Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Slučaj optužnica protiv Dodika: Šta još treba uraditi Milanko Kajganić?

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH do sada nije dočekao istek šestogodišnjeg mandata, jer su svi prije toga smijenjeni ili su podnijeli ostavke. I da je morala i pravde Milanko Kajganić, glavni tužilac Tužilaštva BiH trebao bi nastaviti niz, te već danas podnijeti ostavku.

    Mnogo je razloga i argumenata koji ukazuju da se Kajganić od oktobra prošle godine (kada je zvanično na sumnjiv način imenovan – ostao jedini kandidat) dobrano potrudio dodatno narušiti povjerenje struke i javnosti u pravosuđe.

    A, Kajganić je nakon imenovanja kao jedan od glavnih ciljeva u svom radu naveo vraćanje povjerenja javnosti u rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine. “Najavljujem da ćemo do kraja godine podići nekoliko najsloženijih optužnica”, rekao je Kajganić u oktobru 2022. godine.

    I bile su složene, jer valjalo je montirati optužnice u slučaju Dobrovoljačka, progonu Goraždana, ili ovu najnoviju koja je obična smijurija a tiče se optužnice za Milorada Dodika u kojoj se ne navodi krivično djelo koje je počinio! I to je ciljano napravljeno, jer se preko ovog slučaja, vrlo izvjesno, željelo pokazati da Christian Schmidt i nema dokument kojim dokazuje svoju legitimnost! A, tada bi se otvorila Pandorina kutija.

    Upravo je i glavni zadatak Kajganića, ne vraćanje povjerenja, nego dodatno ponižavanje institucija BiH, a samim tim i prikazivanje BiH kao nemoguće zemlje, ili, pak, državne zajednice!
    To što su njegovo imenovanje isforsirali iz američke ambasade (lično ambasador Michael Murphy) ne znači da je javnost u našoj zemlji toliko naivna i slijepa da ne vidi kuda plovi ovaj brod.

    Dokazuju to stotine okupljenih ispred zgrade Tužilaštva BiH s porukom – tužioci je li vas stid? Uz tužioce koji pristaju biti marionete u pohodu rušenja institucija BiH, ne smijemo zaboraviti VSTV, na čijem je čelu Halil Lagumdžija, koji je do sada našao izgovor za sva (ne)djela Kajganića, kako bi ga zaštitio i učvrstio na poziciji.

    Sutkinja koja je vratila optužnicu protiv Dodika iskrica je svjetlosti u pravosudnom mraku u kojem tapkamo godinama! No, pitanje je kada će se krenuti i na nju, jednako kao i na Branka Perića, koji je nekada bio nada onih koji ga sada napadaju.

    Neprincipijelan odnos sa zadnjim namjerama uništava nadu da će reforma pravosuđa s ovim postojećim kadrovima biti ikada moguća! A činjenica da nema optužnica za visoku korupciju, to i potvrđuje!

    I dok javnost traži odgovore i na pitanje zašto nema niti jedne optužnica za negiranje genocida, zašto je opsada Sarajeva i snajperisanje glavnoga grada BiH bez optužnice, zašto je nekažnjeno ubijanje Goraždana, dok se optužuju oni koji su odbranili državu BiH, valja se podrobnije zabaviti Kajganićem.
    Mora se znati da je on lično kao prvi čovjek koji bi trebao braniti Ustavni poredak BiH bio dužan potpisati optužnicu protiv Dodika (posebno s moralnog aspekta), a ne sakriti se iza podobnog tužioca s dobrim imenom. Bošnjak je, pa bit će mu lakše!

    Ponovo podsjećam bio je rad potpisati Dobrovoljačku, tako se dodvorio srpskoj politici, kako onoj u Banja Luci, tako i onoj u Beogradu!

    Dokazuje nam da Alija Izetbegović nije bio zarobljen, te da kolona u Dobrovoljačkoj nije bila legitimna vojna meta. I to sve na osnovu vještaka iz Banja Luke!

    Dakle, kada hoće onda i zna i može. Pa, zašto onda nije on lično vodio postupak protiv Dodika. Jer, ukoliko se ta optužnica podigne, to bi bio najveći slučaj u historiji ovog Tužilaštva! Ili nema vremena od prijavljivanja onih koji sramotu Tužilaštva iznesu u javnost!

    Nismo dugo čekali da krene hajka na one koji žele da rade zakonito i u skladu s najvišim demokratskim normama.

    To što uz Kajganića stoji Murphy ne znači da je Milanko Amerikanac, već da Amerikanci pogrešno biraju, ili ipak svjesno biraju one koji će dodatno narušitit kredibilitet države BiH.

    Jer, kada pravda umre, neka umre sve, pa i Tužilaštvo BiH!

    (NAP)

    Federalni premijer opet na društvenim mrežama: Novi post, nova najava “gutanja žaba”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    “Obustavljam svaku komunikaciju sa Dodikom dok ne prizna genocid i ne prestane sa provokacijama, uvredama i pokušajima rušenja države. Odbijam suradnju sa Dodikom i Čovićem dok ne osude presuđene ratne zločince i dok ne izjave da navijaju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine”.

    Ovako je danas počeo dugi post na svom Facebooku predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić.

    Nermin Nikšić je i predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine.

    “Zbog svega toga ću otići da razgovaram sa Dodikom u Istočno Sarajevo, kao što je i on došao kod mene u Konjic, jer je to jedini put koji nas vodi do usvajanja zakona neophodnih za reforme iz oblasti ekonomije, socijalne politike, pravosuđa i svega ostalog.

    Alternativa je blokada i naredne četiri godine, a ja na to ne želim pristati sve dok ima šanse da razgovaramo i radimo. Od ovog sastanka očekujem da ćemo dogovoriti usvajanje planiranih zakona koji su nam neophodni za nastavak puta ka EU.

