Tužilaštvo Kantona Sarajevo donijelo je naredbu o provođenju istrage protiv bivšeg trenera FK Željezničar Amara Osima, saznaje Istraga.ba. Osim bi, tvrde naši izvori, uskoro trebao biti pozvan na ispitivanje, nakon čega će biti donesena tužilačka odluka, odnosno odluka o tome da li će biti podignuta optužnica.
Amar Osim je, prema informacijama Istrage, osumnjičen da je fiktivno prikazivao potraživanja od FK Željezničar, te da je na taj način Klub oštetio za oko pola miliona maraka.
“Dosadašnjom istragom je utvrđeno da je Amar Osim naplatio oko pola miliona maraka od FK Željezničar na osnovu navodnih potraživanja od Kluba. Međutim, u klupskoj dokumentaciji ne postoje dokazi da je Osim taj novac uopće posudio Željezničaru. Dakle, nema traga da je on dao novac, ali postoje tragovi da mu je vraćen novac”, navodi jedan od sagovornika Istrage.
No, prema nezvaničnim informacijama, istraga se provodi za period od prije desetak godina. Amar Osim je, podsjećamo, nekoliko puta podnosio tužbe protiv FK Željezničar, ali ishod tih tužni nikad nije objavljen.
“Možda neko misli ako ja treniram klub, odreći ću se svog novca. Neću nikada. Imam obavezu prema djeci svojoj i prema svojoj karijeri, gdje sam nešto radio i zaradio novac, a onda ga izvadio iz džepa i donio u klub. Imam dva sina i porodicu te neću reći da odustajem od tog novca. Ne vidim da je iko ikad rekao da će se odreći toliko novca, a bilo je puno bogatijih ljudi od mene i svi su uredno svoj dug vratili. Sad je problem što Amar hoće svoj novac da vrati. Da, vratit će ih. Borit će se rukama i nogama da ih vrati. Jer ih je Amar i dao”, rekao je Osim 2019. godine u intervjuu za portal klix.
Nešto ranije, 2019. godine uprava Željezničara je saopćila da je Amar Osim tužio taj Klub zbog potraživanja u iznosu od oko 400 hiljada KM.
“Klub je nedavno dobio zahtjev za isplatu od 400.000 KM od gospodina Amara Osima na ime tužbe. Odmah po zaprimanju tužbe, naš pravni tim je krenuo u zaštitu naših interesa. Čvrsto sam uvjeren da ćemo ih ove utrke izaći kao pobjednici i da će tužba gospodina Osima biti odbijena”, kazao je tada Nihad Selimović iz FK Željezničar.
Prema informacijama Istrage, rukovodstvo Željezničara je podnijelo prijavu Tužilaštvu Kantona Sarajevo prije godinu i po, a nakon toga je, ubrzo, donesena naredba o provođenju istrage, jer postoji osnovana sumnja da je Osim naplatio dugove koji nisu ni postojali.
Godina 2021. će biti godina rastućih sukoba između Zapada i Rusije oko budućnosti zapadnog Balkana. Nova američka administracija obećala je ponovno izgraditi i obnoviti transatlantske odnose, dok se sve jača Rusija zavjetovala proširiti svoj imperijalni utjecaj na račun zapadnog jedinstva.
Nije iznenađujuće što izbor Joea Bidena Moskvi izaziva strah da će Washington izravno osporavati evropske ambicije Rusije. Iako se posljednjih mjeseci administracija Donalda Trumpa usredotočila na povlačenje američkih snaga iz Evrope i izbjegavanje uplitanja u bilo kakve nove sukobe, Kremlj strahuje da će se predsjednik Biden ponovno angažirati u spornim regijama poput zapadnog Balkana u procesu zapadnih integracija.
Nedavna balkanska turneja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova pokazala je koliko je Moskva uznemirena. U praksi su Lavrovljeve izjave o važnosti Balkana projicirale vlastite težnje Rusije prema SAD-u. Tvrdio je da neke zapadne zemlje “žele ovaj dio Evrope pretvoriti u poprište geopolitičkih sukoba i stvoriti nove linije razdvajanja”. Upravo to je ono što Kremlj pokušava postići kako bi spriječio preostale zemlje zapadnog Balkana da riješe svoje unutrašnje i vanjske sporove i kvalificiraju se za članstvo u NATO-u i EU.
Na svom političkom hodočašću sredinom decembra, Lavrov je ciljao dvije zemlje koje Moskvi omogućuju slijediti svoju regionalnu strategiju „podijeli i osvoji“ – Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Tokom kontroverznog posjeta Bosni, Lavrov se otvoreno usprotivio članstvu zemlje u NATO-u ističući navodnu “vojnu neutralnost” srpskog entiteta unutar Bosne. U stvarnosti, odluke o međunarodnim savezima može donositi samo centralna vlada u Sarajevu, a ne entitetski lideri ili strani predstavnici poput Lavrova. Ne iznenađuje što su bošnjački i hrvatski članovi predsjedništva BiH odbili da se sastanu s ruskim ministrom vanjskih poslova i njegovu posjetu opisali nepoštovanjem prema njihovoj zemlji. Kritizirali su ga zbog toga što se prvo sastao s Miloradom Dodikom, srpskim članom predsjedništva, i zbog miješanja u unutrašnju politiku BiH. Lavrov je odgovorio tvrdnjom da su oba predsjednika postupala po uputama spoljnih sila – što je tipična sovjetska i velikoruska optužba kojom ignoriraju suverenitet manjih zemalja.
Lavrov je utvrdio da Daytonski sporazum, kojim je okončan rat u novembru 1995. godine, ne treba mijenjati uprkos “pozivima iz inostranstva”. Moskva je očigledno uznemirena zbog toga što će američki i zvaničnici EU razmatrati ustavne formule koje bi mogle okončati bolnu paralizu u kojoj BiH živi. Mnogi sada već vide da Dayton guši razvoj zemlje i bilo kakve realne izglede za integraciju u EU. Otud i stalna podrška Kremlja prevaziđenom sporazumu. Lavrovljev napad je nesumnjivo bio odgovor na nedavnu Bidenovu izjavu kako napori da se izgradi funkcionalna multietnička BiH ostaju nepotpuni, obavezavši američku administraciju na pomoć u pronalaženju rješenja. Moskva će se i dalje žestoko protiviti približavanju BiH EU, jer bi to moglo ograničiti prodor ruskog ekonomskog utjecaja i političku korupciju.
