Istaknuto

Istaknute objave

Gužva na evropskom putu: Sijelo u Briselu pokazalo pravo lice mehanizma koordinacije

Vijeće ministara BiH u tajnosti je usvojilo mehanizam koordinacije na sjednici 26. januara 2016. godine. Šta on ustvari znači u odnosima Evropske unije i BiH mogli smo se uvjeriti jučer u Briselu, ne znam samo je li Denis Zvizdić, koji je ponosan na ovu eru svog političkog djelovanja postao svjestan tog glomaznog aparata kojeg ‘krase’ isključivo blokade.

Više od 100 osoba boravilo je u Briselu, taj izlet koštat će milion KM, otišli su praznih ruku, a iz Brisela donijeli jedino što se moglo kupiti na božićnim sniženjima. Istina je zapravo da su Borjana Krišto i Oliver Varhelyi preselili Zvizdićev ‘mehanizam koordinacije’ u Brisel iz sebi poznatih razloga. Krišto je zasigurno željela pokazati da će kantoni igrati ključnu ulogu, jednako kao što Milorad Dodik zastupa tezu da bez Republike srpske nema puta u Evropsku uniju. A, nama izgleda nema nigdje, jer mnogobrojna delegacije iz Brisela bila je sve samo ne država BiH.

Pogrešna su izvještavanja medija da su u Briselu bili zastupljeni svi nivoi vlasti u BiH, ako znamo da članovi Predsjedništva BiH nisu bili tamo.

Dakle, potpuno je pogrešno postavljen mehanizam kooridnacije u kojem će se pitati 14 vlada, svi osim najvišeg izvršnog organa BiH, i to onog u čijoj je nadležnosti vanjska politika BiH, a u šta definitivno spada i put BiH ka EU.

Evropska unija od svojih članica, ali i zemalja koje su na putu da to postanu, traži da su sve politike u cijeloj državi međusobno usklađene i da imaju isti cilj prilikom integracijskih procesa u EU, te da se efikasno implementiraju. Traže ono što i oni nemaju, jer Mađarska, Njemačka, Nizozemska, Francuska sve češće su protivnici proširenja i definitivno ne govore usklađenim briselskim jezikom.

Kako je onda moguće da se od BiH traži takav usklađen jezik, i to u mehanizmu gdje od 14 vlada više od pola njih ima dijametralno suprotna shvatanja i poimanja postojanja Bosne i Hercegovine. Jer npr. Republika sprska teži ka otcjepljenju, dok kantoni s hrvatskom većinom imaju svoja pravila igre, i ona nisu nikako usmjerena ka prosperitetu BiH i njenoj izgradnji u modernu evropsku zemlju.

Zbog čega je onda najmnogobrojnija delegacija putovala u Brisel, i šta se zapravo željelo pokazati ovim sijelom, za kojeg neki tvrde da prošlo sjajno, da su svi govorili jednim glasom, ako znamo da već danas su se svi restartovali na početne postavke. Svi na svoje.

Jer mehanizam koordinacije, kakav je prihvaćen, samo je daljnji način legalnog blokiranja napretka BiH ka Evropskoj uniji i urnek kako dodatno razvlastiti i razgraditi našu državu.

Legitimno je stoga pitati se hoće li i kakav oblik državnosti ostati Bosni i Hercegovini, a koji bi se unio u porodicu evropskih država. I šta nam znači EU ako do konačnog pristupa, ako ikada do njega dođe, ne budemo imali državu Bosnu i Hercegovinu!

Jer, ono što smo jučer vidjeli u Briselu nisu državna posla, već ismijavanje državnosti BiH, a koji ćemo platiti milion maraka.

Možda je Varhelyiju, kao Mađaru, čovjeku Viktora Orbana, prijatelju Milorada Dodika i bio cilj da u Brisel dovede raštimani orkestar (ne)koordinisane vlasti Bosne i Hercegovine, koja još nije definisala ni šta hoće, a kamoli kako do toga doći.

Takva slika zasigurno je proizvela rastresenost kod predstavnika uređenih zemalja EU, naročito onih koji se iz svojih razloga protive proširenju. Slika koju su vidjeli na Drugom političkom forumu zasigurno će ih uvjeriti da su apsolutno u pravu, jer, ako delegaciju države sa otprilike tri miliona stanovnika predstavlja više od 100 ljudi na skupu okarakterisanom “na visokom nivou”, onda je svaka ozbiljna priča s takvom državom nemoguća.

(NAP)

Zablude Zapada i sarajevske Trojke: Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom!

Bivši britanski ambasador u Americi i pri NATO-u David Manning i šef kabineta Tonyja Blaira Jonathan Powell objavili su, povodom godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, članak koji može biti vrlo koristan za razumijevanje stanja u našoj zemlji, naročito kada je riječ o djelovanju famozne „međunarodne zajednice“.

U članku pod naslovom „Novi dugi telegram“, dvojica autora podsjećaju na skoro pa mističnu koincidenciju: 22. februara 1946. George Kennan, tada diplomata u američkoj ambasadi u Moskvi, poslao je u Washington čuveni „Dugi telegram“. Upozoravajući svoju vladu da je vrijeme saradnje sa Kremljom nepovratno prošlo, Kennan iznosi niz zapažanja koja će postati osnova američke politike prema Sovjetskom savezu sve do pada Berlinskog zida.

Između ostalog, Kennan objašnjava svojoj vladi da je u Kremlju na snazi jedan „neurotičan pogled na svijet“ čija je osnovna „neiskorjenjivi osjećaj nesigurnosti“. Ruski autokrati, veli on, znaju da je njihov način vladanja zastario, krhak i vještački, te je neodrživ ako se usporedi ili bude u kontaktu sa zapadnim političkim sistemima.

Sovjeti su, veli Kennan, svjesni da su slabiji u odnosu na Zapad, kao i da će „njihov uspjeh ovisiti o stepenu jedinstva, odlučnosti i robusnosti zapadnog svijeta“. Zato je, nastavlja američki diplomata, Staljin snažno uvjeren da „sovjetski kao i napori ruskih prijatelja u inozemstvu trebaju imati za cilj produbljivanje i eksploatisanje razlika [unutar Zapada]“.

