Istaknuto

Istaknute objave

Zašto je bitan “trinaesti” delegat: Bez jedanaest potpisa nema (pot)predsjednika Federacije, bez (pot)predsjednika nema Vlade FBiH

Šta znači trinaesti delegat u Klubu Bošnjaka, pitanje je koje se posljednjih dana sve češće postavlja. Odgovor je jednostavan – trinaesti delegat, po odredbama Ustava FBiH koje je nametnuo Christian Schmidt, znači da ste nezaobilazan faktor prilikom formiranja Vlade Federacije BiH. Evo i zbog čega.

Odmah na početku da razjasnimo – da bi bila imenovana Vlada Federacije potrebno je da njeno imenovanje potpišu predsjednik i dva potpredsjednika Federacije. Dakle, izbor Vlade BiH moraju potpisati sva trojica. A sada idemo na sam način izbora (pot)predsjednika FBiH.

Nakon OHR-ovog nametanja Ustava FBiH, u Dom naroda FBiH će sjediti 80 delegata. Klubovi konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata) imaju po 23 delegata, dok će u Klubu Ostalih sjediti 11 delegata. Prilikom izbora (pot)predsjednika Federacije BiH Klub Ostalih je nebitan. No, klubovi konstitutivnih naroda imaju ključnu ulogu.

“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, piše u odredbama Ustava FBiH koje je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.

Dakle, da biste predložili (pot)predsjednika Federacije, morate imati jedanaest potpisa u određenom klubu konstitutivnih naroda.  Ako određena politička partija, uzet ćemo za primjer Klub Bošnjaka, bude imala 13 izabranih delegata, to znači da sve druge partije nemaju potrebnih jedanaest potpisa za predlaganje (pot)predsjednika Federacije BiH. Dakle, stranka koja ima trinaest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda sama će predložiti (pot)predsjednika Federacije BiH. No, šta se dešava dalje?

Kandidat sa jedanaest potpisa iz Kluba Bošnjaka ide na zajedničku listu sa kandidatima iz klubova Srba i Hrvata koji, također, moraju imati po jedanaest potpisa. I ta tri kandidata čine – jednu listu.

“Izbor za predsjednika i dva dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvaćanje liste koju sačinjavaju tri kandidata i koja uključuje po jednog kandidata iz svakog konstitutivnog naroda predloženog u odgovarajućem klubu konstitutivnog naroda, u Zastupničkom domu, a zatim u Domu naroda”, piše u odredbama Ustava FBiH koje je nametnuo Christian Schmidt.

Dakle, tri kandidata čine jednu listu koja se potvrđuje u oba doma Parlamenta Federacije BiH. Da pojednostavimo, na istu listu idu i kandidati koji imaju po jedanaest potpisa iz klubova Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ako, recimo, neka partija ima dvanaest delegata u Klubu Bošnjaka, to znači da iz tog kluba dva kandidata mogu imati po jedanaest potpisa i u tom bi slučaju bile dvije liste.  No, ako jedna partija ima trinaest delegata u Klubu Bošnjaka, samo njihov kandidat može imati jedanaest potpisa. U Klubu Hrvata situacija je jasna. HDZ BiH ima trinaest delegata i samo će njihov kandidat za (pot)predsjednika imati potrebnih jedanaest potpisa. U Klubu Srba, SDP sa DF-om može imati jedanaest potrebnih potpisa za predlaganje (pot)predsjednika Federacije. U Klubu Bošnjaka je situacija neizvjesna. Stranke Osmorke imaju do sada deset delegata, DF jednog, a SDA 11. Ako SDA dobije delegata iz Livna, to će značiti da stranke Osmorke ostaju na deset delegata i nemaju dovoljno potpisa da predlože (pot)predsjednika Federacije iz reda bošnjačkog naroda. Zato je je u ovom slučaju bitno kome će ići delegat iz Kantona 10 (Livno). Sada se bavimo brojem trinaest. Znači, stranka koja ima trinaest delegata i određenom klubu naroda, ima jedina potrebnih jedanaest ruku za predlaganje (pot)predsjednika Federacije BiH. I   taj kandidat ide na zajedničku listu sa kandidatima iz drugih klubova koja će biti razmatrana u oba doma Parlamenta Federacije BiH.

“Ukoliko se lista kandidata ne odobri u skladu sa stavcima (4) do (10) ovog članka, postupak se ponavlja. U ponovljenom postupku, Zastupnički dom će glasovati za novu listu u skladu sa stavcima (5) do (7) ovog članka u roku od 15 dana od dana glasovanja kojim je lista kandidata odbijena. Ukoliko je Zastupnički dom iscrpio sve moguće liste kandidata predloženih u skladu sa stavcima (1) do (3) ovog članka, postupak predviđen u stavcima (1) do (7) ovog članka se ponavlja, pod uvjetom da će se rokovi u kojima odgovarajući klub predlaže kandidate iz stavova (1) do (3) ovog članka prepoloviti i da će početi da teku od dana odbijanja posljednje liste u Domu”, navedeno je u OHR-ovim odredbama Ustava FBiH.

Dakle, ako liste kandidata ne dobiju podršku, postupak se – ponavlja. Unedogled.

Ali, glasi novo pitanje, za šta je, onda, bitan drugi krug?

Odgovor se nalazi u istom članu nametnutih odredaba Ustava FBiH.

Ukoliko u roku od 30 dana od dana potvrđivanja rezultata za izbor delegata u Dom naroda, potreban broj delegata u jednom ili više klubova konstitutivnih naroda ne predloži kandidata za mjesta predsjednika i dva dopredsjednika Federacije u skladu sa stavom (1) ovog članka, onda će to učiniti bilo koja skupina od sedam delegata iz kluba ili klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda koji kandidate nisu predložili”, piše u Ustavu Federacije BiH.

Dakle, broj sedam se aktivira samo onda kada u predviđenom roku jedanaest delegata ne predloži (pot)predsjednika Federacije. Kao što se, u slučaju da ni sedam delegata ne predloži (pot)predsjednika FBiH aktivira broj četiri, odnosno, potpisi četiri delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH.

Naravno, postoji mogućnost da OHR izda drugačije tumačenje, te da dopuni svoje odredbe tako što će omogućiti aktiviranje drugog i trećeg kruga, bez obzira na činjenicu da u prvom krugu postoji jedanaest potpisa. Ali to za sobom povlači dalekosežne posljedice. Evo i koje.

Uzet ćemo za primjer Klub Hrvata. U slučaju da OHR izda uputstvo da broj trinaest ne garantuje izbor (pot)predsjednika Federacije, HDZ-u BiH i svim političkim partijama okupljenim oko HNS-a ni izbor 19 delegata u Klubu Hrvata ne bi garantirao učešće u vlasti. Dovoljno je samo bez tih političkih partija skupiti potrebnu većinu u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije i rušiti njihove liste kandidata za (pot)predsjednika FBiH sve dok broj potrebnih potpisa ne padne na četiri. U tom slučaju, delegati iz reda hrvatskog naroda izabrani u Tuzli, Bihaću, Zenici, Goraždu i Sarajevu bi mogli predložiti (pot)predsjednika FBiH iz reda hrvatskog naroda kojeg bi potvrdila samo većina u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH.

Slovenački portal necenzurirano.si objavio sporni NON PAPER: Republiku Srpsku pripojiti Srbiji, hrvatske kantone Hrvatskoj

Od ponedjeljka se u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini spekulira o tome je li premijer Janez Janša zaista poslao neslužbeni diplomatski dokument (“non-paper”) u Brisel, koji govori o novom crtanju granica na području bivše Jugoslavije. Niko službeno nije potvrdio da je predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel od Slovenije dobio dokument takvog sadržaja. Ali, neslužbeni diplomatski dokument koji predviđa raspad Bosne i Hercegovine, pripajanje Republike Srpske Srbiji i ujedinjenje Kosova s ​​Albanijom zapravo postoji. Danas ga objavljujemo na necenzurirano.si. Prema našim informacijama, dokument pod nazivom “Zapadni Balkan – put naprijed” primljen je u Mičelovom kabinetu u februaru. Ko je to napisao ne može se zvanično znati. Prema našim izvorima, on zasigurno nije stvoren u slovenskom Ministarstvu vanjskih poslova. Prema nekim informacijama, dio njegovog sadržaja napisan je u Budimpešti. Ipak, u briselskim diplomatskim krugovima o njemu se govori kao o “slovenačkom” dokumentu, jer je navodno Janšin kabinet sudjelovao u slanju na razne adrese. Budući da se radi o neslužbenom diplomatskom dokumentu namijenjenom komuniciranju različitih stavova i inicijativa bez službenog karaktera, on nema ni glavu ni potpis. Došao je do Michela mimo službene diplomatske pošte, pa se njegovo postojanje može u bilo kojem trenutku javno poreći.