Lavrov je Banjaluci ponudio različite ekonomske podsticaje, uključujući zajedničke projekte s ruskim kompanijama na stvaranju infrastrukturi za distribuciju gasa, koji bi srpski entitet učinili sve ovisnijim o Moskvi. Lavrov je zatražio i zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), koji nadgleda civilnu provedbu Daytona, što bi dodatno ohrabrilo lidere RS-a da prkose državnim strukturama i prijete secesijom. Separatizam ostaje važna karta u rukama Kremlja na koju može igrati u slučaju ozbiljnije prijetnje po njegove napore da zadrži Bosnu podijeljenom i nefunkcionalnom. Uslijedila je posjeta Beogradu, koja je poslala snažnan signal podrške Kremlja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Moskva je zabrinuta da bi Biden i njegov tim za nacionalnu sigurnost mogli pritisnuti Vučića da prizna Kosovo kao neovisnu državu, prihvati integriraniju Bosnu i Hercegovinu, ukine političko miješanje Srbije u unutrašnja dešavanja u Crnoj Gori i oslabi veze Srbije s ruskim režimom koje rade na destabilizaciji regiona.Kao i u BiH, Lavrov je istakao projekte koji pomažu ruski prodor u ekonomiju Srbije, uključujući gasovod Turski tok, brzu prugu Beograd-Novi Sad i hidroelektranu Đerdap 1. Tokom posjete katedrali Svetog Save, u kojoj je pročitano pismo predsjednika Vladimira Putina, Vučić i Lavrov su istakli i blisku povezanost između Ruske i Srpske pravoslavne crkve, koje promovišu ruski i srpski teritorijalni revizionizam. U trećem kanalu ruske regionalne subverzije nalazi se bugarska blokada pregovora o pristupanju Sjeverne Makedonije EU, koja ide direktno u prilog Moskvi. Vlada u Sofiji pokušava dobiti javnu podršku raspirivanjem istorijskih i identitetskih sporova sa Skopljem.
Njihova kampanja Kremlju služi na tri načina: sprečavanje napretka Sjeverne Makedonije ka EU, produbljivanje međudržavnih sporova na Balkanu i mobilizacija proruskog lobija u Bugarskoj. To Moskvi pruža trećeg potencijalnog saveznika u regionu, zajedno sa Srbijom i RS-om. Moskva računa i da će nova koaliciona vlada u Crnoj Gori zaustaviti ili preokrenuti zapadni kurs zemlje i pokrenuti nove sporove sa susjedima. Uprkos planovima da unese dodatni nemir na Balkan, Moskva će tražiti način da se približi Baidenovoj administraciji, kao što to čini sa svakim dolazećim predsjednikom SAD-a. Svrha je uvjeriti Washington da zanemari jednostranu korist Kremlja u stranim političkim ofanzivama tokom prethodne četiri godine i zavarati Washington kako bi povjerovao da će novim, velikim kompromisom s Rusijom izbjeći buduće sukobe. Bidenova administracija imat će priliku da ponovo potvrdi trajne američke i evropske vrijednosti i interese širom Balkanskog poluostrva. Ključna komponenta takve strategije mora se usredotočiti na odbijanje štetnih moskovskih utjecaja i razotkrivanje eskalirajućih neuspjeha Ruske Federacije. Godina 2021. obećava da će biti godina obračuna između dvije potpuno različite vizije Balkana – kooperativne i uspješne regije pod NATO-vim kišobranom ili nestabilnog poluostrva izloženog negativnim ruskim i kineskim manipulacijama.
Jelka Milićević, bivša federalna ministrica finansija koja je jedina oslobođena u slučaju Repiratori, bit će nova zamjenica direktora Agencije za bankarstvo Federacije BiH, saznaje Istraga.ba.
Ona bi, kako saznajemo, trebala biti imenovana iz kvote HDZ-a BiH.
“Direktora i zamjenika direktora Agencije za bankarstvo Federacije BiH, po prethodno provedenom postupku javnog konkursa u skladu sa zakonom, na prijedlog Vlade Federacije Bosne i Hercegovine imenuje Parlament Federacije BiH na period četiri godine, uz mogućnost imenovanja na dva uzastopna mandata”, navedeno je u članu 22. stav (2) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine.
Vlada FBiH je, prema objavi u Službenim novinama FBiH, 13. marta ove godine imenovala Komisiju za provođenje posutpka izbora kandidata za izbor i nominiranje za imenovanje zamjenika direktora Agencije za bankarstvo FBiH.
Komisija koja će odabrati Jelku Milićević
“Imenuje se Komisija za provođenje postupka izbora kandidata za izbor i nominiranje za imenovanje zamjenika direktora Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, u sastavu: Asim Pandžić, predsjednik; Sanja Zadro, član; Medina Dudo, član; Arijana Huseinović – Ajanović, član; Marica Bulić, član. Za obavljanje stručnih i administrativno – tehničkih poslova za potrebe Komisije određuje se Dženana Redžić. Zadatak Komisije je da nakon zatvaranja javnog konkursa, pregleda prijave prispjele na konkurs, sačini listu sa užim izborom kandidata koji ispunjavaju kriterije za nominiranje za imenovanje, po potrebi prikupi dodatne informacije o kandidatima, obavi intervju sa kandidatima i nakon toga, predloži Vladi Federacije Bosne i Hercegovine rang – listu sa najboljim kandidatima na daljnje razmatranje”, navedeno je u Rješenju Vlade FBiH od 13. marta.
Ova Komisija, kako saznajemo, ima obevezu da sačini listu kandidata prema kojoj će bivša HDZ-ova ministrica finansija Jelka Milićević biti najbolje rangirana, nakon čega će Vlada FBiH uputiti prijedlog Parlamentu FBiH da upravo ona bude imenovana za zamjenicu direktora Agencije za bankarstvo FBiH.
Podsjetimo, Jelka Milićević je bila jedna od optuženih u slučaju Respiratori. Tužilatvo BiH je tada saopćilo da je Jelka Milićevićč optužena da počinila je krivično djelo nesavjestan rad u službi jer je svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa omogućila nabavku respiratora, a potom propuštanjem svojih zakonom propisanih dužnosti nije spriječila nastupanje štetne posljedice. Osim Jelke Milićević zbog nabavke respiratora Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv tadašnjeg premijera FBiH Fadila Novalića, tadašnjeg direktora Federalne uprave Civilne zaštite Fahrudina Solaka i vlasnika Srebrne maline Fikreta Hodžića. Međutim, Sud BiH je oslobodio HDZ-ovu ministricu, dok su Novalić, Hodžić i Solak osuđeni na po četiri, pet, odnosno šest godina zatvora. I dok se Novalić, Hodžić i Solak već nalaze na izdržavanju kazne, Jelka Milićević se sprema za preuzimanje nove funkcije.
Darku Elezu je vraćeno državljanstvo Srbije, potvrdio je za Istraga.ba njegov branilac Senad Kreho. Prethodno je istu informaciju Kreho potvrdio srbijanskom portalu nova.rs.
