Istaknuto

Istaknute objave

Kolumna Vildane Selimbegović: Peter Handke ponovo obilazi Drinu

U prošlosedmičnom izdanju nedjeljnika Nin Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik, u svome uvodniku “Od Uskrsa do cirkusa” piše i o događaju koji je poprilično nezapaženo prošao na ovim našim prostorima. Naime, jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Jürgen Habermas odbio je priznanje šeika Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, da ne bi postao “trofej režima” u Abu Dabiju. Habermas je prvobitno prihvatio nagradu Sheikh Zayed Book Award, koja se ne može nazvati prestižnom, ali je prati pozamašan novčani iznos od 225.000 eura, koja mu je trebala biti uručena tokom sajma knjiga u Abu Dabiju krajem mjeseca. Do preokreta je došlo nakon što je njemački Spiegel kritizirao Habermasa, otvarajući pitanje može li se i velikana poput njega kupiti kao trofej? Isto popodne Habermas se predomislio, a Ćulibrk se fokusira na ovdašnje političare koji se – za razliku od njemačkog filozofa – hvale ličnim prijateljstvom sa princom koji je i zamjenik glavnokomandujućeg oružanih snaga UAE i pita: Šta mislite kako bi se proveo neki “stručnjak” koji bi javno zamjerio predsjedniku Aleksandru Vučiću samo ono što su njemačke kolege zamjerile Habermasu?

Oplakivanje Miloševića

Nije se štamparska boja ni osušila na Ninu, kad je u pohode režimu Republike Srpske stigao najveći živući trofej Peter Handke, na ovim našim balkanskim prostorima poznat kao pisac koji je inspiraciju tražio u Vilinoj vlasi, mjestu zločina na kome je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje. Cijeli je Višegrad zapravo bio klanica, haški je Sud nepobitno utvrdio 1.760 civilnih žrtava, ubijenih i čak spaljenih Bošnjaka, dok je oko 14.000 ljudi podvrgnuto “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja” tokom rata devedesetih.

U to je doba režimski trofej Slobodana Miloševića spremao građu za svoje sramno “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”, publicirano početkom 1996. Britanski The Guardian je u aprilu 1999. objavio članak “Ustanite ako podržavate Srbe” o Handkeovim stavovima povodom zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i ratu u Bosni i Hercegovini, a u martu 2004. Handke je sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel pozivajući na odbranu Miloševića i iste godine bivšeg srbijanskog predsjednika i balkanskog kasapina posjetio u zatvoru u Haagu. Kada je ovaj austrijski književnik i jedan od najpoznatijih negatora genocida u Srebrenici proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019, slobodarski se svijet zgražavao, a Christina Doctare, švedska doktorica i autorica knjige o sistemskim silovanjima u režiji VRS-a “Kada od čovjeka očekuješ da bude muškarac – Licem u lice sa ratom”, vratila je Nobelovu nagradu za mir koju je 1988. dobila kao članica UN-ovih mirovnih snaga.
Handke je nadahnuto oplakivao Miloševića i na njegovoj sahrani, a genocid u Srebrenici je nastavio negirati kad god je za to dobio javnu priliku. Ovog se vikenda vratio na mjesto zločina, no prethodno mu je u Banjoj Luci Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, uručila Orden Republike Srpske za “izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom”. Delegaciju koja je zakitila Handkea pojačali su predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. U Višegradu je pak Handkeu uručen počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu”, kako je rečeno u Andrićgradu, gdje je Kusturica, kao pravi vlasnik, nobelovcu dao i Veliku nagradu “Ivo Andrić”. Teofil Pančić, za Radio Slobodna Evropa, piše da možemo samo pretpostaviti šta bi Ivo Andrić rekao na ovako bahatu zloupotrebu i aproprijaciju svog imena, a samu nagradu opisuje kao priznanje “izvesnog Andrićevog instituta pod visokim pokroviteljstvom neizostavnog Emira Kusturice, odavno vodećeg kulturnog mandarina i arbitra umetničko-patriotske elegancije u toj tvorevini”. Iz godine u godinu, kaže, “nagrada, i u finansijskom smislu vrlo izdašna, dodeljuje se istaknutim i zaslužnim pregaocima ‘patriotske’ kulture, što je samo jedan od pokazatelja koliko se paradni patriotizam žestoko isplati svojim najistaknutijim manekenima sa obe strane Drine – a ponekad i iz uvoza”. Nije propustio naglasiti ni činjenicu da su sve očekivane reakcije – ma koliko bile razumljive i opravdane – lijepo poslužile Miloradu Dodiku i ostalim banjalučkim “dvorjanima” da podvuku i ponove sve svoje omiljene refrene.