Stoga to nije službeni stav Slovenije, već samo jedan od neformalnih prijedloga za moguće rješenje pitanja koja se tiču ​​zemalja bivše Jugoslavije. Ali njegov sadržaj je u potpunoj suprotnosti sa svim važećim dokumentima na kojima se temelji spoljna politika naše zemlje. Štaviše, dokument je prilagođen srpskim i hrvatskim nacionalističkim krugovima, koji već tri decenije rade na podjeli Bosne i Hercegovine.

Dokument tako u uvodu spominje “neriješena nacionalna pitanja Srba, Albanaca i Hrvata” koja su se pojavila nakon raspada Jugoslavije. Autori dokumenta ističu da čak i nakon uspostavljanja mira nakon završetka ratova, obećanih evropskih perspektiva i napretka sjeverne Makedonije i Crne Gore u ovom pravcu u regionu, “ključna pitanja ostaju neriješena”. Ovo su:

-da je Daytonski sporazum 1995. godine, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, koji je odnio više od 100.000 života, praktično prepoznao ono što je postignuto tokom rata, ali ne u suštini,

– da je trenutno teško zamisliti evropske perspektive Srbije i Kosova.

– da se članstvo BiH u EU može u potpunosti isključiti. – da je u međuvremenu prazan prostor iskoristila Turska, koja je povećala svoj utjecaj u BiH i sjevernoj Makedoniji.

– da osim Turske, nekolicine lokalnih političara i njihovih pristaša koji lično imaju koristi od kaosa i nefunkcionalnih institucija, niko nije zadovoljan situacijom u BiH.

Tu dolazimo do ključnog dijela dokumenta – predloženih „rješenja“ za gore opisane probleme. Autori dokumenta naglasili su da Srbija, Hrvatska i Albanija trenutno imaju stabilne vlade i da su njihovi izabrani političari sposobni donositi strateške odluke. Pa, šta oni predlažu

1) Ujedinjenje Kosova i Albanije. “Na Kosovu se 95 posto stanovništva želi ujediniti s izvornom albanskom nacijom. Slična je situacija i u Albaniji. Granica između Albanije (članice NATO-a) i Kosova praktički ne postoji. Srpski dio Kosova dobio bi poseban status – po uzoru na Južni Tirol “, navodi se u dokumentu. To je autonomna pokrajina na sjeveru Italije, gdje većinu stanovništva govori njemački.

2) Ujedinjenje većine teritorije Republike Srpske sa Srbijom. “Srpsko nacionalno pitanje može se u velikoj mjeri riješiti pripajanjem dijela Republike Srpske Srbiji. U ovom slučaju, Srbija je spremna pristati na ujedinjenje Kosova i Albanije”, navodi se u dokumentu.

3) “Hrvatsko nacionalno pitanje može se riješiti spajanjem većine hrvatskih kantona u BiH s Hrvatskom ili davanjem posebnog statusa hrvatskom dijelu BiH (po uzoru na Južni Tirol).”

4) “To bi Bošnjacima dalo neovisno funkcionirajuću državu i preuzelo punu odgovornost za nju. Na referendumu bi ljudi odlučivali da li će se pridružiti EU ili budućnosti izvan EU (slijedeći primjer Turske. Za sada velika većina Bošnjaka podržava u perspektivi EU i naglom porastu turskog utjecaja i radikalnog islama, situacija bi se mogla drastično pogoršati u sljedećoj deceniji. 

Prema autorima, ova “rješenja” ubrzala bi pregovore o članstvu zemalja zapadnog Balkana u EU i NATO-u. Ali to su prijedlozi kojima se snažno protive u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj i drugim evropskim zemljama. Naime, međunarodna zajednica naglašava važnost teritorijalnog integriteta BiH i protivi se novom iscrtavanju granica na prostoru bivše Jugoslavije. To bi otvorilo Pandorinu kutiju i vjerovatno dovelo do novih ratova. Zeleno svjetlo za raspad Bosne i Hercegovine i ujedinjenje Kosova s ​​Albanijom dalo bi novi zamah srpskim nacionalistima u Crnoj Gori i albanskim nacionalistima u sjevernoj Makedoniji, dvije članice NATO-a. Činjenica da se u vezi s ovim dokumentom spominju Slovenija i Janša vjerovatno je najveći udarac za predstojeće slovensko predsjedanje EU. Kada su mediji iz BiH početkom sedmice izvještavali o ovom dokumentu, Janša je u svom odgovoru izjavio da “Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i evropsku perspektivu zemalja zapadnog Balkana”. Ali nije izričito porekao postojanje dokumenta. Naglasio je samo da bi “bilo teško predati nešto Charlesu Michelu u februaru ili martu, budući da ga je zadnji put upoznao prošle godine”. Ali postoji mnogo mogućih načina na koje je dokument stigao do Brisela. Na primjer, sredinom februara u Poljskoj, Michel je prisustvovao sastanku povodom 30. godišnjice Višegradske grupe, kojem je prisustvovao i mađarski premijer Viktor Orban, Janšin najbliži politički saveznik u EU.

Činjenica da dokument o podjeli BiH baca novo svjetlo i na posjetu predsjednika Republike Boruta Pahora ovoj zemlji početkom marta. Kako je početkom sedmice otkrio član Predsjedništva BiH Željko Komšić, Pahor ga je pitao o mogućem mirnom raspadu u BiH. Pahorov kabinet je kasnije tvrdio da se predsjednik republike protivio ideji raspada BiH. Kaže se da je pitanje mirnog prekida pokrenuto isključivo zbog zabrinutosti zbog ovih ideja. Ali Pahor je došao u Sarajevo nakon što je Michel primio dokument. Je li zaista moguće da Pahor nije znao za njega? Je li postavio pitanje mirnog raspada BiH jer je osjećao tlo za nekoga drugog? U dokumentu se govori i o budućim “koracima”. Konkretno, na „tihu“ provjeru kod donositelja odluka u regiji i međunarodne zajednice da li se plan može provesti. Ako dokaže da se ne može postići sporazum, dokument će zadržati status “bez papira”. Američki državni sekretar Antony Blinken takođe je nagovestio da se u martu intenzivno ispituju predlozi za crtanje novih granica na Balkanu putem različitih kanala. U ranom pismu predsjedništvu BiH početkom aprila, odbacio je mogućnost razgovora o radikalnim promjenama Daytonskog sporazuma.

Ministar vanjskih poslova Anže Logar izjavio je juče u Narodnoj skupštini da se strategija Slovenije prema zapadnom Balkanu nije promijenila. Ali sve je više znakova novog zaokreta u slovenskoj vanjskoj politici. Prema našim informacijama, posljednjih mjeseci o BiH su bila čak tri “ne-lista” u kojima je Slovenija na ovaj ili onaj način sudjelovala. Logar je jučer potvrdio postojanje jednog od ovih dokumenata. Riječ je o diplomatskoj inicijativi u vezi s BiH, koju je Hrvatska pokrenula sredinom ožujka, a pridružila joj se i Slovenija. Ovim dokumentom nastavljaju dugotrajnu diplomatsku ofanzivu u Zagrebu na promjenu izbornog zakonodavstva u BiH. To bi u velikoj mjeri olakšalo izbor hrvatskog člana predsjedništva BiH po mjeri Zagreba

Pridruživanjem hrvatskoj diplomatskoj inicijativi Slovenija se dalje distancirala od najvećih zemalja EU. Uz Mađarsku, podržale su je samo tri pravoslavne zemlje: Grčka, Bugarska i Kipar. Prva dva imaju svoje interese po pitanju sjeverne Makedonije, posebno u uslovljavanju njenog daljeg ulaska u evropske integracije. Za promjenu izbornog zakonodavstva u BiH u korist Zagreba zalaže se i Rusija, ključni politički saveznik srpskog člana predsjedništva BiH Milorada Dodika, koji otvoreno govori o pristupanju Republike Srpske Srbiji. Nije jasno zašto se Slovenija pridružila inicijativi Hrvatske koja ima jake nacionalne interese u zemlji, manje od tri mjeseca prije predsjedavanja EU. Pogotovo što naša zemlja s Hrvatskom ima još nekoliko otvorenih pitanja vođenih arbitražom. Čak ni pitanje kako su najnoviji spoljnopolitički manevri u skladu s interesima naše zemlje još nema odgovor.

(Primož Cirman i Vesna Vuković, necenzurirano.si)

Trojka podijelila javna preduzeća: NiP-u “BH Telecom”, KCUS i Pretis, SDP-u Elektroprivreda i BH Pošta, Kukić dobija izvršnog direktora EP BiH!

