Analize

Protiv je Povorke, novinare naziva frustriranim, zlonamjernim i bolesnim, druži se s kriminalcima i poručuje kritičarima: Dolazimo po vas

U novembru ove godine navršit će se tačno šesnaest godina otkako je akademik Rešid Hafizović upozorio na pošasti vehabizma, naslovljavajući svoj čuveni tekst u Oslobođenju rečenicom: „Oni dolaze po našu djecu“. Kasnije je došla Gornja Maoča, došle su Ošve, došao je Mevlid Jašarević, Bilal Bosnić, došao je Nusret Imamović i nekoliko naše, bosanske djece odveo je u samoubilačke akcije u Siriji i Iraku. Došao je, potom, i napad na učesnike Queer Sarajevo Festa, kada su selefije, pojačane huliganima, skoro pa linčovali pripadnike LGBT zajednice i one koji su došli da ih podrže.

Tridesetak dana prije nego što se navrši šesnaest godina od čuvenog teksta profesora Hafizovića, u BiH će biti održani Opći izbori na kojima će svoje kandidate imati stranka Narod i Pravda.

„DOLAZIMO PO VAS“, napisat će velikim štampanim slovima predsjednik te stranke Elmedin Konaković, obračunavajući se na društvenim mrežama ove sedmice sa anonimnim, fiktivnim i stvarnim kritičarima.

FB post Elmedina Konakovića od 23. juna 2022. godine

Dan kasnije, a noć uoči sarajevske Povorke ponosa, Konaković će, rječnikom onih koji su prije četrnaest godina napali i njegovog koalicijskog partnera Predraga Kojovića,  na Facebooku napisati kako je on protiv promovisanja seksualnosti i kako je jasno protiv šetnje LGBT zajednice ulicama Sarajeva.

On dolazi i po novinare

Da ne bi suštinski bio protiv, Konaković je u duhu bošnjačke tradicionalne porodice otišao na (ne)službeni  put, odakle je, sa pristojne udaljenosti, nastavio „DOLAZITI PO NEISTOMIŠLJENIKE“. Osim što bi gušio slobode LGBT zajednice, predsjednik Naroda i Pravde proteklih se godina „naročito isticao“ i u dolasku po novinare. Kolega iz Avaza, Danijal Hadžović posljednji je u nizu. Nakon njegovog, na kraju će se ispostaviti, „teksta satiričnog karaktera“ o stavovima NiP-a, Elmedin Konaković je krenuo u napad.

„Biješ neke svoje bitke i liječiš frustracije neistinama“, napisat će Konaković u direktnom obraćanju novinaru Avaza koji ga je, prethodno, kritikovao zbog stavova o Povorci.

poruka Elmedina Konakovića novinaru Avaza – liječiš frustracije

Ali kada predsjednik jedne stranke, sa stavovima istoka, a podrškom zapada, novinara nazove „frustriranim“, to ne znači da je on ugrozio medijske slobode. To on samo PO NEKOGA DOLAZI.

Novinar Avaza frustriran, novinar Klixa zlonamjeran

U martu ove godine, Konaković je „DOŠAO PO“ Senju Mahinića, novinara portala Klix koji je, prethodno, doslovno prenio i detaljno pojasnio tvit predsjednika Naroda i Pravde o „domovima naroda“ i pregovorima o Izbornom zakonu.

„Zlonamjeran pokušaj novinara Klixa da kaže da nisam za reduciranje nadležnosti Doma naroda i da držim stranu HDZ-u je samo dio laži koje čitam ovih dana o dešavanjima tokom pregovora. Ne znam da li je namjeran, Klixu nanosi štetu jer je previše svjedoka na pregovorima“, napisao je Konaković na Twitteru, da bi, malo kasnije, na Facebooku rekao da je tekst na Klixu u službi „režimske mašinerije“.

Konakovićev obračun sa novinarom Klixa Senjom Mahinićem

„Hoćete li njegovo ime“, reći će predsjednik NiP-a nekoliko dana kasnije, gostujući na N1 televiziji, gdje je nastavio hajku na novinara Klixa čiji mu se tekst nije dopao.

Novinarki N1: Pipni mi puls

U istom će gostovanju Konaković (in)direktno optužiti urednicu i voditeljicu sa N1 Emelu Burdžović da radi za SDA, jer se usudila da mu postavi pitanja koja mu se ne sviđaju. A kada je novinarka upitala predsjednika NiP-a zašto se uzbuđuje zbog pitanja, on će uzvratiti nuđenjem svoje ruke i prijedlogom da mu „opipa puls“ i da se uvjeri da „nije uzbuđen“.

Konaković nije bio „uzbuđen“ ni u julu 2019. godine. On je samo DOŠAO PO one koji su se drznuli da pišu o NiP-u i nepotizmu. Na udaru se našla i generalna sekretarka Udruženja BH novinara Borka Rudić koja je na Facebooku komentirala kadrovsku politiku Elmedina Konakovića i njegove stranke.

 Poruka Borki Rudić: „Učestvujete u bolesnoj kampanji“

 Nakon što se u medijima pojavila informacija da Konaković želi postaviti svoju kumu na poziciju ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo, dio medija i javnosti je počeo kritizirati politiku stranke. Među kritičarima je bila i Borka Rudić.

Konakovićeva poruka generalnoj sekretarki BH novinara: “bolesna kampanja”

„Borka Rudić i Faktor u akciji zajedno. Narod i pravda povezuje do sada nepovezivo. Informacija je nastavak BOLESNE KAMPANJE, ali mi i u tome tražimo dobru stranu. Borka i Faktor, drago nam je zbog vas“, napisao je Konaković, ilustrujući svoj post jednim srcem.

U aprilu ove godine Konaković je, po drugi put, DOŠAO PO novinarku Sunčicu Šehić. Ona ga je, u svojstvu reporterke N1, upitala o ugovorima o utrošku novca za EXPO Dubai.

„Nemojte svoju frustraciju ovdje“, reći će Konaković novinarki Šehić, konstatirajući da je ona „ljuta što je napustila TV SA“ kojom upravlja NiP-ova kantonalna vlast.

 Kritikovala Konakovića, pa ostala bez Interneta

 Te 2017. godine Elmedin Konaković je još uvijek bio blizak porodici Izetbegović i, kao SDA-ov premijer Kantona Sarajevo „borio“ se sa čestim nestašicama vode u glavnom gradu BiH. S obzirom na to da je i tada, kao i sada, kontrolirao uređivačku politiku Televizije Sarajevo, naredio je da se zabrani objavljivanje informacije o redukcijama. On je, naime, držao konferenciju za medije, a na njegove istupe reagirali su iz opozicionih stranaka. No, novinarki Sunčici Šehić je zabranjeno da emitira kritike na račun Elmedina Konakovića.

“Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima uputili su 22. jula 2017. godine protestno pismo direktoru JP TVSA Elviru Resiću jer je novinarki zabranio da objavi vijest o nestašici vode u Sarajevu”, navedeno je u saopćenju BH novinara.

Kada se novinarka „pobunila“ zbog toga što ne može objaviti kritiku na račun tadašnjeg premijera Konakovića, direktor je odlučio da joj ukine Internet. Danas, pet godina kasnije Konaković pred kamerama likuje što je upravo ta novinarka napustila TV Sa, čestitajući joj na „napretku“ zbog čega je naziva „frustriranom“.

Udruženje BH novinari: Zbog kritika Konakovića, novinarka ostala bez Interneta

Slične probleme, tokom Konakovićevog premijerskog mandata, imala je i novinarka TV Sa Lejla Kurbegović koja je odbijala da „koriguje“ svoje izvještaje.

 Zbog kuma vrijeđao novinara

 Kada je u junu prošle godine u blizini kuće Konakovićevog kuma Gordana Memije (hapšen zbog trgovine opojnim drogama) postavljena eksplozivna naprava, predsjednik Naroda i Pravde je odlučio, prvo na Facebooku, a potom i u medijima, za „bombaški napad“ optužiti autora ovog teksta.

„Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, piše laži o Gordanu“, napisao je Konaković na Facebooku, zbog čega je reagiralo i Udruženje BH novinari, konstatirajući da time predsjednik crta metu na čelu prozvanom novinaru.

Konaković optužuje Avdića zbog bombašog napada na kuma Memiju

Konaković će se braniti riječima da „cijeni novinarsku profesiju“, ali da ne dopušta da se „neko iživljava nad njim“.

Uletio u „Faćinu raju“

Amir Pašić Faćo, sarajevski kriminalac u čijem je dosjeu evidentirano najmanje počinjenih krivičnih djela, godinama se iživljavao nad slabijim od sebe. Ali Elmedin Konaković je u njemu vidio svog uzora, s kojim je često posjećivao ugostiteljske objekte. Kada su mu prigovorili zbog toga, on je otišao na javni servis i promovisao svog prijatelja.

„Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Evo vidio sam da mi neki prigovaraju. Ti sarajevski žestoki momci od mene nisu nikada tražili ništa nezakonito”, rekao je Konaković na javnom servisu Federacije BiH.

