Deset dana je prošlo od podizanja optužnice u slučaju Bosnalijek, a još nije sazvana sjednica Nadzornog odbora na kojoj bi trebao biti smijenjen Nedim Uzunović, generalni direktor Bosnalijeka i prvooptuženi u ovom slučaju. Raniju smjenu, nakon hapšenja i otvaranja istrage, izbjegavao je vješto već više mjeseci, a sve zahvaljujući političkoj podršci i igrama u Komisiji za vrijednosne papire.
Uzunović i još 11 osoba te četiri pravna subjekta terete se za organizirani kriminal, zloupotrebu položaja ili ovlaštenja, sklapanje štetnog ugovora i pranje novca, a djela su počinjena između 2005. i 2016. godine.
Prema dokazima Tužilaštva, optuženi su oštetili Bosnalijek za više od pet miliona eura, a sebi pribavili protivpravnu imovinsku korist u približnom iznosu od gotovo pet miliona eura.
Nakon prvobitnih informacija da se neće protiviti svojoj smjeni, situacija se drastično promijenila, a kako je javna tajna da je SDP (preko svojih kadrova) duboko involviran u ovo preduzeće jasno je da premijer Federacije Nermin Nikšić i dalje štiti svog saradnika/miljenika Nedima Uzunovića.
U cijelu priču aktivno je uključen i Elvedin Grabovica, bivši direktor Elektroprivrede BiH i bliski prijatelj Nikšića. No, interesantno je, a pojednostavljeno rečeno, čudno da Nikšić štiti ruski kapital i ide kontra Amerikanaca, koji su prevareni još 2010. godine u vezi Bosnalijeka.
Split: Nikšić u društvu Grabovice
Možda, ipak nije toliko čudno, ako se sada već zna da je najbliži partner SDP-a, lider NIP-a i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković izdao dozvole za boravak u BiH protjeranim ruskim ‘diplomatama’ (čitaj špijunima) iz evropskih zemalja.
Trojka je na vlast dovedena zahvaljujući Ambasadi SAD i ambasadoru Michaelu Murphyju, a sada žestoko brane rusku stranu!?
U optužnici se navodi da je Uzunović, kao stvarni vlasnik off-shore kompanija i direktor predstavništva Bosnalijeka u Moskvi, u namjeri da prikrije stvarni izvor, prirodu i porijeklo novca te ga nezakonito ubaci u legalne finansijske tokove, uplaćivao velike novčane iznose na račune kojima je raspolagao, kao i račune sebi bliskih osoba, koji su nakon toga korišteni za različite namjene, uključujući kupovinu nekretnina, dionica, vozila i drugih vrijednosti.
Javna je tajna i da su zaleđene dionice upravo u vlasništvu Uzunovića, a koje su željeli prodati Galenici, koja je prema saznanjima Patrije spremna i nudi stotine miliona KM kako bi preuzela kontrolu nad najznačajnijom farmaceutskom kompanijom u Bosni i Hercegovini! Navodno je sadašnji direktor Uzunović saglasan s ovom mogućom transakcijom!
Ambasada SAD pomno prati situaciju, a očekuju i Sud BiH koji uskoro treba da potvrdi optužnicu Tužilaštva BiH protiv Uzunovića.
Podsjećamo, da je Sud BiH sve ovo vrijeme zbog ‘čudnih mjera zabrane’ zapravo i omogućio nesmetano djelovanje Uzunovića na čelu Bosnalijeka.
Rješenjem Suda BiH od 05.05.2022. godine osumnjičenom direktoru Bosnalijeka Nedimu Uzunoviću su mjere zabrane modificirane na način da je na snazi ostala mjera zabrane putovanja, dok su ublažene mjere sastajanja sa određenim osobama. Osumnjičenom je dozvoljen pristup zgradi Bosnalijeka, ali ne smije razgovarati o ovom krivičnom predmetu.
Kontrola mjera zabrane se provodila svaka dva mjeseca, a Sud nije našao nikakve naznake za održavanje narednog ročišta u ovom predmetu.
Uporedo s čekanjem potvrđivanja optužnice čeka se i zakazivanje sjednice Nadzornog odbora u kojem sjede Nedim Rizvanović, Rijad Hasić, Vedad Tuzović, Madžid Avdagić i Haris Jahić, a koji bi trebali smijeniti Uzunovića.
U priči o Vladi HNK nisu bitni Anel Kljako i njegov NES. Bitan je princip kojeg je prekršila Stranka demokratske akcije. Formiranje Vlade HNK je, zapravo, dokaz da bi većina SDA-ovaca, naročito onih hercegovačkih, objeručke prihvatila bilo kakav ulazak u vlast, ne osvrćući se ni za državnim niti bošnjačkim interesima. SDA je, zapravo, pristala na uslove HDZ-a i SDP-a da bi svoje strateške partnere gurnula u provaliju.
Zašto je NES (bio) strateški partner SDA?
Zato što bi najveća bošnjačka stranka, iako relativni pobjednik proteklih Općih izbora, ostankom NES-a u koaliciji sa Trojkom, izgubila svaki kredibilitet u priči o bošnjačkom legitimitetu. Ali NES je, uz sve svoje mane, a ima ih mnogo manje nego u SDA-u, odlučio da se, zajedno sa Strankom za BiH, odrekne federalnih ministarskih pozicija i javnih preduzeća, prateći princip – ne želimo u nametnutu Vladu FBiH. I zahvaljujući NESBiH-ovom ostanku u opoziciji, SDA je dobila koalicijski kapacitet u USK, gdje ga nije imala, i u ZDK, gdje ga, također, nije imala. Dobila je SDA, zahvaljujući onih stotinu hiljada glasova NES-a i SBiH-a, vjerodostojnost u svom narativu da je Christian Schmidt, namećući Vladu Nermina Nikšića, oštetio bošnjačko biračko tijelo.
Kada je NES u aprilu birao između fotelja za sebe i principa, izabrao je princip. Kada je došao red na SDA da bira između sebe i principa, oni su izabrali sebe. I Edina Mušića. I sve one njegove lovce koji godinama nišane hercegovačke budžete.
Nije, rekoh, bitan Anel Kljako. To što je krao na izborima, a ništa manje nije krao od SDA-ovaca i SDP-ovaca, pitanje je za pravosudne institucije. One sude. No, SDA je je pristala da njihovim partnerima sude HDZ i SDP, koji su toj istoj SDA, zajedno sa Christianom Schmidtom, presudili u aprilu ove godine.
Šta je SDA dobila? Ništa. Dobili su ministre koje su već imali. Dobili su vlast u HNK koju su već imali. Ali zato su izgubili partnera koji se, vjerujući u principe, odrekao federalnih ministarskih pozicija. Izgubili su kredibilitet (pod uslovom da su ga ikada imali). Izabrali su “izdajnike” umjesto “patriotskog bloka”.