“Sud u Beogradu je 4.11. uvažio Elezovu tužbu i poništio je rješenje MUP-a Republike Srbije kojim je oduzeto državljanstvo mom branjeniku”, kazao je Kreho za Istragu.
Ono što je interesantno, Elez je šest dana nakon odluke Suda u Beogradu postigao sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH.
“Optuženi Darko Elez (1980.) u cijelosti je priznao krivicu za krivična djela za koja ga tereti optužnica u predmetu kodnog imena “Lutka”, saopćeno je 10. novembra iz Tužilaštva BiH.
Ovaj kriminalac se obavezao da će svjedočiti “o svemu što mu je poznato”. No, posebno se očekuje njegovo svjedočenje o poslovima Dijane Hrkalović i Veljka Belivuka, koje srbijanski mediji označavaju kao “neugodne svjedoke” protiv Aleksandra Vučića, odnosno članova njegove porodice. Hrkalović i Belivuk se nalaze u pritvoru u Srbiji i nalaze se na udaru medija bliskih Vučićevom režimu. Darko Elez će sada svjedočiti protiv njih.
„Bio si u Beogradu dva dana prije nego mi je MUP Srbije oduzeo državljanstvo“, optužio je Elez tokom saslušanja postupajućeg tužioca Dubravka Čamparu.
Elez je, podsjećamo, uhapšen u Beogradu u decembru prošle godine, a srbijanske vlasti su odlučile da izruče Bosni i Hercegovini. To su učinili 4. marta ove godine i to isključivo zbog slučaja ubistva Siniše Miličevića Tigra. No, onda je došlo do obrata. Srbijanske vlasti u aprilu oduzimaju svoje državljanstvo Darku Elezu kako bi ga bh. pravusđe moglo goniti i zbog slučaja Lutka.
Darko Elez je već bio u bosanskohercegovačkom pritvoru zbog sumnje da je organizovao ubistvo Siniše Miličevića Tigra kada je državni tužilac Dubravko Čampara, pred kraj aprila ove godine, otputovao u Beograd. Elez će mu na saslušanju reći da je bio 27. april i da je tih dana u Beogradu boravio i direktor Policije Republike Srpske Siniša Kostrešević. I, uistinu, na oficijelnoj web stranici MUP-a Republike Srpske možete pronaći saopćenje za javnost od 27. aprila ove godine u kojem piše da su „direktor Policije RS i tužilac za organizirani kriminal BiH Dubravko Čampara razgovarali u Beogradu sa ministrom unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandrom Vulinom“.
Dubravko Čampara i Siniša Kostrešević na sastanku sa Vulinom
“Na sastanku je ocijenjeno da saradnja u borbi protiv organizovanog kriminala mora biti kontinuirana kako bi policije i tužilaštva u regionu spremno odgovorili i bili korak ispred kriminalnih grupa. Ministar Vulin je naglasio da uspješne borbe protiv organizovanog kriminala nema bez čvrste i odlučne regionalne saradnje i istakao da je operativna saradnja i razmjena informacija u ovoj oblasti imperativ”, navedeno je u saopćenju za javnost MUP-a RS.
Dva dana kasnije, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, sa Aleksandrom Vulinom na čelu, donosi „Rešenje“ kojim se „ukida rešenje o prihvatu u jugoslovensko državljanstvo i državljanstvo Republike Srbije lica Elez (Miladin) Darko“. Kompletno “Rešenje” možete pročitati klikom ovdje.
Tako je Darko Elez ostao bez državljanstva Srbije, a Dubravko Čampara, nakon toga „odustaje“ od pritvaranja Darka Eleza po osnovu istrage za ubistvo Siniše Miličevića Tigra, za koje je osumnjičen i Vladimir Kovačević Kovač. Tužilac Čampara se sada fokusira na „slučaj Lutka“ u kojem je Darko Elez optužen, a za koje mu se nije moglo suditi sve dok mu Aleksandar Vulin nije oduzeo državljanstvo Srbije. Slučaj ubistva Siniše Miličevića Tigra za koje je prijavljen i osumnjičen Vladimir Kovačević Kovač pada u drugi plan. Vladimir Kovačevuć Kovač široj je javnosti postao poznat kada se fotografisao sa sbijanskim ministrom unutrašnjih poslova Aleksandrom Vulinom.
Centralna izborna komisija BiH zaprimila je šest kandidatskih listi za izbor delegata iz reda bošnjačkog naroda u Dom naroda PS BiH. Također je predato sedam listi za izbor delegata iz reda hrvatskog naroda. Ono što je interesantno da su se na listama našli Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH ali i Elmedin Konaković, kandidat za ministra vanjskih poslova BiH.
Dvije kandidatske liste predali su delegati SDA Muamer Zukić i Haris Zahiragić. Na jednoj listi su Safet Softić i Hazim Rančić, a na drugoj Šefik Džaferović i Halid Genjac.
Jednu listu predao je Amir Orlović iz DF-a na kojoj su Dženan Đonlagić, Mensura Beganović i Hamed Hodžić.
Delegat Emir Dautović (NES) predao je listu na kojoj su Džemal Smajić iz SBiH-a i Mirnes Gušić.
Narod i pravda predala je listu na kojoj su Kemal Ademović, Elmedin Konaković i Amra Babić.
Jednu listu je predao Irfan Čengić (SDP) na kojoj su Elvir Karajbić i Edis Dervišagić.
U Klubu Bošnjaka Doma naroda Parlamenta FBiH SDA ima 12 delegata, DF jednog, NES dva, Stranka za BiH 1, SDP 2, Narod i pravda pet.
SDA sa 12 delegata može izglasati tri delegata, NIP jednog, dok će peti delegat ovisiti od preostalih glasanja. SDP za svoju listu ima dva glasa, a NIP s još jednim preostalim delegatom može podržati tu listu ili listu koju je predao NES koji zajedno sa Strankom za BiH ima tri glasa. Samo jedan delegat presudit će čija lista će imati glas više. Na osnovnu predati lista vidi se da su odnosi u osmorci poljuljani i da nije bilo jedinstva kada je riječ o petom delegatu u Klubu Bošnjaka Doma naroda PS BiH.
HDZ ima četiri liste, na jednoj Krišto
Kada je riječ o listama za delegate iz reda Hrvata, CIK-u je dostavljeno sedam listi.
Ivan Odak je predao listu na kojoj su Ilija Cvitanović, Ivan Vukadin i Željko Josić.
Tomislav Mandić predao je listu HDZ-a na kojoj su Zdenko Ćosić, Mate Lončar, Miro Grabovac, Daniela Perić i Nikica Vidović.
