Harisa Bavčić, v.d. zastupnice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava čini se spremna je poslati žalbu na presudu ‘Kovačević protiv BiH’, uprkos činjenici da je ona na ovoj funkciji tek vršilac dužnosti, što znači da nije u mandatu i da bi to moglo polučiti pravne posljedice po nju samu, odnosno mogućnost krivične odgovornosti za takvo djelovanje.
Čak više ona je već podložna krivičnoj odgovornosti zbog načina na koji se izjasnila Evropskom sudu za ljudska prava, a gdje je ona bez imalo ustezanja podržala etničko čišćenje u BiH, pa kazala da Slaven Kovačević može ostvariti svoje aktivno birčako pravo na način da se preseli u drugi dio BiH.
Etničko čišćenje čin je u pravilu, psihološki i fizički, nasilan prema ciljanoj ‘neodgovarajućoj’ etničkoj grupi, ali ne nužno uvijek i manjinskoj, na određenom području.
A, Bavčić je svojim izjašnjenje stvorila temelj za tiho etničko čišćenje, koje znamo kada i na koji krvav način je počelo 90-tih godina, a slanjem žalbe i definitivno bi potvrdila da zastupa etnonacionalističko cijepanje BiH, a što opet podupire u svom izjašenjenju pogrešno tvrdeći da je BiH nacionalno podijeljena vijekovima!?
Ne znamo koju je historiju učila v.d. agentice Harisa Bavčić, ali Bosna i Hercegovina nikada, do agresije, nije bila etnički podijeljena. Stoga je važno istaći da Bavčić, i ako pošalje žalbu, to čini nelegalno i nikako u ime BiH, jer stav Vijeća ministara ne postoji, a ona radi van mandata. Jednako kao i druga dva agenta koji su v.d.
Kako Patria nezvanično doznaje Bavčić Harisu kontroliše Monika Mijić, također v.d. agentice, a koja je i član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, a koja je imenovanje Harise Bavčić na poziciju zastupnice Vijeća ministara BiH pred ESPLJ uvjetovala glasanjem za smjenu Milana Tegeltije!? Upravo je ona bila 10. neophodni glas za smjenu bivšeg predsjednika VSTV-a.
Potpuno je onda jasno zbog čega će Bavčić po političkom nalogu uputiti žalbu, no pitanje je da li će resorni ministar Sevlid Hurtić reagirati, pa eventualno pismom informirati Sud u Strazburu da Bavčić nije u mandatu.
Zvuči nevjerovatno da Bavčić prihvata taj teret slanja žalbe, jer presuda jasno ukazuje da etničko predstavljanje podriva demokratiju, a gdje je aktivno biračko pravo jedan od stubova demokratije.
Analogija kaže da i ona nije legalno izabrana, jer su je izabrali oni koji su birani u procesu za koji i Evropski suda kaže da je diskriminatoran. Dakle, ovdje se radi o političkom nadmetanju autokratije sa demokratijom i njenim temeljnim vrijednostima.
Sada Bavčić treba da odluči sa koje strane te političke borbe je.
Jer, presude Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, imaju prednost u odnosu na sva druga prava i zakone, posebno ako su pojedine odluke Ustavnog suda BiH u suprotnosti sa presudama Evropskog suda za ljudska prava, kao što je to na primjer u slučaju odluke „Ljubić.
Institucije Bosne i Hercegovine, politički akteri i predstavnici internacionalne zajednice trebaju učiniti sve na provođenju svih presuda Europskog suda za ljudska prava, a ne trošiti energiju u lobiranju da se uputi žalba Sudu, koji je po šesti put utvrdio diskriminaciju, nadajući se da će Veliko vijeće poništiti presudu.
Svi koji žele (posebno apelanti) normalnu demokratsku državu, nisu tužili svoju zemlju iz obijesti i mržnje, već želje da se BiH iz diskriminatornog sistema vladanja usmjeri u istinsku demokratiju, vladavinu prava i zaštitu svih ljudskih prava.
A, sve to zapravo je identično onome što podrazumijeva evropski put Bosne i Hercegovine jer svi stručnjaci u ovoj oblasti jasno su ukazali da Bosna i hercegovina ne može biti dio Evropske unije sa postojećim Ustavom i pravilima.
Tako da bi žalba Bosne i Hercegovine na presudu ‘Kovačević protiv BiH’ kojom se uklanja ozbiljna diskriminacija velikog broja građana značila direktno suprotstavljanje naše države vlastitom evropskom putu.
Jesu li Harisa Bavčić i oni koji je kontrolišu spremni za takvo djelovanje?
Derogiranje državnih institucija i njihovo pretvaranje u isturene centre partijske moći ključni je čimbenik zakona koje lideri aktuelne državne vlasti Milorad Dodik i Dragan Čović najavljuju kao preduslov nastavka funkcionisanja te vlasti. Kada na to dodamo i činjenicu da nas uskoro očekuje rješavanje pitanja i državne imovine, jasno je da se sprema novi talas udara na opstojnost Bosne i Hercegovine.
Dragan Čović, lider HDZ-a BiH formalno najavljuje, a faktički insistira i uvjetuje izmjene Izbornog zakona do kraja godine. I nema sumnje da će fokus HDZ-ovog djelovanja i pritiska u narednih nešto više od dva mjeseca ići u tom pravcu. Tu ne treba zaboraviti na nimalo nevažnu internacionalnu podršku Čovićevoj politici koja dolazi preko Delegacije EU, OHR-a i Ambasade SAD.
Jer, dva dana nakon što je Čović najavio Izborni zakon, Ustavni sud i državnu imovinu kao pitanja koja će biti riješena do kraja godine sa ključnim ljudima HDZ-a u Mostaru se sastao šef Delegacije EU Johann Sattler. Tom sastanku uz Čovića, prisustvovali su Borjana Krišto, potpredsjednica HDZ- a i predsjedavajuća Vijeća ministara, te Josip Brkić ključni operativac HDZ-a i zamjenik ministra vanjskih poslova.
Iako je u zvaničnom sapćenju spomenut isključivo evropski put BiH, nesumnjivo je tema razgovora bila upravo Čovićeva najava. A ukoliko bude realizovano ono što Čović najavljuje, po planovima HDZ-a i SNSD-a, Bosna i Hercegovina bit će u iznimno lošoj poziciji. Njene institucije će praktično biti u rukama politika koje već decenijama rade na razgradnji države.
Modalitet izbora članova Centralne izborne komisije koji su SNSD i HDZ pripremili podrazumijeva novu etnicizaciju i partokratiju u toj instituciji, koja će ukoliko planovi pomenutih stranaka budu prihvaćeni postati stranačka a ne državna institucija. Svjesni su toga i u CIK-u, pa je predsjednik te institucije pisao Kvinti (ključnom segmentu međunarodne zajednice). Ovladavanjem CIK-om SNSD i HDZ bi stvorili mogućnost apsolutne kontrole narednih izbornih procesa, a to bi značilo kraj izbora kao “praznika demokratije”.
Drugi dio plana u formuli “izmjene Izbornog zakona” je finaliziranje onog što je 27. aprila 2023. godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Zapravo, izmjenama kako ih je zamislio Čović Schmidt više ne bi bio potreban jer bi Ustav BiH i Izborni zakon omogućio da HDZ bude trajna kategorija svih budućih vlasti po svim nivoima, od Predsjedništva do skupština kantona.
Druga najavljena reforma je zapravo i ključna za institucionalno funkcionisanje Bosne i Hercegovine, jer preuzimanjem Ustavnog suda iz ruku sudija ESLJP i popunjavanje na način da etnički bude popunjen sa po troje sudija iz svakog naroda, u suštini znači sakaćenje djelovanja Ustavnog suda BiH. Milorad Dodik zna da je etničko blokiranje Ustavnog suda ključ uspjeha njegovih budućih instanci, pa stoga i ulazi u blokade državne vlasti.
Preuzimanje Ustavnog suda i uvođenje entitetskog glasanja toj ključnoj instituciji po državu Bosnu i Hercegovinu onemogućilo bi djelovanje, po istom modalitetu kako je onemogućeno djelovanje svim institucijama u kojima se odlučuje etnički i entitetski. Tako bi se oslobodio put za separatističke zakone u Rs, ali i Čovićeve antievropske i anticivilizacijske reforme.
U konačnici, reforme koje Čović u dogovoru s Dodikom najavljuje do kraja godine su institucionalni rat Bosni i Hercegovini. Jer, preuzimanjem CIK-a i Ustavnog suda BiH Čović i Dodik, odnosno njihove stranke oslobodit će sebi put za konačno rasturanje svega što čini državnost Bosne i Hercegovine.
Uspiju li u tome, najavljeno rješavanje pitanja državne imovine je besmisleno, jer pod jedan oni će onesposobiti svako rješenje kojim država postaje jedini titular imovine, a pod dva država bez teritorije ili bez institucija je isto.