Najprofitabilnije federalna kompanija sa većinskim državnim kapitalom BH Telecom pripast će Narodu i Pravdi, saznaje Istraga.ba. To preduzeće je u stranačkoj raspodjeli označeno kao kompanija “ekstra kategorije”. U ovom trenutku još uvijek nije konačno određeno ko će biti generalni direktor, a jedno od imena koje se, kao kadar NiP-a, pominje u članstvu u Upravi BH Telecoma je Nađa Lutvikadić-Fočo. U pitanju je bivša članica SDA, porodično vezana sa Hasanom Čengićem, koja je u braku sa jednim od čelnih ljudi Al Jazeere Edhemom Fočom. Osim nje, u Upravu BH Telecoma bi, u ime NiP-a, mogao i Amel Kovačević, bivši ministar finansija Kantona Sarajevo čije je ime pominjano u aferi “Panama papers”.

Među kompanijama “ekstra kategorije” je i Elektroprivreda BiH. Ovo preduzeće bi trebalo pripasti SDP-u BiH, dok bi pozicija jednog od izvršnih direktora Elektroprivrede (vjerovatno izvršni direktor za proizvodnju) trebala pripasati PDA-u, odnosno stranci čiji je osnivač Mirsad Kukić. PDA-ov kandidat za izvršnog direktora je Nevad Ikanović.

Kada su u pitanju preduzeća “A kategorije” uspjeli smo saznati da će Narodu i Pravdi pripasti čelne pozicije Aerodroma Sarajevo, goraždanskog Ginexa, Federalne uprave Civilne zaštite, Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo, Union banke, Federalne uprave za inspekcijske poslove i BH Gasa.

SDP-u BiH, kako saznajemo, iz “A katergorije” pripadaju BH Pošta i JP Ceste Federacije BiH.

NiP je u stranačkoj raspodjeli, kada su u pitanju preduzeća B kategorije, dobio vogošćanski Pretis, FIA-u, Javno preduzeće Una, Agenciju za državnu službu, Odbor za žalbe državne službe, Kazneno-popravni zavod Sarajevo i Registar vrijednosnih papira. SDP-u je iz ove kategorije pripao konjički Igman.

U “C kategoriji”, NiP-u bi treble pripasti čelni ljudi FENA-e (Federalne novinske agencije), DRIN Fojnica, Zavoda za geodeziju FBiH, Fondacija za bibliotečku djelatnost, Unis Ilidža i Remontni zavod Hadžići.

Podsjećamo, stranke Trojke su u utorak odlučile da Javno preduzeće Autoceste FBiH prvi put od osnivanja prepuste HDZ-u BiH. Na poziciju v.d. direktora JP Autoceste je imenovan Denis Lasić, viši federalni ministar prometa i komunikacija.

Četnici i proruski “humanitarci” sa kriminalnim dosjeima okupili se u Brčkom: “Dat ćemo krv za RS kakvu vidi naš Dodik”

“Daćemo krv za Republiku Srpsku kakvu vidi naš Milorad Dodik, jer jedini on ima viziju kako sačuvati i odbraniti Republiku Srpsku i od stranih i od domaćih neprijatelja, tj. lažnih opozicionara koji su spremni na sve, samo da se dočepaju vlasti i prodaju i grobove naših predaka. Njima će suditi Bog, ali prije njega sudit će im narod na izborima”, napisali su povodom neustavnog dana Republike Srpske članovi Udruženja Sveti Georgije iz Lončara, sela koje pripada Brčko distriktu.

Od borbe za Republiku Srpsku, tvrde, neće odustati.

No, ko su članovi ove navodno humanitarne organizacije Sveti Georgije koji na sebi nose odore na kojima piše – Rusija. Srđan Letica je vođa. Kolege sa BIRN-a su prošle godine pisale da se grupa muškaraca iz Lončara, u blizini Brčkog, uniformirano obučenih u crne dukserice s natpisom “Rusija”, duže od godinu dana predstavlja kao humanitarna organizacija spremna pomoći svima. Ali kriminalna prošlost vođe, odavanje počasti optuženom za ratne zločine i interesovanje policije otkrivaju drugo lice ove skupine.

“Srđan Letić upućen u zatvor”, glasio je naslov teksta objavljenog u Nezavisnim novinama u junu 2012. godine.

U tekstu se dalje navodi da je Letić bio osuđen zbog obljube maloljetnice na dvije i po godine zatvora.  BIRN je, pak, prošle godine objavio da im je dostavljeno nekoliko presuda protiv Letića koji je, ukupno, ali u odvojenim predmetima, osuđen na četiri godine i tri mjeseca zatvora.

Ovaj osuđenik je vođa navodno humanitarne organizacije Sveti Georgije iz Lončara.

Srđan Letić sa beretkom na glavi

Fotografija koju vidite nastala je prije četiri dana, kada su se humanitarci spremali za proslavu Božića. Badnjak su zapalili ispred crkve u Lončarima. Tu su im se pridružili i četnici, također uniformisani sa kokardama na šubarama i kapama.

Četnici i humanitarci u Brčkom

Prema informacijama Istrage, ista je grupa nastavila sa “prazničnim” aktivnostima i narednih dana. U subotu, 8. januara, grupa je obišla spomenike “palim borcima Vojske RS” na području Brčko distrikta. Postrojeni su pozirali za fotografisanje, onda su zapalili baklje i, prema našim informacijama, bili su u grupi navijača FK Ilićka 01 Brčko koji su te večeri provociralo lokalno bošnjačko stanovništvo. U nedjelju navečer, napisali su poruku na Facebooku u kojoj navode da su spremni dati krv za Republiku Srpsku kakvom je vidi Milorad Dodik.

U maju prošle godine članovi ove organizacije na Facebooku su se otvoreno zahvaljivali Ruskoj Federaciji za podršku.

“Priča se, priča, da Rusi dolaze”, glasila je pjesma koju su 21. maja 2021. godine objavili na svojoj službenoj Facebook stranici.

Posebnu zahvalnost tada su iskazali Ambasadi Ruske Federacije u Sarajevu i ambasadoru Igoru Kalabuhovu.

“Još jedan skromni poklon prema našoj organizaciji, kao znak odanog rada i truda da se društvo namazano raznim pekmezima učini boljim. Bićemo još jači, brži, stabilniji i istrajniji u svojim namjerama i djelima. HVALA RUSIJO”, napisali su na Facebook stranici udruženja, pohvalivši se novim automobilima.

Podsjećamo, ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov u nedjelju je prisutan na obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske u Banja Luci. Nakon Banja Luke, proslava dana RS će biti nastavljena u Brčkom, a ceremoniji će priustvovati i Milorad Dodik. Brčko je, inače, strateški grad u BiH, jer, kao distrikt, presijeca Republiku Srpsku na dva dijela.

Od Kazana do murala, sve kroz minska polja: Žene s jajima

Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

„Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

„To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

„Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.

(Oslobodjenje.ba)

Ukrajinski heroj i reisov govor: Država se brani i oružjem i riječima!

Stajao je mirno iznad rova u kojem su ga zarobili. Povukao je posljednji dim, okrenuo se u kameru naoružanog ruskog vojnika i rekao: “Slava Ukrajini”. Uslijedio je rafal i nakon dvadeset metaka ukrajinski heroj je pao. Dijeleći ovaj video, Ukrajinka sa bh. adresom Uliana Bakh je napisala – “Došlo je vrijeme obračuna. Heroju Slava. Osvetit ćemo se”.

I to je jedini rječnik (rječnik Uliane Bakh) koji se može i mora koristiti kada neko napadne vašu zemlju s ciljem da je razori i uništi. Sa ubicama se ne pregovara. Protiv njih se borite.

Onog koji nije spreman braniti svoju državu, svuda na svijetu nazivaju – dezerterom. I svaka država na svijetu se brani u institucijama sve dok neprijatelj ne zauzme institucije. A kada izgubite institucije, borbu opet morate nastaviti. Amerika troši stotine milijardi dolara na razvoj naoružanja, koje će upotrijebiti štiteći državu ili njene interese. Britanija, Njemačka, Ukrajina,  Finska …. Sve ove države upotrijebit će oružje da zaštite svoju državu. I to je potpuno legalno. I to je potpuno legitimno.

Kada su Trampove ekstremističke horde napale Kongres, američka policija je pucala. I ubijala. Jer institucije se brane po svaku cijenu.

Pa, šta je, onda, sporno u izjavi reisu-l-uleme Huseina efendije Kavazovića koji je kazao da se država mora braniti u institucijama, a ako se te institucije ne odbrane, onda se mora braniti i oružjem?

Hajmo, iskreno, sporno je samo to što je to kazao musliman. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka, traži se da šute kada Christian Schmidt na njihovu štetu, a “zbog nemira na jugu” ojačava segregaciju. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da, pazite sada, “asistiraju kolegama iz MUP-a Republike Srpske prilikom obezbjeđivanja neustavnog dana Republike Srpske. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da se “okrenu budućnosti”, iako im iza svakog budućeg ćoška viri prošlost.

