Istaknuto

Istaknute objave

UDT nije zatražio suspenziju čelnika Tužilaštva BiH i Suda BiH: Da li će VSTV suspendovati Gordanu Tadić?

Ured disciplinskog tužioca VSTV-a nije zatražio suspenziju glavne državne tužiteljice Gordane Tadić i predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca protiv kojih je u petak podnesena disciplinska tužba. Osim toga, UDT je tempirao da u istom danu podnese obje tužbe protiv čelnika dvije najviše pravosudne institucije u BiH, iako je “discilinska istraga” u slučaju zloupotrebe stana Gordane Tadić okončana prije tri mjeseca.

“Odluku o privremenom udaljenju od vršenja dužnosti nosioca pravosudne funkcije donosi Prvostepena disciplinska komisija Vijeća koja primjenom člana 78. stav 1. Zakona o VSTV BiH “…može privremeno udaljiti sudiju ili tužioca po službenoj dužnosti, na zahtjev Ureda disciplinskog tužioca ili na zahtjev predsjednika suda ili glavnog tužioca koji je nadređen tom sudiji ili tužiocu” Stoga, sam zahtjev Ureda nije neophodan za odlučivanje Komisije o privremenom udaljenju”, opravdali su u UDT-u svoju odluku da ne traže suspenzije nijednog od tuženih čelnika pravosudnih institucija BiH.

Na pitanje zbog čega su se odlučili da istog dana podnesu obje tužbe, u UDT-u su nam kazali da se tužbe podnose “po okončanju disciplinskih istraga”, što bi, u prevodu, trebalo značiti da su baš istog dana okonačali istragu i protiv Debeveca i protiv Tadićeve, mada je predmet protiv glavne državne tužiteljice formiran u avgustu prošle godine nakon što je objavljena priča o zloupotrebama prilikom naplate troškova za odvojeni život i troškova smještaja.

Prema važećim propisima, predsjednik VSTV-a formira diciplinske komisije koje će utvrđivati odgovornost nosilaca pravosudnih funkcija. No, vratimo se konktetnim disciplinskim tužbama.

Prva tačka : TCMS

Tužba protiv Gordane Tadić sadrži tri tačke. Prvom tačkom Gordana Tadić je tužena zbog zloupotreba sistema TCMS koji automatski dodjeljuje predmete. Iako je bila obavezana Pravilnikom o TCMS-u, Tadićeva ovaj sistem nikad nije koristila prilikom dodjeljivanja predmeta. Koristila ga je tek za vođenje predmeta koje je prethodno dodjeljivala po svom nahođenju. Zbog takvog postupanja dobila je i upozorenje VSTV-a koje je ignorisala. Inače, ključne predmete su dobijali Oleg Čavka, Vedrana Mijović i Ćazim Hasanspahić.

Druga tačka: sigurnosne provjere

Mada po Zakonu o zaštiti tajnih podataka tužioci ne prolaze proces sigurnosnih provjera, to se ne odnosi na njihove saradnike i drugo osoblje zaposleno u tužilaštvima. Međutim, Gordana Tadić kao glavna državna tužiteljica nikada nije uposlenike Tužilaštva BiH slala na sigurnosne provjere. Štaviše, upozoravali su je na to iz Ministarstva sigurnosti BiH i iz VSTV-a, ali ona nikada nije promijenila svoju odluku. Naprotiv, naredila je provođenje istrage protiv članova Komisije za sigurnosne provjere.

Treća tačka: Stan 

Glavna državna tužiteljica tužila je državu BiH tražeći da joj se isplate troškovi odvojenog života i smještaja u Sarajevu. Kao dokaz je priložila ugovor sa stanodavcem iako ta osoba, u trenutku kada je tužila državu, uopće nije bila vlasnik stana.

Kada je u pitanju predsjednik Suda BiH, i njegova tužba sadrži tri tačke.

Prva tačka: Susret Debevec – Mehmedagić

UDT smatra da je predsjednik Suda BiH Ranko Debevec imao neprimjereni kontakt sa Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH protiv kojeg je, na dan susreta, Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu u slučaju “sigurnosne provjere”. Susret se desio u ispred stana dekana Stomatološkog fakulteta Muhameda Ajanovića koji ih je prethodno pozvao u goste. Upravo snimci s nadzorne kamere u haustoru Ajanovićeve zgrade jedan su od dokaza UDT-a.

Druga tačka: prepiska sa tužiteljicom Vedranom Mijović

“Vedrana, čujem da tražiš uvid u moj CMS nalog i dosje. Koji su tu razlozi. Hvala ti, Vedrana, na MUP-u KS i teroriziranju i provjeravanju žene koja veze sa Lijanovićima nema, niti kupovinom malog Mercedesa od njih. Pozdravi Gordanu. Radite nezakonite stvari totalno, koje nemaju uporišta ni u jednom zakonu. Izuzimate dokumentaciju i istražujete ljude koji veze uopšte nemaju s tom pričom. Tražite od Suda naredbe. Neka Sud odobri izuzimanje dokumentacije ako postoji osnov sumnje da sam ja kriminalac”.

Ovo su poruke koje je  Ranko Debevec slao državoj tužiteljici Vedrani Mijović koju je prethodno Gordana Tadić zadužila predmetom protiv predsjednika Suda BiH formiranim na osnovu anonimne prijave. Mijovićeva je ove poruke dostavila UDT-u koji je ocijenio da je u pitanju neprimjeren kontakt.

Treća tačka : stan Ranka Debeveca

Predsjednik Suda BiH tužen je zbog toga što je propustio u svom imovinskom kartonu navesti da je suvlasnik (1/2) stana u Španiji koji je stečen prije nego je zaposlen u pravosuđu. Zbog toga je UDT ocijenio da je Debevec počinio disciplinski prekršaj zbog davanja “nepotpunih podataka o imovini”.

 

Obračun kod OK rudara: Sukob Kukića i Gutića, “Legende” i “Ponosa”, sukob dva sindikata i dva “benda”

Predsjednik stranke i državni parlamentarac ujedno je i predsjednik jednog od dva sindikata RMU Banovići.Načelnik Općine i i visokopozicionirani kadar druge stranke formalno je član drugog sindikata RMU Banovići.

Prvi je u Banovićima poznat kao Kuko, a drugog znaju kao Begu. Nekada su bili jedno i u kafani su “Kod Beće”, u kasnim noćnim satima, slušali Braću Bojiće.

“Pjesma (h)ori od Braće Bojića, za legendu Mirsada Kukića. Za rudare, raju Banovića, svima selam od Mirse Kukića”, glase stihovi pjesme posvećene predsjedniku PDA, državnom zastupniku i predsjedniku Sindikata RMU Banovići.

Otkako su se u martu 2018. godine politički sukobili, Bego Gutić je ostao u SDA i nije imao izbora. Morao je izgraditi vlastiti mit i za početak mu je bila potrebna pjesma. Otpjevali su je, u malo bržem ritmu od Braće Bojića, Miralem i Hare.

