Danas je u Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U okviru obilježavanja predstavljena je muslimansko-jevrejska mirovna inciijativa i pruncipi dijaloga koje su potpisali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i bivši potpredsjednik i aktualni generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft.

Ovo su govori Menechama Rosensafta i Huseina efendije Kavazovića.

Rosensaft:

“Pronalazak svjetlosti u tami: Meditacija o sjećanju

Vaše Eminencije, Visoki predstavniče Schmidt, Ambasadore Finci, prijatelju Emire Suljagiću, preživjeli i porodice žrtava genocida u Srebrenici i Holokausta, ekselencije, dame i gospodo.

Prije sedamdeset devet godina, vojnici i oficiri Crvene armije oslobodili su oko 7.000 zatvorenika, većinom Jevreja, koji su bili ostavljeni u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.

“Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima”, prisjetila se jedna od oslobođenih preživjelih, Regina Grimberg, francuska Jevrejka. “Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke.”

Danas se sjećamo. Danas tugujemo.

Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora.

Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta.

Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine.

Sjećamo se – ne smijemo zaboraviti – svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida.

Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli.

Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici.

Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu.

Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok ja tugujem za svojim bratom od pet i po godina, sinom moje majke, i mojim djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.

Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve – molitve sjećanja, ali i molitve nade.

Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla.

Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940 . godine članak pod nazivom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine” u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija  i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Severna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael.

Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu. Zejneba Hardaga nastavila je spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust. I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael.

U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema “stoci” i šalje ih se ka “nepoznatim odredištima”. “Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama”, pitao je. “Jevreji su ljudi, Jevreji su žene… Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.” Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni.

Slijedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota.

Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti.

Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.

A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih.

Prije svega, ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama. Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta.

Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije.

I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje.

Jednostavno rečeno, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije “Standing Together”, organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, “biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu”.

Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću.

I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija.

Menachem Z. Rosensaft je vanredni profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell, predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen. Autor je knjige “Pjesme rođene u Bergen-Belsenu” (Kelsay Books, 2021)

Reis Kavazović:

Dragi prijatelji Rosensaft, Finci,
Drage Majke Srebrenice,
Vaše ekselencije i eminencije,
Braćo i sestre, dame i gospodo.
Mojsije /Musa a.s. je govorio „šalom alehem“ na hebrejskom.
Isus/ Isa a.s. je govorio „šlāmā ʿalḵ ōn“ na aramejskom.
Muhamed a.s. je govorio „esselamu alejkum“,
Mir s vama.
Selam, mir, je pozdrav i poruka svih Božijih poslanika i ja vas pozdravljam ovim drevnim
pozdravom i iskreno vam se zahvaljujem na prilici da se susretnem s vama.
Povod našeg današnjeg okupljanja je bolan, ali s namjerom da zajedničkom odlučnošću
napravimo korak ka boljoj budućnosti.
Okupili smo se u danu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Prisjećamo se šest miliona nedužno stradalih Jevreja i više miliona drugih žrtava fašističke i
nacističke ideologije. Činimo to na mjestu gdje je čovječanstvo pola stoljeća nakon historijskog
„nikad više“ ponovo zakazalo i palo na ispitu odgovornosti.
Drago mi je vidjeti da Memorijalni centar Srebrenica, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine zajedno čuvaju spomen na nedužne žrtve Šoaha. Drago
nam je da to činimo s našim prijateljima iz čitavog svijeta, vama prisutnim ovdje.
Svima koji su pomogli organizaciju ovog skupa, naročito direktoru Suljagiću i osoblju
Memorijalnog centra, majkama Srebrenice, vrijednom osoblju Rijaseta Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini iskreno se zahvaljujem. Hvala mom prijatelju profesoru Rosensaftu koji nas
je svojim ljudskim stavom o istini o genocidu u Srebrenici sve zadužio. Hvala mu na odlučnosti
da nastavimo zajedno zalagati se za istinu, mir i pravdu.
Posvećenost pamćenju i obilježavanju žrtava prošlih genocida, odbacivanje svih oblika
antisemitizma, islamofobije i drugih netrpeljivosti, odlučna predanost zaštiti života, sloboda
izražavanja unutar okvira poštovanja, na način da kao prijatelji možemo jedni drugima reći ono što
nas brine, naša očekivanja, stahove i nadanja, principi su koji Jevrejima i muslimanima u svijetu

