Istaknuto

Istaknute objave

Senad Avdić o dvojici gradonačelnika i njihovim autima: Skakin državni Passat i Zlatarev privatni Opel kabriolet…

Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.

TREBA STASAT` ZA PASSAT

A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”

Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.

“Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.

“Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.

Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:

“Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”

Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.

ZLATAREVO ZLATO

Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.

I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)

Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.

Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama”  starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.

Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”

Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”

Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.

Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.

Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.

(slobodna-bosna.ba)

Uprkos pritiscima zvaničnika SAD-a i EU: Izmjena izbornog zakonodavstva je nemoguća misija

Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića

Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.

Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića

Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci

U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti  bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.

Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić 

Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.

Kako su govorili Karadžić i Milošević, tako govori Dragan Čović: Građanska i unitarna BiH je islamska država

Razlika skoro da i ne postoji. Stavovi Dragana Čovića o “građanskoj i unutarnoj BiH” identični su stavovima koje su prije trideset godina u privatnim telefonskim razgovorima iznosili Radovan Karadžić i Slobodan Milošević. Ukratko, za Dragana Čovića, Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića- “unitarna i građanska BiH” je isto što i “islamska država”.

“Oni koji maštaju o “građanskom društvu” u kojemu bi proveli svoju verziju unitarne države, dominacije jednoga naroda, moraju znati kako od toga nema ništa”, kazao je krajem aprila ove godine u svom intervjuu za Večernji list predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

Na kraju intervjua, odgovarajući na pitanje o nedostatku opozicije u hrvatskom korpusu u BiH i podršci HDZ-u,  Čović precizira šta za njega znači “unitarna BiH”.

“Mislim da će ta potpora biti izvan svake logike ako se uredi normalno društvo u kojemu Hrvati neće strahovati od stvaranja unitarne ili islamske države”, rekao je Čović.

I nije ovo prvi put da lider HDZ-a BiH grđansku BIH naziva “islamskom državom”.

“Oni koji žele građansku državu – ja ih poštujem, samo danas u Bosni i Hercegovini reći ‘građanska država’ – to znači klasičan unitarizam u nekoj formi i teorijskom obliku, a to vam znači u osnovi islamsku državu, a to što je to netko pretvorio u kalifat ili neku drugačiju konotaciju dao tom izričaju”, izjavio je Dragan Čović početkom februara 2018. godine u Zagrebu.

A evo kako su o “građanskoj i unutarnoj BiH” govorili Radovan Karadžić i Slobodan Milošević tokom telefonskog razgovora vođenog 29. maja 1991. godine.

Radovan Karadžić: Mi hoćemo da oni uđu u duboku vodu tu, hoću da vidim kako bi ti izgledalo. Može li onda tako kantonalizovana Bosna da ostane u Federaciji?

Slobodan Milošević: Da, da

Radovan Karadžić: Pa da kompromis napravimo između njihovog predloga i između našeg.

Slobodan Milošević: Da, da

Radovan Karadžić: E, onda su muslimani zaštićeni na dva načina i saveznom državom i svojim kan… i Bosnom i svojim kantonima. Na tri načina su zaštićeni. Dakle, u svom kantonu bi bili apsolutni gospodari takoreći, je li?

Slobodan Milošević: Ma, neće. Neće svi muslimani da rade šta radi Alija Izetbegović, ja ti kažem.

Radovan Karadžić: Dobro, ali sada je bogami situacija, mislim, jer on je vrlo lukav, on ne govori šta, one uuuu, ultima poteze. One posljednje poteze svoje, posljednje namjere o islamskoj republici, nego on se sada zaklanja iza države građana i tu ide s komunistima pod ruku.

Slobodan Milošević: Da, da, pa znam, ali nisu to komunisti nikakvi, to ti je ovaj islamski fundamentalizam

Radovan Karadžić: Ma, da, dobro, Druakovićevi komunisti.

transkritp razgovora Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića

Ovaj razgovor je vođen pet minuta nakon što se, prema transkritpu razgovora, Slobodan Milošević susreo sa Dobricom Ćosićem, jednim od tvoraca Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Čosić je, da podsjetimo i to, tvorac i Drugog memoranduma SANU-a objavljenog 2011. godine a koji se, također, odnosi na BiH.

“Treba izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod”, navedeno je, pored ostalog, u tom dokumentu.

Upravo je lider HDZ-a BiH “građansku BiH” okarakterisao kao “dominaciju jednog naroda”, odnosno kao “islamsku državu ili halifat”. Kada je Emanuel Macron u novembru 2019. godine izjavio da je BIH, zbog povratka džihadista “tempirana bomba koja otkucava tek uz Hrvatsku”, Hrvatski narodni sabor sa Draganom Čovićem na čelu uputio je pismo zahvale francuskom predsjedniku.

“Hrvati Bosne i Hercegovine osjetili su posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja tijekom rata u BiH 1992-1995, a naročito kroz teroristički napad auto-bombom u Mostaru 1997, ubojstva hrvatskih policajaca u Središnjoj Bosni, te ubojstvom članova katoličke obitelji Anđelić na Badnjak 2002. Hrvati u Bosni i Hercegovini su predvodnici europskog puta naše zemlje. Duboko vjerujemo kako, zajedno s našim partnerima iz EU možemo pomoći da se prostor Europe koji je i svojevrsna kolijevka zapadne civilizacije, može održati kao sjecište različitih kultura i religija koje će biti spremne prihvatiti europski način života”, saopćeno je tada iz HNS-a.