“Bego Gutić, pravi lider to je, iza njega Banovići stoje. Bego Gutić, ponos Omazića, cijele Bosne, a i Banovića”, pjevali su uz zvuk violine Miralem i Hari dok je umjesto spota pjesma ilustrovana fotografijom Bege Gutića  iz vremena kada je bio kantonalni ministar.

Ponosni Omazići spremno su dočekali stranački predizborni skup u jesen 2016. godine. Desetine zelenih zastava bilo je podignuto visoki u zrak. Okupljena masa je skandirala “SDA, SDA, SDA”. Prvi govor je držao Bego Gutić. Koji minut kasnije, Bego je oduševljeno aplaudirao dok je aktivistica čitala najavu: “Dragi prijatelji, na čelu ovog tima nalazi se čovjek koji je osnivač Stranke demokratske akcije na području Općine Banovići. Čovjek koji je provodio sve teške i mukotrpne akcije u političkom i privrednom životu naše općine. Dragi prijatelji, naš predsjednik Izbornog štaba, doktor Mirsad Kukić”.

Mirsad Kukić nije govorio. Samo se naklonio oduševljenim simpatizerima koji su klicali njegovo ime, dok mu je iza leđa, ništa manje oduševljen, aplaudirao Bego Gutić, koji će dvije godine kasnije postati “ponos Omazića”. Na taj stranački skup Bego Gutić je došao kao premijer Tuzlanskog kantona. Funkciju je dobio zahvaljujući Mirsadu Kukiću, tada još uvijek jednom od najmoćnijih kadrova SDA. U znak zahvalnosti, Bego Gutić će iste te 2016. godine u Kukićevom rodnom Banović selu, zajedno sa Naserom Orićem i Amirom Zukićem, na bini mahati zastavicom SDA dok je voditeljica najavljivala najbitnijeg govornika.

“Beskrajno smo vam zahvalni što ste iznjedrili čovjeka zbog kojeg su Banovići postali centar zbivanja u Bosni i Hercegovini. Malo ko je mogao vjerovati da se iza običnog čovjeka iz naroda krije intelektualna gromada, političar svjetskih razmjera, nedostižni privrednik, veliki humanista, nesavladiva prepreka svima onima koji su prema Banovićima ispružili pohlepne ruke. Davne ’94 godine otvorio je novu stranicu istorije naše općine. Spriječio je umiranje Banovića. Zadužio nas je. Zadužio je buduće generacije da ga s uvažavanjem i poštovanjem spominjemo u svakoj prilici. Zbog toga je on jedinstven i nezamjenjiv. Dame i gospodo, dragi prijatelji, molim vas da ustanemo i pozdravimo predsjednika našeg izbornog štaba, doktora Mirsada Kukića”, orilo se iz zvučnika dok je Kukić izlazio na binu da se nakloni.

Opet nije držao govor. Samo se naklonio i otišao na “smetljište istorije SDA”. Bila je do posljednja predizborna kampanja koju je Mirsad Kukić organizirao pod zastavom te stranke. Bakir Izetbegović isključio je iz SDA čovjeka kojem se, zajedno sa suprugom, proteklih godina divio zbog “privrednih uspjeha u Banovićima”. Kukić je formirao novi stranku – PDA. No, Banović selo će uskoro izgubiti  primat. Ponos Omazića, Bego Gutić, preuzeo je SDA i ulogu novog lidera.

“Imamo Rudnik. Rudnik je naš”, reći će u oktobru 2020. godine jedna od govornica na predizbornom skupu SDA u Banović selu, gdje je Bego Gutić skupljao glasove u utrci za načelnika Općine Banovići.

Petnaest dana kasnije, Gutić je postao načelnik. Mirsad Kukić je svrgnut. Opredijelio se za sindikalnu borbu. Dugogodišnji vladar RMU Banovići postao je predsjednik Sindikata. Bego Gutić se, odmah, učlanio i drugi rudnički sindikat. Rat je tinjao sve dok posljednje martovske nedjelje nije buknuo požar u jami Omazići. Uprava Rudnika koju kontroliše Bego Gutić optužila je Kukićeve aktiviste za izazivanje požara koji je nanio višemilionsku štetu u Rudniku. Kukićevi rudari dobili su podršku od kantonalne Vlade sa SDP-ovim Kadrijom Hodžićem na čelu.Onda se narod “spontano” okupio ispred upravne zgrade RMU Banovići. Gutić je držao govor, Kukić je snimao.

“Jučer su napravili predstavu za javnost. Okupili su nekih 50 članova manjinskog sindikata i doveli su premijera TK kojeg smo danas pozvali ovdje. Kakav je to premijer koji dođe u Banoviće, koji dođe u Rudnik i ne javi se Upravi. Kakav je to premijer”, govorio je Gutić dok su okupljeni rudari skandirali “Bego, Bego”.

Ohrabren podrškom, Gutić će koji minut kasnije ući u klinč sa Kukićem. Policija je spriječila incident. Ali prethodnih godina nije spriječila ni Gutića ni Kukića da na račun rudnika i Banovića steknu milionske nekretnine u Sarajevu i srbijanskim gradovima.

Blinkenovo pismo i izborni sistem: Čovićev poraz na početku travnja

‘Može se i bez mijenjanja Ustava”, slavodobitno je 26. februara ove godine kazao lider HDZ-a BiH Dragan Čović, govoreći o reformi izbornog zakonodavstva.

On je tada kazao, a prenijet će njemu bliski Večernji list, da očekuje da će “do kraja travnja biti postignut dogovor o izmjenama izbornog zakona na kojima inzistira njegova stranka”.

Čović: izmjena izbornog sistema bez izmjena Ustava

No, prvog dana travnja iz Vašingtona je u BiH stiglo pismo u kojem američki državni sekretar Antony Blinken upozorava članove Predsjedništva BiH da će “ograničene ustavne promjene biti potrebne da bi se izvršila dosljedna reforma izbornog zakonodavstva u BiH”.

Pismo sekretara Blinkena: ograničena izmjena Ustava

“Neki od nedostataka ustava Bosne i Hercegovine utvrđeni su u presudama Evropskog suda za ljudska prava, uključujući presudu Sejdić-Finci. Pitanja koja su utvrđena ovim presudama i slične zabrinutosti koje se rješavaju odlukama ustavnog suda Bosne i Hercegovine moraju se riješiti. Problemi se ne mogu riješiti samo zakonodavstvom. Ograničene ustavne promjene biće potrebne kako bi se reforma izbornog sistema dosljedno izvršila prema zahtjevima članstva u Evropskoj uniji i presudama evropskih sudova. Također, podržavamo ažuriranje Izbornog zakona radi rješavanja relevantnih odluka Ustavnog suda i provedbe mjera integriteta izbora koje će sljedeće izbore 2022. godine učiniti najslobodnijima i najpravednijima u istoriji Bosne i Hercegovine”, naveo je Blinken u pismu.

