Istaknuto

Istaknute objave

Slovenački predsjednik Borut Pahor upozorio članove Predsjedništva: U Evropi se sve više priča o mirnom razlazu u BiH

“Kao prijatelj”, reći će početkom marta slovenački predsjednik Borut Pahor svojim domaćinima u Sarajevu, “želim vam postaviti jedno pitanje”.

Željko Komšić, Šefik Džaferović, Milorad Dodik i njihovi savjetnici pomno su slušali. Pahor je napravio kraći uvod naglasivši da priča nije za javnost.

“U posljednje vrijeme sve su češći glasovi u Evropi o tome da treba dovršiti raspad Jugoslavije. Možete li se vi u BiH mirno razići”, upitao je Pahor.

Dva člana Predsjedništva BiH, Komšić i Džaferović, rekli su da mirno razdruživanje nije moguće. Dodik je iznio suprotan stav. Sve se, prema informacijama Istrage, zbivalo 5. marta, kada su se članovi Predsjedništva BiH susreli s Borutom Pahorom, predsjednikom Republike Slovenije koja 1. jula ove godine preuzima predsjedavanje Evropskom unijom. Pet dana kasnije, Milorad Dodik je Narodnoj skupštini Republike Srpske govorio o secesiji. Onda je, opet, 3. aprila ove godine ponovio stavove u intervjuu datom novinskoj agenciji SRNA.

“Perspektiva je da se obezbijede neutralni, mirni uslovi za razlaz u BiH. To nije nikakva nasilna secesija, nego proces koji će omogućiti pravo naroda na samoopredeljenje. To je nešto što jedino vidim u budućnosti u BiH, rekao je Dodik u intervjuu Srni.

Upravo je “mirni razlaz” ono o čemu se, u kontekstu Kosova i Bosne i Hercegovine, govori u Briselu. Slovenija, barem onaj politički dio okupljen oko premijera Janeza Janše, dijelom podržava takve stavove. Istraga.ba ranije je objavljivala da su biznismeni bliski slovenačkom premijeru godinama prali novac preko Bosne i Hercegovine, odnosno preko Republike Srpske gdje su uživali podršku entitetskih vlasti. U pitanju je, naravno, Rok Snežič, biznismen koji je osumnjičen da je preko BiH, Austrije i Mađarske oprao oko 50 miliona maraka, ali ga Tužilaštvo BiH, koje je pod velikim utjecajem HDZ-a i službenog Zagreba, nije željelo procesuirati. Onda je Hrvatska u martu ove godine pokrenula neslužbeni diplomatski dokument koji se odnosi na BiH, ili, pojednostavljeno, na izmjene izbornog zakona u BiH.

“Na sastanku ministara vanjskih poslova EU-a predstavio je neslužbeni diplomatski dokument, “non-paper” o Bosni i Hercegovini, koji je pokrenula Hrvatska, a pridružilo joj se još pet zemalja – Slovenija, Mađarska, Bugarska, Grčka i Kipar”, prenijela je Hina riječi ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, Gordana Grlića Radmana.

Dakle, slovenački i mađarski premijeri Janez Janša i Viktor Orban pružili su podršku dokumentu koji je sačinila Vlada Republike Hrvatske, a čiji sadržaj je prošle sedmice ekskluzivno objavila Slobodna Bosna.

“Izlomljeni politički pejzaž, kao i atmosfera nepovjerenja između političkih predstavnika tri konstitutivna naroda (three constituent peoples) u Bosni i Hercegovini, često uzrokuju funkcionalni zastoj u institucijama i nazadovanje u provođenju ključnih reformi. Tek kada se sva tri konstitutivna naroda i svi ostali građani u Bosni i Hercegovini osjećaju sigurno, samouvjereno i bez brige da njihov identitet i politička prava nisu prepoznata (priznata?), u potpunosti poštovana ili čak mogu biti dovedena u pitanje, fokus će se s nacionalnih političkih platformi prebaciti na socijalno-ekonomska pitanja. Da bi se to ostvarilo, kao ključni preduslov, Izborni zakon treba promijeniti bez daljnjeg odgađanja i znatno prije opštih izbora 2022. godine. Promjena Izbornog zakona ne bi trebalo da bude samodostatni cilj, već prvi suštinski korak na putu zemlje ka političkoj stabilnosti”, navedeno je u tom dokumentu.

Ovaj dokument pozdravio je i šef Delegacije Europske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler, koji je u intervjuu Oslobođenju kazao da je “to dodatni poticaj za provedbu nužnih reformi”. Evo šta je u martu, na neumskoj konferenciji, o izmjenama izbornog zakonodavstva kazao ministar vanjskih poslova Hrvatske, Gordan Grlić Radman. 

“Promjena Izbornog zakona trebala bi biti sastavni dio i bitan korak na putu zemlje k političkoj stabilnosti. Nijedan politički ili drugi cilj ne može opravdati praksu koja se pojavila izbornim inženjeringom i koja je namjerno dopustila uklanjanje legitimne političke zastupljenosti Hrvata u Predsjedništvu BiH i drugim relevantnim političkim institucijama“.

Slovenija i Mađarska podržale su ove stavove. Stoga je bitno podsjetiti na neke činjenice iz ne tako daleke prošlosti. Nakon što je izgubio izbore i formalno predao dužnost u Predsjedništvu BiH, Dragan Čović je u decembru 2018. godine otputovao u Budimpeštu gdje se susreo s Viktorom Orbanom, mađarskim premijerom koji ne skriva svoje dobre veze s Ruskom Federacijom. Čović je Orbana informisao o izborima u BiH.