Koristeći tada utjecajne komunističke partije širom Evrope, Staljin je neprestano sijao polarizaciju u zapadnoevropskim državama i između njih. Što je jedinstvo Zapada bilo slabije, zahvaljujući malignom ruskom utjecaju ili drugim faktorima, Staljin je bio uvjereniji u marksističku ideju o „propasti dekadentnog buržoaskog svijeta“.

Jednako kao Staljin nekada, Putin je proteklih godina  snažno poticao podjele u euroatlantskoj zajednici, uvjeravajući sebe i druge da se „dekadentni Zapad uistinu raspada“. Djelatnost ruskih vlasti nije bila jedini uzrok dezintegracijskih procesa, ali su oni možda najviše odgovarali njima.

Brexit i euroskepticizam; kriza proširenja EU i NATO-a; populistički pokreti koji su polarizirali zapadna društva; Macronova odnosno tradicionalna francuska skepsa prema svrsishodnosti NATO-a; francusko-njemačke ambicije za „strateškom autonomijom Evrope“ i ideja da će se ovisnost Evrope u odnosu na SAD smanjiti, ako se unaprijedi ekonomska saradnja sa Rusijom i time relaksiraju ukupni odnosi, itd.

Osim dezintegracijskih procesa, ugled Zapada je narušen i nespremnošću da se silom odgovori na rusku agresiju na Gruziju 2008. godine, kao i na aneksiju Krima 2014. Posljednji veliki događaj, koji je Putina uvjerio da se Zapad raspada i da neće imati volje da se suprotstavi Rusiji, bio je debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu i ponižavajuće povlačenje 2021. godine.

Manning i Powell ističu da je Putin, posmatrajući i potičući navedene procese, zaključio da se Zapad raspada i da neće uraditi ništa da zaštiti Ukrajinu. Iako je bila pogrešna, predstava o slabom i raspadajućem Zapadu doprinijela je Putinovoj odluci da napadne Ukrajinu.

„Ukrajina je podsjetnik koliko je važno očuvati jedinstvo Zapada i glasno ga promovisati potencijalnim suparnicima. […] Od suštinskog je značaja dokazati da je [Putin] bio u krivu, ne samo zbog Ukrajinaca, već i zbog nas samih. Što više jede, Putin ima sve veći apetit: prvo je uzeo dijelove Gruzije, zatim Krim, zatim Donbas. Ako okupira Ukrajinu, ko je sljedeći: Moldavici, Balti, Finci, Poljaci?“, pišu Manning i Powell.

Zapad mora, dodaju oni, demonstrirati svoju koheziju, jer će time demonstrirati svoju snagu, potkopati predstavu koju o njemu širi Putin i obeshrabriti Ruse da kreću u nove napade. „Moramo suzbijati Putinove napore da širi regionalnu nestabilnost, bilo da se radi o Siriji, Balkanu ili Sahelu“, zaključuju autori.

Čini se da u ovom kontekstu, koji su ocrtali britanski diplomati, treba razumjeti čitav niz diplomatskih inicijativa s ciljem rješavanja nesporazuma na različitim krajevima Evrope. Zahvaljujući snažnom američkom pritisku, Velika Britanija i EU su konačno blizu sporazuma o statusu Sjeverne Irske, nakon Brexita, a Srbija i Kosovo su također nadomak sporazuma o normalizaciji odnosa.

Također, Washington snažno radi na odobravanju ulaska Finske i Švedske, čime bi se dodatno učvrstila predstava o koheziji Zapada. Američki predsjednik je, na nekoliko pres konferencija, istaknuo da je „Putin htio finlandizaciju NATO-a, a da je dobio NATO-izaciju Finske, skupa sa Švedskom“.

Ako uspije zaključiti rješavanje navedenih sporova (UK-EU, Srbija-Kosovo, Turska-Švedska), Zapad će demonstrirati vlastitu koheziju i uništitit predstavu o „raspadu Zapada“ koja je ohrabrivala Kremlj da postane sve agresivniji.

Čini se da je dio ove „kohezijske diplomatske inicijative“ Zapada i trenutno djelovanje famozne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu, na čelu sa Američkom ambasadom.

Jedno od strateških mjesta, na kojem je Kremlj provodio svoju politiku dokazivanja „raspada Zapada“ bila je i Bosna i Hercegovina.

Od 2007. godine, Milorad Dodik se počeo otvoreno približavati Moskvi, koja ga sve više ohrabrivala da zaustavi NATO put Bosne i Hercegovine, a zatim da dovodi u pitanje autoritet Zapada i njegovo „naslijeđe“. Dodik podriva OHR, Ustavni sud i reforme koje su vodili zapadni i probosanski akteri, u periodu od 1997. do 2006. s ciljem jačanja državnog nivoa vlasti, nauštrb entiteta.

Osim što je Kremlju an sich odgovaralo da jedan lokalni lider podriva autoritet i kredibilitet Zapada, stanje skoro stalne krize i nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, nakon 2006, bilo je Putinovim diplomata odličan argument u korist teze o „raspadu Zapada“: ako nesposobni Zapada ne može riješiti probleme u  BiH kao svom protektoratu, kako da ih rješava drugdje (gdje nema svoje trupe ili Ured visokog predstavnika)? Istovremeno, Moskva je, što sama što zajedno sa Banjalukom, tvrdila da je Zapad svojim intervencionizmom i jačanjem državnih struktura, „u korist Bošnjaka“, zapravo proizveo probleme.

Rusija je, vršeći pritisak na OHR, nastojala obeshrabrivati Zapad da nastavi s intervencionizmom i jačanjem države, a kada je, u značajnoj mjeri uspjela, onda je volšebno za novonastalo stanje okrivila Zapad, odnosno njegovo ranije „antisrpsko djelovanje“.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija nosi historijsku odgovornost, jer je dala presudnu podršku Rusiji u osporavanju uloge OHR-a, odnosno u zaustavljanju procesa jačanja države i slabljenja entiteta. OHR je 2007. godine, Lajčakove amandmane, kojima se sprečavala mogućnost blokada u Vijeću ministara u Parlamentu. Ne zato što je Rusija tražila od njega, već zato što je Brisel podržao Rusiju u tom zahtjevu.

