Istaknuto

Istaknute objave

Sa stvarnim likovima o stvarnim događajima iz filma Quo vadis, Aida?: Jer, stvarnost je uvijek gora!

Hasan nije gledao kuda ide Aida. Jer on je, zapravo, Aida iz filma Jasmile Žbanić. Zbog nesuglasica s režiserkom, umjesto UN-ovog prevodioca Hasana, u filmu možete vidjeti prevoditeljicu Aidu. Njena priča je priča Hasana Nuhanovića, ispričana u njegovoj knjizi Pod zastavom UN-a. U filmu Quo vadis, Aida? vrlo malo je fikcije. Likovi su stvarni, stvarni su događaji. Priča je istinita.

„Dijelom“, reći će nam Hasan Nuhanović koji je prvo preživio, a onda godinama kasnije radio na scenariju za film o prevodiocu u bazi UN-a u Potočarima kod Srebrenice.

„Istina je još gora“, dodat će.

Hasan Nuhanović

Negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida, iza rata, dolazi ispred svoga stana u Srebrenici. Gospođa koju je zatekla pustila ju je unutra i predala porodične fotografije. U stvarnosti to i nije bilo tako. Bilo je gore.

„Čini mi se da sam 2000. godine otišao u Vlasenicu u svoj porodični stan. Otvorila mi je Vesna, supruga Milenka Stanića, koji nije bio tu. Milenko Stanić je u Vlasenici bio predsjednik SDS-a i jedan od ratnih gospodara. Vesna mi je otvorila vrata, vikala na mene i rekla mi što ti dolaziš. Otjerala me ispred moga stana“, opisuje Hasan scenu iz stvarnoga života.

Porodične fotografije će dobiti tek dvije godine kasnije. U Sarajevu ih mu je, zajedno sa diplomama, štednim knjižicama i značkama koje je sakupljao, predala jedna Srpkinja. Ona je prva živjela u stanu Nuhanovića koji su iz Vlasenice u Srebrenicu protjerani odmah na početku rata.

„Njena kćerka je bila djevojka mog druga  Dejana Ostojića, Srbina koji je prije rata bio bubnjar u mom bendu. Oni su sačuvali moje fotografije“.

Ibro, Hasan, Nasiha i Muhamed Nuhanović

Fotografije su jedini dokaz da je Hasan Nuhanović imao porodicu. U filmu su uloge zamijenjene. Prevodilac je njegova majka (Aida) koja u bazi UN-a u Potočarima, u julu 1995. godine, pokušava da spasi svoja dva sina (Hamdiju i Esu) i supruga (Nihada). U stvarnom životu, prevodilac je sin Hasan koji moli holandske oficire pod zastavom UN-a da ostave njegovu majku Nasihu, oca Ibru i brata Muhameda u bazi u Potočarima. Ni u filmu, a ni u stvarnosti nije ih uspio uvjeriti.

„Ja sam dužan da do kraja svoga života pričam o hrabrosti moga Brace“, kaže Hasan.

Braco je bio nadimak Hasanovog brata Muhameda. U filmu Braco, dok ga UN-ovi vojnici izbacuju iz baze, baca cigaretu u stranu i govori Aidi da holandske vojnike više ne moli za njegov život. Ovako je to izgledalo u stvarnom životu. Prisjeća se Hasan Nuhanović.

Muhamed Nuhanović Braco

„Trebao je da napuni 21 godinu, 23. jula 1995. godine. Ja sam prvo molio da ostave sve troje. Kada sam morao da biram odredio sam da to bude barem brat. Mi smo se dogovorili još 1992. godine, na početku rata, kada bude stani-pani, da je prioritet u spašavanju najmlađi brat. Sve sam pokušao. I na kraju je Braco, vidim tu scenu i sada, ugasio cigaretu i rekao – „Ne moli ih više za mene, jebi im mater. Odoh“. I otišao je“.

Deceniju i po kasnije, forenzičari su u tuzlanskom Kliničkom centru istresli iz kutije ostatke ljudskog skeleta, jedne Leviske i vezane patike. Hasan je stajao iznad stola i na ostacima hlačama pročitao „Made in Portugal“.

Bracu Muhameda su pronašli u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari kod Zvornika. Na istom području su, nekoliko godina ranije, u grobnici Čančari 5 pronašli i Hasanovog oca Ibru Nuhanovića.

U filmu „Quo vadis, Aida?“ to je Nihad Selmanagić, kojeg su UN-ovi vojnici izbacili iz baze u Potočarima, nakon što je njegova supruga, prevoditeljica, uzalud molila da ga spase. Njegov lik tumači Izudin Bajrović.

Vidjet ćete ga i u onoj sceni kada troje srebreničkih Bošnjaka u bratunačkom hotelu Fontana „pregovara“ sa Ratkom Mladićem. U fimu su to Nihad, Nesib i Ćamila

Scena iz filma: Nihad, Nesib i Ćamila ispred Fontane

U stvarnom životu su Ibro Nuhanović, Nesib Mandžić i Ćamila Omanović. Nesib Mandžić je jedini živ. Pronalazimo ga u Beču.

„Borim se za opstanak“, kaže nam u telefonskom razgovoru.

juli 1995.: Ibro Nuhanović, Ćamila Omanović i Nesim Mandžić ispred Fontane

Opstanak je riječ koja je obilježila njegov život. Ne zna ni sam kako je baš on određen da pred kamerama, u ime Srebreničana, pregovara sa Ratkom Mladićem.

„Nesibe, u tvojim je rukama sudbina tvog naroda. Il’ ćete opstati il’ ćete nestati“, izgovorit će mu Ratko Mladić dan prije nego će vojne i policijske snage Republike Srpske zpočeti masovne egzekucije srebreničkih Bošnjaka duž lijeve obale Drine.

Nesib Mandžić tokom svjedočenja u Hagu

Nesib Mandžić je preživio da svjedoči o genocidu. Film Jasmile Žbanić nije gledao.

„I ako je bilo malo odstupanja od stvarnih događaja, razumijem je. To je umjetnički pristup“, kaže nam Mandžić koji je trenutno na liječenju.