“Uprkos plebiscitarnoj potpori koju su Hrvatski narodni sabor i HDZ osvojili među Hrvatima u BiH, zbog neustavnog i nedemokratskog izbornog zakona Hrvatima je i ovaj put oteta pozicija člana Predsjedništva BiH. Time je nepotrebno stavljen pritisak na političke odnose u BiH, te nužnost izmjena izbornog zakona i Ustava kako bi se BiH konačno stabilizirala”, kazao je Čović mađarskom premijeru.

Dragan Čović i Viktor Orban

“Vladimir Putin mi je izvor inspiracije”, jedna je od najpoznatijih izjava mađarskog premijera Viktora Orbana.

A Viktor Orban je izvor inspiracije liderima Zapadnog Balkana. Tako je, barem, u svom intervjuu za Slobodnu Evropu tvrdio Alijaksej Kazarski, istraživač Comenius Univerziteta u Bratislavi. Uistinu, lideri zemalja bivše Jugoslavije vole Orbana. Jedan od njih je i aktualni slovenački premijer Janez Janša, lider desničarske slovenačke partije SDS.

Janez Janša i Viktor Orban

Orban je 2017. godine prisustvovao kongresu Janšine Slovenske demokratske stranke, a njih dvojica ne skrivaju bliske veze. Ali zašto je to bitno za ovu priču?

Peter Shatz, mađarski tajkun i bliski prijatelj premijera Viktora Orbana,  postao je jedan od tvoraca medijskog carstva u Sloveniji i Sjevernoj Makedoniji. Među njegovim partnerima je Klavdija Snežič, supruga Roka Snežiča koji je početkom ove godine protjeran iz BiH zbog toga što predstavlja prijetnju za ekonomsku i nacionalnu sigurnost.

Istraga.ba je još ranije objavljivala da je Klavdija Snežič  članica Nadzornog odbora Nova24TV, zajedno sa Peterom Schatzom. U istom periodu dok je Rok Snežič zajedno s bh. državljankama prao 22 miliona eura, pored ostalog i preko Mađarske, Peter Schatz je u Sloveniji osnovao firmu R-POST-R d.o.o. Ljubljana.

mađarski biznismen Peter Schatz osnivač R-post-R Ljubljana

Tri mjeseca kasnije, Schatzova firma R-Post-R postaje dioničar pravnog lica Nova obzorja založništv d.o.o. Ljubljana. Jedan od dioničara Novih obzorja je i Slovenska demokratska stranka Janeza Janše. Iste godine kada je Peter Schatz ušao u medijske poslove u Sloveniji, bh. državljanka Dijana Đuđić, inače povezana sa Rokom Snežičem, uplatila je na račun Janšine stranke donaciju u iznosu od 450 hiljada eura.

izvještaj SIPA-e: uplata na račun Janšinog SDS-a

Donacija je kasnije vraćena, ali preostalom novcu (21 milion eura) koji je Đuđićeva zajedno s Jelenom Sladojević i Tanjom Došen – Subotić transferisala preko svojih računa u Austriji, Slovačkoj i Mađarskoj gubi se svaki trag. U dokumentima Tužilaštva BiH piše da je sve ove poslove organizirao Rok Snežič, čija je supruga s Peeterom Schatzem, kasnije ušla u biznis na televiziji Nova24TV. Peter Schatz je, inače, prema pisanju sjevernomakedonskih medija koristio firmu R-Post-R za osnivanje medija u toj državi, a slovenački portal necenzurirano.si  je pisao da je novac došao direktno od mađarskih firmi, iz najužeg kruga saradnika premijera Viktora Orbana.

medijski biznis Petera Schatza: shema necenzurirano.si

Mediji koje je mađarski biznismen Peter Schatz osnovao u Sjevernoj Makedoniji proruski su orjentisani. Podsjećamo, bivši sjevernomakedonski premijer Nikola Gruevski nakon što je izgubio vlast u toj državi pobjegao je, upravo, u Mađarsku. Gruevski je također bio proruski političar i protivnik priključenja te države NATO savezu.

Prema informacijama Istrage, upravo ova medijska grupacija okupljena oko Schatza u pregovorima je i oko preuzimanja Alternativne televizije iz Banja Luke koja, inače, služi kao kanal za propagiranje priče o “mirnoj disoluciji BiH”.

Nakon nedavne posjete kineskog ministra Beogradu: Srbija se okreće vojnoj saradnji sa Moskvom i Pekingom

“Uvjereni smo”, reći krajem marta srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, “da ova posjeta predstavlja još jednu potvrdu čeličnog prijateljstva”.

Pored njega je u tom trenutku sjedio Vei Fenghe, ministar nacionalne odbrane Narodne Republike Kine. Čelično prijateljstvo, objasnit će Vučić, moglo bi se naročito ogledati kroz “vojnoekonomsku,vojnomedicinsku i vojnoobrazovnu saradnju”.

Uslijedila je, potom, parada, nakon koje je gost iz Kine, sa  ministar odbrane Srbije Nebojšom Stefanovićem položio vijence na spomen-obilježje ispred nekadašnje zgrade kineske ambasade u Beogradu, pogođene tokom NATO bombardovanja 1999. godine.

Da li se ovim činom srbijanska vojna struktura definitivno opredijelila za stranu protiv NATO-a?

Dragana Mitrović, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i direktorka Instituta za azijske studije, tada je sa Slobodnu Evropu kazala kaže da je posjeta kineskog ministra smislena „ako se gleda održavanje visokog nivoa političke saradnje“.

„Srbija je nabavljala naoružanje iz Kine i bilo je najave da će se to nastaviti. To je donekle slanje poruke da se Srbija oslanja i na druge partnere, a ne samo na zapadne”, kazala je ona.

No, da li to znači da se Srbija dodatno povezuje sa Kinom nauštrb Ruske Federacije? U oktobru prošle godine, naime, rusko Ministarstvo odbrane u Beogradu je otvorilo ured u Srbiji.