U isto vrijeme, kada se to dešava, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik  Frank Walter-Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“

Brisel, odnosno Berlin, kao da je tada napravio dogovor sa Moskvom, po kojem je Bosna i Hercegovina zajednička interesna sfera, sa omjerom 50-50%. Udaljavanje EU od Sjedinjenih Država, u Vijeću za implementaciju mira, i približavanje Rusiji bila je zastrašujuća demonstracija „raspada Zapada“ (u džepnom izdanju).

Narativ Berlina i Moskve o „jačanju domaćih aktera“ i „konsenzusa“ nije donio stabilnost, ali jeste zaustavio reformske procese. Bosna i Hercegovina je 2006. bila ispred Hrvatske, na evropskom putu, a danas je naša evropska perspektiva skoro pa mrtva. Interesi velikosrpskog projekta su se savršeno podudarali sa interesima Moskve: Putin je ohrabrivao Dodika da pravi krize, kako bi potkopao kredibilitet Zapada, a Dodik je pravio krize, kako bi u maniru samoispunjavajućeg proročanstva dokazivao da je BiH „nefunkcionalna“ i „neodrživa“.

Navedeno stanje se promijenilo, nakon ruske invaziije i isključivanja Rusije iz PIC-a. Očekivalo se da Zapad, podržavajući opoziciju u RS-u, skinuti Dodika. To se nije desilo. Ostalo je nejasno da li razlog tome nesposobnost opozicije, ili neodlučnost Zapada (ili oboje).

U svakom slučaju, nakon izbora, Amerikanci su odlučili primijeniti drugu strategiju: odlučili su da oslabe Dodika, tako što će skinuti njegove suparnike. Čini se da je njihova logika bila – „za tango je potrebno dvoje“. Ako se Dodiku ne bude imao ko suprotstavljati, stanje će se smiriti, makar privremeno. Čini se da je to američka logika, u ovom slučaju.

Dodik je, nakon 15 godina vlasti, dobio podršku na izborima, zahvaljujući narativu po kojem je „političko Sarajevo“ prijetnja po opstanak Republike Srpske, a ona navodno opstaje zahvaljujući agilnosti SNSD-a.

Kada je prije nekoliko dana, Dodik nazvao Trojku „invalidnom strukturom“, objasnio je na neki način zašto su je Amerikanci uopće podržali: upravo zato što i oni vjeruju da je „invalidna“. Ona ne samo neće da se suprotstavlja Dodiku, već i ne može. Nema snage. Njeno učešće u vlasti ovisi o samom Dodiku, što je zorno pokazao izbor Kemala Ademovića u Kolegij Doma naroda BiH (uz presudnu podršku SNSD-a).

Po navedenoj logici, ako je Trojka uistinu „invalidna struktura“ (a jeste), onda ona nije prijetnja po opstanak Republike Srpske. To znači da onda Dodik ostaje „bez posla“. Jer zašto bi je neko štitio, ako joj niko ne prijeti? Dodikova pobjeda je ujedno i njegov poraz.

Predsjedniku Republike Srpske, naravno, ne odgovara navedeno stanje. Možda ga je upravo zato i konstatovao. Možda ponižava Trojku, kako bi je naveo da „oštro reaguje“. Trojka je progutala i ovu uvredu, što nije dobro za Dodika, ali nije ni za nju, jer je u znatnoj mjeri već izgubila povjerenje javnosti. A ako nastavi trpiti ponižavanje njen ugled će biti sve gori. U ovakvoj situaciji, na snazi će dobivati politika otpora i patriotskog ponosa, koju ilustrira Izetbegovićevo „bitno pojašnjenje“ u Beogradu, ili Komšićev prvomartovski govor u Vijećnici.

Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom. Dakle, nije. Narativ Elmedina Konakovića jednako je neuvjerljiv kao i propala politika evropskih Putin-Verstehera, šampiona kompromisa a la Merkel. Bio na čelu nuklearne sile ili zajednice srpskih općina u BiH, autokrata preživljava zahvaljujući strahu svog glasačkog tijela od vanjskog neprijatelja. To je ključni integrativni faktor autokratske zajednice. Ako nema vanjskog neprijatelja, neminovno se otvaraju druga pitanja, npr. bogatstvo Dodika i njegove porodice.

Možda je za tango potrebno dvoje, ali je za krizu dovoljno jedno: Dodik. Njemu je kriza neophodna, kao zrak ili hrana. Iako je Trojka, na čelu sa Elmedinom Konakovićem, učinila sve da ga odobrovolji, Dodik je nastavio po svome. Štaviše, u nekim dimenzijama postaje još i gori. Npr. po prvi put je zaprijetio da će NSRS donijeti odluku o napuštanju evropskog puta, kao što je to već učinila u vezi s NATO-om.

Zapad ima apsolutni interes da stvori koheziju ili makar privid kohezije u BiH. Jer, nastavak krize u BiH, ujedno je i znak slabosti Zapada, te narušava njegov ugled. Prije ili kasnije, Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala. Amerikanci to vjerovatno već i shvataju, pa možda insistiraju na „invalidnoj strukturi“ u Sarajevu, kako bi oslabili Dodikov narativ i pripremili teren za njegovo eventualno uklanjanje.

Poticanje samo „unutarbošnjačkog sukoba“ ne može biti osnova za stabilnost. Lideri Trojke ne mogu uvjeriti nikoga da je za napredak dovoljno da „bošnjački dioničari“ promijene svoje ponašanje, jer to, nažalost, nije istina.

Ne treba zaboraviti da zlatno doba reformi nije bilo za vrijeme Alijanse, već nakon nje, kada je, uz zajedničko djelovanje Amerikanaca, OHR-a, SDA, SBiH i često uz podršku tada opozicionog SDP-a, trasiran euroatlantski put i uspostavljene dodatne državne institucije. Bilo je to vrijeme, kada je Brisel pratio politiku Washingtona, a ne Moskvu. Ako rat u Ukrajini iscrpi Rusiju i dugoročno joj eliminiše utjecaj u Evropskoj uniji, onda postoji šansa da BiH nastavi svoje euroatlantske integacije, uz jedinstvo svih probosanskih aktera, a to su Washington i najveći dio „političkog Sarajeva“.