Prihvatajući ucjene SDP-a i HDZ-a da se odrekne NES-a, SDA se, zapravo, odrekla svog narativa o ujedinjenoj opoziciji protiv nametnute Vlade FBiH i protiv svih onih izdajničkih poteza Trojke. SDA je smanjila svoj koalicijski kapacitet. SDA je prihvatila izdajnike da bi dobila fotelje. Što je, barem u slučaju Mostara, također čini izdajničkom strankom.
Kada se zbroje, uglavnom bošnjački glasovi NES-a, SBiH-a i SDA, dolazimo do cifre od 317 hiljada glasova. Dodamo li tome i glasove DF-a koji dolaze iz kantona sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, četiri opozicijske stranke imaju na raspolaganju oko 420 hiljada glasova. S druge strane, vladajuća Trojka je u istim izbornim jedinicama osvojila 249 hiljada glasova.
I, šta u Mostaru radi SDA? Odlazi sa SDP-om kojeg naziva izdajničkim i sa HDZ-om koji je, zapravo, šef i strankama Trojke i visokom predstavniku Christianu Schmidtu.
Da li će formiranje Vlade HNK moglo utjecati na opstanak Vlade u USK, to znaju čelnici NES-a. Ukoliko se odluče na osvetničku politiku i započnu pregovore sa Trojkom, pokazat će da nisu baš zrela politička partija. Rušenjem Vlade USK profitirat će samo stranke Trojke. Baš kao što su formiranjem Vlade HNK profitirali samo SDP i HDZ. HDZ je bez vlasti ostavio HDZ 1990 i HRS, a SDP je uzdrmao SDA-ov savez sa NES-om.
Bakir Izetbegović je lično platio visoku cijenu odbijajući u Neumu izmjene izbornog zakona po želji Zapada i HDZ-a BIH. No, tu je, barem, spasio obraz i princip. I onda je, zbog svoje hercegovačke frakcije okupljene oko Edina Mušića sve to prosuo. Za par kantonalnih ministarstava.
Pucanje saveza NES-SDA nanijet će ogromnu štetu SDA-u. Međutim, SDA-ovo potpuno pridruživanje (izdajničkim) strukturama Trojke nanijet će nepopravljivu štetu državi. I toga moraju biti svjesni i u NES-u i DF-u. A prije svega i u SDA-u čiji čelnici sebe (neopravdano) nazivaju zaštitnicima države.
Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.
žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021
Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”
U njegovu stranku, NiP, početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.
„Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).
Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.
Čampara i Memić za istim stolom
Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.
Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.
Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić. Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.
„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.
Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.
„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.
Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.
Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.
“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.
Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.
“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.
U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.
U rukama trinaest članova VSTV-a sudbina je države BiH. Oni danas odlučuju o dva bitna pitanja. Prvo, da li će Gordana Tadić biti i definitivno razriješena dužnosti glavne državne tužiteljice i drugo, ko će, ukoliko ona bude razriješena, biti vršilac dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH.
Potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović ne može odlučivati o ovim pitanjima. Ona u Vijeću predstavlja Tužilaštvo BiH i, zbog sukoba interesa, nema pravo odlučivanja. Članica VSTV-a i glavna okružna tužiteljica iz Doboja Željka Radović, pak, ne može odlučivati o razrješenju Gordane Tadić. I ona je u sukobu interesa s obzirom na to da je njena kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH. No, Željka Radović se, prema informacijama Istrage, ne želi izuzeti iz procesa izbora vršioca dužnosti glavnog državnog tužitelja, ukoliko prethodno s te pozicije bude razriješena – Gordana Tadić. To će, ipak, ovisiti od preostalih trinaest članova VSTV-a koji će odlučiti i o eventualnom izuzeću prilikom izbora vršioca dužnosti. Ukoliko bude prihvaćen njen prijedlog da ne odlučuje o razrješenju Gordane Tadić, a odlučuje o izboru vd-a, to bi značilo da o novom glavnom državnom tužiocu odlučuje četrnaest od ukupno petnaest članova VSTV-a.
Disciplinska odgovornost Gordane Tadić zbog neprimjenjivanja TCMS-a prilikom raspodjele predmeta tužiocima i kršenja Zakona o zaštiti tajnih potadaka pravosnažno je utvrđena. VSTV će danas samo razmatrati sankciju. Postoje dvije opcije – da bude uvažena žalba Gordane Tadić i da se izrečena sankcija razrješenja preinači u blažu (novčana kazna ili javna opomena) kaznu ili da bude odbijena žalba Gordane Tadić i da se potvrdi odluka Drugostepene disciplinske komisije kojom je ona razriješena funkcije glavne državne tužiteljice.
Troje aktualnih članova VSTV-a već je glasalo za razrješenje Gordane Tadić. Potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije i glasala je za smjenu. Sanin Bogunić i Mustafa Šabić su bili članovi Drugostepene komisije koji su glasali za smjenu, dok je treći član te Komisije, Slavo Lakić, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Dakle, ako gledamo, uslovno rečeno, sigurne glasove, omjer je 3:1 za razrješenje Gordane Tadić. Stav troje članova Vijeća vjerovatno će podržati i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija. Izvjesno je i da će Lejla Hadžić biti za razrješenje tako da već dolazimo do pet, skoro pa sigurnih, glasova za smjenu Gordane Tadić. Mada se ona nije izjašnjavala u vezi sa ovim slučajem, izvori Istrage u VSTV-u, pretpostavljaju da bi smjenu mogla podržati i Amila Kunosić Mimica. U tom bi slučaju bilo šest glasova koji bi, u varijanti da neko od preostalih članova VSTV-a, bude suzdržan ili ne dođe na sjednicu, bili dovoljni za razrješenje. Naime, ukoliko omjer prilikom glasanja bude 6:6, tada presuđuje glas predsjednika VSTV-a koji se računa duplo.
Slavo Lakić je, rekosmo, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Ako ostane dosljedan, to bi bio prvi sigurni glas za ostanak Tadićeve na funkciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Osim Lakića, Gordanu Tadić bi, očekuje se, trebao podržati i advokat Davor Martinović, član VSTV-a blizak HDZ-u BiH. U igri ostaje još članova VSTV-a, a to su Srđan Forca (Okružni sud u Banja Luci), Snežana Petković (Republičko javno tužilaštvo RS), Jadranka Stanišić (Vrhovni sud RS), Aleksandra Obradović (Brčko distrikt BiH) i Duška Bogojević (Advokatska komora RS). Budu li svi oni podržali stav Slave Lakića, Gordana Tadić će ostati glavna državna tužiteljica jer bi, u tom slučaju, bilo sedam od trinaest glasova – protiv razrješenja. No, bude li bilo ko od navedenih suzdržan ili, pak, ne dođe na sjednicu, Tadićeva će biti razriješena. Postoji, naravno, i opcija da neko od petero navedenih glasa i za razrješenje Gordane Tadić što bi, također, označilo, kraj njene ere na funkciji glavne tužuteljice Tužilaštva BiH.