“Cilj osnivanja predstavništva Ministarstva obrane Ruske Federacije u Republici Srbiji je pružanje podrške i brže rješavanje pitanja vezanih za vojnotehničku pomoć kao i vojnu i vojnotehničku suradnju u skladu sa sporazumom između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o vojnotehničkoj suradnji koji je potpisan na osnovu dogovora predsjednika i vrhovnih komandanata Aleksandra Vučića i Vladimira Putina“, saopćili su tada iz Ministarstva obrane Srbije.

Dva mjeseca prije formalne obavijesti o podizanju nivoa vojne saradnje Srbije i Ruske Federacije, u Rusiji je organiziran Međunarodni vojnotehnički forum „Armija 2020“.

zamjenik ministra odbrane BiH Mirko Okolić na Forumu u Moskvi

“Gosti su potom imali mogućnost obići dio izložbe savremenog naoružanja i opreme u kongresno-izložbenom centru „Patriot“. Na kraju dnevnog programa, na obližnjem poligonu Alabino predstavnici su prisustvovali prvoj fazi takmičenja tenkovskih brigada  u okviru Međunarodnih vojnih igara, u kojima učestvuju ekipe iz Kine, Bjelorusije, Azerbejdžana i Srbije”, saopćeno je iz Ministarstva odbrane BiH čija je delegacija, sa zamjenikom ministra Mirkom Okolićem (SNSD – Milorad Dodik) na čelu, prisustvovala Forumu.

Dakle, Kina, Bjelorusija, Azerbejdžan i Srbija učestvovali su u “međunarodnim vojnim igrama”. To pokazuje da srbijanske oružane snage, unatoč saradnji sa NATO-om, ojačavaju svoje veze sa Kinom i Rusijom. Većina naoružanja koje je Srbija nabavljala zasnovna je na bivšoj sovjetskog tehnologiji. Srbija je od Rusije nabavljala borbene avione MIG-29, helikoptere, tenkove i oklopna vozila. Vojska Srbije je 10. oktobra izvela veliku vojnu vježbu i demonstrirala upotrebu oružja ruske proizvodnje, uključujući protivzračni sistem Pancir. Osim toga, predstavila je borbene dronove koje je nedavno nabavila iz Kine.

Korupcija i vrijeme: Prijavom protiv korone

Dva dana nakon Uskrsa, Mirnes Ajanović je vaskrsnuo. Vanredna vijest, baš onako kako i priliči, pisalo je iznad naslova skoro svih medija koji nas izvještavaju da je predsjednik BOSS-a podnio krivičnu prijavu protiv premijera Edina Forte, ministra Harisa Vranića, KCUS-a i svih drugih zvaničnika u Kantonu Sarajevo.
Nisam brojao pa ne znam tačno koja je ovo po redu besmislena krivična prijava podnesena u proteklih tridesetak dana. Idemo čisto po sjećanju – prvo su neki intelektualci predvođeni (pri)pravnim ekspertom Senadom Pećaninom podnijeli prijavu protiv svih živih na državnom i entitetskom nivou, izostavljajući, logično, onaj kantonalni. Onda su anonimni pošiljaoci medijima poslali prijavu protiv KCUS-a, da bi KCUS sa Sebijom Izetbegović i njenim pratećim menadžmentom odgovorio prijavom protiv anonimnih pošiljalaca i medija. Prije toga je ministar zdravlja Kantona Sarajevo tražio intervenciju državnog i kantonalnog tužilaštva… I tako je prošlo tridesetak dana. Statistički gledano, najsmrtonosnijih tridesetak dana od početka pandemije do danas.

Hajmo biti objektivni, sve i da ima osnovane sumnje, a uz prethodne konsultacije sa ozbiljnim pravnicima, ne (pri)pravnim ekspertima, ističem da nema, podnošenje krivičnih prijava u ovoj situaciji zapravo je samo pokušaj prikupljanja simpatija u javnosti. I ništa više.
U normalnim državama ni pravosuđe niti bilo ko drugi ne insistira na “potpunoj provedbi” zakona u situacijama kada je borba za goli život. Čak i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, provjerio sam sa sudijom Farisom Vehabovićem, u ovakvim luđačkim vremenima dopušta suspenziju i određenih ljudskih prava zagarantovanih Konvencijom. Eno, u Izraelu je Mosad nabavljao i respiratore i vakcine. Aleksandra Vučića niko živ ne pita pod kojim je uslovima i kojim kanalima nabavio vakcine kojima su vakcinisani i bh. državljani.
Ali zato u Bosni i Hercegovini svako prijavljuje svakoga. Svako može uzeti sebi za pravo da računa da li je vakcina 15 euro centi skuplja ili jeftinija i da nakon toga podnosi krivičnu prijavu. Pandemija se koristi za političke obračune kroz pravosudne institucije. Dvadeset godina se u ovoj državi kralo na javnim nabavkama, kralo na građevini i na nabavci medicinske opreme. Nikad mediji i NVO aktivisti, čast izuzecima, nisu ovoliko insistirali na “dosljednoj provedbi” zakona. Nikada više krivičnih prijava nije podneseno, niti su tužioci ikada prije ovako promptno izlazili na uviđaj.
Nije korupcija ovu državu pojela i uništila tokom pandemije virusa korona. Ako ćemo objektivno, sada se krade manje nego prije. Jer sada kradu malo veći igrači od ovih naših, igrači koji upravljaju svjetskim tržištem. I zanimljivo, baš sada je najveća buka. Aktivisti su se probudili, vlastodršci podnose prijave jedni protiv drugih.
Zar je bitnije po kojoj će se proceduri nabaviti vakcine od toga da ih se nabavi? Zar je uopće bitno da li će vakcine biti nabavljene po Zakonu o javnim nabavkama od “ovlaštene” institucije? Zar zapravo nije najbitnije da vakcine dobijemo? Evo moje (proste) računice: ako je Izrael svojih 4,6 miliona stanovnika ekspresno vakcinisao plaćajući 50 posto više Pfizeru od EU, da je BiH plaćala duplo više, opet bismo prošli sa cca 10 posto budžeta Kantona Sarajevo za cijelu zemlju?! A sada, kada umiru desetine ljudi dnevno, kada smo na repu imunizacije i kada zdravstveni radnici padaju s nogu, politikantstvo i lažni aktivizam su nam najmanje potrebni. Sada treba pomoći Forti i Novaliću da zajedno na svjetskom tržištu pronađu vakcine. Sada svoje ratne sjekire moraju zakopati i Vranić i Sebija Izetbegović i okrenuti se spašavanju ljudi koji se mogu spasiti.
Da li su do sada pokazali da su nesposobni? Jesu. Ali bit će još nesposobniji ako svakodnevno budu strahovali hoće li im, Forti ili Novaliću, Sebiji ili Vraniću, upasti tužioci tražeći papire o tome da li je vakcina naručena preko “relevantnog” posrednika ili su respiratori postavljeni na šesti ili sedmi sprat. A svi znamo i koliko traju naše istrage i kako završavaju.

