Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Goli u izbornim jurišima

Aludirajući na nezaboravnog Mladena Delića, Željko Komšić je uoči vikenda zavapio: Ne sam, Bakire, ne sam! Bila je to reakcija na odluku lidera SDA da se odazove pozivu Olivera Varhelyija i otputuje ove sedmice u Bruxelles. Evropski komesar za susjedstvo i proširenje ne krije ambiciju da moderira sastanak trojice koalicijskih partnera u bosanskohercegovačkoj vlasti – osim Izetbegovića, još ranije su svoj odlazak u briselske odaje potvrdili lideri SNSD-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik i Dragan Čović.

Kao značka na reveru

Obojica su bila u Bruxellesu i na svepolitičkom samitu BiH kod Charlesa Michela, predsjednika Evropskog vijeća, s tim da je Čović – kako je to slikovito opisao Komšić – dobacivao iz hotelske sobe. Za četvrtog koalicijskog partnera – lidera DF-a i člana Predsjedništva BiH – kod Varhelyija nema mjesta, tako da je format briselskog susjedstva krajnje jasan, evropski kadar Viktora Orbana pravi račun sa krčmarom i ne krije svoj stav: za njega je Bosna i Hercegovina trojstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata, on u njima prepoznaje reprezente svojih naroda i on bi s njima da kroji sudbinu naše zemlje vjerovatno onako kako je u petak s Dodikom i dogovorio mađarski ministar spoljnih poslova, koji je došao da podrži Glavni odbor SNSD-a i tamo ozvaničene kandidature.

Dodatno, cilj sastanka je uljuđivanje samog Dodika i demonstracija njegove spremnosti da surađuje sa evropskim zvaničnicima (ovaj put Dodik neće odmah u Rusiju, s Putinom se dogovorio tek za kraj septembra), a posve je izvjesno da će Varhelyi od Izetbegovića tražiti ustupke u izmjenama Izbornog zakona BiH koje bi koliko-toliko pogodovale Čovićevim ambicijama.

Sve to zna i Komšić i to je i rekao, no za razliku od njega, ja sam uvjerenja da Izetbegović i nema izbora i taj ustupak koji je izvojevao o bilateralnim sastancima više doživljavam kao nepotrebnu Pirovu pobjedu. Šta god mislio o Dodiku i Čoviću, s njima Izetbegović razgovarati mora, upravo nas je odsustvo svakog dijaloga i dovelo u ovu pat-poziciju, a to što Dodik i Čović pušu u istu tikvu i što će Varhelyi učiniti sve da u nju strpa i SDA, cijena je one slave kojom se Izetbegović ponosi – lidera u Bošnjaka. U tom je kapacitetu i pozvan. I, da, Izetbegović treba ići sam iz još jednog razloga: cijeli je DF-ov mandat u vlasti prošao bez mandata, DF je – barem je sada to svima jasno – bio građanska ikebana kojom se SDA kitila, baš onako kako Narod i pravda u Sarajevu tretira Našu stranku. Kao značku na reveru. Na SDP ne vrijedi trošiti energiju, u međuvremenu se posve deklarirao i popadao na baš svim građanskim ispitima, tako da je danas u sumornoj fazi u kojoj mu lijevi obraz spašava Vojin Mijatović, a na onom desnom je iz dana u dan sve veća gužva. Srećom, samo na vrhu: da je baš tako, uvjerili su se i vijećnici SDP-a u Centru, no tek nakon što su ih partneri iz NiP-a nabili nogom i uz podršku SDA izglasali sebi i potpredsjednicu Općinskog vijeća. Džaba im je sad krečiti i naknadno zaključivati kako je NiP mlađa sestra SDA, ekipa okupljena oko Dine Konakovića nikada nije krila svoje desno stremljenje, u nekim stvarima čak i desnije od SDA.

No, nema odgovora na pitanje zašto su Naša stranka i SDP potrčali da budu veće pape od Katoličke crkve, pa su onako zdušno izosuđivali javni nered koji je u očima NiP-a izazvala kratka suknja Splićanke Lille? Bio je to performans namijenjen desno orijentiranim biračima, onim oko kojih će se narednih mjeseci, sve do drugog oktobra, otimati NiP, Stranka za BiH, NES i SDA. SBB i Platforma za progres žele centar, no već je jasno da su unutarbošnjačke podjele i svađe toliko radikalizirale ovaj dio biračkog tijela da centra gotovo da i nema, pa se posve razložnim doimaju ankete po društvenim mrežama s pitanjima o originalu i partijskim plagijatima. Tim prije što su u Sarajevu, gdje se najavljuju odsudne bitke, najočitiji dokazi esdeaovštine iz koje su ponikli današnji ljuti SDA-ovi politički protivnici – i Konaković i Efendić i Hadžibajrić, kao i veliki dijelovi listi koje njihove stranke nude, ne tako davno činili su Izetbegovićevu partijsku i svaku drugu podršku.

Danas se s njima, na zajedničkom terenu platoa ispred Narodnog pozorišta, obračunava Haris Zahiragić, samoproglašeni komesar za ćudoređe koji je uspio potpuno ogoliti i ponudu i političku potražnju. Ako, dakle, iko ima dilema, eno Zahiragića, k’o od majke rođenog da razbije sve iluzije o umjetnosti, kulturi, građanskoj viziji i poštivanju drugog i drugačijeg. To naprosto ne postoji. Ništa od pobrojanog. Kome ba da se on prilagođava? Ima da se njemu prilagode i činjenice, ako treba, a kad mu ne idu u prilog, utoliko gore po njih: da je tako, dalo se vidjeti i čuti i na presici koju je komesar zakazao pred Narodnim pozorištem, sve zanemarujući podatak da Dino Mustafić, projicirani Zahiragićev cilj, ispostavilo se, nije organizirao performans kojeg se Sarajevo tako javno postidilo. I naravno da nije važno što se slovenska predstava igrala diljem Evrope i nikog nije sablaznila, sablažnjavanje u Sarajevu je politički performans. Ako Naša stranka nije razumjela da Zahiragić ne puca iz jednocijevke, nego njegovu rafalnu paljbu prati NiP sve glumeći žrtvu (“Optužuju nas i za Povorku”, lijepo je rekao predsjednik), onda pomoći nema, a još manje alibija u tobožnjim (dogovorenim) principima.

Oni su htjeli, ali eto, nisu im dali

Da ima principa, makar u tragovima, NiP bi napravio ustupke svojim koalicijskim partnerima, pristajući – recimo – da u onom istom Centru, koji su na kraju sa SDA osvojili, oduzme ulicu Mustafi Busuladžiću. S obzirom na to da nisu ni pomislili, sad esdepeovci po Mostaru pokušavaju sebi knjižiti promjene naziva ulica i skidanje s tabli prononsiranih ustaša. Pa neće biti, drugovi, da će to proći, mostarsko Gradsko vijeće i gradonačelnik Mario Kordić poene će upisati u vlastitu proeuropsku agendu, i to već ove sedmice u Bruxellesu. SDP je imao svoju šansu u Sarajevu, sa svojom gradonačelnicom, pa ju je slavno prokockao. I tako će biti i poslije drugog oktobra, kakav god rezultat izbace izbori. I za to nije i ne može biti kriv ni Dayton ni Dodik ni Čović, a ni Izetbegović, već posvađana i razjedinjena ljevica koja godinama svoje glasače isporučuje desničarima i još se ljuti na njih – ne na desničare, već na glasače – jer tobože ne razumiju da su oni mnogo htjeli, ali eto, nisu im dali. To i jeste poenta: pristajući na opciju da nam Dodik, Čović ili Izetbegović nešto daju ili uzimaju, pristajemo na Varhelyijevu vizuru BiH. Ako zaista želimo evropsku zemlju, onda valja krenuti sa čišćenjem ispred vlastitih vrata. I ne kriviti druge što je Miljacka prljava. Već se dohvatiti posla. Car je već odavno go.

I Parlament FBiH urušava državne institucije: Usvajanjem izmjena Zakona o energiji FBiH ugroženo jedinstveno tržište BiH, prekršeni međunarodni ugovori BiH i Zakon o konkurenciji

U četvrtak navečer usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim Parlament Federacije BiH obavezuje Vladu FBiH da posebnom odlukom ograniči rast cijene električne energije privrednim subjektima na 20 posto, nije  u skladu važećim državnim zakonima i međunarodnim ugovorima Bosne i Hercegovine. Naime, usvojene odredbe su u suprotnosti sa Ugovorom o uspostavljanju Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 09/06) i Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09).

Ne ulazeći uopće u opravdanost povećanja cijene električne energije u Federaciji Bosne i Hercegovine, u ovom analizi ćemo se fokusirati na urušavanje mukotrpno uspostavljenog sistema i državnih institucija koje regulišu oblast energetike te jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini. Idemo redom.

Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine direktno krši Ugovor o uspostavljanju Energetske zajednice koji propisuje da prema Aneksu III Ugovora o uspostavi Energetske zajednice, nisu dozvoljene i bit će procjenjivane u skladu sa čl. 81., 82. i 87. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice sljedeće aktivnosti:
– Sprečavanje, ograničavanje ili poremećaj konkurencije,
– Zloupotreba dominantne pozicije,
– Pružanje državne pomoći koja uzrokuje ili prijeti poremećajem konkurencije.
Poštovat će se odredbe Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, posebno člana 86., koje se odnose na javna preduzeća i preduzeća kojima su data posebna prava.

Navedene odredbe sadržane su u članovima 101., 102., 106. i 107. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije.

Dalje, Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji BiH koji uređuje pravila, mjere i postupke zaštite tržišne konkurencije. Naime, dopunama Zakona se direktno krši član 2 (Primjena) zbog djelovanja Parlamenta Federacije BiH koji je dopunama Zakona ograničio i narušio tržišnu konkurenciju čime je direktno prekršen stav b) koji se odnosi na narušavanje konkurencije od organa državne uprave kada posredno ili neposredno učestvuju ili utječu na tržište što je u ovom slučaju nesumnjiv utjecaj na tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

Zašto je ova „dopuna Zakona“ posebno opasna za funkcionisanje jedinstvenog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini, objasnićemo dalje u tekstu.

Kada govorimo o kršenju međunarodnog sporazuma, u ovom slučau Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, treba napomenuti da su osnovni ciljevi Energetske zajednice kreiranje stabilnog i jedinstvenog regulatornog okvira i tržišnog prostora koji obezbjeđuje pouzdano snabdijevanje energentima i omogućava privlačenje investicija u sektore električne energije i prirodnog gasa. Zaključivanjem ovog Ugovora, Bosna i Hercegovina se obavezala da će sa drugim članicama energetske zajednice uspostaviti zajedničko tržište električne energije i gasa koje će funkcionirati po standardima tržišta energije EU sa kojim će se integrirati.

Prema Ugovoru o uspostavi Energetske zajednice („Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ broj 09/06), Državna regulatorna komisija Bosne i Hercegovine (DERK) je donijela Odluku o opsegu, uvjetima i vremenskom razdoblju otvaranja tržišta električne energije u BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 48/06 i 77/09) čime je omogućila da tržište električne energije u Bosni i Hercegovini od 01.01.2015. godine bude u potpunosti otvoreno za konkurenciju.

Na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) i Pravilnika o snabdijevanju kvalificiranih kupaca električnom energijom i postupku promjene opskrbljivača („Službene novine Federacije BiH“ 89/14), od 01.01.2015. godine, svi krajnji kupci električne energije su kvalificirani kupci čime ostvaruju pravo na slobodan izbor opskrbljivača po tržišno formiranoj i ugovorenoj cijeni.

Dana 11.12.2014. godine RERS je donijela Prаvilnik о opskrbljivanju kvаlificiranih kupаcа еlеktričnоm еnеrgiјоm i pоstupku prоmјеnе opskrbljivača koji propisuje način opskrbe kupaca na tržištu električne energije na teritoriju Republike Srpske nakon 01.01.2015. godine, kada svi kupci električne energije postaju kvalificirani kupci, što znači da imaju pravo i mogućnost izbora opskrbljivača električne energije.

Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, na temelju naprijed navedenog, smatra da je tržište električne energije otvoreno za konkurenciju u segmentu proizvodnje električne energije i opskrbe električnom energijom kupaca.

I ovdje sad na scenu dolazi Parlament Federacije BiH koji poništava cjelokupnu reformu vezanu za razvoj i otvaranje tržišta električne energije u Bosni i Hercegovini u šta su potrošene godine rada institucija Bosne i Hercegovine te milioni dolara kroz  tehničke asistencije, prije svega od strane USAID-a, tako da će biti interesantno hoće li na ove izmjene zakona reagirati i međunarodne institucije s obzirom na to da su uložile velike napor i potrošila ogromne novce da se dostigne ovaj nivo reforme u sektoru energetike a što za krajnji cilj ima uspostavu organiziranog tržišta električne energije u Bosni i Hercegovine, prvo dan unaprijed a nakon toga i unutar dana.

Usvojeni Zakon o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine je sve navedeno urušio te fragmentirao jedinstveno tržište električne energije Bosne i Hercegovine a jedinstveni ekonomski prostor je ustavna kategorija definisana Dejtonskim sporazumom što znači da su ovim dopunama krši i sam Ustav BiH.

Naime, nadležnost nad tržištem električne energije je definirana je Zakonom o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 07/02) gdje je propisano članom 4.2. da je Državna regulatorna komisija za električnu energiju nadležna između ostalog i za tržište električne energije te zaštitu potrošača i konkurenciju i sprečavanje antikonkurencijskih aktivnosti te kažnjavanje protukonkurentnog ponašanja.

Pored toga, DERK je 12. februara 2020. godine usvojio Odluku o transponiranju Uredbe o cjelovitosti i transparentnosti veleprodajnog tržišta energije (“Službeni glasnik BiH”, broj 13/20), kojom se normiraju načini i rokovi transponiranja i implementacije dijela prilagođene REMIT Uredbe koji je, shodno navedenom Zakonu, u nadležnosti DERK-a.

Prilagođenom REMIT Uredbom normiraju se jedinstvena pravila postupanja na veleprodajnim tržištima električne energije i prirodnog gasa u Ugovornim stranama Energetske zajednice (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Gruzija, Kosovo*, Sjeverna Makedonija, Moldavija, Srbija i Ukrajina). Time se osigurava jedinstveni evropski okvir na veleprodajnim tržištima Evropske unije i Energetske zajednice za:

  • definiranje zloupotrebe tržišta u pogledu manipulacije tržištem, pokušaja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija,
  • uvođenje eksplicitne zabrane zloupotrebe tržišta,
  • osnivanje novog okvira za nadzor veleprodajnih tržišta u cilju otkrivanja i spriječavanja manipulacije tržištem i trgovanja na temelju povlaštenih informacija, i
  • definiranje zabrana i provođenja kažnjavanja na nacionalnom nivou u slučaju otkrivanja zloupotrebe tržišta.

Iz ovog proizilazi da je Parlament Federacije BiH donošenjem Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine sem kršenja Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice i Zakona o konkurenciji uzeo i nadležnosti Državnoj komisiji za električnu energiju Bosne i Hercegovine (DERK) i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine koji su jedini ovlašteni da mogu donijeti određene Odluke a koje ni u kom slučaju ne smiju narušiti konkurenciju na jedinstvenom tržištu električne energije u Bosni i Hercegovini već mogu biti samo u obliku preporuka kako treba postupati a poštujući preporuke EU date kroz Komunikaciju komisije Evropskom parlamentu, Evropskom vijeću, Evropskom privrednom i socijalnom odboru i odboru regijaPaket mjera za djelovanje i potporu za suočavanje s rastom cijena energije. 

Sada ostaje da vidimo kako će na ove nepravilnosti reagovati Sekretarijat Energetske zajednice, Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine, Državna regulatorna komisija za električnu energiju Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine jer je u ovom slučaju evidentno kršenje međunarodnog ugovora te više državnih zakona u oblasti konkurencije i energetike uz direktno preuzimanje državne nadležnosti čime se direktno fragmentira jedinstveno tržište električne energije u Bosni i Hercegovini.

(Ova analiza je urađena uz konstultacije sa više stručnjaka iz oblasti energetike i prava)

Analiza Almira Bečarevića: Schmidt, Kabiri, Čović i ostale igre: Energetske politike u lobističkim rukama

Prema informacijama iz medija visoki predstavnik je posjetio Abraham grupu i njegovog lidera Amira Gross Kabiria prilikom Davis Cup turnira u Mostaru. Ništa ne bi bilo čudno da je Christian Schmidt posjetio Aluminijski kombinat i njegove protjerane radnike, te im dao podršku u borbi za njihova prava na rad.

Visoki predstavnik je izabrao bogataša Kabirija koji na ruinama mostarskog Aluminija diže svoje carstvo za koje mu još treba nekoliko detalja i zato se desio ovaj susret.

Abraham grupa, u svojim razvojnim planovima, zacrtala je izgradnju solarnog parka, plinske elektrane i sada nastoji da obezbijedi saglasnost za učešće u finansiranju i izgradnji Južne interkonekcije. Prirodni gas nije problematičan za ovu interkonekciju jer bi se isti dopremao preko LNG Terminala KRK i to iz Izraela. Plinska elektrana je neophodna za balansiranje na sistemu kako za potrebe Aluminija tako i za EPHZHB. Ovo je početak stvaranja energetskog dijela nekadašnje HZHB.

Ujedno, regulator za energiju sa sjedištem u Mostaru je dobio u ingerenciju regulaciju svih energetskih djelatnosti uključivo i za prirodni gas.

Da sada vidimo stanje na terenu:

Južna i Istočna gasna interkonekcija su umrtvljene i osim priča drugih aktivnosti nema. Niti jedna, niti druga ne mogu proći Predsjedništvo BiH bez Zakona o gasu na nivou BiH. To je stav članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Denisa Bećirovića. Zakon bi trebao da unese novosti u pravni sistem ovog dijela energetske djelatnosti putem regulatora za gas. Ovaj regulator bi trebao biti nadležan za oblast transporta gasa, trgovine, razvojnih projekata itd.