A šta to u znači u praksi?

Ukratko, sve suprotno od onoga što želi lider HDZ-a BiH Dragan Čović koji je nekoliko puta tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Prije dvadesetak dana na Istraga.ba objavili smo autorski tekst člana Centralne izborne komisije BiH Suada Arnautovića koji je detaljno analizirao reformu izbornog zakonodavstva i stavio ih u kontekst zahtjeva HDZ-a BiH.

“Čović nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda tj. pobjedu kandidata HDZ BiH i njemu srodnih stranaka u utrci za člana Predsjedništva BiH i osvajanje dovoljno ruku u kantonalnim skupštinama da osigura dominaciju u 17-očlanom klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.Tako bi, uz dobijene pozicije u tri “županije”, Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH osigurao dominaciju i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, te time, primjenjujući pravila konsensuza i veta, osigurao da hrvatska strana (po)ostane dominatan i neizbježan faktor ne samo u odlučivanju o svim ključnim pitanjima u BiH koja na agendu političkog odlučivanja nameću drugi politički subjekti i međunarodna zajednica, nego i da najlakše i najbrže ostvari svoje ključne političke ciljeve. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH sada nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj”, napisao je član CIK-a Suad Arnautović.

Kada je u pitanju izmjena izbornog zakonodavstva, bez prethodnih izmjena Ustava BiH, objavili smo 8.3. ove godine, jedino je moguće provesti presudu Ustavnog suda BiH u “slučaj Ljubić” koja se odnosi isključivo na popunjavanje Doma naroda FBiH.

Evo o čemu se radi.

Odlukom Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine po apelaciji Bože Ljubića “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.

To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U dokumentima koji su na raspolaganju EU, a i preporukama drugih međunarodnih institucija, presuda u “predmetu Ljubić” bi mogla biti riješena tako što bi se ranija “obavezna” odredba zamijenila neobaveznom, kako to piše u Ustavu Federacije BiH.

“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.

To je, dakle, “neobavezan” raspored delegata po principu jedan-jedan-jedan o kojem se govori u dokumentu koji je na raspolaganju predstavnicima EU u BiH.

Dom naroda BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.

No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.

Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.

Prema članu 10.2 Izbornog zakona BiH, Centralna izborna komisija BiH “određuje, nakon svakog popisa, broj delegata koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona”.

Upravo su se na ovu odredbu pozvali članovi bivšeg saziva CIK-a kada su u decembru 2018. godine donijeli Uputstvo kojim su drugog Hrvata iz Zeničko-dobojskog kantona “deložirali” u Široki Brijeg i tako omogućili Draganu Čoviću apsolutnu kontrolu prilikom formiranja Vlade FBiH, ali i konstituisanja Doma naroda BiH.

S obzirom na to da je popis stanovništva BiH urađen 2013. godine, Ustavni sud BiH je, odbijajući apelacije brojnih stranaka u vezi s ovim Uputstvom, dao za pravo CIK-u da mogu raspoređivati mandate u Domu naroda FBiH. Kako u Izbornom zakonu nije precizno navedeno da se takav raspored vrši samo jednom nakon popisa, ostavljena je mogućnost Centralnoj izbornoj komisiji BiH da nakon izbora 2022. godine donese novo Uputstvo. Ukoliko novi saziv CIK-a vrati Zeničko-dobojskom kantonu “drugog Hrvata”, to će značiti da pet kantona u kojima HDZ nije dominantan može imati šest delegata u Domu naroda FBiH. u tom slučaju HDZ BiH ne bi mogao koristiti mehanizme blokade prilikom izbora nove Vlade FBiH.

Za razliku od presude u “slučaju Ljubić”, sve druge presude nije moguće promijeniti bez izmjena Ustava BiH o kojima je pisao američki državni sekretar Antony Blinken. Član CIK-a Suad Arnautović detaljno je, u svom članku od 10. marta ove godine, objasnio sve presude i preporuke međunarodnih institucija koje se odnose na izborno zakonodavstvo. Podsjećamo na neke dijelove njegovog teksta.

Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH

Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.

Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH

U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.

Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.

Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH

U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine  Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).

Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH

U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao  pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH

Svetozar Pudarić je aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava podnio zbog aplikantove nemogućnosti da se kao državljanin Bih srpske nacionalnosti s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Europski sud je u ovoj presudi istakao da je već utvrdio da sličan ustavni preduvjet predstavlja diskriminirajuću razliku u postupanju i kršenje člana 1. Protokola br. 12 u presudi Pilav protiv BiH, koja se ticala nemogućnosti Pilava etničkog Bošnjaka s prebivalištem u Republici Srpskoj, da se kandidira za člana Predsjedništva BiH.

Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati ​​na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.

Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.

Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78.  Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.

U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine  utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan”  u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija”  i “župan” u Ustavu toga kantona

Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?

Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12

Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.

Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.

Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.

Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.

Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-23/14

U presudi Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. decembra 2016. godine odredbe Izbornog zakona BiH u Poglavlju B član 10.12 stav (2) u dijelu koji glasi “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” su proglašene neustavnim, jer nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH u kojem je definirano da će se izabrati po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako takvih ima među izabranim članovima u skupštini kantona. Naređeno je Parlamentarnoj skupštini BiH da te odredbe uskladi sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci. To još uvijek nije urađeno. U međuvremenu je u cilju nesmetanog funkcioniranja ustavno-pravnog sistema Centralna izborna komisija BiH 2018. godine donijela Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH kojim je preciziran izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz deset kantona.

Nakon ove presude Ustavnog suda BiH Borijana Krišto je podnijela apelaciju u kojoj je osporila dijelove Ustava Federacije BiH u vezi s izborom delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ovu apelaciju je ubrzo povukla. Pretpostavka je da je dobila uvjeravanja iz najbližeg okruženja samog Ustavnog suda BiH da neovisno o obrazloženju presude U-23/14 njena apelacija neće biti prihvaćena, jer bi dovela do potpunog haosa i izvjesne paralize sistema.

U obrazloženju ove presude Ustavni sud BiH je prihvatio apelantovu konstrukciju “legitimno političko predstavljanje” koja implicira da su etničke grupe izborne jedinice, te time otvorio pandorinu kutiju u multietničkoj zajednici i dao šlagvort HDZ BiH da ultimatumima i ucjenama traži promjenu ne samo načina izbora delegata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (što je meritum presude U-23/14), nego i načina izbora članova Predsjedništva BiH, što se uopće ne tretira ovom presudom, nego je predmet presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Na taj način Ustavni sud BiH je u cjelini doveo u pitanje dosadašnji način biranja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, ali  ne samo njega, nego i  svih drugih državnih, entitetskih, regionalnih i lokalnih institucija čija se uspostava zasniva na etničkoj strukturi. Tako rukovodilac ili član svake institucije koja se zasniva na etničkoj pripadnosti ne bi imala „legitimitet“ ako bi za nju glasao pripadnik drugog naroda?! Naprimjer, Vijeće ministara BiH, entiteske vlade, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, te Vijeće naroda RS-a, sve državne institucije, imenuju se po osnovu etničke pripadnosti kandidata. Međutim, mehanizmi njihovog izbora su različiti. Ako bi se doslovno primjenilo obrazloženje Ustavnog suda BiH, postavilo bi se pitanje, na primjer, s kakvim legitimitetom su Bošnjaci i Hrvati u Vladi Republike Srpske, jer oni, po tom obrazloženju, nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka u RS-u, jer ih je birala politička volja srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a.