Odbrana ključnih institucija za državnost Bosne i Hercegovine od združenog političkog ataka SNSD-a i HDZ-a je pitanje sudbine Bosne i Hercegovine možda i više nego pitanje državne imovine. Pitanje te odbrane primarno je na akterima vlasti koji dolaze iz Sarajeva (SDP, NiP, Naša stranka), ali ništa manje i na strankama koje nisu vlast u aktuelnom trenutku.
Sinhronizovano djelovanje Dodika i Čovića očito je uspjelo razvući pamet i probosanskim snagama i trojci, pa bi dopuštanje reformi po modalitetu kako to Čović najavljuje u javnim istupima značilo prepuštanje sudbine neizvjesnosti u rukama stranaka nasljednica politika koje su Bosnu i Hercegovinu namjeravale podijeliti.
I ne, pitanje odbrane institucija i imovine Bosne i Hercegovine nije i ne smije biti na međunarodnoj zajednici, jer nakon posljednje sjednice UO PIC-a, jasno je da se ta međunarodna zajednica podijelila na one koji podržavaju Čovićev i one koji podržavaju Dodikov separatizam pod maskom evropskog puta.
Probosanski politički faktor stoga ne smije dopustiti da razvlačenje pameti bude učinkovito, jer ostvare li se Čovićeve najave, Dodik će Vučiću i Putinu moći otići i odnijeti pripremljenu disoluciju.
U priči o Vladi HNK nisu bitni Anel Kljako i njegov NES. Bitan je princip kojeg je prekršila Stranka demokratske akcije. Formiranje Vlade HNK je, zapravo, dokaz da bi većina SDA-ovaca, naročito onih hercegovačkih, objeručke prihvatila bilo kakav ulazak u vlast, ne osvrćući se ni za državnim niti bošnjačkim interesima. SDA je, zapravo, pristala na uslove HDZ-a i SDP-a da bi svoje strateške partnere gurnula u provaliju.
Zašto je NES (bio) strateški partner SDA?
Zato što bi najveća bošnjačka stranka, iako relativni pobjednik proteklih Općih izbora, ostankom NES-a u koaliciji sa Trojkom, izgubila svaki kredibilitet u priči o bošnjačkom legitimitetu. Ali NES je, uz sve svoje mane, a ima ih mnogo manje nego u SDA-u, odlučio da se, zajedno sa Strankom za BiH, odrekne federalnih ministarskih pozicija i javnih preduzeća, prateći princip – ne želimo u nametnutu Vladu FBiH. I zahvaljujući NESBiH-ovom ostanku u opoziciji, SDA je dobila koalicijski kapacitet u USK, gdje ga nije imala, i u ZDK, gdje ga, također, nije imala. Dobila je SDA, zahvaljujući onih stotinu hiljada glasova NES-a i SBiH-a, vjerodostojnost u svom narativu da je Christian Schmidt, namećući Vladu Nermina Nikšića, oštetio bošnjačko biračko tijelo.
Kada je NES u aprilu birao između fotelja za sebe i principa, izabrao je princip. Kada je došao red na SDA da bira između sebe i principa, oni su izabrali sebe. I Edina Mušića. I sve one njegove lovce koji godinama nišane hercegovačke budžete.
Nije, rekoh, bitan Anel Kljako. To što je krao na izborima, a ništa manje nije krao od SDA-ovaca i SDP-ovaca, pitanje je za pravosudne institucije. One sude. No, SDA je je pristala da njihovim partnerima sude HDZ i SDP, koji su toj istoj SDA, zajedno sa Christianom Schmidtom, presudili u aprilu ove godine.
Šta je SDA dobila? Ništa. Dobili su ministre koje su već imali. Dobili su vlast u HNK koju su već imali. Ali zato su izgubili partnera koji se, vjerujući u principe, odrekao federalnih ministarskih pozicija. Izgubili su kredibilitet (pod uslovom da su ga ikada imali). Izabrali su “izdajnike” umjesto “patriotskog bloka”.
Prihvatajući ucjene SDP-a i HDZ-a da se odrekne NES-a, SDA se, zapravo, odrekla svog narativa o ujedinjenoj opoziciji protiv nametnute Vlade FBiH i protiv svih onih izdajničkih poteza Trojke. SDA je smanjila svoj koalicijski kapacitet. SDA je prihvatila izdajnike da bi dobila fotelje. Što je, barem u slučaju Mostara, također čini izdajničkom strankom.
Kada se zbroje, uglavnom bošnjački glasovi NES-a, SBiH-a i SDA, dolazimo do cifre od 317 hiljada glasova. Dodamo li tome i glasove DF-a koji dolaze iz kantona sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, četiri opozicijske stranke imaju na raspolaganju oko 420 hiljada glasova. S druge strane, vladajuća Trojka je u istim izbornim jedinicama osvojila 249 hiljada glasova.
I, šta u Mostaru radi SDA? Odlazi sa SDP-om kojeg naziva izdajničkim i sa HDZ-om koji je, zapravo, šef i strankama Trojke i visokom predstavniku Christianu Schmidtu.
Da li će formiranje Vlade HNK moglo utjecati na opstanak Vlade u USK, to znaju čelnici NES-a. Ukoliko se odluče na osvetničku politiku i započnu pregovore sa Trojkom, pokazat će da nisu baš zrela politička partija. Rušenjem Vlade USK profitirat će samo stranke Trojke. Baš kao što su formiranjem Vlade HNK profitirali samo SDP i HDZ. HDZ je bez vlasti ostavio HDZ 1990 i HRS, a SDP je uzdrmao SDA-ov savez sa NES-om.
Bakir Izetbegović je lično platio visoku cijenu odbijajući u Neumu izmjene izbornog zakona po želji Zapada i HDZ-a BIH. No, tu je, barem, spasio obraz i princip. I onda je, zbog svoje hercegovačke frakcije okupljene oko Edina Mušića sve to prosuo. Za par kantonalnih ministarstava.
Pucanje saveza NES-SDA nanijet će ogromnu štetu SDA-u. Međutim, SDA-ovo potpuno pridruživanje (izdajničkim) strukturama Trojke nanijet će nepopravljivu štetu državi. I toga moraju biti svjesni i u NES-u i DF-u. A prije svega i u SDA-u čiji čelnici sebe (neopravdano) nazivaju zaštitnicima države.
Novi komandant EUFOR-a Laszlo Sticz, u prvom intervjuu nakon imenovanja, kazao je da je EUFOR spreman vršiti svoj mandat, ali da će, kako je pojasnio, reagovati samo ako bh. policija ne bude mogla osigurati mir. Situacija bi, kazao je, mogla eskalirati, kao što se desilo na Kosovu prošlog maja. Otprilike, u isto vrijeme, američki ambasador Michael Murphy je ponovio poruku da će SAD djelovati ukoliko bude pokušaja razbijanja BiH.
Koja je realna snaga EUFOR-a u osiguranju Daytonskog sporazuma, na 20. godišnjicu njegove uspostave? Kakvi su potencijali eventualne američke vojne intervencije u BiH? Kako smo uopće došli do toga da se, 28 godina nakon rata, i dalje govori o tome? Zašto, nakon dolaska miroljubive Trojke na vlast u Sarajevu, uz Murphyjevu asistenciju, nije došlo do smirivanja srpskog secesionizma, koji je, kako su mnogi tvrdili, bio samo reakcija na zapaljivu retoriku SDA i DF-a?
Princ tame
Krenimo ab ovo (a vidjet ćemo i zašto). Clintonova administracije je 1995. godine rasporedila 20 hiljada američkih trupa u Bosni i Hercegovini, uprkos snažnim otporima. Vodeći Republikanci tog doba, pod čijom kontrolom je bio Kongres, bili su za skidanje embarga i slanje oružja našoj vladi, upravo zato što nisu htjeli da se šalju američke kopnene trupe u BiH. Uprkos protivljenju čak i unutar vlastite administracije, Clinton je prelomio i odlučio da će američke trupe biti dio IFOR-a.
Kada se u Daytonu pregovaralo o mandatu IFOR-a, naša delegacija je uputila brojne amandmane na dio koji govori o međunarodnim vojnim trupama. Ključnu ulogu u tome imao je glavni savjetnik naše delegacije za vojna pitanja – Richard Perle poznat pod nadimkom „Princ tame“, Republikanac i bivši zvaničnik Reaganove administracije, koji će, uzgred budi rečeno, biti među glavnim arhitektima kasnije invazije na Irak.
Kada je već donesena odluka da će američke trupe ipak ići u Bosnu, Richard Holbrooke je pozvao Perlea da učestvuje pregovorima, smatrajući da će omekšati stav Republikanske stranke prema slanju američkih trupa ako dopusti njenim utjecajnim članovima da učestvuju u izradi vojnih aspekata Daytona. Holbrooke je računao da mu Republikanci mogu pomoći da izvrši pritisak na Pentagon, čiji su zvaničnici, na čelu sa sekretarom odbrane Billom Perryjem, bili zagovornici „minimalističke uloge“ IFOR-a.
