Visoki predstavnik Christian Schmidt ponovo je izmijenio odredbe Izbornog zakona BiH. On je, naime, ispravio ključnu grešku na koju je Istraga.ba upozoravala od prvog dana. Ukratko, Schmidt je naknadnom ispravkom zakona spriječio vladajuću koaliciju SNSD-HDZ-SDP-NiP-Naša stranka da preuzmu kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom BiH odmah nakon lokalnih izbora. Prema “ispravkama”, šest članova aktualnog saziva CIK-a ostaje do 2027. godine, jer se na njih ne odnose odredbe o “penzionisanju”.
“Ustanovljeno je da je u tekstu Odluke visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (br. 17/24) pronađena tehnička pogreška, te shodno navedenom dostavljamo ispravak, kako slijedi:
ISPRAVAK
ODLUKE VISOKOG PREDSTAVNIKA KOJOM SE
DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA
IZBORNOG ZAKONA BOSNE I HERCEGOVINE
(br. 17/24)
Neophodno je izvršiti ispravak u tekstu članka 20.16b, tako da se u prvoj rečenici iza riječi: “Središnjeg izbornog povjerenstva BiH” dodaju riječi: “ne podliježu uvjetu za odlazak u starosnu mirovinu propisanom u stavcima (1) i (2) članka 2.5a ovog zakona,” i interpunkcijski znak zarez (,).
Slijedom navedenog, tekst članka 20.16b glasi:
“Postojeći članovi Središnjeg izbornog povjerenstva BiH ne podliježu uvjetu za odlazak u starosnu mirovinu propisanom u stavcima (1) i (2) članka 2.5a ovog zakona, neće biti u obvezi podnijeti ostavke ili biti razriješeni zbog neispunjavanja uvjeta iz članka 2.5, stavak (6), ako ti uvjeti nisu postojali u vrijeme njihovog imenovanja. To se neće odnositi na uvjete propisane u članku 2.5., stavak (6), točke 6) i 7) ovog zakona”, navedeno je u aktu kojeg je visoki predstavnik potpisao 2. aprila ove godine.
Prvobitnom odlukom visoki predstavnik je nametnuo odredbe prema kojima bi članovima CIK-a koji napune 65 godina istekao mandat. To znači da su već sada van mandata članovi CIK-a Suad Arnautović i Jovan Kalaba. Osim toga, Ireni Hadžiabdić je već istekao mandat. Umjesto njih troje, vladajuća koalicija je već naredne godine mogla imenovati troje članova CIK-a, što znači da bi, uz glas aktualnog člana CIK-a Vlade Rogića (HDZ), SNSD, HDZ, SDP, NiP i Naša stranka preuzeli kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom kojoj je OHR dao skoro neograničene ovlasti kada je u pitanju izborni proces. Da su ostale prvobitne odredbe na snazi, izbore 2026. godine bi provodio CIK kojim bi upravljala vladajuća koalicija.
O ovum je Istraga.ba nekoliko puta pisala, a u priču su se uključili i drugi mediji.
Shvativši potencijalnu opasnost, visoki predstavnik Christian Schmidt je odlučio da dopuni prvobitne odredbe. Prema ispravci, odredba o penzionisanju neće se odnositi na aktualni saziv CIK-a, što znači da Jovan Kalaba i Suad Arnautović ne mogu biti smijenjeni do isteka mandata 2027. godine. Od sedam članova CIK-a njih šest bi, nakon ovih ispravki, trebalo učestvovati u provedbi općih izbora 2026. godine. Van mandata je jedino Irena Hadžiabdić, ali ni ona ne može biti razriješena dok se ne provedu lokalni izbori ove godine.
U Sarajevu postoje dva viđenja trenutne krize u BiH. Nazovimo ih mekim i tvrdim pristupom (što možda najbolje odgovara razlici u američkom političkom jeziku između dovish i hawkish policy). Dok zagovornici mekog pristupa pozivaju na dijalog s Miloradom Dodikom, oni drugi smatraju da je potreban obračun s njime.
Meki pristup
Pogledajmo izbliza kako zvuče argumenti jednih i drugih. Krenimo od tumačenja samog razloga krize. Zagovornici mekog pristupa, poput Kasima Trnke, smatraju da odgovornost za početak krize leži na OHR-u. U trenutku kada je „ojačan evropski put, uslijedila je skoro diverzantska akcija da se pokuša zaustaviti taj evropski put“, ocijenio je Trnka.
Slično viđenje iznio je i Enver Kazaz. „Schmitovo nametanje Izbornog zakona u trenucima kada je BiH dobila otvaranje pregovora sa EU u potpunosti je kontroverzno i veoma štetno po napredak BiH na daljnjem (!) evropskom putu“, kazao je Kazaz.
Dodao je da „iza Schmidta očigledno stoje SAD, koje lome Dodika“. Iako navija za pad predsjednika RS-a, kazao je da to ne smatra izglednom opcijom, jer „mi nemamo instrumente da u RS-u provedemoo Schmidtovu odluku“. Stoga navedenom odlukom se, kako predviđa Kazaz, Dodik neće biti oslabljen, već osnažen.
Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je, u svojoj varijanti mekog pristupa, kazao da će Schmidtova odluka „sigurno usporiti evropski put“. Pojasnio je i da podržava sadržaj odluke, kao i Schmidtovo pravo da mijenja Izborni zakon, ali je – kao da se s naročitom pažnjom obraća SNSD-u i HDZ-u – potcrtao da nije sretan što je došlo do takvog ishoda.
„Moramo biti svjesni – kompromis nije bilo moguće ostvariti bez Dodika i Čovića. Koliko god se mi upinjali, i oni su morali biti dio iste priče, koju smo završili da dobiijemo otvaranje pregovora“, kazao je Nikšić.
Na koncu, Evropska komisija je neizravno osudila Schmidtov potez, istaknuvši u svojoj reakciji da bonske ovlasti treba koristiti „isključivo kao krajnju mjeru protiv nepopravljivih nezakonitiih radnji“. Drugim riječima, po mišljenju Brisela, Schmidt može samo da djeluje reaktivno, recimo, da poništava neustavne propise koje donesu vlasti RS-a. Ne bi smio da djeluje proaktivno, kao u ovom slučaju, unapređujući Izborni zakon.
Sasvim drugačiju ocjenu dala je Ambasada SAD, kao i pomoćnik američkog državnog sekretara Jim O’Brien, te Ambasada Ujedinjenog Kraljevstva u BiH, kao i ambasade Njemačke i Nizozemske koje su osjetile potrebu da se oglase posebnim saopćenjima i, na izvjestan način, ograde od ocjene Evropske komisije.
Tvrdi pristup
Američka ambasada je bezrezervno pozdravila odluku visokog predstavnika, naglasivši da je „vitalno osigurati da izbori budu slobodni i pošteni“, a njihov stav je podebljao i O’Brien. Slično saopćenje su izdale Britanska i Njemačka ambasada, kao i specijalni izaslanik njemačke vlade za Zapadni Balkan Manuel Sarrazin.
Nizozemski ambasador u BiH Henk van den Dool je Schmidtov potez ocijenio čak kao ispunjavanje jednog od 14 ključnih prioriteta, koji su stavljeni pred BiH na evropskom putu.
Nakon što je Narodna skupština RS usvojila zaključke, kojima osporava odluku OHR-a, uslijedila je dodatna, još bitnija reakcija Ambasade SAD-a, u kojoj se ističe da su ovi zaključci direktan napad na Dejtonski sporazum. Za Amerikance, izvor krize nije u Schmidtovom potezu, već u neprimjerenim reakcijama iz RS-a.
Na kraju saopćenja su prijetećim tonom poručili da će SAD „nastaviti koristiti sredstva kojima raspolažu kao odgovor na anti-dejtonsko djelovanje“. Saopćenje je objavljeno, kada su bh. mediji bili preplavljeni detaljima o zatvaranju bankovnih računa zvaničnika RS-a, članova Dodikove porodice i kompanija bliskih režimu, poput Integral Inžinjeringa.
Značajan dio političkih komentatora podržao je navedeni, tvrdi pristup. Urednik portala Klix Semir Hambo je ocijenio da je Dodik svjestan da će se, ako krene u eskalaciju sa međunarodnom koalicijom voljnih okupljenom oko SAD-a, sučiti s posljedicama koje bi „mogle biti mnogo ozbiljnije“ nego ranije. Podsjetio je na snažan efekat koji je proizveo gašenje računa u RS-u, kao i na to da je u toku već jedan krivični proces protiv Dodika zbog nepoštivanja odluka OHR-a.
Sličnu je ocjenu dao i Jasmin Mujanović, kazavši da „sada postoji šansa da se dokrajči Dodik, ali to zahtijeva konfrontaciju s njime, a ne kompromis“. Dodao je da je Dodik „slab i uplašen“, te da je od najvećeg značaja da mu se ne dodaje pojas za spašavanje. Kazao je da „omanji američki pritisak i njime izazvana panika vlasti u RS-u“ dokazuju da se problem zvani Dodik može lako riješiti kada postoji politička volja za to.
Jeste li primijetili da se Dodik promijenio?
Tačno prije godinu dana, kada su Amerikanci još uvijek bili optimistični u vezi s novoformiranom koalicijom na državnom nivou, na ovom portalu sam napisao: „Prije ili kasnije Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala.“
Ostavio sam kao otvorenu mogućnost da su Amerikanci već tada bili svjesni toga, te da će krenuti u njegovo uklanjanje, nakon što se pokaže da Dodik neće deradikalizirati svoju politiku.