Podsjetimo da se članovi kantonalnih skupština biraju direktno od strane birača(naglasio S.A.) upisanih u Centralni birački spisak. Dakle, svih birača i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih ostalih. Oni nisu ničim ograničeni da glasaju po svojoj savjesti za koga god žele. Već ta činjenica dovodi u pitanje sve ono što je Ustavni sud BiH naveo u obrazloženju ove presude. I kada bi se promjenila struktura delegata koji se biraju iz pojedinih skupština kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH ništa se koncepcijski ne bi promjenilo, jer samo slovnim tumačenjem obrazloženja presude U-23/14 svaki izabrani delegat ne bi imao punu legitimnost jer se izvorno birao od strane birača koji pripadaju drugim etničkim grupama ili se uopće etnički ne izjašnjavaju.

S druge strane, logika da se tamo gdje su Bošnjaci većina primjenjuje princip “legitimnog predstavljanja”, a tamo gdje su Bošnjaci manjina da se ima primjeniti građanski princip političkog predstavljanja ne pije vodu, pa je tim neizvjesnija suštinska promjena Izbornog zakona BiH.

U slučaju izbora Predsjedništva BiH problem je što se ta promjena želi izvršiti, a da se ne zadire u promjene Ustava BiH. Dakle, uopće u fokusu nije sveobuhvatna rekonceptualizacija izbora svih članova Predsjedništva BiH, odnosno implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, nego samo ostvarenje zahtjeva HDZ BiH za drugačijim izborom članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Dragan Čović je na press konferenciji 23. februara ove godine izjavio da je to moguće uraditi, a da se ne mijenja Ustav BiH. Treba sačekati da se vide ta rješenja. Kako god, potrebno je izbjeći nove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava. Insisitiranje Čovića da se mijenja samo Izborni zakon BiH, a ne i Ustav BiH ima jasan politički razlog. Ako se uđe u promjene Ustava BiH mora se riješiti način biranja svih institucija u BiH, a ne samo Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. A u tom slučaju se moraju izvršiti i značajne prepravke Ustava RS, načina njihovog biranja i njihove nadležnosti i to ne samo predsjednika i potpredsjednika RS, Vijeća naroda RS, nego i svih gradskih i općinskih lokalnih zajednica. Postavlja se pitanje da li bi za takve opsežne izmjene ustava BiH Čović imao podršku Milorada Dodika?!

Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji

Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.

U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.

U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”

Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:

1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.

(…)

4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:

(…)

f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;

(…)

9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.

Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.

 

Janusz Bugajski’s Washington View: Russia’s Borders Are Not Permanent

Russian authorities have threatened Bosnia-Herzegovina with unspecified repercussions if the country moves toward joining NATO. Such verbal attacks are undoubtedly intended to raise the prospect of state partition, whereby Moscow can exploit Republika Srpska as a proxy in its strategy to keep the Balkans unstable and divided. But the Kremlin’s bluster against Bosnia disguises a growing fear in Moscow – that Russia’s own borders are far from permanent and will be increasingly challenged.

As the imperially constructed Russian Federation enters a deepening economic and political crisis, claims to territory acquired through conquest will multiply in the years ahead. Paradoxically, Russia’s main advocate of partition may be its current strategic partner – China. Collaboration between Moscow and Beijing calculated to undermine the global influence of the United States is a marriage of strategic convenience. It is likely to culminate in a shot-gun divorce as Russia’s internal problems multiply and China’s external aspirations accelerate. Beijing will then be at the forefront among Russia’s many neighbors in claiming territories that were once seized by the Russian empire.

In its Tsarist, Soviet, and Putinist guises, Muscovite Russia has been an expansionist imperial structure. But every empire assembled through conquest and colonization faces contraction or collapse at some point in its history, including the current Russian Federation. Russia’s state failure will be accelerated by renewed claims on its territory from neighboring countries harboring an assortment of historical grievances.

The disintegration of the Soviet Union and the Soviet bloc thirty years ago marked the collapse of Russia’s external empire. But it did not address the future of Russia’s internal empire, consisting of 85 federal subjects, including 22 ethnic republics and several distinct regions deprived of self-determination and facing stifling centralization, repression, and impoverishment.

China dwarfs Russia in its population and economic might and is approaching military parity other than in its nuclear arsenal, which is also expanding. It is also more assertive and confident in its long-term political and economic development. Beijing’s encroachment into Russia’s sparsely populated far eastern possessions will be based on historical claims and on China’s military maps that have not redrawn the borders.

During the 19th century, a weakened China lost about 600,000 square miles of its northeastern territories to Russia. These extensive areas in Siberia and along the Pacific coast are viewed by a growing number of Chinese as “lost territories.” Historical claims are backed by enormous population disparities. Over 130 million people live in three Chinese provinces bordering Russian regions where the population is less than 8 million. China is already displacing Russia as the dominant power in Central Asia and the need for resources and living space will increase demands on Moscow’s sparsely populated lands.

However, China’s claims will simply be the tip of the iceberg. Japan seeks the return of four islands in the Kuril archipelago that were seized by the Soviet Union at the close of World War Two, after Tokyo had already surrendered to the U.S. Japan asserts that these Northern Territories are illegally occupied by Russia and belong to its province of Hokkaido. The Kaliningrad exclave is another leftover from World War Two that Stalin seized from Germany and incorporated in the Russian Federation. The final status of Kaliningrad remains undetermined and contestable. Despite de facto control, neither the USSR nor the Russian Federation have held de jure title to its final status through a peace treaty. Proposals have been lodged to declare it as a separate Baltic state or to divide the territory between neighboring Poland and Lithuania.

Several European states have more recent claims to territory annexed or occupied by Putin’s Kremlin. Ukraine can use the opportunity of turmoil inside Russia to retake the Crimean peninsula and occupied areas of Donbas. Georgia and Moldova will also press for the return of territories occupied by Russia and its proxies. Abkhazia and South Ossetia were forcefully taken from Georgia and declared as independent states, while the Russian-occupied Transnistria region keeps Moldova unstable and unable to qualify for Western institutional integration.