Mjesecima se nije odazivao Sudu u Bihaću: Raspisana Interpolova potjernica za Harunom Sadikovićem, džudo reprezentativcem BiH koji u Dubaiju čuva Edina Gačanina Tita

Općinski sud u Bihaću raspisao je Interpolovu potjernicu za Harunom Sadikovićem, bivšim džudo reprezentativcem BiH koji posljednjih mjeseci živi u Dubaiju, gdje čuva narko bossa Edina Gačanina Tita.

“Za Sadikovićem je raspisana difuzna potjernica koja je vidljiva svim članicama Interpola”, potvrdio je izvor Istrage.

Prema zvaničnim dokumentima, Sadiković je optužen da je počinio krivično djelo nasilničko ponašanje.

Dana 15.11.2018. godine, u Bihaću, oko 22,30 sati, a po prethodnom dogovoru nakon što je osumnjičeni Sadiković Harun na društvenoj mreži Facebook-u navodno vidio objave Zirić Muhameda, a koje su se po njegovom mišljenju odnosile na trećeosumnjičenog Sadiković Edia, njegovog brata, i bile su uvrijedljivog sadržaja, iste je pokazao svome ocu prvoosumnjičenom Sadiković Fuadu a potom i bratu trećeosumnjičenom Sadiković Ediu, pa izrevoltirani takvim objavama skupa su donijeli odluku da krenu potražiti Zirić Muhameda kojeg su pronašli u kafe baru „Borik” u ul. V Korpusa grad Bihać, nakon čega je Zirić Muhamedu koji je sam stajao uz šank, prišao prvoosumnjičeni Sadiković Fuad te mu se obratio povišenim tonom i psujući mu majku riječima „j…. ti mater u usta, šta glumiš ti i šta pišeš ti po internetu” unijevši mu se pritom prsima i licem u njegovo lice s namjerom da ga fizički napadne, dok se je Zirić Muhamed povlačio prema unutrašnjosti šanka s namjerom da izbjegne sukob, a osumnjičeni Sadiković Fuad je nastavio da mu se unosi u lice ulazeći u šank, kom prilikom je razbio i pepeljaru na šanku, nakon čega je Sadiković Fuad sa obje ruke udario u predjelu glave — obraza Zirić Muhameda, pa dok se je ovaj pokušao zaštiti, prišao je drugoosumnjičeni Sadiković Harun te su ga obojica zajedno udarala rukama u predjelu glave, nakon čega je Zirić Muhamed izgubio ravnotežu i pao na pod unutar samog šanka i dok se nalazio u tom položaju prišao mu je trećeosumnjičeni Sadiković Edi i udario ga nogom u predjelu desne ruke — podlaktice kojom je Zirić Muhamed zaštitio glavu, govoreći mu cijelo vrijeme i to Sadiković Harun i Sadiković Edi da je pjano i klošar, psujući mu majku i dijete, a zatim se Sadiković Edi obratio Zirić Muhamedu riječima „dobro ćeš zapamtiti ovu noć, a isto će biti i tvom jaranu Jusufu Tutiću kojem ću ja ubiti dijete, a tebi ću ubiti familiju”, nakon čega su nastavljajući upućivati Zirić Muhamedu psovke i uvrede napustili lokal, da bi Zirić Muhamed uzeo svoj mobilni telefon sa poda koji je prilikom tuče pao na isti, i odmah nazvao policiju s namjerom da prijavi osumnjičene, te da prijavi prijetnje upućene njegovom kolegi Tutić Jusufu i njemu, a koje prijetnje su kod njega izazvale strah za život njega i njegove porodice, te porodice prijatelja Tutić Jusufa, a po dolasku policijske patrole oštećeni Zirić Muhamed je odveden u Dom zdravlja a potom je odveden u Policijsku stanicu u Bihać i lišen slobode”, navedeno je u optužnici.

Dvije godine nakon ogova, policajac Zirić je preminuo. Nije dočekao kraj suđenja, jer je Harun Sadiković izbjegavao suđenja.

“Njegov branilac nam je rekao kako je on proteklih mjeseci imao neko takmičenje u Dubaiju. Onda je, prema riječima, branioca imao problema s vizom. Rečeno nam je da je skinut sa aviona i da se nalazi u nekoj vrsti pritvora u Dubiaju. Ja sam početkom januara izdao naredbu da ga dovedu pred Sud. Nisu ga pronašli. Sada sam izdao naredbu za raspisivanje potjernice“, kazao je početkom januara za Istragu postupajući sudija Dino Muslić.

Potjernica za Sadikovićem je raspisana krajem januara.

“Nisam odredio pritvor. Ali, bez obzira na to, država u kojoj bude pronađen dužna je da ga liši slobode i da započne proces ekstradicije”, rekao je u utorak za Istragu sudija Muslić, potvrđujući da je dobio i službenu obavijest da se potjernica za Harunom Sadikovićem nalazi u bazi Interpola.

Harun Sadiković, već smo objavljivali, živi u Dubaiju, gdje prati Edina Gačanina, vođu narko kartela Tito i Dino.

Harun Sadiković sa Edinom Gačaninom

Osim džudiste Sadikovića, Gačanina čuvaju i bivši pripadnici Specijalne jedinice Federalne uprave policije Dženis Kadrić i Ibrahim Miladin. Potvrđuju to i fotografije na kojima se bivši specijalci i bivši reprezentativni džudisti vide u društvu vođe jednog od najmoćnijih narko bosova na svijetu, kojem je, prema službenim izvještajima, do sada zaplijenjeno najmanje 15 tona kokaina koji je iz južne Amerike pokušao prokrijumčariti u Evropu. Gačanin je sarađivao da italijanskom Camorrom, te sa irskom mafijaškom porodicom Kinahan.

Harun Sadiković u Dubaiju

Edin Gačanin sa svojim pratiocima i poslugom živi u Burj Khalifi, neboderu je u Dubaiju koji važi za najvišu zgradu na svijetu. Sadiković je nekoliko puta objavljivao fotografije iz te zgrade.

Ništa od drugostepene odluke u postupku protiv Gordane Tadić: Mahmut Švraka smijenjen s mjesta člana Drug0stepene disciplinske komisije

Član VSTV-a Mahmut Švraka neće biti član Drugostepene komisije koja će razmatrati žalbu Gordane Tadić u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice, saznaje Istraga.

Iako ga je ranije imenovao u Drugostepenu disciplinsku komisiju, predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija je odlučio da, zbog disciplinskih prijava podnesenih protiv njega, Mahmut Švraka ne može biti član Komisije koja će odlučivati po žalbi.