Šef Degelacije EU u BIH Johann Sattler nekoliko mjeseci kasnije nazvat će Dragana Čovića “šampionom evropskih integracija”.

Janusz Bugajski’s Washington View: Defeating Putin in an Escalating Conflict

However much Western leaders may claim that they are not at war with Russia, President Vladimir Putin has made it crystal clear that Russia is at war with the West. A series of aggressive actions in recent weeks leave no doubt that the Kremlin is battling Western interests and aims to expand the Russian state at the expense of its neighbors.

Russia has reinforced its military deployments along Ukraine’s borders and threatening a deeper invasion. It has increased its maritime presence in the Arctic and persistently provokes its Western adversaries through overflights of U.S. and NATO ships in the Baltic and Black Seas. Such actions have at least four main objectives: to demonstrate that Russia is a global power, to apply pressure on targeted countries, to probe for soft spots in Western defenses and policy options, and to distract attention from growing internal turmoil in the Russian Federation. The danger is that Putin’s strategists and generals will sooner or later miscalculate and precipitate an armed conflict that will rebound against Russia.

Despite claims by some observers, we are not witnessing a second Cold War between Washington and Moscow, which was essentially a stalemate until the Soviet empire crumbled. Instead, the Kremlin conducts an international offensive to regain world stature, reconstruct a Muscovite empire, and divide the Western alliance. Putin presides over a revisionist regime in which the consequences of conflict between Russia and the West are less predictable than during the Cold War. Moscow does not recognize the independence or integrity of neighboring states that were liberated from its previous empire. The situation is reminiscent of the struggles one hundred years ago when dozens of nations sought independence from the collapsing Tsarist empire while the Bolshevik regime launched wars to reverse Russia’s imperial disintegration.

In rebuilding its dominion Moscow propagates the notion that Russia was “humiliated” when the Soviet empire collapsed. In reality, the liberation of independent nations ended their humiliation at the hands of the Kremlin and sealed their determination to avoid future subservience. Although the Cold War division of Europe into spheres of influence is obsolete, Putin’s officials are applying immense pressure on all former Soviet republics to abandon their Western aspirations and rejoin the “Russian world.”

Western officials claim there is no zero-sum competition with Russia over the allegiance of any European country. In reality, the fundamental conflict persists between the freedom to choose one’s international alliances and Moscow’s insistence on subordination. Putin’s Russia denounces Western integration as conflicting with its own historical, cultural, and geostrategic claims that the post-Soviet countries must remain outside all Western alliances. This would not only extinguish national sovereignty but threaten the democratic freedoms of ordinary citizens.

A credible trans-Atlanticism that marshals the strength of NATO and the EU must be geared toward ensuring the freedom of states throughout the Wider Europe, starting with Ukraine, Georgia, and Russia’s other immediate neighbors. If they fall under the control of the Kremlin kleptocracy then the vulnerability of countries to the west will also increase. It is imperative for Washington to grasp the leadership role just as it did during the Cold War, because EU policy remains divided and is perceived as weak and indecisive by Putin’s regime.

In response to Moscow’s cyber and disinformation attacks on the U.S, the Biden administration has imposed limited sanctions by blocking U.S. financial institutions from purchasing bonds or lending funds to Russia’s Central Bank or National Wealth Fund.The problem is that Russian authorities have learned to live with limited financial penalties because they do not threaten the survival of the Kremlin regime. If Washington is to effectively deter Kremlin aggression then Putin either needs to lose a war or to lose credibility.

To avoid military conflict Washington must bolster its preparations to prevent it. Moscow will hesitate in engaging in military probing if it sees Allied determination to defend its borders from the Arctic to the Black Sea. Washington has to strengthen NATO’s eastern flank and demonstrate that it can rapidly deploy a substantial military force to stem any Russian incursion into NATO territory.

Putin is less likely to launch a direct invasion of Ukraine if he believes that the U.S. and its NATO allies will provide equipment, intelligence, logistics, and other assistance to Ukraine’s military that will prove costly for Russian forces. At the same time, Putin will lose credibility if he cannot squeeze any political concessions from Kyiv or Washington despite incessant and costly military pressure. This will deflate his international reputation and even dampen domestic support for his policies.

A tough Washington strategy is essential in pressing Putin to desist from his foreign adventures and confront his growing internal challenges. At a minimum, the U.S. needs a “sanctions deterrent” to accompany NATO’s military deterrent. An extensive list of measures that would undermine the Russian economy and its elites can be issued. It would be triggered if Moscow engages in any other major international violations, including another attack on Ukraine. This can include unplugging Russia from the SWIFT financial payments network, sanctioning all Kremlin-linked corporations, and freezing the foreign assets of Putin’s entire inner circle and associated oligarchs.