Šta bi, recimo, po standardima Christiana Schmidta i Johanna Sattlera trebali raditi Bosanci i Hercegovci kada neko započne rušenje Bosne i Hercegovine? Trebali bi rušioca dočekivati koncertima za mir kao početkom devedesetih? Pjevajući im pjesmu Cece Ražnatović i Radeta Šerbedžije – “Neću protiv druga svog”. To što vi nećete protiv “druga” ne znači da “drug” neće protiv vas. Srebrenica, Foča, Višegrad, Prijedor, Biljeljina, Zvornik… Tamo gdje se Bošnjaci nisu branili oružjem, danas skoro da i nema Bosne.

Šta kaže, ono, kaže Christian Schmidt? Kaže da u BiH “nema ničega što bi situaciju u 2023. moglo povezati sa užasnim okolnostima 1992.”

Pa, evo, da li predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik danas, 2023. godine, govori da će se BiH raspasti i da će RS biti samostalna država?

Govori. A govorio je to i 1992. godine Radovan Karadžić.

Da li je 2023. godine u Republici Srpskoj počeo progon imama zbog njihovih govora na džumama?

Da. Kao što su proganjani 1992. godine.

Da li čelnici Republike Srpske 2023. godine danas negiraju Bosnu i Hercegovinu i referendum o nezavisnosti?

Da, kao što su negirali i 1992. godine.

Ciljevi su, dakle, isti. Okolnosti se mijenjaju. Nekad su manje, a nekad više užasne. Tako je jedna od tih užasnih okolnosti iz 1992. godine bio i embargo na uvoz oružja međunarodno priznatoj, a napadnutoj državi. A znate li koja je, ipak, najužasnija okolnost iz 1992.? Življenje u zabludi da vas neće napasti. A hoće. Čim mognu. Jer, učili su nas u Jugoslaviji, neprijatelj nikad ne spava.

I, zato – slava ukrajinskom vojniku koju je herojski poginuo braneći svoju državu prvo djelima, pa onda riječima. I slava još veća slava bh. vojnicima koji su  goloruki spasili i državu. I obraz.

Janusz Bugajski’s Washington View:Unrest is Spreading in Russia

Russian President Vladimir Putin delivers a speech after a meeting as part of the 30th EU-Russia summit at EU headquarters in Brussels on December 21, 2012. Putin went into talks with the EU in feisty form, tackling a lengthy agenda of contentious issues, including human rights, Syria and trade ties. AFP PHOTO/JOHN THYS

Military failure in Ukraine is undermining the stability and survival of the Russian state. The Kremlin has tried to disguise its war losses to prevent negative domestic reactions, but the reality of failure is becoming increasingly clear, most recently in the retreat from Kherson soon after the region was illegally incorporated in the Russian Federation. Russia’s convulsions are evident in high-level criticisms of state policy, purges in the military, political, and economic structures, conflicts within the security institutions, public resistance to mobilization, and mounting regional unrest.

Russia’ s military lost the battles for Kyiv, Kharkhiv, and Kherson, and continues to lose ground in other occupied territories. Some military experts estimate that Donbas and even Crimea will be liberated over the coming months. Moscow’s war losses are enormous, with a conservative estimate of over 100,000 dead, incapacitated, or captured, together with several thousand destroyed or captured aircraft, tanks, and other heavy equipment. These staggering losses have seriously depleted Russia’s military capabilities and decimated elite units.

Internal Russian criticisms about the planning and conduct of the war have mushroomed despite strict state censorship. The Military Review website, which is close to the Russian Ministry of Defense, has published devastating attacks on  the condition of Russia’s armed forces. Even senior former military commanders have lambasted the operation. Retired General Leonid Ivachov, a prestigious figure in the Soviet General Staff, has denounced the policy of deploying various private formations alongside the regular army. Ivashov even stated that “Russia will cease to exist” if it continues the war by becoming increasingly isolated and destitute.

Igor Girkin, the former “Minister of Defense” of the Moscow-created Donetsk People’s Republic in occupied Ukraine, has asserted that a classic revolutionary situation is brewing inside Russia. Moscow is waging an increasingly unpopular imperialist war, the battle front is collapsing, and the country’s leaders are disconnected from reality. According to Girkin, Putin is kept in power to prevent elite battles that would precipitate Russia’s disintegration. Such criticisms have been amplified by hardline military bloggers who openly attack Russian commanders for their mediocrity, ineptitude, and cowardice.

There is frequent reshuffling of the Russian command structure and a constant purge of senior officers blamed for a poorly designed war strategy. Alongside the military purges there has been a spate of suspicious deaths among oligarchs and critics  of the Kremlin. At least a dozen Russian oligarchs have died in unexplained circumstances, leading to speculations whether they were opposed to the war and willing to support alternative leaders or whether they committed suicide because of economic losses due to international sanctions. They have included Ravil Maganov, chairman of the board of Russia’s largest private oil company Lukoil, one of a few Russian companies to criticize the invasion of Ukraine.

Disputes between security institutions have intensified. Yevgeniy Prigozhin, who controls the Wagner paramilitary group, has lambasted Russia’s military commanders and Defense Minister Sergei Shoygu and Chief of the General Staff Valery Gerasimov for their failures. Wagner has sustained significant losses in Ukraine and has recruited convicts in Russian prisons in return foramnesty. Chechen Republic leader and Putin loyalist Ramzan Kadyrov has also openly attacked Russia’s military leaders for incompetence and lack of commitment. Kadyrov’s and Prigozhin’s critiques indicate a deepening fragmentation among the pro-war leaders. Firefights between the regular military and private contractors have also erupted. In the midst of massive losses, logistical shortages, and retreats such internal conflicts can precipitate outright military mutinies. At the same time, underground resistance movements have become active inside Russia and engage in regular sabotage operations against recruitment centers and the military infrastructure.

Leonid Gozman, president of the all-Russian public movement Union of Right Forces, has warned that Russia’s regime faces collapse in which the country can descend into chaos and potential civil war. A rapid disintegration would result in clashes between various military formations including Kadyrovtsy, Wagnerites, ambitious generals, and regional governors. Gozman believes that the level of violence and bloodshed could become “apocalyptic.”

Russia’s first mass mobilization since World War Two has provoked widespread discontent. The Kremlin confronts a spreading anti-mobilization movement among families of citizens sent to Ukraine without sufficient military training or equipment. The Council of Mothers and Wives, a grassroots anti-war movement reminiscent of the popular movement during Russia’s war in Afghanistan, has claimed that Putin is too fearful to meet with them and is hiding from the public.

Almost a million men have fled the country to avoid mobilization, and several thousand were arrested at anti-war protests in more than fifty cities. Most of the protests were held in non-Russian areas and in poorer Russian regions. The largest flashpoints were recorded in the republics of Dagestan, Buryatia, and Sakha. Men who were enlisted have received minimal training, inadequate weapons, and little food or medical attention, and are led by corrupt commanders. Many have tried to desert and faced imprisonment or execution. The war will have an especially devastating effect on Russia’s regions whose funds are dwindling to pay for the war in Ukraine. The disproportionate mobilization and slaughter of non-Russians is aggravating a litany of grievances in numerous national republics and exploited regions.

Moscow-based opposition activists and exiled democrats are incapable of transforming the Russian empire into a democratic state. Their insistence on preserving Russia in its current borders is viewed with increasing suspicion among non-Russians and regionalists. This leaves the terrain open for alternative voices, particularly for nations and regions demanding independence, including the expanding Forum of Free Nations of Post-Russia. By assembling émigré activists from several nations and regions including the Middle Volga, Siberia, the North Caucasus, and Russia’s Northwest, they are giving voice to long-suppressed aspirations for national and social liberation. Vitriolic Kremlin attacks on such initiatives underscore its intense fear of spreading challenges to Moscow’s rule as Russia faces a grueling winter of defeat in Ukraine.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published)

Hrvatska provodi istragu, Granična policija BiH šuti: Kako je vlasnik Lagera, uprkos mjerama zabrane, pobjegao u hrvatski zatvor?

Vlasnik firme Lager Milenko Bašić i direktor te firme Dragan Stipić nezakonito su prešli granicu između BiH i Hrvatske prije nego su se u srijedu predali hrvatskom pravosuđu koje ih sumnjiči za kriminal u okviru afere Vjetropark. MUP Republike Hrvatske potvrdio je tamošnjim medijima da Bašić i Stipić uopće nisu evidentirani na granici, tako da nije poznato na koji su način iz BiH ušli u Hrvatsku gdje su se predali policiji nakon čega su smješteni u Remetinec.

“MUP nema evidentiran prelazak predmetnih osoba preko državne granice stoga smo već poduzeli provjere kako bi se utvrdile sve okolnosti koje su prethodile njihovom dolasku u zatvor u Zagrebu”, saopćili su u petak iz MUP-a Republike Hrvatske koji je, ranije, raspisao međunarodnu potjernicu za Milenkom Bašićem i Draganom Stipićem.