Prema važećim propisima, u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji VSTV-a moraju biti dva tužioca i jedan sudija. Za razliku od Prvostepene, svi članovi Drugostepene komisije moraju biti i članovi VSTV-a. S obzirom na to da potpredsjednica VSTV-a i državna tužiteljica Biljana Simeunović, zbog sukoba interesa (dolazi iz Tužilaštva BiH), ne može odlučivati u konkretnom slučaju, broj onih koji bi mogli biti članovi Drugostepene komisije je znatno smanjen. Tužiteljica i članica VSTV-a Berina Alihodžić već je odlučivala u prvom stepenu, dok je Željka Radović, predstavnica okružnih tužilaštava iz RS-a u VSTV-u, u sukobu interesa jer joj je kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH.. Upravo je zbog toga, predsjednik VSTV-a imenovao Drugostepenu komisiju u kojoj su bili tužioci Mahmut Švraka, Slavo Lakić i sudija Mustafa Šabić. No, nakon što su UDT-u dostavljene prijave protiv Švrake, predsjednik VSTV-a je odlučio da ga razriješi. Sada se, međutim, pojavljuje novi problem. U VSTV-u nema više tužilaca koji bi mogli biti članoci Drugostepene komisije pa će, vjerovatno, drugostepeni postupak biti prolongiran do daljnjeg.  Prema informacijama Istrage, kao jedna od mogućnosti pojavljuje se imenovanje Sanina Bogunića za člana Drugostepene komisije. Bogunić je nedavno izabran za člana VSTV-a u ime kantonalnih tužilaca u Federaciji, a na dužnost stupa tek u septembru.

Podsjećamo, krajem jula ove godine Prvostepena disciplinska komisija je razriješila Gordanu Tadić dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Ona je, potom, uložila žalbu Drugostepenoj komisiji koja još uvijek nije popunjena.

 

Parlamentarna većina bi bila bitna samo sada i nikada više: Schmidtovo jednokratno zaobilaženje Bošnjaka za trajnu vladavinu HDZ-a

Svako jednokratno rješenje kojim bi OHR “deblokirao” Federaciju donijet će trajnu dominaciju HDZ-a BiH. Jer jednokratno rješenje bi poslužilo samo da se u ovom trenutku zaobiđe potpredsjednik Federacije iz reda Bošnjaka, a ustavni mehanizmi “blokade” bi ostali na snazi za sve buduće mandate- Što,opet, znači da bi se nakon izbora 2026. godine mogla ponoviti ista situacija i bez nove intervencije OHR-a ne bi bilo sigurno formiranje nove Vlade Federacije, bez obzira na izborne rezultate. HDZ BiH bi, u slučaju jednokatnog rješenja, i nakon izbora 2026. godine mogao odlučiti hoće li biti formirana nova Vlada ili će ostati “stara” dok se ne promijeni izborno zakonodavstvo u skladu sa njihovim željama.

“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu Federacije BiH.

U svakoj verziji jednokratnog rješenja ova odredba bi ostala na snazi za buduće izborne cikluse. Što znači da, bez obzira na izborne rezultate, nova Vlada ne bi bila imenovana sve dok HDZ BiH ne pristane na njeno imenovanje. Jer ranijom odlukom, onom od 2. oktobra 2022. godine, kantoni u kojima suvereno vlada HDZ BiH (ZHK, HNK, SBK, K10, PK) delegiraju ukupno 17 delegata za Klub Hrvata Doma naroda FBiH. Čak da stranci Dragana Čovića “izmaknu” četiri delegata, on će ostati na 13 delegata što mu garantuje izbor (pot)predsjednika Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda. I opet će postati “nezaobilazan” faktor prilikom formiranja vlade Federacije BiH.

Svjestan je ovoga i Dragan Čović koji je nekoliko puta ponovio da trajno rješenje, odnosno izmjena Ustava Federacije BiH, ne dolazi u obzir, te da će HDZ BiH pristati samo na jednokratno rješenje. A jednokratno rješenje, objavljivano je ranije, podrazumijevalo bi to da sada, i samo sada, odluku o imenovanju Vlade FBiH ne moraju potpisati predsjednica i oba potpredsjednika Federacije. I sve to bi bilo urađeno da aktualni potpredsjednik Refik Lendo bude zaobiđen prilkom donošenja odluke o imenovanju Vlade, a da mehanizam “blokade” ostane na snazi za naredne mandatne periode. Dakle, “parlamentarna većina” bi bila bitna samo sada i nikada više.

Dakle, potpuno je svejedno koje će kratkoročno rješenje nametnuti Christian Schmidt. U svakom slučaju demokratski principi bi bili narušeni, jer bi pravila važila samo za ovaj mandatni period. Nikad prije i nikad poslije.

“Predsjednik Federacije uz saglasnost Potpredsjednika Federacije imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa Premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju. Imenovanje zahtjeva potvrdu većinom glasova poslanika u Predstavničkom domu. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom. Najmanje jedna trećina ministarskih mjesta bit će popunjena Hrvatima”.

Ovakoo glasila odredba Ustavu Federacije BiH glasio prije nego što je na Mrakovici dogovorena “reforma” entitetskih ustava koja je bila posljedica odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti svih naroda i ostalih na svakom dijelu Bosne i Hercegovine.

Srbi do te 2002. godine nisu bili ugrađeni u Ustav FBiH. Federacija je imala predsjednika i jednog potpredsjednika koji su dolazili iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda. Ali i tada je Vlada mogla biti imenovana samo uz saglasnost jedinog postojećeg potpredsjednika. Nakon što su i Srbi dobili funkciju (pot)predsjednika, za imenovanje Vlade Federacije BiH bili su potrebni potpisi OBA potpredsjednika Federacije.

Upravo je na osnovu ove odredbe HDZ BiH bio nezaobilazan (osim u mandatnom periodu 2010.-2014.)  prilikom formiranja Vlade Federacije. Ako je suditi po izjavama Dragana Čovića, “sporna” odredba Ustava će ostati na snazi. Samo će za potrebe “nove parlamentarne” većine biti privremeno stavljena van snage, nakon čega će sve biti vraćeno na stare postavke koje HDZ BiH čine vječno vladajućom partijom i u Federaciji i na nivou BiH.