Lider Elmedin Konaković i višestruki osuđenik Amir Pašić Faćo

Kasnije će se, zbog nerealiziranih poslova, Faćo i Konaković i „ideološki razići“. Predsjednik NiP-a nastavio je svojim putem, kako bi što prije „DOŠAO PO“ neistomišljenike.

“Cazinska buna” protiv Izetbegovića: SDA će od Trojke dobiti premijera USK, a izgubit će sve ostalo

Pravosudni progon u režiji SNSD-a i HDZ-a: Kako su padali Budimir, Lijanović, Mihajlović, Mektić, Novalić, Mehmedagić …

Na periferiji svih portala i novina 14. oktobra ove godine objavljena je vijest pod naslovom – bivši predsjednik Federacije BiH Živko Budimir pravomoćno oslobođen. Za sat-dva vijest je potpuno uklonjena iz vidokruga i spuštena u neke duboke arhive.   Baš kao i politička karijera bišeg predsjednika Federacije BiH.

“Uhapšen Živko Budimir”, pisalo je na naslovnicama svih domaćih i regionalnih medija  23. aprila 2013. godine.

Danima su se mediji natjecali da saznaju “ekskluzivne informacije” iz istrage koju je provodio “istražiteljski tim” Tužilaštva BiH sa Olegom Čavkom na čelu. Tog 23. aprila, državni tužilac Čavka lično se pojavio u zgradi Predsjedništva BiH gdje su inspektori SIPA-e hapsili predsjednika Federacije BiH. Kamere su bile obaviještene na vrijeme i Budimir je mogao biti sproveden u zgradu SIPA-e. Kasnije mu je određen pritvor, uslikan je u zatvoru, pa je nakon mjesec dana pušten.

Čavka se osobno pojavio na pretresu u Predsjedništvu

Godina je, dakle, 2013. bila i HDZ je bio “opozicijska” partija na nivou Federacije BiH. Živko Budimir je bio predsjednik Federacije, HDZ-a nije bilo u Vladi Federacije, a koaliciju su činile SDP, SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak Jerka Lijanovića. SDP se, nakon ulaska u koaliciju 2011. godine, predomislio, pa je stupio u novu koliciju sa Fahrudinom Radončićem i Draganom Čovićem. No, smetnja za rekonstrukciju Vlade Federacije bio je predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. Ubrzo je uhapšen. Postupajući tužilac bio je Oleg Čavka.

Dva dana pred početak predizborne kampanje 2014. godine pripadnici SIPA-e uhapsili su Jerka Ivankovića Lijanovića. Naredbu je izdalo Tužilaštvo BiH. Pritvor mu je određen prvog dana predizborne kampanje. Na slobodu je pušten odmah nakon oktobarskih izbora. Njegova Narodna stranka Radom za boljitak je doživjela debakl. Baš kao i stranka Živka Budimira. Od tada HDZ BiH Dragana Čovića više nema opoziciju u Hercegovini. Lijanović je, kasnije, pravosnažno oslobođen optužbi zbog kojih je hapšen 2014. godine.

Hapšenje Jerka Lijanovića u septembru 2014. godine (foto: bljesak.info)

Dragan Mektić je mandat ministra sigurnosti BiH proveo kritizirajući rad pravosuđa. Odmah nakon što je “izgubio” poziciju  u Vijeću ministara i ostao samo državni zastupnik opozicijskog SDS-a Tužilaštvo BiH ga je optužilo za “visoku korupciju”. Suđenje je u toku.

“Uhapšen Fadil Novalić”, glasila je vijest ove godine objavljena 28. maja.

Federalni premijer je uhapšen zbog sumnjive nabavke respiratora. S njim su još uhapšeni Fikret Hodžić i Fahrudin Solak. U istom predmetu naknadno je osumnjičen i Aleksandar Zolak, direkor Agencije za lijekove BiH. On nije hapšen. Tužilaštvo BiH je, dva dana nakon hapšenja, tražilo jednomjesečni pritvor za Novalića i druge. Sud BiH je odbio prijedlog. Prije nego je uhapšen, Novalić je promijenio način odlučivanja u Kriznom štabu FBiH u kojem su smanjene ovlasti Jelke Milićević, ministrice finansija i članice HDZ-a BiH.

Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH i njenog direktora Osmana Mehmedagića Milorad Dodik i Dragan Čović nastoje srušiti od 2016. godine kada su tu Agenciju proglasili – neprijateljskom. Kasnije im se u svemu pridružio i Aljoša Čampara i Tužilaštvo BiH je, na kraju, podiglo optužnicu protiv direktora OSA-e zbog “nezakonitog izuzimanja snimka iz Pošte”. Postupajući tužilac – Oleg Čavka.

Državni tužilac Oleg Čavka i njegov prijatelj Dubravko Čampara bili su glavni svjedoci i u predmetu protiv Bože Mihajlovića, suspendovanog šefa Odjela za privredni i organizovani kriminal Tužilaštva BH. Mihajlović je optužen da nije spriječio svoju saradnicu da “otuđi” novac iz depoa Tužilaštva. Predmet je formiran na osnovu iskaza Saše Milakovića protiv kojeg je Oleg Čavka odmah obustavio istragu zbog organizovanog kriminala. Kasnije je i Čavka zajedno sa Dubravkom Čamparom postao svjedok otužbe. Mihajlovićeva saradnica koja je uzela novac nije optužena u Tužilaštvu BiH. Bez obzira na to, Božo Mihajlović je osuđen na 5 godina zatvora. U svojoj karijeri izdavao je naloge za hapšenje Nasera Keljmendija, Fahrudina Radončića, Darka Eleza, Đorđa Ždrale, Tasima Kučevića, Milorada Milakovića i drugih.

Objava presude Boži Mihajloviću

Osim navedenih, ima i drugačijih primjera koji dokazuju pod čijom je kontrolom bh. pravosuđe.

U februaru 2009. godine Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA prijavila je Milorada Dodika i biznismena Slobodana Stankovića da su izvukli i oprali javni novac prilikom izgradnje zgrade Vlade Republike Srpske. Nijedan od navedenih nije priveden, saslušan ili optužen u ovom slučaju. Predmet je “iščezao” iz Tužilaštva BiH.

Transportujući 2010. godine dokazne materijale iz zgrade Tužilaštva BiH u zgradu Kantonalnog tužilaštva Sarajevu “nepoznate osobe” iz pravosuđa izgubile su ključne dokumente u predmetu prelevmani u okviru kojeg je prvoosumnjičeni bio  lider HDZ-a BiH Dragan Čović. Kasnije je “nestao” i cijeli predmet donošenjem naredbe o obustavi istrage.

U velikoj policijskoj akciji kodnog naziva Pandora, u junu 2014. godine uhapšene su 53 osobe koje su dovođene u vezu sa organizovanim kriminalom.

Osumnjičeni u predmetu Pandora

Među uhapšenima su bili Kemal Čaušević, Zdravko Cvjetinović, Goran Marinković, Radovan Đurić, Nedeljko Milovanović i drugi. Od 53 uhapšena, na optuženičkoj klupi završila su samo trojica Bošnjaka – Kemal Čaušević, Anes Sadiković i Sedinet Karić. Svi drugi su i danas uposlenici Uprave za indirektno oporezivanje BiH kojom upravlja HDZ BiH. Postupajući tužioci su bili Oleg Čavka i Dubravko Čampara. Pred njima je Kemal Čaušević  dao iskaz u kojem je direktno optužio Dragana Čovića za kriminal u UIO. Čović, međutim, nikad nije saslušan. Čak ni kao svjedok.

U februaru 2016. godine uhapšen je, i odmah na slobodu pušten, biznismen Slobodan Pavlović. Osumnjičen je da je preko njegove banke Milorad Dodik oprao novac kojim je kupio vilu u Beogradu. Istragu u ovom predmetu vodi tužilac Mirza Hukeljić. Šest godina kasnije, Milorad Dodik nije optužen ni priveden.

Slobodan Pavlović (foto: BN TV)

“Obustavljena istraga protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović”, saopćeno je 13. jula 2017. godine iz Tužilaštva BiH.

Državni tužitelji nisu našli elemenata krivičnog djela kada je rukovodstvo RS organiziralo referendum o danu RS-a čije je održavanje  prethodno zabranio Ustavni sud BiH. Krešenje odluke Ustavnog suda BiH nije ocijenjeno kao inkriminiriajuće za Dodika i rukovodstvo RS. Da bi zataškali cijeli slučaj Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv članova izborne komisije, ali je Sud BiH nije potvrdio.

To što u vlasti RS-a tokom pandemije koronavirusa na sumnjiv način nabavile maske od turističke agencije, nije zasmetalo državnim tužiteljima. Istina, “predmet je formiran”, ali tužilac Ćazim Hasanspahić nije saslušao nijednog zvaničnika iz RS-a u vezi sa ovom sumnjivom nabavkom. Niko nije saslušan niti optužen zbog summnjive nabavke “poljske bolnice” u RS-u.