Posve drugačiju ocjenu su davali analitičari, poput Žarka Papića ili spomenutog Envera Kazaza. Papić je tada uočio da se Dodik promijenio. „Primjećujete li promjenu kod Dodika? Odjednom je veoma otvoren za saradnju s Bošnjacima u RS-u“, kazao je.
Kazaz je podijelio s javnošću da od Dejtona po pravi put osjeća nadu u bolji život za građane. „Nema više onako radikalnih Milorada Dodika i Dragana Čovića. Formiranju vlasti se pristupilo na drugačiji način“, zaključio je.
Možda Kazaz i Papić i danas misle da je otvaranje pregovora sa EU dokaz da se SNSD i HDZ zaista jesu promijenili, te da se njihov optimizam pokazao opravdanim.
Ja mislim da bi navedeno tumčenje bilo iluzorno, te se slažem s ocjenom Američke ambasade da je napredak na evropskom putu „ostvaren uprkos, a ne zahvaljujući Dodiku“. Čak i ako je postojala određena spremnost unutar SNSD-a na dijalog, ona se pokazala nedovoljnom, te je svakako bila rezultat straha od Bidenove administracije i taktičkog odgađanja eskalacije, tj. čekanja američkih izbora i eventualne Trumpove pobjede.
Šta dalje?
Da li će Amerikanci ukloniti Dodika, nakon što su zaključili da se nije promijenio (kako sam priželjkivao prije godinu)? Ili je u pravu Kazaz, kada kaže: „Navijam za Dodikov pad, ali ovo [Schmidtova intervencija] nije način da Dodik padne već da ga se ojača.“
Ne znam. Ne bih se usudio tvrditi da će navedena kriza sigurno ojačati Dodika. Niti da će on, u predstojećem periodu, sigurno biti uklonjen (tako što će npr. biti osuđen za nepoštivanje odluka OHR-a, te smijenjen i eventualno uhapšen, ako ne bude prihvatao sudsku presudu).
U knjizi Kako države misle Sebastian Rosato i John Mearsheimer vele da je svijet (međunarodne) politike obilježen radikalnom neizvjesnošću, te da smo uvijek u informacijskom deficitu.
Jedini način da se, u tako neizvjesnom okružju, vodimo racionalnu politiku jeste da se oslonimo na kredibilne teorije. Rosato i Mearsheimer ističu da čak ni takav pristup nije garant da ćete biti uspješni, ali je manja šansa za promašaj, ako se oslonite na kredibilnu, umjesto na nekredibilnu teoriju.
Nekredibilne teorije o budućem razvoju događaja su, po pravilu, prožete optimizmom. Rosato i Mearsheimer navode primjer Chamberlainove „miroljubive“ nespremnosti da povećava vojne kapacitete nakon dolaska nacista na vlast 1933; ili slijepe vjere Bushove administracije da će se, nakon svrgavanja Sadamove tiranije, Irak brzo i lako demokratizirati.
U našem kontekstu, duboko nekredibilna teorija je da su Dodik i Čović spremni na dijalog i kompromis, na dobrovoljnom principu. Drugim riječima, mora ih se tjerati na to. Ali čak i tada će naći načina kako da izbjegnu konstruktivan dijalog, što potvrđuje ocjena Amerikanaca da se otvaranje pregovora s EU desilo uprkos, a ne zahvaljujući Dodiku. Sličan je i Čovićev odnos prema Južnoj interkonekciji.
Zato smatram promašenim pozive Nermina Nikšića, Delegacije EU u Sarajevu, kao i analitičarara poput Papića i Kazaza da se nastavi sa politikom, koja je bila na djelu u proteklih godinu, te podržavam spremnost američke vlada se krene drugim putem. Ne znam hoće li ta promjena dovesti do uklanjanja Dodika, ali talas sankcija ga sigurno neće ojačati. U svakom slučaju, obračun s Dodikom je znatno bolja politika nego status quo, uz kreiranje iluzije o napretku.
Najgori Biden je bolji za nas od najboljeg Trumpa
U predstojećem periodu, očekuju nas (najmanje) dva važna događaja na međunarodnom planu. Prvi je najavljena ljetna ofanziva ruskih snaga u Ukrajini, a drugi će biti američki izbori, na kojima izgledne šanse za pobjedu ima Donald Trump.
Na jednoj od redovnih sesija, koje u Beogradu organiziraju intelektualci bliski Dodiku, Đuro Bilbija je kazao: „Ruski svijet je preduslov za uspostavu Srpskog svijeta, a preduslov za uspostavu Ruskog svijeta jeste pobjeda Rusije u ratu protiv Ukrajine, odnosno poraz Zapada u Ukrajini.“ Sličnu ocjenu dao je Nenad Kecmanović, kazavši kako Zapad žuri da disciplinuje Srbe prije nego Rusija stigne na učšće Dunava. Drugim riječima, Kecmanovićeve (i Dodikove) nade vezane su za rusko napredovanje.
Uz eventualni kolaps Ukrajine, ogromna je opasnost i ako se Trump vrati u Bijelu kuću. Njegov prvi mandat bio je obilježen potpunom pasivnošću Američke ambasade u BiH. Možemo biti kritični prema nekim od poteza aktuelnog ambasadora Michaela Murphyja, ali on je po svim parametrima višestruko agilniji i bolji od svog prethodnika, prilično nevidljivog Erica Nelsona. Razlog nije samo u razlici između dvije ličnosti, već u podršci koju su imali u Washingtonu.
Ako uzmemo u obzir da je potencijalni kandidat za Trumpovog državnog sekretara Richard Grenell, koji otvoreno podržava regionalnu agendu velikosrpskog establišmenta, onda bi novi mandat Trumpa mogao biti još opasniji za BiH nego prvi. Ne treba zaboraviti da je Dodik ranije najavio da će proglasiti secesiju u slučaju Trumpove pobjede.
Nemam nikakve sumnje da se Dodik u prethodnih godinu primirio u određenoj mjeri. I da je spreman i do američkih izbora se primiriti, samo da politički živ dočeka nove geopolitičke okolnosti. Onaj ko, poput korifeja Trojke, to ne razumije, te optimistično vjeruje da se s Dodikom može graditi stabilnost i ići polako naprijed do američkih predsjedničkih izbora, grdno se vara.
Uvjeren sam da je Bidenova administracija, zabrinuta zbog navedenih opasnosti, krenula u obračun s Dodikom. SAD nesumnjivo imaju dovoljno snage da oslabe, pa čak i uklone Dodika, prije predstojećih američkih izbora. Pitanje je samo hoće li imati dovoljno odlučnosti, te ako budu imali koliko će ih omesti Dodikovi evropski prijatelji, kao i neke domaće snage. Ne treba zaboraviti da su Amerikanci još u januaru tražili od Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona, ali zahvaljujući sadejstvu Trojke i EU izgubljeno je nekoliko mjeseci.
U svakom slučaju, potrebno je u što većoj mjeri iskoristiti preostalih desetak mjeseci Bidenovog mandata, te podršku koju ambasador Murphy ima u najvišim krugovima američke politike, prije svega u ličnosti Jamesa O’Briena, kako bi se Dodik uklonio ili makar u što većoj mjeri oslabio. To je najbolji način da se ova zemlja pripremi za vrlo neizvjestan period koji slijedi. Sve ostalo, a time prije svega mislim na stvaranje iluzije da je s Dodikom moguć napredak, predstavlja egzistencijalnu opasnost za BiH. Ako ne možemo mnogo pomoći Amerikancima, nemojmo im odmagati. A možemo im pomoći.
Vlada Republike Srpske utvrdila je prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija RS. Prema tom prijedlogu, vlasti Republike Srpske bi u potpunosti zabranila bilo kakvo političko djelovanje neprofitnih organizacija. Na udaru bi se, naročito našle nevladine organizacije koje se finansiraju novcem iz inostranstva. Prijedlogom ovog zakona predviđena je čak i zabrana rada organizacija za koje vlasti RS procijene da se bave “političkim djelovanjem”. Kompletan prijedlog zakona možete pročitati na ovom linku, a u nastavku ćemo analizirati ključne odredbe.
“Ovim zakonom”, piše u članu 1, “uspostavlja se poseban Registar neprofitnih organizacija osnovanih u Republici Srpskoj koje finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti (u daljem tekstu: Registar), političko djelovanje i političke aktivnostineprofitnih organizacija koje ih određuje kao agente stranog uticaja, uređuju uslovi i način obezbjeđenja javnosti rada, te propisuju druga pitanja u vezi sa radom tih
organizacija”.
Pod neprofitnim organizacijama podrazumijevaju se
“udruženja i fondacije, kao i strane i međunarodne nevladine organizacije osnovane i registrovane u Republici Srpskoj u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske koje u cijelosti ili djelimično finansiraju druge države, njihovi organi ili njihovi ovlašteni zastupnici, međunarodne i strane organizacije, strani državljani ili registrovane nevladine organizacije koje se finansiraju iz inostranstva”.
“Pod stranim subjektom podrazumijeva se vlada, izvršni organ druge države ili strana politička stranka, fizičko lice koje nema državljanstvo Bosne i Hercegovine i prebivalište u Bosni i Hercegovini ili pravno lice ili grupa pravnih lica koja je organizovana, registrovana ili osnovana po propisima druge
države ili koja ima sjedište u drugoj državi”, navedeno je u Zakonu.
