno našao na udaru Milorada Dodika nakon što je srbijanskom profesoru Milošu Koviću, advokatu Goranu Petronijeviću i bivšem šefu Žandarmerije Srbije Bratislavu Dikiću zabranjen ulazak u BiH. U pitanju su proruski kadrovi koji su proglašeni osobama opasnim po nacionalnu sigurnost BiH.
“Kada je profesor Miloš Ković vraćen onda smo se zapitali kako se to radi, na žalost to radi Služba za poslove sa strancima čiji je direktor Srbin i koji je u nekim tijesnim vezama sa Mirkom Šarovićem, mislim nekim kumovskim, i da on odlučuje o tome. To nikada ne smije da bude pravo jednog pojedinca bez obzira na funkciju koju obavljaju. Sistem koji postoji u BiH dozvoljava upravo takav voluntarizam da se pojedinci mogu na takav način dodvoravati. To su prije svega zahtjevi muslimana u Sarajevu koji to traže. Mislim da profesor Ković, a ni Dikić nisu prijetnja bezbjednosti”, rekao je tada Milorad Dodik, konstatujući da za tim nije bilo potrebe.
SNSD je nekoliko puta u protekle četiri godine preuzeti Službu za poslove sa strancima, ali nisu uspjeli. No, sada Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto odlučuju ovu Službu prepustiti SNSD-u, stranci koja nikada nije upravljala Službom za poslove sa strancima BiH.
Obavještajno-sigurnosna agencija BiH
Otkako je 2015. godine Osman Mehmedagić imenovan za direktora OSA-e, a Trifko Buha iz PDP-a za njegovog zamjenika, ova agencija se nalazi pod stalnim udarom čelnika SNSD-a i Republike Srpske.
“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik 12. jula 2017. godine
“OSA ne radi svoj posao”, rekao je na istoj konferenciji za medije Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.
Izjave slične Dodikovim o OSA-i su davali i čelnici Naroda i Pravde, prije svih Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Nakon dogovora sa SNSD-om, Trojka (SDP, NS i NiP) dobija poziciju direktora OSA-e koji bi trebao biti Bošnjak. No, pozicija zamjenika direktora OSA-e pripast će SNSD-u. Trifko Buha iz PDP-a bi trebao biti smijenjen. Evo kako je Dodik komentarisao ponašanje aktualnog zamjenika direktora OSA-e Trifka Buhe.
“Kada donesemo odluku o povlačenju saglasnosti za Oružane snage BiH, Srbi će to napustiti i preći u RS, 80 odsto se izjašnjava tako. Razgovaramo i sa Srbima u Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a ovaj iz Obavještajno bezbednosne službe (Trifko Buha, zamjenik direktora) nije htio da dođe na sastanak”, kazao je Dodik 2021. godine nakon što je pokrenuo takozvani prenos nadženosti za nivoa BiH na nivo RS.
Godinu i po kasnije, Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković pristali su da se iz OSA-e ukloni čovjek koji “nije htio da dođe na Dodikov sastanak o prenosu nadležnosti”.
U nedjelju se nakon 12 godina održavaju lokalni izbori u Mostaru. Mostarcima će nakon 20. decembra račune polagati 35 izabranih vijećnika između kojih će u Gradskom vijeću biti odbrana i izvršna vlast, odnosno novi gradonačelnik. Ta činjenica je sama po sebi pobjeda grada na Neretvi.
Za početak valja otkloniti dilemu o tome ko je zaslužan za izbore u Mostaru – američka administracija. Naime, presuda u “slučaju Baralija“ ne razlikuje od presude u slučaju “Sejdić-Finci“ koja je na čekanju preko deset godina. Kako je i čime američka administracija nakon toliko godina uspjela “ubijediti“ SDA i HDZ da potpišu sporazum zadugo će ostati tajna.
Uglavnom, potpisana izborna pravila su u ovom trenutku najpoštenije moguće rješenje.
Gradsko vijeće Mostara ima 35 vijećnika.
Iz šest područja, koja su nekad bila općine, biraju se 22 vijećnika i za njih glasaju građani prijavljeni na tim područjima: Jugozapad daje 7 vijećnika, Stari grad 5, Zapad 4, te Sjever, Jugoistok i Jug po 2 vijećnika.