Perle je, zajedno sa našom delegacijom, zauzeo ultimativan stav da se IFOR-u mora dati vrlo širok izvršni mandat. Po njemu, bilo je važno omogućiti američkim vojnicima da, u slučaju potrebe, vrlo lako i brzo pucaju, kako se ne bi našli u situaciji u kojoj je ranije bio UNPROFOR, čijim su snagama bile vezane ruke zbog loše definisanog mandata.
U Pentagonu su bili protiv „maksimalističke pozicije“ naše vlade i Perlea, ali su znali da im trebaju što manje nezadovoljni Republikanci u Kongresu i nisu mogli ništa. Holbrooke i Perle su pobijedili.
U prvim godinama nakon Daytona, Republikanci su vršili stalan pritisak da se američki vojnici vrate kući, a do ključne promjene je došlo nakon pobjede Republikanaca na predsjedničkim izborima 2000. U jednom od svojih prvih govora, Bush će kazati da će prioritet njegove administracije biti vraćanje američkih vojnika kući iz mjesta poput Bosne i dr. kako ne bi završili u beskonačno dugim misijama, bez jasne svrhe.
Jedan od ključnih ljudi u sigurnosnoj strukturi Bushove vlade bio je niko drugi do savjetnik naše delegacije u Daytonu – Richard Perle. Ostavši dosljedan republikanskoj poziciji od 92. do 95, on je smatrao da 3.800 američkih vojnika (koliko je ostalo do 2001.) nema šta da radi u Bosni, te da evropske snage mogu preuzeti kontrolu nad međunarodnom vojnom misijom.
Perle je, u proljeće 2001, najavio da će povlačenje američkih trupa biti praćeno „energičnom provedbom Daytona“ i „agresivnim akcijama protiv onih koji ga potkopavaju“. Uistinu, do kraja svog drugog mandata, Bushova administracija je dala izuzetan doprinos izgradnji državnih institucija, te se žestoko obračunala sa Srpskom demokratskom strankom.
Američko vojno povlačenje iz BiH poklopilo se sa sve većim aspiracijama Evropske unije za formiranje sopstvene vojske, kako bi se smanjila sigurnosna ovisnost Evrope u odnosu na SAD. Kulminacija navedenog procesa desila se 2004. godine, kada je međunarodna vojna misija u našoj zemlji transformirana u EUFOR.
Već nakon prvih najava povlačenja američkih vojnika, Richard Holbrooke se žestoko usprotivio, kazavši kako će to ohrabriti secesioniste u regiji, te potkopati stabilnost regije. Holbrooke je, u polemici koju je tada vodio s Perleom, kazao da incidenti poput onog u Banjaluci, povodom stavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, pokazuju da je srpski secesionizam vitala, te će se razbuktati, ako ne bude osjećao pritisak jake vojne misije na terenu.
Nakon što je proces američkog vojnog povlačenja završen, Holbrooke će napisati da odluka o pretvaranju dotadašnje vojne misije u EUFOR nije izazvala nikakvu pažnju u Americi, pa ni u samoj Evropi, ali je predstavljala korjenitu promjenu u provođenju Daytonskog sporazuma.
OHR bez štapa
Navedena preobrazba, kaže Holbrooke (u predgovoru Cholletovoj knjizi), „stvorila je dojam da se Sjedinjene Države, kao jedina sila bezrezervno poštovana na Balkanu, počinju povlačiti i time daju ohrabrenje one koji opstruišu provođenje Daytonskog sporazuma, te ujedno slabe umjerene snage na svim stranama“.
Prije svega, oslabljen je autoritet visokog predstavnika. Pokazalo se, kako reče Holbrooke, da umjerene snage (poput današnje Trojke, ili Tihićeve SDA koje se s nostalgijom sjeća Michael Murphy) mogu pričati tiho, samo ako imaju jaku međunarodnu vojnu misiju iza sebe. Jer samo tada će i Dodik, ili bilo ko drugi iz RS također pričati tiše nego što bi volio.
Današnji EUFOR nema ni ugled, niti materijalne kapacitete da osigura stabilnost. Kada je prije nekoliko mjeseci saopćeno da će novi komandat EUFOR-a biti mađarski general, jedan bh. medij je objavio da je nekoliko članica EU, uključujući Italiju i Rumuniju, bilo zainteresirano da imenuje komandata, ali je to pravo dobila Mađarska, obavezujući se da će, u iduće tri godine, osigurati 4-5 helikoptera za ovu misiju.
Radi se o tome da je EUFOR-u bio potreban helikopter, ali da niko u cijeloj Evropskoj uniji nije htio da ga pošalje, što su Mađari, kao zemlja koja svoju vojnu opremu ne šalje Ukrajini, iskoristili kako bi de facto otkupili ovu poziciju.
Ovakav EUFOR, kojeg, kako bi rekao Holbrooke, niko na Balkanu neće poštovati, na izvjestan je način materijalna osnova Dodikovog političkog projekta. Predsjednik Republike Srpske, recimo, već duži period osporava legitimitet Christiana Schmidta, navodeći kao argument da ga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.
Dovoljno se sjetiti da je isti Dodik priznavao legimitet i odluke Christiana Schwarz-Schillinga, koji također nije bio potvrđen u Vijeću sigurnosti, ali je komandovao sa 6-7 hiljada trupa, za vrijeme svog boravka. Schmidtov problem nije, dakle, što nema UN-ov papir, već što na raspolaganju ima malobrojni i slabo opremljeni EUFOR, čije djelovanje ovisi o konsenzusa u EU, tj. volje Mađarske.
Neozbiljnosti EUFOR-a su, čini se, svjesni svi, osim bošnjačkih političara, poput Denisa Zvizdića, koji je nedavno pozvao „EUFOR ili NATO“ da rasporedi svoje trupe u Brčkom kako bi spriječili secesiju. Šta je NATO bez Amerikanaca, ako nije EUFOR? Nije Zvizdić u tom razmišljanju usamljen, jer su slične zahtjeve proteklih godina redovno ponavljali zvaničnici kako Trojke, kako i iz SDA i DF-a.
Palmer i dronovi
U romanu „Sarajevski vuk“ Matthew Palmera, bivšeg američkog izaslanika za izbornu reformu, ima scena kada Sarah Gold, agentica CIA-e, koja radi u BiH, traži od centrale u Langleyju da joj pošalju dron, pomoću kojeg bi mogla snimiti jedan aerodrom nedaleko od Bijeljine, koji navodno kontrolišu Rusi. Iz centrale joj, međutim, javljaju da joj ne mogu ustupiti nijedan od dronova, jer su svi na drugim lokacijama, poput Ukrajine i Sirije.
„Balkan je“, veli Palmer, „nekada bio najviši prioritet na međunarodnoj agendi, ali ti su dani davno prošli. Premještati opremu iz žarišta krize, kakvo je Ukrajina, u Bosnu jednostavno nije realno očekivati.“
Palmerov roman je fikcijski, ali je pisan u realističkom prosedeu. To znači da, iako je riječ o izmišljenim događajima, pripovjedač nastoji da zvuči uvjerljivo, što znači da Palmer otkriva šta je uvjerljivo, a šta nije. I zaista, teško je ne složiti se sa autorom „Sarajevskog vuka“ kada kaže da nije realno očekivati da Sjedinjene Države, u izmijenjenim geopolitičkim uslovima, raspoređuje svoje vojne kapacitete na Balkan, kao što je to bio slučaj 90-ih, kada osim rata u Jugoslaviji, skoro da nije bilo kriza za koje bi Amerikanci bili zainteresirani.
Ako znamo da čak i nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici, kako svjedoči Holbrooke, 65% američke javnosti nije podržavalo slanje američkih trupa u Bosnu, sasvim je jasno kako bi tek danas, nakon Iraka i Afganistana, sa Ukrajinom i Izraelom/Palestinom, bilo teško poslati ijednog američkog vojnika u BiH.
Svako ko je čitao sveobuhvatni izvještaj Centralne obavještajne agencije o ratu u bivšoj Jugoslaviji (Balkanska ratišta: 1991-1995), zna da je glavni zaključak te američke institucije da je ključni faktor, koji je spriječio uništenje BiH, bio u činjenici da je naša armija tokom rata uspjela mobilizirati 250 hiljada trupa. Kako veli CIA, VRS koji je imao dva i po puta manje trupa nije mogao prinuditi našu vladu da potpiše mir pod uslovima koje bi postavila RS. Ako i danas postoji toliko ili približan broj ljudi koji su se, u slučaju potrebe, spremni boriti svim sredstvima za opstanak ove države, onda ona ima budućnost. Ako ne postoji, onda nas nikakav EUFOR ne može spasiti.
U rukama trinaest članova VSTV-a sudbina je države BiH. Oni danas odlučuju o dva bitna pitanja. Prvo, da li će Gordana Tadić biti i definitivno razriješena dužnosti glavne državne tužiteljice i drugo, ko će, ukoliko ona bude razriješena, biti vršilac dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH.
Potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović ne može odlučivati o ovim pitanjima. Ona u Vijeću predstavlja Tužilaštvo BiH i, zbog sukoba interesa, nema pravo odlučivanja. Članica VSTV-a i glavna okružna tužiteljica iz Doboja Željka Radović, pak, ne može odlučivati o razrješenju Gordane Tadić. I ona je u sukobu interesa s obzirom na to da je njena kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH. No, Željka Radović se, prema informacijama Istrage, ne želi izuzeti iz procesa izbora vršioca dužnosti glavnog državnog tužitelja, ukoliko prethodno s te pozicije bude razriješena – Gordana Tadić. To će, ipak, ovisiti od preostalih trinaest članova VSTV-a koji će odlučiti i o eventualnom izuzeću prilikom izbora vršioca dužnosti. Ukoliko bude prihvaćen njen prijedlog da ne odlučuje o razrješenju Gordane Tadić, a odlučuje o izboru vd-a, to bi značilo da o novom glavnom državnom tužiocu odlučuje četrnaest od ukupno petnaest članova VSTV-a.
Disciplinska odgovornost Gordane Tadić zbog neprimjenjivanja TCMS-a prilikom raspodjele predmeta tužiocima i kršenja Zakona o zaštiti tajnih potadaka pravosnažno je utvrđena. VSTV će danas samo razmatrati sankciju. Postoje dvije opcije – da bude uvažena žalba Gordane Tadić i da se izrečena sankcija razrješenja preinači u blažu (novčana kazna ili javna opomena) kaznu ili da bude odbijena žalba Gordane Tadić i da se potvrdi odluka Drugostepene disciplinske komisije kojom je ona razriješena funkcije glavne državne tužiteljice.
Troje aktualnih članova VSTV-a već je glasalo za razrješenje Gordane Tadić. Potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije i glasala je za smjenu. Sanin Bogunić i Mustafa Šabić su bili članovi Drugostepene komisije koji su glasali za smjenu, dok je treći član te Komisije, Slavo Lakić, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Dakle, ako gledamo, uslovno rečeno, sigurne glasove, omjer je 3:1 za razrješenje Gordane Tadić. Stav troje članova Vijeća vjerovatno će podržati i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija. Izvjesno je i da će Lejla Hadžić biti za razrješenje tako da već dolazimo do pet, skoro pa sigurnih, glasova za smjenu Gordane Tadić. Mada se ona nije izjašnjavala u vezi sa ovim slučajem, izvori Istrage u VSTV-u, pretpostavljaju da bi smjenu mogla podržati i Amila Kunosić Mimica. U tom bi slučaju bilo šest glasova koji bi, u varijanti da neko od preostalih članova VSTV-a, bude suzdržan ili ne dođe na sjednicu, bili dovoljni za razrješenje. Naime, ukoliko omjer prilikom glasanja bude 6:6, tada presuđuje glas predsjednika VSTV-a koji se računa duplo.
Slavo Lakić je, rekosmo, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Ako ostane dosljedan, to bi bio prvi sigurni glas za ostanak Tadićeve na funkciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Osim Lakića, Gordanu Tadić bi, očekuje se, trebao podržati i advokat Davor Martinović, član VSTV-a blizak HDZ-u BiH. U igri ostaje još članova VSTV-a, a to su Srđan Forca (Okružni sud u Banja Luci), Snežana Petković (Republičko javno tužilaštvo RS), Jadranka Stanišić (Vrhovni sud RS), Aleksandra Obradović (Brčko distrikt BiH) i Duška Bogojević (Advokatska komora RS). Budu li svi oni podržali stav Slave Lakića, Gordana Tadić će ostati glavna državna tužiteljica jer bi, u tom slučaju, bilo sedam od trinaest glasova – protiv razrješenja. No, bude li bilo ko od navedenih suzdržan ili, pak, ne dođe na sjednicu, Tadićeva će biti razriješena. Postoji, naravno, i opcija da neko od petero navedenih glasa i za razrješenje Gordane Tadić što bi, također, označilo, kraj njene ere na funkciji glavne tužuteljice Tužilaštva BiH.
Ukoliko Gordana Tadić bude razriješena, VSTV će morati imenovati vršioca dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH koji će rukovoditi tom institucijom do izbora novog glavnog tužioca. Vršilac dužnosti može biti isključivo neko od četvero zamjenika glavnog državnog tužioca, a to su Ismet Šuškić, Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković i Milanko Kajganić. Ukoliko VSTV prihvati prijedlog Željke Radović da se izjašnjava o izboru vd-a glavnog tužoca, u tom će slučaju glasati četrnaest članova Vijeća. Radovićeva je bliska bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji i ona će, vjerovatno, insistirati da za vršioca dužnosti bude imenovan Milanko Kajganić ili Ozrenka Nešković. To bi značilo nastavak iste politike u Tužilaštvu BiH jer je Ozrenka Nešković godinama bila najodanija saradnica Gordane Tadić, dok je Milanko Kajganić odani kadar Milana Tegeltije. Ono što posebno treba istaknuti je činjenica je Kajganić “preskočio” sve niže pravosudne institucije u BiH te da je, bez ikakvog tužilačkog iskustva, 2014. godine odmah imenovan za tužioca Tužilaštva BiH. VSTV-om je tada rukovodio Milan Tegeltija.
“Hrabrošću pobijedimo strah”, reći će Denis Bećirović šetajući prošlog vikenda pored Begove džamije u centru Sarajeva i predstavljajući sebe kao idealnog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka.
Dva dana kasnije, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je u Karićima kod Vareša govorio o hrabrosti koja je potrebna budućim liderima Bošnjaka.
“Svako vrijeme ima svoj izazov. I mi kao narod imamo naš izazov. Moramo znati kuda idemo, moramo znati za kim idemo, moramo poznavati onoga koji staje ispred nas, moramo znati kakav je čovjek, moramo znati u šta vjeruje, je li hrabar, moramo znati hoće li nas ostaviti kad bude teško”, kazao je reis Kavazović.
No, u opisu budućeg lidera kojeg je priželjkivao reis Kavazović Denis Bećirović nije prepoznao sebe. Naprotiv. Ustvrdio je da je “kandidat koji je hrabar” i koji “neće ostaviti kada bude teško”, zapravo, njegov protukandidat Bakir Izetbegović.
Prvu politički bombu na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini odlučio je baciti najpočasniji gost Zukorlićeve Islamske zajednice u Srbiji. Elmedin Konaković je dijelio stajalište sa Denisom Bećirovićem, inače magistrom Informbiroa u sjeveroistočnoj Bosni i doktorom Rijaseta. I Elmedin Konaković u Kavazovićevom opisu ne prepoznaje sebe ili Denisa Bećirovića kao “prečasnog ili prehrabrog” lidera koji “izdati ne zna”, već je, slušajući reisov govor sa dovišta Karići, zamislio sliku Bakira Izetbegovića, kojim je, ako ćemo pravo, i opsjednut. Ali, opet je, za razliku od SDP-ovaca, bio mudar da ne napiše ime stranke koju favorizuje Islamska zajdnica.
“Favoriziranje jedne političke opcije od strane institucije kakva je Islamska zajednica, koja je od iznimnog značaja za Bosnu i bošnjački narod, brinemo da može dovesti do narušavanja njenog integriteta i dostignutog povjerenja”, napisao je Konaković, optužujući reisa Kavazovića da je rečenicom da želi “hrabrog bošnjačkog lidera koji izdati ne zna” podržao – Bakira Izetbegovića.
U Bećirovićevom SDP-u su sačekali da sve “prenoći”. Pa su, onda, odlučili napisati, logično, otvoreno pismo, naslovivši ga kao “ljetne aktivnosti u akciji spašavanja “vojnika” Bakira”. I predsjednik SDP-a, dakle, Denisa Bećirovića ne vidi kao hrabrog kandidata koji izdati ne zna. Pa, tako, reisu Kavazoviću spočitava da je podržao Bakira Izetbegovića podržavši – prebrojavanje.
Evo, šta je kazao reis Kavazović u vezi sa prebrojavanjem.
“Ovih dana čujem glasove koji kažu što nas to prebrojavaju.Želim vam ovdje sasvim iskreno kazati, da se nismo prebrojavali onda kada je to trebalo, ovo mjesto bi bilo u nečijim tuđim rukama, danas ne bismo bili ovdje. Hoću da vam kažem, jašta nego ćemo se prebrojavati. Želimo to uraditi radi naše djece. Moramo znati da su dolazili po našu djecu, mnoga od naše djece više nisu među nama. Naših očeva, majki, sestara, braće, djece. Tamo gdje se nismo prebrojavali, njih više ne brojimo, ne možemo ih brojati, nema ih više. Zato, pamet u glavu. Oni imaju svoju priču, a mi našu priču, našu bosansku priču, našu muslimansku priču. Želimo današa djeca rastu slobodno, želimo da naša djeca budu muslimani. Želimo da naša djeca u ovoj zemlji žive dostojanstveno, da im niko ne prijeti”, kazao je Kavazović.