U maju 2019. godine godine objavljen je snimak “potkivanje” na kojem se vidi kako predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija obećava u kafani “ubrzavanje” rješavanja krivičnog predmeta u kojem je oštećeni bio biznismen iz Velike Kladuše Nermin Alešević. Sastanak Aleševića i Tegeltije organizovao je pripadnik SIPA-e Marko Pandža.

Nakon objave snimka, Milan Tegeltija je dobio status svjedoka. Biznismen Nermin Alešević osumnjičen je za krivično djelo – neovlašteno snimanje. Inspektor Marko Pandža nikad nije optužen.

Niko nije priveden niti optužen zbog toga što je RTRS u saradnji sa portalom banjaluka.net objavio identitet zaštićenog svjedoka protiv premijera RS Radovana Viškovića. Od momenta objave identiteta zaštićenog svjedoka prošlo je 30 dana.

U brojnim haškim dokumentima pominje se ime premijera Republike Srpske Radovana Viškovića. On je u julu 1995. godine bio u Srebrenici, organizovao transport zarobljenika na mjesta masovnog strijeljanja, ali nikad nije saslušan u Tužilaštvu BiH.

Ime Nenada Stevandića, predsjednika Ujedinjene Srpske se pominje i u presudama Haškog tribunala. Označen je kao vođa paravojne formacije SOS koja je djelovala na području Krajine. Snimljen je kako maltretira zarobljene Bošnjake u Kotor Varoši. U Tužilaštvu BiH nikad nije ni saslušan, a ni optužen.

 

 

 

Uoči objave NON PAPER-a: Kako su preko Tužilaštva BiH urušavane ključne institucije BiH

Napad na Sud BiH, dvije montirane optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH, hapšenje premijera Federacije, montirana optužnica protiv najviše rangiranog bošnjačkog kadra u SIPA-e, kriminaliziranje ljekara u Sarajevu, opstrukcije prilikom nabavke vakcina u Federaciji, pozivi na vakcinaciju u Beogradu i, na kraju, NON PAPER o mirnoj podjeli BiH. Sve se to desilo tokom pandemije koronavirusa. Slučajno? Baš i ne. U sve ove operacije bili su uključeni kadrovi SNSD-a i HDZ-a, dok su medijsku podršku svim operacijama u Sarajevu pružali Fahrudin Radončić i Aljoša Čampara sa pripadajućim im analitičarima.

Sud BiH

Posljednji su dani marta 2020. godine. Anonimne osobe podnose Tužilaštvu BiH prijavu protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić “formira predmet” i operacija započinje. Dekan stomatološkog fakulteta Muhamed Ajanović, inače zajednički prijatelj tadašnjeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije i lidera SBB-a Fahrudina Radončića, postaje jedan od glavnih svjedoka u tom “formiranom predmetu”.

Muhamed Ajanović i Milan Tegeltija

No, priču u javnost plasira lider SNDS-a Milorad Dodik.

“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.

Uslijedile su, potom, desetine tekstova objavljenih u medijima koji su u vlasništvu Fahrudina Radončića i medija koje su osnovali bivši uposlenici Avaza. Na kraju je sve dospjelo do Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a koji je, nakon tekstova u Avazu, podigao tužbu protiv predsjednika Suda BiH. A evo zbog čega je bitan Suda BiH. Osim što sudi u krivičnim predmetima po optužnicama Tužilaštva BiH, bitno je navesti je Sud BiH zadužen za izborne žalbe, javne nabavke, prethodne potpupke Tužilaštva BiH (izdaju naredbe za prisluškivanje telefona, određuju pritvore, izdaju naredbe za pretrese). Predsjednik Suda određuje sastav krivičnih vijeća, sudije za pethodne postupke i prethodno saslušanje (potvrđivanje optužnica) i potpisuje akte Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH koje se odnose na praćenje i prisluškivanje.

OSA

Tokom pandemije koronavirusa Tužilaštvo BiH, odnosno samo jedan državni tužilac Oleg Čavka, podiglo je tri optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagića. Osim toga, tužilac Oleg Čavka “formirao je predmet” protiv Mehmedagića zbog diplome koja je, prvobitno, na zahtjev Tužilaštva BiH poništena odlukom inspektorata RS, da bi sud u Banja Luci poništio rješenje o poništavanju diplome.

Prvu optužnicu protiv direktora OSA-e, Čavka i Gordana Tadić su podigli 22. oktobra prošle godine. Mehmedagić i njegov saradnik Muhamed Pekić su optuženi da su zloupotrijebili položaj jer su izuzeli video nadzor iz BH Pošte koji dokazuje da je savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare podnijela anonimnu krivičnu prijavu protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH, a koja je dan kasnije objavljena na RTRS-u. Krajem februara 2021. godine Sud BiH je oslobodio Mehmedagića i Pekića svake odgovornosti. Postupajući sudija Branko Perić je rekao da do sada na Sud nije vršen pritisak kao u ovom predmetu. Naveo je da su njemu i kolegama upućena dva pisma “vrlo ružne sadržine” i da mu se čini da nad ovim predmetom “lebdi duh politike”.

Avaz saznaje, glasio je nadnaslov teksta objavljenog 14. decembra 2020. godine na portalu Radončićevog medija u kojem se navodi ta je Tužilaštvu BiH podiglo novu optužnicu protiv direktora OSA-e.

“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv: Osmana Mehmedagića, Selme Cikotića i Muriza Druškića, savjetnika generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i člana Komisije Vijeća ministara BiH za odlučivanje po žalbama u predmetima sigurnosnih provjera. Osumnjičenima se stavlja na teret da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220 KZ-a BiH.Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje”,rečeno je za Avaz iz Tužilaštva BiH.

Postupajući tužilac bio je, naravno, Oleg Čavka, također prijatelj dekana Stomatološkog fakulteta Muhameda Ajanovića.

Oleg Čavka i Muhamed Ajanović

Ova optužnicu Sud BiH nije potvrdio, ali je Tužilaštvo BiH nedugo poslije toga uputilo novu protiv istih osoba. No, i ta je optužnica odbijena.

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je proruski analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.

Prije toga, OSA je bila na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čović te zvaničnika Hrvatske, Srbije, ali i medija bliskih slovenačkom premijeru Janezu Janši koji su se u priču uključili nakon što je iz BiH protjeran biznismen i perač novca – Rok Snežič. U svojim tekstovima, Janšini mediji citirali su Aljošu Čamparu i njegov Pressmedia, ali su se pozivali i na tekstove objavljene u Avazu koji je, u potpunosti, koordinirao operaciju OSA zajedno sa medijima bliskim Draganu Čoviću.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, govorio je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

SIPA

“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Vahidina Šahinpašića (46) iz Sarajeva koja ga tereti da je 30. avgusta 2017, u svojstvu tada v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), u činu samostalnog inspektora, bez poštivanja internih procedura, te bez znanja ili naredbe nadležnog tužioca i suda izdao naređenje pripadnicima SIPA, da izvrše lociranje i lišenje slobode J.Š.Đ. Osumnjičeni  se, takođe, tereti da je u noći 05/06. septembra iste godine u  svojstvu v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA, u činu samostalnog inspektora, koristio prijetnju, zastrašivanje, obećavao i nudio nedopuštenu korist, te prisiljavao J.Š.Đ. da pije alkohol u cilju davanja lažnog iskaza protiv tada v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić i tadašnje potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Ružice Jukić”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 15. decembra prošle godine.

Svjetok Tužilštva BiH u ovom predmetu bila je glavna tužiteljica tog Tužilaštva Gordana Tadić. Postupajući tužilac je bio Ćazim Hasanspahić. Sud BiH odbio je potvrditi optužnicu. A cilj je bio da se Šahinpašić ukloni sa funkcije načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. On je, inače, bio najviši rangirani bošnjački kadar u toj Agenciji i vodio je istragu u predmetu Lutka usmjerenu protiv Fahrudina Radončića.

Hapšenje Fadila Novalića

Krajem aprila prošle godine u javnost je dospjela afera “Srebrna malina”.

“Istražni organi u ovom i svim predhodnim slučajevima moraju utvrditi činjenice i sve one koji su prekršili zakon sankcionirati”, kazao je dva dana kasnije predsjednik FBiH Marinko Čavara.

Mada Tužilaštvo Kantona Sarajevo formira predmet slučaj preuzima Tužilaštvo BiH i Gordana Tadić. Aljoša Čampara postaje svjedok, dok Avaz i Klix svakodnevno objavljuju po tri teksta o ovom slučaju. Mjesec dana kasnije, po naredbi tužioca Džermina Pašića uhapšen je federalni premijer Fadil Novalić i zatraženo je određivanje pritovora. Sud BiH odbija prijedlog za pritvor ali određuje mjere zabrane.