Cirkuska ilustracija zlokobnih prijetnji

Da je to tako, čulo se i sa Donje Gradine, odakle je Vučić opet pričao o imperativu mira, mira, mira, a Dodik o državnosti RS-a žestoko kritizirajući međunarodnu zajednicu, napose se ostrvivši na Austrijance i Nijemce (valjda sve osim Handkea). Uz pozive da ga smijene i kazne oni koji imaju moć, Dodik i dalje pomiče granice svojih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu argumentirajući i na taj način pitanje koje je aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko otvorio u svome izvještaju Generalnoj skupštini UN-a: čuvari i garanti Dejtonskog sporazuma morat će donijeti odluku do kada će tolerirati Dodikove nasrtaje na mir u regionu, jer debate o podjeli BiH i nisu ništa drugo. Tim prije što ovih dana ističe i ultimatum visokog predstavnika poslan NSRS-u povodom povelja dodijeljenih ratnim zločincima. A režimski trofej Peter Handke je – uprkos nagradama koje je dobio u svijetu i na mjestu zločina – tek cirkuska ilustracija tih zlokobnih prijetnji. U čemu god on učestvovao, to je njegov obraz, no mi smo ti koji nemamo pravo njegov ponovni obilazak Drine svoditi na kafanski incident.

Do podne optuženik, popodne sudija: Sudiji Vladimiru Špoljariću ukinuta suspenzija iako mu se sudi zbog seksualnog uznemiravanja

Drugostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH ukinula je suspenziju Vladimiru Špoljariću, saznaje Istraga.ba. On se, prema našim informacijama, u ponedjeljak pojavio u Kantonalnom sudu u Sarajevu i obavijestio vršiteljicu dužnosti predsjednika Suda da je od ove sedmice on ponovo na čelu te pravosudne institucije. Inače, krivični postupak protiv Vladimira Špoljarića je u toku, tako da će on ubuduće istovremeno biti i predsjednik Kantonalnog suda u Sarajevu i optuženik pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Podsjećamo, Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Vladimira Špoljarića zbog sumnje da je “uznemiravao, vršio nasilje na osnovu pola i seksualno uznemiravao uposlenicu Kantonalnog suda u Sarajevu Enisu Pazalju, čime je prekršio Zakon o ravnopravnosti polova”.

Prema optužnici, kako je objavio detektor.ba, to je prouzrokovalo uznemirenost kod oštećene, jer se događalo na radnom mjestu i jer je optuženi oženjen i otac. Oštećena je osjećala, kako se navodi, strah da dolazi na posao.

Navodi se da je Špoljarić iskoristio fotografije optužene, koje je ona službeno dostavila Sudu, te ih odštampao na dvije šolje koje je ostavio u njenoj kancelariji. Kako se dodaje, u njen ormar je ostavljao razne stvari, kao što je bajadera u obliku srca i poruka “volim te”.

Osim krivičnog postupka, protiv Špoljarića je u toku i disciplinkski postupak pokrenut na osnovu tužbe Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a. Sredinom aprila ove godine Prvostepena disciplinska komisija odbila je tužbu, cijeneći je neosnovanom. Nakon toga UDT je uložio žalbu Drugostepenoj disciplinskoj komisiji koja je, u međuvremenu, odlučlia da ukine suspenziju tuženom Špoljariću.