Agent stranog uticaja, navedeno je dalje, je “neprofitna organizacija koju finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti, a koja se bavi političkim djelovanjem ili političkim aktivnostima propisanim ovim zakonom kao i drugim aktivnostima koje se odnose na političko organizovanje i
djelovanje usmjereno na ugrožavanje demokratije, narušavanje integriteta Republike Srpske, kršenje Ustavom Republike Srpske zajamčenih sloboda i prava i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti.
“Političko djelovanje neprofitnih organizacija podrazumijeva učešće u predizbornoj kampanji političkih stranaka i kandidata, prikupljanje sredstava za političke stranke i kandidate, finansiranje kandidata, odnosno političkih stranaka i sprovođenje političke aktivnosti u svrhu ostvarivanja uticaja na formiranje javnog mnjenja radi postizanja političkih ciljeva. Politička aktivnost označava svaku aktivnost prema organima,
institucijama ili izabranim predstavnicima Republike Srpske ili predstavnicima Republike Srpske u institucijama Bosne i Hercegovine u smislu formulisanja politike, političkog ili javnog interesa Republike Srpske. Neprofitnim organizacijama nije dozvoljeno političko djelovanje niti obavljanje političke aktivnosti u smislu st. 1. i 2. ovog člana. Statut, djelovanje i aktivnosti neprofitnih organizacija ne mogu biti suprotni ustavnom poretku niti usmjereni na ugrožavanje demokratije, narušavanje
integriteta Republike Srpske, kršenje Ustavom Republike Srpske zajamčenih sloboda i prava i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti”, navedeno je u Zakonu.
Međutim, u sljedećem članu Zakona je navedeno da se “političkim djelovanjem, u smislu ovog zakona, ne smatra se djelovanje u
oblasti nauke, kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, sporta, zaštite potrošača, zaštite prava nacionalnih manjina i lica sa invaliditetom, zaštite životne sredine, borbe protiv korupcije, filantropije, volonterstva i informisanja, kao i djelovanje u okviru Ustavom Republike Srpske zagarantovanih sloboda i prava.
Dalje, Vlada predlaže da “materijali neprofitnih organizacija koji se objavljuju putem elektronskih medija, informacionih i telekomunikacionih mreža ili se na drugi način distribuišu moraju imati oznaku neprofitne organizacije. Predloženim zakonom se propisuje i da je “neprofitna organizacija obavezna je da podnese prijavu Ministarstvu u roku od 15 od dana prijema finansijskih sredstava ili druge vrste pomoći od stranog subjekta, na obrascu prijave koji pravilnikom propisuje ministar pravde (u daljem
tekstu: ministar). Podnosilac prijave obavezan je da o svim promjenama u svom djelovanju dostavi dopunu prijave u roku od 30 dana od dana nastanka promjene.
“Nadzor nad zakonitošću rada neprofitne organizacije vrši nadležni inspekcijski organ. Redovan inspekcijski nadzor nad zakonitošću rada neprofitne organizacije vrši se jednom godišnje.
Izuzetno, vanredni inspekcijski nadzor nad zakonitošću rada neprofitne organizacije sprovodi se po predstavkama građana, pravnih lica, javno dostupnih informacija, organa Republike Srpske ili na zahtjev nadležnog odbora Narodne skupštine Republike Srpske”, navedeno je u Zakonu.
No, ono što je posebno interesantno, Vlada predlaže da vlasti RS prate rad neprofitnih organizacija u cijeloj BiH, a ne samo na teritoriji RS.
“Ministarstvo prati aktivnosti neprofitnih organizacija iz člana 2. stav 1. ovog zakona kako na teritoriji Republike Srpske, tako i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. U slučaju da neprofitna organizacija u svom djelovanju postupa suprotno Ustavu Republike Srpske i propisima Republike Srpske, djeluje i sprovodi aktivnosti na način kako je to propisano članom 3. ovog zakona, odnosno kao agent stranog uticaja na štetu individualnih i drugih prava građana ili ukoliko Poreska uprava Republike Srpske utvrdi nepravilnosti u finansijskom poslovanju, Ministarstvo dostavlja prijedlog nadležnom sudu za zabranu obavljanja rada i podnosi prijavu protiv odgovornih lica u skladu sa odredbama krivičnog zakonodavstva Republike Srpske”, navedeno je u Zakonu.
Zakon bi, bude li usvojen u NSRS, studio na snagu 1. januara naredne godine.
Bivša ministrica finansija Jelka Miličević bit će nova zamjenica direktora Agencije za bankarstvo FBiH, objavili smo prije petnaestak dana pozivajući se na izvore iz Vlade FBiH. Da je konkurs za ovu poziciju samo puka formalnost, dokazuje i prilagođavanje “posebnih uvjeta” za lik i djelo bivše HDZ-ove ministrice koju je Sud BiH oslobodio svih optužbi u slučaju “Respiratori”. Ukratko, svi posebni uslovi koji su bili potrebni za izbor zamjenika direktora Agencije za bankarstvo 2015. godine na konkursu za istu poziciju 2024. godine su – izbrisani.
Na fotografiji ispod je konkurs za izbor direktora i zamjenika direktora Agencije za bankarstvo BiH, objavljen 21. oktobra 2015. godine.
Kako se može vidjeti, u posebnim uslovima za izbor i imenovanje direktora i zamjenika direktora Agencije je navedeno da kandidati moraju imati najmanje pet godina radnog iskustva u superviziji banaka ili bankarstvu nakon sticanja VSS (ekonomski fakultet), da posjeduju specijalistička znanja iz bankarske supervizije, te da imaju pasivno znanje engleskog jezika.
A na fotografiji ispod ovog pasusa je konkurs iz marta 2024. godine kojeg je raspisala Vlada Federacije BiH.
Iako se na prvi pogled čini da su posebni uslovi rigorozniji, oni ključni uslovi su “nestali”. Ovo su “posebni uslovi”: VSS – VII stepen stručne spreme, odnosno visoko obrazovanje prvog ciklusa (koji se vrednuje sa 240 ECTS bodova) ili drugog ili trećeg ciklusa bolonjskog sistema studiranja ekonomske struke; najmanje pet godina iskustva na rukovodećem položaju u finansijskom sektoru; da je stekao ugled stručnjaka u oblasti finansija i da posjeduje visoke moralne osobine za obavljanje povjerenih funkcija.
Dakle, “petogodišnje bankarsko iskustvo”, “specijalistička znanja iz bankarske supervizije” i “pasivno znanje engleskog jezika” više nisu potrebni. Upravo ova tri “posebna uslova” ne ispunjava Jelka Miličević, pa je Vlada Federacije BiH odlučila da ih izbriše i konkurs prilagodi kandidatkinji koja je suštinski već imenovana.
“Direktora i zamjenika direktora Agencije za bankarstvo Federacije BiH, po prethodno provedenom postupku javnog konkursa u skladu sa zakonom, na prijedlog Vlade Federacije Bosne i Hercegovine imenuje Parlament Federacije BiH na period četiri godine, uz mogućnost imenovanja na dva uzastopna mandata”, navedeno je u članu 22. stav (2) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine.
Vlada FBiH je, prema objavi u Službenim novinama FBiH, 13. marta ove godine imenovala Komisiju za provođenje posutpka izbora kandidata za izbor i nominiranje za imenovanje zamjenika direktora Agencije za bankarstvo FBiH.
“Imenuje se Komisija za provođenje postupka izbora kandidata za izbor i nominiranje za imenovanje zamjenika direktora Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, u sastavu: Asim Pandžić, predsjednik; Sanja Zadro, član; Medina Dudo, član; Arijana Huseinović – Ajanović, član; Marica Bulić, član. Za obavljanje stručnih i administrativno – tehničkih poslova za potrebe Komisije određuje se Dženana Redžić. Zadatak Komisije je da nakon zatvaranja javnog konkursa, pregleda prijave prispjele na konkurs, sačini listu sa užim izborom kandidata koji ispunjavaju kriterije za nominiranje za imenovanje, po potrebi prikupi dodatne informacije o kandidatima, obavi intervju sa kandidatima i nakon toga, predloži Vladi Federacije Bosne i Hercegovine rang – listu sa najboljim kandidatima na daljnje razmatranje”, navedeno je u Rješenju Vlade FBiH od 13. marta.
Ova Komisija, kako saznajemo, ima obevezu da sačini listu kandidata prema kojoj će bivša HDZ-ova ministrica finansija Jelka Milićević biti najbolje rangirana, nakon čega će Vlada FBiH uputiti prijedlog Parlamentu FBiH da upravo ona bude imenovana za zamjenicu direktora Agencije za bankarstvo FBiH.
The terrorist slaughter of over 140 civilians in a Moscow concert hall on March 22 is a catalyst for more far-reaching conflicts in Russian society. Amidst disputes over the affiliation of the four perpetrators, the slaughters have revealed two of the many structural weaknesses of the Russian state – the unreliability of the security forces and the potential for widespread inter-ethnic and inter-religious violence.
The Kremlin was quick to blame Ukraine for the Moscow massacre by four Tajik nationals, despite claims by ISIS-Khorasan (a branch of the Islamic State terrorist network) that it was responsible. But as footage of the incident emerged, evidence increasingly pointed to an inside job by some elements of Russia’s internal security forces who may have hired the gunmen. Whether they were members of ISIS acting on behest of the FSB remains unclear especially given the murky ties between Moscow and the terrorist outfit.