    Razgovor jednostavno nema alternativu jer jedino tako možemo ići naprijed”, napisao je na kraju Facebook-posta Nikšić.

    Između početka i kraja Nikšićevog obraćanja urbi et orbi je – crna rupa!

    Nekoliko puta sam iščitao origiralni posto federalnog premijera slaš predsjednika SDP-a.

    Prvo sam mislio da se Nikšić “šali”. Onda sam mislio da se pravda. Opet! Onda sam naišao na dio koji govori o “par plaćenika” i valjda istih “par portala”. I odmah mi je prostrujalo kroz glavu – pa šta se federalni premijer i predsjednik najjače stranke u vladajućoj koaliciji ima bilo kome pravdati. A pogotovo “plaćenicima”. Onda je naišao dio o grijesima bivših vlasti. Nabrojao je Nikšić tu nekoliko baš krupnih grešaka. Mislim, “greška” je preblaga riječ, ali u ovom momentu nemam oštriju. Onako, kao mačka repom prešao je preko grijeha bivših. Ili je namjerno nabrojao baš to što je htio da bi se nekad kasnije mogao ponovo pravdati.

    Iz Nikšićevog posta prosto štrše, u oči ubadaju najmanje dvije stvari: Nikšić je taj koji će nas izvesti na “zelenu granu”. On “ide na noge”, on “guta žabe”, on se “žrtvuje” da bi svima nama bilo (neuporedivo) bolje na kraju njegovog mandata.

    Ako će to biti tako, a neće, onda je premijeru, slaš predsjedniku Partije, sve oprošteno!

    Druga stvar iz Facebook posta koja bode oči je da je Nikšić taj koji “pod ručnom” drži Dodika. Razgovara s njim, prelazi preko i najtežih uvreda, Dodikovih bahatosti preko kojih niko i nikada ne bi prešao. Razgovor mu je (Nikšiću) jedina alternativa.

    A to je tako jeftina parola.

    Uostalom, i prošli put u Konjicu su sjeli da razgovaraju. Pa svi znamo šta je bilo. I sad ponovo razgovaraju o stvarima o kojima su razgovarali. Kada se raščlani Nikšićev post, on je duboko zabrinjavajući!

    U objašnjavanju šta bi se desilo ako bi “poteg'o ručnu” i ponašao se kako je napisao na početku svoje objave, federalni premijer slaš predsjednik stranke iznio je scenarij koji jako asocira na Kosovo.

    Tamo je premijer Albin Kurti pod neproglašenim zapadnim sankcijama. A uradio je bezmalo sve u dogovoru sa istim tim Zapadom.

    Zašto bi se Nikšić i Trojka, koja je naglašeno kooperativna, našla u takvoj situaciji? Federalni premijer i predsjednik najjače koalicione stranke u entitetu F BiH nije objasnio. Čudan “propust”.

    Ali, umjesto ponovnog pravdanja (i dalje ne razumijem zašto se Nikšić svako malo pravda da nije “izdajnik”), nabrajanja ovoga ili onoga, radije bih u narednim urbi et orbi postovima nedjeljom čitao šta je to novo, sasvim konkretno, što se radi, kako rade drugačije nego prethodnici, kako su se uvezali sa ovima ili onima – koji su prijatelji Bosne i Hercegovine u svijetu… Mislim da čak i ima takvih stvari…

    Razgovarati se treba. Apsolutno! Povlađivati se ne smije. Nikome!

    (politicki.ba)

    Vide li to EU, SAD i Trojka: Dodik trči počasni krug ‘rusko-srpskog sveta’, pred donošenje najavljenih odluka!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Bio je 15. decembar 2022. godine kada je Milorad Dodik rekao da je cilj dokumenata efikasno formiranje vlasti na zajedničkom nivou te da je “na neuobičajeno brz način za BiH došlo do dogovora”.

    Govorio je o novouspostavljenom Vijeću ministara BiH, na radost partnera iz Trojke i međunarodne zajednice, prije svih Američke ambasade u BiH i OHR. Tačnije ambasadora Michael Murphyja i visokog predstavnika Christiana Schmidta. Oni su ovom vlašću izbili jednu nogu od tronožac (SDA i DF) i pomislili problemi su riješeni!

    Samo su mudre glave znale da je ovakva brza uspostava vlasti bez jasnih crvenih linija dodatno ugrozila opstojnost Bosne i Hercegovine. Dodiku su važne bile fotelje. Pozicije s kojih će dodatno urušiti BiH! Kao što mu je trenutno važnije imenovanje ministra finansija od bilo kojih drugih reformskih zakona.

    I nekoliko mjeseci kasnije (od proevrospkog Dodika) na putu prema evropskom desničaru Viktoru Orbanu Dodik poručuje:

    „Danas postoji stranac – Nijemac, koji pokušava da se ponaša okupatorski i misli da je dovoljno što ima vjetar u leđa od američke administracije da Srbima nameće zakone, da presuđuje, da otima imovinu, da otima Republiku srpsku i srpski identitet.

    To neće proći i ne može da prođe i Republika srpska je spremna da ide do kraja”.

    Bio je spreman Dodik I decembra te 2022. Godine ići do kraja, ali to nisu vidjeli Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto. Tada su jedino NES i SBiH (Nermin Ogrešević i Semir Efendić) ocijenili stvari onakvim kakve su i bile, a želja za foteljama nije pomračila njihov um!

    Međunarodna zajednica je ovo očito znala. Na kraju Amerikanci su Dodika doveli na vlast, svjedočili njegovim katarzama i odlasku iz socijaldemokratije u Miloševićevu ideju. Zato se otvoreno treba zapitati koji je cilj stranaca u BiH.