Western politicians have long argued that they do not want to hurt Russian citizens but only to punish the elite. The problem is that in Russia’s system of power, the elite always passes the pain on to ordinary citizens and largely escapes the impact of relatively tepid sanctions. By imposing more comprehensive financial penalties, Western governments will give the Russian public an opportunity to influence the Kremlin. At some point the only solution to a deepening economic crisis will be to oust the regime. If Ukrainians can overthrow a corrupt and autocratic regime, then why not the Russians?

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Na osnovu prijave Čovićevog HNS-a: Tužilaštvo BiH provodi istražne radnje protiv čelnika CIK-a

Tužilaštvo BiH pokrenulo je istražne radnje protiv čelnika Centralne izborne komisije BiH, saznaje Istraga. Predmet je formiran na osnovu pritužbe Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS) a postupajuća tužiteljica je Vedrana Mijović.

U Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) potvrdili su nam da  po nalogu Tužilaštva BiH već provode određene radnje. Potvrdu smo dobili i u Centralnoj izbornoj komisiji BiH. gdje su nam kazali da istražitelji već saslušavaju službenike te institucije i traže određenu dokumentaciju koja se odnosi na odluke CIK-a u vezi sa glasanjem putem pošte. Istraga.ba saznaje da je trenutno u fokusu Teslić u kojem je HDZ BiH za 70 glasova izgubio mandat u lokalnoj Skupštini. Upravo taj HDZ-ov mandat je bio presudan da SNSD Milorada Dodika u Skupštini opštine Teslić izgubi većinu.

čelnik HNS-a Dragan Čović
“Pravosuđe i međunarodne institucije moraju reagirati na skandalozne odluke SIP-a i izbornu krađu. Službeno okončanje izbornog procesa vezanog za nedavno održane lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, nažalost, u praksi je pokazalo sve ono na što kao krovna organizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini mjesecima već upozoravamo”, navedeno je u saopćenju Hrvatskog narodnog sabora BiH koje je 6. decembra prošle godine objavljeno i na službenoj web stranici Hrvatske demokratske zajednice BiH.
U tom je saopćenju navedeno da je HDZ smatra da je CIK, poništavajući dio glasova onih koji su se prijavili za glasanje putem pošte, počinio brojne manipulacije u općina Gornji Vakuf, Srebrenik, Kalesija i Teslić.
“Pozivamo nadležne pravosudne institucije da se uključe u ovaj krajnje netransparentan, nedemokratski i nezakonski izborni proces i pokažu pravnu državu na djelu, naveli su tada.
Pozivu HNS-a ubrzo se odazvalo Tužilaštvo BiH kojim rukovodi Gordana Tadić, prva rodica potpredsjednika HDZ-a BiH Mije Krešića. Predmetom je zadužena tužiteljica Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog kadra Slavka Jovičića Slavuja. I istražne radnje su započete.
postupajuća tužiteljica Vedrana Mijović
Podsjetimo, u septembru prošle godine, SDS-ov načelnik i kandidat Milan Miličević upozorio je da vladajuće partije predvođene SNSD-om spremaju veliku izbornu krađu za lokalne koji su trebali biti održani dva mjeseca kasnije.
“Vladajuće stranke pripremaju veliku izbornu krađu zloupotrebom glasanja putem pošte, a samo u Tesliću je zabilježeno više stotina slučajeva krađe ličnih podataka i fiktivnog prijavljivanja”, ustvrdio je tada načelnik Teslića Milan Miličević.

Prvobitno je za glasanje putem pošte sa područja općine Teslić bilo prijavljeno 3298 birača, što je duplo više nego što je bilo prijavljeno za Opće izbore 2018. godine. U odnosu na Lokalne izbore 2016. godine, broj je učetvorostručen. Nakon provedene analize, Centralna izborna komisija BiH je neposredno pred izbore u novembru 2020. godine uklonila znatan dio glasača putem pošte, jer je utvrđeno da su prijavljeni na fiktivnim adresama i da je došlo do krađe identiteta brojnih stanovnika te općine. Na kraju je od 3298 prvobitno prijavljenih glasača putem pošte, u Tesliću priznato 1557 glasova. Najviše su ih imali SNSD (430) i HDZ BiH (342). Zahvaljujući glasovima iz dijaspore, HDZ je osvojio ukupno 621 glas, što je bilo nedovoljno za mandat u Skupštini opštine Teslić. Nedostajalo im je, već smo naveli, 70 glasova. Ukratko, da CIK nije poništio fiktivne glasove putem pošte, HDZ BiH bi danas bio skupštinske većine sa SNSD-om u tom gradu.

Otkako je u martu prošle godine izabran trenutni saziv CIK-a, HDZ i SNSD nastoje stušiti tu instituciju, tvrdeći da su članovi Komisije nezakonito izabrani. Kadrovi HDZ-a BiH pokrenuli su sudski postupak zbog izbora članova CIK-a, a istovremeno ne dopuštaju da predstavnici ove Komisije budu dio Interresorne radne grupe za izmjenu Izbornog zakona BiH. Na kraju je u sve uključeno Tužilaštvo BiH kojim rukovodi Gordana Tadić, glavna tužiteljica bliska SNSD-u i HDZ-u BiH.