Although Turkey has no territorial claims on the Russian Federation, it has extensive linguistic, religious, and cultural connections with several nations that will seek autonomy or outright separation once the country begins to fracture. Russian officials are worried about the threat of pan-Turkism through a union of Turkic nations, several of whom have ethnic republics inside Russia but lack genuine autonomy. Ankara’s engagement can embolden Tatars, Bashkirs, Karachays, and Balkars as well as non-Turkic Muslim-majority nations, including Circassians, Chechens, and Ingush, to seek sovereignty in unsettled regions of the North Caucasus and the Middle Volga.

Growing involvement by China and Turkey and any ruptures in the Russian state would encourage other nations to pursue independence, including resource rich republics such as Sakha-Yakutia in eastern Siberia and formerly independent states such as Tuva, along the Mongolian border. Several other federal units can gravitate toward neighboring countries due to long-standing ethnic, and linguistic links even if there are no vocal claims to Russian territory. This is likely between the Buryat republic and Mongolia and the Karelian republic and Finland.

In order to ensure its survival Russia needs to develop into a federal democracy. But with no democratization on the horizon, as the political opposition is stifled and economic conditions rapidly deteriorating the federal structure will become increasingly ungovernable. A failure to reform the state “from above” or “at the center” places more onus and urgency on transforming the country “from below” or “in the regions.” This will make the country vulnerable to fracture and even disintegration, as Moscow will be hard pressed to extinguish all the spreading fires of national liberation and multi-state irredentism.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

Skandal s plinovodom u Brodu: Zoran Galić obustavio radove koji su završeni

Granična policija BiH zabranila je nastavak radova na polaganju plinovoda ispod korita Save kojim se Rafinerija nafte u Brodu povezuje sa hrvatskim plinovodom. To je u svom dopisu Ministarstvu sigurnosti BiH napisao direktor Granične policije Zoran Galić. No, ako se pažjivo iščita Galićev akt, može se vidjeti da su “zabranjeni” radovi već završeni.

“Prema raspoloživim informacijama, na području opštine Brod, u periodu od 24.-25.3. 2021. godine, ispod korita rijeke Save postavljena je cijev za plinovod, sa lijeve obale rijeke do fabričkog kruga AD “Rafinerija nafte Brod”, navedno je u dokumentu koji je potpisao Zoran Galić.

Navedeni radove, piše dalje ravnatelj Galić, izveli su radnici firme Feromihin d.o.o. Novoselac iz Hrvatske u saradnji sa kompanijom Termoelektro iz BiH.

Kako se, dakle, može vidjeti iz prvog pasusa ovog dokumenta, u noći između 24. i 25. marta plinovodne cijevi su postavljene i dovedene do kruga Rafinerije u Brodu.

“Po zaprimanju vašeg akta, ostvaren je kontakt sa nadležnom osobom u pravnom licu “Termoelektro” koji je upoznat da se do daljeg zabranjuje nastavak radova na polaganju plinovoda, kojim povodom je zahtijevano da im se pomenuta zabrana što hitnije dostavi u pisanoj formi”, izvijestio je direktor Granične policije BiH.

On dalje navodi da Granična policija BiH nije zaprimila zahtjev za davanje bilo kakve saglasnosti povodom izvođenja radova na postavljanju plinovoda, osim obavijesti AD “Rafinerija nafte Brod” o postavljanju čeličnog užeta koji bi vukao čamac sa posadom u svrhu “navođenja polaganja plinovoda. Te dopise Granična policija je zaprimila 1. marta ove godine.

Direktor Ganične policije, dakle, sam priznaje da je informisan o polaganju plinovoda 1. marta. No, prema informacijama Istrage, Granična policija je još u novembru prošle godine dobila zahtjeve  u vezi sa radovima u Brodu.

Istraga.ba je objavila u petak da hrvatske kompanije u noći između srijede i četvrtka postavile plinovodne cijevi, duge oko 450 metara. Sve je urađeno temeljem sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srpske o “gasifikaciji” Rafinerije nafte u Brodu čiji je većinski vlasnik ruski Zarubrežnjeft. Za gradnju ovog plinovoda državne vlasti Bosne i Hercegovine nikada nisu dale saglasnost. A morale su.

“Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta”, piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora.

Po istom Zakonu, sve sporazume i međunarodne ugovore moraju ratificirati Parlament i Predsjedništvo BiH. U ovom konkretnom slučaju ništa od toga nije urađeno. Hrvatska firma je preko granice položila cijevi za plin, Granična policija BiH nije ih spriječila. Cijevi su položene u zoru 25. marta. Istog dana Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske izdala je dozvolu “Rafineriji nafte Brod” za obavljanje djelatnosti “trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom”. Država BiH iz ovog međudržavnog projekta potpuno je isključena.

Nakon priče Istrage o događajima na Savi reagirala su i dvojica članova Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Šefik Džaferović, koji su zatražili od hrvatskih vlasti da zaustave sve radove jer ovaj slučaj predstavlja “udar na suverenitet države Bosne i Hercegovine”.

“Jedan od aktera koji nam mora ponuditi odgovore na pitanja kako je ovo uopće bilo moguće je Zoran Galić, direktor Granične policije BiH”, kazao je Komšić.

Umjesto Zorana Galića, naravno, oglasio se predstojnik njegova ureda Svevlad Hoffman.

“Čim dobijemo službeni dopis, angažirat ćemo ronilački tim opremljen i osposobljen naporima člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i ispitati možebitnu “agresiju” na plavu granicu Bosne i Hercegovine” kazao je Hoffman za Hrvatski medijski servis.

Ovom izjavom Hoffman je jasno stavio do znanja da Granična policija BiH ne želi preduzeti ništa kako bi spriječila nezakonito djelovanje hrvatskih kompanija u Brodu. Prema Zakonu o graničnoj kontroli BiH, granična kontrola, pored ostalog, obavlja se radi “osiguranja nepovredivosti državne granice”. 

“Vršenje granične kontrole je pod mjerodavnošću GP BiH. Poslove granične kontrole obavljaju policijski službenici GP BiH. Pri obavljanju poslova granične kontrole policijski službenici GP BiH primjenjuju važeće propise i ovlaštenja propisana zakonima. GP BiH u obavljanju poslova granične kontrole surađuje s drugim državnim tijelima u BiH”, piše u članu 4 Zakona o graničnoj kontroli BiH.

Granična policija kojom rukovodi HDZ-ov kadar i hrvatski državljanin Zoran Galić morala je spriječiti radnike hrvatskih kompanija da postavljaju plinovodne cijevi na teririji BiH. Osim ako im Granična policija BiH nije dala saglasnost vez prethodne odluke Vijeća ministara BiH.  No, u tom slučaju bi moralo reagirati Tužilaštvo BiH kojim, također, rukovodi državljanka Republike Hrvatske Gordana Tadić.

Primali mito za presude: Zbog korupcije uhapšena dvojica sudija iz Orašja i Odžaka

Zbog sumnje da su primali mito, SIPA je u utorak ujutro uhapsila dvojicu sudija iz Posavskog kantona, saznaje Istraga.ba. Uhapšeni su Momir Đošanović, predsjednik Privrednog odjeljenja Općinskog suda u Orašju, i Jozo Anđić, sudija Kantonalnog suda u Odžaku. Osim dvojice sudija, uhapšen je i advokat iz Šamca koji je u utorak popodne pušten. Postupajući kantonalni tužilac zatražit će određivanje pritvora za uhapšene sudije.