Bašić i Stipić su, podsjećamo, u junu prošle godine uhapšeni na osnovu potjernice iz Hrvatske, ali im Sud BiH nije odredio pritvor, već mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja uz oduzimanje putnih isprava i zabranu prelaska državne granice uz korištenje osobne iskaznice te obavezu da se jednom sedmično, između 8 i 14 sati javljaju u nadležnu policijsku postaju. Izrečene mjere zabrane, u ovakvim slučajevima, uglavnom traju do okončanjanja ekstradicijskog postupka koji, u ovom slučaju, nije završen.

Josip Grubeša, ministar pravde BiH

“Nije bilo odluke o izručenju. I ja čitam da su se predali u Hrvatskoj”, kazao je u subotu za Istragu ministar pravde BiH Josip  Grubeša bez čije konačne odluke, unatoč tome što je Sud BiH utvrdio da ne postoje prepreke za njihovo izručenje, Bašić i Stipić ne bi mogli biti predati u nadležost hrvatskog pravosuđa koje ih istražuje u aferi poznatoj kao “Vjetropark”.

Dakle, ekstradicijski postupak nije okončan, Bašić i Stipić su pod mjerama zabrane, a napustili su državu na nepoznat način. Odgovor na neka pitanja mogao bi i trebao dati direktor Granične policije BiH Zoran Galić tokom čijeg su mandata bh. granicu legalno prelazile osobe za kojima su bile raspisane međunarodne crvene potjernice.

Direktor Granične policije BiH Zoran Galić

On se, međutim, nije javljao na naše pozive pa ćemo ostati uskraćeni za odgovor na pitanje kako su Milenko Bašić i Dragan Stipić izašli iz BiH, iako su im određena mjera – zabrana napuštanja prebivališta. Istina, postoji mogućnost da su Bašić i Stipić ilegalno prešli preko granice između BiH i Hrvatske, ali u ovm slučaju, za razliku od migranata, nije bilo nezakonitog push backa.

Istraga je kontakrirala i advokata Zdravka Rajića koji je je u ekstradicijskom postupku zastupao biznismena Bašića.

“Sada nisam u prilici da pričam”, kazao nam je Rajić nakon što smo ga upitali kako je njegov klijent napustio BiH uprkos mjerama zabrane.

Ipak, nakon objave teksta, Rajić nas je kontaktirao i kazao da mu nije poznato kako je Bašićč prešao granicu.

“Tačno je da su postale mjere zabrane kretanja, ali one su sada bespredmetne jer se moj klijent javio pravosudnim organima koji ga potražuju. Mi ćemo zatražiti obustavu ekstradicijskog postupka u BiH, rekao je Rajić.

Da još jednom podsjetimo, Milenko Bašić, biznismen iz Posušja, i direktor njegove firme Lager Dragan Stipić u srijedu su se predali hrvatskom pravosuđu i nalaze se u zatvoru Remetinec. Već su podnijeli prijedlog za ukidanjem istražnog zatvora u Hrvatskoj o čemu će sudija u Hrvatskoj odlučivati u utorak 16. februara.

Istovremeno, MUP RH započeo je provjere na koji su način bjegunci Bašić i Stipić prešli granicu između BiH i Hrvatske. Njih dvojica su osumnjičeni u istom predmetu sa bivšom gradonačelnicom Knina Josipom Rimac, koja je u trenutku akcije Vjetropark bila državna tajnica Ministarstva uprave Republike Hrvatske.

Hrvatska policija je tada saopćila da se uhapšena Rimac sumnjiči  da je od početka 2019. godine pa do kraja maja dogovorila s vlasnikom Lagera Milenkom Bašićem i direktorom te firme Draganom Stipićem  kako će, koristeći svoj položaj državne tajnice, osigurati dobivanje dozvola, uvjerenja i sklapanje ugovora radi izgradnje, puštanja u rad, proizvodnju i prodaju električne energije za Vjetroelekranu Krš-Pađane, uprkos neispunjavanju svih propisanih uslova. Bašićeva kompanija Lager u Hrvatskoj je za potrebe tog biznisa osnovala firmu C.E.M.P. doo Donji Stupni, te podružnicu firme Lager u Karlovcu. Kako bi im omogućila ubrzano izdavanje dozvola, Rimac je od Bašića i Stipića zatražila da u poslovima osiguranja Vjetroelektrane angažuju posrednika u osiguranju po njenom izboru. U pitanju je osiguravajuće društvo Generali osiguranje d.d. u kojem kao zastupnica radi sestra Josipe Rimac – Nediljka Radić.

“Josipa Rimac je s posrednikom osiguranja dogovorila da će dio provizije u iznosu od 45 hiljada eura isplatiti njoj, na šta su okrivljeni Milenko Bašić i Dragan Stipić pristali”, navedeno je u dokumentaciji hrvatskog pravosuđa na osnovu koje je traženo izručenje Milenka Bašića.

U oktobru prošle godine Sud BiH je utvrdio da Milenko Bašić, vlasnik kompanije “Lager” iz Posušja, može biti izručen pravosudnim organima Republike Hrvatske.

“Utvrđuje se da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje pravosudnim organima Republike Hrvatske potraživanog Milenka Bašića u cilju krivičnog gonjenja zbog sumnje da je počinio krivično djelo davanje mita za trgovanje uticajem iz člana 296 stav 1 Krivičnog zakona Republike Hrvatske”, navedeno je u Rješenju Suda BiH.

Uprkos stavovima Suda BiH, konačnu odluku o eventualnom izručenju trebalo je donijeti Ministarstvo pravde BiH, odnosno državni ministar Josip Grubeša. On takvu odluku nije donio.

Profesor Enver Halilović piše za Istragu: Doktrina Srpski svet je kopija i strateški instrument doktrine Ruski svijet

Doktrina srpskog sveta danas je kopija i strateški instrument doktrine ruskog sveta. Savremenu doktrinu ruskog svetakojoj historijski prethode doktrine: Moskva – Treći Rim, panslavensko pravoslavno jedinstvo itd. utemeljio je ruski književnik Aleksandar Solženjicin. Iako je postao svjetski poznat i afirmirmaciju stekao po tome što je razotkrio Gulag[1], po svom nepokolebljivom antikomunizmu, Solženjicin je pozdravio Putinov uspon na vlast (1999.) i pohvalio ga za to što je Rusima vratio kolektivni nacionalni ponos brutalnim gušenjem Čečenskog pokreta za nezavisnost (1991. – 2000.).[2] Solženjicin je dobitnik Nobelove nagrade za mir od koje je značajan iznos novca usmjerio za humanitarne svrhe u Rusiji, što je bio povod Putinu da ga, u vrijeme ozbiljne bolesti, posjeti (2007.) i lično mu uruči državnu nagradu za humanitarni rad. U spisu Obnova Rusiji (1990.), objavljenom u danima raspada SSSR-a, Solženjicin kritizira sovjetsku politiku međusobnog razgraničenja sovjetskih republika u samostalne države i zalaže se za Rusku uniju kao novu slavensku državu koja obuhvata Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju i etnički ruske dijelove Kazahstana. Kazahstan je ključni ruski saveznik i član Carinske unije s Rusijom na čelu. Više od 20% stanovništva Kazahstana su etnički Rusi, koji čine većinu u mnogim sjevernim dijelovima zemlje.

Ruska unija kao Jedinstvena (samosvojna) slavenska država utemeljena na ruskom pravoslavlju bila bi sjajna alternativa zapadnom dekadentnom liberalizmu, pisao je Solženjicin. Ideja Ruske unije A. Solženjicina je nastavak malo modificirane ideje Ruskog carstva, Velike Rusije. Osnova je Putinovoj ideji ruskog sveta. Ideja srpskog sveta je imitacija Putinove ideje ruskog sveta. Solženjicin je uvjeren u jedinstvo bjeloruskog, ruskog i ukrajinskog naroda koji su historijski odvojeni invazijom Mongola i poljskom kolonizacijom. Svi mi potičemo iz dragocijenog Kijeva gdje je nastala ruska država, kako se navodi u Nestorovoj hronici, piše Solženjicin i dodaje da su u Poljskoj i Litvaniji Bijeli Rusi (Bjelorusi) i Mali Rusi (Ukrajinci) priznali da su Rusi i da su se borili protiv polonizacije i katoličanstva. Pripajanje tih zemalja Rusiji smatralo se u to vrijeme ponovnim ujedinjenjem, kaže Solženjicin. Solženjicin priznaje patnje Ukrajinaca za vrijeme SSSR-a, Gladomor[1] u Ukrajini (1933.) kao ruski genocid, ali kaže da to nije razlog da se Ukrajina odcijepi, osobito oni dijelove koji nisu dio stare Ukrajine kao što su Novorossia, Krim ili Donbas i područja oko Kaspijskog mora. Nagovještavajući današnju rusku retoriku, Solženjicin kaže, da ukoliko Ukrajina bude zahtijevala neovisnost, tim bi regijama trebalo biti dozvoljeno da se samoorganiziraju. Dvadeset četiri godine kasnije (2014.) to se i dogodilo. Veći procenat etnički Rusa na tim prostorima samoorganizirao se, uz rusku političku i vojnu pomoć, i izveden je iz pravnog suvereniteta Ukrajine. Odvajanje Ukrajine danas bi značilo razdvajanje milijuna obitelji i naroda”, piše Solženjicin.