Promjena kursa ili nesmotrenost: Matthew Palmer ne podržava usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida

“Protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim, već je govoriti istinu”, kazao je u srijedu navečer za  N1 Matthew Palmer, američki izaslanik za Balkan.

Govoreći o negiranju genocida u BiH, Palmer je rekao da su “negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca trikovi koje političari koriste za skretanje pažnje javnosti sa bitnih stvari”.

“Negiranje genocida je strašna stvar. To uništava povjerenje. Potkopava solidarnost među građanima. SAD imaju drugačiju pravnu tradiciju od Evrope. Da tako kažem. Prava iz Prvog amandmana su duboko usađena u našu političku kulturu. Tako da proglašavanje neke vrste govora nezakonitim – to nije instrument koji je nama dostupan. Niti je on posebno vrijedan instrument”, objasnio je Palmer.

On je dodao da je evropska praksa drugačija, ali da “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.

Pojednostavljeno, američki diplomata smatra da usvajanje zakona o negiranju genocida u BiH nije adekvatan odgovor na negiranje genocida.

Za razliku od Palmera, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko kazao je krajem prošle godine za Al Jazeeru kako nakon izbora Joea Bidena za novog predsjednika slijedi razdoblje jačeg angažiranja međunarodne zajednice u BiH te je najavio kako bi jedan od prvih koraka u tom pravcu moglo biti nametanje zakona kojim će se zabraniti poricanje genocida u Srebrenici.

“Siguran sam da će doći do novog jačeg angažmana međunarodne zajednice s Bidenom, a vidim i veći interes Njemačke za to”, kazao je Inzko u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan.

Najveći protivnici usvajanja zakona o zabrani negiranja genocida u BiH su kadrovi SNSD-a Milorada Dodika koji se nalazi na crnoj listi SAD-a. Godinama se u Parlamentu BiH bezuspješno pokušava izglasati taj zakon, no nikada nije bilo podrške iz Republike Srpske. Trenutno je u više od deset država Evropske unije zakonski kažnjivo poricanje holokausta i genocida. Takvi zakoni postoje u Austriji, Belgiji, Češkoj Republici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvaniji, Poljskoj, Rumuniji,  Slovačkoj… No, u državi u kojoj je 1995. godine počinjen genocid koji je presuđen i pred međunarodnim sudovima  te zabrane ne važe. Prema američkom diplomati Matthew Palmeru usvajanje takvog zakona – nije rješenje.

Nakon što je podignuta disciplinska tužba protiv Gordane Tadić: Oleg Čavka počeo provjeravati VSTV i UDT!

“Sve ide svojim tokom”, kaže za Istraga.ba Berina Alihodžić, članica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća koju smo u petak upitali zašto do početka ove sedmice Gordani Tadić na odgovor nije dostavljena disciplinska tužba koju je 2. aprila ove godine protiv glavne državne tužiteljice podnio Ured disciplinskog tužioca.

A pitali smo je zbog toga što je Alihodžićeva i članica Prvostepene disciplinske komisije u predmetu protiv glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.

“Ne mogu vam više detalja reći osim da sve ide svojim tokom”, ponovit će Berina Alihodžić nakon što je upitana kada će Disciplinska komisija razmatrati navode UDT-a.

Osim nje, u Komisiji su još Mirza Đozo, okružni tužilac iz Istočnog Sarajeva, te Sanela Butigan-Gorušanović, potpredsjednica VSTV-a BIH.

Upravo se Butigan-Gorušanović našla na udaru “anonimnih” podnositelja prijava nakon što je postalo izvjesno da će biti članica Disciplinske komisije koja će odlučivati u slučaju Gordana Tadić. Osim toga, državni tužilac Oleg Čavka, svega nekoliko dana nakon podizanja tužbe protiv glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, počeo je provjere protiv drugih pravosudnih institucija tražeći informacije da li one poštuju Zakon o zaštiti tajnih podataka. Tek da podsjetimo, UDT, pored ostalog, tereti Gordanu Tadić da je kršila odredbe Zakona o zaštiti tajnih podataka tako što stručne saradnike i ostalo osoblje Tužilaštva BiH nije slala na “sigurnosne provjere”. I, da bi proces bio zaokružen, u Tužilaštvo BiH i VSTV je pristigla prijava protiv Biljane Simeunović, druge potpredsjednice VSTV-a koju Gordana Tadić i Milan Tegeltija smatraju odgovornom za to što je bivši predsjednik VSTV-a izgubio većinu u Vijeću, nakon čega je morao odstupiti. Slijede detalji.

Disciplinska tužba protiv Gordane Tadić je, rekosmo, podnesena 2. aprila ove godine, a već sredinom aprila bilo je izvjesno da će Sanela Gorušanović-Butigan biti jedna od članica Prvostepene komisije koja će razmatrati tužbu. Odmah nakon sjednice VSTV-a, održane 14. i 15. aprila, anonimni prijavitelji dostavili su VSTV-u prijavu protiv nje i člana Vijeća Selima Karamehića.

prijava protiv Sanele Butigan-Gorušanović

U prijavi se navodi da je Sanela Butigan – Gorušanović pomogla kćerki svoje prijateljice prilikom ocjenjivanja na konkursu za izbor sudije Općinskog suda u Sarajevu. Osim članovima VSTV-a, anonimka je, tako barem piše, dostavljena i ambasadama Ruske Federacije i SAD-a. Sve se to, rekosmo, dešava petnaestak dana nakon što je UDT pritiv Gordane Tadić podnio tužbu protiv koju bi, pored ostalih, trebala razmatrati prijavljena Sanela Butigan-Gorušanović.