Kako je Rok Snežič prao novac: Objavljujemo preko stotinu stranica dokumentacije o kriminalu Janšinog saradnika

Ukoliko kliknete ovdje, moći ćete vidjeti skoro stotinu stranica dokumenata slovenačkog pravosuđa koji se odnose na sumnjive poslove biznismena Roka Snežiča. To je onaj prijatelj i zatvorski cimer slovenačkog premijera Janeza Janše koji je proteklih dana najavljivao krivični progon autora ovog teksta. Rok Snežič je, podsjećamo, osumnjičen za pranje 25 miliona eura. Veći dio novca je oprao preko Bosne i Hercegovine, angažujući nekoliko bh. državljana koji su otvarali račune u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj. Novac koji je s nepoznatih adresa uplaćivan na te račune, bh- državljani su podizali i predavali ga Roku Snežiću. Jedan dio novca, 450 hiljada eura, uplaćeno je na račun Slovenske demokratske stranke čiji je predsjednik Janez Janša. Kao donatorka se pojavila Snežičeva prijateljica Dijana Đuđić. Nakon što su novinari Večera otkrili ovu priču, novac je vraćen, ali su istražni organi u BiH započeli provjere.

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) 24. maja 2019. godine dostavlja Tužilaštvu BiH izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv Janšine donatorke Dijane Đuđić te Tanje Subotić Došen, Jelene Sladojević i pravnog lica Govinda d.o.o.  Brčko. Svi su osumnjičeni za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca. U pitanju je iznos od 25 miliona eura koliko su ove bh. državljane oprale za Janšinog prijatelja Roka Snežiča. Kompletan izvještaj državne agencije za istrage i zaštitu SIPA možete pročitati ukoliko kliknete ovdje.

Rok Snežič i Janez Janša

No, bez obzira na brojne dokaze o pranju novca, Tužilaštvo BiH, odnosno postupajuća tužiteljica Vedrana Mijović, uz prethodne konstultacije sa glavnom državnom tužiteljicom Gordanom Tadić, donosi odluku da u spisu “ne postoje dokazi” da se radi o organiziranom kriminalu. Predmet u kojem se decidno navodi ime Janšinog prijatelja Roka Snežiča, proslijeđuje Tužilaštvu Brčko distrikta. Ako kliknete ovdje, moći ćete vidjeti kompletan akt kojeg je potpisala tužiteljica Vedrana Mijović i u njemu su navedeni svi detalji o Snežičevim poslovima u BiH, Mađarskoj i  Austriji.

Nakon što je Istraga.ba počela objavljivati detalje o sumnjivim poslovima Janšinog prijatelja, Tužilaštvo BiH zaprijetilo je provođenjem istrage zbog objave dijela “povjerljivih dokumenata”.

“U cilju točnog informiranja i zaštite integriteta institucije informiramo javnost da je navedeni predmet dana 30.01.2020. godine, dakle prije skoro godinu dana, ustupljen Tužiteljstvu Brčko Distrikta BiH, koje je neovisno i samostalno u svom radu.  Iznošenjem zlonamjernih konstrukcija i neistina, nastoji se nanijeti šteta Tužiteljstvu BiH. Tužiteljstvo BiH također informira javnost, da je zbog nedavne objave određenih dokumenata označenih oznakom tajnosti iz ovog predmeta, koncem prošle godine formiralo predmet u kojem će se izvršiti provjere”, navodi se u saopćenju Tužilaštva BiH objavljenom 5. januara ove godine.

Saopćenje je uslijedilo nakon što je Rok Snežič protjeran iz BiH zbog toga što je proglašen osobom koja predstavlja opasnost za nacionalnu i ekonomsku sigurnost Bosne i Hercegovine. Gordana Tadić naredila je da Granična policija BiH kojom rukovodi Zoran Galić provjeri na koji način je Istraga.ba dobila dokumente o ovom slučaju koji kompromitiraju rad Tužilaštva BiH. Galićeve provjere protiv Istrage su u toku pa zbog toga Granična policija Bih ije primijetila da je Rok Snežič, unatoč zabrani ulaska, na teritoriju BiH ušao 28. februara, odnosno dva dana prije nego će slovenačko pravosuđe započeti veliku međunarodnu akciju usmjerenu protiv Janšinih perača novca. Mada su bili dužni da ga uhapse i predaju u nadležnost Službe za poslove sa strancima BiH, pripadnici Granične policije BiH pustili su ga da nesmetano napusti BiH u koju je dva dana ranije ilegalno ušao.