Kako je teško očekivati da zakon prođe parlamentarnu proceduru to znači da vrijeme nije saveznik niti Abraham grupi niti planovima te grupacije. Električna energija je potrebna što prije, a s njom i širenje kapaciteta Aluminija.

Zagovornici ideje, imamo ih u grupi za fizičko vaspitanje, pustili bi sve ono sto traži ova grupa, ali sa druge strane imamo one koji razumiju šta su intencije i zašto je potreban državni zakon o gasu kao i to da samo BH-Gas mora biti taj koji će obezbijediti sredstva i izgraditi Južnu interkonekciju.

Schmidt je sada pogodan za lobiranje u razvoju Abraham grupe u energetsku oblast proizvodnje električne energije i trgovine i transporta gasa.

Upamet Bošnjaci, a i Bosanci i Hercegovci, energetika je jedan od stubova države i stoga razvoj u oblasti energetika DA, ali putem državnih kompanija koje će doprinijeti jednakom pristupu energentima.

(Almir Bečarević, stručnjak je za energetiku i savjetnik bivšeg direktora BH-Gasa)

(NAP)

O izbornim rezultatima i postizbornim koalicijama: Konkurs za bosanskog Dritana je otvoren

Bosna i Hercegovina je zemlja koja je po mnogo čemu jedinstvena. Na primjer, to je jedina demokratska zemlja na svijetu u kojoj izborni rezultati nisu glavna (ili čak jedina!) tema u izbornoj noći. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, kao neizabrani strani zvaničnik, je odlučio u izbornoj noći promijeniti izborni rezultat i poništiti demokratsku volju birača. Njegova odluka, koja nameće selektivne izmjene Ustava Federacije BiH, oduzima demokratskoj većini pravo da izabere vlast kakvu želi. Čak štaviše, Šmit je zacementirao pravila kojima ultradesničari iz HDZ ne mogu biti izbačeni iz vlasti — iako predstavljaju demokratsku manjinu. Šmitova drska intervencija podsjeća na poteze kolonijalnih upravnika iz devetnaestog vijeka i ukazuje na potpuni prijezir prema volji građana BiH koji su glasali tako da je bilo moguće zaobići HDZ prilikom formiranja vlasti.

Obzirom na novostečenu poziciju koja HDZ-u daje komociju da odluči kad i kako će biti formirana vlast, ova stranka je putem medija koji su joj bliski otvorila svojevrsni konkurs za koalicione partnere. Lista zahtjeva koju HDZ ima je takva da oni koji su spremni da je makar djelomično ispune moraju pristati na poziciju izdajnika naroda i države kojoj pripadaju. Nešto slično se desilo u Crnoj Gori nakon izbora 2020. kada se na čelu vlasti našao izvjesni Dritan Abazović; za manje od dvije godine, ovaj se bivši predstavnik “građanske Crne Gore” uspio upisati u stranice istorije Balkana na kojima su prethodno upisani Sejdo Bajramović i Fikret Abdić. HDZ sada traži sarajevske dritane koji će biti spremni da obuku političke uniforme zločinačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i izvrše ono što Bobanove trupe nisu mogle da postignu tokom udruženog zločinačkog poduhvata.

Druga sličnost sa onim što se desilo nakon 2020. u Crnoj Gori je pokušaj dijela međunarodne zajednice da najjaču stranku sa probosanske strane istisne iz vlasti, vjerovatno kao kaznu za odbijanje izmjena izbornog zakona koje je Šmit odlučio nametnuti. Crnogorski DPS i bosansko-hercegovačka SDA su stranke koje trideset godina imaju ključnu ulogu na raznim nivoima vlasti i koje se vežu sa nizom korupcijskih afera. Ali su u isto vrijeme i stranke koje predstavljaju najveći dio stanovništva i koje su na historijskim prijelomnicama bile na čelu država koje će se odvojiti od Jugoslavije. Navodni obračun sa korupcijom je isprika za politiku izbacivanja ove dvije stranke iz vlasti na način na koji je to rađeno sa Radikalima u Srbiji tokom vladavine DS. Ignorisanje korupcije u redovima HDZ i SNSD u BiH, kao i DF i URA u Crnoj Gori, je jasan indikator da da se radi o političkoj šarenoj laži za naivne. Kako je moguće zaboraviti brojne afere u kojima je Dragan Čović glavni učesnik? U kojem to svijetu neko može korumpiranog dušmana države u kojoj živi prihvatiti za partnera samo da bi se dokopao vlasti i slušao neprijatelje naroda kojem pripada? To je moguće samo u svijetu svjesnih izdajnika kao što je Dritan Abazović.

Probosanski politički faktor će se uskoro suočiti sa nepobitnim dokazima da se pod egidom borbe protiv korupcije uništava onoliko državnosti BiH koliko je preživjelo genocid i agresiju. Strani mentori bosanskih dritana su ljuti što su morali otkriti sopstveno saučesništvo u pokušaju konačne palestinizacije tako što je Šmit izašao na političku čistinu i potegnuo za bonskim ovlastima po uzoru na nacističke nadzornike u Nedićevoj Srbiji i NDH.

Nema sumnje da će se sastav vladajuće koalicije znati tek kada budu izabrani svi delegati u Klubu Bošnjaka u Parlamentu FBiH. Šmit je nametnuo nova pravila koja su trebala da zabetoniraju HDZ u vlasti kad je na samom početku brojanja glasova bilo jasno da Bećirović uvjerljivo vodi protiv Izetbegovića. Da su sačekali još koji sat postalo bi jasno da će dizanje praga za izbor Predsjedništva FBiH sa šest na 11 delegata u isto vrijeme pogodovati i SDA i DF, koje su htjeli da kazne zbog nepristajanja na izmjene Izbornog zakona. Vrlo je moguće da, zbog rezultata na kantonalnom nivou, sama SDA bude mogla da izabere 13 od 23 bošnjačka delegata i time dođe u istu poziciju na nivou FBiH kao i HDZ. U tom slučaju će bosanski dritani morati dobiti dodatnu javnu podršku u vidu pritiska na delegate SDA, DF i SBiH da promijene dresove i omoguće da HDZ dobije partnere koji su očito spremni da ispune uslove konkursa koji je Čović raspisao za ulazak u vlast.

Bez obzira na ishod političke bitke za Dom naroda, Šmitovo nametanje je i najskeptičnijim posmatračima pokazalo da Europska konvencija o ljudskim pravima ne vrijedi za većinsko bošnjačko stanovništvo u BiH. Naime, kako je moguće da se koriste Bonske ovlasti da se direktno krše odluke Strazburškog i BiH sudova u presudama Sejdić-Finci, Šlaku, Zornić i Komšić? Moguće je samo ako konvencije o ljudskim pravima ustvari ne važe za one koji su većina u BiH. Glavni zapadni igrači su odlučili da više nije moguće kriti se iza političkih kriterija za ulazak u EU, što decenijama slušamo u slučaju Turske, Albanije i Kosova. U BiH su demografske promjene prijetile da zemlju oslobode okova iz Dejtona, i da omoguće demokratskoj većini da uspostavi vlast bez ucjene islamofoba iz HDZ. Zapad je natjeran da pokaže jasno i glasno da su mu draži crnokošuljaši nego, kao što moj bivši prijatelj Edvard Džozef ogavno reče, “bošnjački demografski oportunisti”.

U nedjelju naveče smo svjedočili onom licu Zapada koji smo gledali od 1992. do 1995. kada je otvoreno pospješivao genocid. Trideset godina kasnije se zbog neuspješnog genocida prešlo na zavođenje aparthejda. Bosanski dritani imaju zadaću da rade ono što su radili domaći kolaboracionisti Pitera Bote u Južnoj Africi.

(Autor je bivši ministar energetike u Vladi bh. entiteta Federacija BiH, a trenutno je kopredsjedavajući Američko-evropske alijanse, think tanka sa sjedištem u Vašingtonu. Tekst je izvorno objavljen na stranici turske novinske agencije Anadolija, servis na bosanskom jeziku). 

Kolumna Seada Numanovića: HNS-ovo kukavičije jaje terorizma

Hrvatski narodni sabor (HNS) Bosne i Hercegovine uputio je poruku podrške Francuskoj i predsjedniku  Emmanuelu Macronu u borbu, kako su naveli, protiv  “islamskog terorizma s kojim se suočavaju ovih dana”

Ističu i da su Hrvati Bosne i Hercegovine “osjetili posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja tokom rata u BiH 1992-1995, a naročito kroz teroristički napad auto-bombom u Mostaru 1997., ubistva hrvatskih policajaca u Srednjoj Bosni, te ubistvom članova katoličke porodice Anđelić na Badnjak 2002.”, navode iz HNS-a.

Iskoristili su priliku i da istaknu kako su “Hrvati u Bosni i Hercegovini predvodnici  evropskog puta te zemlje”.

HNS je u saopćenju ispisao još nekoliko stvari.