“Takva mješavina stanovništva, čitave regije s ruskom većinom; koliko je ljudi koji ne mogu izabrati između dva naroda, koliko je ljudi mješovite nacionalne pripadnosti, koliko je mješovitih brakova koji se do sada nisu smatrali mješovitim. U većini regija, ne postoji ni najmanji nagovještaj netrpeljivosti između Ukrajinaca i Rusa”, kaže Solženjicin.
Sve to se, kako kaže, u potpunosti odnosi i na Bjelorusiju.
U naprijed spomenutom eseju Obnova Rusije, Solženjicin istovremeno kritizira sovjetsku ambiciju Rusa da nametnu svoju dominaciju nad ne-ruskim narodima rekavši da će to
uništiti rusku nacionalnu bit”.
U tom kontekstu pozvao je na hitno raskidanje veza sa tri Baltičke države, Moldavijom i tri države Sjevernog Kavkaza, te sa svim centralnoazijskim državama, izuzev Kazahstana, s kojim treba zadržati savez, jer u njemu živi značajan procenat Rusa, Ukrajinaca i drugih neturkmenskih naroda. Rusija nema dovoljno snage da kontrolira čitavo nekadašnje Rusko carstvo, ni cijeli prostor nekadašnjeg SSSR-a, a pokušaji da to održi samo će
ubrzati naše uništenje, smatra Solženjicin.
Solženjicin je samozadovoljno poželio centralnoeuropskim državama bivšeg sovjetskog bloka svako dobro dodavši da Rusija ne može priuštiti da ih obskrbljuje prirodnim resursima.
Radujemo se uspjesima država srednje Europe, neka žive i napreduju u slobodi, piše on i dodaje: “I neka plate sve u skladu sa cijenama na svjetskom tržištu”.

Događaji u Ukrajini, krajem 2013. i početkom 2014. godine vrlo jasno pokazuju praktičnu manifestaciju Solženjicinovih ideja države Rusije kao unije Ruskog naroda. Sa Ukrajinom su naši zapadni partneri prešli granicu … Na kraju, bili su potpuno svjesni da u Ukrajini i na Krimu žive milioni Rusa, obrazložio je Putin svoju invaziju juga Ukrajine. Ubrzo nakon njega, njegov sekretar za odnose sa javnošću Dmitri Peskov, komentarišući rusku okupaciju Krima, kazao je (7. 03. 2014.) da je Putin garant sigurnosti ruskog sveta. Na taj način, koncept ruskog sveta postao je osiguran, a postsovjetske državne granice definirane su kao čisto uslovne i formalne. Paralelno s ovom promjenom zvanične politike, Moskva je prvi put, od pada Sovjetskog Saveza, odlučno i djelotvorno branila interese Rusa izvan Rusije. Zadovoljstvo Kremlja blagostanjem etničkih Rusa u susjednim državama postalo je najvažniji uslov nepovredivosti njihovih granica. Kremlj, od drugog mandata Putina (2005.), aktivno podržava glasno političko opredjeljenje Ruske dijaspore koja se identificira kao politički predstavnici ruskog sveta i pruža joj kulturnu, obrazovnu, materijalnu i svakovrsnu tzv. humanitarnu pomoć, ako se traži od Moskve. U novembru 2015. godine, Putin je na petom Svjetskom kongresu sunarodnika[1] koji žive u inostranstvu objavio da je ponovno ujedinjenje Krima i Sevastopolja sa Rusijom postalo važan faktor u konsolidaciji Rusa u inostranstvu i čitavog ruskog sveta.

Za savrenmenu rusku postsovjetsku politiku bilo je veoma bitno pitanje mogućnosri da se Kazahstan udalji od Ruske Federacije nakon odlaska s vlasti doskorašnjeg predsjednika Nursultana Nazarbajeva, ono što se desilo u Gruziji (2003.), gdje je izvedena Ružičasta revolucija pobjedom na izborima prozapadno orijentiranog američkog studenta Mihaela Sakašvilija i što se dogodilo u Ukrajini (2005.) gdje je izvedena  Narandžasta revolucija pobjedom zapadno orijentiranog Viktora Juščenka za njenog predsjednika. Ruski predsjednik Vladimir Putin je više puta naglasio značaj Kazahstana kao pouzdanog saveznika Rusije i pohvalio njegovog višedecenijskog predsjednika Nursultana Nazarbaeva (od 1989. – 2020.)[1]  kao mudrog vođu koji je posvećen dobrobiti svoje zemlje. Smatrao ga je čak jednim od možda najsposobniji lidera svih  postsovjetskih država, jer je postigao potpuno jedinstvenu stvar. On je stvorio državu na teritoriju na kojem nikada nije postojala nikakva država. Kazahstanci nikad do sada nisu imali svoju državu. On ju je stvorio. U tom smislu on je na post-sovjetskom prostoru apsolutno jedinstvena osoba, smatra Putin. Kazahstanci su uvidjeli prednosti ostanka na velikoruskom prostoru, kaže Putin, i zbog toga uvažavaju Rusku ideju avroazije.[2] Kao što je ideja ruskog svetaobjedinjenje svih Rusa u Rusku uniju, Ruske Federacije, Ukrajine, Bjelorusije i onih dijelova Kazahstana u kojima su većina etnički Rusi, tako je i ideja srpskog sveta objedinjenje svih Srba, Srbije, RS, tzv. etničkih srpskih prostora: Kosova, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije. U najvišim državnim krugovima Ruske Federacije, ali i u brojnim knjigama iz historije, diplomatije, kao i medijima, od kraja XX. i početka XXI. stoljeća prisutna je ocjena da je Srbija strateški partner Rusije na Balkanu. Rusija preko Srbije teži da ostvari regionalni, ali i širi politički uticaj. U tom kontekstu treba sagledavati i rusko viđenje odnosa Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta RS, odnosno rusku podršku njegovog održanja i jačanja kao potencijalnog prostora za širenje svog uticaja na Balkanu, uticaja na EU, a posebno kao tzv. crvenu liniju daljeg širenja NATO-a na Balkanu. Imajući sve to u vidu, vrlo je evidentno, s jedne strane, da je srpski svet kopija, a s druge strane, instrument ruskog sveta za prostor zapadnog Balkana i suprotstavljanje daljem širenju EU, posebno NATO-a. Ono što znači ruski svet za istočnu Evropu to znači srpski svet za zapadni Balkan. 

Fond Ruski svijet

Ukazom Putina (2007.) formiran je Fond Ruski svet. Svrha formiranja Fonda je zaštita ruskih nacionalnih vrijednosti, ruskog jezika, ruskog pravoslavlja i ruskog historijskog pamćenja. Za djelatnost i rad Fonda zaduženi su neposredni realizatori najužeg dijela ruske politike na najvišem stupnju, izaslanik administracije predsjednika RF, ministar spoljnih poslova i ministar obrazovanja. Budući da je prilikom osnivanja bilo jasno da je Fond instrument političkog uticaja Ruske Federacije, tadašnji patrijarh moskovski i cijele Rusije, Kiril, osjetio je potrebu da kaže da Fond “nije instrument političkog uticaja Ruske Federacije”, ali je, tom prilikom, u isto vrijeme, nominirao narode na koje se odnosi djelatnost Fonda i objasnio zašto se rad Fonda odnosi na njih. Rekao je da se rad Fonda odnosi, ne samo na Ruse, već i Bjeloruse i Ukrajinace. Ovi narodi, kako je naglasio, imaju jednu duhovnu kulturu, on ju je nazvao ruskom kulturom. Njihova kultura je jedna, ruska, jer svi oni govore ruskim kao maternjim jezikom, imaju rusku pravoslavnu vjeru i rusko historijsko pamćenje. Zbog toga oni čine i pripadaju jednom, ruskom svijetu. Kiril, je tom prilikom pozvao Bjeloruse i Ukrajince kao narode ruske kulture da se uključe u djelatnosti Fonda Ruski svijet, jer samo tako mogu da “odbrane svoje duhovne, kulturne, civilizacijske interese u svijetu koji se globalizuje”.  Narodi koji imaju rusku kulturu, koji njoj pripadaju, čine ruski svijet. Dakle, patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril, precizno je odredio s obzirom na djelatnost Fonda Ruski svijet da je pojam Ruski svijet kulturološkog karakter koji podrazumijeva jedan, ruski, jezik, jednu, rusku, pravoslavnu vjeru i jedno historijsko pamćenje, da taj svijet čine Rusi, Blelorusi i Ukrajinci i da Ruski svijet u svjetskoj tendenciji globalizacije predstavlja instrument njihovog opstanka.
Doktrina ruskog svijeta ima hegemonistički politički karakter. Ona je, s jedne strane, gruba negacija posebnosti nacionalnog identiteta Bjelorusa i Ukrajinaca, a time, s druge strane, i političkog suvereniteta i identiteta Bjelorusije i Ukrajine kao njihovih nacionalnih država. Negacija izvanruskog nacionalnog identiteta Ukrajinaca i Bjelorusa je prvi, ali ključni korak negacije Bjelorusije i Ukrajine kao njihovih država. Prvo se svojataju narodi, a potom njihove države na način da se negacija posebnosti Bjelorusa i Ukrajinaca stavlja u prvi plan da bi se iztoga izvelo pravo na prisvajanje njihovih država. Napad na državu kao međunarodni subjek je međunarodna krivica, dok napad na nacionalnu kulturu nije. Kulturne negacije naroda mogu dugo trajati kao teorijsko neslaganje, kao spor s elementima tzv. verbalnog delikta, te po automatizmu ne proizvodi nikakvu međunarodnu reakciju. Nakon negiranja kulturnog identiteta naroda proizvodi se kao normalan prirodan tok razvoja stvari negacija njegovog prava na svoju državu.