Problema sa zdravljem ima i Đermin Omanović. Četrnaest je godina imao kada su u julu 1995 godine odredili njegovu majku Ćamilu da sa Nesibom Mandžićem i Ibrom Nuhanovićem ide na pregovore u Fontanu gdje ih je čekao Ratko Mladić. Glumici Jeleni Kordić pripala je uloga njegove majke.

Jelena Kordić-Kuret kao Ćamila Omanović

„Nisam gledao film. Ne mogu“, kaže nam kratko Đermin Omanović koji danas živi u Mostaru.

„Imam dvoje djece i imam unuka“, govorila je u bratunačkoj Fontani Ćamila Omanović.

„Tako mlada, a već baka“, upitat će Ratko Mladić.

Ćamila Omanović na pregovorima s Mladićem

Koji sekund kasnije, vidi se i u filmu i na autentičnim snimcima, Ćamila navodi da je išla u razred sa nekim od oficira prisutnim na sastanku u Fontani.

„Kada se vratila, rekla nam je da još je neki školski kolega kazao da će biti djece na ražnju“, svjedoči njen sin.

Bila je toliko uplašena da je pokušala izvršiti samoubistvo. Spasili su je. Kasnije je od Đermina i njegove sestre tražila da se razdvoje.

„Mislila je da će nas dvoje okrenuti na ražnju ako nas vide s njom. Nismo htjeli“, sjeća se Đermin.

Đermin i Ćamila Omanović u Srebrenici 1994. godine

Kada su krenuli konvoji sa ženama i djecom prema Tuzli, Ćamila se sa sinom i kćerkom i unučetom uspjela ukrcati na jedan kamion.

„Čim je kamion krenuo, ona je iskočila. Nije htjela rizikovati da bude u našoj blizini pa da nas zbog nje ubiju. Sestra i ja smo otišli do Kladnja“, kaže Đermin.

Ćamila Omanović i Ibro Nuhanović na pregovorima u Fontani

Ćamila je, ipak, uspjela doći do Tuzle. Kasnije će postati svjedok pred Haškim tribunalom. Umrla je 2007. godine od posljedica srčanog udara. Neki drugi udar, pretpostavlja se u potiljak, u julu 1995. godine usmrtio je njenog kolegu s pregovora iz Fontane Ibru Nuhanovića. U grobnici Čančari 5, u selu Kamenica kod Zvornika koje je „skrivalo“ više od deset masovnih grobnica, pronašli su pola njegovih kostiju. Lobanja mu je, sa stražnje strane, bila smrskana. S Ibrinim kostima je pronađena i UN-ova kartica izdata na ime Hasan Nuhanović.

Kamenica – selo masovnih gobnica

„Bila je istekla. I dao sam je bratu Muhamedu kada je krenuo iz baze. Nekako sam mislio da će ga spasiti. To što je kod oca pronađena kartica dokaz je da su u bili zajedno“, misli Hasan.

Ibro i Muhamed Nuhanović vjerovatno su strijeljani u Domu kulture u selu Pilica kod Zvornika. U filmu, dok zatočene Bošnjake ubijaju u Domu kulture, okolni mještani, Srbi, na balkonu ispijaju kafu. Na tom je mjestu ubijeno oko 600 ljudi.

Dom kulture u Pilici, mjesto srijeljanja

Par kilometara dalje, na nekadašnjoj vojnoj ekonomiji Branjevo, strijeljano je još 1.200. Dan kasnije, 17. jula nastali su i satelitski snimci na kojima se vide tijela ubijenih na Branjevu. Kasnije će ih tu zakopati, a  potom i prebaciti u sekundarne i tercijarne masovne grobnice u Kamenici. Tu su, rekosmo, pronašli Bracu i Ibru. Tu je pronađena i istekla kartica UN-a.

Branjevo: tijela 1200 strijeljanih Srebreničana

Emir Suljagić je imao jednu takvu. I on je bio UN-ov prevodilac u Srebrenici. U filmu se zove Tarik i glumi ga Alban Ukaj.

„Momci, moj život je za Oskara“, reći će nam netom nakon što je „Quo vadis, Aida?“ nominovana za nagradu Američke filmske akademije.

Scena koja će obilježiti njegov život je kada prevodilac Tarik (Emir Suljagić) na mašini kuca spisak lokalnog stanovništva angažovanog u bazi u Potočarima.

„Upisao sam na jednom spisku 18 imena. Osamnaesti je Braco, Hasanov brat Muhamed. Naveo sam da je odnedavno angažovan kao čistač u bazi“, sjeća se Suljagić, danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica.

Holandski su vojnici prekrižili Bracu i na kraju ga izbacili iz baze zajedno sa ostalim stanovništvom. Ubijen je kao i 239 drugih ljudi čija je imena Emir Suljagić stavio na drugi spisak koji je predao zamjeniku komandanta holandskog bataljona UN-a, majoru Robu Frankenu.

Emir Suljagić, (foto: Gracija.info)

„Na taj sam spisak stavio imena svih onih koji su bili u bazi i koji su mi htjeli dati podatke. Htio sam da postoji neki trag i da ih pokušamo spasiti. Bilo ih je 239 i među njima moj đedo Sadik Hasanović, imam, koji je imao nekih 75 godina. Kasnije sam dodao i Hasanove roditelje i brata. Sve su ih izbacili iz baze“, svjedoči Emir.

Na tom spisku je bila i majka Hasana Nuhanovića. Nasiha je bila u konvoju kojeg su vojne i policijske snage Republike Srpske ispratile prema Kladnju, teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Nedaleko od linije razgraničenja odvojena je od ostalih saputnica. Odvedena je, zajedno sa još šestero ljudi, u selo Jarovlje kod Vlasenice. Ubijeni su i zapaljeni.

„Pronašli smo njene ostatke u jesen 2009. godine na jednom smetljištu kod Vlasenice“, kaže nam Hasan.

Vlasenicom je, da se vratimo na početak teksta, upravljao Milenko Stanić. To bi, uz neka odstupanja od stvarnih činjenica, trebao biti Joka iz filma „Quo vadis, Aida?“. Njegova je uloga pripala Emiru Hadžihafizbegoviću. Njegova je porodica uselila u stan Nuhanovića. Njegova je supruga Vesna otjerala Hasana Nuhanovića ispred vrata stana. I nije mu predala porodične fotografije koje su pripadale Nasihi, Muhamedu i Ibri Nuhanoviću. Stvarnim likovima iz filma Quo vadis, Aida. Jer, stvarnost je uvijek gora.