Ukoliko Gordana Tadić bude razriješena, VSTV će morati imenovati vršioca dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH koji će rukovoditi tom institucijom do izbora novog glavnog tužioca. Vršilac dužnosti može biti isključivo neko od četvero zamjenika glavnog državnog tužioca, a to su Ismet Šuškić, Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković i Milanko Kajganić. Ukoliko VSTV prihvati prijedlog Željke Radović da se izjašnjava o izboru vd-a glavnog tužoca, u tom će slučaju glasati četrnaest članova Vijeća. Radovićeva je bliska bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji i ona će, vjerovatno, insistirati da za vršioca dužnosti bude imenovan Milanko Kajganić ili Ozrenka Nešković. To bi značilo nastavak iste politike u Tužilaštvu BiH jer je Ozrenka Nešković godinama bila najodanija saradnica Gordane Tadić, dok je Milanko Kajganić odani kadar Milana Tegeltije. Ono što posebno treba istaknuti je činjenica je Kajganić “preskočio” sve niže pravosudne institucije u BiH te da je, bez ikakvog tužilačkog iskustva, 2014. godine odmah imenovan za tužioca Tužilaštva BiH. VSTV-om je tada rukovodio Milan Tegeltija.
Ne, zaista niko nije bio iznenađen oslobađajućom presudom Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH (prvostepenom presudom, u istom procesu oslobođeni su i tadašnji pomoćnik, kasnije i sam ministar policije Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić). Sud Bosne i Hercegovine i predsjedavajući sudija Zoran Božić bili su posve jasni: ni Vikić ni ostali optuženi nisu krivi za zločin u Velikom parku, legendarni komandant sarajevskih specijalaca nije imao efektivnu kontrolu nad onima koji su nesumnjivo uzeli zakon u svoje ruke i strijeljali osam pripadnika bivše JNA.
A onda je nastala gužva
No, Sud nema dilema – zločin u Velikom parku je nedjelo za koje Tužiteljstvo BiH naprosto nije pronašlo prave krivce. Presuda je pala nekako u vrijeme kada se navršilo ravno 30 godina od egzekucije u srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, a od osam strijeljanih pronađeni su tek ostaci dvojice, pa cijeli proces porodicama žrtava nije nikakva utjeha, kao i naknadni pokušaji – bez optužnice – da se ovo zlodjelo fakturiše famoznim Ševama i(li) Jukinim “rezervnim specijalcima”.
Ovi navodnici nisu slučajni: i sama sam, na vlastitoj koži, osjetila filozofiju ratovanja Jusufa Prazine, negdje krajem maja te iste ‘92. Na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje su nakon masakra u današnjoj Ferhadiji primali ranjenike jer više na Traumatologiji ni u hodnicima nije bilo mjesta, suočila sam se sa naređenjem: Privedite je, general je traži! Čula sam već da Juka sebe tako titulira. Nisam ga poznavala, ali sam – koji mjesec uoči rata – pitala tadašnjeg direktora Traume dr. Jovu Vranića je li istina da su hirurzi operirali ranjenog Prazinu uz obezbjeđenje njegovih naoružanih sljedbenika. Dr. Vranić je to potvrdio, ja napisala, a Večernje objavile i tek je tada nastala gužva: svi su htjeli da tekst demantiraju, uključujući i Prazinu, koji je zvao redakciju telefonom ne negirajući ništa, ali tvrdeći kako je “doktore i sestre obilato nagradio”. Zbog zbirke demantija, svi su i odustali, dr. Vranić dobio i obezbjeđenje (za svaki slučaj), pa sam ja tog ratnog dana – shvaćajući ko me i zašto traži – Jukinim pobočnicima drsko preporučila da pucaju i izašla iz (prepunog) hodnika Ortopedije. U Redakciji se tadašnji glavni i odgovorni urednik ponudio da riješi problem, pa je mene i fotoreportera Emila Grebenara poveo do nekadašnjeg dječijeg vrtića prekoputa Velikog parka, u kome je bio Jukin štab. Valjda je intuicija kriva što sam dežurnog Vikićevog specijalca zamolila da o našoj avanturi obavijesti Zorana Čegara, tada jednog od Vikićevih zamjenika, koji je Emila i mene u dva navrata prije toga uspio izvući žive sa linija sarajevskog obruča odakle smo izvještavali. Elem, prvo nam je stražar saopćio da je komandant na zadatku, a onda se pred štabom zaustavila kolona od nekoliko automobila (jedan je bio crveni kabriolet) na čijem je čelu bio Prazina, a u njegovoj pratnji veselo, da ne kažem pijano društvo i nekoliko poluobučenih djevojaka. Sejo Demirović je dao sve od sebe da samozvanom generalu objasni kako sam ja novinar koji samo radi svoj posao, Juka je tražio da me “isporuči”, no najveći šok doživjela sam kada je jedan iz Jukinog društva – predstavljao se kao pravobranilac grada – počeo da nam objašnjava kako “niko nema pravo pisati ružno o generalu”, a ja sam to već poodavno učinila! Da ne dužim, mučnu borbu za slobodu štampe okončao je Čegar, koji je prvo pokušao objasniti kako se branitelji Sarajeva i četnici razlikuju i po odnosu prema novinarima, no kad je vidio da to ne prolazi, stao je pred Juku i rekao – ako hoćeš nju, prvo se moraš obračunati sa mnom!
Zoran nas je potom poveo u Štab specijalaca u kome su bili Vikić i Pušina. Iza zatvorenih vrata začuli su se povišeni tonovi, a epilog je bio poražavajući – Juka se samo predstavlja kao rezervna jedinica Specijalne, Vikić mu nije bio nadređeni. Istoga dana, Juka se – uz izvinjenje – pojavio kod Demirovića, tražeći da “njegove specijalce zovem Jukinim vukovima”. Nisam, a moram priznati da mi taj dan nije i jedino iskustvo ove vrste iz rata. Kako god, Juka je, prije nego je ubijen u Liegeu, terorizirao i Armiju BiH na Igmanu, a nakon otvorenog sukoba preselio se u redove HVO-a i ostao upamćen po postrojavanju uhapšenih vojnika iz Štaba ARBiH u Mostaru, famozne Vranice nakon koje im se gubi svaki trag. Ni taj zločin nikada nije kažnjen, kao uostalom ni ubistvo Nedžada Ugljena, kome se fakturiše uspostava Ševa: atentat na Ugljena izvršen je krajem septembra 1996. godine, u času kada je bio zamjenik direktora AID-a. O njegovoj likvidaciji ostalo je zapisano da je obavljena krajnje profesionalno, na parkiralištu u Sarajevu, nakon što je došao iz Mostara sve tvrdeći – telefonom – svojim kolegama da ga neko prati! No, krivci nisu kažnjeni. Paradoksalno, ali istinito – Jukin ubica je u zatvoru u Belgiji odležao njegovo ubistvo, a ovdje, u Sarajevu, bilo je ambicija da se Jukini posmrtni ostaci prenesu i sahrane na Kovačima.