Sudija Evropskog suda za ljudska prava piše za Istragu o reformi izbornog sistema: Presude iz Strazbura su prioritet, Ustavni sud BiH je donosio diskriminatorske odluke

Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god,  princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.

Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.

No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.

Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.

Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »

Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :

  1. cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
  2. pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
  3. da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
  4. da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
  5. politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
  6. da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.

Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština  demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.

Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.

Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije  svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.

(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)

Drama u Radončićevom tornju: I Elvis Keljmendi među kriminalcima legitimisanim ispred Avaza

Elvis Keljmendi, sin Nasera Keljmendija, jedan od petorice kriminalaca koji su u četvrtak legitimisani ispred “Avaz Twist Towera”, saznaje Istraga.ba. Osim njega, policija je pretresla i legitimisala Peđu Spaića, Strahinju Pandurevića, Danila Cicovića i Milutina Danilovića.

“Nakon što su jučer određene osobe bliske kriminalnom miljeu u Sarajevu došle u redakciju ‘Dnevnog avaza’, nezadovoljne izvještavanjem novina o pojedinim akcijama pravne države prema njima, sličan incident ponovio se i danas. Redakcija ‘Dnevnog avaza’ zahvaljuje MUP-u KS na tome što su se u izuzetno kratkom roku profesionalno odazvali pozivu iz redakcije”, saopćili su u četvrtak popodne iz Avaza, ne navodeći imena osoba koje su se našle na udaru MUP-a Kantona Sarajevo.

Glasnogovornik MUP-a Kantona Sarajevo Mirza Hadžiabdić je kazao da “policija vrši kontrolu određenih lica”. A među tim licima je, kako saznaje Istraga.ba, bio Elvis Keljmendi, sin narko boss-a Nasera Keljmendija, dugogodišnjeg poslovnog partnera Fahrudina Radončića i njegove kompanije Avaz. Prilikom legitimisanja, Keljmendi junior je kazao kako on nema veze sa “upadom u redakciju Avaza” i da je samo doveo mlađeg rođaka na pregled kod doktora Emira Talirevića čija se ordinacija nalazi u “Avaz Twist Tower”.

Podsjećamo, Naser Keljmendi bio je optužen pred kosovskim pravosuđem da je zajedno za Fahrudinom Radončićem i drugim osobama organizirao ubistvo Ramiza Delalića Ćele. Prema informacijama Istrage, jedan od svjedoka saradnje Keljmendija i Radončića je Elvis Keljmendi i snimak njegovog svjedočenja u posjedu je istražnih organa. Inače, Radončića i Keljmendija vezuju brojni poslovi, od razmjene nekretnina do poklanjanja skupocjenih automobila. No, nakon što je Keljmendi izašao iz kosovskog zatvora, Radončić izbjegava susrete s njim.

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao Bošnjake u Srbiji da glasaju za Grujičića

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je usmjerena protiv osoba osumnjičenih za izborne prevare. Prema informacijama Istrage, za sada su osumnjiučene tri osobe i to predsjednik Opštinskog odbora SDP-a BiH u Srebrenici Bego Bektić te Enver Hamzić i Muamer Sandžić. Oni su, sumnja Tužilaštvo BiH, ukrali identitet više osoba bošnjačke nacionalnosti koje su, potom, fiktivno prijavili u Srbiji za glasanje putem pošte. Sve je to urađeno, saznaje Istraga, kako bi se obezbijedili glasovi za Mladena Grujičića u utrci za načelnika, te za SDP čiju je listu nosio osumnjičeni Bego Bektić.