(Oslobođenje)

Federalna inspekcija završila nadzor na KCUS-u: Nije registrovan nijedan smrtni slučaj na kineskim respiratorima

Nijedan smrtni slučaj nije registrovan prilikom korištenja kineskih respiratora na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Respiratori su bili u upotrebi i korišteni su za lakše pacijente. Imali su svu potrebnu dokumentaciju.

Ovo su, ukratko, najbitnije činjenice koje su inspektori Federalne uprave za inspekcijske poslove utvrdili prilikom kontrole na KCUS-u. Kompletan izvještaj, saznaje Istraga.ba, trebao bi tokom dana (četvrtak) biti dostavljen Tužilaštvu Kantona Sarajevo koje je inspektorima naredilo da obave inspekcijski nadzor te da u roku od tri dana dostave izvješaj o preduzetim radnjama.

Podsjećamo, prošle sedmice je na portalu Avaza objavljeno anonimno pismo za koje su autori teksta tvrdili da su ga napisali anesteziolozi zaposleni na KCUS-u. U tom pismu je, ukratko, navedeno da je zbog upotrebe kineskih respiratora koje je Federacija BiH nabavila od “Srebrne maline” povećana smrtnost na KCUS-u. Pismo je izazvalo uznemirenje javnosti zbog čega je reagiralo Tužilaštvo Kantona Sarajevo.

“Nakon što je Tužilaštvo KS po službenoj dužnosti formiralo predmet koji se odnosi na informacije iz medija da je grupa anesteziologa sa KCUS-a uputila pismo menadžmentu ove ustanove, u kojem upozoravaju na nepravilnu primjenu respiratora i druge probleme u funkcionisanju Covid odjela, poduzima se niz radnji iz nadležnosti ove pravosudne institucuije u smjeru provjere da li se radi o nekom od krivičnih djela protiv zdravlja ljudi”, saopćeno je u ponedjeljak iz te institucije.

Kako bi se prikupile sve činjenice, Tužilaštvo je naredilo Federalnoj upravi za inspekcijske poslove da na KCUS-u izvrši kontrolu u vezi sa upotrebom respiratora nabavljenih iz Kine. Tokom kontrole, saznaje Istraga.ba, utvrđeno je da nije zabilježen nijedan smrtni slučaj na ovim respiratorima., inače instaliranim i stavljenim u upotrebu u februaru ove godine.

Podsjećamo, u anonimnom pismu koje je obavio Avaz tvrdilo se suprotno. Inače, anesteziolozi sa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu izvijesili su javnost da prvo pismo koje objavljeni i koje je izazvalo paniku – niko od njih nije pisao.

“Onu glupost od subote niko od nas, po našim saznanjima, nije napisao”, saopćila je doktorica Lejla Vidović, anesteziolog sa KCUS-a.

Nakon što je i inspekcija utvrdila činjenično stanje, jasno je da je preko Avaza plasirana lažna vijest.

Avazovi rotirajući novinari i tužioci: Svi predsjednikovi ljudi i “klikovi ubojice”

Stvar je vrlo jednostavna. Raport otkrije, Avaz prenese, onda se uključe Nedžad Latić i Pressmedia Aljoše Čampare, RTRS pojača priču, Gordana Tadić formira predmet i na mjesto događaja izađu Džermin Pašić ili Oleg Čavka. Ko god to primijeti ili ukaže na to, ko god iznese drugačije mišljenje, angažujuje se Ifet Feraget da u ime Muriza Memića dotičnu osobu optuži da je zaštitinik ubica i da štiti Bakira Izetbegovića i Sebiju. Ako, pak, slučajno neko drugo tužilaštvo, osim državnog, formira predmet, uključuje se Almedin Šišić sa svojim Inforadarom čiji se tekst, potom, distribuira na Face TV. Ako svima njima tražite zajedničkog imenioca, dođete do – Fahrudina Radončića.

U Impressumu Raporta piše da ga uređuju Kenan Kešmer i Edina Kalamujić. Oboje su, prije osnivanja Raporta, bili urednici u Dnevnom avazu. Kenan Kešmer je bio čak i glavni urednik.

Zašto je ovo bitno za nastavak priče? Raport je, naime, prvi saznao da su ljekari KCUS-a napisali pismo u kojem upozoravaju na “malina respiratore”. Dan kasnije, u priču se ekskluzivno uključuje Dnevni avaz i objavljuje tekst pod naslovom: “Dramatično pismo ljekara s KCUS-a: šanse da pacijent preživi na “malina” respiratorima su nikakve”. Autori tekstova, Kenan Kešmer i Danijal Hadžović doći će još istog dana na Face TV da saopće kako su “prije tri dana čuli za pismo” koje su anesteziolozi “napisali prije dva dana”.