Ivo Tadić predao je drugu listu HDZ-a na kojoj su Ivo Vincetić, Marijan Klaić, Nikola Raguž, Tea Ružić i Ana Rašo.
Tomislav Martinović predao je treću listu HDZ-a na kojoj su Dragan Čović, Borjana Krišto, Darijana Filipović, Viktorija Haubrich i Tanja Vučić-Tomić.
Još jednu listu HDZ-a predao je Ivo Tadić na kojoj je Marina Pendeš.
Marina Mujkanović (SDP) predala je listu na kojoj su Jugoslav Brdar, Davor Čičić i Vlado Rašić.
Damir Marjanović (ZNG) predao je listu na kojoj je Zlatko Miletić.
U Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH HDZ BiH ima 14 delegata što im je dovoljno za tri sigurna delegata.
HDZ 1990 sa HNP-om ima četiri delegata i mogu izglasati jednog delegata.
Stranke osmorke imaju četiri ruke jer NIP, SDP, NES i Za nove generacije imaju po jednog delegata. Preostaje Berina Fejzić koja nije dio ovih stranaka.
Ukoliko se glasovi osmorke podijele na dvije liste, a NIP je već najavio da će podržati listu SDP-a to znači da će jedna lista HDZ-a imati dva glasa, koliko i lista SDP-a i lista Zlatka Miletića koji računa i na glas NES-a. Glas Berine Fejzić mogao bi biti odlučujući ukoliko bude glasala za jednu od ove tri liste. Ukoliko budu ipak izjednačene liste sa po dva glasa, onda će odlučiti baraž.
“Kriv je”, kazala je sutkinja Suda BiH Biljana Ćuković nakon što je pročitala ime Kemala Čauševića “sa podacima kao u spisu”.
Bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH proglašen je krivim zbog toga je počinio krivična djela primanje dara i drugih oblika koristi i krivičnog djela pranje novca pa ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Naloženo je i oduzimanje njegovih nekretnina koje je stekao izvršenjem krivičnog djela.
Uvoznik tekstila Anes Sadiković u istom je predmetu osuđen na dvije godine zbog krivičnog djela davanje dara.
Prema optužnici koju je protiv njih podiglo Tužilaštvo BiH, nepravomoćno osuđeni Čaušević Kemal je, kao direktor UIO, zahtijevao mito da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smio izvršiti, a optuženi biznismen Karić Sedinet, koji je priznao krivicu, službenoj je osobi u institucijama BiH, Kemalu Čauševiću, dakle, predavao novčane iznose optuženom Čauševiću za uvoz tekstila po broju uvezenih kamiona u periodu od 2007. godine do februra 2011. godine. Tokom tog perioda Karić je Čauševiću predao ukupno 425.000,00 KM u zamjenu za favoriziranje njegove firme kao uvoznika tekstila. Tokom suđenja Tužilaštvo BiH je dokazalo, da je optuženi Čaušević Kemal novacem za koji je znao da potiče iz krivičnih djela upotrijebio za kupovinju brojnih nekretnina vrijednih 1.261.760.43 KM.
Tužilaštvo BiH ga je teretilo i zbbog toga što je posao vršenje usluga štampanja poreskih markica na vrijednosnom papiru sa zaštitom, dodijelio firmi „Glas Srpski – Grafika“ A.D. Banja Luka čime im je pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 200.000,00 KM.
“Ovo mi je najsretniji dan u životu”, kazao je Kemal Čaušević 18. juna 2014. godine dok su ga pripadnici SIPA-e uvodili u jednu od ukupno jedanaest njegovih nekretnina koje je kupio u centru Sarajeva.
Njegovu imovinu Suda BiH blokirao je godinu ranije. U pitanju su, uglavnom, bile nekretnine u zanatskom centru Stakleni grad u centru grada.
Centar za istraživačko novinarstvo te je godine objavio da je Čaušević tokom 2006. i 2007. kupio tri stana u blizini zanatskog centra Stakleni grad u Sarajevu, koje je platio oko 262.000 KM, zatim poslovni prostor (na istoj lokaciji), vrijednosti 76.000 maraka, te još dva poslovna prostora, također u Staklenom gradu čija vrijednost nije procijenjena. Na listi Čauševićevih nekretnina su i dva stana u Ulici Ferhadija u vrijednosti od oko 221.000 KM. Pored toga, Čaušević ima još tri parcele na Poljinama.
No, sjenu na ova predat baca nekoliko činjenica.Prema naredbi o provođenju istrage koju su provodili tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara čak 36 osoba povezanih sa slučajem Pandora u okviru kojeg je i uhapšen Kemal Čaušević.
Od njih 36 na optužnici Tužilaštva BiH u predmetu našla su samo tri imena i to Kemal Čaušević, Anes Sadiković i Sedinet Karić koji je, inače, naknadno hapšen. Drugoosumnjičeni Zdravko Cvjetinović (SNSD) bestraga je nestao. On je i danas visoki službenik Uprave za indirektno oporezivanje BiH kojom rukovodi HDZ-ov kadar Miro Džakula.
Druga bitna činjenica u ovom predmetu je čuveni iskaz Kemala Čauševića koji je gao državnim tužiocima nakon hapšenja. Novinska agencija Patria 1. marta 2015. godine objavila je njegov iskaz.
Čaušević je tada priznao istražiteljima Tužilaštva BiH da je na insistiranje Dragana Čovića UIO 2009. godine kupila zgradu Sokola u Mostaru, po cijeni od 2 miliona KM, iako je vještak procijenio da ta zgrada vrijedi tek oko 900.000 KM. Tužilaštvo BiH, međutim, ove navode nikada nije provjerilo niti je Dragan Čović u vezi sa ovim iskazom saslušan.
U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.
Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“. Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.
Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.), a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.
Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.
Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi: (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.
Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.
Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.
Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma. Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma. Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.
Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”, zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičanKomšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.
Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.
Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.
Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.
Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Izdavanje četiri naredbe za praćenje telekomunikacija osnova su istrage istrage protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca i bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, saznaje Istraga.ba. Dvije naredbe se odnose na prisluškivanje telefona Adisa Šečića i Mirze Jamakovića. Prvi je istražitelj državnog tužioca Olega Čavke, dok je drugi blizak saradnik tužioca Džermina Pašića. Druge dvije naredbe se odnose na službene telefone Suda BiH koje su koristili sudija za prethodni postupak i dežurni sudija Suda biH. Brojevi Suda BiH su praćeni u avgustu i septembru 2020. godine, što znači tri mjeseca nakon hapšenja bivšeg premijera Fadila Novalića u slučaju Respiratori.