Nekako u isto vrijeme, mediji i opozicija u RS-u otkrivaju aferu prilikom nabavke respirstora za Republiku Srpsku. Tužilaštvo BiH ne preuzima taj predmet. Procesi nabavke na teritoriji RS-a ostaju neistraženi. Kao i procesi nabavki u kantonima kojima suvereno vlada HDZ BiH.

Analiza Harisa Imamovića: Putinov portret na zidu hangara u Kravici

Prije nego što su dovedeni u zgradu u Kravici, muškarcima i dječacima iz Srebrenice, koji su zarobljeni u šumi i okupljeni na livadi u Sandićima, obratio i sam general Mladić. Njegove je riječi zapamtio jedan od preživjelih.

„Vaše porodice, djeca, žene i starci su evakuisani“, kazao je, „i oni su u Tuzi, Kladnju i Živinicama. A vi ćete biti tamo razmijenjeni za dva dana i sastat ćete se s njima. Ali sada je ovdje prevruće za vas. Stavit ćemo vas negdje gdje hladnije.“  Sve vrijeme dok je govorio, kaže svjedok, Mladić je stajao pored jednog mrtvog tijela, ničim ne pokazujući da uopće primjećuje tu činjenicu.

 

Čuvši generalovo obraćanje, prvi bezbjednjak Bratunačke brigade Momir Nikolić je ostao zbunjen. Njemu su, kako će kasnije posvjedočiti u Haagu, oficiri koji su toga jutra bili na sastanku s Mladićem u bratunačkom hotelu Fontana, prenijeli naređenje da zarobljenike treba pobiti; a sada im Mladić lično garantuje sigurnost!?

„Gospodine generale, šta će biti s ovim ljudima?“, upitao je Nikolić, kada su ostali nasamo, ali Mladić nije kazao ništa. Umjesto toga zamahnuo je rukom ispod vrata, zdesna nalijevo, simulirajući klanje. „Shvatio sam“, kaže Nikolić, „da će ti ljudi biti pobijeni.“

Da će masa biti pobijena, znao je i Vaso Todorović, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RS-a „Šekovići“, koji je također u tom trenutku bio na livadi u Sandićima. Njemu i drugim specijalcima je čitava dva dana ranije, još dok su bili na ratištu u Srednjem, rečeno da će pomoći u ubijanju zarobljenika, nakon pada Srebrenice.

Vaso Todorović je, kako će posvjedočiti kasnije na sudu, među ljudima na livadi prepoznao svog školskog druga Jusufa i „Zikriju iz Pajića“. Zikrija ga je, kaže, pitao šta će se desiti s ljudima, ali Vaso se nije usudio kazati mu.

Tamo gdje je hladnije

Sve je počelo kada je jedan od specijalaca, Krsto Dragičević ušao u hangar u Kravici, prepun ljudi dovedenih iz Sandića, da porazgovara sa jednim poznanikom,  spomenutim Jusufom. Za razliku od „Zikrije iz Pajića“, Jusuf je znao kakva ih sudbina čeka, nije morao ni pitati. Ali odlučivši da je neće šutke prihvatiti, u jednom trenutku oteo je tom Krsti D. pušku iz ruku i ubio ga. Ustrijelio ga je u vrat.

Dvojica specijalaca, koji su bili najbliže, komandant voda Milenko Trifunović i njegov zamjenik Rade Čuturić odmah su pritrčali i skočili na Jusufa, nastojeći mu oteti pušku. Čuturić je golim rukama uhvatio puščanu cijev, sprživši se, jer je Jusuf dok su se hrvali ispucao cijeli šaržer. U konačnici, uspjeli su ga obuzdati, uzeti mu automat i ubiti ga.

Nakon toga je počelo ubijanje. Odluka da će zatočenici biti ubijeni donijeta je znatno ranije, ali incident je donekle ubrzao proces, učinivši ga neurednijim u poređenju sa pažljivo organiziranim egzekucijama u Orahovcu, Petkovcima, Branjevu, Kozluku i Pilici.

Čim je, naime, Jusuf ubijen, jedan od specijalaca Marko Milanović je iz puškomitraljeza krenuo pucati u masu ljudi u skladištu. Ubrzo su se pridružili i drugi specijalci. Pucali su iz blizine, većinom iz automatskih pušaka. Kada bi ispraznili šaržere, stavljali bi nove i nastavljali. U objektu prepunom zarobljenika nastao je haos, čuli su se jauci i psovke, sve je ubrzo bilo prepuno krvi. Bilo je nekoliko pokušaja bijega, ali svako ko je istrčao bio bi ubijen.

Jedan od preživjelih je, kako će posvjedočiti pred sudom, nedugo nakon što je pucnjava krenula navukao na sebe dva leša i njima se štitio do kraja. Krici preživjelih su mu, kaže, padali teže od same pucnjave i eksplozija. Unutra se od prašine ništa nije vidjelo. Tek kada bi pucnjava zastala, neki od preživjelih, isuviše žedni u svoj toj žegi i prašini, ustajali bi iz gomile leševa i kretali vani, vapeći za malo vode. Ali ubice, koje su za vrijeme pauza pušile cigarete, prekidale su im žeđ samo kratkim rafalima.

Jedan od specijalaca, zaštićeni svjedok D-5, koji nas obavještava o ovim okolnostima, priznat će krivicu i identificirat će čitav niz egzekutora. „Od Šekovljana je“, kaže on, „bio Čupo, bio je Zgembo. Bombe su bacali samo dvojica – Vojvoda i Čupo.“

Vojvoda je Radomir Vuković. On je, sve dok D-5 nije progovorio, živio u Beogradu, radeći kao keramičar. Zgembo je Zoran Tomić, koji je do hapšenja radio kao čuvar u jednoj zvorničkoj školi, čija će direktorica na suđenju otkriti da su da „učenici voljeli i zvali ga Zoka“.

Zaštićeni svjedok D-5 odbio je pucati u ljude u Kravici, zbog čega su mu, kaže, saborci govorili da je „pička, izdajnik i kukavica“. Godinama, nakon masakra, imao je sukobe s komšijama zbog toga, a sve je, veli, čak išlo dotle da je njegovo dijete šikanirano u školi i označavano kao „izdajničko dijete“.

Isto („Pičko jedna, što ne pucaš? Izdajice, kukavico!“) su govorili i Vasi Todoroviću, koji je, premda je odbio pucati, osuđen na šest godina, jer je ipak, svjesno i voljno, učestvovao u sprovođenju muškaraca i dječaka do skladišta u Kravici, te je čuvao stražu dok su njegove kolege, specijalci ubijali.

Tokom suđenja, advokati odbrane, više puta će tvrditi da u Kravici nije postojao plan za ubijanje, te da je ono izvršeno kao osvetnička reakcija na „incident sa sprženim rukama“. Sud će, u predmetu protiv Miloša Stupara i drugih, zaključiti da ovaj incident, posmatran zajedno s drugim dokazima, čak dodatno potkrepljuje dokaz o postojanju genocidne namjere, jer počinilac ubistva Krste Dragičevića otkriven je i ubijen prije nego je pokolj i počeo, što dokazuje da namjera optuženih nije bila usmrtiti pojedince, koji su im učinili nešto loše, već sve zarobljene muškarce i dječake.

Na koncu, niko se od zatvorenika nije pobunio na drugim lokacijama (Orahovac, Petkovci…), pa su bez izuzetka pobijeni, baš kako je Radovan Karadžić, još 9. jula, kazao prvom čovjeku bratunačkih vlasti i svom intimusu M. Deronjiću, o čemu će ovaj kasnije izvijestiti haške sudije: „Miroslave“, kazao je predsjednik Republike Srpske, “sve ih treba poubijati. Do koga god mognete stići.“

Dezerteri

Za razliku od Radomira Vukovića, koji je nakon genocida pobjegao u Beograd, gdje se uživio u ulogu ordinarnog građanina, radeći kao keramičar, Božidar Kuvelja je već na samom početku rata dezertirao i pobjegao u Srbiju.

Iako su mu, kako će kazati na sudu, muslimanski vojnicii ubili oca, Kuvelja nije htio da ratuje, ali su ga srbijanske vlasti uhapsile i vratile preko Drine, gdje prinudno regrutovan, postavši pripadnikom Centra za obuku Jahorina, policijske jedinice Republike Srpske uglavnom sačinjene od dezertera.

Voljom sudbine, odnosno vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske, Božidar Kuvelja će 13. jula, kao dio „dezerterske jedinice“, doći u Kravicu, oko šest navečer, gdje će odmah čuti jaukanje i vidjeti mrtva tijela ispred skladišta.

„Dezerteri“ će ubrzo preuzeti posao od izmorenih „Šekovljana“. Kako će potvrditi više njih, uključujući i Kuvelju, pucnjava je trajala cijelu noć.

Ujutro je komandir čete Neđo Milidragović, zvani Neđo Kasapin, prišao skladištu i počeo objašnjavati da je „ono što se desilo greška i da se nije trebalo desiti“. Zatim je pozvao zarobljenike da izađu na plato kako bi im bila pružena pomoć.