Nikšić baš u ovom dijelu vidi problem, pa piše reisu sljedeće:”Da li onda podržavate prebrojavanje na dobre i loše ljude i kako ćemo odlučiti ko spada u koju kategoriju? Kada kažete „Oni imaju svoju priču, a mi našu priču. Našu bosansku priču, našu muslimansku priču“ volio bih znati ko su Vam „oni“? Spadaju li među „njih“ npr. Bogić Bogićević, ili članovi ratnog predsjedništva Bosne i Hercegivine Mirko Pejanović, Ivo Komšić, Tanja Ljujić Mijatović, pokojni Jovan Divjak, Stjepan Šiber ili Ivica Osim? U priču koju Vi pričate, oni se ne uklapaju. Ne uklapaju se u tu priču ni Dragan Vikić, ni zlatni ljiljani Slaviša Šućur i Zoran Perić, niti Sergej Barbarez, Vlatko Glavaš, Dejan Malinović, Vladimir Vranješ ili Lana Pudar, ali ni Vojin Mijatović, Lana Prlić, Ivan Boban i mnogi drugi”.
Ako pažljivije pročitate imena iz Nikšićevog pisma primijetit ćete da da jedno ime nedostaje – ime aktualnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
Zaobilaženjem Željka Komšića, SDP, zapravo, potvrđuje HDZ-ovu tezu da je Islamska zajednica odigrala presudnu ulogu u njegovom izboru za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Jer ne može se drugačije zaključiti kada se na spisku probosanski orjentiranih i patriotski opredijeljenih Hrvata i Srba nađe Vlatko Glavaš, a njegov stranački šef, koji je ujedno član Predsjedništva BiH, ostane neprimijećen iako je i nosilac zlatnog ljiljana.
Nakon SDP-a na red je došao i zenički gradonačelnik Fuad Kasumović koji je uputio Facebook pismo Islamskoj zajednici.
“Ipak, uvaženi reisu-l-ulema, moram Vas pitati, postoje li kod Vas članovi Zajednice koji su važniji i bolji od drugih. Odnosno, jesu li po Vama pravi članovi Zajednice jedino i isključivo oni koji pripadaju SDA. Ili su oni među jednakim ipak malo jednakiji od drugih. Ako je tako, znači li to da svaka politička stranka treba imati svoju islamsku zajednicu”, napisao je Fuad Kasumović.
Ključna je, dakle, rečenica u kojoj Kasumović pominje mogućnost formiranja drugih islamskih zajednica. Sada ćemo se kratko vratiti u 2006. godinu kada su srbijanske vlasti uspjele napraviti dvije islamske zajednice pod jednim sandžačkim krovom. Beogradski mediji tih su dana snimali krv na glavama podijeljenih sandžačkih muslimana koji su se borili za mihrab Altun Alemove džamije u Novom Pazaru. Jednu je grupu prevodio Muamer Zukorlić, a drugu Adem Zilkić. Ovaj prvi će kasnije izgraditi carstvo i postati Vučićev Ahmed Kadirov, noseći u rukama papirnu kesu na kojoj je pisalo “Narod i Pravda”. Ramzan Kadirov doći će u liku Usame Zukorlića.
Sukob Islamske zajednice i dijela opozicijskih politički partija sigurno će nanijeti štetu i samom reisu Huseinu Kavazoviću koji je zagazio u političko blato. No, reis Kavazović neće na izbore. Konaković, Kasumović, Nikšić i Bećirović hoće. Pa, ipak, zaboravljaju da je njihovo biračko tijelo isključivo tamo gdje je džamija. Zaboravljaju da je hutba medij koji dopire i do ljudi gdje nema struje i Interneta. Medij jači od svih botova. Islamska zajednica možda jeste navijala za Bakira Izetbegovića. Ali napadom na Islamsku zajednicu, opozicija je dala razlog ulemi da radi protiv njih. Podrška nekome ne znači, po automatizmu, rušenje nekoga. Lideri dijela opozicije su krenuli na islamsku zajednicu. Sve do srijede bitka za člana Predsjedništva BiH je bila – 11 na jednoga. Sada je već samo “četvorica protiv dvojice”.
Prema preliminarnim i nepotpunim rezultatima, SDA će u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH imati 27 mandata. Na drugom mjestu je HDZ BiH sa 16 mandata, dok je SDP treći sa 14 mandata. Demokratska fronta, za sada, ima 12 mandata. Narod i Pravda bi, na osnovu rezultata, trebala imati 7 mandata, Naša stranka pet koliko i NES. Stranka za BiH, prema trenutnim rezultatima, ima četiri mandata, HDZ 1990 tri, a bihaćki POMAK, PDA, BHI Fuada Kasumovića, Republikanci i Pomak iz Livna po jedan. Najeviše direktnih mandata je osvojila SDA (21), dok su HDZ i SDP osvojili po 12 direktnih mandata. DF je, za sada, osvojio 10 mandata, dok je Narod i Pravda osvojila tri direktna mandata.
U poređenju sa rezultatima iz 2018. godine, SDA je na istom broju mandata, s tim što su prije četiri godine su osvojili 22 direktna mandata i pet kompenzacijskih, a sada im, prema nepotpunim rezultatima, pripada 21 direktni i šest kompenzacijskih mandata. SDP je 2018. godine bio druga stranka sa 16 mandata, a ove godine su, prema trenutnim rezultatima, osvojili 14 mandata. Kada su u pitanju direktni mandati, SDP je na istom nivou kao 2018. godine, ali bi, ostane li ovakav omjer, ove godine mogli dobiti samo dvije kompenzacije. HDZ BiH bi i sada, kao i prije četiri godine, trebao biti na 16 mandata, s tim da je prije četiri godine osvojio 13 direktnih mandata (sada 12), a dobili su tri kompenzacije (sada dvije). DF je prije četiri godine imao deset mandata, a sad ima dva mandata više. Naša stranka je na istom novu kao i prije četiri godine, dok je najveći rast zabilježila Narod i Pravda koja je 2018. godine imala dva mandata, a sada bi trebali imati sedam.
Sada ćemo, ukratko, analizirati rezultate po izbornim jedinicama.
Izborna jedinica 1. (14 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata područje Unsko-sanskog kantona. Prema do sada prebrojanim glasovima, SDA je osvojila 30 posto od ukupnog broja glasova, dok je NES na 23 posto. Trećeplasirani je DF, dok je na četvrtom mjestu SDP. Prema tim rezultatima, SDA će dobiti tri mandata koliko i NES, dok će SDP, DF i Pomak osvojiti po jedan direktni mandat. U Parlament Federacije, kao SDA.-ovi zastupnici, ulaze Hamdija Abdić Tigar, Nijaz Hušić i Safet Kovačević, dok će zastupnici NES-a biti Irfan Durić, Ilda Alibegović i Sandi Salkić. DF-ov zastupnik je Zekerijah Alagić. U ime SDP-a ulazi Razim Halkić, dok je POMAK-ov zastupnik Maja Uremović.
Izborna jedinica 2 (5 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata Posavski kanton, te općine Gradačac, Gračanica, Doboj Istok, kao i birače iz Brčko distrikta. SDA je u ovoj izbornoj jedinici, prema trenutnim rezultatima, osvojila dva direktna mandata, a HDZ, SDP i DF po jedan. Zastupnici u Parlamentu FBiH bi trebali biti Fadil Novalić i Indira Omeragić iz SDA, Nihad Krajinović iz SDP-a, Mijo Matanović iz HDZ-a i Alen Mujić iz DF-a.
Izborna jedinica 3 (7 mandata)
Izbornoj jedinici 3 pripadaju općine i gradovi Lukavac, Tuzla, Srebrenik i Čelić. Iz ove izborne jedinice direktne mandate osvajaju SDA (dva mandata), SDP (dva mandata), DF (dva mandata) i Stranka za BiH (jedan mandat). Federalni zastupnici bi, prema trenutnim rezultatima, trebali postati Kadrija Hodžić i Azra Okić (SDP), Azmir Husić i Fahrudin Skopljak (SDA), MAhir Mešalić i Dajana Čolić (DF) i Admir Čavalić (SBiH).
Izborna jedinica 4 (4 mandata)
Teočak, Banovići, Kalesija, Sapna i Kladanj pripadaju ovoj federalnoj izbornoj jedinici. SDA je osvojila dva direktna mandata, SDP jedan, koliko je osvojio i PDA. U Parlament ulaze Begajeta Čaušević i Edita Mazić, dok iz PDA ulazi Elzina Pirić. SDP-ov mandat pripada Hajdurinu Kozareviću.