Tužilaštvo BiH sumnja da su se Debevec i Mehmedagić dogovorili da nadziru ove brojeve, te da su, nakon svega, uništili dokumentaciju. Međutim, Tužilaštvo BiH raspolaže informacijama da je predsjednik Suda BiH potpisao naredbu OSA-i, u čijem je zahtjevu navedeno da OSA ima informaciju da putem službenih telefona “NN sudije učestvuju u koruptivnim radnjama”. Ove naredbe, međutim, nisu pronađene, iako Tužilaštvo BIH raspolaže informacijama da su izdate.
Evo kako je prema Zakonu o OSA-i regulisano pitanje praćenja telefonskih komunikacija.
“Tajno prikupljanje podataka za koje je potrebno sudsko ovlaštenje- Praćenje na mjestima koja nemaju javni karakter, praćenje komunikacija putem telekomunikacijskih i drugih oblika elektronskih uređaja, kao i pretres imovine bez pristanka vlasnika ili osobe koja privremeno zauzima tu imovinu, može se vršiti samo u slučajevima za koje je dobiveno prethodno ovlaštenje od predsjednika Suda Bosne i Hercegovine ili sudije Suda Bosne i Hercegovine kojeg je odredio predsjednik Suda Bosne i Hercegovine. Ukoliko generalni direktor ima osnovane razloge da smatra da su mjere praćenja i pretresa iz ovog dijela potrebne Agenciji kako bi mogla provesti istragu o prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine, generalni direktor upućuje pismeni zahtjev sudiji za dobivanje odobrenja za takva praćenja i pretrese”, navedeno je u Zakonu.
Tužilaštvo BiH bi do kraja dana trebalo podnijeti prijedlog za određivanje pritvora Debevecu i Mehmedagiću, dok će za uhapšenu advokaticu Vasviju Vidović biti zatražene mjere zabrane.
Istovremeno, u Sudu BiH su za Istraga.ba potvrdili da je odbrana Ranka Debeveca zatražila izuzeće postupajućeg sudije za prethodni postupak Branka Perića koji bi trebao odlučivati o predloženim mjerama pritvora, odnosno mjerama zabrane. Međutim, tu dolazi do određenih proceduralnih nejasnoća. O izuzeću sudije Suda BiH odlučuje se na općoj sjednici Suda kojoj prisustvuju sve sudije. Opću sjednicu saziva predsjednik Suda koji je, u ovom trenutku, osumnjičen i koji ne može obavljati svoju dužnost.
Zakon o Sudu BiH
Predsjednik Suda BiH, rekosmo, sada ne može sazvati opću sjednicu. Kako nije imenovan vd., niko ne može sazvati opću sjednicu Suda BiH, što znači da se o zahtjevu za izuzeće ne može odlučivati prije naredne sedmice. Rok do kojeg Sud BiH mora da se izjasni o prijedlog za pritvor ističe u četvrtak popodne.
Podsjetimo, Prvostepena disciplinska komisija VSTV-a je suspendovala uhapšenog predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Nakon što se pismeni otpravak odluke dostavi Debevecu i njegovoj odbrani, on ima rok od tri dana da se žali. Rok za žalbu počinje teći u četvrtak i ističe u subotu popodne. To znači da bi Drugostepena komisija VSTV-a mogla održati sjednicu tek u nedjelju,a da bi VSTV mogao donijeti odluku o imenovanju vd-a tek u ponedjeljak.
Stoga će sudija za prethodni postupak Branko Perić vjerovatno posegnuti za članom 33 Zakona o krivičnom postupku BiH.
“Kad sudija sazna da je podnesen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz člana 29. tačka f) ovog zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja”, navedeno je u ZKP-u.
S obzirom na to da je pritvor hitna radnja, Perić će, vjerovatno, danas popodne održati ročište na kojem će biti razmatran prijedlog Tužilaštva BiH da se Debevecu i Mehmedagiću odredi pritvor, a Vasviji Vidović mjere zabrane!
Jučerašnje održavanje Parade ponosa u Sarajevu više od svega bio je test principijelnosti, doisljednosti, političke odgovnosti, pa i hrabrosti Edina Forte, premijera Kantona Sarajevo i lidera Naše stranke. I konstatujem odmah: Forto je taj test, taj riskantni izazov na kojem se bilo lako spotaknuti položio na najbolji i politički najdostojanstveniji način. On je pokazao vrlinu, kakva je odavno zaboravljena i prezrena od ostatka ljigave, oportunističke političke klase, pa i one sa kojom je Forto i njegova stranka primoran dijeliti vlast: pokazao je, naime, hrabrost u odbrani svojih principa i dosljednost u pormociji vlastitog sistema vrijednosti. Stavio je, bez kalkulacije i šićardžijskog „pragmatizma“ na kocku svoju političku karijeru i političku budućnost svoje stranke.
Paradigma ponosa
Edin Forto ostao je sam u ovoj borbi za pluralni, liberalni, nedogmatski, inkluzivni identitet glavnog grada. Parada ponosa jeste bila kamen u cipeli, ili još više-prst u oko dominatnom kleronacinalisitčkom diktatu i teroru zatučanog jednoumlja. Ona je bila otresita poruka onima koji preziru manjinska prava, proganjaju individualni identitet, svako malo pokreće hajke do istrebljenja, osporavaju slobodu ličnog izbora izvan rigidnih vjersko-ideoloških matrica.
Samo nekoliko dana prije Paradu ponosa izvršen je primitivni pogromaški atak na jednu članicu Naše stranke, zastupnicu u Federalnom parlamentu, likovnu umjetnicu nakon što je ona, ili nekoj njoj blizak, u privatnoj korespodenciji kritički problematizirala ezane, glasne pozive na molitvu. Privatno se može biti nevjernik, ali u javnosti se mora biti vjernik, poručio je tokom rata tadašnjih vjerskih poglavica, reis-ul-ulema Islamske zajendice Mustafa Cerić. Sada se otišlo korak dalje: kontolira se, osporava se i kastrira i privatnost. U hajci koja je uslijedila, tražen je politički linč dotične članice Naše stranke, uz kolektivno kvazimoralističko zgražavanje da neko, makar i privatno, može drugačije misliti o svemu pod Bogom milim, pa io vjerskim molitvama i pozivima na njih.
Svojevremeno, prije 10-15 godina veliki pisac Abdulah Sidran otišao je iz Sarajeva živjeti u Goraždu. Javno je govorio i pisao da su ga otjerali preglasni ezani iz mjesne, nakon rata sagrađene džamije u njegovom sarajevskom naselju. Niko mu to nije ni zamjerio ni zahator, nije bio žrtva hajke: i dalje je ostao, kako mu tepaju čak i oni koji ga ne čitaju, a takvi vladaju i hajke aktiviraju, najveći živući bošnjački pisac.
Edin Forto i Naša stranka nisu prihvatili svirepu logiku hajke, niti su se odazvali pozivima za odstrel članica svoje stranke i time su sa uspjehom položili malu maturu političke kulture.