As a classic FSB operation, the goal would be to enrage the public against Ukraine and the West and enable Putin to announce a broader mobilization for the war and defuse any potential protests. A similar provocation was conducted by the FSB in September 1999 when three apartment buildings were blown up and three hundred civilians killed. A fourth bombing attempt was thwarted when local residents discovered security operatives laying bombs while claiming that they were simulating a terrorist attack. Those civilian massacres were important for promoting Putin as the defender of Russia and justifying the genocidal war against independent Chechnya.
The recent Moscow massacre was even less competently handled than the 1999 bombings, especially as digital cameras are now readily available and evidence can quickly circulate. Among the accumulating proof of FSB complicity were a small group of men in blue sweaters who locked the emergency doors in the concert hall, the absence of any police presence, and the slow response of security forces in entering the premises.
Kremlin propagandists have performed a miserable job in blaming Ukraine. The license plates on the getaway car were Belarusian, whose president confirmed that they were trying to enter Belarus. Lukashenka’s contradiction of the Putin story is another indication of dictatorial incompetence. And the same “guys in blue sweaters” miraculously appeared to arrest the suspects. Even if FSB involvement in the massacre cannot be confirmed because of the resulting cover-up, conspiracy theories which are often hatched by Moscow against the West can now inflame Russia itself. Growing mistrust of the security forces will be coupled with intensifying power struggles within Russia’s security forces. This could prompt purges and trigger violent clashes within the Russian elite.
A second danger for the regime is that the terrorist outrage will trigger ethno-Russian xenophobia and unleash inter-ethnic and inter-religious conflicts. Chechen warlord Ramzan Kadyrov has already warned about an anti-Muslim backlash in Russia that can provoke open conflicts. He vowed to combat Russian nationalism using any methods, thus leaving the door open to violent self-defense. Russian officials are trying to forestall such a scenario by highlighting a Muslim boy who reportedly saved lives during the concert hall attack. But this may be too little to defuse spreading Islamophobic sentiments.
Representatives of Russia’s Muslim population are sounding the alarm that the terrorist attack can lead to increased violence against non-Orthodox religious communities and non-Russian ethnics. The country has between 14 to 20 million Muslims who form up to 15% of the population, and the total of non-Russian ethnics exceeds 30 million. State repression disproportionately targets Muslims and can trigger violence in the North Caucasus and other republics with non-Russian majorities. There are also indications that armed resistance is again on the rise. In early March, Russian security services killed six armed insurrectionists in Ingushetia and arrested several individuals related to the group. Attacks on people from the Caucasus would spark further rebellions and fuel a renewal of violent Islamism.
Russia also contains millions of migrant workers from Central Asia, especially Tajiks and Kirgiz, who will be subject to tighter controls, retributions, and even outright expulsions. In broadcasting the police torture of the terrorist suspects, Moscow is also unleashing a broader international jihadist offensive against the Russian state. ISIS-K, which claims to be establishing a caliphate across Central Asia and Afghanistan has already issued videos warning of further bombings in Russia. It labeled Russia as a state that “oppresses Muslims” and plans to expand its activities to free the “puppets of the Russian Empire.”
Russia’s internal turmoil is also stirred by the military invasion of free Russian units. Ukraine’s armed forces have incorporated foreign fighters, some of whom are organized as distinct national units, including ethnic Russian and Chechen battalions. The Freedom of Russia Legion, the Russian Volunteer Corps, and the Siberian Battalion have recruited disaffected Russians willing to fight for Ukraine and against the Putin regime. Some units have successfully penetrated the Russian Federation and seized several small towns in the Belgorod and Kursk oblasts.
The main task of Russian pro-Ukraine fighters is to liberate and hold a certain part of Russia’s territory and directly challenge Putin’s hold on power. The longer these attacks continue and bring some success, the greater the prospect that Russian units will mutiny and join the revolutionary legions. This could set off a chain reaction in the military and even test the loyalty of top commanders. The Prigozhin rebellion in June 2023 would then be seen as a precursor to more serious domestic rebellions.Russia’s citizens will feel increasingly fearful that despite the state’s massive repressive apparatus it can no longer provide security. And with the war spreading into Russia and an increasing number of Ukrainian drone strikes depleting the country’s energy infrastructure, the country will spiral toward crisis.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Najmanje dvoje članova Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH uputilo je pismo predsjedniku Vijeća Halilu Lagumdžiji izražavajući nezadovoljstvo zbog nelogičnih promjena sastava podvijeća koje predlaže kandidate za imenovanje dvoje zamjenika glavnog državnog tužitelja.
Pisma su, kako saznaje Istraga, uputili Davor Martinović i Biljana Simeunović koji su problematizirali to što je Halil Lagumdžija za samo sedam dana dva puta mijenjao saziv državnog podvijeća. Lagumdžija je to učinio kako bi obezbijedio ruke za imenovanje Dubravka Čampare i Džermina Pašića za dvojicu zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH.
Istraga.ba je, podsjećamo, prošle sedmice objavila dvije odluke kojima Lagumdžija, prvo 21.3., a potom i 28.3., mijenja sastav državnog podvijeća, izbacujući iz novog saziva podvijeća Biljanu Simeunović, Mustafu Šabića i Aleksandru Obradović. Predsjednik VSTV-a državno podvijeće skraćuje na pet imena, od čega čak troje dolazi iz pravosuđa RS. Federaciju predstavlja federalni tužilac Saša Sarajlić protiv kojeg Ured disciplinskog tužioca provodi “istragu” zbog slučaja Halila Bajramovića o čemu je Istraga.ba ranije pisala.
Nakon što je Istraga.ba objavila Lagumdžijne odluke, predsjednik VSTV-a počeo se pravdati ostalim članovima Vijeća, objašnjavajući zbog čega je mijenjao podvijeće.
“Poštovane kolege”, napisao je Lagumdžija, “u povodu provođenja konkursne procedure za izbor zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH,dvije pozicije,želim da vas obavijestim da su članica Vijeća tužiteljica Biljana Simeunović i član Vijeća tužitelj Sanin Bogunić, morali biti isključeni iz cijelog postupka budući da su na ove pozicije konkurisali kandidati iz institucija iz kojih su navedeni članovi izabrani u VSTV. Dakle, na raspolaganju od članova Vijeća su tri tužioca Snježana Petković, Saša Sarajlić i Željka Fabić. U skladu sa naprijed iznijetim, donio sam odluku o formiranju ad hoc podvijeća za provođenje ove konkursne procedure. Naime, u skladu sa Zakonom o VSTV-u, podvijeća broje najmanje tri člana. Odredbom Poslovnika VSTV-a propisano je da većinu članova komisije za obavljanje razgovora kada je u pitanju imenovanje tužilaca moraju činiti tužioci a u komisiji za razgovor mora biti zastupljena većina članova podvijeća.
Tužiteljica Željka Fabić nije mogla uzeti učešća u komisiji za razgovor u ovoj konkursnoj proceduri u terminima zakazanim za 01. i 02 04.2024.godine zbog unaprijed preuzetih fiksnih obaveza o čemu me je lično izvijestila. U ovoj situaciji, a da bi zadovoljio sve naprijed navedene odredbe, kako Zakona tako i Poslovnika, bio sam prinudenkorigovati prvobitno donijetu odluku o sastavu Podvijeća BiH za provođenje ove konkursne procedure na način da broj članova Podvijeća smanjim na 5, kako bih mogao zadovoljiti dvije osnovne stvari, da u komisiji za razgovor bude većina članova Podvijeća – 3 člana, a unutar komisije za razgovor da većinu čine tužioci-2 člana i to je jedini razlog zbog čega sam naknadno korigovao odluku o sastavu Podvijeća i sa kolegama iz Podvijeća dogovorio i sastav komisije za obavljanje razgovora. Dodatno sam želio da u Podvijeću ostanu kolege koje se bave krivičnom oblašću, dakle kolega Srđan Forca i koleginica Željka Fabić, za razliku od kolega Šabić Mustafe i potpredsjednice Aleksandre Obradović, koji se bave građanskim oblašću.
U skladu sa navedenim,Komisiju za razgovor će činiti Snježana Petković, Saša Sarajlić i ja. O prednjem vas obavještavam radi potpunog i pravilnog informiranja, budući da su se na pojedinim portalima pojavile, odnosno da su objavljene informacije kojim se na neprimjeren način i neargumentovano komentarišu razloza donošenje mojih odluka”.
Ovim pismom, međutim, Lagumdžija je sebi samo zakomplikovao situaciju. Na njegovo pismo prvo je reagirao član VSTV-a Davor Martinović.