“Onu glupost od subote niko od nas, po našim saznanjima, nije napisao”, saopćit će doktorica Lejla Vidović, anesteziolog sa KCUS-a (na 26.40), koja je kazala da postoji drugo pismo koje, pak, nije ni približno istog inkriminirajućeg sadržaja kao pismo koje je “ekskluzivno objavio Avaz”, odnosno novinar Denijal Hadžović koji je, prethodno, bio angažiran na portalu Pressmedia u vlasništvu savjetnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare.

Unatoč izjavi doktorice Vidović da je pismo koje je objavio Avaz – glupost i da ga anesteziolozi nisu pisali, nekoliko sati kasnije Avaz objavljuje tekst u kojem tvrdi da su anesteziolozi “potvrdili autentičnost pisma”.

No, priča tu ne staje. Naizmjeničnom vatrom Avaz, Raport, Pressmedia i Nedžad Latić (čiji je zet Mirza Hulusić funkcioner Radončićevog SBB-a), nastavljaju priču. Držimo se, za sada, samo naslovnica Dnevnog avaza.

Nedjelja, 4.4. 2021. godine. Glavni naslov u Avazu posvećen je izmišljenom pismu anesteziologa.

Ponedjeljak, 5.4.2021. godine, Avaz priziva Tužilaštvo BiH i Gordanu Tadić u slučaju “respiratora ubica”.

 

Utorak, 6.4.2021. godine, nova naslovnica Avaza dokazuje da je “misija uspješna”. Tužioci i SIPA ušli su na KCUS.

Kako Avaz usmjerava medijsku operaciju, tako Gordana Tadić kontrolira onu pravosudnu. Prvog radnog dana nakon što je Avaz objavio izmišljeno pismo anesteziologa, glavna državna tužiteljica saziva hitni sastanak na koji poziva glavnu tužiteljicu Kantonalnog tužilaštva Sarajevo Sabinu Sarajlija.

Insistirala je da Tužilaštvo BiH preuzme ovaj slučaj, ali ih je u toj namjeri omeo glavni federalni tužilac Munib Halilović koji je prije toga jasno kazao da je predmet u “isključivoj nadležnosti Kantonalnog tužilaštva Sarajevo”. Tek da podsjetimo, upravo isti klan okupljnen oko Radončića, porodice Čampara, Milana Tegeltije i Muhameda Ajanovića namjeravao je u oktobru prošle godine na poziciju glavnog federalnog tužioca, umjesto Muniba Halilovića, postaviti Dubravka Čamparu. No, vratimo se slučaju “respiratori ubice”.

Nakon što im je propao plan da Gordana Tadić preuzme ovaj predmet zasnovan na izmišljenom pismu anesteziologa, državni tužilac Džermin Pašić, inače kućni prijatelj i zemljak porodice Čampara, bez naredbe sudije za prethodni postupak Suda BiH “upada” na KCUS kako bi obavio “uviđajne radnje”. Ubrzo nako toga, preko svojih prijatelja Čampara, dojavljuje novinarima N1 lažnu informaciju da “sporni kinesi respiratori nisu pronađeni u Covid odjelima”. Lažna vijest je objavljena, a Istraga posjeduje i materijalne dokaze da su izvor te priče državni tužioci koji uopće nisu ulazili u Covid odjeljenje na KCUS-u. Tek nakon što je Tužilaštvo Kantona Sarajevo potvrdilo da su respiratori bili na tom odjelu, prvobitna vijest je promijenjena. Isti državni tužioci (Pašić, Čampara i Oleg Čavka) medijima su dostavili i “kompromitirajuće” informacije o postupajućoj kantonalnoj tužiteljici Melihi Dugalija. Na kraju dana sve je začinjeno tekstom na Inforadaru kojeg uređuje bivši novinar Avaza Almedin Šišić, a u kojem se osporava postupanje Kantonalnog tužilaštva Sarajevo.

Tužioci Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, čiji rad u KCUS u okviru provjera funkcionalnosti malina repsiratori nadzire Senad Kreštalica, tužilac blizak SDA, prilikom jučerašnjeg ulaska u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) nisu izuzeli niti jedan od spornih respiratora, kao što nisu izvršili bilo kakav uviđaj nad njima, već su tek napravili izvještaj o zatečenom stanju”, saznao je Inforadar.

Koliko je tekst tačan, nabolje dokazuje činjenica da su pogriješili čak i ime kantonalnog tužioca koji se zove Sead Kreštalica, a ne Senad, kako piše “inforadar”. O upotrebi termina “uviđaj” suvišno je i govoriti. Istraživački tekst prenosi portal Face TV-a koji je, prošle subote, upriličio gostovanje urednika Avazovog portala Denijala Hadžovića i bivšeg urednika Avaza, a danas urednika Raporta – Kenana Kešmera povodom pisma anesteziologa koje anesteziolozi – nisu pisali.

Idemo dalje, lažne navode koji su prethodno plasirani preko N1 (koji je ispravio svoju grešku), preuzima Radio televizija Republike Srpske koja ovoj temi posvećuje četiri minute u centralnom dnevniku, najavljujući nove optužnice. I oni, naravno, prenose informacije državnih tužilaca (Pašić, Čampara, Čavka) da sporni respiratori nisu pronađeni u Covid odjelu KCUS-a.

Kako se razvijala medijska kampanja, tako su se uključivali i drugi  (bivši) uposlenici Avaza. Portal Klix se priklonio Avazovoj operaciji, a većinu tekstova je pisao novinar Goran Mrkić, još jedan bivši uposlenik Avaza. U međuvremenu, svi koji su iznijeli mišljenje suprotno stavu uređivačkog konsultanta Avaza našli su se na meti udara. Jedan od njih je i direktor Instituta za mjeriteljstvo BiH Zijad Džemić kojeg je Avaz, preko noći, prozvao članom “respiratorske hobotnice”.