Veliku maturu položili su jučer, čvrsto stojeći uz ranu vlastitu odluku da učine sve, uključujući financijsku i drugu logističku podršku, da se parada ponosa održi, ne osvrćući se na predvidljive rizike, prijetnje, opstrukcije. Čak ni na one izdaje, odnosno posebno njih, koje su došle iz redova koalicijskih partnera u Kantonalnoj Vladi.
Elmedin Konaković, lider Naroda i stranke pravde koja ima većinu u Vladi Kantona, uoči održavanja LGIBT parade naručio je da on ne može podržati taj skup iz moralnih, političkih, a naročito vjerskih razloga. To je vjerojatno prisiljen stranačkom inicijativom i demokratskim centralizmom, poručio je Adnan Delić, ministar priveo Kantonu u privatnom postu objavljenom na službenoj stranici ministarstva. „Svima su poznata moja vjerska uvjerenja“, napisao je Delić, previđajući da nikom na pogovotovo vjerska uvjerenja nisu bili poznati sve dok ga Konaković nije izvukao iz nekog kadrovskog budžaka i promovirao u „uglednog privrednika“. Mnogo bi bilo moralnije, čestitije da su se Konaković, Delić i drugi protivnici Parade ponosa iz njihove stranke priključili mizoginom, ali nedvosmislenom kontramitingu koji je održan pod naslovom „Vratite nam dugu“ u organizaciji jedne islamske organizacije koja se bori za tradicionalne vrijednosti. Po svemu što su rekli, napisali io Paradi Ponosa Konakovićevim muminima je mjesto uz tu konzervativnu strukturu.
Selefijski “fahd-idioti”
Nisu bez osnova stanoviti zlonamjerni cinici Konakovićevoj strani prikačili dodatni naziv. „Mufijin amanet“, referirajući se na sličnu družinu u Sandžaku. Uostalom, oni se zajedno okupljaju i druže u slobodnom vremenu tijekom vjerskih rituala, primjerice iu džamiji Kralja Fahda gdje se rado zalaze istaknuti NIP-ovci i selefijski pravovjernici i misionari. Mogli su Konaković i Dedić, ili Hairs Zahiragić i koji dinar zaraditi na kontramitingu „Vratite nam dugu“ : kako je rekao organizator Sanjin Musa svi sudionici će dobiti i konkrentu hediju, nagradu, koja će biti pojačana „dječijim doplatkom“ ukoliko su polaznici poveli sa sobom i djecu.
Izostala je podrška premijeru Kantona Edinu Forti i od slabijeg koalicijskog partnera, ubogoga, dubinski provincijaliziranog SDP BiH. Oni su, izmislili vlastiti stranački hinjski sastanak, kako bi se pravili mrtvi tijekom održavanja Parade. Kukavički, što će reći u svom prepoznatljivom pehlivanskom maniru, Paradu ponosa je prespavala gradonačelnica Benjamina Karić; vjerojatno je nakon prisustva na stranačkom plenumu pripremala bureke od mesa u kućno-porodičnom dućanu, smišljajući nove patetično-bljutave fraze, i faze.
Pričao mi je ovih dana jedan ugledni sarajevski Hrvat, da je nedavno svoje goste iz inozemstva odveo na trebevićki Vidikovac. Kad su u kafani naručili, vino, pivo, ili neku drugu „vatrenu“ vodu, konobari su ih gledali sa nevjericom kao da su sa Marsa sletjeli.
Kakvo biračko tijelo Benjamina ima
Kafana Vidikovac je u vlasništvu Grada Šarjeva, dakle javno dobro iz kojeg je talibanizirana gradska vlast predvođena bivšim gradonačelnikom Abdulahom Skakom protjerala alkohol i druge ćafirske sadržaje. Nova vlast, predvođena opreznom, au suštini kvarnom gradonačelnicom, ne želi promijeniti tu civilizacijsku sramotu, jer se, čujem, plaši mogućih posljedica na vlasi uboge izborne rezultate. U oktobru je Benjamina Karić nositeljica lista SDP-a na izborima za Kanton Sarajevo i možemo poželjeti i njoj i stranačkim lijekovima koji računaju i bore se, Skakin, Konakovićev i Hadžibajrićev birački bazen, udvarajući mu se i prilagođavajući, da nastavi slobodan, zaslužen i konačan pad te stranke u politički ambis.
Edin Forto i Naša stranka podržavaju od početka od kraja Paradu ponosa, odbili su se prilagođavati navodno većinskom, a uvjeren sam samo najglasnijem i najbezobraznijem dijelu javnosti u Sarajevu. Izgledi da će ih birači u oktobru zbog toga kazniti, nisu ništa veći od onih da će Forti i NS biti nagrađeni za principijelnost i odvažnost. Dosljednost i principijelnost su dvije etičke i političke vrline koje su aktuelni SDA-ovci i njihovi proksi ratnici iz Naroda i pravde, te kenjkavi mufljuzi iz SDP-a odavno prognali iz političke arene.
“Vladimir, Srbija. Čečenija je krasna zemlja. Grozni je krasan”, govori tečnim ruskim jezikom mladić kratke kose u videu snimljenom 2019. godine.
“Vladimir”, govori mi dok se godinu kasnije rukujemo u beogradskom Hotelu Moskva.
Bivši je padobranac srbijanske vojske koji se posljednjih godina bavi analitikom. Uža specijalnost mu je Bliski Istok i član je beogradskog Centra za sinkretičke studije. Zove se Vladimir Gujaničić. Pitam ga da li je bio u Čečeniji.
“Da, bila je grupa novinara sa Balkana”, odgovara bojažljivo uz napomenu da ne snimam razgovor.
balkanski novinari u Čečeniji
Ova fotografija nastala je u Čečeniji. Balkanski novinari poziraju sa predsjednikom Ramzanom Kadirovim. Ali na njoj nema Vladimira. On se tek pojavljuje u video snimku na kojem se gosti čečenskih vlasti zahvaljuju svojim domaćinima.
“Bilo je novinara iz Italije i iz drugih zemalja”, sjeća se Gujaničić.
No, onda smo prešli na stvar. Arthur Evans. To je ime pisalo iznad poruka koje je u novembru 2019. godine, po povratku iz Čečenije, primio slovenački novinar J.T. . U Groznom je upoznao Vladimira i razmijenili su kontakte. Siguran je da mu je Gujaničić pisao pod imenom Artur Evans te da je taj kontakt povezan sa Facebook profilom Vladimir Gujanec.
“Javljao sam se kolegi iz Slovenije. Da, ja imam profil Vladimir Gujanec”, kaže Vladimir.