“Poštovani, kao što mi nije bilo jasno kada sam jučer dobivao od uvaženih kolega članke sa pojedinih portala, tako mi je sad još manje jasno o čemu se radi. Volio bih da smo dobili odluke vezano za sastav ovih Podvijeća, da ne donosimo zaključke na temelju pisanja portala i uvijek se pitam kako za isto znaju novinari, a ne znaju članovi Vijeća, Posebno me interesira je li moguće da se ova Odluka mijenjala u roku od sedam dana. Koliko je meni poznato, ove više od tri godine koliko sam član Vijeća nikada se nije mijenjao sastav Podvijeća u odnosu na konkretni natječaj, a imenovali smo predsjednika Suda BiH, kao i glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH, kzo i zamjenike istog. Bilo je to i čini se pravno logičnim da pojedini članovi Podvijeća BiH u odnosu na konkretan natječaj ne sudjeluju u razgovorima, ali da se mijenja sastav Podvijeća, ovo je prvi slučaj bar koliko ja znam uz ispriku ako griješim.Također pokušavam naći u Poslovniku odredbu koja govori o imperativnoj normi koja govori o obvezi isključenja pojedinih članova Podvijeća iz cijelog postupka jer su se kandidirali kandidati iz njihovih institucija i ne uspijevam pa bi lijepo molio da mi se ukaže na istu…. Sama činjenica da “nije bilo dovoljno tužitelja” nije po Poslovniku razlog za promjenu sastava Podvijeća… Imam dojam da se Poslovnik selektivno tumači i primjenjuje”, napisao je, pored ostalog, član VSTV-a Davor Martinović.
U prepisku se, potom, uključila i članica VSTV-a Biljana Simeunović.
“Poslovnik se mijenja iz dana u dan, što ukazuje na to da se mijenja po potrebi. Vrlo je teško članovima VSTV-a, a druge i da ne spominjem, pratiti isti i šta i kako je propisano. Zasigurno, “ad hoc” mijenjanje odluka, pa i tako izmijenjenih i mijenjanih odredbi Poslovnika ukazuju na to da ništa nije u redu i da je sadašnje stanje opšta pravna nesigurnost. “Ad hoc” rješenja, kako navodi predsjednik Lagumdžija u pismu, nisu navedena u spominjanim odlukama. Nigdje ne piše da je takva odluka samo za ovaj konkurs. Čak i u tako mijenjanom i nesigurnom pravnom okviru Poslovnika VSTV-a nigdje se ne pominje i nije propisano Ad hoc postupanje i odlučivanje bilo koga”, napisala je članica VSTV-a Biljana Simeunović.
Podsjetimo, podvijeće koje je imenovao Halil Lagumdžija treba da predloži dvoje kandidata za pozicije zamjenika glavnog državnog tužitelja. Halil Lagumdžija je ove pozicije obećao Dubravku Čampari i Džerminu Pašiću. Posrednik je, prema informacijama Istrage, ponovo bio Muhamed Ajanović, dekan Stomatologoškog fakulteta u Sarajevu na kojem je i aktualni predsjednik VSTV-a rješavao pitanje svojih zuba.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, na pošlosedmičnojj konferenciji za medije, ocijenio da je u skorijem periodu došlo do povećanog pritiska Zapada na „Srbiju i srpski narod“ primarno zbog promjene ratne situacije u Ukrajini.
Kako naglašava Vučić, zapadne zemlje „osjećaju veliki pritisak zbog napredovanja ruskih snaga“ i nisu sigurne kako će se rat u Ukrajini završiti. U navedenom kontekstu, predsjednik Srbije tumači najavljeni ulazak Kosova u Vijeće Evrope, ali i pritisak na režim u Republici Srpskoj.
Sličnu ocjenu iznio je i lider RS-a Milorad Dodik, na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS, posvećenoj – globalnoj političko-bezbjednosnoj situaciji i njenim implikacijama RS. Odluku OHR-a da proglasi tehničke izmjene Izbornog zakona, Dodik nije tumačio kao neko izolirano bh. pitanje, već kao dio šireg međunarodnog kretanja. Kazao je da se crta nova geopolitička mapa svijeta, te da je dio tog procesa nastojanje međunarodne zajednice da nametne svoju volju vlastima RS-a.
„Kao odgovoran čovjek osjećam da je Republika u jednoj zaista delikatnoj situaciji“, kazao je, te dodao da je dilema pred ovim entitetom: prihvatiti podaništvo, što bi značilo nestanak – ili da odabere put opstanka, uz podnošenje žrtve. Drugim riječima, prema Dodiku status quo je neodrživ, a tektonske promjene su neizbježne.
Dodik je kazao da je unipolarni svijet, u kojem su SAD bile jedina svjetska sila, prošlost, te da živimo u tranziciji prema novoj konstelaciji, u kojoj dio zemalja ne želi da se potčinjava američkoj volji. Washington se, dodao je on, opire navedenoj promjeni, te želi održati svoju dominaciju u što većoj mjeri, ako već ne može u cijelosti.
„Taj centar moći želi da ogradi ono što je njihovo i želi tu ogradu da čvrsto postavi, te će se obračunati sa svakim ko se suprotstavi ili za koga oni misle da bi mogao da se suprostavi“, kazao je. Dodik je istaknuo da je Washington doveo i samu Evropsku uniju u „podanički položaj“, ne ostavljajući joj mogućnost da bude samostalan globalni igrač.
Kako je pojasnio, EU se morala odreći jeftinih sirovina iz Rusije, te je iz geopolitičkih razloga pokazala spremnost da odobri pregovarački status za Ukrajinu, kao i za i Bosnu i Hercegovinu. „Sve je to dalo novi pečat procesima koji se dešavaju na prostoru Balkanu, a naravno i u okviru Bosne i Hercegovine“, kazao je Dodik.
„Geopolitika govori da smo mi u središtu zemalja, okruženi NATO-om i Evropskom unijom. Nema primjera da funkcionišu zemlje, koje su izopštene iz Evrope i koje su eventualno članice neke druge asocijacije, a da se nalaze u okviru evropskog kontinenta“, kazao je.
Nakon toga je napravio čudan obrat u argumentaciji. Istaknuo je da su Amerikanci zaustavili proces ubrznog približavanja BiH Evropskoj uniji. Ostalo je nejasno – zašto bi oni to učinili, ako je Evropska unija, kako je sam Dodik rekao, u „podaničkom položaju“ spram Washingtona?
Nadalje, Dodik je ponovio svoju mantru da „zemlja, koja je međunarodni protektorat, ne može napredovati ka Evropskoj uniji“. Ni to nije jasno, jer kako da Bosna i Hercegovina bude suveren politički faktor, kada to, prema riječima Dodika, ni sama Evropska unija nije.
Na stranu navedene nelogičnosti. Nakon što se složimo s Dodikom da se Evropska unija, nakon početka rata u Ukrajini, jeste postala sigurnosno i energetski znatno ovisnija o Sjedinjenim Državama, nego ranije, postavimo jedno jedno vrlo jednostavno pitanje – ako se jedna Evropska unija, koja ima 448 miliona stanovnika, morala povinovati volji Sjedinjenih Država (kako to kaže predsjednik RS), da li Dodik zaista vjeruje da se Republika Srpska sa svojih 850 hiljada stanovnika, može oduprijeti američkom pritisku?
„Naravno, mi znamo da oni nas ne slušaju, da smatraju da smo manje važni, da smo nebitni, da nam se podsmijavaju sada i da misle da mogu naći mehanizme koji će učiniti sve da nas dovedu u potrebno ponašanje po njima“, kazao je Dodik, na spomenutoj sjednici NSRS-a.
Dobro je poznato da je Dodik, u sličnoj situaciji, znao nadvladati međunarodnu zajednicu. Ne treba zaboraviti 2007. godinu, kada je tadašnji visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak nametnuo amandmane kojima su se trebale spriječiti blokade u radu državnih institucija, ali na kraju je Lajčak, nakon prijetnji Dodika, povukao svoje mjere.
Zašto i sada ne očekivati isti ishod?
Te 2007. godine Vladimir Putin je održao svoj čuveni govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, u kojem je kazao da Rusija više neće biti potčinjena Zapadu, a nakon toga je počelo ubrzano razvijanje ekonomske i ukupne političke saradnje između Evropske unije i Rusije. Vrhunac tog procesa bila je izgradnja Sjevernog toka 1, koji su tadašnji ruski predsjednik Dmitri Medvjedjev i Angela Merkel svečano otvorili, uz zagrljaje i osmijehe.
Iste te 2007. godine, tadašnji njemački ministar vanjskih Frank-Walter Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“
Kada je Lačak te 2007. nametnuo svoje amandmane, Ruska ambasada u BiH se, po prvi put od Dejtona, pobunila na sjednici PIC-a protiv zapadnih zemalja i OHR-a, te je stala na stranu vlasti Republike Srpske.
Na koncu, tadašnji evropski komesar za vanjsku politiku telefonom je pozvao Lajčaka i naložio mu da poništi amandmane, što je ovaj i učinio.
Danas, 17 godina poslije, geopolitička situacija u Evropi je, kako je istaknuo i sam Dodik, strukturalno drugačija. Viša geopolitička svrha rata u Ukrajini jeste prekid evropsko-ruske ekonomske i političke saradnje. Zbog narušenih odnosa sa Rusijom, Evropska unija se ponovo, kako primjećuje Dodik, vratila pod okrilje SAD-a.
Navedeni geopolitički obrat se nije u cijelosti odrazio na odnose u Bosni i Hercegovini. Vidjeli smo da su, kao u dobra stara vremena, Delegacija EU i Ruska ambasada izdali saopćenja protiv tehničkih izmjena Izbornog zakona. Međutim, desilo se što se nikad ranije nije desilo: dvije izuzetno bitne članice Evropske unije, Njemačka i Nizozemska izdale su posebna saopćenja, u kojima su, suprotno od stava Delegacije EU, podržale potez OHR-a, te se svrstale uz Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. To predstavlja nezapamćen udarac Delegaciji EU i njenom šefu Johannu Sattleru, koji je odlučio da istupi protiv OHR-a.