    No, moraju znati Dodik nije sam. Dokazuje to odlaskom u Mađarsku, a ubrzo će ponovo u Rusiju. Iz Srbije ne izlazi, a Aleksandar Vučić i dalje pravi ‘srpski svet’ i to pod pokroviteljstvom Rusije i Vladimira Putina!

    Dok Evropa strahuje od Rusije, neshvatljivo je da Dodik i dalje ima podršku, a preko njega će upravo jačati ruski utjecaj u ovom dijelu svijeta. I nemojte sumnjati da prije tih ‘posljednjih koraka’ upravo ne trči posljednji krug od Mađarske do Rusije, kako bi dobio dodatnu snagu i podršku za taj posljednji čin!

    Preko Dodika Kremlj ima apsolutni nadzor nad tokovima u nikada do kraja riješenoj postjugoslovenskoj krizi. On i Vučić znaju korake i postepeno ostvaruju svoje zamisli.

    Pitanje od million dolara i dalje ostaje otvoreno – ko će riješiti političku krizu koja prijeti da Bosnu i Hercegovinu vrati u stanje oružanog sukoba?

    Šta to Dodika sprečava da krene u konačnu disoluciju, ako mu vjetar u leđa daju Rusija i Mađarska. Crna lista ga do sada nije zaustavila, a neće ni optužnica Tužilaštva BiH, koju će iskoristiti za homogenizaciju srpskog naroda I dodatno ponižavanje institucija BiH. I o tome neće niko smjeti ni pisati, jer zakon koji je uveo faktički zabranjuje istinu! A, istina je da je Dodik bio i ostao američki čovjek, samo s dva različita kostima u političkom djelovanju.

    I kao što nedavno reče kolega Belko da su radili ono što su govorili predstavnici internacionalne zajednice u protekle dvije i pol decenije, Bosna i Hercegovina bila bi i de facto i de jure suverena i samostalna.

    A u takvoj državi, Dodik i njegovi jataci u NSRs bili bi pohapšeni pod optužnicom državnog udara. Kao što je to uradila Kraljevina Španija kada su snage u Kataloniji pomislile da su jače od države.

    Slabašne optužnice koje idu više u prilog, a ne štetu Dodiku, dok ga podržava Mađarska i Rusija neće zaustaviti ‘srpski svet’. Evropa će to uskoro znati, i morat će se prestati praviti mrtvom, ali bojim se da ne bude kasno!

    Jer Dodik već trči svoj posljednji počasni krug! Nakon Orbana uskoro je i u Moskvi kod Putina, čeka se samo javna obznana dugo čuvane tajne. Ovaj dio svijeta Bosnu i Hercegovinu vidu kao državnu zajednicu i sada se tek vidi količina gluposti, političke nezrelosti i šteta koju je nanio Konaković moleći Sziijarta da pomogne!

    (NAP)

    Kolumna Andreja Nikolaidisa: Marko Vešović – bio je dijete Danteovo, bio je dijete jedinoga, odsutnog Boga

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Do sinoć, do 21 čas sinoć, Marko Vešović bio je najveći živi crnogorski pjesnik. Onda je umro. Sada je jedan od najvećih pjesnika crnogorskog jezika. Uz Njegoša, za kojega je govorio da mu je „pretpostavljeni“ i Zogovića, o kojemu je predavao strastvenije no što je Romeo šaptao Juliji i pisao preciznije no što je u Ferdinanda i trudnu mu ženu pucao Princip.

    Umro je u Sarajevu, daleko od Crne Gore. U daljini većoj od svega što prostor dopušta. Većom no što dopušta vrijeme. Umro je u daljini koja postoji samo u ravnodušnosti.

    Crna Gora mu je ubila oca, koji se radije odrekao života no Staljina. Učinila je Crna Gora sve što je mogla da ubije i njega: onda kada je Vešović ostao u Sarajevu, gradu čiju je opasadu njegova prva domovina svim svojim velikim i čistim srcem podržavala i opsluživala. Granate i snajperski hici ubili su 1601 sarajevsko dijete. Ali ne i Vešovića. Koji će po ratu napisati:

    Kada je srpski snajperist  mojoj prijateljici

    ustrijelio dijete u naramku –
    prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
    rekla sam, prekrižen si za sva vremena
    i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
    u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
    naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
    A drugi – kako god hoće     

    (…)

    Sve se kotrlja po starom
    Čak mi se čini da mi je ovako lakše
    Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
    Objasniti. Znaš, pješači se lakše
    bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
    Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
    lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
    Jedino, svaki čas osjetim
    da su mi ruke prazne.

    Prazne, i zato teške

    Kao pjesnik, Vešović je izazivao divljenje. Kao polemičar, izazivao je strah. Bio je dijete Danteovo; bio je dijete jedinoga Boga. Ne znam kada je ljepše pisao: kada je bio tužan ili kada je bio ljut. Bio je melanholičan kao samoubica na krovu solitera; bio je srdit kao Bog nad Sodomom i Gomorom.

    Oca su mu ubili prije nego ga je stigao zapamtiti. Boga Oca nije upoznao. Sad su se napokon sreli. Majku nije zaboravio: o Darinki je napisao najljepše retke koje je Crnogorac izrekao o majci. Jednako je dirljivo pisao o mrtvoj Gordani, supruzi koja je majčinski brinula o njemu. Svaki dan, bio snijeg, kiša ili žega, odlazio je na njen grob i satima zborio kamenu koji je natkrio zemlju u koju su je položili.