Izborna jedinica 5 (8 mandata)
Ovoj izbornoj jedinici pripadaju Doboj Jug, Tešanj, Maglaj, Usora, Žepče, Zavidovići i Zenica. SDA je u ovoj jedinici osvojila tri direktna mandata, a HDZ, SDP, DF, NES i BHI Fuad Kasumović po jedan mandat. Ovo su imena vjerovatnih budućih zastupnika: Miralem Galijašević, Nezir Pivić, Adisa Kokić- Hinović (SDA), Elvir Karajbić (SDP), Alma Kratina (DF), Josip Martić (HDZ), Kenan Uzunović (BHI KF) i Azra Sinanović (NES).
Izborna jedinica 6 (4 mandata)
Kakanj, Vareš, Olovo, Visoko i Breza pripadaju ovoj izbornoj jedinici koja obuhvata dio ZDK. Dva mandata je osvojila SDA, SDP jedan, koliko i DF. Ukoliko ne bude većih promjena, ovo su imena zastupnika: Mirsad Zaimović i Đeman Memagić (SDA), Hajdurin Žilić (DF) i Belmin Zukan (SDP).
Izborna jedinica 7 (6 mandata)
Izbornoj jedinici 7 pripadaju Hadžići, Ilidža, Novo Grad Sarajevo, Trnovo, Pale (FBiH), Foča (FBiH) i Goražde. Prema trenutnim rezultatima, po jedan mandat iz ove izborne jedinice osvajaju SDA, DF, SDP, NiP i Naša stranka i SBiH. Ovo su imena zastupnika: Eldar Čomor (SDA), Adnan Delić (NiP), Mirza Čelik (DF), Damir Mašić (SDP), Dragan Mioković (Naša stranka), Senad Čeljo (SBiH).
Izborna jedinica 8 (9 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata Jajce, Dobretiće, Donji Vakuf, Travnik, Bugojno, Gornji Vakuf, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Kiseljak, Kreševo. Prema nepotpunim rezultatima, SDA i HDZ u ovoj izbornoj jedinici osvajaju po tri mandata, dok SDP, HDZ1990 i DF osvajaju po jedan mandat. Mandate su, prema trenutnim rezultatima, osvojili: Melika Mahmutbegović, Alija Jusić, Bajro Makić (SDA). Lidija Bradara, Feliks Vidović, Mirjana Plavčić (HDZ), Nijaz Helez (SDP), Mara Đukić (DF), Stipe Tokić (HDZ 1990).
Izborna jedinica 9 (8 mandata)
Izbornoj jedinici 8 pripadaju Konjic, Jablanica, Prozor, Mostar, Čapljina, Neum, Čitluk, Stolac i Ravno. Prema trenutnim rezultatima, HDZ je osvojio tri mandata, dok su po jedan mandat osvojili SDA, DF, SDP, HDZ 1990, Republikanci. HDZ-ove mandate su osvojili Vlatka Martinović, Antonio Sesar i Mladewn Bošković. Mandat SDA pripada Edinu Mušiću, SDP-ov Aneru Žuljeviću. Luka Falatar je dobio mandat HDZ-a 1990, Slaven Raguž mandat Republikanaca, dok je Sanelu Kajanu, za sada, pripada mandat DF-a.
Izborna jedinica 10 (3 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata podučje Zapadnohercegovačkog kantona. Sva tri mandata osvojio je HDZ BiH. Mandati pripadaju Stanku Musi, Dariu Knezoviću i Mariji Kikaš.
Izborna jedinica 11 (7 mandata)
Ilijaš, Vogošća, te sarajevske općine Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo čine izbornu jedinicu 11. Mandate su, za sada, osvojili SDA i NiP po dva, a SDP, Naša stranka i DF po jedan. Zastupnici bi trebali biti Edin Smajić i Jasmina Biščević-Tokić (SDA), Elmedin Konaković i Amra Junuzović-Kljajić (NiP), Damir Arnaut (Naša stranka), Jasna Duraković (SDP) i Dennis Gratz (DF).
Izborna jedinica 12 (3 mandata)
Ova izborna jedinica obuhvata područke Livanjskog kantona. Prema nepotpunim rezultatima, po jedan mandat su osvojili HDZ Bih, HDZ 1990 i Pomak Livno. Ovo su imena budih federalnih zastupnika: Karlo Nevistić (HDZ BiH), Petar Galić (HN Pomak), Drago Stanić (HDZ 1990)
Napominjemo, ovo nisu konačni rezultati, tako da su izmjene moguće. Osim toga, ovim mandatima treba dodati još 25 kompenzacionih mandata koji će biti podijeljeni i skladu sa količnicima koji ostaju nakon obračunavanja direktnih mandata. S obzirom da još uvijek nisu prebrojani glasovi putem pošte, postoji mogućnost izmjena.
Prije usvajanja Zakona kojim se ukida plaćanje poreza na doniranu hranu, vijesti.ba su upozoravale da takvo rješenje može otvoriti prostor za veću zaradu na crnom tržištu.
Da li je crno tržište nakon usvajanja Zakona procvjetalo, tek treba da utvrde nadležne institucije. Ono što se zna, jeste činjenica da krajnji korisnici donirane hrane ne vide efekte ovog Zakona.
“Otkako je ukinut PDV na doniranu hranu naša kuhinja nije dobila ni grama, ničega”, kažu iz Javne kuhinje u sarajevskom Starom Gradu.
Iz udruženja Pomozi.ba navode primjer da im je jedna kompanija izrazila želju da donira 77 paleta soka, i to tri dana prije isticanja roka. Problem stvaraju kratki rokovi za isporuku, transport i skladištenje.
“Šta se desi kada roba kojoj rok ističe za pet dana, da je dobijemo danas i preko vikenda ne radimo? Živimo u lokalnim zajednicama koje imaju javne kuhinje u kojima nestaje struje, onda se desi da roba onaj peti dan ne može da bude podijeljena krajnjim korisnicima. Onda mi kao organizacije koje pomažu korisnicima javnih kuhinja dolazimo u situaciju da moramo platiti PDV za uništavanje takve hrane, kaže Rajko Lazić iz Crvenog krsta u RS.
Na ovu smo činjenicu upozoravali prije usvajanja zakona. No populistička politika se potrudila da se čuje drugačije. Naime , PDV se i ranije plaćao na bačenu hranu. Sada su u povlaštenom položaju oni koji žele izbjeći trošak plaćanja PDV-a na bačenu hranu.
Praktično mogu čekati do zadnjih trenutaka priliku za prodaju, a onda je, kada je izvjesno da je neće prodati, dati u donaciju.
Također, širom BiH pa i njenom glavnom gradu, općepoznata su mjesta na kojima se obavlja trgovina na veliko i malo, a gdje je osnovni način plaćanja gotovina. Ovakvo rješenje dodatno je pogodovalo upravo tom tipu trgovine hranom i stvorilo prostor za bogaćenje onih koji su spremni raditi malverzacije, ali i nelojalnu konkurenciju onima koji se u svom poslovanju drže procedura i zakona ove države.
Kako smo pisali i ranije, posao države je da dio naplaćenog poreza kroz osmišljavanje socijalnih programa usmjeri prema onima kojima je hrana potrebna. Ministarstva rada i socijalne politke za takvo što bi, prije svega, ako već nemaju, trebala imati evidencije krajnjih korisnika odnosno onih u stanju potrebe te izdvajanja u ove svrhe planirati u svojim godišnjim budžetima.
Na taj način bi se tačno znali krajnji korisnici ovog vida podrške države.
Dok se ove oblasti sistemski i suštinski ne regulišu, Zakoni poput ovog donosiće po neki politički poen predlagateljima, ali će dugoročno imati štetne posljedice po državu.
America’s presidential election year of 2024 is also a pivotal year for American foreign policy. Simultaneous and converging crises in several regions will test Western unity and US diplomatic and military capabilities. And the challenges come at a time when America faces a potential rerun of the Biden-Trump election contest that will exacerbate domestic polarization and radicalization.
In the closing weeks of 2023, Republicans in Congress openly challenged Biden’s foreign policy by obstructing the passage of a $106 billion budget in supplemental funding to bolster the military capabilities of Ukraine, Israel, and Taiwan. They were evidently willing to undermine the defense of US allies and partners in order to pass more stringent border enforcement measures as an unprecedented number of immigrants sought to cross into the US from Mexico. Further delays in providing vital funds will weaken America’s global role and embolden its adversaries.
The biggest test of 2024 will be how effectively the US and its allies can arm Ukraine and enable Kyiv to reclaim all of its territories from Russian occupation. Providing Ukraine with only enough weapons to hold its current positions will lengthen the war and convince Russia that Kyiv will have to surrender conquered lands. Bolstering the defense of Ukraine has been a rare bipartisan initiative in the US Congress. The fate of $61 billion in funding will be decided early in the New Year in negotiations over US border security. Nonetheless, there are senior Republicans in the US Senate who understand the urgency of properly arming Ukraine and defeating Russia. They point out that half of the Russian army has already been destroyed without the American military and by spending only 5% of the annual US defense budget. This is a historical bargain that needs to be completed by a full-scale Russian defeat in 2024.