Osim navedene, postoji još jedna bitna razlika trenutne krize, u odnosu na ranije.
Bio sam u Predsjedništvu BiH 2019. kada je trajala kriza u vezi sa slanjem ANP-a u sjedište NATO saveza. Do navedene krize je došlo zbog kolizije političkih zahtjeva, s jedne strane, Šefika Džaferovića i Željka Komšića da se usvoji ANP i pošalje u sjedište NATO-a; i Milorada Dodika, s druge strane, koji je bio protiv toga. Međunarodna zajednica, uključujući i SAD, tada je nastupala kao medijator, a ne kao strana u sukobu, te je pomogla da se dođe od kompromisa u vidu Programa reformi.
Nakon toga, uslijedila je još veća kriza 2021. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Javna je tajna da je to učinio, uz protivljenje zapadnih zemalja, uključujući SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU. Nakon toga, velike sile su ponovo nastojale da zaustave krizu koju je „počeo neko drugi“. Na koncu, navedena kriza je zaustavljena tako što su pravosudne institucije odlučile da ne provode Inzkov zakon.
Ovaj put, situacija je radikalno drugačija. Schmidt nije postupio, uprkos Amerikancima, Britancima, Nijemcima i Nizozemcima. Naprotiv, on je nametnuo zakon na njihov poticaj. Drugim riječima, za razliku od prethodne dvije, Amerikanci i njihovi saveznici su svjesno gurnuli prst u oko Dodiku, te su ciljano ušli u obračun s njime. Ili kako Dodik na sjednici NSRS reče: zapadni blok je proveo svoju volju, uprkos prijetnjama RS-a da će reagovati.
Treći razlog zbog kojeg je trenutna kriza drugačija od ranijih jeste – novac. Banke u Republici Srpskoj su zatvorile račune osobama i kompanijama, koje se nalaze na američkoj crnoj listi. Ministrica finansija RS je kazala da banke nisu imale izbora, jer bi im, u suprotnom, bili ugašeni SWIFT kodovi i korespondencija sa drugim bankama, čime bi i same banke bile izbačene iz međunarodnog finansijskog sistema. „To znači uništenje kompletnog privrednog sistema RS što niko ne može dozvoliti“, kazala je.
Premijer RS-a je kazao da Amerikanci „po svim procedurama nemaju pravo na to što rade, ali ‘sila boga ne moli’“. Dodao je i da se Republike Srpska „ne može suprotstaviti njihovoj sili“, te da sve ovo rade, „jer su na drugim mjestima dobili šamare“.
Sličnu ocjenu je dao i jedan od lidera srpske opozicije Nebojša Vukanović, poručivši vlastima: „Izvukli ste nas na radar svjetske geopolitike, gdje se velike sile tuku. Zbog nerazumnih ličnih razloga uveli ste cijelu Srpsku i srpski narod u turbulencije.“
Ne znam kako će završiti trenutna kriza u BiH, ali se čini da su Amerikanci zaista, nakon dugo vremena, krenuli u odlučan obračun s vlastima RS-a. Ne zato što su poslušali glas sarajevskih analitičara, već kako Vučić, Dodik i drugi srpski zvaničnici primjećuju – zbog loše pozicije Ukrajine.
Prije nekoliko dana francuski predsjednik je kazao da će poslati francuske trupe u Ukrajinu, ako Rusi napadnu Kijev i Odesu. To je posve direktno priznanje dobro upućenog čovjeka da Ukrajinci ne stoje dobro. Prošle godine u ovo doba, Ukrajinci su spremali kontra-ofanzivu, te su se nadali da će osloboditi okupiranu teritoriju. Danas se govori o mogućem padu Kijeva.
Nakon dvije godine rata, uprkos herojskom otporu Ukrajinaca, počinje dolaziti do izraza ruska nadmoć u artiljeriji, avijaciji i ljudstvu. Skoro niko ozbiljan više ne razmišlja o mogućnosti da Ukrajinci vrate svoju teritoriju pod kontrolu. Ključno pitanje je: gdje će se Rusi zaustaviti, da li će im biti dovoljno 20% teritorije Ukrajine, što trenutno drže, ili će kako ocjenjuje John Mearsheimer težiti da, uz postojeće četiri, anektiraju dodatne četiri oblasti, što bi značilo oko 40% Ukrajine, uključujući i dijelove Kijeva, ako ne cijeli.
Mogućnost kolapsa Ukrajine već proizvodi osjećaj panike u zapadnim prijestolnicama, gdje se sve češće spominje mogućnost slanja trupa tih država u pomoć Ukrajincima. Financial Timesnavodi da Putin početkom ljeta sprema novu ofanzivu širokih razmjera. U slučaju da dođe do kolapsa ukrajinskih odbrambenih linija, u Evropi bi zavladao neviđeni osjećaj panike.
Dijeleći navedenu zabrinutost, Amerikanci i njihovi saveznici (među koje ne spada Delegacija EU) očigledno žele pojačati pritisak prema vlastima Republike Srpske, kako bi im poslali poruku da, čak i ako dođe do ruskog proboja u Ukrajini, ovaj dio kontinenta ostaje zona američkog utjecaja, te će se Washington žestoko obračunati sa svakim ko bude iskakao iz okvira.
Slično kao što je početkom 2000-ih započeo snažan val stranke AKP-a koji je krenuo s istoka i unutrašnjosti zemlje, vodeći do dvodecenijske dominacije te stranke, sada se, čini se, osjeća povjetarac u suprotnom smjeru, krećući se sa zapadnih i obalnih dijelova prema konzervativnoj unutrašnjosti, transformirajući ustaljene obrasce glasanja. Iako je prerano govoriti o tome da li će se ova tendencija nastaviti, pojavljuju se određeni trendovi koji postaju gotovo hronični i ne mogu se zanemariti.
Iako se ne bi dalo zaključiti, prema pisanjima većine svjetskih medija, rezultati lokalnih izbora u Turskoj nisu pretjerano iznenađujući. Tradicionalno nije mala razlika između dinamika koji određuju rezultate općih i lokalnih izbora. Naročito od referenduma za promjenu Ustava 2017. godine kada se prešlo na predsjednički sistem u pravilu je manja zainteresiranost za lokalne izbore. Novi ustavno-pravni poredak je donio veći stepen centralizacije političke moći, što je neminovno u drugi plan gurnulo niže instance političkog života. Stoga je ove lokalne izbore obilježilo relativno nisko učešće glasača (oko 78 posto) s obzirom da je riječ o zemlji u kojoj je izlaznost gotovo u pravilu 80-90 posto. Umjesto fokusiranja na činjenice vidljive šturim čitanjem turskih lokalnih izbora kao što su, niska izlaznost (za turske standarde), pad AKP-a ili rast CHP-a, gubitak velikih urbanih centara, ili širenje ‘crvenog talasa’ prema unutrašnjosti zemlje, bitnije je pokušati odgovoriti na pozadinu ovih procesa.
Kao prvo, trendovi glasanja se poklapaju s globalnim tendencijama. Naročito kod mlađe populacije je počela prevladavati nezainteresiranost tradicionalnim temama političkog razilaženja, te je primjetno sveopće nepovjerenje u izborni proces. Mlađa populacija od sredine 2010-ih demonstrira prioritetiziranje nekih drugih, za Tursku nekonvencionalnih, tema koje se ne obaziru mnogo na političke ili ideološke razlike, po čemu je ova zemlja bila prepoznatljiva u svijetu. Mlađi glasači za razliku od starijih Turaka se fokusiraju na set drugih tema kao što su ekonomija ili kvaliteta svakodnevnog života. Da mlađa populacija jest ozbiljna determinanta izbornih rezultata govori i činjenica da svake godine otprilike milion mladih Turaka dobija pravo glasa. Do narednih općih izbora se očekuje nekih 4 miliona novih glasača što čini nekih 5 posto ukupne populacije.
Ono što dugoročno gledano i nije loše za Tursku je to da oštre linije ideološke polarizacije lagano blijede. Očekuje se da će se ovakav trend pojačavati ubrzanom urbanizacijom, širenjem masovnog obrazovanja i sve većom participacijom žena na tržištu rada. Ukratko, sve više govorimo o globalnoj i modernoj Turskoj, što je lov za popularne glasove učinilo mnogo kompleksnijim poduhvatom. Ovo će neminovno ne samo AKP, već i druge stranke natjerati da nadograde svoj tradicionalni narativ i modus operandi.
Stoga ne treba čuditi da je gotovo jedina tema koja je dominirala u predizbornom periodu upravo bila inflacija i devalvacija turske lire koja ekonomiji ove zemlje isisava krv već punih šest godina. Naročito ako se u obzir uzme činjenica da je pitanje PKK-a i terorizma uspješno riješeno za dvadesetogodišnje vladavine AKP-a. To je neočekivano stvorilo problem vladajućoj stranci, koja sada mora da udovolji potrebama modernog društva naviknutog na prosperitet i stabilnost.
Opozicija je uspjela ispolitizirati pitanje sirijskih izbjeglica i imigracije. Opet više vezano za „mit o otimanju radnih mjesta“ domaćoj populaciji nego promjeni demografskog karaktera stanovništva. Naročito je postalo problematično što je vlada počela izdavati državljanstva prije nekoliko godina. Pretpostavlja se da u Turskoj danas živi 3-4 miliona Sirijaca. Sa ostalim imigrantima, kao što su Afganistanci, Iračani i afrički migranti, procjene se penju na nekih 5 miliona stranaca, što čini preko pet posto ukupnog stanovništva.