“Institut za mjeriteljstvo BiH, na čijem je čelu Džemić, dao je mišljenje da su “malina” respiratori za upotrebu u jedinicama intenzivne njege oboljelih od korone”, saznao je Avaz koji, interesantno, objavljuje identičnu sintagmu korištenu u izmišljenom pismu anesteziologa – “malina respiratori”.

Posuđena kolumna Senada Avdića: Bošnjačke dženetske hurije i genetski hurci (palci)

Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.

Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.

Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.

Ne okreći mi sina

Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.

Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.” A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…

Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.

“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.

Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).

U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.

Zatvorske i druge ćelije društva

Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.

Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…

Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.

Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno:  zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.

Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.

Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)

Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike 

Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…

Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.

Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.

Odgovor Radončićevom Avazu: Stidio bih se da sam Sebiji kupio cuku i s Keljmendijem razmjenjivao nekretnine

Pita me, zamislite, Dnevni avaz da li se sramim svojih tekstova i istraživanja. Pa, evo, kada Fahrudin Radončić po ko zna koji put, pod tuđim imenom, pita, red je da i ja jednom odgovorim.

Ukratko, stidio bih se da sam Sebiji Izetbegović kupio cuku, stidio biih se da sam od Nasera Keljmendija uzeo automobil, stidio bih se da sam s Naserom Keljmendijem razmjenjivao nekretnine, stidio bih se da sam radio patetični intervju s Bakirom Izetbegovićem dok svira gitaru, stidio bih se koristiti tuđu tragediju za svoju promociju. I stidio bih se da izmišljam.

Znate li, gospodine Radončiću, nekog vlasnika Avaza koji je Sebiji Izebtegović poklonio cuku? Onog cuku što su ga fotoreporteri Avaza fotografisali u čuvenom intervjuu s Bakirom Izetbegovićem u kojem priča o sebi kao umjetniku? Ja znam jednog. Zove se Fahrudin Radončić. Da vam osježim pamćenje, intervju je objavljen na portalu Dnevnog avaza, 7. avgusta 2016. godine. Evo ga na ovom linku. Ovako su Vaši novinari, uveli čitaoce u razgovor: “Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ekskluzivno je otvorio dušu za “Dnevni avaz”, govoreći o onoj strani života koju samo njegovi rijetki prijatelji poznaju.  Rođen je 28. juna 1956. godine u Sarajevu, oženjen je Sebijom Izetbegović, s kojom ima kćerku Jasminu, i to je nešto što ste možda i ranije čitali. No, jeste li znali da je predsjednik Stranke demokratske akcije i jedna od vodećih političkih ličnosti u našoj zemlji veliki ljubitelj životinja, da mu je popularnost odavno teret i da ga je Željko Bebek davne 1974. godine pokušao prevariti i nasmijao do suza. U ovom veoma otvorenom intervjuu Izetbegović je otkrio mnogo toga“.

Ako se ne sjećate, da Vas podsjetim, prvo pitanje je glasilo ovako: Prije svega, voljela bih da nam približite svoju svakodnevicu. Kako se osjećate kada, nakon službenih dužnosti, stignete kući? Šta Vas opušta?

Mogao bih pronaći još mnogo Radončićevih izjava u kojima veliča Bakira Izetbegovića, njegovu suprugu i još poneku “unuku rahmetli predsjednika”, ali nema potrebe. Jer sjećaju se i drugi one fotografije Bakira Izetbegovića u redakciji Avaza, dok, prema priznanju samog Avaza, uređuje tekst u Avazu usmjeren protiv Sulejmana Tihića.

I mene, dakle, pita Avaz da li se sramim. Ne. Jer ja s Naserom Keljmendijem nisam razmjenjivao nekretnine. Njegov Avaz jeste. Evo ugovor. Crvenom bojom zaokružene su ugovorne strane Radončićev Avaz i pravsonažno osuđeni narko diler Naser Keljmendi.

Za one što baš i ne prate pomno, Nasera Keljmendija je bivši američki predsjednik Barack Obama stavio na crnu listu označivši ga jednim od najvećih narko bosova na svijetu. Evo, na ovom linku je i ta odluka, a ovo je, da citiramo Radončićeve prijatelje iz HDZ-a, “preslika dokumenta”

Sramim li se, pita me Radončić kroz Dnevni avaz, zbog svog pisanja. Ne, ne sramim se jer Agim Voša nije mom vozaču ispred  Casa Grandea predao ključeve automobila koje je prethodno bilo registrovano na imena – Nasera Keljmendija i njegovog sina Besnika. Evo, opet, preslike dokumenta. U pitanju je vozilo Grand Cherokee koje je kasnije vozio – Fahrudin Radončić.

Sramim li se, pita me Radončić, zbog svog pisanja. Ne. O meni i Naseru Keljmendiju u beogradskom hotelu, pred danas omiljenim Radončićevim tužiocem Dubravkom Čamparom, nije svjedočio Elvis Keljmendi. O nekome od njih jeste. I za to postoji relevantan video snimak. Ali o tome drugom prilikom.

Sad bi bio red da Avaz objavi i neku anketu protiv mene.Po uzoru na onu iz marta 2016. godine.

Ko se ne sjeća, uz fotografiju Bahrije Salač objavljena je fotografija Iračanke Bahre koja je govorila za magazin Medya. Među anketiranim Zeničanima našla se i fotografijama poznatog britanskog komičara Rickyja Gervaisa uz ime Dževada Aličića. I to nije bilo sve.

Sebija između Istoka i Zapada: Država na respiratorima i lažima

“Ovo je dijabolična ilustracija naše stvarnosti i nemoći. Vjeruješ u sve što se napiše o Izetbegovićima, a istovremeno ne vjeruješ ničemu što napišu Radončićevi mediji”, objasnit će mi, u jednoj poruci, trenutnu situaciju u vezi sa KCUS-om i navodnim anonimnim pismom anesteziologa kolega Senad Avdić.