“Pripadnici SIPA-e su u okviru akcije “Mores” uhapsili tri osobe zbog sumnje da su primila dar ili druge oblike koristi. Po naredbi Općinskog suda u Orašju, pretresli su osobe, stambene i poslovne objekte, službene prostorije, te pokretne stvari na ukupno šest lokacija u Bosanskom Šamcu, Orašju i Odžaku”, navedeo je u saopćenju SIPA-e.

Istraga.ba saznaje da su uhapšene sudije Momir Đošanović i Jozo Anđić sa advokatom iz Šamca uzimali novac za donošenje povoljnijih presuda u predmetima u kojima su sudili. Prilikom pretresa, inspektori SIPA-e su pronašli i novac koji su uhapšene sudije primile kao mito.

Uhapšeni sudija Momir Đošanović 2013. godine disciplinski je kažnjavan zbog toga što je kao sudija pisao tužbe stranci u postupku u kojem je sudio.

Prema informacijama Istrage, Kantonalno tužilaštvo Posavskog kantona tražit će određivanje pritvora sudijama Đošanoviću i Anđiću.

Pozadina blokade Rudnika Kreka Tuzla: Bivši direktori tužili Rudnik zbog neuplaćivanja doprinosa tokom njihovih mandata, zastupa ih bivši izvršni direktor

Dva bivša generalna direktora Rudnika Kreka Tuzla tužila su Rudnik Kreka Tuzla zbog toga što tokom njihovih direktorskih mandata Rudnik Kreka Tuzla nije uplaćivao doprinose na plaće direktorima i rudarima. Jednog od tih direktora, Envera Omazića, zastupa advokat Eldar Husejinović koji je, u periodu kada nisu uplaćivani doprinosi, bio izvršni direktor za pravne poslove Rudnika Kreka Tuzla.

Drugi bivši generalni direktor je Osman Bleković. I on je već dobio presudu. Hronološki to izgleda ovako.

Prvo je postao direktor Rudnika Kreka Tuzla. Onda kao direktor nije uplaćivao doprinose sebi i radnicima. Nakon toga je smijenjen pa je kao građanin Osman Bleković tužio Rudnik Kreka što mu tokom njegovog direktorskog mandata nisu uplaćivani doprinosi. Dobio je presudu i krenuo u naplatu 70 hiljada maraka. To izvršenje bilo je jedan od razloga zbog kojih su Rudniku Kreka blokirani računi. Slijede detalji.

Osman Bleković je bio direktor Površinskog kopa Šikulje, koji posluje u okviru Rudnika Kreka Tuzla. Zbog namiještanja poslova firmi Junuzović Kopex osuđen je na godinu i po zatvora – uslovno. To mu je, očito, bila preporuka za napredovanje u karijeri. U novembru 2015. godine postaje vršilac dužnosti generalnog direktora Rudnika Kreka. Mada kao vd. direktora nije uplaćivao doprinose na plaće zaposlenih rudara, Bleković u je 4. maja 2017. godine i zvanično imenovan za direktora Rudnika. Na toj je funkciji ostao sve do februara prošle godine kada je razriješen s funkcije. Nako toga Bleković podnosi tužbu protiv Rudnika Kreka Tuzla.

“Temeljem ugovora o radu od 4.4.2014. godine imenovan je (Bleković) za rukovodioca rudnika Šikulje. Nakon toga, dana 5.11. 2015. godine imenovan je za vršioca dužnosti direktora, a odlukom od 3.5.2017. godine imenovan je za direktora Društva”, navedeno je u Blekovićevoj tužbi kojom je tražio i isplatu razlike u plaćama i neuplaćene dorpinose za penzijskoosiguranje.

Presudom Općinskog suda u Tuzli, na koju se novo rukovodstvo Kreke nije žalio, naloženo je da se tužitelju Osmanu Blekoviću isplate 72 hiljade maraka.

“Obavezuje se tuženi Rudnik uklja “Kreka” Tuzla da Federalnom zavodu za PIO osiguranje u ime tužitelja Bleković Osmana, na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za periodu od 1.10. 2012. godine do 31.7.2017. godine uplati iznos od 72 hiljade KM”,  navedeno je u presudi Općinskog suda u Tuzli od 1. februara ove godine.

Nakon što se rukovodstvo Kreke nije žalilo, presuda je postala pravosnažna, a Bleković je odmah pokrenuo proces naplate potraživanja blokadom računa Rudnika Kreka Tuzla. Upravo je ta tužba bila jedan od razloga zbog kojih su blokirani računi. Ali nije jedina. Brojni bivši rukovodioci Rudnika Kreka Tuzla tužili su Rudnik zbog neisplaćenih doprinosa tokom njihovog mandata.

Kolumna Vildane Selimbegović: Hvala Jasmili i Vučiću

Odakle ste, pita nasumice novinarka beogradske Prve TV ljude koji na Sajmištu stoje u redu za vakcinu. Iz Sarajeva, Sarajeva, Sarajeva, Tuzle, iz Makedonije, Sarajeva, Albanije, Crne Gore… Na jednom od putokaza stoji: Privrednici iz Bosne i Hercegovine. Prijavilo ih se oko 7.500. Nađoše i jednog Slovenca. Bivša Jugoslavija u malom. Ljudi čekaju, priznaju da ih je puno došlo bez najave, a u njihovo ime jedna Tuzlanka kaže: Samo da vakcinacija traje do osam uveče… Izračunali su da će tako doći na red. Nekako u isto vrijeme, Sarajevom prolaze kolone automobila, a prolaznici im aplaudiraju: ekipa okupljena oko organizacije Omladinskog filmskog festivala inicirala je vožnju podrške izboru Bogića Bogićevića za gradonačelnika.

Mi i naše vrijednosti

Znaju ti mladi ljudi da je Bogićević odustao, razočaran i ponižen zbivanjima na sjednici Gradskog vijeća. Njihova vožnja je i njihov politički stav: dosta im je političarenja, pijačkih obračuna i stranačkih kalkulacija, žele da i na ovaj način pokažu da je vrijeme za ozbiljne promjene. Bogićev simbolički integritet za njih je garancija da su one moguće, no Bogićević je dovoljno dugo u politici da zna kako jedan čovjek nije dovoljan. Ne može sam. Priča o Sarajevu nije završena i u njoj nema nevinih, baš zato valja se pozabaviti pričama koje na naše oči promiču također nezavršene i sa debelim slojem političke krivice. Jer to puno govori o nama i našem odnosu prema vrijednostima u koje se javno zaklinjemo. I svako malo ih zaboravimo.