Nekih stotinu ljudi je izišlo. Mnogi su bili ranjeni, a „dezerteri“ su im, po naređenju oficira, čak dali i vode. Međutim, kada su iz gomile leševa izišli svi koji su to htjeli, ponovo je počelo maltretiranje. Policajci su ih počeli tjerati da pjevaju četničke pjesme, a zatim su ih postrojili u četiri vrste.

Kako nas, u postupku protiv Božidara Kuvelje, obavještavaju dvojica policajaca, zaštićenih svjedoka (KB-116 i KB-117), spomenuti komandir Milidragović je zatražio da se donese mitraljez, koji je, u nedostatku dobrovoljaca, dao Kuvelji naredivši mu da puca, što je ovaj i učinio. Ubrzo je čitav plato ispred skladišta bio prekriven leševima, a Kuvelja je na kraju otišao među njih da pronađe preživjele i dokrajči ih.

Na pitanje tužioca da li je ubijao, Kuvelja je odgovorio ambivalentno: „Jesam. Ja sam pucao ispod i iznad dosta. Da li je koga metak pogodio, ne znam. Ja nisam vidio da li sam… Svako ko se tu zadesio morao je pucati.“

Da svako ko se tu zadesio nije morao pucati, potvrdila su dvojica zaštićenih svjedoka (S-102 i S-116) na suđenju Dušku Jeviću, komandantu Centra za obuku. Oni su do kraja ostali dosljedni svom dezerterskom uvjerenju. Ili barem tako kažu.

Djeca

Još su u večernjim satima 13. jula, pukovnik Ljubiša Beara i Miroslav Deronjić počeli organizirati odvoz i pokopavanje tijela. Zaključeno je da će radnici jedinice za asanaciju Komunalnog preduzeća „Rad“ i oni iz Civilne zaštite Bratunac već sljedećeg jutra prionuti na posao.

Vozač Krsto Simić će posvjedočiti da je, po naređenju iz Bratunačke brigade, u konvoju od pet kamiona stigao u Kravicu, gdje je čekala gomila leševa. Radnici civilne zaštite u plavim uniformama su, veli on, ubacivali tijela u kašiku jednog rovokopača, koji bi ih zatim tovario na kamion. U jednom trenutku, iako je bio obični vozač, Simić je, kaže, morao preuzeti rukovanje rovokopačem, jer rukovalac građevinskom mehanizacijom Radenko Đurković „nije mogao psihički izdržati ovaj posao“.

Cijeli dan su, kaže Simić, tovarili tijela, sve do navečer, iznoseći ih jedno po jedno, jer rovokopač nije mogao proći kroz uska vrata skladišta.

Načelnik štaba Civilne zaštite Ljupko Ilić, koji je radnicima donio jelo i rakiju, svjedočio je da je Krsto Simić izišao iz rovokopača sav oznojen. „Pozdravio se“, kaže, „i tražio rakiju. On nije mnogo pio, nego je rakijom prao ruke i umivao se.“ Ilić se, kaže, onesvijestio kada je provirio i vidio pun magacin leševa.

Radnici su odvezli tijela u Glogovu, gdje ih je čekala friško iskopana masovna grobnica. Dva-tri mjeseca kasnije, kada su američke vlasti objavile satelitske snimke lokacija grobnica, većinom isti ljudi su ponovo iskopavali tijela iz grobnice u Glogovoj i premještali ih na druge lokacije u Zelenom Jadru.

Zaštićeni svjedok P-135, etnički Srbin se, pred haškim sudijama, prisjetio smrada koji je zahvatio Bratunac, kada su, ujesen 1995, prolazili kamioni sa tijelima: „Sjećam se da sam sjedio kući. Bio je otvoren prozor na mojoj sobi. Osjetio sam nevjerovatan smrad. Nisam… Pretpostavio sam… Znam šta je smrad raspadnutog ljudskog tijela. Sutradan sam čuo priče da su djeca na ulici vidjela nekakve noge, ne znam, dijelove ljudskih tijela.“

Z ideologija

Uzimajući u obzir razmjere zločin koji je počinjen u Kravici, tamošnja zgrada Poljoprivredne zadruge ne bi smjela biti ništa drugo, osim muzej ili spomenik. Ocjena bratunačkog načelnika Srđana Rankića da su narodu „potrebne fabrike, a ne jeftina nacionalistička demagogija i muzeji“ više je pakosna nego maloumna, ako imamo u vidu da općinske vlasti u Bratuncu već 27 godina ne dopuštaju da se u Kravici postavi čak ni spomen-ploča.

Općina Bratunac je, na ljeto i jesen 1995. godine, aktivno učestvovala u prikrivanju genocida, putem svog Štaba civilne zaštite i komunalnog preduzeća „Rad“ koji su pomagali zakopavati leševe u masovne grobnice, kako bi se prikrio zločin. Posljednja odluka Općine Bratunac da, gazeći volju porodica žrtava, renovira objekat i stavi ga u komercijalnu funkciju, nije ništa drugo nego mirnodopski nastavak te politike.

Dok razmišljamo o uzrocima bezobzirnosti bratunačkih vlasti, valja se prisjetiti da je, dvije sedmice uoči agresije na Ukrajinu, ruski ambasador posjetio Bratunac, susrevši se sa općinskim vlastima i članovima Istočne alternative, udruženja koje redovno veliča Mladića, 11. juli naziva „danom oslobođenja Srebenice, a 2015. godine je, nakon ruskog veta na britansku rezoluciju o genocidu, zidove zadruge u Kravici oblijepilo i slikama Vladimira Putina.

Uz otvorenu rusku podršku ponižavanju žrtava genocida, i indolentan odnos euroatlantske zajednice, ideologija slova Z nema razloga da prestane bujati u Podrinju. Poruka da će na mjestima poput Kravice umjesto muzeja nicati tvornice, zvoni u praznini banalnosti zla iz kojeg je proistekla, dok Putinova vojska tijelima ukrajinskih civila puni nove masovne grobnice.

Bivši savjetnik autrijskog kancelara piše za Istragu: Je li vlast važnija od države?

Bosna i Hercegovna je jedna od mnogih država koja ima veliku dijasporu ali je sigurno jedna od rijetkih koji ne iskorištava taj potencijal na struktuiran i organizovan način.

Dok druge države čine sve kako bi taj kako ekonomski tako i politički potencijal iskoristile, vlast u BiH se prema ljudima koji žive izvan domovine odnosi indolentno a u velikom broj slučajeva i neprijateljski. Za to su najbolji primjer mjere koje su donesene za prelazak granice u zadnjih 6 mjeseci od izbijanja krize sa korona- virusom ali je takvih mjera bilo dosta i u prošlosti. Te neprijateljske mjere često ne pogađaju smo građane i građanke koji žive izvan BiH nego i građane i građanke koji žive u BiH. Za to je najbolji primjer ovogodišnji nedolazak dijaspore zbog zatvorenih granica i ogromna šteta za bh ekonomiju koja je zbog toga nastala.

O ekonomskim potencijalima i mogućnostima preporoda bh privrede uz pomoć dijaspore je pisano i govoreno u mnogo navrata ali je na žalost vrlo malo realizovano. Za razliku od ekonomskog aspekta ono na čemu se ne samo da nije radilo nego i premalo govorilo je politička moć dijaspore. Lobiranja u državama u kojim žive ali i politička participacija u bh politici su neprocjenjivi resursi za promjenu političke situacije u Bosni i Hercegovini. Procjenjuje se da pravo glasa u BiH ostvaruje preko 500.000 ljudi koji žive izvan nje što je potencijal koji omogućava promjenu kompletne političke slike. Taj se potencijal svake godine povećava zbog sve većeg odljeva stanovništva.

Tema participacije dijaspore je trenutno aktuelnija nego ikad poslije tolikog broja prijava o zloupotrebi glasanja u odsustvu. Spremnost i organizovanost grupa a potpomognuti očito institucijama susjednih država je zabrinjavajuća. Postavlja se pitanje, kako je moguće da određene snage koje u velikom broju slučajeva direktno rade protiv države Bosne i Hercegovine su bolje organizovane i rade na mobilizaciji dijaspore od probosanskih snaga koje u dijaspori imaju ogroman potencijal a ne rade ništa ili vrlo malo.

Zbog čega je to tako i zbog čega se nije radilo na tom potencijalu zadnjih 25 godina vjerovatno leži u činjenici da je dijasporom puno teže manipulistati i kontrolisati je nego ljudima koji žive u BiH. Jedan značajan broj stanovnika BiH je na žalost ovisan od političkih partija. Ta ovisnost se ogleda u vidu dobijenog radnog mjesta, tendera za firmu pa sve do stvari kao što je prodaja glasa za 50KM ili kilu kafe i šećera. Ti instrumenti pritiska nisu primjenjljivi na dijasporu pa je za pretpostaviti i najveći razlog njenog nemobilisanja za izbore.