Ne ulazeći u autentičnost anonimnog pisma koje, istina, ima mnogo nelogičnosti, Sebija Izetbegović bi trebala otići s mjesta direktorice Kličničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Postala je teret društvu, postala je teret svojoj Stranci demokratske akcije i, ono što je najbitnije, postala je glavna prepreka u borbi protiv populizma navodnih reformskih snaga okupljenih oko “trojke” kojom iz sjene svoga tornja rukovodi Fahrudin Radončić. Njen imidž je takav da joj niko ne vjeruje čak i kada je u pravu. Svaki argument koji ide njoj u prilog nailazi na osude. Svaka kritika upućena na njen račun, bila ona čak neosnovana i lažna, nailazi na odobravanje i oduševljenje javnosti. Ali niko za takvo stanje nije kriv, osim nje same. Bahato ponašanje prema medijima, arogancija prema uposlenicima, želja za apsolutnom kontrolom svega što se dešava u zdravstvu i nepoštivanje ljudskog dostojanstva svojih kolega dovelo je Sebiju Izetbegović u takvu situaciju da se svaka loša riječ napisana o njoj prihvata kao istina. Čak i ako sam autor teksta kaže – “Ako se ovo ispostavi tačnim”, niko ne sumnja u navode koji se još nisu ispostavili tačnim. Naprotiv, “osnovano se sumnja”, da citiram neuobičajeno neobjektivnog advokata Vladu Adamovića, da je već počinila krivično djelo.

Ponavljam još jednom, Sebija Izetbegović bi trebala napustiti funkciju generalne direktorice KCUS-a jer samo njeno prisustvo je postalo neoborivi argument svim onim snagama koje udruženo žele destabilizirati Sarajevo i državu BiH. Sve dok je Sebija Izetbegović prisutna u javnosti, činjenice neće igrati nikakvu ulogu. Mržnja prema njoj koju je sama izazvala, uvijek će biti jača od zdravog razuma.

Sjetimo se fotografije na kojoj direktor Opće bolnice Ismet Gavrankapetanović u skučenoj prostoriji pozira desetinama fotoreportera i snimatelja dok prima vakcinu. Bilo je to cool. Zamislite samo da je umjesto Ismeta to uradila Sebija Izetbegović. Bio bi to novi “koronaparti” koji bi naišao na brojne osude besposlenih režisera i drugih samoprozvanih aktivista.

Idemo dalje. Kada je Ismet Gavrankapetanović, u svojstvu direktora Opće bolnice, na društvenim mrežama objavio radno vrijeme svoje privatne ordinacije, nijedan medij to nije objavio. To nije toliko problematično, jer to nije uradila – Sebija Izetbegović.

Mnogo je još činjenica koje idu u prilog generalnoj direktorici KCUS-a. Recimo, zvanični pokazatelji su da je broj umrlih u Kantonu Sarajevo znatno manji u odnosu na druge kantone i Republiku Srpsku, a broj umrlih je drastično porastao nakon što su “reformske snage” Elmedina Konakovića i BH Bloka preuzele kontrolu nad Kantonom Sarajevo. Ova statistika, naravno, ne znači da su Forto i lideri trojke ubice jer nisu poduzeli ništa da bi smanjili broj zaraženih. Kao što smrtni slučajevi na KCUS-u ne znače da Sebija Izetbegović sa svojim saradnicima ubija pacijente.

Ali svi ovi argumenti i činjenice nemaju nikakvu šansu da se izbore sa hajkom koja se provodi. I da se ne lažemo, za ovakvo stanje isključivo je odgovorna Sebija Izetbegović. Ona je novinare Avaza vodala ispod ruke po hodnicima KCUS-a i primala poklone od Fahrudina Radončića koji danas, hajkom, naplaćuje svoje dugove od porodice Izetbegović. Ona je Elmedina Konakovića lansirala u političku orbitu jer su joj godile njegove poltronske poruke u kojima je naziva heroinom. Ona se, uz pomoć Konakovića, obračunavala sa Medicinskim faklultetom u Sarajevu.

Samo prisustvo Sebije Izetbegović dovoljno je Radončiću i Konakoviću da u Sarajevu osiguraju glasove koji će im omogućiti vladavinu još četiri godine. Ali to što će Konaković, Kojović i Nikšić vladati još četiri godine u Sarajevu nije nikakav problem. Naprotiv. Problem je što Sebija Izetbegović slabi Bakira Izetbegovića i pregovaračku poziciju SDA o ključnim pitanjima za ovu državu. I to maestralno, uz pomoć Radončića i Konakovića, koriste lideri HDZ-a i SNSD-a, Dragan Čović i Milorad Dodik. Sve dok je Sebija Izetbegović na čelu Kliničkog centra u Sarajevu ljude u Sarajevu neće zanimati priče o izbornom zakonu i šest delegatu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH niti bilo koji drugi suštinski problem, poput plinovoda koji određuje energetsku sudbinu cijele države, a ne samo Kantona Sarajevo. Jer u doba populizma i medijima i javnosti je bitnije hoće li Sebija doći na sastanak kod ministra Vranića ili će ministar Vranić otići na sastanak kod Sebije. Bitnije je kako je Sebija Izetbegović izašla iz automobila od toga što je hrvatska preko noći provukla cijevi ispod rijeke Save i tako narušila teritorijalni integritet BiH. Priča o hrvatsko-ruskoj plinskoj agresiji trajala je dva dana. Priča o Sebiji Izetbegović i njenom bahaćenju traje godinama. Priču o plinovodu pročita tri ili četiri hiljade ljudi. Priču o Sebiji Izetbegović svi registruju. I gledajte sada apsurda. Izjava Šefika Džaferovića o slučaju “anonimno pismo” odjeknula je u svim medijima. Izjava Šefika Džaferovića o postavljanju plinovodnih cijevi u Brodu objavljena je tek u nekoliko medija. Ozbiljna pitanja u ovoj državi skoro nikoga ne interesuju. I to interesovanje će biti sve manje dok je na čelu KCUS-a Sebija Izetbegović. Javnost i medije u Sarajevu više privlači anonimno pismo objavljeno u Avazu i ostalim isturenim komandnim mjestima Avaza, nego što ih, recimo, privlači zvaničan stav Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a da je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić kršila propise. A ko zna. Možda je i anonimno pismo baš plasirano da se skrene pažnja sa tužbe protiv Gordane Tadić, posljednje linije odbrane Dragana Čovića, Milorada Dodika, Fahrudina Radončića i pripadajuće mu trojke. Da citiram kolege – “ako se dokaže da je tako, bio bi to veliki skandal”.