Tužba protiv Gordane Tadić sadrži četiri tačke, a drugom tačkom su obuhvaćeni prekršaji u vezi sa pristupom tajnim podacima. Mada po Zakonu o zaštiti tajnih podataka tužioci ne prolaze proces sigurnosnih provjera, to se ne odnosi na njihove saradnike i drugo osoblje zaposleno u tužilaštvima. Međutim, Gordana Tadić kao glavna državna tužiteljica nikada nije uposlenike Tužilaštva BiH slala na sigurnosne provjere. Štaviše, upozoravali su je na to iz Ministarstva sigurnosti BiH i iz VSTV-a, ali ona nije mijenjala svoju odluku. Naprotiv, naredila je provođenje istrage protiv članova Komisije za sigurnosne provjere. Predmetom je, za promjenu, zadužen državni tužilac Oleg Čavka. Tako tužilac Čavka, četiri dana nakon što je protiv Tadićeve podnesena disciplinska tužba, 6. aprila 2021. godine, dostavlja Ministarstvu sigurnosti BiH akt kojim traži informacije iz odjela zaduženog za sigurnosne provjere.

“Stoga je potrebno odmah da nam dostavite podatke o svim tužilaštvima u BiH, okružnim u Republici Srpskoj, kantonalnim u FBiH, Federalnom tužilaštvu FBIH, Republičkom tužilaštvu RS, a koji su donijeli odgovarajuće opšte akte o usaglašenosti vlastitih institucija sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka, a na koje je mišljenje dao Državni sigurnosni organ. Tražene podatke trebate da upotpunite i podacila da li je VSTV donijelo provedbene akte i da li je na te akte prethodno dalo saglasnost vaše Ministarstvo, te da li pojedine organizacije VSTV-a, poput Direktorata, UDT-a donose vlastite provedbene akte na koje državni sigurnosni organ daje saglasnost”, naveo je državni tužilac Oleg Čavka.

Ovaj dokument je, rekosmo, Čavka uputio 6. aprila, odnosno četiri dana nakon što je UDT VSTV-u dostavio tužbu protiv Gordane Tadić kojom se glavna državna tužiteljica tereti i za kršenje Zakona o zaštiti tajnih podataka.

I, nakon svega, početkom posljednje aprilske sedmice Tužilaštvu BiH i VSTV-u je dostavljena prijava protiv potpredsjednice VSTV-a Biljane Simeunović.U prijavi je navedeno da je ona, navodno, počinila krivično djelo prilikom prodaje kuće u Bijeljini. Upravo o toj kući je 23. septembra prošle godine pisao portal Raport u trenucima kada su Milan Tegeltija njegov prijatelj Muhamed Ajanović i Gordana Tadić pokušavali spriječiti izbor Biljane Simenović u Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.

O “crnim igračima” i političkim potezima: Izetbegovićeve crne figure

U pauzi između sehura i početka treće četvrtine NBA utakmice između Dalasa i Sakrementa, primio sam interesantnu poruku.

„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da  ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a  izgubili smo drugog“, citirao je prijatelj izvjesnog mudraca iz nekih vremena koji je govorio o uzrocima propasti carstva u kojem je živio.

Nisam stigao baš mnogo razmišljati o tome. Počela je utakmica, Dalas je gubio i trener je morao reagirati. Umjesto „crnog igrača“, ušao je „bijeli“ Luka Dončić. Osjetilo se to na terenu ali Mavericksi su, ipak, izgubili. Da je bilo i obrnuto, izgubili bi, jer svaku šansu da se vrate u meč jednostavno su – prokockali. Otprilike kao Bakir Izetbegović, njegova SDA, ali, da budemo do kraja objektivni, i cjelokupan bošnjački ili probosanski politički establišment. Može SDA uzimati koliko hoće „crnih igrača“, ali ekipa u kojoj „velikim poslovima obavezuju sitne ljude“, osuđena je da stalno igra „crnim figurama“. Ne mislim, pritome, na njihove igre u kantonima gdje egzistiraju raznorazne trojke i dvojke, otprilike jednako sposobne kao SDA. Haris Zahiragić može dostojno zamijeniti Elmedina Konakovića kada je u pitanju razbacivanje „prevažnim“ floskulama. Može i neki Izetbegovićev prijatelj, poput Faruka Kapidžića, (ne)dostojanstveno zabavljati ljude na društvenim mrežama na nivou Saše Magazinovića sa njegovim tetovažama. Ali nije to ekipa koja može igrati utakmice u najvišem rangu, na državnom nivou. Nije to ranije bio ni Aljoša Čampara koji je mandat trošio gradeći vlastitu medijsku strukturu. Kao što to ni sada nije bivši Čamparin savjetnik Salko Zildžić, koji je postao predsjednik Asocijacije mladih SDA otprilike u godinama u kojima je Emanuel Macron postao predsjednik Francuske.