Kad istina postane “skandalozna”: Zašto se u UN-u ne smije govoriti o presudama UN-ovog Suda i o namjeri podjele države članice UN-a?

Osporavanje Komšićevog govora u Ujedinjenim nacijama osporavanje je istine i svih presuda Haškog tribunala. Da li je Jovica Stanišić presuđen za UZP u BiH? Da. Da li je herceg-bosanska šestorka presuđena za UZP u BiH? Da. Međunarodni, UN-ov Sud u Haagu je potvrdio agresiju i Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I, šta je sada sporno u govoru Željka Komšića? Zašto je “skandalozno” za govornicom Ujedinjenih nacija reći šta je presudio Sud Ujedinjenih nacija?

Šta se, zapravo, traži od Bosanaca i Hercegovaca? Traži se beskrajna tolerancija. Znate, zbog navodnog pomirenja Bosanci i Hercegovci, a naročito Bošnjaci, ne bi smjeli reći da su žrtve dva UZP-a i jednog genocida. Ne bi se smjeli obraćati Sudu za ljudska prava. Ne smiju glasno govoriti o tome da je Christian Schmidt pogodovao hercegovačkim Hrvatima oduzimajući Bošnjacima ustavno pravo da odlučuju. Kada hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da ga ne zanimaju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Bošnjaci imaju obavezu da – šute. Kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podrži separatistu Milorada Dodika, to on radi za “bošnjačko dobro”.

Hrvati su, kažu razni puljići i ninići, pružili ruku pomirenja. Osudili su genocid u Srebrenici, u Saboru su organizirali komemorativnu sjednicu na godišnjicu srebreničkog genocida. Dakle, pružili su ruku pomirenja priznajući ono što su Srbija i Republika Srpska počinile. Ali nije znak pomirenja preimenovanje ulice u Čapljini u ulicu žrtava genocida u Srebrenici. Znak pomirenja bi bio da se u Čapljini i u Mostaru najveće i najprometnije ulice nazovu – ulicom žrtava UZP-a Herceg Bosna. Toga, naravno, nema. Ali zato ima obilježavanja obljetnice početka zločinačkog poduhvata sa, kako presudi UN-ov sud u Hagu, Franjom Tuđmanom na čelu.

Hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da on i njegovi suradnici nastavljaju sa ispunjavanjem strateških ciljeva koje je postavio Franjo Tuđman.  I to je, ubjeđivat će nas sarajevski “neonaŠisti”, znak pomirenja.

Pa, ako je to znak pomirenja, mogli smo se prije trideset godina pomiriti. Pomiriti sa sudbinom da BiH neće biti država, da Bošnjaci neće biti narod i da će, ovisno o mjestu prebivališta, biti “hrvatsko cvieće” ili pripadnici jedinice “Mustafa Mulalić” srpske vojske u otadžbini.

Šta je to, dakle, netačno rekao Željko Komšić za govornicom Ujedinjenih nacija? Da Srbija podržava Milorada Dodika koji Republiku Srpsku želi pripojiti Srbiji. Šta u tome nije tačno? Šta nije tačno u tvrdnji da hrvatski premijer upravlja HDZ-om BiH koji želi “treći entitet” u granicama Herceg-Bosne?

Sve je tačno. Ali niko od kritičara Komšićevog govora nije provjeravao tačnost njegovih navoda. Dovoljno je samo da puljići,  franje i zukići kažu “skandalozno” i “grudva krene”. A kada grudva krene, nije bitno šta je istina. Glavni argument “kritičara” je da “govornica UN-a” nije mjesto, a “godišnje zasjedanje Generalne skupštine UN-a nije vrijeme za priču o ugrožavanju teritorijalnog integriteta članice Ujedinjenih nacija. Pa, koje je to, onda, “vrijeme i mjesto” pogodno za saopćavanje istine? Po njima – nikada.

Pranje novca zarađenog “čišćenjem”: Slovenački tajkun Mihael Strmljan osumnjičen da je preko fiktivnih ugovora sa fiktivnim firmama iz BiH izjegavao plaćanje poreza i prao novac!

Slovenački tajkun Mihael Strmljan jedan je od glavnoosumnjičenih u okviru međunarodne istrage “ATM” koju provode policijske i pravosudne agencije Bosna i Hercegovine i Slovenije, saznaje Istraga.ba. Osim njega, pod istragom su i slovenački biznismeni Domen i Miloš Prešern, Miroslav Vidaković, Jasmina Tatarovac Šušterčič, Bržan Klavdija, Klemen Mesarič, Vojko Lazič … Oni su, zajedno sa državljanima Bosne i Hercegovine, osumnjičeni za pranje oko 4,4 miliona KM. Evo detalja.

Ova kriminalna organizacija, navodi se u dokumentima u koje je Istraga.ba imala uvid, počela je djelovati u oktobru 2016. godine. Glavna osoba, koja je povezala bh. državljane i Slovence, bio je Elvin Omanović. Grupa je na osnovu fiktivnih ugovora izvlačila novac iz svojih kompanija, kako bi izbjegli plaćanje poreza. Novac su, kasnije, oprali preko Bosne i Hercegovine, gdje su im pomagali Samir Ičanović, Jasmin Hodžić, Haris Hećo, Elvedin Maslo, Aleksandar Batić, Semko Ćosatović i drugi.

Biznismen Mihael Strmljan jedan je od osnivača kompanije “Aktiva skupina”, gdje je kao odgovorno lice radila Jasmina Tatarovac-Šušterčič. Bizmisnemn Vojko Lazić je direktor firle Acolav koja se u Ljubljani bavila čišćenjem. Klavdija Bržan je bila odgovorno lice u kompaniji Primabe doo Ljubljana koja se bavila računovodstvenim uslugama. Klemen Mesarič je vodio kompaniju “Mesarič Transport”. Istovremeno, u Sloveniji su osnovane kompanije XTRM, Toreks, JP Konto. Ove tri firme su, ubzro, otvorile svoje poslovnice u Bosni i Hercegovini koje su služile za izvlačenje novca. Toreks d.o.o. Ljubljana je, recimo, od 27. februara 2019. godine u stečaju. Njihovo predstavništvo u Bosni i Hercegovini je osnovano 2016. godine u Sarajevu. Poslovali su samo jednu godinu. Nisu imali nijednog zaposlenog radnika, a promet je bio oko 143 hiljade KM. Kompanija XTRM d.o.o. je također osnovala svoje predstavništvo u Bosni i Hercegovini. Ova firma, XTRM je u Sloveniji izbrisana u decembru 2022. godine.