I opet Juka nije jedini “i heroj i zločinac”, kako su se kolokvijalno pravdali domaći teroristi. Najsvježiji primjer su Kazani i spomen-ploča na kojoj je nepotpuni spisak ubijenih Sarajlija stradalih od zločinačke naredbe (a suborci tvrde nerijetko i ruke) Mušana Topalovića Cace, ratnog komandanta 10. brdske brigade ARBiH. Gradsko vijeće Sarajeva i gradonačelnica Benjamina Karić združenim su snagama (uz otpor jedino Naše stranke) odlučili da – uprkos presudama domaćeg pravosuđa – izostave Cacine zasluge u egzekucijama civila. Uz obrazloženje kako nigdje na spomenicima ne pišu imena počinitelja. Što, naravno, nije tačno, čak i na Vijećnici u koju svakodnevno ulaze stoji spomen-ploča na kojoj su “srpski zločinci” prozvani kao palitelji nekadašnje Univerzitetske biblioteke, danas kuće iz koje stoluje gradonačelnica. Miro Lazović je još u oktobru 2017. godine zatražio da se izmijeni tekst, no izgleda da nijedno Gradsko vijeće nije bilo ni zainteresirano da se pozabavi njegovom inicijativom. Lazović je, kao i pokojni Jovan Divjak, od prvog dana rata branio ovaj grad, skupa sa svim njegovim stanovnicima – kako to uobičajeno kažemo koji su svojim ostankom u gradu pružali otpor agresoru – računajući i one koje su nakon oktobra 1993. godine ekshumirani iz Kazana. Odnos prema žrtvama Kazana, Gaja i Grma maline, odnos je dakle prema braniteljima Sarajeva, nebošnjacima koji su ostali u svome gradu uvjereni da su na strani istine i pravde. Koje smo nerijetko isticali kao primjere borbe protiv agresora.
Ponos
Danas pak imamo posve drugačiju situaciju, čak i pitanja (na društvenim mrežama) da li bi Sarajevo jednakim intenzitetom slavilo oslobađajuću presudu nekom ko se ne zove Dragan već, recimo, Atif? Za razliku od vrlog pitca, znam da ću – dok sam živa – biti ponosna na Specijalnu jedinicu MUP-a, onu koja je nesumnjivo odigrala ključnu ulogu u odbrani grada u onim prvim, najtežim danima, i na sve njezine pripadnike koji i danas s razlogom slave njezino časno ime Bosna i sve svoje poginule drugove. Vikić je još tad ušao u historiju kao komandant odbrane Sarajeva i nije nam trebalo nikakvo suđenje da saznamo da je on to bio samo na linijama odbrane. Oni koji su komandovali gradom i koji su odugovlačenjem i nepostupanjem, u konačnici, štitili i Juku i Cacu, nikada i neće odgovarati. Nisu imali efektivnu kontrolu, što bi se reklo. Zato je od procesa koji će ustanoviti ko nije kriv, mnogo važnije pokazati poštovanje žrtava i njihovih porodica i tako napraviti korak ka pomirenju. Sve drugo je prekrajanje historije i doprinos podjeli zemlje.
Nametne li Christian Shcmidt izmjene izmjene Izbornog zakona o kojima smo proteklih dana pisali, HDZ BiH će postati nezaobilazan faktor prilikom formiranja Vlade Federacije BiH. Stranka Dragana Čovića će, faktički, biti uknjižena u Ustav Federacije BiH.
Dvije stvari su ključne – uvođenje cenzusa prilikom izbora delegata u Dom naroda FBiH i način izbora predsjednika Federacije BiH. Sve druge najavljene izmjene su, zapravo, šminka koja bi trebala prikriti suštinu eventualne OHR-ove odluke.
Pozivajući se na svoje izvore, sarajevska N1 televizija je objavila dokument koji priprema OHR, a koji je, u suštini, potvrda svega onoga što smo i najavljivali proteklih dana. Mada se eventualna odluka OHR-a predstavlja kao rješavanje mehanizama blokade u Federaciji, to je, zapravo, samo kozmetika koja prikriva suštinu – a to je predaje Federacije BiH u ruke HDZ-u Bosne i Hercegovine.
“Definicija vitalnih nacionalnih interesa će biti pojednostavljena. Na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa više se ne može pozivati po svim pitanjima, već samo po pitanjima koja su navedena u Ustavu. Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa pri Ustavnom sudu će razmotriti sva ova pitanja”, navodi N1 prvi segment eventualne Schmidtove odluke.
Odje se, dakle, suštinski ništa ne mijenja. Dom naroda FBiH će, kao i do sada, odlučivati o svim pitanjima. Svi zakoni će, kao i do sada, morati biti razmatrani i na Domu naroda FBiH. Osim toga, ako vitalni nacionalni interes ostane na nivou odredaba Ustava FBiH, to će značiti istu situaciju kao i do sada.
“Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definirani na slijedeći način:- ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;- identitet jednog konstitutivnog naroda;- ustavni amandmani;- organizacija organa javne vlasti;- jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;- obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe;- teritorijalna organizacija;- sistem javnog informisanja i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Ključni je posljednji stav koji glasi: i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda.
To znači da će i pitanje vitalnog nacionalnog interesa ostati kao i do sada. A čak i da se ova odredba ukine, suština se ne mijenja, jer vitalni nacionalni interes do sada nije bio uzrok blokada.
Idemo dalje, prema konstituiranju Doma naroda FBiH. Ovaj Dom ima 58 delegata koji se biraju iz kantonalnih skupština.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu.”, piše u Ustavu FBiH.
Ovdje je ključna odredba koja naglašava da svaki kanton daje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda.
Evo šta predalaže OHR.
“Raspodjela mandata u Domu naroda Federacije BiH će biti reprezentativnija u raspodjeli konstitutivnim narodima iz svakog kantona. Sadašnji propis je doveo do ponekad neuravnotežene zastupljenosti konstitutivnih naroda Federacije BiH u Domu naroda. Jedino kantoni gdje jedan konstitutivni narod čini preko 3% ukupne populacije tog konstitutivnog naroda u cijeloj Federaciji BiH će birati delegate tog konstitutivnog naroda u Dom naroda FBiH. Međutim, u Izbornom zakonu će biti uključen zaštitni mehanizam kako bi se osiguralo da svi kantoni budu zastupljeni u Domu naroda. Ovo pravilo podjednako štiti Bošnjake, Srbe i Hrvate koji žive u kantonima u kojima su brojčano manjina”, navedeno je u dokumentu koji je objavio N1.
Već smo na Istraga.ba objavili ovu namjeru OHR-a koja bi, u konačnici, rezultirala da BPK (Goražde) i USK-a (Bihać) nemaju delegate iz reda hrvatskog naroda. To bi, dalje, značilo, da kantoni u kojima je dominantan HDZ daju više od dvije trećine delegata u Klubu Hrvata. Po automatizmu, HDZ ili stranke okupljne oko HNS-a će dobiti i sigurna četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, uz mogućnost da izaberu svih pet delegata.
I sada dolazimo do ključnog dijela. Izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.