mogu biti putokaz za bolju budućnost. I ne samo njima, jer je naša današnja Inicijativa za mir i
pamćenje poziv svima, naročito našim komšijama pravoslavcima i katolicima da nam se na ovom
putu pridruže. Posebno su nam bitni principi „dosljedne i suosjećajne komunikacije“ i ulaganja
zajedničkog napora u vremenima krize na način da se obavežemo stajati zajedno, udružujući naše
resurse, znanje i strategije. Zato se s pravom nadamo da će se naši zajednički napori proširiti na
upravljanje kriznim situacijama, očuvanje mira i rad na obnovi, osiguravajući čvrstu podršku i
zaštitu naših zajednica gdje god i kada god se desi kriza koja prijeti miru ili prijeti ponavljanju
genocida.
Ovi principi su tu da ih prihvate i drugi vjerski lideri, akademici, zvaničnici i ljudi koji dijele naše
zajedničko nastojanje da budućim generacijama ostavimo bolji svijet u kojem se nikome neće
ponoviti genocid počinjen u Aušvicu, Bergen-Belsenu, Srebrenici, Jasenovcu i svim drugim
mjestima užasa.
Posebno mi je drago da su danas s nama naši prijatelji iz Jevrejske zajednice Bosne i
Hercegovine, uvaženi gosp. Finci.
Bosanski muslimani, Bošnjaci i bosanski Jevreji su jedno tijelo. Naše veze su tkane i u vremenima
iskušenja i u periodima blagostanja i interakcije, u kojoj smo jedni od drugih učili i u dobru se
pomagali. Ali, oba naša naroda su propatili i znaju šta su pokušaji da ih se istrijebi i uništi. Isto
tako, oba naroda su i pokazali kako se ne gubi nada u čovječnost i pored velikog zla kojemu smo
izloženi, i u našoj dalekoj ali i nedavnoj prošlosti, i kako se bori da bi se opstalo. I danas, kada zlo
antisemitizma i antimuslimanske mržnje i islamofobije uzima zamaha u našem okruženju i širom
Evrope i svijeta, valja nam obnoviti naš zavjet da ćemo i dalje biti dobre komšije i bdjeti jedni
nad drugima, kao što smo to činili u prošlosti. Jer često se sjetim riječi našeg velikog pjesnika
Muse Ćazima Ćatića koji je rekao:
Preživjećemo,
jer su naša mjerila drugačija
i naša osjećanja dublja i toplija,
jer se ne bojimo ni drugih,
ni drugačijih, ni boljih,
jer se sami sobom grijemo
Dragi prijatelji,
U vremenu nezapamćenih stradanja u Svetoj zemlji ovaj naš susret i poziv na mir je utoliko
značajniji. U danima nakon eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini 7. oktobra ja i gospodin Finci
smo sjeli i uputili zajedničku poruku osude nasilja i potrebe zaustavljanja vala terora i nasilja nad
nevinim civilima.
Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom posljednjem zasjedanju usvojio
Deklaraciju o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda u kojoj poziva sve
međunarodne aktere, muslimanske lidere i vjerske autoritete svih religija da se rezolutno angažuju
kako bi se zaustavila spirala nasilja u Svetoj zemlji i kako bi mir zavladao, ne samo između
Palestine i Izraela, nego i među duhovnim sljedbenicima praoca poslanika monoteizma Ibrahima
(a.s.)/ Abrahama. Istom deklaracijom najoštrije se osuđuju napadi na civile u okolini Gaze i
uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te poziva na njihovo oslobađanje, kao i oslobađanje
hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece. „Otpor okupaciji ne može biti opravdanje za
činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za
ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih

procesa“- stoji u deklaraciji najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Mi danas okupljeni u blizini mezarja žrtava genocida u Srebrenici, koji smo i sami preživjeli
holokaust i genocid ili smo njihovi potomci, imamo pravo i obavezu biti svjedocima istine i
pravednosti šuhedau bilkist. Kura'anska je poruka u suri Eni-Nisa ajet 135:

„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja
i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti –
kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah
zaista zna ono što radite“.
Ljudski rod se permanentno mora sjećati holokausta – tog jezivog ploda pomračenog ljudskog
uma – kako nove generacije ne bi zaboravile vrijeme kada je fašizam dominirao nad humanošću.
Očuvanje istine o genocidu u Srebrenici je najbolji zalog sretnije budućnosti svih ljudi naročito
na ovim našim prostorima. Dizanje glasa protiv zla i stradanja nevinih bez obzira na njihovo
porijeklo, vjeru, naciju ili mjesto stradanja je obaveza svih a naročito onih koji su i sami preživjeli
iste strahote.
Prema zlu se uvijek mora biti strog. Ne smije mu se ostaviti prostora da se razmaše, ono mora
biti obuzdavano i obuzdano. U protivnom će ojačati i dovesti u pitanje svako dobro.
Ne postoji više istina o onome što se u prošlosti dešavalo, istina je samo jedna. Postoje samo oni
koji bi istinu sakrili i to su nažalost oni koji su spremni ponavljati ne samo greške iz prošlosti
nego i zločine koji su vječna mrlja na savjesti čovječanstva.
U nadi da će principe komunikacije koje ćemo profesor Rosensaft i ja danas obznaniti potpisati i
brojni drugi ljudi dobre volje i da će biti naš skromni doprinos izgradnji mira i boljem
razumijevaju među sljedbenicima Knjige i sinovima Ademovim i Havinim, ja vas iskreno
selamim.