Film “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić je prije dvije sedmice nominiran za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a za manje od tri ćemo saznati hoće li zlatni kipić ponovo doputovati u glavni grad BiH. Jasmilina drama o genocidu u Srebrenici već mjesecima kupi nagrade koje su u našoj zemlji vijesti što traju manje od dana i apsolutno ne nailaze na reakcije onih u čijem su opisu posla. Odnos politike prema Srebrenici vidjeli smo i na prošlim lokalnim izborima (kupovine, skandali, svađe unutar onog što zovemo probosanski blok), pa se usuđujem ustvrditi da je upravo takav odnos i razlog što Jasmila, u obimnom intervjuu za zagrebačku Gloriju, govori o svom i suprugovom praćenju nominacija svjesna startnog hendikepa – kampanje koju si nisu mogli priuštiti. U proces su ušli bez američkog distributera, što znači da glasači Akademije nisu imali priliku ni pogledati film (kad je “Aida” dobacila do užeg izbora, uspjeli su dobiti Super Ltd, pa je sad film u kinima SAD-a i na online platformama poput Amazon Primea), konkurencija se rasipala PR-ovima, oglasima, nastupima, Jasmila se – kaže – gerilski borila. Jasno je k’o dan da je Angelina Jolie – onim intervjuom za Time koji je napravila s Jasmilom – učinila više za promociju filma o Srebrenici nego svi domaći budžeti namijenjeni kulturi. Ovdje, na Balkanu, najupečatjiviji prilog o “Aidi” napravljen je u Beogradu: Zoran Kesić je u svoja “24 minuta” ugostio Jasnu Đuričić, srbijansku glumicu koja u filmu glumi prevoditeljicu Aidu i njenog supruga Borisa Isakovića koji se pojavljuje u liku Ratka Mladića. Svjestan pritiska i prijetnji kojim su oboje izloženi u svojoj zemlji, Kesić svoj prilog vodi ne ostavljajući prostor dilemama o stavu ne samo prema filmu već i prema Srebrenici. I Jasna i Boris ne kriju vjeru u Jasmilin film (Boris i u Ninu govori o svom uvjerenju od samog starta da će “Aida” ući u konkurenciju za Oscar), oboje ističu neophodnost suočenja s našom nedavnom ratnom prošlošću ne dvojeći da je “Aida” svakako dobar način da se to i dogodi. “Aidina” nominacija je i u Hrvatskoj snažno odjeknula: tamošnji su mediji iskoristili priliku da likuju što “Dare iz Jasenovca” ni na mapi nema, “Dara” je – za one koji su zaboravili – Vučićev državni projekat i trebala je poraziti region nudeći srpsku stranu povijesti. Uza svu mašineriju i ko zna koliko novca, “Dara” nije prošla, “Aida” je već sad za Srebrenicu učinila više nego sve probosanske partije od Daytona naovamo iako je bh. izdvajanje za kinematografiju ubjedljivo najmanje u regiji. Kao, uostalom, i za sve drugo što nosi epitet bosanskohercegovački i oko čega se, kao oko hodžina jorgana, decenijama otimaju partije sa sarajevskom adresom.

Nema nam spasa

S takvom (su)vlašću spasa nam nema, a da propadamo, jasno je k’o dan. Koronakriza je, nažalost, savršena ilustracija: ovdje vakcine dolaze kao donacije (prvu je uručio Vučić), a kada konačno aterira prva količina – nedostatna i za zdravstvene radnike – plaćenih kroz Covax mehanizam, sljegne pola međunarodne zajednice da ih dočeka s transparentima. Domaće svađalice busaju se u svoja srpska, hrvatska i bošnjačka prsa, i obračunavaju pričama o građanskoj državi. A građani slušaju ljekare (spašavaj se ko može!) i idu na vakcinaciju u susjednu Srbiju. Političari šute, nemoćni da makar naglas kažu hvala Aleksandru Vučiću koji ne odustaje od svoje ideologije, ali nudi spas za život. Jer on očito zna da politika nisu samo društvene mreže i isprazna saopćenja i ulaže u svoju (političku) budućnost. U Sarajevu to ne važi, nikako da shvatimo da ako zaista hoćemo BiH, moramo imati jasno definiran minimum probosanskih interesa iza kojih ćemo zajedno stati. Bilo da je riječ o Bogiću, Jasmili ili vakcinama.

Šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler otvorio karte: “Legitimno je da Rusija radi na svojim interesima u BiH”

“Ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, rekao je šef Delegacije EU i BiH Johann Sattler u intervjuu sarajevskom Oslobođenju.

Kada je riječ o ruskom uticaju, po Sattleru je “potpuno legitimno da svaka zemlja radi na interesima svoje države”.

“Mnoge zemlje imaju interes u ovom strateški važnom regionu Zapadnog Balkana. Ali ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, pojasnio je Sattler.

Na pitanje zbog čega je Delegacija EU odšutjela nedavnu rusku prijetnju u vezi sa NATO putem BiH, Sattler je odgovorio ovako:  “Tačno je da nismo reagovali, zato postoji i razlog, jer ja ovdje predstavljam 27 zemalja članica EU. Neke od njih jesu članice NATO-a, neke nisu, tako da ne mogu davati izjave o tom pitanju u BiH. Ali, ono što mogu reći o izjavi koju smo čuli prošle sedmice jeste da nije bila na mjestu. BiH je suverena i nezavisna zemlja koja sama donosi vlastite odluke. I to mora biti jasno”.

Jasno je. Itekako je nakon ovog intervjua postalo jasno na kojoj je strani Johann Sattler, austrijski diplomata koji je svoje znanje, između ostalog, sticao na Univerzitetu u Moskvi. Mada te podatke ne možete pronaći u njegovoj službenoj biografiji dostupnoj na web stranici Delegacije EU, Sattler je, osim studentskih dana u Rusiji proveo još pet godina, od 2008. do 2013., kadao je direktor izdavač za WAZ Media Group i “Axel Springer” u Moskvi. Za šefa Delegacije EU zvanično je kandidiran početkom 2019. godine, a imenovan je u avgustu iste godine. U trenutku kada je austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova kandidovalo Sattlera, na čelu  Ministarstva je bila Karin Kneissl. To je ona ministrica na čiju je svadbu 2018. godine došao lično ruski predsjednik Vladimir Putin.

Ples sa Putinom: ministrica Kneissl i ruski predsjednik na svadbi

Nakon ministarskog mandata, Kneissl se otisnula u biznis da bi je početkom marta ove godine ruska Vlada imenovala za posebnu ekonomsku savjetnicu u Vijeću direktora najjače i najveće ruske državne naftne kompanije Rosnjeft.

No, vratimo se Sattleru i njegovim proruskim stavovima.

“Šef Izaslanstva EU u BiH Johann Sattler rekao je danas u Banja Luci u vezi s pitanjem o potrebi zatvaranja OHR-a kako je takvo međunarodno prisustvo nekompatibilno s članstvom BiH u Uniji, te da na tom planu svakako treba težiti postupno smanjivanju tog prisustva”, objavio je krajem februara Hrvatski medijski servis, izvještavajući sa konferencije za medije organizirane povodom Sattlerove posjete Banja Luci.