Sa posebne Gradske liste, za koju glasaju građani sa svih područja, izabraće se još 13 gradskih vijećnika.
Sve ozbiljne prognoze govore da će najveći broj mandata osvojiti tri jaka bloka – Koalicija za Mostar, HDZ BiH i Bh. blok. Šansu za osvajanje mandata imaju još HDZ 1990, HRS, Koalicija koju predvode dva HSP-a i srpska lista. No, ne treba zanemariti ni uticaj manjih stranaka koje i ako ne osvoje mandate mogu presuditi izbore u Mostaru.
Ma koliko nekima taj izraz smetao, probosanske stranke (sve koje su protiv politike HNS-a) su na svim dosadašnjim izborima u Mostaru odnosile pobjedu, i po broju ukupnih glasova i po broju vijećničkih mandata. Zbog izbornih specifičnosti na mostarskim izborima mnogo toga se svodi na matematiku.
Na predstojećim izborima probosanske stranke u startu mogu računati na 9 sigurnih vijećničkih mandata iz tri područja – Stari Grad, Sjever i Jugoistok. Prohrvatske stranke u startu mogu računati na sigurnih 10 mandata iz područja – Jugozapad, Zapad i Jug.
Na područjima Zapad i Jugozapad probosanske stranke imaju realne šanse za osvajanje dodatnih mandata. Tako na Zapadu realne šanse za jedan vijećnički mandat ima Bh. blok, a upravo iz tog razloga na tom izbornom području “Koalicija za Mostar“ (na osnovu predizbornih dogovora) nije ponudila svoju listu. S druge starane Bh. blok nema listu na području Juga. Na području Jugozapad bilo je realnih šansi da probosanske stranke dođu do dva mandata. Naime, gotovo je izvjesno da će Bh. blok u Jugozapadu osvojiti jedan mandat, no razlika od nekoliko stotina glasova između njihovog i kandidata “Koalicije“ upropastit će šanse za drugi mandat u korist probosanskih stranaka. To se ne bi desilo da je bilo ozbiljnije saradnje Bloka i Koalicije na terenu. Uz to, vrlo je važno i koji kandidat Bh. bloka će osvojiti mandat na Jugozapadu, jer i u samom Bh. bloku strahuju da u javnost ne izađe ime kandidata za kojeg je javna tajna u Mostaru da je “igrač HDZ-a“. Bolji poznavaoci prilika u gradu na Neretvi ovih su dana primjetili i kako dugogodišnji agitatori jedne od stranaka iz BH. bloka iz tog razloga agituju za kandidata druge stranke.
U svakom slučaju sa po jednim mandatom iz Zapada i Jugozapada probosanske stranke bi došle do 11 mandata. To znači da je na gradskoj listi za većinu od 18 potrebno osvojiti još 7 od mogućih 13 vijećničkih mandata. Gradska lista inače daje po 4 vijećnika iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba te jednog vijećnika iz reda ostalih. Za mandat iz reda ostalih najveće šanse ima SDP-ov nosilac liste Bh. bloka, što je uz četiri Bošnjaka pet mandata. Probosankim strankama je u tom slučaju potrebno da dobiju još dva mandata iz reda Srba, gdje izgledne šanse imaju dva kandidata sa liste “Koalicije za Mostar“.
Ipak, da bi ovakva “matematika“ bila moguća glasači moraju dati glas “Koaliciji za Mostar“ tamo gdje ona objektivno ima veće šanse, a BH. bloku tamo gdje on ima veće šanse. Uz to ključna je masovna izlaznost na izbore, kao i to da svoje glasove za Gradsku listu glasači ne rasipaju na male stranke poput Hadžikadićeve “Platforme za progres“ koja nema nikakve šanse za osvajanje mandata, ali uveliko može nanijeti štetu isključivo probosanskim snagama iz pomenute dvije koalicije. Hadžikadić, naime, nije slijedio primjer drugih manjih stranaka koje su mudro odlučile pridružiti se jednoj od većih koalicija na Gradskoj listi svjesne da bi jedno vijećničko mjesto moglo odlučiti o tome hoće li HDZ nakon 16 godina i naredne četiri vladati Mostarom.