    Bio je ljut na Oca. Onda je, pod starost, preveo Audena. I njegovu pjesmu „Herman Melvil“. Koja u Vešovićevom prevodu kaže:

    Jer sad je on budan i zna

    Niko nikad nije bio pošteđen osim u snima,

    Ali je još nešto u noćnoj mori iskrivljeno –

    Čak i kazna bila je ljudska i oblik ljubavi:

    Urlanje bure bilo je prisustvo njegovog oca,

    I sve vrijeme bio je nošen na grudima oca.

     Koji ga je sad nježno spustio i napustio ga.

    Stvorio je dva remek-djela. Prvo je njegova književnost.

    Potom… Tukao je one koji su tukli grad što primio ga je u naručje. Kada je trebalo tući Crnu Goru, tukao je onako kako je zaslužila. Kada je Crnu Goru trebalo braniti, tukao je hijene što ustremile su se na nju. Kao što je Zogović u pjesmama Ali Binaka pjevao u ime onih kojima je pjesma bila zabranjena, Vešović je udarao u ime onih koji za to nisu imali snage ili smjelosti.

    Da Crnogorci vjeruju u vlastite mitove, da Crnogoraca uopšte ima, više no zelenih konja, temelj nenapisane crnogorske etike bi – uz „Primjere čojstva i junaštva“ Marka Miljanova – bili admiral Barović i Marko Vešović. Jedan koji se ubio jer nije htio pucati na nevinu braću i drugi koji je odabrao da stane među nevine na koje su „njegovi“ pucali. U savremenoj crnogorskoj istoriji, naime, ne postoje dva uvjerljivija primjera čojstva. Odnos Crne Gore prema Baroviću i Vešoviću savšeno govori o tome koliko je u Crnoj Gori od crnogorskoga čojstva ostalo.

    Elem… Vešović je otišao a da se nije obrukao. Rijetki to uspiju.

    Ono što crna Crna Gora smatra izdajom drugo je njegovo remek-djelo.

    U Crnoj se Gori ništa po njemu neće zvati. Neće, jer je Vešović prezirao i kad god je mogao razarao crnogorski lažni moral. Kafka je pisao kako se od laži gradi poredak u svijetu. Kako u svijetu, tako i u Crnoj Gori.

    U crnogorskim knjižarama nema njegovih knjiga. Vešović neće biti obavezna lektira crnogorskih đaka. Pa ipak, hulje nemaju razloga za radost. Vešović će ih, i mrtav, proganjati. Njega više nije. Ono što je napisao uvijek će biti.

    Razumijem. Ljepota je teška. Grka je, kao sirup od planinskoga pelina što liječi ono od čega ni nož ne može spasiti. Gadluk je, pak, sladak. Kao sirup koji daju djeci što po svu noć kašlju. Kao kokakola koju, kad god se sažališ na njih, pozoveš ih u kafanu i pitaš: što ćeš popit’, naruče šizofreničari što dan i noć šetaju rivom. Jer diglo se jugo.

    No povijest književnosti ne pišu mediokriteti, kukavni kompromiseri, ulizice i križanci crijevne flore i insekta. Ne pišu je autori naručenih hvalospjeva, kukavni akademici što po svadbama dijele vizitkarte na kojima je otisnuta njihova mizerna titula. Ne pišu je žiriji što dodjeluju nagrade, niti komisije koje odlučuju kojim će probranim tekstovima što služe svinji nacije trovati omladinu.

    Ne. Za pedeset, stotinu ili tri stotine godine, neka će studentkinja slavistike na nekom evropskome univerzitetu otvoriti knjigu, nakon što je obavila abortus i pokušala samoubistvo, jer su je jedne noći – što nevino je ličila na svaku drugu – silovali veseli, obijesni mladići. Otvoriće knjigu i čitaće. A pred njenim očima otvoriće se beskrajni prostor, u koji će ona hrabro zakoračiti i napisati svoju priču. Tek tada, tek ona – odlučiće što je zaista bilo veliko.

    Marko Vešović, čovjek koji je Bosnu branio od Crne Gore, a Crnu Goru branio tako što je Bosnu branio od nje, a i jednoj i drugoj darivao svoju poeziju, umro je u samoći, skrajnut, kao da ga se obje njegove domovine stide. Posljednje je dane proveo u staračkom domu u Nedžarićima, sarajevskom predgrađu. Do rata, živio sam na Dobrinji, naselju koje se na Nedžariće naslanja kao pijanac na šank. Bio sam dijete – muškarci kasno odrastu. Tisućama puta sam, vozeći besciljno biciklo, prošao kraj tog staračkog doma. I nikada ga nisam zapazio. Za mladost, starost i smrt ne postoje. A zapravo, jedva da sam postojao ja. Bio sam tek mali kurac na biciklu što ravnodušno prolazi kraj jedine izvjesnosti u životu: da sve će se na koncu survati i zgasnuti, onako kako se gase duše onih koje strpaju u staračke domove.

    To su – jedva postojeći mali kurac na biciklu – i svi oni koji su kao o izdajniku onoga što se – u ime ljudskosti i ono malo časti što nam je kao ljudskim bićima data – mora izdati, lajali ili će lajati za Vešovićem. Koji je, kao i smrt, neporeciva činjenica.

    Marko Vešović

    Mačka

    Kao što jedra naglo klonu pošto se slomi katarka

    Dante

    *

    Čučnuh na stepeništu da mačku ničiju

    nahranim i pomilujem. Oči starije od svijeta –

    gledaju u me, davnoprošlog. Kroz glavu sunu

    primisao: da si imao i kap sreće, rat ne bi preživio

    Al ne da đavo il ne da Bog. Još te nijesam

    izmrcvario koliko je gore, u mom uredu,

    planirano. Još se nijesam do sita iznasprdao

    sa tvojim zanosima.

    Mada je svako zlo

    i za poneko dobro: sad se u ravnodušju

    tuđeg naroda odmaram od preveć zamorne

    ljubavi koju je moj narod, odvajkada,

    gajio prema meni.