“(1) U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. (2) Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda.(3) Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidovanja se ponavlja.(4) Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Domu”, navedeno je u Ustavu Federacije BiH.
OHR sada predlaže drugačiji mehanizam.
“Za imenovanje kandidata potrebni su glasovi najmanje 8 delegata u svakom klubu Doma naroda FBiH. Ako jedan klub ne uspije nominirati kandidata u roku od 30 dana, broj delegata koji je potreban da to učini smanjit će se na 5. Ako ni to ne dovede do nominacije, nominacija će biti moguća od bilo koje grupe od 2 delegata nakon dodatnih 30 dana”, navedeno je u prijedlogu.
S obzirom na to da će HDZ BiH uvijek imati najmanje 14 delegata u Klubu Hrvata, oni će uvijek u prvom krugu moći predložiti predsjednika ili potpredsjednike Federacije. Drugi klubovi, u kojima postoji opozicija, nadmetat će se ko će u prvom krugu doći o osam delegata. I samo za njih će važiti drugi krug. Toi znači da će HDZ uvijek imati predsjednioka ili potpredsjednika FBIH čiji je potpis nužan za predlaganje i imenovanje premijera FBiH i ministara u Vladi FBiH.
Ovdje imamo još jednan problem. Zbog cenzusa od tri posto, najviše delegata iz reda srpskog naroda dat će Livanjski kanton. U tom je kantonu dominantan SNSD Milorada Dodika. Na taj način HDZ i SNSD postaju ključni za formiranje Vlade Federacije.
Kršenje Ustava BiH nije provokacija. To je krivično djelo. To je, zapravo, rušenje ustavno-pravnog poretka. I na to se na nasjeda. Na to se odgovara. Silom, dakako. Baš onako kako je Španija odgovorila katalonskim separatistima okupljenim oko Karlesa Pudždemona.
U Istočnom Sarajevu je, u živom TV prijenosu, prekršena odluka Ustavnog suda BiH. Pred kamerama je počinjeno krivično djelo. Nije to nikakva provokacija, kako je naziva federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. To je rušenje ustavno-pravnog poretka jedne države.
Za manje stvari, za bezazlenija krivična djela, ljudi su hapšeni i pritvarani. Ali ti ljudi žive u “pogrešnom” Sarajevu i “pogrešnom” dijelu Federacije BiH.
Nije, dakle, nepoštivanje presude Ustavnog suda BiH provokacija. To je krivično djelo. A kada izvedete oružanu silu da prkosite odluci Ustavnog suda, vi rušite ustavni poredak jedne suverene države. A suverena država, oružanom silom, naravno, mora uspostaviti kontrolu nad svakim pedljom svoje međunarodno priznate teritorije.
Da li su institucije Bosne i Hercegovine imale kontrolu nad Istočnim Sarajevo, gdje je, pred svim kamerama ove države, počinjeno krivično djelo protiv te iste države?
Nažalost, nisu. Stotinjak metara od table Istočno Sarajevo i one na kojoj je pisalo – Republika Srpska bila su oklopna vozila MUP-a Republike Srpske. I nije ta oružana sila došla da spriječi počinjenje krivičnog djela, već je došla da ga podrži i izvrši.
Ali to su provokacije, reći će federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara, koji je prethodnih dana ubjeđivao bivše borce Armije RBiH da ne reaguju.
To je, otprilike, u rangu prijedloga pisca Abdulaha Sidrana da sarajevski taksisti, na rušenje ustavno-pravnog poretka, odgovore – trubom. Ne onom ratnom. Već trubom na svom automobilu koja bi, eto, dala do znanja da se neko u “pogrešnom” Sarajevu ne slaže sa kolektivnim počinjenjem krivičnog djela u Istočnom Sarajevu.
Zamislite, recimo, da su u “pogrešnom” Sarajevu protekle sedmice prodefilovali pripadnici odreda El Mudžahid. I da su oni salutirali Denisu Bećiroviću, Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću…
Do kraja tog istog dana bi barem njih nekoliko bilo ili u pritvoru, ili u Guantanamu.
Zamislite, recimo, da je Šefik Džaferović posljednih dana svog mandata posthumno odlikovao vođu ISIL-a Abu Bakra Al Bagdadija, čiji su zločini, po monstruoznosti, najviše odgovarali zločinima Milan Lukića, Darka Mrđe, Gorana Jelisića i sličnih pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske koji su odgovarali Ratku Mladiću ili Radovanu Karadžiću.
Nezamislivo je, naravno.
Pokušajte, recimo, zamisliti da se neka njemačka pokrajinska policija udružila sa neonacistima i da su zajedno defilovali ulicama nekog grada obilježavajući Kristalnu noć i početak holokausta.
I to je nezamislivo.
Pokušajte, recimo, zamisliti da policija u Austriji organizira paradu 1. septembra i da u svečanu ložu smjesti potomke Adolfa Hitlera ili Hermana Geringa.
Ne ide, je li tako?
Ali, zato je u Bosni i Hercegovini, par kilometara daleko od mjesta najstrašnijih ratnih zločina, presuđenih u UN-ovom sudu, sasvim moguće da sin ratnog zločinca Ratka Mladića bude u VIP loži dok ispred njega salutiraju pripadnici MUP-a Republike Srpske kršeći, svjesno, presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nije to provokacija. To je ponižavanje. I države. I žrtve.
Zamislite, recimo, da na kapijama Aušvica, neonacisti u čast nacističke Njemačke naprave bakljadu?
Da li bi to bilo nazvano provokacijom ili bi policija, po hitnom postupku, baš onako kako i treba, uhapsila i na dugotrajnu rodbinu odvela “učesnike”.
U Višegradu, na mostu na kojem su petomjesečne bebe, u ime Republike Srpske, nabijali na bajonete, zapaljene su baklje. U “čast” i u ime te iste Republike Srpske, u ime Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Lukića i drugih na doživotnu robiju osuđenih ratnih zločinaca.
Neće vas braniti stranci. Naročito ne oni koji su četiri godine gledali dok su, recimo, u Višegradu gorjele kuće i djeca u njoj. Neće vas braniti EUFOR. Nikad i nigdje nijedna vojna mirovna misija nije spašavala žrtve. Uvijek ih je isporučivala jačima.
Zbog čega Zapad toleriše Milorada Dodika i njegove konkretne separatističke akcije? Zbog toga što vjeruju da je Milorad Dodik spreman upotrijebiti oružanu silu da brani ili provede svoje ciljeve.
Da li su na to spremni zvaničnici u Sarajevu? Ne. Nisu. Oni pozivaju građane da “ne nasjedaju na provokacije”. I pozivaju ih da zatrube. Baš onako kao početkom devedestih, kada su Bošnjaci i “reformisti” išli na koncerte za mir, a većina Srba na “iznenadni” odmor u rovove oko Sarajeva i drugih opkoljenih gradova.