Naime, ukoliko prohrvatske stranke dođu do broja 18, one manje među njima su već najavile da će sve ruke koje dobiju u Vijeću dići za HDZ-ovog kandidata dr. Kordića. S druge strane, lokalni i stranački čelnici Bh. bloka za sada kroz svoje istupe ističu kako ne namjeravaju podržati dr. Guzina ni ako “Koalicija za Mostar“ odnese izbornu pobjedu. Kroz istupe Irme Baralije, koja se ziheraški odlučila kandidirati na području Stari grad, a ne na Gradskoj listi, ali i Nermina Nikšića da se naslutiti da BH. blok prilikom glasanja za gradonačelnika namjerava biti suzdržan što bi bio zicer za HDZ.
No, to je drugo poluvrijeme ove sudbinski važne mostarske utakmice.
Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god, princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.
Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.
No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.
Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.
Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »
Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :
cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.
Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.
Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.
Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.
Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.
(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)
Zapravo, možda uopće ne bi bilo loše, a pogotovo tragično i kobno kako se u prvi mah činilo, da nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine izađe 19. novembra na prijateljski megdan Rusima na stadionu u Sankt Petesburgu! Bilo bi to događaj zanimljiv za sportske almanahe i Panini udžbenike: desilo bi se prvi put u povijesti nogometne igre, a vjerovatno i sporta općenito, da se suoči sa nekom ekipom, skupinom sportaša za koje niko podbogom ne navija. Čak niko ni mrvicu simpatija ne bi imao za tu čudnu, neželjenu, sportsku družinu koja bi se suprotstavila “uvijek neugodnoj” Rusiji.
PREZRENI NA SVIJETU
Na globalnom planu gdje svako ko drži do svog digniteta, časti i obraza, ta bi reprezentacija izazvala samo mučki prezir i nepodijeljeno gađenje. Nije bilo neophodno daMilorad Dodik prizna u Moskvi Vladimiru Putinu da je ta nogometna utakmica njegov poklon bratskom ruskom narodu i njegovom mudrom Vođi u teškim vremenima posvemašnje njihove izolacije. Svakom je to bilo jasno od početka.
Dodik je u ranijim prilikama domaćinima u Kremlju na tacni velikodušno nudio i davao Republiku Srpsku, njene tvornice, energetske kapacitete, banke, obavještajni aparat. Najnoviji njegov peškeš Putinu je mnogo sveobuhvatniji simbolički i suštinski: dao mu je Dodik cijelu Bosni i Hercegovinu u formatu njene nogometne selekcije. Ne treba sumnjati da je bez prisustva kamera propustio istaknuti pomoć koju je u tom poslu imao od svog kolege Dragana Čovića i njegovih namještenika u Nogometnom savezu BiH. Bez njegove pomoći se to ne bi moglo izvesti. Upamtili su ruski domaćini da je lider HDZ-a prilikom posljednje posjete Moskvi tražio što snažnije rusko prisustvu u Bosni i Hercegovine. Budući da je to za sada zbog poznatih tehničkih smetnji, koje maliciozni zapadnjaci nazivaju agresijom na Ukrajinu, komplicirano izvesti, pribjeglo se alternativnom rješenju: odlasku BiH u Rusiju.
Na unutrašnjem “planu”, ovdje kod nas, ne postoji niko ko bi navijao za onakvu reprezentaciju kakva bi se pojavila u Sankt Petersburgu ukoliko do utakmice, rekoh, dođe. Oni koji tradicionalno ne navijaju za selekcije države u kojoj žive razvrstali bi se u dvije kolone: jednu, koja bi se plebiscitarno svrstala uz domaćina Rusiju, i drugu, koja bi bila indiferentna i koja se “ne bi htjela miješati”. Dugo je uočljiv i nikoga više ne iznenađuje paradoks u njenoj recepciji kod dvije speratističke politike u BiH. U prvim godinama svoju namrgođenu odbojnost prema nacionalnom timu objašnjavali su činjenicom da nije nacionalno “izbalansiran”, da u njemu nema adekvatan broj igrača Srba/Hrvata. Nakon što je ta očigledna neravnoteža promijenjena, a reprezentacija pupunjenja kvalitetnim igračima svih nacionalnosti, tada su te dvije politike okrenule pilu naopako: srpske i hrvatske reprezentativce koji su obukli dres repezentacije, nekada otvoreno, nekada prigušenije tretirali su kao otpadnike i nacionalne izdajnike. Recimo i to: kada bi predsjednik NS BiH bio Franjo Tuđman, a selektorDragan Piksi Stojković, ne bi se ni za promil smanjio broj onih iz ove zemlje koji navijaju protiv njene reprezentacije!