No, naravno da je svjesno propustio napisati kako su perjanice “islamskog terorizma” uopće bile u prilici napraviti pobrojane, ali i niz drugih zločina, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

Nije ni čudo. Svi ti zločinci koji su, nije nevrijedno istaći, pobili mnogo više Bošnjaka, došli su preko Hrvatske i većina, ako ne svi, bili su saradnici hrvatskih obavještajnih službi!

I mnogi od njih došli su s obavještajnim iskaznicama iz – Francuske!

To je, zasigurno, najbolje objašnjenje kako su “mudžahedini”, bez ikakvih problema dolazili na područje BiH pod kontrolom Armije.

Za njihov prolaz bio je zadužen aktuelni direktor Sigurnosno – obavještajne agencije Hrvatske Daniel Markić.

To što ima hercegovačko porijeklo (Veljanci kod Ljubuškog), nije uopće nevažan detalj. Kao ni to da se, na primjer, školovao u Parizu.

“Saudijski državljanin Ahmed Zuhair Handala 1994. godine se pojavljuje u Zagrebu i tadašnje sigurnosne službe Republike Hrvatske mu 5. decembra 1994. godine izdaju službenu osobnu iskaznicu na njegovo ime. Tri godine kasnije, upravo će Handala organizirati prvi teroristički napad u Bosni i Hercegovini. U Splitskoj ulici u Mostaru, 18. septembra 1997. godine, dvadeset minuta pred ponoć, odjeknule su jake eksplozije. Povrijeđeno je 29 osoba.

Proces protiv Handale i njegovih pomagača Ali Ahmeda Ali Hamada i Bebila Ali Hila započeo je 1998. godine, ali je organizator terorističkog napada već bio pobjegao iz BiH. Kasnije će ga zarobiti pripadnici američke vojske u Afganistanu, nakon čega će biti prebačen u Guantanamo.

U periodu kada su francuski obavještajci intenzivno sarađivali sa bivšim legionarima u Zagrebu, preko Hrvatske je na teritoriju BiH došao Lionel Dumont, državljanin Francuske povezan sa terorističkom skupinom el-Kaida. S njim su tada došli i francuski državljani Malud Bugelan i Abdulah Bedr zvani Biniam Zeferini.

Oni su, nakon što su u ratu bili borci odreda El Mudžahid, u Zenici 1997. godine izvršili oružane pljačke benzinske pumpe i prodavnice oružja, te su ubili jednog bh. policajca i jednog zaštitara. Kasnije će, u policijskoj akciji hapšenja trojice francuskih razbojnika, smrtno stradati Biniam Zeferini, dok će Lionel Dumont nekoliko godina kasnije misteriozno pobjeći iz sarajevskog zatvora. Odlukom Vijeća sigurnosti UN-a, u junu 2003. godine, francuski državljanin Dumont označen je kao jedan od saradnika el-Kaide”, napisao je svojevremeno portal Žurnal.

Dokaza o vezama “mudžahedina” s ne samo hrvatskom obavještajnom službom ima napretek…

Da naglasimo, samo budala može podržavati umobolna teroristička djelovanja po Francuskoj.

Njihove akcije su u potpunoj suprotnosti s Islamom i predstavljaju apsolutnu negaciju te vjere. Istovremeno, muslimani širom svijeta su najveća žrtva ovih ludaka koji ništa ljudsko u sebi nemaju.

HNS-ovo saopćenje je bijedni pamflet koji za cilj ima upravo ono što teroristi žele.

Zna li Forto šta radi Čović: Zajednička sjednica Vijeća ministara BiH i Vlade Hrvatske obična farsa, u Neumu je sve dogovoreno!

Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH  Dragan Čović u Neumu je razgovarao s delegacijom Vlade Republike Hrvatske, koje je predvodio potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović i ministar finansija Marko Primorac.

A, razgovarano je o graničnim prijelazima u Neumu, odnosno Kleku i Bistrini te kako unaprijediti postojeće stanje, unaprijediti cestovnu infrastrukturu!? I nije Dragan Čović ministar prometa i komunikacija BiH, to vam je Edin Forto, ministar koji dalje od Facebooka nije odmakao, niti je, što je bilo za očekivati, reagirao na skandalozan sastanak stranačkog predsjednika sa vrhom Republike Hrvatske.

Po nadležnostima nije Čović imao šta tražiti u Neumu jučer, već upravo Forto, kojeg više zanima koliko ima popularnost na društvenim mrežama, nego kako to da predsjednik HDZ-a razgovara o temama kojima se bavi njegovo ministarstvo.

Poruka je jasna, zaokruživanje hrvatske teritorije uz nevidljive granice, jer Hrvatska je svugdje gdje žive Hrvati. Uvažavajući dugogodišnje aspiracije Hrvatske u BiH, koje imaju i hašku presudu UZP-a, ne treba iznenaditi da ovako vrh Vlade Hrvatske otvoreno razgovara samo sa HDZ-om, o pitanjima koja im realno ne može riješiti Čović, ali iznenađuje i zastrašuje odsutnost resornih ministara koji još pripadaju tzv. ‘probosanskoj kvoti’ ili rečeno Dodikovim rječnikom ‘bošnjačkoj reprezentaciji’, koji sve mirnije prihvataju nevidljivu podjelu Bosne.

Nevidljivu u smislu da je BiH teritorijalno netaknuta, ali suverena je sve manje!

Saopćenje i medijski nastupi s jučerašnjeg sastanka govore i da je zajednička sjednica vlada BiH i Hrvatske kozmetičke prirode, gdje će ‘forte’, ‘konakovići’ dizati ruke za već unaprijed dogovorene stvari na relaciji Čović vrh Hrvatske.

Ekonomski uspjeh bilo kojeg dijela BiH, a pogotovo uspješna sezona u Neumu u interesu je ne samo građana BiH i Hrvata koji žive ovdje, nego i u interesu Republike Hrvatske, istaknuo je u ponedjeljak u Neumu potpredsjednik Vlade RH i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.

A, iz Sarajeva muk. Niko da prozbori da brigu o Neumu vodi Bosna i Hercegovina!

Još da je i Konakovićev Grlić-Radman bio u Neumu, pa da dogovore i lobiranja za BiH po Briselu i svijetu, sastanak bi bio potpun, a suverenitet BiH do kraja srušen.

Jer dva nacionalizma, velikosrpski i velikohrvatski (dok se izmišlja bošnjački radikalizam) protiv jedne Bosne i Hercegovine i njenih građana ne prestaju djelovati. Cilj političkog vrha dvije susjedne zemlje je raskomadati i međusobno razdijeliti teritoriju Bosne i Hercegovine, a pošto crtanje novih granica više ne dolazi u obzir pristupili su novim metodama – kroz institucije BiH srušiti suverenitet BiH, i ovladati onim teritorijem gdje živi ‘njihov’ narod. I sve to uz aplauze iz političkog Sarajeva.

(NAP)

Haris Imamovic: Putin’s Portrait on the Wall of the Hangar Near Srebrenica

Before they were brought into the building in Kravica, to boys and men from Srebrenica who were captured in the woods and gathered on the meadow in Sandici, spoke general Mladic himself. One of the survivors remembers his words.

“Your families, women, children and elders are evacuated”, he said, “and they are in Tuzla, Kladanj and Zivinice. And you will be exchanged there in two days and you will meet them. But now it is too hot for you. We’ll put you somewhere colder.”

All the time he spoke, says the witness, Mladic stood by a dead body, without showing any sign that he noticed that.

By hearing the general’s speech, the leading security officer of the Bratunac brigade Momir Nikolic seemed confused. To him, as will he testify later in Hague, officers who were that morning at the meeting with Mladic in the hotel Fontana in Bratunac, conveyed the order that the prisoners were to be killed. And now Mladic himself guarantees them safety!?

“Sir, what will happen to these people”, asked Nikolic, when they were left alone. But Mladic said nothing. Instead, he moved his hand from left to right, simulating the slaughter. “I understood”, said Nikolic, “that those men are going to be murdered.”

That the group will be killed knew Vaso Todorovic also, member of the Special unit of Bosnian Serb Police (“Sekovici unit”), who was also at the meadow in Sandici. He and other policemen were told, entire two days earlier, that they’ll help in the killings of prisoners, after the fall of Srebrenica.

Vaso Todorovic, as he will testify later in court, recognized among prisoners on the meadow his schoolmate Jusuf and “Zikrija from Pajici”. Zikrija asked him, he says, what will happen to prisoners, but Vaso didn’t dare to say.

There where is colder

That all began when one of the policemen, Krsto Dragicevic, entered the hangar in Kravica, full of the people brought from Sandici, to have a talk with someone he knew, the abovementioned Jusuf. Unlike “Zikrija from Pajici”, Jusuf knew what awaits them, he didn’t even have to ask. He decided that he will not just sit and wait. In one moment, he grabbed the gun from that policeman Krsto D. and shot him in the neck.

Two policemen, who were the closest to it, platoon commander Milenko Trifunovc and his deputy Rade Cuturic came and jumped on Jusuf trying to take the rifle. Cuturic grabbed the gun with his bare hands and singed himself, because while they were wrestling, Jusuf emptied the whole case. In the end, they managed to restrain him, take the gun and kill him.