Navodno se navila “računarskim programiranjem”. Predstavništvo XTRM-a u Bosni i Hercegovini je osnovano 21. oktobra 2021. godine. U rubrici djelatnost piše – istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja. Predstavništvo je registrovano u Zenici. Ne postoje finansijski izvještaji za ove kompanije.

Kompanija J&P Konto u Sloveniji je egzistirala do 7. maja 2022. godine. Navodno se bavila marketingom i drugim uslugama.

Ova kompanija je osnovala i predstavništvo u BiH, odnosno u Zenici. Predstavništvo je osnovano 16. septembra 2020. godine. Kao djelatnostu su navedene “marketinške usluge”. Predstavništvo je posjedovalo dva računa i oba su ugašena.

Osnivači ovih fiktivnih kompanija u Sloveniji i BiH su bili Elvin Omanović, Elvedin Maslo, Aleksandar Batić i Semko Ćatović. Upravo ova fiktivna preduzeća služila su slovenačkim biznismenima da izvlače novac iz svojih preduzeća. Sa fiktivnim preduzećima su potpisivali fiktivne ugovore, novac su, potom, prebacivali u Bosnu i Hercegovinu. Taj novac je, potom, preko biznis kartica podizan u Sloveniji.

U dokumentima koji su u posjedu Istrage navedeno je da su bizmizneni sačinili fiktivne ugovore o izvršenu fiktivnih poslova. Iako su znali da nikakvi poslovi nisu izvršeni, vlasnici slovenačkih preduzeća su platili fakture koje su im ispostavila fiktivna preduzeća. Istražitelji su registrovali ukupno 153 sumnjive transakcije koje su se odnosile na Bosnu i Hercegovinu, čija je ukupna vrijednost 4,4 miliona KM. Najviše novca je transferisano preko kompanije Lumnia d.o.o. Ljubljana.

Osnivač je, kako možete vidjeti, Samir Ićanović. Predstavništvo Lumnie u Bosni i Hercegovini je osnovano 6. oktobra 2019. godine. Firma je regitrovana u Zenici.

U bazama podataka ne postoje izvještaji i poslovanju ove firme čija je djelatnost “istraživanje tržišta i ispitivanje javnog mnijenja”. No, dokumenti koji su u posjedu Istrage dokazuju da je preko ove fiktivne firme obavljeno ukupno 80 transakcija vrijednih ukupno 2,49 milona KM. BH. državljani su, potom, uz pomoć jednog službenika banaka novac prebacivali na druge račune, vršili konverziju i u Sloveniji podizali keš putem biznis kartica. Na taj su način slovenački bizmismeni izbjegli plaćanje poreza u matičnoj državi, koristeći fiktivne firme u Bosni i Hercegovini.

Najzvučnije ime je, rekosmo, slovenački tajkun Mihael Stmljan. U pitanju je jedan od najbogatijih Slovenaca koji se je osnivač kompanije “Aktiva Grupa”. Mihael Strmljan je u srednjoj školi počeo kao čistač prozora u porodičnoj firmi, a danas je, prema napisima medija iz Slovenije, predsjednik uprave koncerna s oko dvije hiljade zaposlenih i sa najvećim servisom za čišćenje u Sloveniji.

Novi ruski pritisak: Gazprom želi BiH “prebaciti” na Turski tok

Ruska kompanija Gazprom obavijestila je Energoinvest da od 1. januara naredne godine Federaciju BiH namjerava napajati plinom preko Turskog toka, saznaje Istraga. Taj rok je, međutim, prolongiran za kraj marta, nakon što su čelnici BH GAS-a, Energoinvesta i Ministarstva vanjskih poslova BiH uputili protestnu notu Ruskoj Federaciji.

“Prebaci li se BiH na Turski tok koji se u ovom dijelu zove Balkanski tok, mogli bismo imati određenih problema. Gazprom bi, naime, tada došao do prijemne tačke u Zvorniku, a odatle prvih 19 kilometara gasovoda na teritoriji BiH kontroliše Gas promet Pale čiji je, opet, većinski vlasnik Srbijagas”, kazao je sagovornik Istrage upućen u trenutnu situaciju.

A evo o čemu se radi.

Sarajevski Energoinvest je nosilac ugovora sa Gazpromom kojim je regulisano pitanje napajanja BiH plinom. Napajanje je proteklih decenija išlo preko Ukrajine i Mađarske gdje je BH GAS imao prijemnu tačku. Gas je, potom, transportovan dalje preko Srbije do Zvornika, a onda dalje prema Federaciji. Ono što je bitno, BiH je u Mađarskoj imala svoju kontrolnu tačku i ugovor između BH Gasa i Mađara vrijedi do 2023. godine. No, Gazprom više ne želi takvo dopremanje gasa. Stoga su prošle sedmice obavijestili Energoinvest i BH Gas da bi napajanje trebalo prebaciti na Turski tok koji ide iz Rusije, preko Turske, Bugarske i Srbije do Zvornika.

“Gazprom je zakupio kompletnu tu liniju i oni bi faktički upravljali cijelim procesom do Zvornika”, pojasnio je naš sagovornik.

Na taj bi način Rusija drastično povećala kontrolu isporuke plina prema Federaciji BiH odnosno prema Sarajevu. Uporavo zbog toga je Ministarstvo vanjskih poslova u srijedu uputilo protestnu notu Ruskoj Federaciji gdje je traženo barem prolongiranje “prebacivanja” FBiH na Turski tok. Prema posljednjim informacijama Gazprom je prostao na aneks ugovora i prebacivanje na Turski tok sigurno se neće desiti naredna tri mjeseca.

“Postoji tu još jedan problem. Kompresorske stanice u Bugarskoj i Srbiji koje se nalaze na tom toku nisu završene i to bi moglo dodatno ometati kvalitetnu isporuku”, kazano nam je.