Poslovi na dvoru grofa Džakule: Kako je šefica Grupe za sprječavanje krijumčarenja UIO stekla pet stanova i apartman na Jahorini?

Oskudno odjevena Jelena Majstorović posljednjih dana pozira u Dubaiju. Godinama ova šefica Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja Uprave za indirektno oporezivanje na društvenim mrežama pokazuje luksuz u kojem živi. No, podatke o stvarnoj imovini najbliže saradnice direktora UIO Mire Džakule ne možete pronaći. Više puta su istražitelji Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) pokušali zadokumentovati njene sumnjive poslove. Međutim, policijske akcije bi svaki put, zbog dojave, propale. Jedna takva propala je 2018. godine kada je Tužilaštvo BiH istraživalo Jelenu Majstorović, a ona tokom istrage apartman kupljen na Jahorini prebacila na svoga svekra. To joj je bila ukupno šesta nekretnina, ako uključimo i stan sa pripadajućim zemljištem u Prnjavoru koji se vodi na njenom suprugu Zoranu Majstoroviću. Nekretninama ćemo se vratiti malo kasnije. Sada ćemo ukratko podsjetiti na njenu karijeru.

Jelena Majstorović

Prije nego je zaposlena u UIO, Jelena Majstorović je živjela u Prnjavoru i posjedovala “Ford Mondeo”. Nakon toga je krenuo njen vrtoglavi uspon. I finansijski i službeni.

“Jelena Majstorović postavlja se na radno mjesto šef Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaoa u Regionalnom centru Banja Luka, Odsjek za provedbu propisa, Uprava za indirektno oporezivanje, počev od 15. 6. 2020. godine”, piše u Službenom listu BiH.

To je bilo njeno posljednje unapređenje u UIO. Prije toga Jelena Majstorović bila je službenica za sprječavanje krijumčarenja. I bila je vrlo bliska rukovodstvu UIO. U međuvremenu je u Upravu za indirektno oporezivanje uspjela zaposliti i kćerku Janu Majstorović.

kćerka Jana Majstorović

Sada se vratimo imovini Jelene Majstorović. Prema dokumentima koji su u posjedu Istrage, ona u Prnjavoru posjeduje dva stana. Jedan je uknjižen na njenom surpugu i nalazi se na broju 10 na Trgu srpskih boraca. Površina stana je 74 kvadrata. Poreznoj upravi je prijavljeno da je plaćen 60 hiljada maraka, ali u imovinskom kartonu je navedeno da vrijedi 90 hiljada KM. Tri ulaza dalje, na broju 16, nalazi se drugi stan. Ovaj je u vlasništvu 1/2 i uknjižen je na Jelenu i njenog supruga Zorana Majstorovića. U Grčkoj ulici u Banja Luci šefica Grupe za krijumčarenje bi trebala imati stan od 95,5 kvadrata. Malo dalje, u banjalučkoj ulici Jevrejska, ona posjeduje stan od stotinu kvadrata. Tu su, u Banja Luci, kupljene i dvije garaže uknjižene na njeno ime. Osim toga, u Banja Luci, u ulici Jovana Dučića, posjeduje stan i garažu vrijednosti oko 238 hiljada maraka, stečen na osnovu Ugovora o poklonu.

Prema dokumentu koji je u posjedu istražnih agencija, Jelena Majstorović danas vozi Audi A6. Njena kćerka je vozila Golf VI, a danas vozi Mercedes. Na suprugu su bila prijavljena dva automobila, Ford i Golf.

Kako je Jelena Majstorović radila u UIO najbolje svjedoči događaj iz 2018. godine. Ona je, naime, u julu te godine kontrolisala zlatarsku radnju  „SILVER SHOP ATLANTIS“ u Bihaću. Iako je u njenon rokovniku bilo navedeno da je zaplijenjeno 1733 grama zlata, u Potvrdi o privremeno oduzetom predmetu je navedeno da je u pitanju količina “cirka 1012,8 grama”. To znači da je 700 grama zlata isparilo do kontrole do zapisnika koji je sa svojim kolegom Radenkom Popovićem sačinila Jelena Majstorović.

Dokumenti NATO-a rješavaju sve dileme: Program reformi isto je što i ANP, BiH je u MAP-u

Program reformi isto je što i ANP, odnosno Godišnji nacionalni program. Bosna i Hercegovina je pretendent za članstvo u NATO-u i nalazi se u MAP-u, odnosno aktivirala je Akacioni plan za članstvo u Savezu. To proizilazi iz dokumenata koje su sredinom aprila ove godine iz sjedišta NATO-a dostavljeni bh. vlastima. Istraga je u posjedu ove dokumentacije i objavljujemo ključne detalje.

“Kao pretendenti za članstvo u NATO-u, zemlje koje imaju godišnji nacionalni Program ili koje učestvuju u Akcionom planu za članstvo u NATO-u imaju drugačije politički odnos sa Savezom. Istovremeno, ova tri partnera (Bosna i Hercegovina, Gruzija i Ukrajina) u velikoj mjeri koriste gore opisane partnerske alate, pa će tako imati značajnu korist od učešća u ITPP procesu. Prema ITPP-u, Gruzija i Ukrajina će i dalje podnositi svoje godišnje nacionalne programe, a Bosna i Hercegovina će i dalje podnositi svoj Program reformi”, navedeno je u prilogu dokumenta kojeg je predstavnici NATO-a 9. aprila ove godine uručili bh. ambasadoru u Savezu Mitru Kujunžiću. 

Da su ANP (Godišnji nacionalni program) i Program reformi u istoj ravni, vidi se na nekoliko mjesta u ovom dokumentu NATO-a. Tako pod tačkom 2. ovog dokumenta piše da se “svake godine od tri partnera očekuje da saveznicima predstave svoje nacionalne dokumente o reformi (ANP za Ukrajinu i Gruziju i Program reformi za BiH).