After that, mass killings started. The decision that prisoners will be killed was made earlier, but the incident made the process happen sooner, making it messier in comparison to carefully organized executions in Orahovac, Petkovci, Branjevo, Kozluk, and Pilica.

As soon as Jusuf was killed, one of the Serb policemen Marko Milanovic started shooting with a machine gun at the mass of men in the warehouse. Soon other policemen joined. They were shooting up close, mostly from automatic rifles. When the cases were emptied they would make a pause, put new ones, and continued shooting. In the building full of prisoners rose chaos, you could hear screams and curses, and soon blood was everywhere. There was a few attempts to escape, but everyone who run out was killed.

One of the survivors, as will he testify in front of the court, put two bodies on top of himself, after the shooting started and that how protected himself till the end. Screams were harder to hear than the shooting and explosions. Inside you could see nothing, because of the dust. As soon as the shootings stopped, some of the survivors, too thirsty in all that heat and dust, would rise from the pile of the corpses and walk outside, urging for some water. But the killers, who were smoking cigarettes, ended their thirst with short burst-fires.

One of the policemen – protected witness D-5 – who informed us of these happenings, will admit guilt and will identify a number of executors. “Of Sekovici policemen”, he says, “was Shaggy, was Zgembo. Bombs were thrown by only two – the Duke and Shaggy.”

The Duke is Radomir Vukovic. He lived in Belgrade, working with ceramics. Zgembo is Zoran Tomic, who until arrest worked as security in one of the schools in Zvornik whose headmaster said before the court that “pupils loved him and called him by his nickname Zoka”.

On the other side, protected witness D-5 refused to shoot at the men in the Kravica hangar, and because of that his comrades-in-arms called him “pussy”, “traitor” and “coward”. For years after the massacre, he had conflicts with his neighbors, because of it, and all went as far as his kid being teased in school and marked as “a traitor’s child”.

The same (“You pussy why don’t you shoot? Traitor, coward!”) was told to Vaso Todorovic, who, although refused to shoot, was sentenced to six years in prison, because he did, willingly, participate in bringing men and boys into the warehouse in Kravica, and was on guard while his colleagues, members of the special unit, were killing.

During the trial, his defense attorneys will claim multiple times that in Kravica there was no plan to kill,  instead it was done as the revenge for “the incident with singed hands”.

The court will, in a case against Milos Stupar and others, conclude that this incident together with all other evidence, even further corroborates the existence of genocidal intent, because the killer of Krsto Dragicevic was found and killed even before the massacre began, which proves that the intention of the accused was not to kill individuals who did them wrong but to kill all imprisoned men and boys.

Finally, no prisoner rebelled on the other locations (Orahovac, Petkovci…), but they were killed all, exactly as Radovan Karadzic said on the 9th of July to the first man of the Bratunac government and his close friend Miroslav Deronjic, of what Deronjic will inform Hague Tribunal later: “Miroslav”, said the president of Republika Srpska Karadzic, “they all should be killed. Every man you can catch.”

Deserters

Unlike Radomir Vukovic, who after the genocide fled to Belgrade, where he lived his life as an ordinary citizen, Bozidar Kuvelja deserted to Serbia at the very beginning of the war.

Although, as he will testify, Muslim soldiers killed his father, Kuvelja didn’t want to fight, but Belgrade authorities caught him and send him back across the Drina, where he was forcibly recruited as a member of Jahorina Training Centre, the police unit of Republika Srpska mostly composed from deserters.

Eventually, Bozidar Kuvelja will on the 13th of July as a member of the “deserter unit” come to Kravica, about six o’clock in the evening, where he will hear screams and see dead bodies in front of the warehouse.

Deserters will soon take over the job from the worn out “Sekovici unit.” As multiple of them will confirm, including Kuvelja, the killings lasted the whole night.

In the morning the commander of the unit, Nedjo Milidragovic, also called Nedjo The Butcher, approached the warehouse and began to explain to survivors that “what happened was a mistake and it should not had happen”. Then he called out the prisoners to exit onto the plateau to receive help.

About a hundred men exited. Many of them were wounded, and “the deserters” even gave them water. When they all went out, the bullying started again. Police officers made them sing chetnik [Serbian nationalistic] songs, and then lined up in four rows.

As we were informed, in the case against Bozidar Kuvelja, by two police officers – protected witnesses (KB-116 and KB-117), above mentioned Milidragovic asked for a machine gun, which in the absence of volunteers he gave to Kuvelja and ordered him to shoot. And Kuvelja did. Others started to shoot after him.

Soon the whole plateau was covered in corpses, and Kuvelja went among them to find survivors and end them.

When asked by the prosecutor did he killed, Kuvelja answered ambiguously: “I did. I shot above and below a lot. Was anybody hit, I don’t know. I didn’t see if I had… Everyone who was there had to shoot.”

 

That everyone who was there didn’t have to shoot confirmed two protected witnesses (S-102 and S-116) during the trial of Dusko Jevic, commander of the Training Center unit. They till the end remained true to their deserter belief and refused to kill. Or so they say.

Children

As soon as the evening fell on 13th of July colonel Ljubisa Beara and Miroslav Deronjic started organizing the transport and burial of bodies. It was concluded that the workers of Utility Company ”Rad” and those from Civil protection Bratunac as soon as the next morning go to work.

Driver Krsto Simic testified that it was ordered from Bratunac brigade that he in a convoy of five trucks arrive in Kravica, where a pile of corpses awaited.  Workers of Civil protection in blue uniforms, he says, put bodies in excavator bucket, then put them onto the truck. At one moment, although he was just a driver, Simic had to take over handling the excavator, because the man in charge Radenko Djurkovic ”couldn’t endure this job mentally”.

The whole day, says Simic, they loaded the bodies, till the evening, taking them one by one because excavator couldn’t go through the narrow door of the warehouse.

The chief of headquarters of Bratunac Civil protection Ljupko Ilic, who brought food and drinks to workers, testified that Krsto Simic came out of the excavator covered in sweat. He said hello and then asked for a drink.  He didn’t drink a lot but used it to wash his hands instead. Ilic, as he himself says, fainted when he looked inside and saw a warehouse full of corpses.

Workers took bodies to the Glogova, where a mass grave was dug. Two or three months later when US Government published satellite images of the mass graves locations, mostly the same people, Serb soldiers and workers, anew dug out the bodies and transported them to different locations in Zeleni Jadar.

Protected witness P-135, ethnic Serb, remembered the smell that came over Bratunac, when in the autumn of 1995, trucks drove through. “I remember sitting at home. The window was open in my room. I felt an unbelievable smell. I didn’t… I assumed… I know what the smell of deteriorated human flesh is. The day after I heard the stories about how children saw on the street some legs, I don’t know, parts of human bodies.”

Z ideology

Several days ago local authorities began the reconstruction of the hangar, intending to turn it into an enterprise. Given the proportions of crime that was committed in it, the building of Agricultural Cooperative in Kravica, shouldn’t be anything else but a museum or a monument. The statement of Bratunac mayor Srdjan Rankic that ”people need factories, not cheap nationalistic demagogy and museums” is more malicious than moronic, considering that authorities in Bratunac for 27 years don’t allow to install of any kind of memorial in Kravica.

Bratunac authorities had in the summer and autumn of 1995 actively participated in covering up of genocide, through its Civil protection and Utility Company “Rad ” that helped bury corpses to mass graves, in order to cover up a crime. The current decision of Bratunac authorities to ignore the will of the families of victims and to renovate the building and use it commercially is nothing else but continuing the same policy during peace times.

While we contemplate the causes of ruthlessness of Bratunac mayor, one should remember that two weeks before aggression toward Ukraine, the Russian ambassador in Bosnia visited Bratunac, and had meetings with authorities and members of “Eastern Alternative”, NGO that continuously glorifies Ratko Mladic, 11th July call “day of Srebrenica liberation”, and in the year of 2015, after Russian veto to British resolution on Srebrenica, covered the walls of the warehouse in Kravica with portraits of Vladimir Putin.

With open Russian support to humiliating victims of genocide and the indolent approach of Western governments in Bosnia, the ideology of letter Z doesn’t have a reason to cease to flourish in Podrinje. The message that in places like Kravica instead of museums factories will be built, echoes in banality of evil from which it became, while Putin’s army fills new mass graves with corpses of Ukrainian civilians.

Bez obzira na odluku Drugostepene komisije: Gordana Tadić ostaje glavna tužiteljica do kraja oktobra, a možda i duže …

Čak i ako je Drugostepena disciplinska komisija razriješila Gordanu Tadić, ona će ostati glavna tužiteljica Tužilaštva BiH najmanje do kraja oktobra. A možda i duže, jer bi, zbog odugovlačenja ovog disciplinskog postupka i bojažljivosti predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, krajem oktobra mogla biti “izgubljena” većina koja podržava smjenu glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. Evo detalja i mogućih ishoda.