Sandžić, Bektić i Hamzić su, tako, ukrali identitete Time, Hanije i Lejle Salkić koje žive u Srebrenici, nakon čega su ih prijavili za glasanje u Srbiji. Osim toga, osumnjičena trojka je ukrala identitet i tri člana porodice Pašalić koji žive u Holandiji. I oni su prijavljeni za glasanje putem pošte iz Srbije. Bego Bektić je, utvrdili su istražitelji SIPA-e, preko Sevleta Alića pribavio kopije ličnih karata četiri člana porodice Delić koji žive u Njemačkoj, te ih je registrovao u Srbiji.  Predsjednik srebreničkog SDP-a osumjičen je da je ukrao identitet Rame Alića, Pembe Alić, Himze i Ramiza Avdića, Šefika Alića, Bajre Zukanovića i drugih srebreničkih Bošnjaka koji žive u Francuskoj, Americi i Danskoj. Sve ih je, potom, prijavio na fiktivne adrese u Srbiji kako bi sebi, kao kandidatu za odbornika u Skupštini Opštine Srebrenica, te Mladenu Grujičiću, kao kandidatu sa načelnika Srebrenice, obezbijedio sigurne glasove.

Podsjećamo, SDP BiH je jedina partija sa sjedištem u Sarajevu koja nije podržala kandidaturu Alije Tabakovića za načelnika Srebrenice. Sve vrijeme Bektić i njegovi aktivisti radili su za Mladena Grujićića, što potvrđuju i rezultati na biračkom mjestu u Sućesci, rodnom selu predsjednika OO SDP Srebrenica.

Tamo je, naime, Alija Tabaković osavojio 276 glasova, dok je Grujićić dobio devetnaest glasova. Stranke koje su podržale Mladena Grujičića, (SNSD i DNS) u Sućesci su osvojile svega četiri glasa ili petnaest glasova manje od srpskog kandidata za načelnika Mladena Grujićića. Za te je glasove otvoreno agitovao Bego Bektić, čiji je SDP u Sućesci osvojio 32 glasa.

Slična situacija je i na izbornom mjestu Osatica. Tamo je Alija Tabaković osvojio 114 glasova, dok je Mladen Grujičić osvojio 56 glasova.

Ukoliko se zbroje glasovi svih stranaka iz RS-a, dolazi se do broja 56, što znači da su stranke pratile svog kandidata. Međutim, “probosanske” stranke su osvojile više glasova od Alije Tabakovića, jer je deset listića na kojima su bili kandidati za načelnika – proglašeno nevažećim. Kada su u pitanju listići za Skupštinu opštine, nevažeća su u Osatici bila samo četiri. Dakle, deset osoba je poništilo listiće za načelnika Opštine Srebrenica. SDP BiH na tom je mjestu osvojio jedanaest glasova, dok je deset preferencija osvojio kandidat Enver Hamzić, SDP-ov kandidat za odbornika kojem su pripadnici SIPA-e jutros upali u kuću zbog sumnje u izborne prevare.

Predsjednik OO SDP BiH Bego Bektić posljednjih mjeseci uopće nije skrivao svoju bliskost sa načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem. Bektić trenutno obavlja funkciju načelnika Odjeljenja za društvene djelatnosti u Opštini Srebrenica.

 

Pokušaj legalizacije nelegalnih radova: Rafinerija Brod zatražila izdavanje dozvole za gradnju izgrađenog gasovoda

Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske obavijestila u petak javnost da je ”Rafinerija nafte Brod” predala Zahtjev za izdavanje prethodnog odobrenja za izgradnju direktnog gasovoda. Ništa ovdje ne bi bilo čudno da se ne radi o već izgrađenom gasovodu,  čije su cijevi ispod rijeke Save postavljene tokom noći. To je onaj gasovod koji niko nije vidio da se gradi i koji prelazi međudržavnu granicu BiH i Hrvatske. Nijedno odobrenje za izgradnju ovog gasovoda nisu izdali državni organi BIH i sada entitetski Regulator iz Trebinja izdaje obavještenje o podnesenom zahtjevu Rafineriji Brod za izdavanje prethodne saglasnosti za izgradnjiu direktnog gasovoda. Prethodna saglasnost se odnosi za gasovod promjera 16 inči (cijev promjera kojom se snabdijeva grad Sarajevo) i koji je već izgrađen.