Iako su Latini rekli da je u “vinu istina”, sarajevska Trojka, pak, dokazuje suprotno. Otkako su, grabeći na putu prema EU usvojili Zakon o vinu, sve vozeći slalom oko sukoba interesa, reforme pravosuđa, ljudskih prava i borbe protiv korupcije, Elmedinu Konakoviću, Edinu Forti, Saši Magazinoviću i Nerminu Nikšiću počelo se priviđati ono što ne postoji.
“Uspjeli smo”, zagrmjet će (kao grom) Saša Magazinović.
Lider NiP-a i MIP-a (Ministarstva inozemnih poslova) Elmedin Konaković će koji sat kasnije objasniti u čemu su uspjeli.
“Ta famozna riječ preporučujemo, oko koje smo se mi do zadnje minute pokušavali boriti sa EU, i dobili smo to preporučujemo, a ne preporučit ćemo famoznu riječ, zapravo da je to proces mmmmm koji veoma brzo, brzo došao do Bosne i Hercegovine”, kazat će Konaković.
Kako se izborio, pogledajte na Instagramu Evropske komisije. Umjesto famozne riječi “preporučujemo” za koju su se Konaković i ekipa pokušali boriti i izborili se, Bosna i Hercegovina je dobila dvije famozne riječi za koje se nije ni borila: “preporučit ćemo”.
Konaković: Famozna riječ PREPORUČUJEMO, oko koje smo se mi sa EU borili, i dobili smo tu riječ PREPORUČUJEMO, a ne PREPORUČIT ĆEMO Evropska komisija: PREPORUČIT ĆEMO pic.twitter.com/BOCRsuo4fM
Istina, u nekoliko objava na društvenim mrežama Evropska komisija je napisala da “PREPORUČUJE” otvaranje pregovora ako BiH ispuni određene uslove. No, u zvaničnom Izvještaju o napretku sve je u Futuru Prvom – “PREPORUČIT ĆEMO”.
A izvještaj, reći će predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, nikad nije bio bolji.
Za Našu stranku ovo je historijska šansa koju građani ne smiju propustiti, a šef NiP-a i MIP-a poručuje da će “svi oni koji budu kočili put kao EU morati izaći pred građane i objasniti im šta rade”.
Ko sada može da blokira? Opozicija koja nema većinu ni u Predstavničkom domu PS BiH niti u Domu naroda, ili koalicija Dodik – Čović – Trojka koja ima većinu u oba doma Parlamenta?
I sam šef MIP-a i NiP-a kaže je BiH, dok on još nije bio vlast, nezasluženo dobila status kandidata. Sada, kada je postao vlast BiH je, kako kaže, munjevitom brzinom dobila “PREPORUČUJEMO” na jednoj od društvenih mreža Evropske komisije. Znači, ako je BiH prije Konakovićevog mandata nezasluženo dobila status kandidata, a jeste, onda je sada, tokom njegovog mandata, zasluženo dobila – ništa.
Elem, opijeni Zakonom o vinu, zvaničnici horski ponavljaju da smo napredovali na evropskom putu. I jesmo. Trojka i Evropska komisija su glagol PREPORUČITI u prvom licu množine provukli kroz prezent i futur. Dovoljno da zbune one sa par promila alkohola u krvi kojima se, umjesto crvenog svjetla, na semaforu ukazalo – zeleno.
I, da. Evropska komisija je konstatovala da je aktualna Vlada FBIH imenovana nakon što je Christian Schmidt suspendovao Ustav FBiH. Dakle, i nametnuti, i nesposobni.
Kemal Čaušević je kriv za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, Miro Džakula nije. Čaušević će u zatvor, a Džakula u Elektroprijenos.
Fadil Novalić je kriv za federalne respiratore, a Radovan Višković nije kriv ni za respiratore niti za poljsku bolnicu u RS-u.
Fikret Hodžić i njegova Malina su optuženici za nabavku respiratora, Kristian Marić, posrednik u nabavci, samo je svjedok.
Osman Mehmedagić je dvaput hapšen i triput pretresan, a Dragan Lukač nijednom. Čak ni zbog slanja u smrt Nedžada Dizdarevića.
Ranko Debevec je u pritvoru, a Milano Kajganić pritvara. Osim ako se ne radi o osuđenicima ili optuženicima za genocid.
Selmo Cikotić će na sud zbog ratnih zločina, Nenad Stevandić – neće.
Abdulaha Skaka su hapsili zbog štete od 30 hiljada maraka. Ljubu Bešlića za života niko nije istraživao.
U pritvoru su bili i gradonačelnici Zenice Fuad Kasumović, i Bihaća Hamdija Lipovača. U pritvoru nikad nisu bili gradonačenici iz Zapadne Hercegovine, iz Banje Luke, iz Istočnog Sarajeva.
U pritvoru je bio i Nedim Uzunović zbog Bosnalijeka. Milenko Bašić zbog “uglednog Lagera” nije.
U Sarajevu su hapsili i Fahrudina Radončića. U Hercegovini nisu Jozu Pavkovića.
Destine sarajevskih biznizmena palo je zbog “Kase”. Ali kasa još nije stigla u zapadnu Hercegovinu.
Kada su mu sudili zbog kriminala sa Čovićem Jerko Lijanović je oslobođen. Kada su mu sudili nakon što je okrenuo leđa Draganu Čoviću, Jerko Lijanović je osuđen.
Hoćete li statistiku? Evo je.
Za pet godina, od početka 2018. go kraja 2022., Tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona Široki Brijeg podiglo je devet optužnica za krivična djela – kurupcije i privrednog kriminala. Samo u jednom predmetu izrečena je zatvorska kazna, dok su u pet predmeta izrečene – uslovne osude. I to bi bilo to što se tiče borbe protiv korupcije u ZHK kojim suvereno vlada HDZ BiH. Tom kantonu pripadaju tri općine i jedna gradska uprava. Tu su kantonalne institucije. U ZHK, prema popisu iz 2013. godine živi 95 hiljada stanovnika.
U Bosansko-podrinjskom kantonu živi 23 hiljade stanovnika. Kanton čine dvije općine i jedan grad. Osim lokalnih općinskih i gradskih administracija u tom kantonu postoje i kantonalne institucije. Za četiri godine, od početka 2018. do kraja 2021., Tužilaštvo BPK je podiglo 10 optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. Jednu više nego ZHK za pet godina. I u tom je kantonu, u posmatranom periodu, izrečena jedna zatvorska osuda za krivično djelo korupcija.
Dakle, Tužilaštvu Goraždu za četiri godine podiglo je više optužnica za korupciju nego Tužilaštvo ZHK za pet godina, iako u ZHK ima više opštinskih administracija i skoro četiri puta više stanovnika.
Od početka 2018. do kraja 2021. godine, mostarsko Tužilaštvo je podiglo 32 optužnice. Dakle, za četiri godine – 32 optužnice u kantonu kojem pripada devet općinskih i gradskih administracija, sve kantonalne institucije i nekoliko federalnih institucija. Za četiri godine izrečene su samo četiri zatvorske kazne. Šesnaest je uslovnih osuda. Tako, dakle, izgleda borba protiv korupcije u kantonu kojim vlada HDZ BiH i u kojem živi 222 hiljade stanovnika.