“A ko je osoba koja se zove Arthur Evans”, nastavljam s pitanjima.
“Zašto me pitate to”, uzvraća Gujaničić dok uzima čašu vode, jer mu se počelo sušiti grlo.
“Zato što ste Vi to”, konstatujem.
“Ne. Nisam ja. Pitajte Floresa ko je”, govori neuvjerljivo.
Kada sam mu prenio riječi Vladimira Gujaničića, kolega iz Slovenije se samo nasmijao. I nije uopće imao dilemu ko je Arthur Evans. Poruke koje su razmjenjivali u novembru prošle godine nam je već ranije ustupio. Nakon uvodnog pozdrava, Vladimir Gujaničić mu šalje dva linka. Prvi je sa srbijanskog portala “stanjestvari.com”, a odnosi se na “transparentnost ruske vojske u Siriji”.
ponude Arthura Evansa za prenošenje lažnih vijesti
“Jedan tip vesti”, piše Artur Evans odmah ispod linka, pa nastavlja: “drugi tip vesti”.
“Recimo, za ovu plaćaju malo više. Korupcija u Ukrajini. Znači, bilo da imaš medije na engleskom ili slovenačkom sve je interesantno. Eto, ja ispalih. Znači, radi se o kopiranju vesti. Copy – paste. Ništa ime i prezime”, pisao je Arthur Evans.
Slovenački novinar nije odgovarao, pa je Arhur Evans, pravog imena Vladimir Gujaničić, shvatio o čemu se radi.
“E hej. Mislim, ako nisi zainteresovan, reci”, napisao je dan kasnije.
Tokom našeg beogradskog susreta, Gujaničić je više puta ponovio da nema pojma ko je pisao poruke. On jeste registrovan na Facebooku kao Vladimir Gujanec, ali tvrdi da ne koristi pseudinim Artur Evans. Ističe da ima drugi pseudonim pod kojim piše tekstove za Fort-russ.com, antiamerički portal koji vodi njegov poznanik Joaquin Flores.
“On je u Zemunu”, odgovara Vladimir na pitanje gdje živi Meksikanac sa američkim pasošem.
Potom iz ruksaka uzima drugi telefon i poziva izvjesnog Dragu. Objašnjava svom sagovorniku da novinar iz Bosne želi razgovarati sa Floresom.
Vladimir Gujaničić na sastanku u Beograd
“Možeš li mi njegov broj baciti na Telegram. Ma, može i ovako”, kaže na kraju telefonskog razgovora.
Petnaestak minuta kasnije pitam da li je dobio broj Joaquina Floresa.
“Ne, ne. Nije Joquin tu”.
Ali gdje je? Na moju poruku upućenu na e-mail adresu navedenu u rubrici “kontakti” Fort Russ-a nije odgovorio. Njegovo prezime nije navedeno ni na beogradskoj adresi na kojoj je prijavljen Centar za sinkretičke studije. A i Centru nema traga.
Zgrada u kojoj se nalazi Centar za sinkretičke studije
Prema registru srbijanskih udruženja, Joaqin Flores je pravni zastupnik Centra za sinkretičke studije, čije je sjedište u ulici Petra Markovića na broju 24. Na stranici Centra piše da su osnovani 2013., dok je u bazama podataka srbijanskih udruženja kao godina osnivanja navedena 2017. godina.
Joaquin Flores pravni zastupnik CSS
“Centar se razvio kao odgovor na promjenu znanstvenih, socijalnih, ideoloških i intelektualnih kretanja u Sjevernoj Americi, Europi i Euroaziji koja mogu preoblikovati diskurs. Centar je osnovan 2013. godine u Beogradu, na osnovu bijele knjige iz 2010. godine koju smo usvojili kao međunarodna organizacija za ideološku edukaciju, diskusioni forum, pregled značajnih radova i vijesti, te sprovodi istraživanje za organizacije koje zagovaraju politike, kao i istraživački centar za sinkretičku i interdisciplinarnu socijalnu analizu”, navedeno je na oficijelnoj web stranici Centra za sinkretičke studije.
Ali čime se, uistinu, bavi ova organizacija čiji je član i Vladimir Gujaničić? I ko je Joaqin Flores?
“Otkako poznajem Floresa on piše protiv Amerike”, pojednostavljuje Gujaničić.
Upisujem ime Joaqin Flores u google pretragu. Među rezultatima je i jedan tekst objavljen na Russia Today 2015. godine. “Aktivista i politički analitičar Joaquin Flores” govorio je za rusku televiziju o tadašnjim opozicionim protestima u Makedoniji usmjerenim protiv proruske Vlade sa Nikolom Gruevskim na čelu.
“Znamo da se organiziranje protesta ne događa samo od sebe. U ovom slučaju znamo da iza većeg dijela organizacije stoje vanjske sile, preko nevladinih organizacija koje potiču iz drugih zemalja. U ovom slučaju, možda SAD. Postoje opravdane pritužbe, naravno, ali postoji zabrinutost da bi se mogle iskoristiti”, rekao je Flores novinarki Russia Todaya Anissi Nouai.
Ime Joaquina Floresa može se pronaći i među autorima tekstova objavljenim na moskovskom portal Geopolitica.ru. Pomno je 2016. godine pratio predizbornu kampanju u SAD-u, te detaljno analizirao TV suočavanja Hilari Klinton i Donalda Trampa.
Joaquin Flores na konferenciji sa Leonidom Savinom
“Leonid Savin je geopolitički analitičar, glavni urednik Geopolitica.ru (od 2008.), osnivač i glavni urednik Journal of Eurasian Affairs (eurasiana Affairs.net); šef administracije međunarodnog “evroazijskog pokreta”. Bivši je glavni urednik web stranice i časopisa Katehon (2015 – 2017). Direktor je Fondacije za praćenje i predviđanje razvoja kulturno-teritorijalnih prostora (FMPRKTP).Član Vojno-naučnog društva Ministarstva odbrane Rusije. Autor brojnih knjiga o geopolitici, sukobima, međunarodnim odnosima i političkoj filozofiji izdatih u Rusiji, Velikoj Britaniji, Španiji, Iranu, Italiji, Srbiji i Ukrajini”, navedeno je u Savinovoj biografiji objavljenoj na web-stranici geopolicita.ru.
I Joaquin Flores je, poput Savina, analitičar Katehona. Na njihovom je sajtu objavio desetine tekstova, a posebno se izdvajaju njegove analize predizbornih suočavanja američkih predsjedničkih kandidata 2016. godine u kojima je otvoreno podržavao Donalda Trampa.
Joaquin Flores, KATEHON
Ali šta je Katehon?