“Krajem godine NATO daje konsolidovani dokument u vezi sa napretkom koji je partner ostvario u područjima koje pokriva ANP/Program reformi, uključujući reforme odbrane. Ova procjena koju će usaglasiti saveznici daje preporuke za dalje aktivnosti na strani partnera, a u vezi s političkim i ekonomskim pitanjima, odbranom i sigurnosti, resursima, sigurnosnim i pravnim pitanjima koji se odnose na njihove euroatlanske aspiracije”, piše u dokumentu koji je u posjedu Istrage.

ANP/Program reformi

Ovi dokumenti su dostavljeni bh. institucijama kako bi bile obaviještene da NATO uvodi i novi proces nazvan ITPP (Individually Tailored Partnership Programme), odnosno Individioalno prilagođeni program partnerstva. Taj proces (ITPP) će biti komplementaran i dodan ANP/MAP.  Dok ANP pokriva puni spektar pitanja koja se odnose na partnerske aspiracije za članstvo u NATO-u i koncentrisan je na nacionalne obaveze država u tom pogledu, ITPP će NATO-u omogućiti da s partnerom dogovara o prioritetima saradnje i da procjenjuje njihov zajednički nastup u tom poduhvatu.

“O strateškim ciljevima ITPP-a će se dogovarati svake četiri godine i oni reflektiraju partnerove vlastite prioritete i napore koji su identifikovani u njihovim nacionalnim ANP dokumentima (Za Gruziju i Ukrajinu i Programu reformi za BiH.”, navedeno je u dokumentu.

Predmet “non formiran”: Je l’ neko vidio SIPA-u, Gordanu Tadić i ratne zločince?

Žurno šuti Tužilaštvo BiH. Secesionizam i rušenje ustavnog poretka nije u njihovoj nadležnosti. Nema saopćenja Borisa Grubešića u kojem navodi da je državno tužilaštvo, nakon najave Milorada Dodika o  formiranju “platforme za mirno razdruživanje BiH”, “formiralo predmet”. Neće Gordana Tadić formirati predmet  o “non paperu”. Prosto, ne stiže. Istražuje botove, respiratore ubice, raspisuje potjernice za karikaturistima, fotomontažerima i svim ostalim neistomišljenicima Fahrudina Radončića, Dragana Čovića i Milorada Dodika.

Ni Avaz ne saznaje da će danas, sutra ili nekad u boljoj budućnosti biti održan hitni sastanak u Tužilaštvu BiH na kojem će  glavna tužiteljica sa svojim saradnicima “razmotriti dalje korake” u vezi sa Dodikovom najavom podjele države. Nema Džermina Pašića na uviđaju u Banskom dvoru i na Mrakovici. Ne idu istražitelji SIPA-e u Narodnu skupštinu Republike Srpske da obave “žurni uviđaj” i izvijeste novinare da se odluke o “formiranju platoforme” ne nalaze u prostorijama u kojima bi trebale biti.

Nema više u Tužilaštvu BiH “omota spisa” da bi se “formirao predmet” o podjeli države. Nema papira, sve je potrošeno na formiranje predmeta o šest neuspjelih atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Ne stižu, okupirani su opsežnom istragom u predmetu “bot do bota”, fomiranog zbog vrijeđanja na društvenim mrežama Senada Hadžifejzovića i njegovih historijskih  intervjua sa glavnom državnom tužiteljicom tokom kojih slučajno pronalazi fotografiju iz studentskih dana Gordane Tadić (o, kako to samo emotivno bilo). Ne stižu formirati predmet o podjeli države jer Ćazim Hasanspahić istražuje kako je SIPA “uhitila” Josipa Šimića zbog izmišljitine o prisluškivanju Gordane Tadić. Nemaju vremena državni tužitelji Oleg Čavka i Vedrana Mijović da se bave Miloradom Dodikom i njegovim secesionizmom, jer se bave anonimnim prijavama koje im dostavlja savjetnica Aljoše Čampare. Ne mogu naći slobodnog vremena sa ispitaju Milorada Dodika jer svoje vrijeme troše na saslušanje svjedoka Muhameda Ajanovića.

Ne izvještava nas Raport da su im u Tužilaštvu BiH potvrdili “formiranje predmeta” o “non paperu”. Ne, to nije bitno jer se time “skreće pažnja” sa “respiratora ubica” od kojih je na Face TV-u umrlo sedam, a na saslušanju u kantonalnom tužilaštvu “dvoje”, ali “zbog zaštite novinarskog izvora”, ne smiju odati imena umrlih.

Gdje je, zaboga, Gordana Tadić? Ne oglašava se, nema je. Nestala je kao ikona svetog Nikole koju je Dodik poklonio Sergeju Lavrovu pa mu je ovaj vratio zbog toga što je ukradena. Zna li neko gdje se uopće nalazi “formirani predmet” o nestanku te ikone?

Gdje je sada ono “žurno” saopćenje Borisa Grubešića kada Milorad Dodik najavljuje secesiju? Ima li sada elemenata krivičnog djela “raspirivanje rasne, etničke i međunacionalne mržnje”, ili je to krivično djelo rezervisano samo za procesuiranje “botova iz dijaspore” čije fotomontaže ni Facebook ne smatra uvredljivim?

U kojoj je fazi “formirani predmet” o neustavnom i zabranjenom referendumu o danu Republike Srpske? Šta bi sa onim predmetom “poljska bolnica” Republike Srpske? Ima li ikakvih uviđajnih radnji i izuzimanja dokumentacije iz turističke agencije koja je nabavljala medicinsku opremu za institucije Republike Srpske? Nema.

Nego, u kojoj je fazi “formirani predmet” u slučaju plinovod u Brodu? Ah, da, taj “predmet nije fomiran” jer Tužilaštvu BiH nije interesantno to što je Hrvatska, pod okriljem noći, ispod rijeke Save, nezakonito provukla plinovodne cijevi za rusku rafineriju u BiH.

Možemo tako “neriješene slučajeve” iz Banja Luke i Mostara nabrajati unedogled, ali nema potrebe. Kome do sada nije jasno, neće mu biti jasnije ni nakon ovog teksta.

 

Zbog primanja mita: Uhapšen sudija Osnovnog suda u Banja Luci Nebojša Pejović

Sudija Osnovnog suda u Banja Luci Nebojša Pejović uhapšen je u srijedu zbog sumnje da je počinio krivično djelo primanje dara, saznaje Istraga.ba.