U Unsko-sanskom kantonu živi 273 hiljade stanovnika. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Osim općinskih administracija, u Bihaću su smještene i kantonalne institucije. Federalnih institucija nema. Za četiri godine, 2018-2021., Tužilaštvo USK je podiglo 72 optužnice za korupciju i zloupotrebu položaja. U petnaest predmeta korupcije su izrečene zatvorske kazne. Ukupno je izrečeno 39 uslovnih osuda za korupciju.
Znači, iako u Mostaru ima više institucija (lokalne, kantonalne i federalne), Tužilaštvo HNK je podiglo duplo manje optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja nego Tužilaštvo USK.
U Srednjobosanskom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Dvanaest općinskih i gradskih administracija je u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Travniku. Tome treba dodati i sve kantonalne institucije u SBK. Za četiri godine, 2018.-2021., Tužilaštvo SBK je podiglo deset optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. U istom periodu, pravosuđe tog kantona nije izreklo nijednu zatvorsku kaznu za korupciju. Izrečene su tek tri uslovne osude.
U Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Tužilaštvo ZDK je nadležno za dvanaest općina i gradova te sve kantonalne institucije. Prema podacima Transparency Internationala, za četiri godine Tužilaštvo ZDK je podiglo 101 optužnicu za korupciju, od čega se tri optužnice odnose na visoku korupciju. Izrečeno je ukupno osamnaest zatvorskih kazni. Uslovnih osuda je bilo 55.
Dakle, Tužilaštvo ZDK podiglo je deset puta više optužnica za korupciju od Tužilaštva SBK, gdje okosnicu vlasti čini HDZ BiH.
Kantonalna tužilaštva u Tuzli i Sarajevu imaju najbolje rezultate. Recimo, Tužilaštvo KS samo u 2021. godini je podiglo 100 optužnica za korupciju, a te godine je izrečeno ukupno osam zatvorskih kazni. Tokom 2020. Tužilaštvo KS je podiglo 15 optužnica, 2019. godine 24 optužnice za korupciju, a 2018. godine 29 optužnica. Pravosuđe u KS je od početka 2018. do kraja 2021. godine izreklo 21 zatvorsku kaznu zbog korupcije. Uslovne su bile 52 osude.
Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je od 2018. go 2021. godine podiglo 132 optužnice za korupciju. U istom periodu izrečeno je ukupno 39 zatvorskih kazni za korupciju. Izrečene su ukupno 92 uslovne osude.
Novi komandant EUFOR-a Laszlo Sticz, u prvom intervjuu nakon imenovanja, kazao je da je EUFOR spreman vršiti svoj mandat, ali da će, kako je pojasnio, reagovati samo ako bh. policija ne bude mogla osigurati mir. Situacija bi, kazao je, mogla eskalirati, kao što se desilo na Kosovu prošlog maja. Otprilike, u isto vrijeme, američki ambasador Michael Murphy je ponovio poruku da će SAD djelovati ukoliko bude pokušaja razbijanja BiH.
Koja je realna snaga EUFOR-a u osiguranju Daytonskog sporazuma, na 20. godišnjicu njegove uspostave? Kakvi su potencijali eventualne američke vojne intervencije u BiH? Kako smo uopće došli do toga da se, 28 godina nakon rata, i dalje govori o tome? Zašto, nakon dolaska miroljubive Trojke na vlast u Sarajevu, uz Murphyjevu asistenciju, nije došlo do smirivanja srpskog secesionizma, koji je, kako su mnogi tvrdili, bio samo reakcija na zapaljivu retoriku SDA i DF-a?
Princ tame
Krenimo ab ovo (a vidjet ćemo i zašto). Clintonova administracije je 1995. godine rasporedila 20 hiljada američkih trupa u Bosni i Hercegovini, uprkos snažnim otporima. Vodeći Republikanci tog doba, pod čijom kontrolom je bio Kongres, bili su za skidanje embarga i slanje oružja našoj vladi, upravo zato što nisu htjeli da se šalju američke kopnene trupe u BiH. Uprkos protivljenju čak i unutar vlastite administracije, Clinton je prelomio i odlučio da će američke trupe biti dio IFOR-a.
Kada se u Daytonu pregovaralo o mandatu IFOR-a, naša delegacija je uputila brojne amandmane na dio koji govori o međunarodnim vojnim trupama. Ključnu ulogu u tome imao je glavni savjetnik naše delegacije za vojna pitanja – Richard Perle poznat pod nadimkom „Princ tame“, Republikanac i bivši zvaničnik Reaganove administracije, koji će, uzgred budi rečeno, biti među glavnim arhitektima kasnije invazije na Irak.
Kada je već donesena odluka da će američke trupe ipak ići u Bosnu, Richard Holbrooke je pozvao Perlea da učestvuje pregovorima, smatrajući da će omekšati stav Republikanske stranke prema slanju američkih trupa ako dopusti njenim utjecajnim članovima da učestvuju u izradi vojnih aspekata Daytona. Holbrooke je računao da mu Republikanci mogu pomoći da izvrši pritisak na Pentagon, čiji su zvaničnici, na čelu sa sekretarom odbrane Billom Perryjem, bili zagovornici „minimalističke uloge“ IFOR-a.
Perle je, zajedno sa našom delegacijom, zauzeo ultimativan stav da se IFOR-u mora dati vrlo širok izvršni mandat. Po njemu, bilo je važno omogućiti američkim vojnicima da, u slučaju potrebe, vrlo lako i brzo pucaju, kako se ne bi našli u situaciji u kojoj je ranije bio UNPROFOR, čijim su snagama bile vezane ruke zbog loše definisanog mandata.
U Pentagonu su bili protiv „maksimalističke pozicije“ naše vlade i Perlea, ali su znali da im trebaju što manje nezadovoljni Republikanci u Kongresu i nisu mogli ništa. Holbrooke i Perle su pobijedili.
U prvim godinama nakon Daytona, Republikanci su vršili stalan pritisak da se američki vojnici vrate kući, a do ključne promjene je došlo nakon pobjede Republikanaca na predsjedničkim izborima 2000. U jednom od svojih prvih govora, Bush će kazati da će prioritet njegove administracije biti vraćanje američkih vojnika kući iz mjesta poput Bosne i dr. kako ne bi završili u beskonačno dugim misijama, bez jasne svrhe.
Jedan od ključnih ljudi u sigurnosnoj strukturi Bushove vlade bio je niko drugi do savjetnik naše delegacije u Daytonu – Richard Perle. Ostavši dosljedan republikanskoj poziciji od 92. do 95, on je smatrao da 3.800 američkih vojnika (koliko je ostalo do 2001.) nema šta da radi u Bosni, te da evropske snage mogu preuzeti kontrolu nad međunarodnom vojnom misijom.