BiH je trenutno teren na kojem se igra velika svjetska utakmica. I svaka greška se skupo plaća. Danas, recimo, plaćamo greške iz prošlosti koje nekima uopće nisu izgledale kao greške. Prva i najveća bilo je rušenje aprilskog paketa pod pokroviteljstvom Harisa Silajdžića, Mustafe Cerića, Bože Ljubića i SDA-ovih odmetnika. Tih godina se raspravljalo o gradnji institucija BiH, a danas se raspravlja o njihovoj razgradnji. Druga velika greška bila je ona Zlatka Lagumdžije kada je odlučio iz Vlade Federacije BiH izbaciti Jerka Lijanovića, SDA i Živka Budimira, a ubaciti HDZ Dragana Čovića. I još je, pritome, dao Zakon o prebivalištu da sačuva funkciju Denisa Bećirovića. Zahvaljujući tome, danas u Hercegovini ne postoji opozicija Draganu Čoviću, a povratnici u Republici Srpskoj sve manje se pitaju. Treća velika greška bila je kada je SDA 2015. godine iz Vlade FBiH i Vijeća ministara izbacila DF Željka Komšića. Dragan Čović je, sa SBB-om, dobio kontrolni paket u Vladi FBiH i bilo je jasno da nova Vlada FBiH neće biti formirana sve dok HDZ ne odluči drugačije. Četvrta strateška greška bilo je davanje četvrtog delegata Miloradu Dodiku u Domu naroda BiH u zamjenu za sekretaricu i službeno auto SDA-ovog Senada Bratića. Zahvaljujući tome, Dodik i Čović danas imaju većinu u Domu naroda. Peta greška je formiranje novog saziva Vijeća ministara poslije izbora 2018. godine. I to je zajednička greška Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Šesta greška bila je procjena SDP-a i Naše stranke da ne formiraju sa SDA-om i DF-om parlamentarnu većinu na federalnom i državnom nivou, kao i suzdržanost Naše stranke prilikom predaje Mostara u ruke HDZ-a.

Sve ove greške proizašle su isključivo zbog sitnog interesa lidera ili kadrova svih stranaka sa sjedištem Sarajevu. Iako nijedna od tih stranaka suštinski nije „izdajnička“,  nepovjerenje koje danas gaje jedna prema drugoj mnogo je veće od nepovjerenja koje imaju prema „partnerima“ iz Banja Luke i Mostara. I opet je sve to zbog sitnih interesa. A to tako biva kada „sitnim ljudima“ predate velike poslove.

Danas je BiH u težoj situaciji nego bilo kada poslije rata. Rusi su otvorili karte. Amerikanci još uvijek saniraju štete Trampove administracije, Evropa se raspada pod pritiskom Covid-a. Srbija je lider na Balkanu, Hrvatska u Briselu lobira za one koji i danas žive ideju Herceg Bosne. Ankete u Turskoj pokazuju da će Tajip Erdogan teško dobiti novi predsjednički mandat. Njegove oponente Bakir Izetbegović je ignorisao i tako je od prijatelja napravio – potencijalne neprijatelje. I, zato, još jednom da ponovim onu poruku koju sam dobio u pauzi između sehura i treće četvrtine košarkaške utakmice.

„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da  ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a  izgubili smo drugog“.

(oslobodjenje.ba)

Johann Sattler, bivši moskovski izdavač i šef Delegacije EU u BiH: Diplomata kojem su ruska operacija i Čovićeva supremacija – legitimni

Na prvoj fotografiji koju prilažemo ispod ovog pasusa nalazi se Curriculum Vitae Johanna Sattlera, šefa Delegacije EU u Bosni i Hercegovini. Upućujemo vas da posebnu pažnju obratite na period od 2008. do 2012. godine. Te četiri godine ovaj je austrijski diplomata proveo u Moskvi, baveći se izdavaštvom u ime grupacija WAZ Media i Axel Springer.

A sada da vidimo šta piše u biografiji Johanna Sattlera dostupnoj na službenoj stranici Delegacije Evropske unije u BiH. Rođen je 1969. godine u Austriji. Pored maternjeg njemačkog jezika, ambasador tečno govori engleski i ruski i poznaje bosanski/hrvatski/srpski i albanski. Godine provedene u Rusiji, ne možete pronaći u ovoj biografiji.

To što je ambasador Sattler zaboravio svoje četiri moskovske godine, u suštini, ne bi trebalo značiti ništa. Ali kada uzmete u obzir sve druge činjenice i izjave date posljednjih mjeseci, godine provedene u Rusiji dobijaju jednu drugu dimenziju.

““Ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, rekao je šef Delegacije EU i BiH Johann Sattler u intervjuu sarajevskom Oslobođenju 27. marta ove godine.

U istom intervjuu šef Delegacije EU, govoreći o ruskom uticaju, istaknut će da je “potpuno legitimno da svaka zemlja radi na interesima svoje države”.