Pejovića su prilikom primopredaje novca, u srijedu oko 11 sati, uhapsili pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Akcija je provedena po naredbu Specijalnog tužilaštva Republike Srpske.

Prema informacijama Istrage, Pejović je ucjenjivao jednog poduzetnika iz Banja Luke, tražeći od njega novac za donošenje odluka u određenim predmetima.

Inače, ovaj sudija je 2012. godine disciplinski kažnjavan zbog kašnjenja prilikom donošenja presuda.

Osim toga, sudija Pejović je bio akter i u slučaju Dževada Haznadara, banjalučkog biznismena koji je pokušavao vratiti svoju imovinu otetu početom devedesetih.

Prema pisanju portala Capital.ba, Pejović je bio umiješan i u slučaj Jelšingrad“ u stečaju, a 2012. godine Centar javne bezbjednosti (CJB) Banjaluka podnio je izvještaj banjalučkom Okružnom tužilaštvu protiv četvoro osumnjičenih za zloupotrebu službenog položaja tešku blizu dva miliona KM, među kojima je bio i sudija Pejović.

O kriminalu sudije Pejovića pisao je i banjalučki novinar Slobodan Vasković, dovodeći ga u vezu sa sumnjivim poslovima SNSD-ovog kadra Stojana Vukajlovića.

Inače, ovo je treće hapšenje sudije u BiH u posljednjih tridesetak dana. Krajem marta SIPA je uhapsila Momira Đošanovića, predsjednika Privrednog odjeljenja Općinskog suda u Orašju, i Jozu Anđića, sudiju Kantonalnog suda u Odžaku. I oni su osumnjičeni za primanje mita.

 

O Vučiću, ekonomiji i (h)istoriji: Miran san

„Mirno spavajte“, poručuje srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uz TV prijemnik prikovanoj bosanskohercegovačkoj publici ubijeđenoj valjda da se radi o nekakvom istorijskom trenutku.

„Mirno spavajte“, prenijet će svi mediji sutradan njegovu izjavu, „ne treba ničega da se plašite. Srbija je za mir i stabilnost“.

„Mirno spavajte“, reći će tridesetak godina ranije Alija Izetbegović obraćajući se Bošnjacima uplašenim ratom u Hrvatskoj.

„Mirno spavajte“, ostale su zapisane riječi prvog predsjednika BiH, „rata neće biti, za rat je potrebno dvoje, a mi ga ne želimo“.

Dobro, za rat i jeste potrebno dvoje. Jedno koje puca i drugo u koje se puca. No, Alija Izetbegović je dijelom bio u krivu. Kad jedno želi rat, potpuno je svejedno šta želi ono drugo.

Ali kada je u pitanju mir – želja mora biti obostrana. Valjda tjeran avetima vlastite prošlosti i nemirnim snovima o Velikoj Srbiji, Aleksandar Vučić je počeo da živi u vlastitom mitu o balkanskom mirotvorcu. Izmisli on hiljade neprijatelja dnevno, ali kada je u pitanju BiH svaki put on govori o ekonomiji, prosperitetu i dobrosusjedskim odnosima. Treba li mu vjerovati? Ako ćemo suditi na osnovu njegove prošlosti – ne. Ali onda isto tako ni Mili Đukanoviću ne bismo smjeli vjerovati ako bismo mu sudili na osnovu njegovog angažmana s početka devedesetih.

„Zar je greh biti bolji“.

Ne znam tačno ko je izrekao ovu rečenicu, pripisuju je mnogima pa i Mili Đukanoviću. Suštinski, nije ni bitno ko je ovo kazao. Bitno je da je istina. Ako na youtubeu potražimo Aleksandra Vučića iz devedesetih, nećemo pronaći nijedan razlog da mu vjerujemo da BiH i Bošnjacima želi išta dobro. Ako, pak, pogledamo one redove Bošnjaka na beogradskom Sajmištu, onda nema razloga da mu ne vjerujemo. Da li je vakcinacija dio njegove propagandne mašinerije? Vrlo moguće. Ali šta ako su mu namjere uistinu bile časne, jer on, rekoh, živi vlastiti mit balkanskog mirotvorca.

Pogledajmo, nakratko, naše zapadne susjeda. Šta nam poručuje njihov predsjednik? Prvo sapun pa onda parfem. Ispod Save nam naš zapadni susjed provlači plinovodne cijevi i narušava teritorijalni integritet. Aleksandar Vučić istovremeno otvara granicu za bh. državljane nudeći im željenu vakcinu. Evropska unija i kojekakvi COVAX-i nam istovremeno ne daju ni one koje smo uredno platili.

Sada, kada se svaka država na svijetu okrenula sebi, pomoć nam je pružila Srbija. Skromnu pomoć, ali, ipak, pomoć. Možda to jeste samo deklarativno, ali Aleksandar Vučić priznaje sva tri člana Predsjedništva BiH kao legalna i legitimna. Za razliku od Zagreba koji negira legitimitet hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

Početkom aprila navršilo se 29 godina otkako je Slobodan Milošević u BiH poslao (para)vojne formacije da rješavaju srpsko pitanje na lijevoj obali Drine. Bile su tu i formacije Vučićevog bivšeg stranačkog šefa Vojislava Šešelja. Dolazio je i sam Aleksandar Vučić.

Ali zar je grijeh biti bolji?

Srpski predsjednik ovog aprila šalje poruke mira. Možda one nisu iskrene, ali red je, možda, uzvratiti sličnim porukama i iz Sarajeva. Uz uslov da se teritorijalni integritet BiH mora poštovati.

(Oslobodjenje/Istraga.ba)

Uoči objave NON PAPER-a: Kako su preko Tužilaštva BiH urušavane ključne institucije BiH

Napad na Sud BiH, dvije montirane optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH, hapšenje premijera Federacije, montirana optužnica protiv najviše rangiranog bošnjačkog kadra u SIPA-e, kriminaliziranje ljekara u Sarajevu, opstrukcije prilikom nabavke vakcina u Federaciji, pozivi na vakcinaciju u Beogradu i, na kraju, NON PAPER o mirnoj podjeli BiH. Sve se to desilo tokom pandemije koronavirusa. Slučajno? Baš i ne. U sve ove operacije bili su uključeni kadrovi SNSD-a i HDZ-a, dok su medijsku podršku svim operacijama u Sarajevu pružali Fahrudin Radončić i Aljoša Čampara sa pripadajućim im analitičarima.