Ukratko, Drugostepena disciplinska komisija VSTV-a donijela je u četvrtak odluku po žalbi Gordane Tadić. Ukoliko je žalba odbijena, to znači da je potvrđena odluka Prvostepene disciplinske komisije kojom je Tadićeva razriješena dužnosti glavne tužiteljice. Postoji mogućnost i da je Drugostepena komisija utvrdila odgovornost Gordane Tadić i “umanjila” ranije izrečenu sankciju ili da je u potpunosti odbijena tužba Ureda disciplinskog tužioca. Ova posljednja opcija je najmanje izgledna, ali ako je Drugostepena disciplinska komisija “oslobodila” Gordanu Tadić, to bi značilo da je disciplinski postupak protiv nje pravosnažno okončan. No, ukoliko je utvrđena odgovornost, bez obzira na sankciju Drugostepene komisije, u ovom bi slučaju konačnu odluku donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Pod uslovom da bi imalo kvorum za odlučivanje.

Krećemo od pretpostavke da je Drugostepena komisija VSTV-a utvrdila disciplinsku odgovornost Gordane Tadić. I bez obzira na sankciju, i ona i Ured disciplinskog tužioca sada imaju pravo žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću koje bi trebalo odlučiti da li je izrečena sankcija adekvatna. VSTV više ne može ulaziti u meritum. Odgovornost Gordane Tadić, bude li odbijena njena žalba ili djelimično prihvaćena, pravosnažno je utvrđena i VSTV bi mogao preispitivati samo izrečenu sankciju.

S obzirom na to da pismena odluka još uvijek nije dostavljena strankama u postupku (Gordani Tadić i Uredu disciplinskog tužioca), još nisu počeli teći rokovi za žalbu. Prema Poslovniku VSTV-a, član 102, stav  7, “odluke Drugostepene disciplinske komisije stavljaju se na raspolaganje strankama u prostorijama Vijeća u roku od 15 dana od dana donošenja. Danom stavljanja na raspolaganje odluke u prostorijama Vijeća smatra se da je izvršeno dostavljanje odluke strankama”.

Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini u pismenoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja. Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere”, navedeno je u članu 103 Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.

Nakon što se uloži žalba, predsjednik VSTV-a imenuje izvjestioca koji mora biti član Vijeća, a koji ranije nije učestvovao u odlučivanju u istom predmetu. Izvjestilac, potom, izlaže predmet Vijeću koje može odbaciti žalbu, potom je odbiti kao neosnovanu ili prihvatiti žalbu, pa preinačiti izrečenu sankciju.

Evo šta to znači u praksi u predmetu protiv Gordane Tadić. Odluka  Drugostepenog vijeća kojom je, pretpostavljamo, utvrđena njena odgovornost, donesena je u četvrtak, 16. septembra. Krajnji rok do kojeg bi odluka morala biti izrađena i dostavljena strankama u postupku je 1. oktobar. Odluka će vjerovatno biti dostavljena ranije, ali ovo je krajnji rok. Nakon što odluka bude dostavljena, Gordana Tadić ima rok od osam dana da se žali. Ako budemo gledali krajnje rokove, to bi moralo biti najkasnije do 9. oktobra. Tek nakon toga predsjednik VSTV-a može imenovati izvjestioce. Tu je bitno naglasiti da izvjestioci ne mogu biti predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija, zatim potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović (bila članica Prvostepene disciplinske komisije), potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović (izuzela se iz postupanja jer dolazi iz Tužilaštva BiH), članica VSTV-a Željka Radović (mora se izuzeti jer joj je kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH), Slavo Lakić (bio član Drugostepene komisije), Sanin Bogunić (član Drugostepene komisije), Mustafa Šabić (član Drugostepene komisije). Dakle, sedam članova VSTV-a ne može biti izvjestilac u trećem stepenu. Ali evo ko može: Lejla Hadžić, Aleksandra Obradović, Jadranka Stanišić, Duška Bogojević, Davor Martinović, Srđan Forca,  Amila Kunosić i Snježana Petković.

Prema Okvirnom planu sjednica VSTV-a za 2021. godinu, naredna sjednica Vijeća bi trebala biti održana 29. i 30. septembra. S obzirom na to da Odluka u predmetu protiv Gordane Tadić još nije napisana i dostavljena strankama u postupku, teško je očekivati da do 29. septembra bude pripremljen materijal za “treći stepen”. To znači da će žalba Gordane Tadić na drugostepenu odluku (pod uslovom da je utvrđena njena odgovornost) biti razmatrana na sjednici VSTV-a zakazanoj za 20. i 21. oktobar. Što, opet, znači da će funkciju glavne državne tužiteljice još najmanje mjesec dana obavljati Gordana Tadić. A zašto je to bitno, objasnit ćemo kasnije.

Privremeno udaljenje, odnosno suspenzija više nije moguća u ovom slučaju. Naime, prema Zakonu o VSTV-u, član 79,  samo Prvostepena disciplinska komisija može suspendovati nosioca pravosudne funkcije do okončanja disciplinskog postupka. Kako je Prvostepena komisija u slučaju Gordane Tadić “propustila” donijeti odluku o privremenom udaljenju ili suspenziji, Tadićeva će funkciju obavljati sve dok i treći stepen, odnosno VSTV, ne donese konačnu odluku.

A sada da vidimo koje su sve moguće opcije u VSTV-u. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Da bi sjednica bila održana, sjednici, prema Zakonu o VSTV-u, član 14, mora prisustvovati najmanje jedanaest članova VSTV-a.

Tu dolazimo do prvog mogućeg problema. Krajem septembra, Mahmutu Švraki ističe mandat u VSTV-u. On je bio predstavnik Republičkog tužilaštva Republike Srpske. Umjesto njega, u VSTV ulazi republička tužiteljica Snježana Petković, koja će s radom početi na oktobarskoj sjednici, na kojoj bi trebao biti razmatran slučaj Gordane Tadić. Osim Petkovićeve, sa teritorije RS-a u VSTV-u su još i Duška Bogojević, Željka Radović, Jadranka Stanišić i Srđan Forca. Budu li se svi oni “pridržavali” zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske i bojkotovali sjednicu VSTV-a, kvoruma neće biti. Da je slučaj Gordane Tadić razmatran na sjednici VSTV-a zakazanoj za septembar, kvoruma bi, izvjesno je, bilo, jer bi bilo teško očekivati da Mahmut Švraka bojkotuje rad Vijeća. Ali “izbacivanje” Švrake iz igre je direktna krivica predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije koji je prvo imenovao Mahmuta Švraku za člana Drugostepene disciplinske komisije, da bi se, nakon tri teksta u medijima, sedam dana kasnije “sjetio” da Švraki “uskoro ističe mandat” i da ne može uraditi posao do kraja.

Sada ćemo razmotriti mogućnosti VSTV-a kada bi svi članovi Vijeća došli na oktobarsku sjednicu. Kvorum bi, dakle, postojao, ali slučaj Gordane Tadić bi moglo razmatrati samo trinaest članova VSTV-a jer bi se potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović i članica Vijeća Željka Radović morale izuzeti. Većina bi u tom slučaju bila sedam glasova. A da li postoji? Kadrovi bliski HDZ-u i Milanu Tegeltiji teško da će glasati za smjenu Gordane Tadić. Ukoliko ne bude nekih promjena, Gordana Tadić bi mogla računati na glasove Jadranke Stanišić, Srđana Force, Snježane Petković, Duške Bogojević, Aleksandre Obradović i Davora Martinovića. U pitanju je, dakle, šest glasova. No, većina je, rekosmo, sedam. Ako bi svih drugih sedam članova Vijeća glasalo za smjenu Gordane Tadić, ona više ne bi bila glavna tužiteljica. Čak i ako bi jedan od “preostalih” sedam članova VSTV-a bio suzdržan, u slučaju da rezultat bude 6:6, presuđuje glas predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, čiji se glas, u takvim situacijama, računa – duplo.

U Prvostepenoj komisiji VSTV-a koja je, jednoglasno, razriješila Gordanu Tadić od aktualnih članova Vijeća bila je samo potpredsjednica Sanela Butigan-Gorušanović. U Drugostepenoj komisiji su bili Sanin Bogunić, Slavo Lakić i Mustafa Šabić. Pretpostavimo li da su oni izglasali razrješenje Gordane Tadić jednoglasno, to bi značilo su su najmanje četiri člana VSTV-a za smjenu aktualne glavne državne tužiteljice. Kao nepoznanica, u tom slučaju, još ostaju glasovi Lejle Hadžić, Amile Kunosić i Halila Lagumdžije. Budu li i oni za – Gordana Tadić će biti smijenjena. Pod uslovom da prilikom odlučivanja bude – kvorum. Jer ako se Biljana Simeunović i Željkla Radović izuzumu, a moraju, dovoljno će biti da troje članova VSTV-a ne dođe na sjednicu i slučaj Tadić bi sačekao “neka druga vremena” i nekog odlučnijeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Postoji, istina, još jedna mogućnost. Ako Drugostepena komisija nije donijela odluku o sankcionisanju Gordane Tadić jednoglasno, to znači da je jedan član VSTV-a bio protiv. Dodamo li, onda, njegov glas (Šabić, Bogunić ili Slavo Lakić) grupi od šest “sigurnih” članova VSTV-a koji bi trebali podržati Tadićevu u trećem stepenu, to bi značilo da je glavna tužiteljica spašena. I to zahvaljujući, isključivo, predsjedniku VSTV-a Halilu Lagumdžiji.