“Mnoge zemlje imaju interes u ovom strateški važnom regionu Zapadnog Balkana. Ali ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, pojasnio je Sattler.

Mjesec dana nakon ovih izjava ambasadora Sattlera, “potpuno legitimno” Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu dovela je u pitanje teritorijalni integritet BiH. Za početak nisu željeli podržati izjavu Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH koje “na najstrožiji mogući način osudilo trenutni politički diskurs u čijem centru se nalazi tzv. “mirna disolucija” Bosne i Hercegovine, a posebno konkretne korake koje čine predstavnici Republike Srpske i nosioci funkcija na državnom nivou u pravcu pregovora o razdruživanju, uključujući osnivanje pregovaračkih timova i zagovaranje raspada zemlje putem kampanje oglašavanja na internetu”. Istoga dana, samo koji sat kasnije, Ambasada Ruske Federacije “potpuno je legitimno”, povodom zajedničke izjave PIC-a, ukazala da Upravni odbor PIC-a mora strogo poštovati slovo Dejtonskog mirovnog sporazuma.

“Već po ko zna koji put primjećujemo pokušaje da svjesno izvrnu njegov tekst. Izrazit primjer je promocija teze o tome što “BiH uključuje dva entiteta”, iako tačka 3 člana 1 Ustava jasno kaže da se “BiH sastoji od dva entiteta”. Ovo nije samo semantička razlika. U aneksu 4 riječ „state“ u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je pomenuta samo tri puta. I ne postoji nijednog spominjanja „single state“”, navedeno je u saopćenju Ambasade Ruske Federacije.

“Potpuno legitimno”, ocijenio bi prošlog mjeseca ruske operacije u BiH šef Delegacije Evropske unije u BiH Johann Sattler koji nije našao za shodno da reagira ni onda kada je Ruska Federacija BiH sredinom marta poručila zvaničnicima u BiH “da dobro razmisle” i da “izvažu sve ‘za’ i ‘protiv’, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”.

“Rusija će u slučaju praktičnog približavanja BiH i NATO-a biti prisiljena reagirati na taj neprijateljski korak”, pisalo je izjavi Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu objavljenoj svega nekoliko dana prije nego će ambasador EU u BiH Johann Sattler reći da “nije primijetio veliki rast ruskoj uticaja”.

“Nažalost, u BiH ima vrlo malo ruskoj uticaja”, izjavit će godinu ranije lider HDZ-a BiH Dragan Čović, govoreći da Rusku Gazetu prilikom svoje posjete Moskvi.

“Znamo da je Čović šampion evropskih integracija”, kazat će Johan Sattler u aprilu 2020. godine, odnosno svega dva mjeseca nakon što se lider HDZ-a BiH u Moskvi susreo sa zvaničnicima Ruske Federacije.

Sattler je još rekao da “predsjednika Čovića poznaje odavno” i da se “jako dobro sjeća da je on uručio aplikaciju za članstvo u EU”.

Predsjednik Dragan Čović od 2017. godine gaji dobre veze sa Ruskom Federacijom.

“Problem “hrvatskog pitanja” zaista postoji i ne može se prešutjeti”, rekao je u avgustu 2017. godine doskorašnji ruski ambasador u BiH Petr Ivancov tokom intervjua za Večernji list.

Sedam mjeseci kasnije, Ivancov se susreo da liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem.

“Razgovaralo se i o neophodnoj promjeni Izbornog zakona. Ambasador Ivancov je ovom prilikom kazao kako će Ruska Federacija uvijek pružiti potporu BiH kao državi tri državotvorna i ravnopravna naroda te dva entiteta”, saopćeno u martu 2018. godine iz Predsjedništva BiH u kojem je tada sjedio Dragan Čović.

Nakon poraza na izborima 2018. godine, “šampion evropskih integracija” u decembru iste godine odlazi u Budimpeštu gdje se susreće sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom kojeg informiše da je “Hrvatima oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”.

Mađarska će kasnije podržati NON PAPER o BiH kojeg je čelnicima Evropske unije prezentirao hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. Razlog za pisanje ovog neslužbenog diplomatskog dokumenta hrvatskim je vlastima bio – Izborni zakon u BiH, odnosno “rješavanje hrvatskog pitana”.

“Šef Delegacije EU u BiH pozdravio hrvatski NON PAPER”, objavljeno je 27. marta 2021. godine nakon što je Johann Sattler u intervjuu sarajevskom Oslobođenju kazao da je taj dokument “pozitivna stvar”.

Time se ambasador EU u BiH svrstao na stranu HDZ-a BiH i Dragana Čovića kao “lidera evropskih integracija”, koji, isto kao i Sattler smatra da u BiH nažalost, “nema ruskog uticaja”. I za kraj da podsjetimo na još neke činjenice.  Johann Sattler je za šefa Delegacije EU u bih zvanično kandidiran početkom 2019. godine, a imenovan u avgustu iste godine. U trenutku kada je austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova kandidovalo Sattlera, na čelu  Ministarstva je bila Karin Kneissl. To je ona ministrica na čiju je svadbu 2018. godine došao lično ruski predsjednik Vladimir Putin.