Perle je, u proljeće 2001, najavio da će povlačenje američkih trupa biti praćeno „energičnom provedbom Daytona“ i „agresivnim akcijama protiv onih koji ga potkopavaju“. Uistinu, do kraja svog drugog mandata, Bushova administracija je dala izuzetan doprinos izgradnji državnih institucija, te se žestoko obračunala sa Srpskom demokratskom strankom.
Američko vojno povlačenje iz BiH poklopilo se sa sve većim aspiracijama Evropske unije za formiranje sopstvene vojske, kako bi se smanjila sigurnosna ovisnost Evrope u odnosu na SAD. Kulminacija navedenog procesa desila se 2004. godine, kada je međunarodna vojna misija u našoj zemlji transformirana u EUFOR.
Već nakon prvih najava povlačenja američkih vojnika, Richard Holbrooke se žestoko usprotivio, kazavši kako će to ohrabriti secesioniste u regiji, te potkopati stabilnost regije. Holbrooke je, u polemici koju je tada vodio s Perleom, kazao da incidenti poput onog u Banjaluci, povodom stavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, pokazuju da je srpski secesionizam vitala, te će se razbuktati, ako ne bude osjećao pritisak jake vojne misije na terenu.
Nakon što je proces američkog vojnog povlačenja završen, Holbrooke će napisati da odluka o pretvaranju dotadašnje vojne misije u EUFOR nije izazvala nikakvu pažnju u Americi, pa ni u samoj Evropi, ali je predstavljala korjenitu promjenu u provođenju Daytonskog sporazuma.
OHR bez štapa
Navedena preobrazba, kaže Holbrooke (u predgovoru Cholletovoj knjizi), „stvorila je dojam da se Sjedinjene Države, kao jedina sila bezrezervno poštovana na Balkanu, počinju povlačiti i time daju ohrabrenje one koji opstruišu provođenje Daytonskog sporazuma, te ujedno slabe umjerene snage na svim stranama“.
Prije svega, oslabljen je autoritet visokog predstavnika. Pokazalo se, kako reče Holbrooke, da umjerene snage (poput današnje Trojke, ili Tihićeve SDA koje se s nostalgijom sjeća Michael Murphy) mogu pričati tiho, samo ako imaju jaku međunarodnu vojnu misiju iza sebe. Jer samo tada će i Dodik, ili bilo ko drugi iz RS također pričati tiše nego što bi volio.
Današnji EUFOR nema ni ugled, niti materijalne kapacitete da osigura stabilnost. Kada je prije nekoliko mjeseci saopćeno da će novi komandat EUFOR-a biti mađarski general, jedan bh. medij je objavio da je nekoliko članica EU, uključujući Italiju i Rumuniju, bilo zainteresirano da imenuje komandata, ali je to pravo dobila Mađarska, obavezujući se da će, u iduće tri godine, osigurati 4-5 helikoptera za ovu misiju.
Radi se o tome da je EUFOR-u bio potreban helikopter, ali da niko u cijeloj Evropskoj uniji nije htio da ga pošalje, što su Mađari, kao zemlja koja svoju vojnu opremu ne šalje Ukrajini, iskoristili kako bi de facto otkupili ovu poziciju.
Ovakav EUFOR, kojeg, kako bi rekao Holbrooke, niko na Balkanu neće poštovati, na izvjestan je način materijalna osnova Dodikovog političkog projekta. Predsjednik Republike Srpske, recimo, već duži period osporava legitimitet Christiana Schmidta, navodeći kao argument da ga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.
Dovoljno se sjetiti da je isti Dodik priznavao legimitet i odluke Christiana Schwarz-Schillinga, koji također nije bio potvrđen u Vijeću sigurnosti, ali je komandovao sa 6-7 hiljada trupa, za vrijeme svog boravka. Schmidtov problem nije, dakle, što nema UN-ov papir, već što na raspolaganju ima malobrojni i slabo opremljeni EUFOR, čije djelovanje ovisi o konsenzusa u EU, tj. volje Mađarske.
Neozbiljnosti EUFOR-a su, čini se, svjesni svi, osim bošnjačkih političara, poput Denisa Zvizdića, koji je nedavno pozvao „EUFOR ili NATO“ da rasporedi svoje trupe u Brčkom kako bi spriječili secesiju. Šta je NATO bez Amerikanaca, ako nije EUFOR? Nije Zvizdić u tom razmišljanju usamljen, jer su slične zahtjeve proteklih godina redovno ponavljali zvaničnici kako Trojke, kako i iz SDA i DF-a.
Palmer i dronovi
U romanu „Sarajevski vuk“ Matthew Palmera, bivšeg američkog izaslanika za izbornu reformu, ima scena kada Sarah Gold, agentica CIA-e, koja radi u BiH, traži od centrale u Langleyju da joj pošalju dron, pomoću kojeg bi mogla snimiti jedan aerodrom nedaleko od Bijeljine, koji navodno kontrolišu Rusi. Iz centrale joj, međutim, javljaju da joj ne mogu ustupiti nijedan od dronova, jer su svi na drugim lokacijama, poput Ukrajine i Sirije.
„Balkan je“, veli Palmer, „nekada bio najviši prioritet na međunarodnoj agendi, ali ti su dani davno prošli. Premještati opremu iz žarišta krize, kakvo je Ukrajina, u Bosnu jednostavno nije realno očekivati.“
Palmerov roman je fikcijski, ali je pisan u realističkom prosedeu. To znači da, iako je riječ o izmišljenim događajima, pripovjedač nastoji da zvuči uvjerljivo, što znači da Palmer otkriva šta je uvjerljivo, a šta nije. I zaista, teško je ne složiti se sa autorom „Sarajevskog vuka“ kada kaže da nije realno očekivati da Sjedinjene Države, u izmijenjenim geopolitičkim uslovima, raspoređuje svoje vojne kapacitete na Balkan, kao što je to bio slučaj 90-ih, kada osim rata u Jugoslaviji, skoro da nije bilo kriza za koje bi Amerikanci bili zainteresirani.
Ako znamo da čak i nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici, kako svjedoči Holbrooke, 65% američke javnosti nije podržavalo slanje američkih trupa u Bosnu, sasvim je jasno kako bi tek danas, nakon Iraka i Afganistana, sa Ukrajinom i Izraelom/Palestinom, bilo teško poslati ijednog američkog vojnika u BiH.
Svako ko je čitao sveobuhvatni izvještaj Centralne obavještajne agencije o ratu u bivšoj Jugoslaviji (Balkanska ratišta: 1991-1995), zna da je glavni zaključak te američke institucije da je ključni faktor, koji je spriječio uništenje BiH, bio u činjenici da je naša armija tokom rata uspjela mobilizirati 250 hiljada trupa. Kako veli CIA, VRS koji je imao dva i po puta manje trupa nije mogao prinuditi našu vladu da potpiše mir pod uslovima koje bi postavila RS. Ako i danas postoji toliko ili približan broj ljudi koji su se, u slučaju potrebe, spremni boriti svim sredstvima za opstanak ove države, onda ona ima budućnost. Ako ne postoji, onda nas nikakav EUFOR ne može spasiti.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