Sud BiH

Posljednji su dani marta 2020. godine. Anonimne osobe podnose Tužilaštvu BiH prijavu protiv predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić “formira predmet” i operacija započinje. Dekan stomatološkog fakulteta Muhamed Ajanović, inače zajednički prijatelj tadašnjeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije i lidera SBB-a Fahrudina Radončića, postaje jedan od glavnih svjedoka u tom “formiranom predmetu”.

Muhamed Ajanović i Milan Tegeltija

No, priču u javnost plasira lider SNDS-a Milorad Dodik.

“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.

Uslijedile su, potom, desetine tekstova objavljenih u medijima koji su u vlasništvu Fahrudina Radončića i medija koje su osnovali bivši uposlenici Avaza. Na kraju je sve dospjelo do Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a koji je, nakon tekstova u Avazu, podigao tužbu protiv predsjednika Suda BiH. A evo zbog čega je bitan Suda BiH. Osim što sudi u krivičnim predmetima po optužnicama Tužilaštva BiH, bitno je navesti je Sud BiH zadužen za izborne žalbe, javne nabavke, prethodne potpupke Tužilaštva BiH (izdaju naredbe za prisluškivanje telefona, određuju pritvore, izdaju naredbe za pretrese). Predsjednik Suda određuje sastav krivičnih vijeća, sudije za pethodne postupke i prethodno saslušanje (potvrđivanje optužnica) i potpisuje akte Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH koje se odnose na praćenje i prisluškivanje.

OSA

Tokom pandemije koronavirusa Tužilaštvo BiH, odnosno samo jedan državni tužilac Oleg Čavka, podiglo je tri optužnice protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagića. Osim toga, tužilac Oleg Čavka “formirao je predmet” protiv Mehmedagića zbog diplome koja je, prvobitno, na zahtjev Tužilaštva BiH poništena odlukom inspektorata RS, da bi sud u Banja Luci poništio rješenje o poništavanju diplome.

Prvu optužnicu protiv direktora OSA-e, Čavka i Gordana Tadić su podigli 22. oktobra prošle godine. Mehmedagić i njegov saradnik Muhamed Pekić su optuženi da su zloupotrijebili položaj jer su izuzeli video nadzor iz BH Pošte koji dokazuje da je savjetnica federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare podnijela anonimnu krivičnu prijavu protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH, a koja je dan kasnije objavljena na RTRS-u. Krajem februara 2021. godine Sud BiH je oslobodio Mehmedagića i Pekića svake odgovornosti. Postupajući sudija Branko Perić je rekao da do sada na Sud nije vršen pritisak kao u ovom predmetu. Naveo je da su njemu i kolegama upućena dva pisma “vrlo ružne sadržine” i da mu se čini da nad ovim predmetom “lebdi duh politike”.

Avaz saznaje, glasio je nadnaslov teksta objavljenog 14. decembra 2020. godine na portalu Radončićevog medija u kojem se navodi ta je Tužilaštvu BiH podiglo novu optužnicu protiv direktora OSA-e.

“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv: Osmana Mehmedagića, Selme Cikotića i Muriza Druškića, savjetnika generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i člana Komisije Vijeća ministara BiH za odlučivanje po žalbama u predmetima sigurnosnih provjera. Osumnjičenima se stavlja na teret da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220 KZ-a BiH.Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje”,rečeno je za Avaz iz Tužilaštva BiH.

Postupajući tužilac bio je, naravno, Oleg Čavka, također prijatelj dekana Stomatološkog fakulteta Muhameda Ajanovića.

Oleg Čavka i Muhamed Ajanović

Ova optužnicu Sud BiH nije potvrdio, ali je Tužilaštvo BiH nedugo poslije toga uputilo novu protiv istih osoba. No, i ta je optužnica odbijena.

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je proruski analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.

Prije toga, OSA je bila na stalnom udaru Milorada Dodika i Dragana Čović te zvaničnika Hrvatske, Srbije, ali i medija bliskih slovenačkom premijeru Janezu Janši koji su se u priču uključili nakon što je iz BiH protjeran biznismen i perač novca – Rok Snežič. U svojim tekstovima, Janšini mediji citirali su Aljošu Čamparu i njegov Pressmedia, ali su se pozivali i na tekstove objavljene u Avazu koji je, u potpunosti, koordinirao operaciju OSA zajedno sa medijima bliskim Draganu Čoviću.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, govorio je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

SIPA

“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Vahidina Šahinpašića (46) iz Sarajeva koja ga tereti da je 30. avgusta 2017, u svojstvu tada v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), u činu samostalnog inspektora, bez poštivanja internih procedura, te bez znanja ili naredbe nadležnog tužioca i suda izdao naređenje pripadnicima SIPA, da izvrše lociranje i lišenje slobode J.Š.Đ. Osumnjičeni  se, takođe, tereti da je u noći 05/06. septembra iste godine u  svojstvu v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA, u činu samostalnog inspektora, koristio prijetnju, zastrašivanje, obećavao i nudio nedopuštenu korist, te prisiljavao J.Š.Đ. da pije alkohol u cilju davanja lažnog iskaza protiv tada v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić i tadašnje potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Ružice Jukić”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH 15. decembra prošle godine.

Svjetok Tužilštva BiH u ovom predmetu bila je glavna tužiteljica tog Tužilaštva Gordana Tadić. Postupajući tužilac je bio Ćazim Hasanspahić. Sud BiH odbio je potvrditi optužnicu. A cilj je bio da se Šahinpašić ukloni sa funkcije načelnika Kriminalističko-istražnog odjela SIPA-e. On je, inače, bio najviši rangirani bošnjački kadar u toj Agenciji i vodio je istragu u predmetu Lutka usmjerenu protiv Fahrudina Radončića.

Hapšenje Fadila Novalića

Krajem aprila prošle godine u javnost je dospjela afera “Srebrna malina”.