    *

    Gledam duboko u oči mačje kao da gledam

    daleko na pučinu: prazno je sve odavde

    do djetinjstva. Duša je poharana crkva

    svetoga Frane iz Matavuljeva romana.

    A živjeti je tugaljivo ko perut na ramenima

    starih neženja.

    Prazne su i moje noći probdjevene

    nad hartijom kao nad teškim bolesnikom.

    Gdje god bih krenuo, tamo bi uvijek, po sata

    prije mene, stizala uzaludnost.

    Život je snomorica sa kamenom pod glavom.

    Moji zanosi bijahu smiješni kao hod ljudi

    u filmovima nijemim. Sve na svijetu prometnu se

    u čelične maljeve koji biju po jedinome

    dragulju u mojoj duši.

    *

    Kasno je za sve.

    Za radost i za očaj. Za smisao i besmisao.

    Moje je vrijeme brže od najbržega

    glisera krijumčarskog koga ne može stići

    ni jedan patrolni čamac. Ostaje mi da hranim

    ničije mačke po Sarajevu, i s ljudima da pričam

    ko kad se kuša propiriti vatra od mokrih drva,

    dok lipsava stoljeće u kojem Zlo, kao oltari

    za uskrs, širom je dveri raskrililo.

    *

    Kada se pomno zagledaš u mačje oči kao

    da vidiš daleko do svoga prvog plača. Još dalje.

    Do voštanice na odrom vlastitim. Još dalje.

    Do zemljanoga humka ne većeg od grbe kamiline.

    A živjeti je tužno kao poj slijepoga

    štiglića u kavezu. A duša studenija

    od monaške ćelije. U njoj se kote istine

    ničije kao ulične mačke.

    Moji snovi su bili

    njegoši s pepeljara. Moji su zanosi

    pravedno ismijani. To bjehu zanosi pjevača

    operskoga koga su, u Buhenvaldu,

    tjerali da svoje velike arije pjeva

    dok premlaćuju logoraše.

    (CDM)

    Otkrivamo nove detalje: Ubica Nermin Sulejmanović za 16. avgust u Brčkom imao zakazano vjenčanje sa ženom iz Njemačke!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Masovni ubica iz Gradačca Nermin Sulejmanović za prošlu je srijedu (16. avgust) imao zakazano vjenčanje sa trećom ženom, saznaje Istraga.ba.

    Vjenčanje je trebalo biti obavljeno u Brčkom, a žena koja mu je trebala postati supruga je, kako saznajemo, iz Njemačke.  Sulejmanović je tih dana kupio i kuću u Brčkom gdje je trebao preseliti, a razmatrao je i prodaju kuće u kojoj je živio sa nevjenčanom suprugom Nizamom Hećimović.

    No, pet dana prije zakazanog vjenčanja Sulejmanović je ubio nevjenčanu suprugu i još tri osobe u krvavom pohodu u Gradačcu. Svoj zločin uživo je prenosio na društvenim mrežama.

    Posljednjih dana u medijima se spekuliralo kako je ubica saznao adresu na kojoj se nalazila njegova nevjenčana supruga koja je napustila njihovu kuću nekoliko dana prije zločina. No, internom istragom je utvrđeno da policajka iz Gradačca Dženana Selimović nije otkrila lokaciju na kojoj se nalazila Sulejmanovićeva žrtva. Ona je suspendirana zbog drugih veza sa ubicom Sulejmanovićem koji je bio “kriminalno aktivno lice”. Nermin Sulejmanović je, prema ranije objavljenim informacijama, bio administrator grupe koja je otkrivala policijske radare. Suadministratorica te grupe je, prema informacijama Istrage, bila kćerka načelnika policije u Gradačcu. Ali nijedna od njih dvije nije otkrila adresu Nizame Hećimović.

    Jedan trag policije je posebno interesantan. Nakon što ga je Nizama Hećimović napustila, Nermin Sulejmanović je, prema informacijama Istrage, pozvao njene rodice i rekao im da dođu po njene stvari. U torbu je, potom, stavio telefon koji je povezao sa svojim telefonom. Na taj je način namjeravao otkriti lokaciju na kojoj se nalazi njegova nevjenčana supruga. Rodice su, međutim, nedaleko od kuće otkrile telefon u torbi i odlučile su vratiti Nizamine stvari Nerminu Sulejmanoviću. Tako je propao njegov plan da je locira.

    Međutim, na dan ubistva Sulejmanović je, sumnjajući da je Nizama kod tetke otišao do njene kuće gdje je pronašao nevjenčanu suprugu. Nakon što je upucao sina Nizamine tetke, oteo je svoju nevjenčanu suprugu i nakon toga započeo svoj ubilački pohod.

    Draža brani Sarajevo: Medvjedi, seljaci i nemontirani četnici!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada je prije deset i kusur godina kolega Omer Hasanović napravio priču o selu Poljice, kao jedinom selu na svijetu koje ima dva berlinska medvjeda, na adresu Federalne televizije stigao je mail od proslavljene režiserke Jasmile Žbanić. Uglavnom, režiserka nije bila zadovoljna prilogom i vezivanjem njenog imena za selo Poljice kod Lukavca. To što je porijeklom iz tog sela i što u tom selu na obalama Modračkog jezera i danas u zaseoku Žbanići živi njena rodbina – redateljica je željela izbrisati iz svoje biografije. Jer, nekako je logično da iz Poljica porijeklo može voditi nesretni berač željeza Nazif Mujić, a nikako velika režiserka.

    To vam je, ukratko, pogled na profil, ideologiju i politiku, ne Zlatka Lagumdžije,već jedne režiserke i jedne stranke.