Analogno ovome se postavlja pitanje, da li je vlast važnija od države. Očigledno da za neke jeste, jer ako analiziramo odnos i ponašanje političkih partija odnosno vodećih političara zadnjih 25 godina prema potencijalu dijaspore i analiziramo razloge zbog kojih se ona ne želi uključiti u političke tokove na žalost potvrđuje tačnost tvrdnji da je održavanje na vlasti važnije i od države i od naroda.

Borba za državu se ne mjeri količinom ili žustrinom izgovorenih riječi nego žustrinom i odlučnošću implementacije projekata i ukrupnjavanjem i jačanjem probosanskih snaga. Izjave koje slušamo od pojedinih političara su samo populistički instrumenti za manipulisanje ljudi kako bi i na sljedećim izborima ostali na pozicijama koje jesu i opet naredne 4 godine ne činili ništa ili vrlo malo.

Dobra politika se mjeri dobrim djelima koja idu u smjeru pomoći ljudima i zajednici. U lošu politiku se ubrajaju i dobre riječi koje ne prate djela. U nekim slučajevima su one puno opasnije jer se protiv njih čovjek ne bori očekujući pozitivan rezultat koji na žalost na kraju izostane.

Iako se godinama na planu uključivanja dijaspore nije puno radilo, u zadnjih par godina su se na političkoj sceni pojavili novi lideri i liderice kako u novonastalim partijama tako i u etabliranim „velikim“ partijama. Nadati se da će oni uspjeti prevladati postojeće strahove, imati viziju i učiniti korake koji će ići u pravcu uključivanja Bosanaca i Hercegovaca koji žive u inostranstvu u izgradnju i jačanje Bosne i Hercegovine.

Zato pozivam sve one koji se smatraju probosanskim snagama da aktivno i organizovano podrže uključivanje dijaspore u političke procese jer će samo na taj način pokazati svoj patriotizam i pokazat će da rade za dobrobit građana i građanki bez obzira živjeli oni u ili izvan Bosne i Hercegovine. Parlamentarni izbori 2022. godine su na pragu.

 

Kolumna Senada Avdića: Kako je Konaković sa jedinom nesumnjivom diplomom elektro-mehaničara zagospodario obrazovnom i naučnom scenom?!

Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je, eto, i to uspio: ugurao je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti(BANU) u Federalni budžet! Ta fantomska, paranaučna i kvaziumjetnička, pseudoakademija, izmišljotina preminulog sandžačkog vjerskog poglavice i poslanika u Parlamentu Srbije Muamera Zukorlića, federalne poreske obveznike koštati će 300 hiljada KM. Taman koliko i privatna, ništa manje kvazi-para-pseudo akademija hercegovačkih lumpen intelektualaca predvođenih doktorom Draganom Čovićem! I Akademiji nauka i umjetnosti BiH, čisto da se ne prepozna destruktivni paralelizam buduće federalne vlasti, odobrena je ista količina novca.

Konaković je Zukorlićevu “Kakademiju”  pripazio prije četiri godine kada je Zukorliću bez ikakvih konsultacija sa bilo kim, od čibuka, dodijelio 60-ak hiljada KM, iz privatno diskrecionog fonda na kojeg je, valjda, imao pravo kao predsjedavajući sarajevske Kantonalne Skupštine. Iz iste javne sehare prema kojoj se odnosio kao da ju je naslijedio od bogatih ženinih predaka, Konaković je “pogurao” i nekog sarajevskog hodžu, adekvatno stambeno nezbrinutog, sa 100 hiljada KM.

SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA I VIŠA “ŽIVOTNA ŠKOLA”

Sa ohološću svojih ahbaba uličarskih “akademika”, Konaković je tada “objasnio” da on financijski podržava i ANUBIH, koja treba da se bavi “bosanskohercegovačkim pitanjima”, dok bi se Zukorlićeva naučno-umjetnička prčvarnica trebala posvetiti “pitanjima važnim za identitet i tradiciju Bošnjaka”.

Muamer Zukorlić je umro 2021. Godinu dana ranije osobno je klanjao dženazu svom jedinom koliko-toliko relevantnom akademiku Muhamedu Filipoviću. Iz BANU je istupio i samoljubivi profesor Suad Kurtćehajić, da bi osnovao vlastitu, kućnu akademiju Kulin Ban, ništa manje opskurnu i ništa više vidljivu od one Zukorlićeve. Pokazalo se da ni Zukorlić, ni Filipović nisu bili onoliko “besmrtni” koliko im je to akademska titula davala garantni rok. Koliko se može vidjeti iz događaja nakon smrti Muamera Zukorlića, BANU je postala dio impozantne “imovinske mase” oko koje se otimaju njegove mnogobrojne žene i nešto manje brojna djeca. Kome će od njih pripasti 300 hiljada KM koliko im je Elmedin Konaković osigurao iz federalnog budžeta!?

Prije četiri-pet godina, uoči izlaska iz Stranke demokratske akcije i osnivanja Naroda i pravde, Konaković je u jednom intervjuu (portal “Školegium”) otkrio da je “obrazovanje moje životno opredjeljenje”. Lijepo, a zašto baš obrazovanje? “Jer je ono temelj društva i nijedna druga tema ne smije dominirati, jer su ekonomija i zdravstvo posljedjice(!?) obrazovanja”. Zbog toga će “obrazovanje biti tema broj jedan za Narod i pravdu, od predškolskog obrazovanja do nauke”, pa i šire, proteže se zanimanje NIP-a i njegovog lidera sve do Akademije nauka…

U jednom nedavnom intervju, nakon što je postalo izvjesno da će biti izabran za ministra vanjskih poslova, Elmedin Konaković je priznao da on, zlosretnim sticajem okolnosti, baš i nema neko formalno obrazovanje kojim bi se mogao podičiti, ali da je tu falinku nadomjestio intenzivnim društvenim angažmanom, kontaktima sa ljudima. To jest nadaleko poznatom i priznatom “životnom školom” u kojoj je učio od sve samih autoriteta, poput akademika Denisa Stojnića i Amira Pašića Faće, Hilmije Garibovića… dok je neke specijalističke predmete iz “životne škole” polagao kod nenadmašnih emeritusa Kemala Ademovića, Sulejmana Bugarija, Muamera Zukorlića, Rifata Škrijelja

I svoju verziranost u umjetničku sferu Konaković je sticao autodidaktičkim metodama, druženjima, eventima, tako reći na ulici: ima u nogama najmanje tri šetnje crvenim tepihom SFF-a, a dobar je i sa Enisom Bešlagićem.

A kako praktično izgleda to, po vlastitom priznanju, oskudno formalno obrazovanje ministra vanjskih poslova Konakovića, moguće je nazrijeti iz njegove biografije koja je prije nekoliko dana dostavljena zastupnicima u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Iz njegovog CV-a saznajemo da je do svoje tridesete godine života lider Naroda i pravde imao srednju stručnu spremu, stečenu u “Elektrotehničkom školskom centru Jaroslav Černi” u Sarajevu. Rat je, dakle, Konaković dočekao kao ELEKTROTEHNIČAR-MEHANIČAR.

I to je jedino što je nesporno u njegovom obrazovnom procesu, sve ostalo je zamršeno i dosta komplicirano.

Konaković se odlučio na daljnje školovanje tek 2004. godine (nakon okončanja rijetko neuspješne košarkaške karijere) kada je na prestižnom, akademskom slavom ovjenčanom “Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja” završio dvogodišnji studij za sportskog menadžera. Bilo je tih godina posla za sportske menadžere, pogotovo košarkaške i naročito u KK “Bosni” koja je poput pijanog milionera rasipala javni, budžetski novac na kupovinu istrošenih košarkaša, zaboravljenih asova, širom regiona. Na čelu KK “Bosne” je bio Elmedin Konaković. On je na suđenju svom najbližem suradniku Harunu Mahmutoviću hladno priznao (i time ga spasio ćuze) da je i on kao i Mahmutović za sebe uzimao izdašan procenat od sponzorskih ugovora koji su uglavnom sklapani sa javnim  preduzećima, državnim institucijama i politički “podstaknutim” biznismenima.

Kada je ponestalo love u “Bosni”, a političke ambicije (uključujući i “interes za obrazovanje”) mu vrtoglavo rasle on odlučuje da nastavi svoje maratonsko školovanje, pa u dvije godine polaže preostale ispite na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i stiče visoku stručnu spremu.

Nakon toga se u “punom kapacitetu” mogao posvetiti obrazovanju drugih, kada je svoje tako traljavo obavio. Da mu je u mladosti bio današnji obrazovni entuzijazam, ko zna kakva bi mu izgledala naučna karijera.

AKADEMICI ČOVIĆ, NIKŠIĆ I KONAKOVIĆ

Podrška Socijaldemokratske partije BiH amandmanima na budžet Vlade Federacije BiH koji je sa skoro milion maraka opterećen neplaniranim rashodima za tri akademije pod istim proračunom, može se objasniti samo na jedan način: čuvanjem trenutnog rezultata lidera te stranke Nermina Nikšića. Ovaj, također, vrlo dubiozno obrazovani provincijski pehlivan nipošto ne želi u “nadoknadnom vremenu” utakmice formiranja vlasti napraviti krivi potez koji bi ga mogao koštati teškog poraza u trci za premijersku funkciju u Federaciji BiH.