Da li treba podsjećati da je ovo gasna interkonekcija između dvije suverene države, BiH i Hrvatske, a ne direktni vod kojim se Rafinerija priključuje na gasni transportni sistem entiteta Republika Srpska?
Ukratko, kada imate problem prilikom priključenju na transportni sistem Republike Srpke tada se obratite Regulatoru iz Trebinja i on će vam izdati prethodnu saglasnost da se priključite direktnim vodom na transportni sistem Hrvatske i to za sistem koji je već izgrađen pod okriljem noćii. Kada je vec izgrađen direktni vod nije problem da javno tražite saglasnost od Trebinja za međunarodnu interkonekciju jer jedna saglasnost više, makar naknadno izdata, neće štetiti, a ionako će se svi praviti da to nije izgrađeno.
Zašto će se svi praviti da nije izgrađeno?
Pravilnikom o izgradnji direktnih gasovoda u članu 11. je propisano da Regulatorna komisija s ciljem utvrđivanja činjenica vrši pregled lokacije za izgradnju direktnog gasovoda. 
Sada se postavlja pitanje da li će komisija izaci na teren radi utvrđivanja činjenica i da li će u istom trenutku svi članovi komisije privremeno izgubiti vid i neće konstatovati da je direktni gasovod već izgrađen.
Ovo je III energetski paket na entitetski način, a Hrvatska će se praviti da taj direktni gasovod ne dolazi iz BiH već da se to njen kupac priključuje na njen transportni sistem.
Pored ovoga, u članu 17. tačka z) Pravilnika propisano je da se uz zahtjev prilaže i termin plan izgradnje direktnog gasovoda. Regulatorna komisija u svom obavjestenju konstatuje da je zahtjev uredan. Ako je uredan onda sigurno sadrži i termin plan izgradnje nečega što je vec izgrađeno.
Pravilnikom je, isto tako, u članu 19. tacka đ)propisano da se izgrađeni direktni gasovod može koristiti samo za snabdijevanje gasom krajnjeg kupca priključenog na direktni gasovod. Krajnji kupac je u ovom slučaju Rafinerija Brod i sada se postavlja pitanje zbog čega je u krugu Rafinerije izgrađeno CNG postrojenje. Preko CNG postrojenja Rafinerija je planirala snabdijevati i druge kupce prirodnog gasa i to je bila osnova za izradu ekonomske opravdanosti direktnog gasovoda.
Pravilnik je jasan i ovo znači da niti kubik gasa ne smije biti prodan bilo kome osim Rafineriji Brod.
Autori ovog besmislenog zahtjeva za traženje prethodnog odobrenja za izgradnju direktnog gasovoda su zanemarili sve ono što Pravilnik propisuje, a Regulatorna komisija će u sljepom izvršavanju datog zadatka zažmiriti na sve činjenice koje govore da je gasovod izgrađen, da je to međunarodna interkonekcija, da je termin plan već ispunjen, da je zaobiđena država i da Rafinerija nije ni trebala izgraditi CNG postrojenje u svom krugu.
Ovo je samo još jedan dokaz potrebe za državnim zakonom o gasu kojim će se dati pune ingerencije državnom regulatoru i čime će se onemogućiti ovakve aktivnosti.
(autor teksta je gasni ekspert Almir Bečarević)

Uprkos pritiscima zvaničnika SAD-a i EU: Izmjena izbornog zakonodavstva je nemoguća misija

Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića

Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića

Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci

U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti  bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.

Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić 

Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.

Poslovi na dvoru grofa Džakule: Kako je šefica Grupe za sprječavanje krijumčarenja UIO stekla pet stanova i apartman na Jahorini?