    Prošlo je skoro dvadeset mjeseci otkako je predsjednik Naše stranke za britanski Guardian rekao da su “rat dobili seljaci” i da “urbana kultura umire”.

    “Mislim da je to odvratno”, izgovorit će još odvratnije predsjednik Naše stranke Edin Forto.

    Kada je u utorak na Sarajevo film festivalu promovisan film Heroji Halijarda, i kada je dio onih koji se razumiju u Vučićevu propagandu i FGR-ovsku ograničenost na dvije sarajevske općine upozorio da se tim filmom promoviše četništvo, javila se režiserka Jasmila Žbanić da u par FB redova opravda 90 sekundi četništva.

    “Niko nije gledao film, pošto film nije gotov. I moj film su u Srbiji osudili, a niko ga nije pogledao i to nam je smetalo. A sad mi osuđujemo film koji nije smontiran. Možda je četnički, ali dajte da se barem završi”, napisala je slavna režiserka dok je lajkala statuse u kojima sarajevsku gradonačelnicu nazivaju “papankom”.

    Vidite, Jasmilin film o Srebrenici su prvo osudili oni kojih se najviše tiče. Onih čiju je životnu priču prilagodila zapadnoj publici da bi dobila još koju nagradu i pristup fondovima (pogledati pod Hasan Nuhanović). Jbg, nekako “civilizacijski” izgleda kada te supruga četnika primi u TVOJ stan u koji je uselila nakon što je njen muž naredio da ti pobiju u spale porodicu. Anticivilizacijski je, recimo, prikazati onako kako je bilo – da je Hasan Nuhanović maršnut sa svojih vrata.

    Ali šta mi seljaci znamo šta je umjetnost. Naše je da budemo berači željeza čije će se ekranizirane i za zapadnu publiku prilagođene sudbine prikazivati na festivalima širom svijeta. Ne mogu oni “odvratni seljaci koji su pobijedili” razumjeti da promocija “Heroja Halijarda” nije promocija četnika Draže Mihailovića. Sve dok mu ne stavi nož na vrat, seljak ne može prepoznati četnika. Jer do klanja je četnik “umjetnički izričaj”, a poslije klanja su seljaci “svi jedni drugima kuće palili”.

    Piše danas Fortina Naša stranka da “organizovani napad na nabolji kulturni proizvod naše zemlje, SFF, demonstrira potrebu društva za manje kulture u našem okruženju”.

    Nisam znao, a i kako ću kad pripadam onim seljacima koji su pobijedili, da je promocija četnika i Vučićeva propaganda – kultura. Sve sam mislio da su ovi sarajevski umjetnici i čelnici Naše stranke – “antifašisti”. I da je Valter branio i odbranio Sarajevo. Kad, ono, nije. Sad Draža brani Sarajevo.

    Objavljujemo sve dokumente i izjavu Nizame Hećimović koju je Sud u Gradačcu odbacio: “Nermin je rekao da će me naći gdje god se nalazim, bojim se njegovog prisustva”

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Ja više ne želim da živim sa Sulejmanović Nerminom, izašla sam iz njegove kuće sa djetetom, a imajući u vidu da je Nermin nasilna osoba, prijetio je pozivima da se vratim što prije i da će me naći gdje god se nalazim, tako da se ja bojim njegovog prisustva”.

    Ovo je dio izjave koju je pripadnicima MUP-a Tuzlanskog kantona dala Nizama Hećimović četiri dana prije nego će je njen nevjenčani suprug ubiti. Nizaminu izjavu policija je dostavila Općinskom sudu u Gradačcu. Izjava je zavedena pod brojem 1284/23. Postupajuća sutkinja Lejla Numanović nije cijenila ovaj dokaz.

    Predsjednica Općinskog suda u Gradačcu Slobodanka Kojić je, podsjećamo, rekla da je prijavljeno da su policajci i ubijena Nizama “samo razgovarali”.

    “Nizama nije bila svjedok kod suca, kako će policija saznati šta se desilo ako žrtva ne ispriča kako se to desilo Možda je žrtva to i ispričala ali nema u zapisniku. Ja ne znam zašto su predali ovakav zapisnik”, rekla je Kojić.

    Ona je, dalje, na konferenciji za medije prezentirala samo jednu službenu zabilješku policije od 4. avgusta 2023. godine. Istraga.ba je, međutim, došla u posjed dvije službene zabilješke. U onoj od 4. avgusta 2023. godine je navedeno da je policija primila “usmenu prijavu telefonom”.

    “Hećimović Nizama je prijavila svog nevjenčanog supruga Nermina Sulejmanovića da je istu fizički napao dana 3. na 4. avgust 2023. godine u porodičnoj kući u Mionici, gdje se od istog odselila, a nakon toga joj je uputio više prijetnji gdje je ugasila telefon kako više ne bi primala poruke”, navedeno je u jednoj Službenoj bilješci MUP-a TK.

    Osim ove, policija je uz prijavu dostavila još jednu zabilješku u kojoj su navedeno detalji o Sulejmanovićevim prijetnjama. Policija u ovom dokumentu navodi da je obavila razgovor sa Nerminom Sulejmanovićem i da je on sve negirao.

    Ove zabilješke bile su u prilogu Zahtjeva za izricanje zaštitne mjere koju je PU Gradačac dostavio Općinskom sudu u Gradačcu. Policija je tražila da Sud Nerminu Sulejmanoviću zabrani “uznemiravanje i uhođenje osobe izložene nasilju” i da mu zabrani “približavanje žrtvi nasilja”.

    U obrazloženju je navedeno da je policija da je “Hećimović Nizama zadobila vidljive povrede (podlive) u predjelu lica i drugih dijelova tijela, što se jasno vidjelo kod Hećimović Nizame prilikom podnošenja prijave”.