BiH sa Mađarima ima potpisan ugovor o tranposrtu plina do 2023. godine. Ukoliko bi se uskoro snabdijevanje prebacilo na Turski tok, BH Gas bi morao platiti i penale toj državi. No, novčane “sankcije” nisu ni blizu toliko opasne kao one političke. Prepajanjem na Turski tok Gazprom bi, rekosmo, došao do Zvornika. Upravo je u Zvorniku 2015. godine “demontirana” mjerna stranica BH Gasa i ovo sarajevsko preduzeće ne kontroliše tu prijemnu tačku.

“BH-Gas je do 2015. godine kontrolisao situaciju u Zvorniku gdje se nalazi jedina primopredajna stanica u BiH i gdje se nalaze ventili za kontrolu protoka gasa prema FBiH, Biraču i gradu Zvornika. Ovaj navod je vrlo bitan za shvatanje svega onoga što se dešavalo godinama u Zvorniku i onoga što se dešavalo nakon protjerivanja BH-Gasa iz Zvornika odnosno nasilnog skidanja mjerača protoka gasa koji su bili vlasništvo BH-Gas”, izvijestli su iz BH Gasa prošle godine Skupštinu Kantona Sarajevo.

Te 2015. godine Gas Res (preduzeće iz RS) potpisuje ugovor sa Gazpromom o isporukama gasa prema potrošačima u RS, a Gaspromet Pale preuzima potpunu kontrolu nad stanicom u Zvorniku na način da nasilno skida mjerače BH-Gasa. Nakon toga  gradi se CNG stanica u Zvorniku, gradi se odvojak sa glavnog magistralnog gasovoda prema Bijeljini. Sve ovo se radi bez bilo kakvih obavjesti prema nizgasnim potrošačima tj. prema BH-Gasu ili KS/Sarajevogasu. Kako bi dodatno učvestili kontrolu nad svim, Srbijagas preuzima većinsi paket Gas Prometa i, faktički, upravlja svim procesima na prijemnoj stanici u Zvorniku na koju ruski Gazprom želi da isporučuje plin za BiH. Istodobno, vlasti RS-a opstuiraju izgradnju dijela Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Također, opstuira se i donošenje zakona o gasu na nivou BiH. Prema informacijam Istrage, i MMF je, kao preduslov za novi kredit BiH, zatražio usvajanje državnog zakona o gasu.

Covid, vakcine i evropska “solidarnost”: Briselski Superhik

Koliko ste samo puta od stranih diplomata čuli termin – transparentnost? Ili, recimo, sintagmu – “jasno definisane procedure”? O otvorenosti, solidarnosti i još o mnogo čemu pričali su nam svakodnevno u zakupljenim terminima na lokalnim televizijama.

Sve to, naravno, ima smisla dok su takozvani – “mirnodopski uslovi”. Ali onog trenutka kada je koronavirus krenuo u ofanzivu na Berlin i Brisel, sve je nestalo.

“Švedska firma Mölnlycke potvrdila je danas ono o čemu se spekuliralo posljednjih dana – Francuska je zaplijenila nekoliko miliona maski i rukavica koje ova kompanija uvezla iz Kine, a bile su namijenjene za Italiju i Španjolsku koje su najteže pogođene koronavirusom”, glasila je vijest objavljena 3. aprila prošle godine.

Tako u kriznim situacijama izgleda evropski termin – transparentnost. Razbojništvo u skladu sa modernim EU procedurama.

Termin solidarnost možda su najbolje objasnili čelnici pet siromašnijih članica EU.

“Čelnici Austrije, Bugarske, Latvije, Slovenije i Češke su, u pismu upućenom dužnosnicima EU-a, poručili kako smatraju da bi sadašnji sistem “mogao nastaviti stvarati i produbljivati velike razlike među državama članicama do ovog ljeta, pri čemu bi nekima među njima bilo omogućeno postizanje kolektivnog imuniteta u nekoliko sedmica, dok bi ostale države mogle daleko zaostajati za njima”, glasila je vijest objavljena prošle subote.

Autrijski kancelar Sebastian Kurz dan ranije je dodao i da se doze vakcina ne dijele proporcionalno među zemljama članicama EU-a te da se dodatni ugovori o opskrbi vakcinom dogovaraju kao rezultat netransparentnih pregovora među čelnicima EU-a.

E, tako danas izgleda i zvuči transparentni i službeni Brisel koji je, recimo, odlučio da Danska i Nizozemska mogu dobiti više vakcina od Hrvatske i Bugarske. Ukratko, neki su, ipak, “jednakiji”.

Bosna i Hercegovina nije članica EU, ali je donošenje odluka na državnom i federalnom nivou otprilike kao u Briselu. Siromašna smo država i, logično, uklapamo se Covax program. Obećali su nam u januaru isporučiti vakcine koje smo platili u decembru. Nismo ih dobili. Onda su nam rekli februar. Sada je već mart ali nijedna vakcina po Covaxu nije došla u BiH. Tako, otprilike, izgleda evropska solidarnost. Ako upitate neke od “analitičara opće prakse” kako gledaju na ovaj odnos bogatog Zapada prema siromašnom Balkanu, neće vam reči ništa. No, kada Vučić podijeli svim državama u regiji po 5000 vakcina, reći će da smo poniženi. Zašto? Evropa nam nije dala ništa. Vučić nam je dao 5000. Iz Brisela nismo dobili nijednu plaćenu vakcinu, a Slovenci su nas pogurali sa 4800 doza. Kada su trojica članova Predsjedništva BiH napokon usaglašenih stavova otišla u Tursku, dobili smo 30 hiljada doza. Ko nam je pomogao tokom ovog tržišnog ludila? Malo Srbi, malo Turci i malo Slovenci. I niko više. Ujedinjena i transparentna Evropa se fokusirala na to da u Sarajevo donese – Izborni zakon. Ako ostane još neko živ da bira.

(Oslobodjenje.ba)

Kompromisi, pregovori, izbori i zakoni: Sarajevo, spremi se da budeš krivo

“Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).

Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.

Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?

Hoće!

I do sada su.  Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.

Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.

Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…

Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.

Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.

Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.

Postoje dva načina:

Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…

Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.

Problem je, međutim, odgovornosti.

Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.

Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.

On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?

Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.

Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.

U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.

Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.

Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.

Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.

Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.

Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.

Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne  bi desilo – mora biti samo kako on kaže.

I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!

Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.

On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?

Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.

I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?

Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...