IGRANJE ZA I IGRANJE SA REPREZENTACIJOM
Najvažniji i najautoritativniji bosanskohercegovački reprezentativci, Edin Džeko, Miralem Pjanić, Ermedin Demirović, Ibrahim Šehić, te ona dvojica “Šveđana” iz odbrane… sa gnušanjem su odbacili i pomisao da putuju u Rusiju bilo kojim poslom. Identična je bila reakcija Luke Menala. Toj bi se grupi u bojkotu zacijelo pridružio reprezentativni golman Nikola Vasilj koji je dugo branio u Ukrajini, pa pobjegao pred ruskim divljaštvom u Njemačku. Bez tih nogometaša niko ko se identificira sa selekcijom svoje države nema razloga da pokazuje minimum afiniteta i poštovanja prema onom što od nje neko bude u budućnosti napravio.
Da li će se svojim reprezentativnim kolegama eventualnom u bojkotu odlaska u Rusiju pridružiti “srpski kadrovi” Rade Krunić, Gojko Cimirot, Siniša Saničanin…, ili će se povinovati odluci Saveza, još uvijek ne znamo. Nije, poznato ni kako na cijelu tu stvar gleda selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine Ivajlo Petev. Poznato je, međutim, to da je i on na tu dužnost izabran u problematičnoj proceduri koju su uzurpiranjem i preglasavanjem vodili isti oni “elementi” NSBiH koji su dogovorili utakmicu protiv Rusije.
Najmanje su četiri cilja koja kraetori ovog sportsko-poltičkog skandala, Milorad Dodik, izravno preko sestrića Vice Zeljkovića i Dragan Čović posredno, putem svojih deputata u Savezu namjeravaju postići utakmicom protiv Rusa. O prvom je već rečeno ponešto na početku teksta: pokazivanje odanosti Rusiji i njegovom zločinačkom rukovodstvom.
Drugi im je cilj kompromitirati Bosnu i Hercegovinu na međunarodnom planu, ne samo u sportskoj sferi, nego i u svakoj drugoj, sigurnosnoj, političkoj, etičkoj. Treći je cilj pokvariti ili poremetiti odnose među nogomentim reprezentativcima, etnički ih destruirati i podijeliti. Previše se su se posljednjih godinu-dvije sportaši, ne samo nogometaši, nego odbojkašice i košarkašice, košarkaši i rukometaši, tenisači odvojili od matičnih nacionalnih jata, da bio to nacionalističke elite mogle ravnodušno posmatrati. Malo je zafrkano svoju političku graditi na premisama nemogućnosti međuetničke koegistencije, mržnje i podjela, a istodobno te “tvoji” sportaši pred cijelim svijetom kroz državnu reprezentaciju u tome demantiraju i hvataju u laži!
Nikada neću zaboraviti telefonski razgovor sa Sergejom Barbarezom od prije skoro 25 godina (tada je još igrao u“Hansi” iz Rostocka) koji je na moje pitanje kad će zaigrati za selekciju BiH, odgovorio: “Kad mi neko bude garantovao da mi neće stradati majka Zlata i otac Ljubo na zapadnoj strani Mostara”. Oni koji su to tada trebali garantirati (a nisu prstom mrdnuli), danas, legalno i legitmno, sjede u Savezu i dogovaraju u ime svojih nacionalnih poglavica ekskurziju “prezenu na svijetu” Rusiju. I pri tom odlučuju je li Barbarez podoban za ikakvu funkciju u Savezu…
VRAĆANJE NA FABRIČKE POSTAVKE
Četvrti cilj na kojeg su nišanili (i pripucali) politički gospodari Nogomentog saveza BiH nije najmanje važan, nego je najpodmukliji: da okrenu protiv reprezentacije one kojima je do nje, kao i države koju oni predstavlja stalo. Da reprezetaciju (stigmatizirajući je) ogade onoj strukturi, koju već pomalo otrcano i patetično nazivamo probosanska ili patriotska javnost. Gotovo izvjesna reakcija te javnosti – potmula ravnodušnost prema (Vico-Ivajlo-Mamić) selekciji koja će se lažno predstavljati kao repezentacija BiH – ukoliko dođe do utakmice u Sankt Petersburgu, govori da se put prema tom cilju veoma uspješno razvija.