    Policija u istom obrazloženju navodi da je osoba (Nermin Sulejmanović) nasilna osoba i da je spremna da fizički napadne Nizamu Hećimović ako je ponovo sretne bilo gdje.

    “Nizama Hećimović podržava izricanje zaštitnih mjera, ali i traži da se u zahtjevu za izricanje zaštitnih mjera ne navodi adresa njenog stanovanja zbog činjenice da se ista boji za svoju sigurnost”, navedeno je u obrazloženju policijskog Zahtjeva.

    Općinska sutkinja Lejla Numanović je odbacila zahtjev a u obrazloženju svog Rješenja je koristila dijelove teksta iz rješenja donesenog u drugom slučaju.

    Kako je britanski istoričar Marko Atilla Hoare za Istraga.ba pisao o operaciji spašavanja pilota: Četnici kao “Heroji Halijarda”

    Piše:
    Marko Atilla Hoare
    -

    Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani  antinacionalisti u samoj Srbiji.

    Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.

    U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.

    Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.

    Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:

    „Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“

    Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“

    (tekst je objavljen 9. oktobra 2020. godine na portal istraga.ba. Odlučili smo se na ponovno objavljivanje povodom odluke čelnika SFF-a da u okviru programa ovogodišnjeg SFF-a promovišu film – Heroji Halijarda).

    Život i smrt ubice Nermina Sulejmanovića: USKOK ga hapsio zbog krijumčarenja marihuane, pružao utočište pripadnicima Čepinske skupine i radio za kriminalnu grupu Elvira Kuduzovića koja je imala sobu za mučenje!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Noć prije nego što će Nermin Sulejmanović započeti svoj krvavi pohod, na području Brčko distrikta su zapaljena dva skupocjena automobila. Oba su bila u vlasništvu Elvira Kuduzovića, vođe najopasnije kriminalne organizacije iz Gradačca. Upravo za Kuduzovićevu mafijašku organizaciju radio je ubica Sulejmanović. Posljednji veći posao za Elvira Kuduzovića Sulejmanović je odradio prije petnaestak dana prije masakra u Gradačcu. Oteli su jedan BMW mladiću iz Posavine (ime poznato redakciji Istrage) koji je je bio na kamati kod Elvira Kuduzovića.

    No, ono što je donekle remetilo odnose Kuduzovića i Sulejmanovića bilo je Nerminovo uvjerenje da je njegova nevjenčana supruga Nizama Hećimović ranije bila u ljubavnoj vezi sa njegovim šefom – Elvirom Kuduzovićem.

    Stoga istražni organi sumnjaju da bi paljevina Kuduzovićevih automobila mogla imate veze sa Nerminom Sulejmanovićem i masakrom koji je uslijedio.

    Ubica Sulejmanović je, rekosmo, bio povezan sa glavnim mafijaškim bosom iz Gradačca Elvirom Kuduzovićem čiji je veći dio grupe “pao” 2013. godine. U optužnici protiv Elvira Kuduzovića njegovog brata Alena, zatim Reše Kuduzovića, Emira Ademovića, Marka Šokčevića, Amera Emića  Ismara Kapetanovića, Emira Delića i Elvedina Mašića je navedeno da su u periodu od 2006. do 2013. organizovali grupu koja je počinila više iznuda, zelenaštava, prevara, teških krađa, držanja oružja i drugih krivičnih djela. Optuženi Emir Ademović je bio pripadnik MUP-a Tuzlanskog kantona. On je blisko sarađivao sa kriminalnom grupom Elvira Kuduzovića zbog čega je, na kraju, i osuđen za krivično djelo – odavanje službene tajne i zloupotrebu položaja. Alen Kuduzović,  brat Elvira Kuduzovića se nagodio sa Tužilaštvom TK i dobio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca. No, umjesto i zatvor, on je pobjegao u Hrvatsku. Upravo u Hrvatskoj dolazi do izražaja veza Kuduzović-Sulejmanović.

    Akcija Nikita – ubica Sulejmanović hapšen u Hrvatskoj

    Zajedno sa Alenom Kuduzovićem, bratom Elvira Kuduzovića, masovni ubica iz Gradačca Nermin Sulejmanović hapšen je u Hrvatskoj u okviru akcije Nikita. Njih dvojica su, naime, bili dio kriminalne grupacije koja je iz Albanije do Hrvatske (uhapšeni kod Primoštena) prebacili 806 kilograma marihuane. Sulejmanović je, zajedno sa Kuduzovićem, bio zadužen za istovar droge koja je brodom  ‘Poslušan’ 2014. godine prebačena u Hrvatsku. Vođa te kriminalne grupe bio je bh. državljanin Nikola Stojanović. Sulejmavić je priznao krivicu i nakon okončanja postupka vratio se u BiH gdje nastavlja raditi za kriminalnu grupu Elvira Kuduzovića.

    Sobą za mučenje

    Kada su pripadici policijske prije deset godina proveli akciju “Butik”, i razbili kriminalnu grupu Elvira Kuduzovića, u njegovoj je kući, pored privatne teretane, pronađena je soba za mučenje. Tu je, prema informacijama Istrage, povremeno bio angažiran ubica Nermin Sulejmanović.

    “Nije mi prvi put da ubijem”, reći će Sulejmanović u jednom od obraćanja tokom svoh ubilačkoh pohoda.

    Koga je to, prije petka, ubio Sulejmanović, jer nikada nije procesuiran za ubistvo?

    Nermin Sulejmanović je osuđen za pokušaj ubistva u Gradačcu. Naime, on je, u saradnji sa Elvirom Kuduzovićem i njegovom porodicom 2005. godine metalnom šipkom pretukao jednog radnika (E.Dž) u Gradačcu, za šta je osuđen na pet i po godina zatvora. Kuduzović i drugi organizatori su tada pobjegli u Mađarsku i nisu procesuirsani.