Prije nepunih godinu dana SDP BiH, odnosno njen Odbor za obrazovanje, nauku i mlade, žestoko se obrušio na Odluku Vlade Federacije da se izjednači status Akademije nauka i umjetnosti BiH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Takve planove Vlade Federacije u SDP-u BiH su nazvali “udarom na državu Bosnu i Hercegovinu”.

Da, u pravu su (bili) SDP-ovci prije godinu dana: amandmani na budžet koji su jučer usvojeni i od njihovih zastupnika jesu udar na državu. Na samo u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje i financiranje triju akademija…

Skoro dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata trajala je žučna i teška društvena, akademska i politička polemika da li je Bosni i Hercegovini uopće potrebna sopstvena akademija nauka i umjetnosti, budući da već postoji Jugoslovenska akademija (JAZU) Miroslava Krleže i akademije u Srbiji i Hrvatskoj sa stoljetnim tradicijama. Tek kada su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka federalističlke političke strukture potisnule stare unitarističke kadrove, osnovana je 1966. godine Akademija  nauka i umjetnosti BiH kao, pored ostalog, važan faktor i kreator njene posebnosti i samopoštovanja. Šest decenija kasnije loši učenici i još gori studenti na vlasti su joj, mic po mic, došli glave!

(Slobodna Bosna)

Sudija Evropskog suda za ljudska prava piše za Istragu o reformi izbornog sistema: Presude iz Strazbura su prioritet, Ustavni sud BiH je donosio diskriminatorske odluke

Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god,  princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.

Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.

No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.

Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.

Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »

Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :

  1. cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
  2. pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
  3. da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
  4. da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
  5. politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
  6. da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.

Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština  demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.

Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.

Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije  svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.

(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)

Kolumna Vildane Selimbegović: Bakire, pazi, snima se!

Sutra, na sjednici Zastupničkog doma, Federacija će dobiti predsjednika i potpredsjednike. Refik Lendo, SDA-ov mehanizam za blokade, održao je obećanje i potrošio vrijeme, svjestan da tek nakon raspodjele pozicija na federalnom vrhu počinju teći rokovi za izbor Vlade. SDA će – osim generala, obećao je i generalisimus – istrajati u blokadi.

“Naser heroj” i “kuhana žaba”

Džaba je, dakle, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podsjećao da izabrani dužnosnici predstavljaju Federaciju, na snazi ostaje rješenje Bakira Izetbegovića o Lendi koji 101 posto izdati ne zna, jer on – pazi sad! – u vrhu Federacije predstavlja SDA, a SDA je patriotsko jezgro Bošnjaka tradicionalista posvećenih vlastitom identitetu i svojoj vjeri. Da ne bi bilo zabuna, lider SDA to nam je nadugo i naširoko objasnio u dva intervjua prošle sedmice, jednom na BIR-u, namijenjenom vjerski nastrojenoj publici, i drugom na N1, za širu upotrebu.

Iz oba je kristalno jasno da Bošnjaci izvan kontrole SDA i dokaza u vidu članske partijske karte ne samo da nisu patriote ni vjernici, oni su vazali Milorada Dodika i Dragana Čovića, lidera SNSD-a i HDZ-a, jer jedini koalicioni sporazum o vlasti koji priznaje SDA jeste onaj SNSD-HDZ-SDA. Upravo zato svi koji su glasali za “odmetnike od SDA” i zaslužuju prijetnje kakve su u izbornoj kampanji čuli od Amora Mašovića i u reinterpretaciji Sebije Izetbegović – da će završiti u masovnim grobnicama. Izetbegović nije htio ili nije smio ograditi se od ovakvih uvreda.

No, da ni sam nije daleko od sličnih stavova, pokazao je na primjeru Kemala Ademovića. Neću zaista komentirati koji je stepen bahatosti, arogancije i neukusa neophodan da se naš heroj, kako ga u uvodu svoga napada titulira (i) lider SDA, upoređuje s kuhanom žabom, to zapravo sve govori o Izetbegovićevom stavu spram heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata vođenog u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Ključna optužba protiv jednog od rijetkih nositelja najviših priznanja Armije i MUP-a RBiH je – vjerovali ili ne – što su za njega glasali Srbi i Hrvati. Tako govori zagovornik građanske države, lider cijelog probosanskog bloka, onaj isti Izetbegović koji nije želio u Dom naroda Parlamenta BiH jer su tamo visoke plaće. Zadovoljan je penzijom, vilom na Poljinama i životom skromno bošnjačkim, kako je i stekao sve što ima. No, zato svima ostalima tumači da njegova SDA ima tapiju na dio parcele BiH na kome će odlučiti o nositeljima građevinske dozvole. Ovu prijetnju valja uistinu ozbiljno shvatiti, jer SDA tri decenije ovdje odlučuje o građevinskim dozvolama i hvala Bakiru što nam je to konačno i priznao.

Da su njegov problem vlastite vizure, jasno je kao dan, jer od njih pobjeći ne može: Demokratsku frontu hvali dok ne prizna da priželjkuje vlast SDA, SDP i HDZ sa “pratećim satelitima”. Željko Komšić je pobijedio na izborima zato što su se Bošnjaci, tradicionalisti i vjernici, bojali Čovića – koji se nije ni kandidirao – u Predsjedništvu BiH, ali nam je otkrio i kako: “Ljudi su govorili – ja ću glasati za Bakira, a hanumi sam rekao da glasa za Željka”. Bošnjaci, dakle, imaju hanume, kojima treba narediti i kako će glasati, samo Bakir ima suprugu koja će nastaviti političku karijeru. One koje nisu ni hanume ni supruga, prolaze kao Mirjana Marinković-Lepić za koju je lider SDA javno pitao ko je ona da saziva vrh Federacije? Pa red je da mu se kaže: predsjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, prva u njegovoj historiji, biće i zato što se SDA nije pitala. Gospođa Marinković-Lepić je pravnica, koja je magistrirala i doktorirala na FPN-u u Sarajevu i o tome postoje svi relevantni dokumenti, a u politici je, kao članica Naše stranke, već bila jedan mandat u državnom Parlamentu i aktivno se zalagala za jednakost svih u BiH, naročito žena koje ne ispunjavaju Izetbegovićeve kriterije da se kvalificiraju za politički angažman.

Još su dvije teme beskrajno važne lideru SDA, jedna je odnos naše zemlje spram Zapada i(li) Istoka, druga je odnos prema vjeri. I dok na BIR-u koketira s Istokom, na N1 je posvećen Zapadu i euroatlantskom putu BiH. Nije ga niko pitao, valjda zato što nema šta suvislo ni reći o toj temi – koliko je i šta SDA učinila na ispunjavanju već famoznih 14 prioriteta na putu zemlje ka kandidatskom statusu za Evropsku uniju. Šta o tome i može reći lider stranke koja ne priznaje demokratsko pravo formiranja koalicije za vlast? I još prijeti tehničkim mandatom Vlade Fadila Novalića dokle god on to hoće? Dat će, veli, Fadilu vitamina da izdrži, ionako je planinar! To je SDA-ov doprinos euroatlantskom putu BiH: dalje blokade i nastavak cyber divljanja u kreiranju haosa.

Nagradno pitanje

S obzirom na to da o zemlji govori fokusirajući se samo na parcelu koju smatra bošnjačkom i svojom, Izetbegović ne štedi riječi kritike spram Zapada koji ipak Bošnjacima treba. No, problem Zapada su – ne krije to – visoki predstavnik Schmidt i SAD, jer on zna da u PIC-u vlada drugačije raspoloženje s obzirom na to da je tamo i Turska. Schmidtu je zaprijetio i povlačenjem, zaboravljajući silne zahtjeve ponajprije bošnjačkih i probosanskih političara da OHR o(p)stane. Kad je o SAD-u riječ, sigurna sam da nisam jedina koju je put Joea Bidena u Ukrajinu vratio u ratne sarajevske godine, kada je kao senator osvanuo u glavnom gradu naše zemlje. Dajući punu podršku našem otporu tada, kao što ju je pružio sada Ukrajini, Biden je i 2009. godine, kao potpredsjednik SAD-a, dolazio u Sarajevo i u svom govoru, uz punu podršku suverenitetu BiH, pomenuo samo jednog političara, Sulejmana Tihića: tadašnjeg lidera SDA današnji američki predsjednik pohvalio je za hrabrost da otvoreno istupi pred Narodnom skupštinom RS-a i ponudi ruku suradnje u ime Bošnjaka. Nagradno pitanje za aktuelnog lidera SDA glasi: ko je promijenio politiku, Biden ili SDA?