U kulturološkoj doktrini ruski svijet sadržana je teorija nacije kao duhovne zajednice, duhovne tvorevine. Ruska nacija je duhovna, kulturna zajednica zasnovana na ruskom jeziku, pravoslavnoj vjeri i ruskoj historiji. Ti duhovni kulturni osnovi ruske nacije su istovremeno i dulturno kulturni osnovi bjeloruskog i ukrajinskog naroda, te zbog toga oni nemaju osnov samostalnog političkog organizovanja  svojih samostalnih država. Za sve narode jedne kulture, u ovom slučaju ruske kulture potrebna je i nužna samo jedna njihova zajednička država, Rusija. “Ruska ideja”, pojam kojeg je uveo ruski književnik F.M. Dostojevski, “temelji se na hrišćanskom pogledu na svijet i konceptu sabornosti”.

Doktrina ruski svijet s ovakvim sadržajem je nužno agresivna i hegemonistička. Njom se proizvodi pravo na uništenje država spornog nacionalno kulturnog identiteta ili, u nešto boljoj varijanti, svodi na pravo na ograničen nivo i oblik njihovog suvereniteta i integriteta. Ona se zasniva na prekograničnom kulturnom identitetu i jedinstvu, te na osnovu toga proizvodi raznovrsne međudržavne sporove različitog intenziteta, uključujući i agresiju.

Nakon raspada SSSR-a nestao je jedan oblik ruske imperije. S njenim raspadom došlo je do političkih podjela ruskog naroda po novo nastalom državnom principu. To je proizvelo ruski politički osjećaj, odmah poslije Jeljcinovoe vlasti, da je raspad SSSR-a tragičan politički događaj koji je razjedinio ruski narod. S ekonomskim i vojnim jačanjem RF u prvom mandatu Putina razvija se i jača ideja potrebe povratka razbijenog jedinstva ruskog naroda. Ruski sunarodnici koji su ostali da žive u novim državama počeli su izazivati sažaljenje kod Rusa u RF zbog navodnog ugrožavanja njihovog statusa, posebno u pogledu praktične primjene ruskog jezika u svakodnevnoj međugrađanskoj komunikaciji. Kao pripadnici hegemonog naroda sovjetskog jedinstva svaki politički incident su tumačili i sagledavali kao narušavanje svog političkog statusa. Pred RF se postavilo, vještački ili prirodno, svejedno je, pitanje rješavanja položaja Rusa izvan granica RF. To pitanje je dobilo prioritet u vanjskoj bilateralnoj politici RF sa državama bivšeg SSSR-a.. Kao jedno od rješenja, ne jedino, bilo je davanje prava Rusima iz iz tih država na doseljenje u RF, uz dobijanje ruskog državljanstva i s tim u vezi svih drugih prava. Poseban politički akcenat stavljen je na položaj Rusa u centralno evropskim i Baltičkim zemljama koje su se vrlo brzo nakon izlaska iz SSSR-a politički orijentirale na članstvo u EU. U tim političkim okolnostima formiran je Fond ruski svijet (2007.). Početkom 2013. godine Putin je svojim ukazom proglasio 2014. godinu kao “Godinu kulture”, nije je nazvao godinom ruske kulture, ali je u osnovi “Godine kulture” bila naglašena ruska kultura, njen značaj i veličina, s jedne, te potreba njenog očuvanja i jačanja, s druge strane. U martu mjesecu “Godine kulture” (2014.) RF je izvršila aneksiju Krima i dala potpunu podršku proruskim separatistima Donjecka i Luganjska da formiraju, proglase i izvedu izvan pravnog suvereniteta Ukrajine svoje separatističke republike. Veoma je karakteristično Putinovo obrazločenje okupacije Krima i objašnjenje njegovog ruskog karaktera. Pred poslanicima Dume Putin je (18. 03.2014.)  je utvrdio da je ruski narod “jedan od najvećih, ako ne najveći podijeljeni narod na svijetu”, da je to stanje izazvano raspadom SSSR-a. Ovu Putinovu ocjenu parafrazirao je i upotrijebio  A. Vulin na srpski svet; Srbi danas žive podijeljeni u više država i zato je zadatak njegove generacije da ujedini sve Srbe u okrućenju sa Srbijom. Vrlo je karakteristično Putinovo obrazloženje zašto je aneksija Krima opravdana i razumljiva. “Na Krimu je sve prožeto našom zajedničkom historijom i sve nas ispunjava ponosom. Ovdje je drevni Hersones, gdje je kršten sveti knez Vladimir. Njegov duhovni podvig, primanje pravoslavlja, predodredilo je ukupnu kulturnu, vrijednosnu, civilizacijsku osnovu koja je zajednička narodima Rusije, Ukrajine i Bjelorusije”, kazao je Putin. Ne znamo da li mu je ovo objašnjenje jedinstva Ruske, Ukrajinske i Bjeloruske kulture napisao patrijarh moskovski icijele Rusije Kiril, ali je vrlo interesantno da predsjednik jedne, nominalno, sekularne države obrazlaže kulturni, vrijednosni, civilizacijski osnov Krima činjenicom da je na njemu kršten sveti knez Vladimir. Ova teokratska poruka Putina ukazuje nam na sljedeće postavke: (1) krštenje kneza Vladimira je “duhovni podvig” koji se dogodio na Krimu; (2) Krim je sveta pravoslavna zemlja; (3) kulturni, vrijednosni, civilizacijski osnov Rusije, Bjelorusije i Ukrajine je pravoslavlje, zato je Krim njihova “zajednička historija”;  (3) pravoslavlje je ono što ove narode čini jedinstvenim i zato Krim u njemu zauzima posebno značajno mjesto; (4) knez Vladimir je svetac (za predsjednika sekularne države). (5) Ruse, Bjeloruse i Ukrajince “ispunjava ponos” na Krim. Za aktuelne ruske ideologe, ruska aneksija Krima simbolički označava “momenat urušavanja američke dominacije i nastanka novog, multipolarnog svijeta”; američki unipolarni svijet uspostavljen padom Berlinskog zida srušen je ruskom okupacijom Krima. Svojim višegodišnjim upravljanjem Rusijom Putin je izgradio specifišan sistem upravljanja koji se naziva putinizam. Prema Sajmon Sibag  Montefjore, putinizam je ujedinjenje višestoljetne ruske tradicije, “autoritarnosti Romanovih, pravoslavlje, ruski nacionalizam, drugarski kapitalizam i sovjetsku birokratiju”.[1]Sagledavanjem sadržaja Putinovih političkih poruka povodom aneksije Krima, ali ukupnih međusobnih odnosa savremene ruske države i Ruske pravoslavne crkve zapaže se jedna vrlo karakteristična “asimetrička simfonija između RPC i