Tehnička analiza Glasa Amerike dokazala: Tegeltijin sporni razgovor se desio

Taktiku ćete vi prepustiti meni“, rečenica je koju izgovara predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija u snimku koji će dovesti do njegove ostavke, piše Glas Amerike.

U razgovoru iz nepoznatog izvora, koji je objavio portal Istraga, čuje se kako Tegeltija navodno sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom razvija strategiju za zapošljavanje njene sestre Sanje Čagar na poziciju sutkinje u Banja Luci.

Ako Sanja konkuriše u Banja Luci svi će znati da je ona tvoja sestra. A ti članica savjeta. I to će sasvim sigurno otići u medije. Tražiće da daš ostavku.“, predviđa razvoj situacije Tegeltija nudeći i rješenje: “Ako se otvori pozicija u Gradišci, Prijedoru, … šta je košta da bude tamo godinu dana pa da je kasnije prebacimo ovamo?

Iznenađenje, opravdanja, poricanje

Nakon izbijanja nove afere predsjednika VSTV-a u prvim reakcijama on je i sam potvrdio da je razgovarao sa Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre.

Tegeltija je za BIRN BiH izjavio da je razgovor s Miljanom Buhom, kojoj je mandat u Vijeću istekao u oktobru 2020. godine, vođen u drugačijem kontekstu od onoga kako je to objavio portal Istraga i da on u razgovoru ne vidi ništa sporno.

Osnovni argumenti Tegeltije i Buhe u to vrijeme bili su da se zapošljavanje nije desilo.

Tek par dana nakon toga, nakon što je afera poprimila veće medijske razmjere, Tegeltija počinje da negira da se sporni razgovor uopšte desio te tvrdi da su ga “montirale obavještajne i paraobavještajne službe” radi njegove diskreditacije.

Jedan od argumenata koji se Tegeltija trudi da što više puta ponovi je da “ako je snimak nezakonit, tj. nije moguće utvrditi autora, onda njegovu vjerodostojnost mogu potvrditi samo učesnici u razgovoru.”, te da je razgovor “montiran”

Najviši pravosudni funkcioner BiH zaboravio je još jedan, najpouzdaniji način – tehničku analizu.

Glas Amerike je odlučio da obezbjedi vrhunski software i angažuje vrhunske inžinjere zvuka u centrali Washingtonu, kako bi provjerio tehničku stranu snimka.

Razlika između montaže i fabrikovanja

Montaža je legitiman proces u radu medija i odnosi se na rezanje dužeg snimka te sastavljanjem tih dijelova proizvodnju nove, kraće i tehnički ispravnije verzije.

Fabrikovanje je proizvodnja novog sadržaja uz pomoć montaže ali koji takvom zloupotrebom dobija drugačiji, neistinit kontekst.

Tok analize

Analizom objavljenog snimka utvrđeno je sedam rezova, tj. da je snimak trajanja 3 minute sastavljen od 8 dijelova trajanja od 6 sekundi do minut i 30 sekundi. Analiza je utvrdila i tačna mjesta tzv. reza.

Utvrđen je i šum koji ukazuje da je objavljeni snimak snimljen tako što je zvuk reprodukovan iz kompjutera a snimljen na odvojenom uređaju.

Jedno od mjesta reza na objavljenom tonskom snimku

Glas Amerike, nakon ovih nalaza, kontaktirao je Avdu Avdića, urednika portala Istraga, koji je snimak objavio. Avdić je potvrdio da je snimak skraćen “zbog predugih nerazumljivih dijelova” sagovornice sa druge strane telefonske linije.

On je potvrdio i snimanje sa kompjutera obrazlažući to željom da zaštiti izvor tako što će, prekidom digitalnog niza, onemogućiti dalji prenos tzv. metapodataka u fajlu razgovora.

Avdo Avdić pristao je da, u svrhu druge analize, Glasu Amerike ustupi orginalni snimak trajanja 4 minute i 16 sekundi.

U drugoj analizi, analiziran je ambijentalni ton, svi zvukovi u prostoriji snimanja, udaljenost od uređaja koji je snimao razgovor te frekvencije zvukova na snimku što je otkrilo više detalja o samom snimku i okolnostima njegovog nastanka.

Autor analize je inžinjer zvuka Thomas Leahy na preporuku šefa odjela za istraživačko novinarstvo Glasa Amerike Tom Detzela.

Za analizu su korišteni softwarei Avid Pro Tools i iZotope RX 8 Advanced.

Da li se razgovor desio? – Da

Rezultati analiza i objašnjenja inžinjera ukazuju na to da se sporni razgovor zaista desio:

– Razgovor je snimljen u prostoriji približne veličine 4×4 metra koja je spojena sa drugom prostorijom ili hodnikom.

– Za vrijeme snimanja i Tegeltija i uređaj/osoba koja snima su statični, a uređaj se nalazi na udaljenosti između 1,5 i 3 metra od izvora zvuka (Tegeltije).

– Prostorija u kojoj je razgovor snimljen ima veću površinu, vjerovatno staklenu od koju se zvuk svo vrijeme odbija.

– Na početku razgovora u prostoriji se čuje emisija vijesti, u kojoj se na jednom mjestu spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučič.

– Duži snimak se u odnosu na objavljeni razlikuje u dužini nerazumljivih odgovora sa druge strane telefonske linije.

– Parametri ambijentalnog zvuka i frekvencija pokazuju da su svi dijelovi razgovora snimljeni pod istim okolnostima, na istom mjestu.

Da li je snimak montiran? – Postoji mogućnost

– Početak i kraj snimka pokazuju da je on dio dužeg razgovora.

– Uočene digitalne animalije (glitch) na najmanje jednom mjestu ukazuju na to da postoji mogućnost da je snimak sastavljen od najvjerovatnije dva, a moguće je i tri dijela, istog ali dužeg razgovora.

– Software je na jednom mjestu detektovao zamaskiran rez.

Krivulja koja pokazuje tehničku nelogičnost

Tegeltija: Kriv je “deep fake”

U cilju razjašnjavanja detalja analize Glas Amerike kontaktirao je Milana Tegeltiju. On nije odgovorio na poziv ali se javio viber porukom, onemogućivši bilo kakva pitanja.

U dužoj poruci Tegeltija tvrdi da “samo on zna istinu”. Većina poruke posvećena je njegovom tumačenju “deep fake” tehnika za koje tvrdi da ih je “dovoljno demonstrirao” na svom Twitter nalogu. Njegov glavni argument za to je “da se samo može zamisliti šta mogu [uraditi] obavještajne službe sa opremom kojom raspolažu“. On tvrdi da su “vodeći svjetski stručnjaci” ne navodeći njihova imena, “jasno rekli da je skoro pa nemoguće” otkriti deep fake redove.

Nakon provjere, Glas Amerike utvrdio je da ove njegove tvrdnje ne odgovaraju istini. Prema tvrdnjama inžinjera zvuka “deep fake” je stručnjacima i pomoću analize moguće otkriti, često i relativno lako. Iako takvi radovi mogu zavarati neobučene pojedince koji se oslanjaju isključivo na sluh ili vid, software koje koriste stručnjaci, a koji pri analizi prikazuju egzaktne grafikone i krivulje zvuka, nije moguće lako prevariti.

U slučaju analiziranog snimka, osnovni argument stručnjaka da nije u pitanju deep fake temelji se na izmjerenim parametrima tona sagovornice sa druge strane telefonske linije.

Ne vidim način da deep fake može napraviti tako nešto“, rekao je inžinjer zvuka Glasa Amerike Thomas Leahy.

Dodatni argumenti koji ne idu u prilog Tegeltijinoj “deep fake” teoriji zavjere su karakteristike njegovog načina govora, često nerazumljivog i ispresjecanog te karakteristike jezika u BiH koji podrazumijevaju akcentovanje riječi i padeže, što deep fake tehnologije, za sada, teško mogu razumjeti i reproducirati.

Epilog

Tehnička analiza Glasa Amerike ukazuje na to da se, sporni, objavljeni razgovor zaista desio, da je kraćen, te da sastavljen od dijelova (dva ili tri) dužeg ragovora, za sada, nepoznatih pojedinosti i trajanja.

Analiza Slobodana Vaskovića : Osam mjeseci katastrofe Draška Stanivukovića

1. Sastavni dio političke kulture je da se novoj vlasti da određeno vrijeme kako bi pokazala šta zna. Uobičajeno je da se prva ocjena kvaliteta rada nosilaca javnih funkcija daje po proteku prvih 100 dana mandata.

Ja sam u konkretnom slučaju bio nešto fleksibilniji, pa sam za davanje prve ocjene rada Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banjaluke, sačekao da prođe osam mjeseci. Moram priznati da je tih osam mjeseci za mene bilo poprilično mučno.

2. Već petnaest godina u kontinuitetu kritikujem Crvenu Sektu. Nemam namjeru stati sa tim, jer su Milorad Dodik i njegovi Sektaši srpski narod u Republici Srpskoj doveli na ivicu biološkog nestanka.