Ono što je jedan od trendova ne samo izbornog procesa u Turskoj već i u svijetu je nerijetko kažnjavanje “političkog establišmenta”. Iako je CHP stranka osnivač Republike Turske i najstarija stranka, preko tri decenije su u opoziciji. Stranka koja se većim dijelom turske historije smatrala strankom establišmenta se retorički gledano uspjela nametnuti kao anti-establišment stranka. Sa obzirom na to da je AKP bez prekida u vlasti preko 20 godina (od 2002.), ona je nužno postala ‘establišmentska stranka’. Tako da je AKP danas gdje je CHP bio decenijama – stranka elite, odnosno pojednostavljeno rečeno, ‘zrela za kažnjavanje’ na izborima. AKP je postala meta za sve što ne valja u društvu, bila za to direktno odgovorna ili ne.
Pokazalo se među dobrim potezima CHP-a je i promjena predsjednika stranke. Ovaj potez se isplatio u rekordnom roku. Ozgur Ozel je od novembra prošle godine novi predsjednik CHP-a. Zbog pohlepe i zaluđenosti dugogodišnjeg predsjednika Kemala Kilicdaroglua stranka je dugo bila talac njegovih ličnih ambicija, te je cijelu vječnost oklijevala ubrizgati potrebnu injekciju svježeg daha. Pokazat će se iznova da promjena izblijedjelih lica u politici se nerijetko isplati. Iako je CHP manje-više prošao kroz proces kadrovske transformacije, čini se da će slično morati i AKP uraditi ukoliko želi spriječiti negativan trend osipanja glasova.
Iako se odavno govori da se u Turskoj polahko formira dvopartijski sistem, sličan onom u SAD-u, ono što je malo ko očekivao je solidan rezultat malih političkih partija. Stranke poput Yeni Refah Parti (stranka koju je osnovao Nedžmetin Erbakan) pokazale su snagu. Ovo je islamistička stranka, koja je na zadnjim općim izborima stala u koaliciju protiv AKP-a. Međutim, sada se pokazalo da ova stranka ima čvrstu bazu, koja pod stegama ideološki šarene koalicije nije dolazila do izražaja u prethodnim izbornim procesima. Razlozi tome su vrlo jasni. Bazu Yeni Refaha čini konzervativno stanovništvo blisko političkom islamu. Na ovim izborima se jasno vidjelo da je koalicija predvođena ekstremno sekularističkom CHP ozbiljno iritirala bazu, što je vjerovatno pretankalo dio glasova ideološki sličnijem AKP-u na zadnjim općim izborima. Međutim, rezultati manjih stranaka ne treba da bune pretjerano, jer opća tendencija ipak ide u pravcu tihe tranzicije ka dvopartijskom sistemu. U prilog tome ide i jako pozicioniranje dvije najveće stranke i dominacija u odnosu na ostale stranke. Sve u svemu, ipak su ovi izbori, kao i zadnjih nekoliko, bili stratosfersko nadmetanje između dvije stranke, AKP-a i CHP-a.
Ovogodišnji lokalni izbori su otvorili nekoliko ozbiljnih pitanja za budućnost. Sa obzirom da se još jednom dokazalo kako sama ličnost predsjednika bolje stoji u percepciji turskih glasača nego njegova stranka, prvo ozbiljno pitanje koje se nameće već godinama je, da li AKP ima odgovor za post-Erdoganovu eru? Ovo pitanje dobija na važnosti naročito što je Erdogan na zadnjim općim izborima rekao da se više neće kandidirati na poziciju predsjednika. Naročito situaciju usložnjava činjenica da je novi Ustav izglasan 2017. koncentrirao moć u rukama Predsjednika. Ukoliko bi se ponovilo nešto slično na narednim općim izborima 2028. godine i ukoliko su ovi lokalni izbori indikator post-Erdoganove AKP, onda se nameće ozbiljno pitanje kakvu Tursku ćemo gledati nakon 2028. godine. S obzirom na njenu geopolitičku bitnost, ovo pitanje prevazilazi nacionalne granice ove države i tiče se šireg geografskog pojasa od Bliskog istoka do Balkana.
Ono što je postalo više nego jasno je da ekonomija dominira politički narativ i da će pobjednik narednih izbornih ciklusa biti upravo ona stranka koja ponudi izlaznu strategiju iz monetarne krize. Upravo je ovo pitanje davne 2002. godine dalo vjetar u leđa AKP-u koji je implementirao politiku fiskalne discipline Kemala Derviša koja je tada riješila pobješnjelu inflaciju. AKP je upravo na talasu tih reformi od Turske napravila ekonomsko čudo. Nema dileme da će potraga za ‘novim ekonomskim čudom’ biti dominantna tema narednih izbornih ciklusa.
U kontekstu smanjene izlaznosti i promjene demografske strukture biračkog tijela, stranke će morati pronaći nove načine da angažuju birače, posebno one mlađe. Ekonomski oporavak, rješavanje pitanja imigracije, te prilagodba ideoloških platformi modernim vrijednostima postat će ključni faktori u osvajanju i zadržavanju političke moći u Turskoj. Globalističke moderne teme za globaliziranu i modernu Tursku. Onaj ko prvi adresira i odgovori potrebama nove Turske bit će novi vladar političke scene.
Četiri dana prije nego što će započeti intervjue sa kandidatima za dvije pozicije zamjenika glavnog državnog tužilaca, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Halil Lagumdžija promijenio je sastav Komisije koja bi trebala obavljati intervjue. Razlog je, kako saznaje Istraga, da iz utrke za zamjenike glavnog državnog tužioca budu izbačene tužiteljice Enisa Adrović i Bojana Jolović, a da se na zamjeničke pozicije imenuju Džermin Pašić i Dubravko Čampara.
Na početku da pojasnimo – nakon raspisanog konkursa za bilo koju poziciju u pravosuđu formira se podvijeće. Ukoliko se radi o pozicijama u Sudu BiH i Tužilaštvu BiH formira se državno podvijeće. Isti princip se primjenjuje i za entitetsko pravosuđe, gdje se formira entitetsko podvijeće.
Kako se u ovom slučaju biraju zamjenici glavnog državnog tužioca, državno podvijeće bi trebalo obaviti intervjue te sačiniti rang listu kandidata koja se, potom, dostavlja VSTV-u. U tom podvijeću su do sada bili Halil Lagumdžija, predsjednik VSTV-a i predstavnik Suda BiH, Biljana Simeunović, predstavnica Tužilaštva BiH, Snježana Petković, predstavnica Republičkog tužilaštva RS, Srđan Forca, predstavnik Okružnog suda Banja Luka, Mustafa Šabić, predstavnik Vrhovnog suda FBiH, Saša Sarajlić, predstavnik Federalnog tužilaštva i Aleksandra Obradović, predstavnica pravosuđa Brčko distrikta.
Kako Halil Lagumdžija i njegov prijatelj Admir Suljagić, direktor Sekretarijata VSTV-a nemaju kontrolu nad pojedinim članovima VSTV-a, predsjednik VSTV-a 21. marta donosi odluku o “imenovanju podvijeća za predlaganje kandidata za sudijska i tužilačka mjesta na nivou BiH”. Svojom odlukom Lagumdžija izbacuje predstavnicu Tužilaštva BiH Biljanu Simeunović iz podvijeća, te umjesto nje imenuje Željku Fabić, predstavnicu Okružnog tužilaštva Banja Luka.
Lagumdžijino podvijeće od 21. 3. 2024.
Tako Lagumdžija pravosuđu Republike Srpske od ukupno sedam mjesta u podvijeću daje tri pozicije, Federaciji dvije, a državnom pravosuđu samo jednu poziciju – odnosno samome sebi. I ovom raspodjelom Lagumdžija nije bio zadovoljan, jer su u podvijeću ostali Mustafa Šabić i Aleksandra Obradović koji, prema informacijama Istrage, ne slušaju slijepo Admira Suljagića i predsjednika VSTV-a. Zato Lagumdžija samo sedam dana nakon što je “imenovao podvijeće”, donosi novu odluku kojom skraćuje listu imenovani. Iz podvijeća izbacuje Aleksandru Obradović (Brčko distrikt) i Mustafu Šabića (Federacija BiH).
Lagumdžijino podvijeće od 28.3.2024.
Dakle, od ukupno pet članova podvijeća za izbor dvoje zamjenika glavnog državnog tužioca, troje je iz Republike Srpske, jedno iz Federacije i jedno iz državnog pravosuđa.
Razlog ovih naglih promjena u podvijeću je to što Lagumdžija i Suljagić nastoje na dvije pozicije zamjenika glavnog državnog tužitelja instalirati Džermina Pašića (iz reda Bošnjaka) i Dubravka Čamparu (iz reda Ostalih). Istovremeno, cilj je, kroz podvijeće, eliminisati sve njihove protukandidate među kojima je državna tužiteljica Enisa Adrović koja je podigla optužnicu u slučaju Bosnalijek. Podsjetimo, na početku afere Bosnalijek, optuženog Nedima Uzunovića i Bosnalijek je zastupala advokatska kancelarija čiji su osnivači Maida Čampara i Mirsad Crnovršanin, supruga, odnosno bivši saradnik državnog tužioca Dubravka Čampare.