države”, što znači država, Rusija, je primarna, ali je njen najvažniji akter RPC. Na osnovu Putinovog obrazloženja aneksije Krima, ruski kulturolog Ilja Kalinjin (I. A. Kalinin) kaže da je Krim casus belli, povod rata sa Ukrajinom. Postavlja se pitanje: ako je Krim zajednička historijska zemlje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine koje ih sve ispunjava ponosom zašto ga RF otima ostalim njegovim vlasnicima i stavlja isključivo pod svoju kontrolu? Ovo pitanje nas vodi do historijskih geopolitičkih doktrina tzv. ruskog mesijanizma, do Moskve Trećeg rima, do Rusije zaštitnika i čuvara pravoslavlja, do Rusije zaštitnika i čuvara pravoslavnog slavenstva. Prema vrlo rasprostranjenoj opštedruštvenoj interpretaciji “Ruski svijet” objedinjuje dva politički mitska sjećanja, historijski politički mit “Sveta Rusija” i historijsko politički mit “Velika Rusija”.  Rusija je “evropska prema Aziji, slavenska prema Evropi, a sveruska prema Slavenima”. Historijskopolitički mit “Velika Rusija” objasšnjen je u tekstu pod naslovom Politička doktrina Aleksandra Solženjicina. Srpski i ruski ideolozi smatraju da je osnov nerazdvojnih veza Rusije i Balkana njihova “duhovna realnost” koja se održava, primarno, ali ne samo, na pravoslavlju i “uspješnoj ruskoj diplomatiji”. Odnos savremene EU prema Balkanu, toleranciji srbijanske politike sjedenja na dvije stolice, podrške srpskom separatizmu u BiH, Crnoj Gori i Kosovu, su fenomenološki oblici zapadnoevropske političke društvene svijesti koji govore o tome da je za EU Rusija tradicionalni historijski čuvar balkanskog slavenstva.

. Velikosrpska etnocentrička doktrina danas, srpski svet

Aktualna doktrina srpskog sveta odnosa Srbije i Srba u državama u okruženju je kopija Putinove doktrine ruskog sveta. Njena platforma je ideološka konstrukcija o ugroženosti i opasnosti po Srbe u državama u okruženju nastalim nakon raspada SFRJ. Doktrina srpskog sveta ima pravno političku izvedbu u Strategiji za očuvanje i jačanje odnosa matične države i  Srba u regionu[1],  dokumentu kojeg je usvojila Vlada Srbije Borisa Tadića (januar 2011.), a čija izrada je trajala gotovo dvije godine. U povodu njenog usvajanja, ondašnji ministar za dijsporu je istakao da nikada više naši ljudi u svetu ne smeju biti tretirani kao politički protivnici, a Srbi u regionu nikada više ne smeju biti zloupotrebljavani u dnevnopolitičke svrhe. Svi moramo da se zamislimo nad činjenicom da 40 odsto naših ljudi živi van granica naše zemlje, da izvučemo pouke iz prošlosti i da više nikada ne dozvolimo da u Srbiji preovlada politika koja podstiče ljude da iz nje odlaze. Strategija (2011.) je novi oblik Memoranduma velikosrpske ideologije onog tipa kakav je bio Memorandum SANU (1986.).Duhovni tvorac najnovije velikosprske doktrine srpskog sveta je Dobrica Ćosić i njemu blizak krug ljud SANU. Rat u Bosni, srpski ideološko politički stratezi tretiraju isključivo borbom srpskog naroda za oslobođenje.[1] U svrhu dokaza te neistine skoncentrisana je velika intelektualno sigurnosna energija na fabrikovanju slučajeva koji su u funkciji relativizacije srpske odgovornosti za rat u Bosni (1992.-1995.). Dobrica Ćosić, uz brojne druge, bio je jedan od najaktivnijih u promovisanju takvog pristupa postratnoj situaciji u BiH. Nekoliko puta je izrekao skoro isti stav: Borba za istinu u prošlosti, borba za istinu u bosanskom ratu, otpor markalizaciji i srebrenizaciji bosanskog rata i saznanja istine o njemu koju su sakrile velike sile i  islamski faktori. Mislim da je RS poslednja odbrana srpske istine, srpske demokratije i srpskog prava na opstanak.[2]

Odnos Srbije prema Srbima i državama u su­sjedstvu u kojima žive Srbi narušava međudržavne odnose u regionu, ali i unutrašnje političke odnose unutar tih država između srpskog naroda i drugih naroda koji s njima žive, s jedne, i njihovih domicilnih država, s druge strane.  Na navedenu Strategiju Vlade Srbije prvi su reagirali i od nje se distancirali politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, tražeći od Srbije da im tako ne pomaže.

Veoma oštre reakcije stigle su iz Crne Gore. U njima se naglašava da se Strategijom nekadaš­nja Miloševićeva deviza ’svi Srbi u jednoj državi’ volšebno pretvorila u nekakav Tadićev rimejk, nešto u stilu ’više država a Srbi da upravljaju’. Nakon što je Vlada Crne Gore uputila i zvaničan demarš Vladi Srbije ističući da Strategija predstavlja direktno miješa­nje Srbije u unutarnje stvari Crne Gore te da je u pot­punoj suprotnosti sa temeljnim principima do­brosusedskih odnosa, Vlada Srbije je, u međuvremenu, izbrisala iz Stra­tegije zahtev o konstitutivnosti srpske zajed­nice u Hrvatskoj i o konstititivnosti Srba u Crnoj Gori. Sva Strategija se usmjerila primarno na Bosnu, na tzv. pomoć RS, ma šta to značilo. Strategija ističe da bi Republikа Srpskа trebаlo dа predstаvljа nаjvаžniju oblаst interesа i jedаn od držаvnih i nаcionаlnih spoljnopolitičkih prioritetа Republike Srbije… Sva ministarstva Srbije su dobila vrlo određene zadatke i obaveze. Republika Srpska bi trebalo da predstavlja najvažniju oblast interesa i jedan od državnih i nacionalnih spoljnopolitičkih prioriteta Republike Srbije. (…) Uz zalaganje za dosledno sprovođenje Dejtonskog sporazuma, neophodno je pomoći i podstaći napredak Republike Srpske i njenih institucija. Ministarstvo spoljnih poslova trebalo bi da na svaki način diplomatski podrži napore za opstanak Republike Srpske  i u zaštitu uzme njena prava pred EU, SAD, SE, OEBS i UN. Neophodno je da nadležna ministarstva omoguće da svi građani Republike Srpske koji to žele dobiju i srpsko državljanstvo.

Zbog neusvajanja državnog zakona o gasu i loše kvalitete goriva: Evropska energetska zajednica uvela sankcije Bosni i Hercegovini

Zbog kršenja Direktive o sumporu u gorivima i nepoštivanja energetskih paketa o energiji i plinu, Evropska energetska zajednica uvela je sankcije Bosni i Hercegovini, saznaje Istraga.ba.

Ovo je za naš portal u petak potvrdio i Janez Kopač, direktor Sekretarijata Energetske zajednice.

“Tačno je da su uvedene sankcije Bosni i Hercegovioni i ta država neće sudjelovati u donošenju odluka o pitanjima budžeta Evropske energetske zajednice i izvršenja  budžeta u razdoblju od dvije godine, osim ako u međuvremenu otkloni predmetne povrede”, kazao je Kopač.

Odluka o sankcijama BiH donesena je u krajem prošle godine, a Evropska energetska zajednica je njen sadržaj objavila u četvrtak. Ranije je, podsjećamo, bilo nekoliko upozorenja da bi, zbog kršenja međunarodnih pravila, BiH mogla biti kažnjena. A evo konkretnih razloga.

Od svih zemalja, članica Energetske zajednice, samo u BiH se, kada su u pitanu naftni derivati, može još uvijek koristiti Euro 3, dok je evropski standard Euro 5. Donošenje odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva sprječavaju uvozni naftaški lobiji iz oba entiteta, jer na taj način na tržište mogu plasirati goriva koja u sebi imaju znatno veće količine sumpora. Godinama se u ladicama Vijeća ministara BiH nalazi nacrt odluke koja reguliše ovu problematiku i koja nalaže smanjenje sumpora na najviše 1 posto, ali Vijeće ministara do sada je nije usvojilo.

nacrt odluke koja nikad nije usvojena

Ranije je BiH dopuštala veću količinu sumpora u naftnim derivatima, kako bi “podržala domaću proizvodnju” u Rafineriji u Brodu. No, iza te odluke, prema informacijama Istrage, skrivali su se i uvoznici nafte i naftnih derivata iz oba entiteta.

Drugi razlog zbog kojih su uvedene sankcije BiH je to što nije usvojen državni zakon o regulatoru električne energije i prirodnog gasa, prenosu i tržištu električne energije. Naime, od 2017. godine je u proceduri taj zakon, ali je prošli saziv Vijeća ministara entitetima poslao različite materijale, tako da nije došlo do usaglašavanja. Prema tom zakonu, planirano je da se nadležnost za pitanja gasa prebaci na Državnu regulatornu komisiju za električnu energiju DERK. Međutim, kadrovi iz Republike Srpske na državnom novou trenutno blokiraju usvajanje tog zakona. Prema informacijama Istrage, usvajanje tog zakona traži i MMF i to je jedan od preduslova za novu tranšu BiH.

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...