Skoro identične stavove prilikom svoje posjete BiH iznio je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

“OHR već odavno je trebalo da okonča svoj mandat u ovoj zemlji. On pokazuje nepoštovanje prema narodima u BiH i suverenitetu BiH“, rekao je u decembru prošle godine ruski ministar vanjskih poslova.

Kada je Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu prošle sedmice saopćila da će “u slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a Rusija morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”, Delegacija EU je, kako su primijetili u Oslobođenju, šutjela.

Johann Sattler će to opravdati da sve članice EU nisu članice NATO-a i da Ruska Federacija “legitimno da širi svoj uticaj u BiH”.

“Ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, ponavljamo Sattlerovu izjavu s početka teksta.

Za razliku od Sattlera i Delegacije EU, američki State Department u avgustu je prošle godine u svom izvještaju naveo da se Rusija “izravno miješala u izbore u BiH”.

“Sjedinjene Američke Države (SAD) su ušle u trag subverzivnim radnjama koje su stizale iz Rusije, a kojima je primarni cilj bilo stvaranje i širenje lažnih informacija koje bi u krajnjoj liniji oslabile ruske kako političke tako i vojne te ekonomske neprijatelje, ali i njihove saveznike”, objavili su tada mediji.

Johann Sattler to nije primijetio.

Ministarstvo sigurnosti BiH zatražilo hitnu informaciju: Zbog čega direktor Granične policije BiH Zoran Galić nije spriječio hrvatske kompanije da ispod Save postave plinovodne cijevi

Ministarstvo sigurnosti BiH zatražilo je u subotu od Granične policije BiH dostavljanje hitne informacije o dešavanjima u Brodu, gdje dvije hrvatske kompanije, na osnovu sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srpske, bez saglasnosti institucija BiH, ispod korita Save postavljaju plinodne cijevi za gasifikaciju ruske Rafinerije nafte u Brodu.

“Unutar Ministarstva sigurnosti analiziramo problem, upućen je zahtjev prema Graničnoj policiji BiH za dostavljanje njihovih saznanja i informacija, nakon čega možemo preduzimati mjere iz svoje nadležnosti”, kazao je Istraga.ba ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić.

U petak su, podsjećamo, nakon priče Istrage o događajima na Savi reagirala i dva člana Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Šefik Džaferović, koji su zatražili od hrvatskih vlasti da zaustave sve radove jer ovaj slučaj predstavlja “udar na suverenitet države Bosne i Hercegovine”.

“Jedan od aktera koji nam mora ponuditi odgovore na pitanja kako je ovo uopće bilo moguće je Zoran Galić, direktor Granične policije BiH”, kazao je Komšić.

Umjesto Zorana Galića, naravno, oglasio se predstojnik njegova ureda Svevlad Hoffman.

“Čim dobijemo službeni dopis, angažirat ćemo ronilački tim opremljen i osposobljen naporima člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i ispitati možebitnu “agresiju” na plavu granicu Bosne i Hercegovine” kazao je Hoffman za Hrvatski medijski servis.

Ovom izjavom Hoffman je jasno stavio do znanja da Granična policija BiH ne želi preduzeti ništa kako bi spriječila nezakonito djelovanje hrvatskih kompanija u Brodu. Prema Zakonu o graničnoj kontroli BiH, granična kontrola, pored ostalog, obavlja se radi “osiguranja nepovredivosti državne granice”. 

“Vršenje granične kontrole je pod mjerodavnošću GP BiH. Poslove granične kontrole obavljaju policijski službenici GP BiH. Pri obavljanju poslova granične kontrole policijski službenici GP BiH primjenjuju važeće propise i ovlaštenja propisana zakonima. GP BiH u obavljanju poslova granične kontrole surađuje s drugim državnim tijelima u BiH”, piše u članu 4 Zakona o graničnoj kontroli BiH.

Granična policija kojom rukovodi HDZ-ov kadar i hrvatski državljanin Zoran Galić morala je spriječiti radnike hrvatskih kompanija da postavljaju plinovodne cijevi na teririji BiH. Osim ako im Granična policija BiH nije dala saglasnost vez prethodne odluke Vijeća ministara BiH.  No, u tom slučaju bi moralo reagirati Tužilaštvo BiH kojim, također, rukovodi državljanka Republike Hrvatske Gordana Tadić.

Istraga.ba je objavila u petak da hrvatske kompanije u noći između srijede i četvrtka postavile plinovodne cijevi, duge oko 450 metara. Sve je urađeno temeljem sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srpske o “gasifikaciji” Rafinerije nafte u Brodu čiji je većinski vlasnik ruski Zarubrežnjeft. Za gradnju ovog plinovoda državne vlasti Bosne i Hercegovine nikada nisu dale saglasnost. A morale su.

“Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta”, piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora.

Po istom Zakonu, sve sporazume i međunarodne ugovore moraju ratificirati Parlament i Predsjedništvo BiH. U ovom konkretnom slučaju ništa od toga nije urađeno. Hrvatska firma je preko granice položila cijevi za plin, Granična policija BiH nije ih spriječila. Cijevi su položene u zoru 25. marta. Istog dana Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske izdala je dozvolu “Rafineriji nafte Brod” za obavljanje djelatnosti “trgovine i snabdijevanja prirodnim gasom”. Država BiH iz ovog međudržavnog projekta potpuno je isključena.

U vezi sa ovim slučajem reagirao je i član Kolegija Predstavnčkog doma Paralamenttarne skupštine BiH Denis Zvizdić.

“U vezi sa skandaloznim postavljanjem plinovodne cijevi ispod korita rijeke Save kao međudržavne granice, a bez saglasnosti države Bosne i Hercegovine, i na bazi tzv. Sporazuma između Republike Hrvatske i bh entiteta RS, podsjećam na tri važna propisa na osnovu kojih odmah mora reagovati Pravobranilaštvo BiH: 1. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora – samo su države subjekti međunarodnog prava ( to bi trebala da zna R Hrvatska kao članica EU); 2. Ustav BiH: Predsjedništvo BiH je nadležno za vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora, a Parlamentarna skupština BiH odlučuje o saglasnosti za ratifikaciju ugovora ( nije ispoštovana niti jedna od ove dvije ustavom obavezujuce procedure – i ovo je morala znati R Hrvatska, kao clanica EU) ; 3. Zakon o graničnoj kontroli: Granična linija je isključiva nadležnost Granične policije BiH.Dakle, rijeka Sava predstavlja međunarodno priznatu granicu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, i svako zadiranje u granični pojas, bez saglasnosti države, predstavlja najgrublju povredu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Zbog toga tražim da se navedeni Sporazum proglasi ništavim, uključujući i sve posljedice koje proizilaze iz istog”, naveo je Zvizdić

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...