 

Međutim, ta činjenica ne znači da Opozicija ima moju blanko podršku. Upravo suprotno, onoga momenta kada Opozicija postane Vlast, kao što je to slučaj u Banjaluci, njen rad postaje predmet preispitivanja, kako od drugih, tako i od mene.

3. Crvena Sekta je vladala Banjalukom 22 godine. Upotrijebio sam izraz „vladala“, iako bi primjerenije bilo upotrebiti sintagmu „harala u maniru najgorih drumskih razbojnika“. U kojoj mjeri su građani Banjaluke bili ogorčeni Sektašima, najbolje govori činjenica da su za gradonačelnika izabrali Draška Stanivukovića.

4. Radilo se o klasičnom glasanju „protiv“ Crvene Sekte, u kojem je najteže stradao Igor Radojičić. Doduše, on nije bolje ni zaslužio, jer je njegov četvorogodišnji mandat ostao upamćen po beskičmenjaštvu i proganjanju članova grupe „Pravda za Davida“.

 

 

5. Radojičić je pretrpio težak poraz, jer je Sekta pretjerala u svim segmetima vladanja/pljačkanja i pojavio se Stanivuković koji je djelovao drugačijim i obećavao da će se zaista posvetiti borbi protiv kriminala, protiv brojnih Sektaških tajkuna i njihovih meža. Ništa od toga se nije desilo, osim manipulacije: Nije ispunjeno čak ni obećanje o rušenju dijela noćnog kluba “Kajak”, banjalučke Sodome i Gomore, čiji se jedan dio nalazi na gradskom građevinskom zemljištu, koje je uzurpirao Mile Radišić Klen.

 

Činjenica je da Stanivuković ima protiv sebe skupštinsku većinu koja ga opstruiše, ali bez obzira na to očekivalo se da on ne uzmiče pred njima i da ono što pokrene dovede do kraja. Kao što je to slučaj sa “Kajakom”.

Pokrivanje neuspjeha sa ljubavi prema konjima je tek još jedna poza; Uz to, Stanivukovićev konj je smješten na Čokorskim poljima, a o njemju svakodnevnu brigu vodi banjalučki tajkun Milutin Jović. Taj isti Jović je dugo godina bio Crveni tajkun, da bi pred lokalne izbore postao vrlo blizak Stanivukoviću.

 

6. Vratimo se na ocjenjivanje dosadašnjeg rada Stanivukovića. Iako sam bio vrlo strpljiv i sačekao punih osam mjeseci, moram priznati da sam već u prvih mjesec dana njegovog mandata bio svjestan o kakvoj ocjeni će se raditi. Naravno, radi se o čistoj nuli.

 

7. Svojevremeno sam žestoko kritikovao narcisoidnog Radojičića zbog zapošljavanja ličnog fotografa u Gradsku upravu. Umjesto da istom da otkaz, Stanivuković je odmah po preuzimanju vlasti prigrlio tog istog fotografa, te time pokazao ne samo da je  podjednako samozaljubljen  poput Radojičića, nego i da ima namjeru četvorogodišnji mandat protraćiti “hvatajući najbolje foto kadrove”.

 

Nažalost, to se ubrzo i potvrdilo, jer Stanivuković ne propušta da „uhvati dobar kadar“ čak ni na grobljima, što zaista djeluje morbidno.

 

8. Idemo dalje. Nakon što je aminovao Radojičićevog fotografa, Stanivuković je prešao na sastavljanje svog „briljantnog“ kabineta. Koliko god se to činilo nemogućim, on je uspio da skroji još beskorisniji kabinet od onog Radojičićevog.

Radojičić je svoj kabinet popunio teškim kompleksašima, koji su prvu polovinu radnog vremena trošili na ulizivanje Šefu, a preostalu polovinu pljačkajući javni novac.

 

Što se tiče Stanivukovića, on je svoj kabinet sastavio od nekakve dječurlije, bez ikakvih referenci. Jedan od tih Stanivukovićevih „wunderkind balavaca“ je Bojan Kresojević, poznat po propalom projektu „Keno“.

 

Ovdje treba postaviti i pitanje: Zašto je Stanivuković za najbližeg saradnika izabrao lice koje je poznato kao vrlo blisko SNSD-u?

 

O smijenjenom Saši Čekrliji i slučaju „roštiljnica Obeliks“ bolje i da ne pišem.

9. Pitanje kabineta je vrlo važno pitanje, jer od kvaliteta najbližih saradnika po pravilu zavisi i kvalitet rada gradonačelnika. U Stanivukovićevom slučaju je to pitanje presudno, jer je samo sa kvalitetnim i ozbiljnim saradnicima, stručnim osobama, mogao da pokrene stvari naprijed.

10. Stanivuković je kroz osam mjeseci uspio da od sebe otjera sve čestite opozicionare. Najbolji primjer je Jelena Trivić, koja je u kampanji maksimalno podržavala Stanivukovića.

 

Očigledno je da Stanivuković u svojoj blizini ne trpi ljude koji su kompetentniji od njega.

Trivićeva se do sada nije oglašavala po pitanju Stanivukovićevog rada, iako bi po tom pitanju, duboko vjerujem, mogla mnogo toga da kaže.

11. Nešto lošijih živaca od Trivićeve bio je Nebojša Vukanović. On se suzdržavao nekoliko mjeseci, a onda je „pukao“. On je javnosti objelodanio da je Stanivuković narcisoidni makijavelista koji je “izdao sve svoje saborce” i zloupotrijebio ih, te da njegova, Stanivukovićeva, riječ ne vrijedi ni pišljivog boba.

 

 

Za razliku od Stanivukovića, za Vukanovića se može reći da je čovjek sa čvrstim karakterom. Upravo od njega građani očekuju da će nakon opštih izbora imati najmanje milosti prema kriminalizovanim kadrovima Crvene Sekte.

 

12. Stanivuković je za samo osam mjeseci pokazao da neće birati sredstva da se dočepa apsolutne vlasti. Pri tom, on se ne libi da prigrli sav politički otpad koji otpadne od Crvene Sekte.

 

Stanivuković i Goran Selak

Javno grljenje sa tipovima poput Gorana Selaka Osnovca i sličnih donedavnih ulizica Sektaša, samo potvrđuje da Stanivuković nije ništa bolji od svrgnutog Radojičića.

 

Dodik i njegov donedavni ulizica Goran Selak

Nije ni čudo što Stanivuković već mjesecima ćuti o slučaju otimanja zemljišta u vlasništvu Grada Banjaluka, kriminalnom aktu koji je počinila porodica Selak. Riječ je o zemljištu koje se nalazi u naselju Ada, a o tome ću tek pisati.

13. Pređimo na najinteresantnije. Više izvora mi je potvrdilo da je Stanivuković svojim najbližim saradnicima obznanio da ima namjeru da se kandiduje za funkciju predsjednik Republike Srpske.

 

Na stranu to što njega ne interesuje mišljenje ostatka opozicije, uključujući i njegovu matičnu stranku, on je time pokazao da ima namjeru funkciju gradonačelnika Banjaluke podrediti svojim bolesnim ambicijama.

Zaista nevjerovatno zvuči, ali taj nedorasli dečko nije u stanju da dovrši do kraja niti jedan posao koji je započeo.

14. O kakvom diletantu se radi dosta govori i podatak da je Stanivuković jednom od svojih saradnika rekao da će u slučaju da postane predsjednik Republike Srpske, kao naredni cilj postaviti „napadanje“ funkcije predsjednika Srbije.

To praktično znači da Stanivuković ima namjeru da se na nekom od narednih predsjedničkih izbora u Srbiji pojavi kao protivkandidat Aleksandru Vučiću, što svjedoči o velikom višku ambicije bez ikakvog utemeljenja.

Umjesto da zasuče rukave i počne zaista rješavati ogromne probleme (koje je napravila Sektaška vlast u 22 godine nemilosrdnog satiranja Banjaluke i Banjalučana), okupljajući oko sebe istinske opozicionare i kvalitetne kadrove, Stanivuković se ponaša kao da  mu je funkcija gradonačelnika tek usputna stanica ka njegovim, kako on smatra, predsjedničkim funkcijama kojim nije dorastao.

 

Na Stanivukovićevu žalost, on postaje „pročitana priča“ sve širem krugu ljudi.

15. Na kraju, moram istaći poentu ovog teksta. Milorad Dodik i Crvena Sekta su trenutno teško uzdrmani. Ukoliko Opozicija ima namjeru da zadrži šanse da porazi Režim na predstojećim izborima, ista mora već sada, u korijenu, sasjeći bolesne ambicije pojedinaca poput Stanivukovića.

16. Objektivno gledajući, Stanivuković nije dorastao ni funkciji gradonačelnika Banjaluke, a kamoli funkciji predsjednika Republike Srpske. Opozicija mora kao kandidata za tu funkciju da istakne ozbiljnu ličnost, koja intelektualno i moralno odudara od kandidata Režima. Već sada je evidentno da će Milorad Dodik biti kandidat Režima za poziciju predsjednik Republike Srpske, zbog čega i Opozicija mora da za tu poziciju istakne svog najsnažnijeg kandidata

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...