The Middle East presents a more complex challenge on several fronts. In the Israel-Palestine war, Washington must balance the elimination of the Hamas terrorist network that controls Gaza while minimizing civilian casualties caught up in the offensive by Israeli forces. This is a difficult proposition, as Hamas hides behind the civilian population while staging terrorist attacks in order to claim war crimes when Israel retaliates. The bigger challenge for the US is to push through the two state solution and create a Palestinian state without enabling the new government to prepare a military staging ground for renewed attacks on Israel.
And behind the Gaza conflict lurks Iran, the main regional power that seeks the destruction of Israel. The potential for all-out war between the US and Iran will accelerate in 2024, especially if Tehran encourages Hezbollah to open a second front against Israel from Lebanon and continues to arm the Houthi militia in Yemen to attack commercial ships and engage US, French, and British warships. Houthi missile strikes have a negative impact on world trade, as insurance rates increase and shipping companies divert traffic around Africa’s Cape of Good Hope.
Conditions will further deteriorate if Iran starts to target ships in the Strait of Hormuz, a critical chokepoint for the majority of oil tankers from the Arabian peninsula. This would spiral world energy prices. An even more dangerous scenario is for Tehran to enrich enough uranium to build nuclear weapons, a realistic prospect that would convince both the US and Israel to destroy Iran’s nuclear facilities to preclude nuclear blackmail by the theocratic state.
The Western Balkans can again become a US priority if violence erupts in any of the countries targeted by the Vučić regime. Several scenarios of ignition have been outlined by analysts, but an additional danger could materialize inside Serbia itself. A violent government crackdown against anti-government protestors can be accompanied by a search for alleged foreign agents and by provocations in neighboring states to justify Serbia’s military intervention to distract attention from domestic upheaval.
Throughout these simmering and explosive conflicts, China will continue to hover menacingly in the background, probing for regional inroads and calculating US diplomatic and military capabilities. Beijing is committed to swallowing Taiwan but the timetable for military action will depend on how other conflicts evolve, as well as the degree of Western unity and potential global overstretch by Washington.
US foreign policy and domestic politics will also be overshadowed by the presidential and congressional elections in November. The elections themselves will be largely determined by the result of numerous Trump trials in several federal and state courts and whether the former president will be legally permitted to be a candidate for office. Trump’s potential disqualification will further radicalize his support base and could lead to violence against election officials and state institutions.
If Trump is not in prison for numerous financial crimes or for planning an insurrection or coup in January 2021 then his re-election cannot be discounted. Joe Biden has steadily lost public support and even many Democrats believe he is too old to remain President. A low voter turnout in November would favor Trump whose support base is reminiscent of a cult focused on a supreme leader who can do no wrong.
Another Trump presidency would likely overturn US foreign policy and security posture and push America toward isolationism. He will no longer be restricted by the Republican establishment and will appoint his own radical loyalists. Trump’s foreign policy threats have included leaving NATO, withdrawing US troops from Europe, allowing Russia to keep captured territories in Ukraine, and curtailing support for Israel and Taiwan. This will also encourage Belgrade to pursue regional hegemony in the Western Balkans. All these moves would dramatically weaken America’s global role, unravel its international alliances, and encourage other dictatorships to pursue their ambitions. 2024 would then herald an era of global conflict or even a multi-regional World War Three.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Politički koncept triju nacija u BiH nastao je i funkcionira na jednovjekovnoj srpskoj i hrvatskoj, srpsko-hrvatskoj, ideologiji nemogućnosti postojanja Bosanske nacije i negaciji punog političkog identiteta Bosne kao samostalne i suverene države.
Koncept triju nacija u BiH proizvodi, najprije, etničku distancu, a kasnije i političku i društvenu podjelu bosanskohercegovačkog društva te je kao takav i opasnost za političku podjelu države BiH koja započinje, u ratno doba oružanim sredstvima, a u doba mira, političkim i pravnim proizvođenjem triju etnoteritorijalnih cjelina unutar države BiH sa njihovom daljom tendencijom secesije u samostalne države ili spajanje sa susjednim državama, Srbijom i Hrvatskom. Tu politiku i ideologiju, kao i njihovu praksu, iskusili smo u vremenu od 1992. do1995. godine, na najgrublji i nateži mogući način. Ni nakon te loše prošlosti, koja nas sve i danas žestoko lupa po glavi, nažalost, ne prestaje se igrati po njegovoj muzici, ne prestaje njegovo protežiranje do ideološko političkog obogotvorenja u narativu o bosanskohercegovačkoj posebnosti, ne samo u BiH, već i u Srbiji i Hrvatskoj. “Obrazloženje” je da je BiH specifićna multinacionalna država. Međutim, općepoznata je činjenica da su sve države, manje ili više, multietničke i multikonfesionalne, Bosna u tome nije nikakav, čak ni regionalni, izuzetak, ali, sve države mogu biti građanske, samo se BiH-i zabranjuje građansko uređenje.
S tog aspekta, aspekta svetog nacionalnog trojstva, danas se negira mogućnost Bosanske nacije, što indirektno i dugoročno može dovesti u pitanje opstanak BiH kao teritorijalno i pravno cjelovite države. Na tom konceptu je izvršena agresija na BiH, formirana dva UZP-a, nastali svi oblici ratnih zločina, uključujući i genocid, vođen rat protiv BiH-e, sa posljedicama koje su nam svima poznate, ali na tom konceptu stagnira i današnji napredak funkcionalnosti institucija države BiH, njenog društva i svakog pojedinca u cijelom dosadašnjem postdejtonskom historijskom periodu BiH.
Koncept svetog nacionalnog trojstva, kojeg između ostalih zastupa i Ivo Komšić, nosi u sebi brojne društveno negativne konsekvence u sadašnjosti, ali posebno je opasan po zajedničku budućnost sada kada u svojim političkim projektima ima jake tendencije TERITORIJALIZACIJE zajedničkog prostora. Schmidthove izmjene izbornog zakona, na dan općih izbora u BiH (02. 11. 2022.), koje je Komšić zdušno podržao, nisu samo etnički diskriminatorne, već su, u isto vrijeme, i etno teritorijalne. One favoriziraju Bosanske Hrvate na prostoru Federacije BiH gdje su Bosanski Hrvati natpolovična većina stanovništva.
Legitimni predstavnik hrvatskog separatizma, lider HDZBIH, skoro ultimativno, zahtijeva tzv. “sitne” izmjene izbora člana Predsjedništva BiH koje se svode na izbor iz kantona naseljenog, pretežno, Bosanskim Hrvatima. Ivo komšić, kao “zagovornik građanskog koncepta” političkog uređenja BiH, se ne protivi ni ovakvom izboru tzv. legitimnog predstavnika Bosanskih Hrvata koji dobije najviše glasova u kantonu s većinskim hrvatskim stanovništvom, što, znači da podržava i ovaj oblik etno-teritorijalne podjele FBiH.
Politički koncept triju nacija u BiH nužno vodi, u najboljoj demokratskoj varijanti, nekom obliku federalnogili konsocijacijskogpolitičkog uređenja bosanskohercegovačke države i njenog društva. To je političko ishodište današnjih političkih koncepata srpstva i hrvatstva u BiH zasnovano na teriji o tri nacije u BiH. Zagovornici teorije o tri nacije u BiH danas zastupaju soft power varijantu srpskog i hrvatskog političkog secesionizma, ekstremizma i nacionalizma u BiH, svjesno i namjerno, ili nesvjesno i nenamjerno.
Kao i svi prethodno nastali, historijski srpski i historijski hrvatski, politički koncepti o dvijema nacijama u BiH, srpskoj i hrvatskoj naciji, u vrijeme prve Jugoslavije, i komunistički koncept triju nacija u BiH ima isti politički ishod, direktno negira, prije svega, politički bosanski identitet, a indirektno i državnu bosansku teritorijalnu cjelovitost i pravni suverenitet. Od kraja XIX-og do sedamdesetih godina XX-og stoljeća, od austrougarskog doba BiH do priznanja Muslimana kao posebnog političkog identiteta (1967.), vršena je negacija jedinstvenog bosanskog političkog identiteta u ime koncpta dviju nacija u BiH, srpske i hrvatske nacije u BiH.
Od priznanja političkog identiteta Muslimana sedamdesetih godina XX-og stoljeća do danas negira se politički identitet Bosne i Hercegovine konceptom o tri nacije u BiH. Politički koncept triju nacija u BiH je duboko antibosanski, od koga god da potiče i ko god da ga danas zastupa.
Protagonisti hegemonističkog koncepta nacionalnog svetog trojstva u BiH, ne samo da negiraju mogućnost postojanja Bosanske nacije, oni pojmu Bosanska nacija podmeću “kukavičje jaje” tako da se u zagradi, kao objašnjenje bosanske nacije, stavlja bošnjačka nacija. Tako Ivo Komšić kaže: “Za njega (misli na mene) je neprijateljski čin kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke) nacije kao jedine državotvorne (konstitutivne)” nacije. U jednoj rečenici spočitava mi svoje tri vrlo teške i netačne političke konstrukcije: (1) da je “kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke)” nacije “neprijateljski čin”; (2) da je bosanska nacija zamjena za bošnjačku naciju; (3) da bošnjačku naciju, pod izgovorom bosanske nacije, proglašavam “jedinom državotvornom (konstitutivnom) nacijom”. Ništa od ovog što mi pripisuje Ivo Komšić nisam rekao niti tako mislim.