“Istražni organi u ovom i svim predhodnim slučajevima moraju utvrditi činjenice i sve one koji su prekršili zakon sankcionirati”, kazao je dva dana kasnije predsjednik FBiH Marinko Čavara.

Mada Tužilaštvo Kantona Sarajevo formira predmet slučaj preuzima Tužilaštvo BiH i Gordana Tadić. Aljoša Čampara postaje svjedok, dok Avaz i Klix svakodnevno objavljuju po tri teksta o ovom slučaju. Mjesec dana kasnije, po naredbi tužioca Džermina Pašića uhapšen je federalni premijer Fadil Novalić i zatraženo je određivanje pritovora. Sud BiH odbija prijedlog za pritvor ali određuje mjere zabrane.

Nekako u isto vrijeme, mediji i opozicija u RS-u otkrivaju aferu prilikom nabavke respirstora za Republiku Srpsku. Tužilaštvo BiH ne preuzima taj predmet. Procesi nabavke na teritoriji RS-a ostaju neistraženi. Kao i procesi nabavki u kantonima kojima suvereno vlada HDZ BiH.

Kolumna Vildane Selimbegović: Janša nama – Nema Hercegovine

Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.

On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju

Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.

Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.

Pismo ruskog ambasadora

Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.

(oslobodjenje.ba/istraga.ba)

SIPA dostavila Izvještaj Tužilaštvu BiH: Zašto je tužilac Pašić dozvolio inspektoru Ristiću da mobitele koji nisu vještačeni vrati osumnjičenom za krijumčarenje 50 kg kokaina

Državna agencija za istrage i zaštitu dostavila je Tužilaštvu BiH izvještaj o prikupljenim saznanjima koja se odnose na službenika te Agencije Roberta Ristića i misteriozni povratak nevještačenih mobilnih telefona prethodno oduzetih Dušku Đurasoviću, direktoru kompanije MDDI Group, osumnjičenom za krijumčanje 50 kilograma kokaina.

inspektor SIPA-e Robert Ristić

Potvrdili su nam ovo i u SIPA-i koja je već provela internu istragu tokom koje je inspektor Ristić prebačen na drugo mjesto. Podsjećamo, u novembru prošle godine smo objavili da je, bez prethodnog vještačenja, državni tužilac Džermin Pašić dao je saglasnost inspektoru SIPA-e Robertu Ristiću da vrati dva mobilna telefona koja su u februaru 2020. godine oduzeta Dušku Đurasoviću. Sporni telefoni su oduzeti kada je, u saradnji sa američkom DEA-om, provedena velika međunarodna akcija koja je rezultirala zapljenom kokaina vrijednog stotinu miliona eura. Krajnje odredište te droge bilo je Sarajevo, a Đurasovićeva firma MDDI bila je naručilac banana u kojima je bio kokain. Iako je uhapsilo Đurasovića, Tužilaštvo BiH nije tražilo da mu se odredi pritvor. Naprotiv, pušten je na slobodu, a nekoliko mjeseci kasnije, na inicijativu inspektora Ristića, državni tužilac Džermin Pašić dozvolio je da se osumnjičenom vrate telefoni koji nisu vještačeni.

tužilac Džermin Pašić

Sporne telefone je, prema informacijama Istrage, osumnjičenom Đurasoviću ispred zgrade Tužilaštva BiH, bez ikakvog zapisnika predala Maja Govedarica, saradnica tužitelja Pašića. Nakon što je priča dospjela u javnost, u Tužilaštvu su sačinili službenu zabilješku kako bi “pokrili vraćanje” telefona. No, tu nije kraj priče. Uporedo sa zataškavanjem istrage, inspektor Ristić osniva transportnu firmu koju registruje na svoju majku. Prve poslove dobija od kompanije MDDI Group čiji je osnivač Duško Đurasović, koji je osumnjičen u ovom poredmetu i kojem su prethodno vraćeni oduzeti telefoni koji nisu vještačeni.

“TVT Šped. I to je čista i poštena firma kao i MDDI, jer su spletom nesretnih okolnosti dobili te nesretne palete. I Duško Đurasović je ugledni privedenik, kako u BiH, tako i u Srbiji”. rekao nam je u novembru prošle godine inspektor Ristić.

Prema izvodu iz sudskog registra, firma TVT Šped osnovana je 20. maja 2020. godine, a sjedište je u Istočnom Sarajevu. Zastupnica firme je Marija Ristić, majka inspektora Ristića. Firma je, dakle, osnovana desetak dana nakon što je Džermin Pašić izdao naredbu da inspektor SIPA-e Robert Ristić vrati dva telefona oduzeta vlasnika firme MDDI. Odmah nakon osnivanja, Ristićeva firma kupuje dva kamiona, te potpisujuje ugovor sa sa firmom MDDI, koja je bila uvoznik banana u kojima je bilo 50 kilograma kokaina.

Podsjećamo, u februaru iste godine provedena je velika međunarodna akcija protiv krijumčara kokaina. Pošljka je krenula iz Kolumbije, a tona kokaina se nalazila u bananama čiji je naručilac bio Izet Rastoder, slovenački kralj banana. Veći dio, od ukupno tone kokaina, zaplijenila je italijanska policija, a dio kokaina je bio usmjeren na Balkan. Italijanska policija je instalirala GPS uređaje kako bi se utvrdilo ko je krajnji korisnik. Roba je iz Italije, potom,  krenula u Luku Bar u Crnoj Gori gdje je utovarena u kamione od kojih su jedni krenuli put Sjeverne Makedonije, a drugi prema Bosni i Hercegovini u kojoj je banane (u kojima je bio kokain) trebala preuzeti firma MDDI Group Sarajevo. Osnivači firme MDDI su Duško Đurasović i Edis Rastoder, sin Izeta Rastodera.