Prema informacijama Istrage, nakon što se dokopaju zamjeničkih pozicija, Čampara i Pašić će poduzeti sve kako bi s pozicije glavnog tužitelja Tužilaštva BiH udaljili Milanka Kajganića i kako bi jedan od njih dvojice preuzeo rukovođenje Državnim tužilaštvom.
Podsjetimo, bivši šef srbijanske BIA-e Aleksandar Vulin u nekoliko je navrata, a posebno gostujuči na BN televiziji, hvalio državnog tužioca Dubravka Čampara koji se iskazao u saradnji sa srbijanskim pravosuđem.
U proljeće 2019. u emisiji “Pressing” televizije N1 voditelj Amir Zukić zatražio je od mene da se prisjetim predratnih izdanja “Slobodne Bosne” i tema u kojima smo najavljivali izvjesnost rata, odnosno agresije na BiH. U razgovoru smo se dotakli i teksta iz novembra 1991. godine “Sarajevo na četničkom nišanu” u kojem smo objavili ključne elemente “tajnog plana napada na Sarajevo”. Kazao sam u emisiji “Pressing”, vjerujem da se dobro sjećam, da je nažalost, utjecaj “Slobodne Bosne” kao malog, neovisnog nedjeljnika na formiranje javnog mnjenja bio simboličan, jer su mainstrem mediji toga vremena širili radikalno drugačije, tobože “pacifističko” raspoloženje, a zapravo apaurinsku letargiju kod svoje publike.
U tom sam kontekstu naveo primjer YUTEL-a (mada sam mogao i nekih drugih “ozbiljnih” medija) koji je istog novembarskog dana kada je “SB” izašla iz štampe stavio pred svoje kamere nekog oficira JNA da oštro demantira naše tvrdnje i umiri javnost “objašnjenjem” da se teška artiljerija JNA oko Sarajeva ukopava da bi “branila, a ne napadala grad”. Za autora ovog priloga Predraga Peđu Kojovića, sam kazao da je postupio kao (samo) “loš novinar”. Jer, iole znatiželjniji, ambiciozniji novinar bi se zanimao od koga JNA kani braniti Sarajevo, a ne bi propustio ni da “čuje i drugu stranu”, autore i urednike “Slobodne Bosne”.
Nešto se malo i tiho u medijima i sarajevskoj javnosti komentirala ta moja uzgredna opaska, i vrlo brzo, sa razlogom potpuno je potonula u zaborav.
Onda je tu marginaliju, iz mraka zaborava, ovih dana isčupao Predrag Kojović gostujući u podcastu “Dnevnog Avaza”. Na sugestivno instistiranje pretencioznog novinara da komentira napade na sebe, u čemu prednjači SDA, državni zastupnik i član rukovodstva Naše stranke (i utjecajni član vladajuće koalicije) se vratio 33 godina unatrag i ovako komentirao događaje iz jeseni 1991.
“Ja sam tad imao 24-25 godina. Ponekad bi me zvali da radim neke ankete na ulici. Ja mislim da je ovo na šta Senad Avdić asocira (valjda je mislio reći ‘aludira’, op. SA) da je on objavio kako je Sarajevo opkoljeno. I onda je veliki kamion zaustavljen ispred kasarne iznad komande koji je imao na papiru da su banane unutra, a unutra je valjda bilo oružje. Mene su poslali da uzmem izjave. Ja sam tamo stajao sa deset drugih novinara kada je taj general objašnjavao da to nisu rakete nego banane. Dakle, samo sam sakupljao izjave i donio ih u redakciju.”
Očito da ne samo što je Kojović, potvrdio moju ocjenu da je (bio) “slab novinar”, nego je bio još samokritičniji: nije uopće bio novinar, nego “ulični anketar”, “držač mikrofona”, “sakupljač izjava” i njihov “nosač u redakciju”. On je ispred Komande JNA izvještavajući o događaju imao sličan status kao jedan drugi stranački lider nekoliko mjeseci kasnije: bio je “slučajni prolaznik”.
Mali bi problem moglo biti samo to što Kojović “Avazovom” novinaru govori o događaju koji nema veze sa onim na šta sam se svojedobno referirao. On priča o kamionu u kojem su u jesen 1991.godine prevozilo oružje, a komanda JNA tvrdila da se transportiraju banane. Događaju, dakle, na kojem je on bio među desetinana novinara i držao mirkofon.
Ali, ja sam govorio o nečem sasvim drugom, što je bilo dio istog (agresorskog) plana: tekstu u “Slobodnoj Bosni” objavljenom 21. novembra 1991. u kojem je javnost upozorena na uznemirujuće procese koji se ubrzano odvijaju: ukopavanje artiljerijskih oruđa JNA oko Sarajeva i pripremama Srpske demokratske stranke za prometnu blokadu glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Nakon toga istraživačkog članka objavljenog u “SB” Predrag Kojović je negdje na obroncima Trebevića držao mikrofon dok je oficir JNA naše pisanje osporavao i bagatelizirao dokumentirane sumnje i osnovani strah građana. Ništa Kojoviću ni tada ni sada ja ne zamjeram osim nedopustivog deficita profesionalnosti. Konačno, njegov sugovornik, oficir JNA je kasnije bio na istaknutim funkcijama u Armiji BiH.
Tekst u “SB” pisan je pod teškim dojmom jezivih slika iz Vukovara u kojeg su tri dana ranije, nakon višemjesečne opsade i razaranja umarširale snage JNA ojačane srpskim paravojnim jedinicama. Vjerovati nakon vukovarskog iskustva da će JNA braniti bilo koji drugi grad, je profesionalno sljepilo i kognitivna nedoraslost. Naravno i indikator toksičnosti YUTEL-ove uređivačke poltike, za koju ulični anketari i nosači mikrofona nisu mogli biti odgovorni.
Ja, naravno, nemam snimak toga priloga sa Yutela, a ukoliko ga ima Predrag Kojović u svojoj videoteci (pričalo se pred rat da on ima najraskošniji izbor “filmova za odrasle” u cijelom gradu), neka ga ustupi, nekoj režimskoj televiziji, TVSA, Face TV, TV Alfi, pa da rastjeramo magle oko ovog događaja, ako je to nekome uopće važno.
Vjerovatno bi rečene Kojovićeve nepreciznosti u “Avazovom” podcastu prećutao, jer nemaju nikakvo šire značenje, no ono što je u nastavku rekao, moralo bi se, ipak, malčice problematizirati. Kojović kaže da je neposredno uoči rata (pored magazina “Nedjelja”, gdje je bio zaposlen, i YUTEL-a gdje je pravio ulične ankete i sakupljao izjave) radio i u Časopisu “Naši dani”.
Taj je list, čiji je osnivač bila Liberalna stranka (nekadanji SSO BiH), kaže Kojović, na naslovnoj strani se samolegitimirao kao “magazin za politiku i kulturu samostalne demokratske, nezavisne Bosne i Hercegovine”.
Ta je naglašeni, neukusno nezgrapni patriotizam u vrijeme kada se još uvijek živjelo u sastavu SFR Jugoslavije, priskrbio je goleme probleme urednicima i novinarima, pa i njemu osobno, otkriva Kojović.
“Zbog toga smo bili privođeni od strane ostataka komunističkog režima u stanicu i ispitivani…”
Oni koji pobliže poznaju državnog zastupnika Predraga Kojovića (u koje ja ne spadam, na obostrano zadovoljstvo) kažu da mu izmišljanje, da ne kažem, laganje, nisu strane “tehnike” u javnoj i privatnoj komunikaciji, naročito ako se iz njih kakav benefit može “čvaknuti”. Kakve koristi Kojović može imati od fantazmagorije o “ostatcima komunističkog režima”, tj. policijske države koja dvije godine nakon što je komuizam u BiH i službeno propao, “u stanicu privode” novinare-patriote?! Stvar je providna i bespredmetna, pogotovo kada se zna da su najmanje dvojica urednika-osnivača novih “Naših Dana” (Zoran O. Milanović i Senad Pećanin) u to vrijeme bila dio propagandnog štaba Republičkog MUP-a. Među nama novinarima koji nismo imali sreću da budemo žrtve vlastitog patriotizma, niti da nas “ostaci komunisitčkog režima” “privode u stanicu” ranih 90-ih nije nikakva tajna bila personalno-materijalna povezanost “Naših Dana” sa ministrom policije Alijom Delimustafićem i njegovom firmom “CENEX”. Ta će se poslovna veza tokom rata i formalizirati kroz vlasničke “papire”.
Kažem, ne znam kakvu korist od te vrste naknadnog pamćenja i nemaštovitog ušminkavanja svoje patuljaste novinarske biografije može iscijediti Pedrag Kojović. Kada je prije nekog vremena kazao da “svakog Prvog marta posjeti mezar Alije Izetbegovića”, lagao ili ne lagao, motivi su mi (bili) jasni. To je pristajanje na glancanje kulta ličnosti rahmetlije sa Kovača na kraju se pokazalo kao VJEŠT dugoročno isplativ potez: među glasovima koje su Kojoviću obnovili mandat u Parlamentu BiH zacijelo je bio i nezanemariv broj osnivača Stranke demokratske akcije. Tako će, zahvaljući i toj dovitljivoj pragmatičnosti, istekom mandata krajem 2026. godine Peđa Kojović u Sarajevu ostvariti svoj “američki san”: dobacit će do svog prvog miliona novcima ovdašnjih poreskih obveznika!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