Bilo kakvo kritičko stanovište o bosanskoj naciji, ili o bilo čemu drugom, ne smatram neprijateljskim činom. Međutim, vrlo sam uvjeren da Ivo Komčić nije ni kritičan ni dobronamjeran kada u sadržaj Bosanske nacije uvodi bošnjačku naciju i između njih ne pravi čak ni ispraznu nominalnu razliku, već uz bosansku, u zagradi stavlja, u svojstvu njenog sinonima, bošnjačku naciju. S obzirom da će uskoro biti štampana moja knjiga u kojoj ću detaljnije govoriti na tu temu, ovom prilikom ću izreći samo nekoliko ključnih postavki o Bosanskoj naciji, bez detaljnijeg obrazločenja.
Bosanska nacija nije etnokulturna nacija, u smislu značenja kakvo imaju postojeće etnokulturne zajednice u BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kako, vjerovatno, zlonamjerno, Ivo Komšić tumači Bosansku naciju. Bosanska nacija je političko državna nacija njenih građana; nije zamjena ni za jednu postojeću etnopolitičku zajednicu, odnosno ni za jedan narod u BiH, uključujući i Bošnjake. Ona obuhvata sve tzv. konstituentne narode u BiH, Bošnjake, Srbe, Hrvate, sa svim njihovim etnokulturnim svojstvima i karakteristikama.
Komšić izmišlja konstrukciju da bosanska nacija “ukida postojeće nacije u BiH”. Bosanska nacija je već stvorena, uvedena i postoji od internacionalng priznanja Bosne i Hercegovine kao države. Održavanjem ratnog političkog nasilja u BiH ona još nije, u dovoljnoj mjeri, afirmirana; ne priznaju je neki ekstremni separatističko-secesionistički predsjednici političkih stranaka Bosanskih Hrvata i Bosanskih Srba, koji još žive u ideološkim političkim konceptima iz vremena raspada Jugoslavije, i neki istaknuti bošnjački političari koji se boje gubitka svojih etničkih političkih i društvenih pozicija. O njima će biti poseban tekst.
U internacionalnoj zajednici, u svim oblicima predstavljanja i zastupanja, za BiH kao naciju, je obezbijeđena jedna stolica za jednog njenog zastupnika. On može biti iz bilo koje etnokulturne političke zajednice u BiH koje se kolokvijalno nazivaju nacijama, bilo kojeg spola, vjere, maternjeg jezika, entiteta, kantona itd. Bosanska nacija ne podrazumijeva bilo kakvu promjenu te vrste. Ona ne ukida nikome ništa niti bilo kome bilo šta natura, nikome ne nameće bilo šta što već nije njegovo, nikome ne dovodi u pitanje njegovu vjeru, jezik, kulturu, tradiciju, historiju, niti u individualnom niti u kolektivnom smislu. Ona povezuje i miri, ne sukobljava i ne razdvaja ljude. To što Komšić naziva nacijama u BiH su etnokulturne grupe koje imaju samo unutarbosansku upotrebnu vrijednost. One ne postoje u internacionalnoj komunikaciji kao nacije, nemaju internacionalno priznanje nacija.
Potpuno je neosnovana Komšićeva identifikacija onog što danas kolokvijalno znači pojam Bošnjačka nacija sa sadržajem pojma Bosanska nacija. On izmišlja tu identifikaciju s ciljem: (1) da okrivi Bošnjake za nacionalizam; (2) da iskrivi sadržaj pojma Bosanska nacija kako bi bio lahko odbačen; (3) pojam Bosanska nacija razumijeva etnokulturološki na način kako razumijeva “postojeće nacije u BiH”: Bošnjake, Srbe, Hrvate. Njegova krajnja namjera je da drži BiH i dalje zakovanu u svetometničkopolitičkom trojstvu koje naziva nacionalnim trojstvom, u kakvom je BiH od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, od uvođenja etno-nacionalnog imena Musliman do internacionalnog priznanja BiH. Ali, od toga nema ništa. Bosanska nacija nije preimenovana aktuelno Bošnjaštvo, kakvo je bilo preimenovanje Muslimana u Bočnjake (1993.), iako ima historijske korijene Bošnjaštva različitih vjera.
Podvalom da je Bosanska nacija kripto bošnjaštvo, Ivo Komšić potpuno politički krivotvori, spinuje, fabrikuje negativnu politikansku propagndu o smislu i sadržaju pojma Bosanska nacija: (1) da bi proizveo negativne reakcije javnosti prema pojmu Bosanska nacija; izmišlja i podvaljuje bosanskoj naciji isključivo i samo bošnjački sadržaj; (2) da bi se predstavio zaštitnikom hrvatstva, a možda i srpstva, u BiH od tzv. bošnjačkog nacionalizma u formi bosanske nacije; (3) da bi zaštitio i sačuvao dosadašnje i postojeće oblike i sadržaje političkog srpstva i političkog hrvatstva u BiH; (4) da bi proizveo percepciju nužnosti i nezamjenjivosti svog etnopolitičkog koncepta o tri nacje u BiH; (5) da bi iskonstruisao novi sadržaj političke mantre o tzv. političkoj ugroženosti Bosanskih Hrvata u BiH uvođenjem imena Bosanska nacija; (6) da bi održao, razvio i ojačao srpsku i hrvatsku dvonacionalnostu BiH.
Političko srpstvo Bosanskih Srba u BiH i političko hrvatstvo Bosanskih Hrvata u BiH su dvonacionalni. Šta to znači? Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su malo Srbi, malo Hrvati, s jedne strane, razapeti između srpstva i bosanstva, odnosno hrvatstva i bosanstva, a, s druge strane, imaju dva nacionalna politička identiteta; Bosanski Srbi imaju srbijansko-srpski državno politički identitet, i bosanski državno politički identitet; Bosanski Hrvati imaju hrvaćansko-hrvatski državno-politički identitet i bosanski državno-politički identitet. Oni žive u rascjepu između izvornog, bosanskog i nametnutog, srpskog, odnosno nametnutog hrvatskog nacionalnog identiteta. Njihova nametnuta nacionalna imena su uvezena. Njihov izvorni bosanski identitet je srbiziran, odnosno hrvatiziran.
Težina i aporetičnost dvonacionalnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata može se ilustrirati nečijim pripadanjem dvijema političkim strankama, u isto vrijeme, i njegovom obavezom da se opredijeli za odluke jedne od njih, a njihove odluke su nužno u međusobnoj koliziji.
Romantičarske velikosrpske hegemonističke političke doktrine, od I. Garašanina do S. Miloševića i njihovih trabanata danas, odnosno romantičarske hegemonističke velikohrvatske političke doktrine, od Štrosmajera do F. Tuđmana i njihovih ponavljača danas, pretvorile su Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate u dijasporuRepublike Hrvatske i dijasporu Republike Srbije. Njihovi državno-nacionalni politički identiteti, u pravilu, su u unutarnjem sukobu između srpskog, odnosno hrvatskog, na jednoj, i bosanskog državno nacionalnog političkog identiteta, na drugoj strani. Očito da je Ivo Komšić svjestan te vrste nacionalno-državne dvojnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, da u toj dvojnosti prednost daje hrvatstvu, te da se zbog toga suprotstavlja bosanstvu kao nacionalno-državnom političkom identitetu.
Srpski i hrvatski dvojni državno-nacionalni politički identiteti, posebno srpski, privezani za svoje tzv. matične, rezervne državnenacionalno političkeidentitete, su toliko jaki da su spremni da odnesu jedan dio teritorije BiH svojim maticama, Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Nedavna prošlost devedesetih godina dvadesetog stoljeća nam je, u tom pogledu, vrlo ilustrativna i svježa. Smisao stvaranja srpske paradržave, republike srpskog naroda u BiH (RS BiH), kao i hrvatske paradržave, republike hrvatskog naroda u BiH (HRHB), bio je, u krajnjem, njihovo prisajedinjenje Srbiji, odnosno prisajedinjenje Hrvatskoj, što su bez razumne sumnje dokazali sudovi UN u Haagu.
U postdejtonskom periodu BiH, da spomenem, kao pokazatelje istog tipa, zalaganje političkih struktura Bosanskih Hrvata u državnim organima vlasti BiH, čak i Bosanskih Srba, za izgradnju Pelješkog mosta na štetu Bosne i zalaganje Bosanskih Srba, i zatvaranjem očiju političkih struktura Bosanskih Hrvata, za izgradnju novih hidrocentrala na Drini, također na štetu Bosne.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