Rezignacija i otpor javnosti, nogometnih navijača, preispoljno, prema entopijskim procesima u Nogometnom Savezu BiH i osobama koji ih provode, posljednjih se nedjelja proširila na mnogo širi, kompleksniji plan: koncept funkciniranja Saveza logički proizlazi iz “dejtonske ustavne stečevine”. Kako se ta razočaranost može identificirati? Tako što na stadionima, dvoranama, sve češće i masovnije gledamo barjake sa “ljiljanima” umjesto službene (post)dejtonske, što se, također, uz “nametnutu” zvaničnu himnu Bosne i Hercegovine pjeva tekst “Jedna si, jedina”. Uvjereni, u značajnoj mjeri sa pravom i argumentima, da im je državna selekcija kidnapirana od snaga koje ni državi ni repezentacije dobro ne misle, navijači i sportska javnost pokazuju ozbiljne simpotome frustracije i zamorenosti dejtonskom ustavnom i društvenom paradigmom. Ta frustracija ih gura i alternativu traže u “izvornim” vrijednostima i simbolima, koji doduše, jesu bili simboli ratnog užasa, ali smo, rezonuju oni, barem bili svoji na svome i sami odlučivali o sudbini zemlje, pa i njenih sportskih selekcija.
Naravno, povratak u preddejtonsko stanje, na “fabričke postavke”, znači snažan i sudbonosan iskorak unazad, u podjele, konfrontacije, bošnjačku bantustan-državicu.
Prepoznala je taj (zlo)duh vremena koji se širi sa sportskih arena Stranka demokratske akcije, pa je svoje predizborne skupove otvarala sa (“pravom”) “jednom i jedinom”, himnom kao simbolom vakta kad su Bošnjaci, bili “u svojoj vjeri na svojoj zemlji”. Usput, tokom rata je ta himna bila potpuno skrajnuta. U javnom prostoru, pored ostalog i na stranački uzupriranom javnom servisu je agresivno nametan vjerski napjev “Ja sin samo tvoj” najznačajnijeg bošnjačkog patriotskog pjesnika među ratnim dezerterimaDžemaludina Latića.
Kao što ste vjerovatno već skontali, ovaj se tekst tek rubno bavi jednim nesretnim sportskim događajem čija je sudbina još upitna. Nogometni događaj tek je jedna vidljiva, ali marginalna ekstenzija političkih procesa i njihovih mehanizama destrukcije i podjele BiH koje zajedno kreiraju i provode hrvatske i srpske političke elite.
MOŽE LI SE “ISČUPATI” ZA “PAR FORFE”?
Komentirajući prije dan-dva odluku Centralne izborne komisije da se ponovi brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske, dugogodišnji član i predsjednik CIK-a Branko Petrić bio je napokon dirljivo iskren. (Baš kao što je iMilan Tegeltija spustio masku i otvorio nacionalisitlčki gard tek nakon što je najuren iz VSTV-a). “Ovaj sastav CIK-a izabran je nasiljem u Parlamentu BiH kada su tokom noći dotadašnje članove Srbe i Hrvate zamijenile ‘probosanske snage'”. Dakle, najteža kletva koja se može izreći činovniku koji radi u jednoj od kapitalnih državnih instiucija, Izbornoj komisiji, jeste da radi u interesu te države i po njenim zakonima!? Vlado Rogić kojeg je postavio Dragan Čović i koji je bio protiv ponovnog brojanja je “hrvatski član”, dok je Željko Bakalar, kojeg je imenovao Željko Komšić, a koji je glasao drugačije, “probosanski”.
I konačno, shvatite ovo krajnje metaforički, jeste malo teško, ponižavajuće biti lojalan reprezentaciji koju usmjeravaju Dodik, ili Čović, ali njihov posao će biti okončan tek onda kada najšira “probosanska” sportska familija prihvati poraz i počne se ponašati tako da kod njih prozvede zadovljstvo.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