Požar u Rudniku Banovići još bukti: Jama Omazići bit će potopljena

“Kako bismo ugasili požar, jama Omazići Rudnika mrkog uglja Banovići bit će potopljena”, kazao je za Istraga.ba generalni direktor tog Rudnika Fadil Kudumović.

To bi moglo izazvati višmilionsku štetu u Rudniku, u kojem je prošlog vikenda buknuo požar koji sedam dana nije ugašen.

“Za sada imamo miminalne štete. Uglavnom je to transportni sistem, trake i to. U ovom  prostorijama u kojima je požar nema druge opreme. Sada još ne znamo pravo stanje u jami”, rekao je Kudumović.

On priznaje, pak, da se u Jami Omazići nalazi široko mehanizovano čelo koje je se koristi za otkopavanje uglja. Ta mašina nabavljena je 2013. godine i njena vrijednost je bila oko 20 miliona maraka.

“Čelo se nalazi u drugoj prostoriji koja nije zahvaćena požarom. Prostorija je zatvorena. Ne bi trebalo biti ugroženo ukoliko ne dođe do eksplozije”, pojasnio je direktor RMU Banovići.

Podsjećamo, požar u Jami Omazići buknuo je u noći između 27. i 28 marta, u trenucima kada su se mijenjale treća i prva smjena, odnosno kada je jama bila prazna. Zbog sumnje da je požar podmetnut, uprava RMU Banovići je podnijela krivičnu prijavu protiv NN osobe.

“Ono što je sporno i što želimo istaći je da je do zapaljenja došlo u prostoriji u kojoj je zapaljenje skoro nije moguće, u izuzetno hladnoj prostoriji, koja prema tehničkim parametrima predstavlja jednu od najsigurnijih prostorija”, navedeno je u prijavi.

Kao dokaz su priloženi i snimci s video nadzoraö na kojima se vidi kako jedan od rudara iz jame izlazi pola sata kasnije u odnosu na kolege iz svoje smjene. Deset minuta poslije njegovog izlaska, uređaji su registrovali požar u Jami Omazići.

Inače, prije ovog požara u RMU Banovići tinja sukob između dva sindikata. Jednim sindikatom rukovodi bivši direktor Rudnika i aktualni državni zastupnik i predjednik političke PDA Mirsad Kukić, dok iza drugog sindikata stoji aktualni načelnik Općine Banovići i SDA-ov kada Bego Gutić. Aktualnu upravu RMU Banovići je imenovala SDA i ona je bliska načelniku Gutiću. Tim činom Mirsad Kukić je izgubio kontrolu nad Rudnikom kojim je upravljao proteklih godina. Inače, Kukićeva stranačka kolegica Elzina Pirić bila je prva osoba koja je, govoreći na sjednici federalnog Predstavničkog doma, izvijestila javnost da u RMU Banovići bukti požar koji uprava Rudnika skriva jer je ugroženo 650 radnih mjesta. Na to je obraćanje reagirala Uprava Rudnika koja je saopćila da ne skrivaju informacije o požaru. U Banovićima su proteklih dana organizirani skupovi podršle Upravi bliskoj Begi Gutiću i Sindikatu bliskom Mirsadu Kukiću.

U kampu Miral kod Velike Kladuše: Virusom korona zaraženo 135 migranata

Najmanje 135 migranata smještenih u kampu Miral kod Velike Kladuše zaraženo je virusom korona, potvrđeno je za Istragu iz više izvora.

“Tačno je da imamo preko stotinu zaraženih u Miralu. Oni su razdvojeni od ostalih migranata. Smješteni su u dvije prostorije i jednom šatoru. Za sada nema nikoga sa težim simptomima. No, imao problem sa nedscipliniranošću zaražeih osoba i to predstavlja opasnost od širenja zaraze”, kazao nam je direktor Službe za poslove sa strancima Slobodan Ujić.

U MUP-u Unsko-sanskog kantona su nam rekli da su poznati sa trenutnim stanjem te da pokušavaju iznaći rješenje. Vjerovatno će u narednim danima kamp Miral biti blokiran.

Inače, prema informacijama Istrage, najmanje 200 mgiranata koji se nalaze na području USK-a je zaraženo virusom korona. Većina ih je, kako smo naveli, u kampu Miral u kojem je, ovisno od dana, ukupno smješteno između 600 i 800 migranata.

Već dugo međunarodni humanitarni aktivisti upozoravali na loše uslove u kampu Miral koji se nalazi nadomak Velike Kladuše i bilo je pitanje dana kada će se pojaviti i proširiti zarazna bolest. U junu 2019. godine u ovom kampu je, zbog korištenja rešoa, izbio požar u kojem je povrijeđeno najmanje 30 migranata, a izgorjele su prostorije s 247 kreveta namijenjenih ovoj populaciji.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...