Ples sa Putinom: ministrica Kneissl i ruski predsjednik na svadbi

Nakon ministarskog mandata, Kneissl se otisnula u biznis da bi je početkom marta ove godine ruska Vlada imenovala za posebnu ekonomsku savjetnicu u Vijeću direktora najjače i najveće ruske državne naftne kompanije Rosnjeft.

I to nije sve. Govoreći o OHR-u, šef Delegacije EU u BiH  u februaru ove godine rekao je u Banjoj Luci “da je takvo međunarodno prisustvo nekompatibilno s članstvom BiH u Uniji te da na tom planu svakako treba težiti postepenom smanjivanju tog prisustva”. Slične izjave, prilikom svoje posjete BiH, dao je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Sergej Lavrov i Dragan Čović

Šef ruske diplomatije  susreo se tada sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem kojom prilikom je kazao da “hrvatski narod mora imati prava zajamčena Daytonskim sporazumom te kako se to odnosi i na osobe koje će taj narod predstavljati u Predsjedništvu BiH”

 

Divljanje Ultrasa u Mostaru: Godine terora bez kazne

U Mostaru u subotu navečer nije bilo nikakvih navijačkih sukoba. Radilo se o direktnom napadu huliganske grupe Ultras, navijača Zrinjskog, na građane Mostara i njihovu imovinu.

I to je samo bio logičan slijed višegodišnjeg teroriziranja Mostara od strane Ultrasa.

Radi se o grupi koja je prije nekoliko godina na stadionu pod Bijelim brijegom izviždala himnu BiH tokom utakmice mlade fudbalske reprezentacije BiH. Tada su uz nacistički pozdrav priložili i zastavu na kojoj su amblemi nekadašnje ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te amblem ukrajinskog neofašističkog militantnog pokreta “Azov“. Fotografije su objavljene, reakcija nadležnih nije bilo.

Nedugo zatim Ultrasi su sa Starog mosta u Neretvu bacili kamen na kojem je pisalo „Don’t forget ’93“, te uz to demolirali bašte kafića i restorana u staroj gradskoj jezgri. Dva dana uoči ovog čina na Planinci iznad Mostara iscrtali su grb Herceg-Bosne.

Samo par mjeseci poslije, nakon niza napada, Ultrasi su počeli sa reketiranjem mostarskih ugostitelja u zapadnom dijelu grada. Sve je kulminiralo kada je napadnut vlasnik ugostiteljskog objekta “Golden” Igor Marić koji je u samoodbrani upotrijebio i vatreno oružje te ranio dvojicu napadača. Recept je bio jednostavan, Ultrasi su reketirali mostarske ugostitelje na način da su oni koji ne plate reket rizikovali da im se u ugostiteljskim objektima prave neredi.

Krajem jula 2018. godine policija je uhapsila deset osoba nakon što su upali u naselje Zalik i počeli razbijati imovinu. Policija je došla na mjesto događaja tek nakon što su mještani uspjeli odbraniti svoju privatnu imovinu. Radilo se o, pogađate, pripadnicima grupe Ultras.

No, reakcija nadležnih u svim slučajevima bila je blaga.

U međuvremenu, Ultrasi su na stadionima i drugim prilikama veličali UZP i ratne zločince poput Slobodana Praljka, u više navrata demolirali Partizansko groblje i napadali sve one koje im se nađu na putu.

Tako je u oktobru 2019. godine grupa mladića, za koje je naknadno utvrđeno da se radi o pripadnicima Ultrasa, na magistralnom putu M-17 napala A. Dž. (1994.) koji je radio na štandu za prodaju voća i povrća. Udarali su ga šakama i nogama, a na kraju i teglama. Zasmetala im je majica sa obilježjima Veleža, pa su zaustavili auto i nanijeli mladiću teže povrede.

Prošle godine Ultrasi su uoči gradskog derbija, u ranim jutarnjim satima demolirali ugostiteljske objekte u istočnom dijelu grada. Tom prilikom povrijedli su jednu žensku osobu.

Zadnji put Ultrasi su se u javnosti pojavili potkraj prošle godine korteom upriličenim u čast ubijenog ratnog zločinca i silovatelja Marka Make Radića.

Prošlosedmični napad na građane Donje mahale bio je samo logičan slijed svih dosadašnjih zlodjela ove takozvane navijačke grupe.

Mostarska policija godinama odbija javnosti dati odgovor na pitanje kako je moguće da se “huligani” nesmetano okupe na desnoj obali Neretve, bez problema se prošetaju kroz cijeli grad, dođu na lijevu obalu Neretve, maltretiraju građane, polupaju imovinu, a da se policija tek onda pojavi i nakon svega izda saopštenje o sukobu huligana.

Mogla bi se cijela knjiga napisati o fašističkom divljanju simpatizera Zrinjskog po mostarskim ulicama, a epilog tih divljanja je uvijek isti, do nekog sljedećeg puta.

Gradonačelnik Mostara imao je krajnje preciznu i reakciju za pohvalu kazavši, uz riječi osude, da je ovo bio napad na privatnu imovinu i građane Donje Mahale.

Rješavanje i ovog problema bit će jedan od ozbiljnijih testova za Kordića i Gradsko Vijeće.

(vijesti.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...