Dio kokaina koji je u bananama upućen u Sjevernu Makedoniju zaplijenjen je 19. februara 2020. godine u blizini Skoplja, a uhapšene su tri osobe. Isporuka u BiH stigla je dan kasnije i Carinskom terminalu Halilovićima kod Sarajeva je pronađen kokain. Prema planu policijskih agencija, Italijani su veći dio kokaina koji je trebao ići prema Balkanu zamijenili brašnom, te je ostavljen samo kilogram kokaina koji bi u istrazi trebao služiti kao dokaz. Za tržište BiH bilo je namijenjeno ukupno 50 kilograma kokaina. SIPA je na Carinskom terminalu Halilovićima pronašla drogu i ugrađeni GPS u kamionu. Dvojica vozača su uhapšena, a potom ekspresno puštena. Po naredbi Džermina Pašića saslušan je i direktor MDDI Grop-a Duško Đurasović kojem su oduzeta dva telefona u kojima su, sumnja se, bili dokazi o krajnjem korisniku uvezenog kokaina. No, tužilac Pašić nikog od saslušanih i ispitanih nije pritvorio. Predmet je zaveo pod oznakom KTN, što znači da je smatrao da je ovo krivično djelo počinila nepoznata osoba. Od februara do maja prošle godine, Pašić nije poduzeo nijednu radnju u ovom predmetu.

Pogled iz Skoplja na NON PAPER: Neraskidiva veza slovenske i makedonske desnice

Da li je NON PAPER koji je slovenski premijer Janez Janša poslao predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu vjerodostojan ili ne, još uvijek nije poznato. Sam Janša negira da je propagirao promjenu granica na Balkanu, ali ne kaže izričito da NON PAPER ne postoji.

Janša diplomatski odgovara da podržava napredak Sjeverne Makedonije prema Europskoj uniji unutar postojećih granica i dodaje da za to ne postoji službeni ili neslužbeni prijedlog. Oprečne informacije dolaze i iz samog Europskog vijeća. Nakon što su na početku nekim medijima potvrdili da je takav dokument poslan Michelu, kasnije su se predomislili i rekli da NON PAPER ne postoji.

No, reakcije mnogih slovenskih europarlamentarki poput Tanje Fajon i dokazuju da tamo gdje ima dima ima i vatre. Jednostavno je nemoguće zamisliti da je cijela priča izmišljena bez ikakve potvrde. Očito je da je Janša prošle godine poslao dokument Michelle, a potom su njih dvojica zaključili da će poruke u iz tog dokumenta izazvati tektonske poremećaje na Balkanu.

Naime, prijedlozi za “miroljubivo” rješenje raspada Jugoslavije, koje bi se trebalo donijeti teritorijalnim podjelama po etničkim linijama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, anahroni su i problematični koncept po nekoliko osnova. S obzirom na to da niko nije javno vidio poznati NON PAPER, navodi se i Janšin prijedlog za povratak Gruevskog u Makedoniju, što ukazuje na neraskidivu vezu slovenske i makedonske desnice, ili u ovom slučaju na sinergiju dvojice osuđenih kriminalaca koji brane svoj stav širenjem nacionalizma i šovinizma. No, ostavimo Gruevskog i pogledajmo što je sporno u prijedlogu za podjelu teritorija na Balkanu kako bi se riješili postojeći etnički ili vjerski sukobi.

Ideja ponekad može zvučati primamljivo relativno razumnim ljudima, ali svejedno je prijedlog koji ni na koji način ne bi donio mir, već samo beskrajni rat. Kakva je etnička podjela teritorija koji su tako etnički izmiješani, kako bi se stanovništvo uvjerilo u neku etničku razmjenu u jeku mira u 21. stoljeću na europskom kontinentu.

Zašto bi iko prihvatio napustiti svoj dom tamo gdje su odrasli, ulagali i proveli najintimnije i najemotivnije trenutke u životu samo u neku maglovitu višu svrhu. Jasno je da bi se takav pokušaj pretvorio u još jedan krvavi rat koji bi završio na isti način kao i svi građanski ratovi, za zelenim stolom, s teškim kompromisima i ljudskim gubicima koji se više nikada neće nadoknaditi.

Druga dimenzija takvog Janšinog prijedloga jest da je u suprotnosti sa cjelokupnom strategijom međunarodne zajednice za upravljanje krizama u bivšoj Jugoslaviji. Prijedlog za rješavanje pitanja Kosova razmjenom teritorija, koji je također došao iz desničarske konstelacije Trump, Thaci, Vučić, odbijen je u regiji i od strane Europske unije.

SAD i EU su jasne kada je riječ o Bosni i Hercegovini, budućnost zemlje prati se Daytonskim sporazumom i to se ne bi trebalo mijenjati. Crna Gora i Makedonija ponovno su postale članice NATO-a, pa je Janšin prijedlog zapravo pokušaj rasformiranja dviju članica NATO-a i stvaranja neviđene krize na južnom krilu saveza.

Za ovaj je segment očito zanimljiv odnos između Janše, Gruevskog i Orbana, što očito nastavlja Hristijan Mickoski, koji neprestano izrađuje planove koji uzrokuju nestabilnost u NATO-u, a mi znamo ko ima koristi od takve politike. Kad vidimo sve argumente, puno je jasnije zašto je magloviti NON PAPER sada skriven od evropske diplomacije, jer je to sramota za državu članicu Europske unije i NATO-a poput Slovenije.

Janšin prijedlog samo je još jedan dokaz razornog djelovanja političke desnice na Balkanu. Počevši od Slobodana Miloševića koji jednostavno nije bio ljevičar, pa sve do pobjeda svih desničarskih stranaka u bivšim jugoslavenskim državama koje su zapravo postavile pozornicu za krvave ratove od kojih se ni danas ne možemo oporaviti.

Desnica ima problem s uvriježenim mentalnim predrasudama prema onima koji se razlikuju od svog etničko-religioznog svjetonazora, pa desnica uvijek želi hirurške rezove i podjele, a ne želi ni pokušati formirati države na građanskoj osnovi kao što su Sjedinjene Države koje su trenutno najuspješnija zemlja na svijetu.

U Sjevernoj Makedoniji je bio sličan primjer, pa je nakon pobjede VMRO – DPMNE 1998. godine izašao čuveni prijedlog akademika Ristovskog da se Makedonija podijeli. Netrpeljivost prava prema drugima, nacionalizam, zablude i mitovi o svom narodu u principu uvijek uzrokuju sukobe. Povijest je tome nepogrešiv dokaz i čini se da je svaka zemlja u kojoj je agresivna desnica na vlasti uvijek na rubu nekog unutarnjeg ili vanjskog sukoba.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...