“Katehon think tank je neovisna organizacija koja se sastoji od međunarodne mreže ljudi iz širokog spektra područja i disciplina – koji su specijalizirani za geopolitičku, geostratešku i političku analizu svjetskih događaja. Grupu čine politički mislioci, istraživači međunarodnih odnosa (IR), stručnjaci za sigurnost i protuterorizam i novinari koji se bave međunarodnim poslovima, geopolitikom, etno-politikom i međureligijskim dijalogom”, navedeno je na web-stranici Katehona.
“Neovisnom organizacijom” Katehon upravljaju saradnici ruskog predsjednika Vladimira Putina. Predsjednik Nadzornog odbora Katehona je oligarch Konstantin Malofeev, dok u odboru još sjede Sergey Glaziev, Leonid Rashetnikov, Alexandr Makarov, Andrej Klimov i Zurab Chavchavadze. Većina navednih je pod sankcijama SAD-a.
Konstantin Malofeev
“Malofejev je jedan od glavnih izvora finansiranja Rusa koji promiču separatizam na Krimu. Malofejev je imenovan jer je odgovoran ili je saučesnik ili je učestvovao u akcijama ili politikama koje ugrožavaju mir, sigurnost, stabilnost, suverenitet ili teritorijalni integritet Ukrajine i materijalno je pomogao, sponzorirao ili pružio finansijski, materijalni, ili tehnološka podrška, ili roba ili usluge ili podrška takozvanoj Donjeckoj Narodnoj Republici” navedeno je na web-stranici Ministarstva finansija SAD-a još 2014. godine kada su Malofeevu uvedene sankcije.
Think Tank Katehon, čijim Nadzornim odborom predsjedava Konstantin Malofeev, u avgustu je ove godine, u specijalnom izvještaju objavljenom na web-stranici State Departmenta, označen kao “jedan od stubova ruskog dezinformisanja”. Isti status, u istom izvještaju, imaju “Geopolitica.ru” i “Fondacija za stratešku kulturu”. Za sve ove organizacije radi Joaquin Flores, osnivač i pravni zastupnik beogradskog Centra za sinkretičke studije i osnivač portala fort-rus.com.
Flores gost u Herland Reportu
“Beograd je jedan od svjetskih centara, odnosno središte gdje se istok spaja sa zapadom”, objasnit će Joaquin Flores razloge zbog kojih je baš u Srbiji odlučio da djeluje.
U polusatnom intervjuu datom norveškoj novinarki Hanne Stine Nabintu Herland, čiju je tv emisiju “Herland Report” u febuaru 2018. godine norveškoj javnosti preporučila i Ambasada Ruske Federacije u Oslu, Joaquin Flores govori kako mu život u Beogradu pomaže da bolje razumije EU i NATO. Flores je, rekosmo, saradnik i istraživač Katehona, potom portala Geopolitica.ru i Fondacije za stratešku kulturu, ali i osnivač Centra za sinkretičke studije u Beogradu oko kojeg se okupljaju “istaživači” i autori poput Tima Kirbya, Paula Antonopulosa, Brada Gilbeaulta, Jordana Milesa, Johnatana Mc Carthya, Toma Wintera, Danny Froberga, Jafe Arnolda, Stefana Karganovića, Drage Bosnića, Arhura Evansa, odnosno Vladimira Gujaničića.
Centar za sinkretičke studije osnivač Fort Russ newsa
Centar za sinkretičke studije iz Beograda je osnivač portala Fort-rus.com koji je, u specijalnom izvještaju State Departmenta iz avgusta ove godine, označen kao dio “ekosistema ruskog dezinformisanja”. Joaqin Flores i Tim Kirby, zapravo, upravljaju beogradskim Centrom za sinkretičke studije oko kojeg se okupljaju “teoretičari zavjere” i protivnici NATO-a.
Tim Kirby
“Tim Kirby je direktor za ideološka pitanja i direktor multimedijskih projekata u Centru za sinkretičke studije. Posljednjih deset godina radi na političkim analizama i na razvoju medijskih projekata, uglavnom u ruskoj medijskoj sferi. Bio je dio velikih medijskih kompanija poput Russia Todaya, Radio Mayak”, navedeno je na web-stranici Centra za sinkretičke studije Beograd.
No, vratimo se Vladimiru Gujaničiću. Tokom razgovora u Beogradu on je priznao da je član Centra za sinkretičke studije kojim rukovodi Joaquin Flores. Priznaje i da je bio angažovan na web stranici balkanspost.com, koju su, prema njegovim riječima, “u Beogradu osnovali Iranci”.
Gujaničić saradnik balkanspost.com
Upravo je ovaj web sajt u novembru prošle godine prenio tekst o navodnom kriminalu porodice Bajden u Ukrajini, kojeg je Artur Evans nudio slovenačkom novinaru J.T. Autor spornog teksta je Andri Derkach, kontroverzni zastupnik u Ukrajini koji je, prema pisanju američkih medija, povezan sa ličnim savjetnikom predsjednika Donalda Trumpa Rudyjem Giulianijem. Vlasti SAD-a 10. su septembra ove godine označile Derkacha kao ruskog obavještajca koji se direktno umiješao u američke izbore.
Upravo je Derkach 11. novembra prošle godine 2019. godine u javnost plasirao tekst o korupciji u Ukrajini za koju optužio “klan Bajden”. Deset dana kasnije, u rubrici “gost autor” Derkachov tekst se pojavljuje na web portalu Fort-russ.com i to pod naslovom: “Kako je klan Bajden opljačkao Ukrajinu”. Dan poslije, isti tekst je prenesen na portalu balkanspost.com. U tom trenutku saradnik oba portala bio je Vladimir Gujaničić, bivši padobranac srbijanske vojske koji je u Čečeniji upoznao slovenačkog novinara J.T., kojem je u novembru prošle godine proslijedio link sa tekstom Andrija Derkacha o “korupciji klana Bajden”. Iznad poruka je pisalo – Arthur Evans.
“Već sam rekao, nisam to ja. I mnogo ću ti zameriti ako to objaviš”, kazat će mi Gujaničić prije nego će me, na rastanku, upitati ko me je poslao.
Artur Evans je, pored Joaquina Floresa, jedan od najaktivniji autora na Fort-russ.com, proruskom mediju na kojem, pored ostalog, ismijavaju upotrebu Novičoka i trovanje ruskih opozicionara. Svi autori na Fort-russ.com otvoreno podržavaju Donalda Trumpa u utrci za američkog predsjednika. U “redakcijskom komentaru” od 11. jula ove godine pišu da su se “američko-ruske tenzije na Krimu i u Ukrajini smanjile do neke mjere nakon Trumpove pobjede”, te upozoravaju na posljedice ukoliko pobijedi Bajden čiji je izbor, prema Fort Russ-u, dogovorila “američka duboka država”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