Oskudno odjevena Jelena Majstorović posljednjih dana pozira u Dubaiju. Godinama ova šefica Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja Uprave za indirektno oporezivanje na društvenim mrežama pokazuje luksuz u kojem živi. No, podatke o stvarnoj imovini najbliže saradnice direktora UIO Mire Džakule ne možete pronaći. Više puta su istražitelji Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) pokušali zadokumentovati njene sumnjive poslove. Međutim, policijske akcije bi svaki put, zbog dojave, propale. Jedna takva propala je 2018. godine kada je Tužilaštvo BiH istraživalo Jelenu Majstorović, a ona tokom istrage apartman kupljen na Jahorini prebacila na svoga svekra. To joj je bila ukupno šesta nekretnina, ako uključimo i stan sa pripadajućim zemljištem u Prnjavoru koji se vodi na njenom suprugu Zoranu Majstoroviću. Nekretninama ćemo se vratiti malo kasnije. Sada ćemo ukratko podsjetiti na njenu karijeru.

Jelena Majstorović

Prije nego je zaposlena u UIO, Jelena Majstorović je živjela u Prnjavoru i posjedovala “Ford Mondeo”. Nakon toga je krenuo njen vrtoglavi uspon. I finansijski i službeni.

“Jelena Majstorović postavlja se na radno mjesto šef Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaoa u Regionalnom centru Banja Luka, Odsjek za provedbu propisa, Uprava za indirektno oporezivanje, počev od 15. 6. 2020. godine”, piše u Službenom listu BiH.

To je bilo njeno posljednje unapređenje u UIO. Prije toga Jelena Majstorović bila je službenica za sprječavanje krijumčarenja. I bila je vrlo bliska rukovodstvu UIO. U međuvremenu je u Upravu za indirektno oporezivanje uspjela zaposliti i kćerku Janu Majstorović.

kćerka Jana Majstorović

Sada se vratimo imovini Jelene Majstorović. Prema dokumentima koji su u posjedu Istrage, ona u Prnjavoru posjeduje dva stana. Jedan je uknjižen na njenom surpugu i nalazi se na broju 10 na Trgu srpskih boraca. Površina stana je 74 kvadrata. Poreznoj upravi je prijavljeno da je plaćen 60 hiljada maraka, ali u imovinskom kartonu je navedeno da vrijedi 90 hiljada KM. Tri ulaza dalje, na broju 16, nalazi se drugi stan. Ovaj je u vlasništvu 1/2 i uknjižen je na Jelenu i njenog supruga Zorana Majstorovića. U Grčkoj ulici u Banja Luci šefica Grupe za krijumčarenje bi trebala imati stan od 95,5 kvadrata. Malo dalje, u banjalučkoj ulici Jevrejska, ona posjeduje stan od stotinu kvadrata. Tu su, u Banja Luci, kupljene i dvije garaže uknjižene na njeno ime. Osim toga, u Banja Luci, u ulici Jovana Dučića, posjeduje stan i garažu vrijednosti oko 238 hiljada maraka, stečen na osnovu Ugovora o poklonu.

Prema dokumentu koji je u posjedu istražnih agencija, Jelena Majstorović danas vozi Audi A6. Njena kćerka je vozila Golf VI, a danas vozi Mercedes. Na suprugu su bila prijavljena dva automobila, Ford i Golf.

Kako je Jelena Majstorović radila u UIO najbolje svjedoči događaj iz 2018. godine. Ona je, naime, u julu te godine kontrolisala zlatarsku radnju  „SILVER SHOP ATLANTIS“ u Bihaću. Iako je u njenon rokovniku bilo navedeno da je zaplijenjeno 1733 grama zlata, u Potvrdi o privremeno oduzetom predmetu je navedeno da je u pitanju količina “cirka 1012,8 grama”. To znači da je 700 grama zlata isparilo do kontrole do zapisnika koji je sa svojim kolegom Radenkom Popovićem sačinila Jelena Majstorović.

Senad Avdić o dvojici gradonačelnika i njihovim autima: Skakin državni Passat i Zlatarev privatni Opel kabriolet…

Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.

TREBA STASAT` ZA PASSAT

A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”

Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.

“Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.

“Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.

Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:

“Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”

Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.

ZLATAREVO ZLATO

Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.

I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)

Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.

Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama”  starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.

Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”

Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”

Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.

Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.

Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.

(slobodna-bosna.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...