Bakirova SDA danas neprijatelje traži i među Bošnjacima, a posebno cilja one Srbe i Hrvate koji su nesumnjivi zagovornici zajedničkog života. Poput Igora Stojanovića, Lendinog kolege u vrhu FBiH, kadra SDP-a i dokazanog Bosanca, krivog što ne pristaje na Izetbegovićevo mjerenje snage Bosne punim džamijama. Istovremeno se lider SDA hvali kako je on bio nalogodavac reisu-l-ulemi u zatvaranju paradžemata u BiH! No, to je valjda već u domenu odnosa muslimana Bakira sa svojim IZBiH i stranačkog lidera sa zemljom u kojoj pretenduje da bude neprikosnoveni vladar. O toj bi se politici i SDA morala izjasniti. Od mene tek podsjećanje na istup njegova oca Alije u Džedi 1994. godine: islam jeste najveći, ali muslimani nisu. Upravo zbog ovakvih manira.

Zašto je ključan omjer 2:1 u Predsjedništvu BiH: Prođe li Borjana Krišto, Čović i Dodik preuzimaju kontrolu nad Centralnom bankom BiH i Oružanim snagama, imenuju 2/3 ambasadora, a mogu raspustiti i Dom naroda PS BiH

Diplomatija, Centralna banka, budžet, mandatar, Oružane snage BiH, bh. sudija u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH. Sve ovo direktno ovisi o izboru članova Predsjedništva BiH. Od omjera 2:1 u korist ili kontra probosanskih snaga direktno će ovisiti da li će, recimo, dvije trećine ambasadora Bosne i Hercegovine raditi u interesu države ili ne. Za više detalja pročitajte nastavak ove analize.

Centralna banka BiH

Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Centralna banka BiH je “jedina ovlaštena institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području Bosne i Hercegovine”. Centralnom bankom upravlja Upravni odbor koji ima pet članova. Iz reda članova Upravnog odbora bira se guverner.

“Prvi Upravni odbor Centralne banke će se sastojati od Guvernera kojega imenuje Međunarodni monetarni fond, nakon konsultacija sa Predsjedništvom, i tri člana koja imenuje Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske – svi sa mandatom od 6 godina. Guverner, koji neće biti državljanin Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države, može imati odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda glasanja. Nakon tog perioda, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine će se sastojati od pet lica koja imenuje Predsjedništvo na period od 6 godina. Odbor će među svojim članovima imenovati Guvernera na period od 6 godina“,piše u Ustavu BiH.

U Upravni odbor CBBiH Predsjedništvo BiH imenuju po dva člana iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, te jednog člana iz reda hrvatskog naroda. Odluke u Upravnom odboru se donose većinom glasova, što znači da je član UO CBBiH iz reda hrvatskog naroda presudan za monetarnu politiku Bosne i Hercegovine, te za izbor guvernera Centralne banke BiH. Krenemo li od pretpostavke da će  član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske biti Željka Cvijanović, za funkcioniranje Centralne banke BiH od ključnog je značaja za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U slučaju pobjede Borjane Krišto, bez obzira na izbor člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, kontrolu nad Centralnom bankom BiH bi preuzeli Milorad Dodik i Dragan Čović, jer bi od pet članova Upravnog odbora CBBiH njihove stranke predložile tri člana.

Oružane snage BiH

Predsjedništvo BiH, djelujući prema konsenzusu, ima vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama BiH, piše u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine. Ključne ovlasti Predsjedništva BiH su regulirane članom 12 Zakona o odbrani, gdje, pored ostalog, piše da Predsjedništvo BiH koncenzusom “postavlja načelnika i zamjenike načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga, komandanta i zamjenike komandanta Operativne komande Oružanih snaga i komandanta i zamjenike komandanta Komande za podršku Oružanih snaga, te unapređuje profesionalna vojna lica u činove generala u Oružanim snagama BiH”.

Zajedničkim štabom Oružanih snaga, tako, upravljaju trojica generala koji dolaze iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Iako se odluke donose koncenzusom, svaki kabinet u Predsjedništvu BiH predlaže generale iz reda naroda kojem pripada. Opet se vratimo na moguće rezultate izbora. Ukoliko bi, recimo, Borjana Krišto i Željka Cvijanović pobijedile na izborima, na čelu Zajedničkog štaba OS BiH bi sjedila dvojica generala koji bi bili pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Dodatni problem predstavlja činjenica što bio u narednom periodu na poziciji načelnika ZŠ OS BiH trebao biti oficir iz Republike Srpske.

Diplomatija

Prvi potez Borjane Krišto, reći će nedavno HDZ-u i Janezu Janši blizak analitičar Darko Mršić, mora biti smjena ambasadorice Martine Mlinarević.

“Ukoliko gospođa Krišto pobjedi, 02.oktobra u 19 sati ja ću dati ostavku svim srcem. Za razliku od HDZ ambasadora koji su smjenom vlasti kao miševi čekali neće li ih Željko ipak ostaviti. Ja imam čojstvo ipak”, odgovorila je ambasadorica Mlinarević.

Martina Mlinarević je ambasadorica BiH u Pragu. Ona je jedna od trinaest ambasadora iz reda hrvatskog naroda koje imenuje Predsjedništvo BiH na prijedlog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Mlinarevićeva je bila izbor Željka Komšića. Isti kabinet je predložio i Danku Savić za ambasadoricu u Madridu, Vanju Filipovića za ambasadora u Londonu, Svena Alkalaja za ambasadora u UN-u …

Kada je u, u mandatnom periodu 2014-2018. Dragan Čović bio član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, za konzula u SAD-u je, recimo, bio predložen Ivan Šušnjar. Nije dobio zeleno svjetlo iz Vašingtona. Kolumnista nacionalističkog portala Poskok je, potom, delegiran za ambasadora u Pragu. Ali ni tu nije dobio agreman.

Dakle, u slučaju pobjede Borjane Krišto, najmanje dvije trećine ambasaodra BiH bi slušalo upute Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Raspuštanje Doma naroda PSBiH

“Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog”, navedeno je u Ustavu BiH.

Ovo pitanje dalje je regulirana Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH.

“Predsjedništvo može raspustiti Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uključujući slučajeve promjene parlamentarne većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u Bošnjačkom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, navedeno je u Poslovniku.

No, ključni je sam način donošenja odluke.

“Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o raspuštanju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu raspustiti Dom”, navedeno je u Poslovniku.

Evo šta to može značiti u praksi. Ukoliko, recimo, HDZ i SNSD ne budu imali većinu u Domu naroda PS BiH, manevrima u NSRS-u ili Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, Borjana Krišto i Željka Cvijanović bi, u slučaju da pobijede, mogle raspustiti Dom naroda PS BiH bez obzira na protivljenje člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Na taj bi način bila obezglavljena Parlamentarna skupština BiH, a povlačenjem dvije članice iz Predsjedništva BiH, nijedna institucija BiH više ne bi postojala.

Mandatar za saziv Vijeća ministara BiH

“Predsjedništvo BiH će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma PS BiH”, piše u Ustavu Bosne i Hercegovine.

Za imenovanje mandatara, odnosno predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus. Evo i zašto.

“Predsjedništvo će nastojati da konsenzusom usvoji sve odluke Predsjedništva (tj. one koje proizilaze iz člana V (3), tačka (a)-(e)). Takve odluke mogu, što proizilazi iz tačke (d) ovog stava, ipak da usvoje dva člana ako svi napori za postizanje konsenzusa pretrpe neuspjeh. Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu”, piše u Ustavu BiH.

Imenovanja mandara nema među ovlastima Predsjedništva BiH na koje se može izjaviti vitalni nacionalni interes. To znači da za imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus.

U praksi to znači ovo. Ukoliko u Predsjedništvo BiH uđu Željka Cvijanović i Borjana Krišto, HDZ BiH bi, s obzirom na princip rotacije, dobio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. SNSD bi, također, bio neizbježan u procesu formiranja vlasti na nivou BiH. No, ukoliko, recimo, Borjana Krišto izgubi od Željka Komšića, u tom bi slučaju Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultat u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, moglo imenovati mandatara koji ne bi bio iz HDZ-a BiH. Ukoliko, u tokm sliučaju, opozicione partije iz RS-a, budu u Predstavničkom domu PS BiH imale pet zastupnika, to bi značilo da je moguće formirati Vijeće ministara bez HDZ-a i SNSD-a. No, za to je ključno imati omjer 2:1 u korist probosanskih snaga u Predsjedništvu BiH.

Obraćanje UN-u

U septembru svake godine predsjedavajući Predsjedništva BiH se obraća Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. S obzirom na mehanizam rotacije, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda nikada nije predsjedavajući u septembru, što znači da se član Predsjedništva BiH nikada neće obraćati na Generalnoj skupštini UN-a. Proteklih godina, Generalnoj skupštini UN-a su se uvijek, u ime BiH, obraćali članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ukoliko pobijedi Borjana Krišto, ona bi se u septembru naredne godine obraćala Generalnoj skupštini UN-a.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...