    Sulejmanovićeve veze sa Čepinskom skupinom  

    “Sedam osoba, među kojima je i Dragan Baković Bambur iz Čepina uhićeni su u zajedničkoj akciji USKOK-a i policije kodnog naziva Lignja. Sumnjiče se za udruživanje u grupu u sklopu koje su počinili općeopasnu radnju te za pomaganje počinitelju nakon počinjenja djela. Konkretnije, sumnjiči ih se za palež vikendice Radovana Ortynskog, bivšeg glavnog državnog odvjetnika”, glasila je vijest objavljena 2018. godine u hrvatskim medijima.

    Vikendica državnog odvjetnika Ortynskog koja se nalazila u Postirama na Braču zapaljena je u aprilu 2017. godine. Na mjestu paljevine pronađena je krv i policija je posumnjala da je jedan od napadača zadobio povrede. Kasnije će se utvrditi da je to bio Milan B., koji je zadobio teške opekotine. On je, prema informacijama hrvatske policije objavljenim u tamošnjim medijima, prebačen u BiH, gdje se liječio. Nakon toga je prebačen u Njemačku.

    Prema informacijama Istrage, tokom skrivanja u BiH o Milanu B. su se brinuli članovi grupe Elvira Kuduzovića među kojima je bio i ubica Nermin Sulejmanović.

    Da im prođe utorak: Od masakra u Beogradu do dana žalosti u BiH prošlo je 48 sati, od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba entiteta proći će skoro pet dana!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ekskluzivno je, jer i on i medij u kojem se oglašava drugačije ne znaju, Elmedin Konaković prije tri dana za N1 najavio da će ponedjeljak vjerovatno biti dan žalosti u BiH. I, evo, dođe i skoro prođe ponedjeljak, ali nigdje u BiH, osim u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu se ne žali. Žalost nastupa tek kad prođe – utorak.

    Zašto? Trojkašima zbog SFF-a, HDZ-ovcima zbog Velike Gospe i večerašnjeg spektakla Petra Graše srijeda je “idealan dan” za žaljenje gradačačkih žrtava koje su danas ukopane. SNSD-ovcima nije bitno kada se, uopće, žali. Bitno je da se i u toj žalosti podrivaju institucije BiH.

    Danas je u Gradačcu klanjana dženaza Nizami Hećimović. Tu nesretnu ženu koja je od države tražila zaštitu koju nije dobila, prošlog je petka ubio njen nevjenčani suprug. Tog istog dana Sarajevo nije žalilo. Naprotiv, slavilo je početak “najvažnijeg filmskog festivala u ovom dijelu Evrope”.

    Nizama Hećimović ne pripada onima koji diktiraju “društveno ponašanje”. Irma Baralija nije sjekla kosu u znak solidarnosti sa zlostavljanim ženama u BiH. Sabina Ćudić nije tvitala ništa pa se neće morati pozivati na imunitet. Irfan Čenigć se hvalio fotografijama sa crvenog tepiha, a federalni premijer Nermin Nikšić nije pisao potresne ispovijesti na društvenim mrežama. Jer reflektori ispred sarajevskog Narodnog pozorišta ne bacaju dalje od Titove ulice. I kantonalni sarajevski premijer Nihad Uk pokazao je koliko je, zapravo, politički neuk. Zajedno sa svojim stranačkim šefom Edinom For(t)om koji je protekle dane bez žalosti proveo zaljubljeno gledajući u svoje stare fotografije.

    Od masakra u školi u Beogradu do dana žalosti u cijeloj  BiH prošlo je nepunih 48 sati. Od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba bh. entiteta proći će skoro pet dana.

    “Da mi prođe utorak”, pjevat će Petar Grašo u ponedjeljak (večeras) na “humanitarnom spektaklu” u Šujici.

    Tu će biti Reprezentacija svećenika Hrvatske, veterana NK Šujice i naravno Humane zvijezde Hrvatske čiji sastav se svaki dan nadopunjuje zanimljivim imenima. Onda u utorak ide Velika Gospa. Zato Borjana Krišto i drugi HDZ-ovi kadrovi nisu dopustili da Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH dan žalosti proglase prije srijede.

    Vijeće ministara BiH na kraju, eto, neće učiniti ništa. Republika Srpska je proglasila dan žalosti zbog Gradačca i pozvala, pazite sada, Vladu Federacije da učini isto. Nije, dakle, Miloradu Dodiku i njegovim stranačkim poslušnicima bitna žrtva. Bitno je rušenje institucija Bosne i Hercegovine.

    Danas je dan žalosti u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu. Danas će biti ukupana Nizama Hećimović i druge žrtve (samo)ubice Nermina Sulejmanovića. Danas se ne žali u Sarajevu. U Sarajevu se šeta crvenim tepihom. Danas se ne žali u Hercegovini. Dolje je Grašo piva. Danas se ne žali u Republici Srpskoj. Tamo se kuju planovi za rušenje države.

    Zamislite državu u kojoj ministar vanjskih poslova reaguje na tragediju u Gradačcu hvaleći se da je “znao za događaj prije nego što je objavljen u medijima”. Nemojte zamišljati. Pogledajte Elmedina Konakovića. Njemu je, dakle, bitno kada je on saznao za događaj. Nije mu bitno da li je išta poduzeo, jer on se nametnuo ka vrhovni autoritet i za vanjske i unutrašnje poslove.

    I, ako ćemo realno, nije ovdje uopće bitno hoće li država dan ili dva žaliti za Nizamom Hećimović. Bitno je šta će država poduzeti da više niko i nikada ne mora žaliti zbog femicida.

    1...313233...193Stranica 32 of 193

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj