Kolumne

Kolumna Vildane Selimbegović: Nije sve u Bogiću, puno je i do Mustafe

Glasački listići se još prebrojavaju, no ako izuzmemo Ilijaš i Srebrenicu, sve je manje-više poznato. U Ilijašu je već danima mrtva trka, kandidati SDA i Naroda i pravde su toliko blizu da se moraju čekati i listići iz dijaspore i mobilni timovi, a Srebrenica je – kako zbog dijaspore, tako i onih koji glasaju u odsustvu – uobičajeno posljednja s rezultatima, s tim da je pred Centralnom izbornom komisijom BiH težak zadatak s obzirom na to da je Inicijativa Moja adresa: Srebrenica već uložila prigovor, na osnovu koga je i otvorena istraga zbog glasača s nevažećim dokumentima, a ostaje otvoreno pitanje listića koji su trebali puno ranije stići do prijavljenih birača s mjestima boravka razasutim diljem planete.

Jasne poruke

Kako god, na pobjednika u Srebrenici ćemo sigurno još sačekati, a od rezultata u Ilijašu zavisi težina poraza SDA u Sarajevu, koja je ne samo sigurno izgubila načelnička mjesta u Centru, Novom Sarajevu i na Ilidži već će biti ubjedljiva manjina i u općinskim vijećima. Izjava lidera SDA Bakira Izetbegovića – Izgubili smo Sarajevo, dobili smo BiH – tek je relativno tačna, iako nema sumnje da je SDA i samu sebe iznenadila osvajanjem načelničkog mjesta u Banovićima: sa do sada izvjesnih 26 načelničkih pozicija, SDA je druga partija u BiH, SNSD Milorada Dodika je upečatljivi pobjednik lokalnih izbora jer je što sam, što s koalicionim partnerima osvojio 41 načelničko mjesto u Republici Srpskoj i tri u Federaciji, a i tamo gdje nisu pobjednici, SNSD ima vijećničke većine, pa će nesumnjivo biti faktor utjecaja. Naravno, ovi i Dodikovi podaci se ne podudaraju, naprosto zato jer sada aktualni predsjedatelj Predsjedništva BiH već računa s pobjedom Mladena Grujičića u Srebrenici, što zapravo i govori koje su to općine vrednije od ostalih, pa baš zato valja naglasiti i značaj osvajanja gradonačelničkog mjesta u Banjoj Luci, gdje je Draško Stanivuković ne samo pobijedio na izborima SNSD-ovog kandidata Igora Radojičića već tom pobjedom toliko naljutio lidera SNSD-a da je odmah preuzeo upravljanje gradskim odborom svoje partije. Uprkos, dakle, činjenici da je SNSD potvrdio svoju dominaciju RS-om i na ovim izborima, simbolički gubitak Banje Luke jednako je važna poruka kao i poraz SDA u Sarajevu: birači su tradicionalno vladajućim partijama poslali jasne poruke – žele promjene! HDZBiH je i dalje treća partija po snazi u lokalnim zajednicama naše zemlje, s 20 načelničkih pozicija (u Tomislav-Gradu je džaba krečio HDZ-ov ministar dolaskom iz Zagreba, Prozor/Rama također nije pala) i, naravno, ozbiljnim brojem vijećnika i tamo gdje su izgubili. Kampanja u Mostaru je tek počela, ali je sama činjenica da će birači izaći da glasaju i dalje najvažnija. Nakon 12 godina blokade Mostarci su – prilikom da se izjasne na izborima – pobjednici.

Sarajlije su također – pokazala je to protekla sedmica – u potpunom slavljeničkom raspoloženju. S razlogom: Srđan Mandić, kandidat Naše stranke, novi je načelnik Općine Centar, Hasan Tanović, nezavisni kandidat Naroda i pravde, pobijedio je Nedžada Koldžu, a Nermin Muzur, kandidat NiP-a, osvojio je dugogodišnje uporište SDA, Ilidžu. I bez rezultata u Ilijašu, jasno je da je NiP Elmedina Dine Konakovića sarajevski pobjednik, jer to svjedoče i brojke i osvojene pozicije, kao što je također jasno da su na krilima NiP-a profitirali i Naša stranka i SDPBiH s obzirom na to da su ove dvije članice Četvorke ubilježile pad glasova. Nezavisna lista Ibrahima Hadžibajrića je ostvarila očekivani rezultat u Starom Gradu, ali i napredovala. Kad se sve zbroji, Četvorka ima mandat da suvereno vlada u četiri sarajevske općine, bez SDA koju je uspjela plebiscitarno potisnuti. Načelnici sarajevskih općina iz redova ove stranke platili su ceh jer se na izborima glasači nisu izjašnjavali o njima, već su što zaokruživanjem NiP-a, što ostankom kod kuće iznijeli svoj stav o SDA: to je naročito vidljivo iz podataka o izlaznosti koja, kad je manja, kakav je slučaj zabilježen kod nas, pogoduje tradicionalno vladajućim, odnosno strankama desno od centra. Cijenu male izlaznosti su baš zato platili i NS i SDP, no ispostavilo se da je Konakovićev NiP uspio mobilizirati dovoljno mladih glasača koji su bukvalno u Sarajevu odlučili izbore. Istina je da je SDA svojom uljuljkanošću pomogla, no mnogo više su je njezini glasači kaznili i to se zapravo najbolje vidi na primjeru Općine Novi Grad u kojoj je SDA (jedva) uspjela zadržati Semira Efendića, načelnika koji je dobar dio svoje kampanje i vodio distancirajući se od svoje matične partije. Što ne samo da mu nije pomoglo da ponovi ne tako davni impozantni rezultat s općih izbora već je danas ogledni primjerak pada stranke koja je i u Novom Gradu poražena u njegovom centralnom dijelu, ali su Efendiću pobjedu donijeli rubni krajevi u kojima ranije nisu ni postojale druge partije osim SDA. Pri čemu nije nimalo nevažna uloga SBB-a, čija je kandidatkinja Sanela Prašović-Gadžo odnijela – nazovimo ga – pobjednički paket, jer je pitanje za koga bi se njezini glasači opredijelili – za SDA ili NiP. Koliko NiP atakuje na glasačko tijelo SDA, dokazuje najbolje ilidžanski primjer, gdje je Muzur skoro trostruko nadmašio Fikreta Prevljaka u glasovima, ali i Tanovićeva pobjeda nad Koldžom, koji je uspješno vladao Novim Sarajevom još od vremena Željka Komšića. SDA je u Centru izborom Nedžada Ajnadžića prije četiri godine napravila incident, jer je ova općina zapravo bila (i ostala) utočište ljevice. Mandićeva pobjeda – koliko god velika bila, a nesumnjivo jeste – pokazuje zapravo dubinu poraza SDP-a BiH, koja se ovih dana – opet na krilima Četvorke – nastoji kompenzirati gradonačelničkim mjestom i kandidaturom Bogića Bogićevića.
Bogićević je – na simboličkoj ravni – idealan kandidat. Nekadašnji član Predsjedništva SFRJ, onaj koji je izrekao historijsko ne, nekada je bio i obećavajući kandidat za lidera SDP-a BiH, no efikasnom akcijom tadašnjeg vlasnika partije je potisnut u drugi plan i otada je sudjelovao tek u antifašističkim akcijama. Bogićevićev povratak na političku scenu, slušamo to posljednjih dana, velika je akvizicija multietničnosti Sarajeva. To je i razlog što su neke moje puno poznatije kolege pobjedonosno priupitale Draška Stanivukovića, a potom i Milorada Dodika kad će u Banjoj Luci Bošnjak biti gradonačelnik. Zamka u koju Sarajevo, kao glavni grad BiH, nema pravo upadati: i Mandić i Bogićević nisu isključivo Srbi, već stanovnici ovog grada sa svojim karijerama koji su se pronašli u odgovarajućim političkim partijama, no upravo zbog njih je neumjesno mahati njihovom nacionalnošću kao jedinom odrednicom. Neuporedivost se krije i u činjenici što se gradonačelnik Banje Luke bira direktno, a u Sarajevu u Gradskom vijeću: pitanje je, dakle, da li bi Bogićević ikada pristao izaći na direktne izbore da je drugačije, a ako ćemo pravo, čista je sarajevocentričnost upoređivati jednu ovdašnju općinu s Banjom Lukom. Hoću, zapravo, reći da ovakve uporedbe koliko god prijaju ušima Sarajlija, nisu realne i ne pomažu cilju ka kojem bi stranački pluralizam trebao težiti – boljoj, jednakijoj i jačoj Bosni i Hercegovini, zemlji koja suvereno gazi svojim euroatlantskim putem.

Slijedi pravi ispit

Prije sedam dana na ovom sam mjestu pisala o šansi koja je propuštena da i BiH kao i većina zemalja ima izbore jednom u četiri godine. SDA je zagovarala tu ideju, pa se povukla, a vjerujem da je danas sretna zbog toga. Ima šansu da u novo osvajanje Sarajeva krene na općim izborima na kojima će se birati vlast i u kantonima. U ovom času Četvorka se sprema da preuzme Sarajevski kanton i sad zapravo izlazi na pravi ispit. Dobiće priliku da se odgovorno dohvati vlasti, SDA joj više ne može smetati i sad je do nje, da pokaže koliko zaista vrijedi taj mix liberala, ljevice i NiP-a (Konaković: Mi smo desno od centra) i da ojača na cijelom prostoru zemlje. Preduvjet za taj iskorak je opet Sarajevo u kome Bogićević i kad bude izabran, ne može biti alibi za konsenzus da se ime Mustafe Busuladžića čuva po svaku cijenu na tabli škole: ne samo zato što je riječ o prononsiranom fašisti i antisemitu već i zato što – na simboličkoj ravni – ostavljanje Busuladžića u ladici pod izgovorom da ima prečih stvari prijeti da NS i SDP već na sljedećim izborima budu kažnjeni. Jer ne treba zaboraviti da su u ovoj – odlazećoj Vladi KS-a – SDA, DF i SBB imali Marija Nenadića, prvog premijera nebošnjaka. I još zbog nečega: tek s prepoznatljivom ljevicom unutar Četvorke, s njezinim jačanjem, rastu šanse da jednog dana ne bude važno koje je nacionalnosti gradonačelnik Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle ili Prijedora.

(Oslobodjenje.ba)

Kolumna Avde Avdića: Kurzova lekcija Macronu

Mislim da je bio novembar 2006. godine kada sam, nekad na početku svoje novinarske karijere, otišao u Gornju Maoču. To odmetnuto selo na sjeveru Bosne, na obroncima planine Majevice, kontrolisao je kalesijski selefija Nusret Imamović. Nekoliko izrečenih prijetnji, malo “ilegalnog” snimanja i jedna izjava donijeli su mi prvu priču koja je izazvala reakciju javnosti. Kasnije sam ponovo išao u Maoču, ali to je već bilo nakon sad već čuvene akcije Svjetlost, u kojoj su stotine policajaca hapsile sedam selefija. Svi su kasnije oslobođeni, ali nakon te velike policijske akcije država Bosna i Hercegovina je uspostavila “potpunu kontrolu” nad svojom teritorijom. Maoča više nije bila enklava u kojoj su se skupljali sljedbenici tekfir ideologije. Nusret Imamović je kasnije otišao u Siriju i završio je na crnoj listi SAD-a kao jedan od najtraženijih terorista na svijetu.
Oni koji redovno prate ovu problematiku morali bi se sjetiti čovjeka po imenu Jusuf Barčić. Saudijski student po povratku u BiH uspostavio je “putujući” džemat koji je godinama sijao strah po džamijama u BiH. Ipak, baza im je bila u selu Gornje Petrovice nadomak Kalesije. Sve dok se mještani, redom muslimani, nisu digli i bukvalno otjerali tekfir džemat i njihovog šejha Barčića koji je, prije toga, pola kalesijskih muslimana proglasio otpadnicima od vjere.

“A oni se ubijaju”, reći će godinama kasnije kosovski tekfirlija Idriz Biljbani, koji je bio gost predavač u brojnim bh. mesdžidima.
Ili paradžematima, kako će ih kasnije, vrlo hrabro, označiti Islamska zajednica u BiH obračunavajući se na taj način s onima koji su “zasijali sjeme mržnje i straha”, pucajući po evropskim metropolama po nedužnim civilima.
Možda zvuči sad patetično, ali treba biti iskren i priznati – država Bosna i Hercegovina je akcijom Svjetlost pokazala da neće tolerisati one kojima vjera služi za propagiranje mržnje. Na slučaju mesdžida u Gornjim Petrovicama se pokazalo da bosanski muslimani neće tolerisati da ih raznorazne ideologije odvedu na put bez povratka. I, na kraju, Islamska zajednica u BiH, s reisu-l-ulemom dr. Huseinom ef. Kavazovićem na čelu, dokazala je da ne stoji iza takvih ideologija.
To su, dakle, ti bosanski, evropski muslimani.
“Ovo je naša Evropa”, otvitat će u ponedjeljak navečer francuski predsjednik Emmanuel Macron povodom terorističkog napada u Beču.
Iako nije precizirao, jasno je na šta je francuski predsjednik mislio. I te njegove islamofobične izjave proteklih dana samo su dale alibi teroristima koji su, pod krinkom zaštite islama, ubijali nevine ljude u centru Beča. Borba protiv terorizma nije borba protiv muslimana. Kao što borba protiv islama nije borba protiv terorizma. Naprotiv, borba protiv islama hrani teroriste. Daje im alibi za svako zlo i olakšava im posao da vrbuju one koji odrastaju po pariskim getoima. Za razliku od Macrona, svjestan je toga austrijski kancelar Sebastian Kurz.

“Nećemo upasti u njihovu zamku. Moramo i borićemo se protiv terorizma, ali ne smijemo ispuštati iz vida da je naš neprijatelj islamski ekstremizam koji želi da stvori razdor u našem društvu. Toj mržnji nećemo dati prostor. Naš neprijatelj nisu pripadnici jedne vjerske zajednice, ili ljudi koji dolaze iz neke određene zemlje, već ekstremisti i teroristi kojima nema mjesta u našem slobodnom društvu. Ne smije biti tolerancije prema netoleranciji. To nije sukob kršćana i muslimana, ili Austrijanaca i migranata, već borba svih ljudi koji vjeruju u mir, to je rat civilizacije i barbarstva, koji ćemo odlučno voditi”, rekao je Sebastian Kurz.
U borbi protiv tog vida barbarstva najviše mogu pomoći muslimani. Jer oni bolje od kršćana razumiju islam i znaju tačno u kojim ajetima i hadisima teroristi nalaze opravdanje za ubijanje nevinih ljudi. Zato izjava Sebastiana Kurza daje nadu u bolje sutra, a Macronove objave guraju Evropu u propast.

Zaboravio očeve citate: Putovanjem u Zagreb Bakir Izetbegović obesmislio institucije BiH

Ne znam da li je negdje uklesan u kamenu, ali neko je, u rubrici “citati Alije Izetbegovića” dostupnoj na Internetu, naveo da je, obraćajući se bosanskim hadžijama u Meki, osnivač SDA kazao i sljedeće: “Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i Hercegovinu i svoj narod. Mi želimo svoju državu. Jer je narod bez države kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne možemo biti narod koji nema državu”.

Nije poznato da li je to izgovoreno u trenucima kada je pored njega bio njegov sin i politički nasljednik. Ako je bio, tim gore. Jer ovaj citat njegovog oca nije duboko uklesan u glavi Izetbegovića mlađeg.

Tek kada pomislite da je Bakir Izetbegović došao “tobe” i da je počeo voditi, koliko-toliko, razumnu politiku, on vas uvjeri u suprotno. Predsjednik Stranke demokratske akcije odlaskom u Zagreb, na noge Andreju Plenkoviću, opet je dokazao da nije nikakav državnik, već isključivo politikant koji svojim potezima ojačava one koji žele da država BiH bude država konstitutivnih naroda, sa jasno omeđenom teritorijom za življenje, a ne država svih građana kojom upravljaju institucije ove zemlje.

Jedno je s Draganom Čovićem rješavati pitanje Grada Mostara. Jedno je i sa Miloradom Dodikom dogovarati podjelu novca od MMF-a, ali sasvim je nešto drugo otići na noge hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću koji je, samo sedmicu ranije, sa liderom SNSD-a razgovarao o unutrašnjim pitanjima BiH.

“Nije mi jasno šta je bio razlog da hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković pozovu Dodika, a zaobiđu druga dva člana Predsjedništva BiH, a posebno predsjedavajućeg Šefika Džaferovića. Ta nas je odluka iznenadila. Ne vidimo svrhu da se na taj način podupire politika koju utjelovljuje Dodik”, kazao je iznenađeni Izetbegović.

Sedam dana kasnije, Izetbegović je uradio isto ono što je, zajedno sa Plenkovićem, uradio Milorad Dodik. Ponizio je institucije BiH. Ponizio je državu BiH.

Bakir Izetbegović će se u Banskim dvorima, u Zagrebu, susresti sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Pravdajući samog sebe, njegovi su  saradnici medijima dojavili informaciju da lider SDA u Zagreb putuje sa Draganom Čovićem u svojstvu člana Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ali ta tvrdnja je besmislena onoliko koliko je besmislena i njegova posjeta.

Predsjednik SDA u Zagrebu se sastaje sa hrvatskim premijerom, a ne sa rukovodstvom Sabora. Drugo, sastanak će se desiti u sjedištu Vlade Republike Hrvatske, a ne u centrali Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, čiji je Plenković predsjednik.  To što će sastanku u Vladi prisustvovati i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ne znači ništa. Bakir Izetbegović u Zagrebu će biti, isključivo, predstavnik Bošnjaka. I to je baš ono što susjedne države, Hrvatska i Srbija, žele.

Da su Plenkovićeve namjere prema BiH časne, hrvatski premijer bi u goste pozvao predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltiju i njegove prve saradnike. Da ima časne namjere, ne bi tri puta zaredom dolazio u Mostar, a nijednom u Sarajevo. I ne bi pravio paralelne odnose sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom koji, otvoreno, pozivaju na podjelu BiH.

Sve je to vidio Bakir Izetbegović. Vidio je i to što službeni Zagreb ignoriše Predsjedništvo Bosne I Hercegovine i čuvara njegove stolice u toj instituciji– Šefika Džaferovića. Vidio je da Dragan Čović i Milorad Dodik, uz aminovanje Zagreba, razvaljuju i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH kojom upravlja njegov kućni prijatelj Osman Mehmedagić, s kojim je zajedno slušao Alijine govore na Hadždžu. Vidio je, nemoguće da nije, kako je hrvatska obavještajna agencija SOA i prošle, ali i ove godine, bh. Bošnjake isključivo proglašavala teroristima. Vidio je kako, pod pokroviteljstvom Zagreba i Beograda, Čović i Dodik provode politiku koja BiH udaljava od NATO-a, za interes Ruske Federacije. Sve je vidio i čuo, ali ništa zapamtio nije. Čak ni citate   rođenog oca.

Jedno je, dakle, s Čovićem, političkim faktorom u BiH pregovarati o rješavanju pitanja Grada Mostara. Ali nije isto o izbornom zakonu razgovarati s premijerom susjedne države. I još pritome – niste premijer. Već, reći će službeni Zagreb, samo predstavnik jednog naroda u BiH. A “narod bez države je kao porodica bez krova koja živi pod kišom”.

 

Kamen dalje, rođače: Alija Izetbegović i kamenje njegove mudrosti na koje se gordo spotičemo

Uvriježilo se nekako bilo o doba zrelog socijalizma, 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, u ulično-zajebantskoj praksi i vicmaherskoj subkulturi da se razne provaleizvaljotine, šale i maskare, koje je nemilice štancao narodni genij, pripisuju, stavljaju u usta tadašnjem kineskom komunisitčkom lideru Mao Zedongu. Zašto baš drugu Mau, teško je odgovoriti, ali navada, i to prilično masovna i česta je bila da mu se štošta tura u usta. Možda iz razloga što je bilo “umehko”, bezopasno: on bio jedini živi komunistički diktator kojeg se smjelo nekažnjeno ismijavati, Čaušesku je, recimo, spadao u vrstu zaštićene komunističke divljači, kao i Honecker. Mao nije bio “brat” našem tadašnjem predsjedniku, nije ga bilo među nesvrstanima, a istovremeno je tokom provođenja svoje kulturne revolucije bio sklon ispaljivaju mobilizirajućih parola, lapidarnih mudrolija, efektnih fraza, koje su u propagandnom perpetuiranju dobivale službeni status “mudrih misli” koje su sticale globalnu prepoznaljivost. Nije u mojoj mahali bilo izraslijeg pionira koji nije bio u stanju k’o od šale izdeklamovati rafal poučnih, nezaboravnih, a izmišljenih misli najvećeg sina kineskog naroda. “Sve je sranje osim pišanja. A i pišanje je veliko sranje kad se piša uzbrdo“, jedna je od omiljenih, edukativnih mudrolija za koje smo bili uvjereni da ih je izgovorio sam Mao Zedong, lično i personalno.

PIŠEM, DAKLE PREPISUJEM

Bilo je to vrijeme kada su rijetki šminkeri među nama učenicima mogli sebi priuštiti, odnosno kada im je superbogati tata – tajkun tog vremena, varilac u “Vasi Miskinu Crnom“, ili zidar iz “Hidrogradnje“, priuštio kineske tene “šangajke” pa smo zdravo za gotovo uzimali i pošto-poto kupili i prodavali navodnu “Maovu” čuvenu propagandnu dosjetku da su “tene najbolje patike“, na koju se naslanjala još jedna, također iz iste niše, odnosno “kineske” predsjedničke haiku produkcije, da je “hrana najbolja ishrana“. Nije se tih godina moglo šaliti i šegačiti s ovdašnjom ljubičicom belom, ali se, zato, s kineskim drugom Maom i njegovim anegdotalno-poučnim opusom šalilo i zajebavalo na svakom koraku; zar se, uostalom, i on nije zalagao da, pored bijelih ljubičica, cvjeta i drugih hiljadu cvjetova, to jeste viceva dosjetki, aforizama i drugih bezvezarija.

Pričali su se, doduše, u ta olovna vremena i politički, ne baš sasvim korektni vicevi, poput onog u kojem se na pitanje o tri najtanje knjige odgovaralo blago koketirajući sa šovinističkim predrasudama i umjerenim nacionalističkim stereotipima: Slovenačka geografija, Crnogorske junačke pjesme i Bosanske umotvorine.

E, sad, budući da je svima, osim onima koji mrze sve što je bošnjačko, jasno kako nema većeg mudraca u ovoj zemlji (niti pod zemljom) od Alije Izetbegovića, bilo bi malo nedostojno da se njegove destilirane mudrolije smjeste u neku tanku, neuglednu knjižicu, nego ćemo ih, kako i doliči, urezati, ugravirati, utisnuti u kamenu, debelom i teretnom, sve onako sa pozlatom i krasopisom. A onda će Nedžad Ajnadžić, načelnik najvažnije Općine na svijetu, bez tendera nabavljeno kamenje, oplemenjeno umotvorinama mudraca Alije, pokloniti građanima da ih opominje, educira, upozorava, tjera na razmišljanje ili da, jednostavno, bacaju na njega drvlje i kamenje preko društevnih mreža. Gdje god nađeš zgodno mjesto, ti kamen mudraca posadi, a kamen mudraca, uči nas to mitologija, ali i književno-filmska franšiza o Harryju Potteru, ima nadnaravna svojstva da pretvara obično gvožđe u zlato, otrcane banalnosti u mudrolije i lijepe misli, transferira tuđu imovinu, vlasništvo, autorska prava u Našu, to jeste Njegovu (jer, On, to smo svi Mi), pretvara centar glavnog grada u provincijsku pustopoljinu!

AJNADŽIĆEVO KOTRLJAJUĆE KAMENJE

Čudne su i čudotvorne te stele rasute po središtu centra Sarajeva, to su prava čuda bosanskog (ili hercegovačkog) kamena. Uštemaš u stijenu, recimo, izvorni sirov materijal “prije podne mislim jedno, a popodne drugo“, a mudra ti stijena izbaci čaroban stih Ivana Gorana Kovačića. Ili ukucaš da je Ivo Andrić “fratarsko kopile“, a Charles Darwin šalabajzer, nedostojan izučavanja u školama”, a Ajnadžićev stamen-kamen mudraca izbaci misao engleskog slikara Johna Opiea, koja je još prije 300-400 godina sublimirala Izetbegovićeve mudrolije u umjetnosti i nauci napisavši: “Nauka otkriva, umjetnost stvara.” Progangstersku i antidržavničku Izetbegovićevu maksimu “Bolje je birati sposobne, a manje poštene, nego poštene, a nesposobne”, Kamen mudrosti je pretočio u pravdoljubivi manisfest: “...Naš narod je dobar, oprostit će greške, ali neće oprostiti lopovluke.” I tako dalje, u gradu u kojem potpisnik citata, autor svojih i tuđih mudrolija, njegov sin i uža familija, stranački, džamijski i bliskoistočni saveznici nisu nakon rata ostavili kamen na kamenu, u kojem se stećci ugrađuju u temelje kuća, a rimska naselja prekopavaju i potapaju u interesu i funkciji onih kojima “narod neće oprostiti lopovluk”, osvanuli su njegovi proprani stari i izmišljeni novi citati.

Načelnik Nedžad Ajnadžić je rekao da se on nije miješao u izbor “Izetbegovićevih citata” nego je to prepustio Stručnom kolegiju. A da se načelnik Ajnadžić kojim slučajem upleo, teško da bi odolio i da na nekom, makar skrivenom, nedostupnom kamenu, za svoju dušu, ne ukuca njemu najdraže mudre misli, the best of Predsjednika Alije. Poput one da “rata neće biti”, “jer je za rat potrebno dvoje”. Sjeća se načelnik, reljefno sebi predočava sliku koliko su se on, tada kapetan JNA, i njegove kolege, takoreći suborci iz Sarajevskog korpusa JNA,  grohotom smijali u kasarni u Lukavici, ili bješe na vojnoj vježbi na Romaniji, dok su slušali mudre pacifističko-antimilitarističke tlapnje “muslimanskog lidera”.

Ne znam ko sačinjava Stručni kolegij načelnika Ajnadžića, osnovano sumnjam da se tu udjenuo općinski odbornik i reality slikar Memo Haljevac, jer ko bi se uopće drugi od 100 hiljada stanovnika Centra mogao sjetiti i dobaciti do misli engleskog slikara iz 17. stoljeća, osim njegovog kolege Haljevca, pulena također kolege-slikara Fahrudina Radončića.

A sad, bez imalo šegačenja, karikiranja i podmetanja: okamenjene misli Alije Izetbegovića, stvarne, izmaštane i falsificirane, jesu zapravo briljantan, nepogrešiv mozaik koji bi, da takvo nešto nije suprotno vjerskoj tradiciji kojoj pripada (“ne vjerujem ja u kipove”), činila jedinstven spomenik Mudrom Vođi, satkan od svih onih nezaobilaznih, organskih elemenata koje su ga za života činili “jedinstvenim, vječnim i nezamjenjivim”. Preplitanje korisnih laži i prepariranih istina, relativiziranje (akademske) čestitosti i odgovornosti pri posezanju za tuđim (citatima, imovinom, životima), uzurpacija javnog dobra (u ovom slučaju prostora) za privatnu konjukturu i stranačku pljačku, hinjeno i k’o biva nehotično titranje “mehkog” kulta ličnosti, licitiranje s kratkim pamćenjem i kontaminiranim sjećanjem “svog naroda”, ukidanje društvenog, kulturnog kontinuiteta u korist “potisnute tradicije”, sve je to Alija Izetbegović i sve su to ilustrovane kamene površine s njegovim nezaboravnim besmislicama i plagiranim poštapalicama uspješno i dostojno dočarale. Sve su uradili njegovi nasljednici, biološki, stranački, idejni i “poslovni”, kako bi se njegova dubiozna baština (umalo ne rekoh “baruština”) sumnjivog porijekla i problematične kvalitete, razvijala, širila kroz procese obrazovanja, građanskog i vjerskog, kroz komemoriranje bolje prošlosti i lakiranje grubih grešaka i dubokih promašaja. Sve što je, dakle, učinjeno, pa i više od toga kako bi se učinilo stvarnim i mogućim da se sarajevske ulice oskrnave kamenim uvredama, državno potpomognutim falsifikatima i urbanističko-prostornim nasiljem.

ČUDO BOSANSKOG PLAGIJATA

Šuška se posljednjih mjeseci po sarajevskoj intelektualnoj mrtvaji kako stanoviti profesor, razočarani fanatik SDA, namjerava napraviti neku vrstu “obračuna na desnici” i komparativnom metodom, uporednom analizom s drugim autorima i njihovim knjigama pokazati da su ključne knjige koje je popisao Alija Izetbegović, “Islam između Istoka i Zapada” i “Islamska deklaracija” produkti resavskog prepisivanja, drski plagijati. Bez obzira na uloženi trud i akribiju, taj, ponavljam navodni, intelektualac, u suštini kuca na davno otvorena vrata: mnogo prije njega, jedan je drugi intelektualac, neuporedivo poznatiji i utjecajniji utvrdio i materijalno, crno na bijelo, dokazao prepisivački karakter tih knjiga: taj se pionir demistificiranja “mudrog Vođe” zvao Alija Izetbegović! On je tokom pravosudne i policijske istrage koja je protiv njega i njegovih prijatelja i suradnika vođena početkom 80-ih godina, kazao istražiteljima da sporna “Islamska deklaracija” uopće nije njegovo autorsko djelo, da on nije nikakav pisac, autor, nego kompilator i prepisivač. Odnosno, izrezivač i ljepitelj. Kao neporeciv materijalni dokaz ponudio je sumnjičavcima čitav sanduk svojih originalnih “rukopisa” u izvornom obliku. Riječ je bilo o kolažu isječaka (koji je ličio na konfete) iz raznih knjiga koje su se bavile filozofijom, istorijom islama, koje je on izrezivao makazama, a onda ih “selotejpom” spajao, kombinirao, između njih ubacivao komentare, pisane “svojim riječima”. Taj se spisateljski postupak u literaturi naziva “cut up”, najpoznatiji je po slučaju Danila Kiša i hajke na njegovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča“, čiju su “citatnost”, oslanjanje na historijske i nehistorijske izvore, njegovi neprijatelji prokazali kao plagijat, bezmalo krivično djelo.

U nauci, pa čak i kvazinauci kojom se amaterski bavio naturščik-sociolog religije Izetbegović, neoznačavanje citata i nenavođenje izvora smatra se plagijatom, krivičnim djelom. Zašto niko od pokradenih autora niti izdavača nije tužio kompilatora “Islamske deklaracije”? Zato što je riječ o autorima koji uglavnom nisu doživjeli čast da ih prepisuje Izetbegović. Kako je u knjizi “Kako sam branio Bosnu i Bošnjake” objasnio, odnosno otkrio Fatih El Hassanein, sudanski islamista, ratni šef novca i logistike za Bosnu i Hercegovinu, on je kao student 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća imao zadatak širiti ideje Muslimanskog bratstva među muslimanima u Jugoslaviji, odnosno “islamizirati muslimane Jugoslavije”. U toj misiji posebno poglavlje je predstavljalo prevođenje na ovdašnji jezik knjiga i studije lidera i ideologa tog pokreta, poput egipatskog učenjaka harizmatika Hassana al-Banne, a glavni suradnici na koje se oslanjao bio je mladomuslimanski krug oko Alije Izetbegovića, Omera Behmena, Ismeta Kasumagića

Citati koje je koristio, plagirao i kompilirao “pisac” “Islamske deklaracije”, ne samo da nisu bili sporni za izdavača nego su bili dobrodošli: parola je bila “čitaj i širi dalje”. Sudanac Hassanein je, kako je napisao, financijski pomagao autore (ne samo u BiH i Jugoslaviji nego i u drugim zemljama socijalističkog istoka Evrope) i njihovo misionarsko-prosvjetno djelovanje…

Alija Izetbegović je bio predsjedik Stranke demokratske akcije, a potpredsjednik i predsjednik kadrovske komisije te stranke, desna njegova ruka, dakle, bio je prof. dr. Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji svoje knjige nije ni pisao niti prepisivao, već je fotokopirao radove drugih autora. Istina, nije mu bilo lijeno da njihova imena zamijeni svojim, časnim, akademskim. Šta bi na to rekao mudri Mao Zedong da je kojim slučajem živ? “Sve što imam sam ukrao, jedino sam  akademsko napredovanje pošteno platio!” Ili možda: “Čim sam vidio koliko je narod zaljubljen u mene, odveo sam ga u mrak…”

 

Saradnja Istrage i Oslobođenja: Lako je Milanoviću bosanskim Hrvatima gloginje mlatiti

Privatna posjeta, službeni šamar, tako bi se u najkraćem mogao definirati odlazak Milorada Dodika Zagrebu. I mada baš niko nema dilema da je i jedno i drugo rezultat politike susjedne nam države, ili baš zato, nije zgoreg otvoriti pitanje šta je ko dobio ovim desantom sa Pantovčaka. Srpski član Predsjedništva BiH otišao je u radni posjet Zagrebu, saopćeno je iz njegovog kabineta, uz precizan raspored: nakon sastanka sa Njegovim visokopreosveštenstvom mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim gospodinom Porfirijem, slijede sastanci s predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem u vili Prekrižje na Pantovčaku, a potom sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem u zgradi Vlade. Kako Bosna i Hercegovina – i po izvornom i po svakom interpretiranom slovu Daytona – ima tročlano državno Predsjedništvo, što znači vrlo precizne mehanizme odlučivanja svake vrste, druga dvojica članova (većina, dakle) državnog vrha javno su kazali da ovaj radni posjet nije usaglašen i dogovoren te je stoga Dodik u Zagrebu privatno. I zanimljivo: to je ispalo jedino oko čega su se službeno Sarajevo i službeni Zagreb složili, s obzirom na to da je Milanović požurio objasniti kako Dodik u Zagrebu boravi kao predstavnik Srba (i to na njegov poziv), a Plenković je novinarima povjerio kako mu je Milanović rekao da Dodik dugo insistira da dođe. Zbog toga, valjda, nije bilo zajedničkih izjava, ali jesu uslijedile pojedinačne. I dok se Plenković nastojao ponašati i evropski i državnički, Milanović je – možda i nasekiran što su ga novinari iz Hrvatske podsjetili na ne tako davne opise u režiji ovosezonskog uvaženog gosta (Dodik je prije četiri godine Milanovića nazvao “iskompleksiranim političarem i čovjekom, koji pola dana živi kao ustaša, a pola kao partizan, a i ime mu neodoljivo miriše na srpsko”) – jedva dočekao da ode u Beč pa da ponudi svoje viđenje BiH, uopće se ne obazirući da govori o drugoj državi.

Susjedna država je, za Milanovića dakle, yugo 45, i ne može biti passat, objasnio nam je, pa nastavio: “Krše se neka temeljna pravila i sad sam, nažalost, konačno čuo da su ljudi koji to rade svjesni. Dakle, oni su svjesni da krše pravila koja su potpisana i preuzeta prije 25 godina s argumentima da nema konstitutivnih naroda”, a onda obrazložio kako je Dodik sugovornik jednako kao i Bakir Izetbegović, te se pohvalio kako Hrvatska ima jako napredan odnos prema manjinama?! Ako se ovako predsjednik Hrvatske zalaže za Hrvate u BiH, onda su zaista u problemu. Na stranu sad što se za konstitutivnost i Srba i Hrvata i Bošnjaka na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine izborio pred Ustavnim sudom BiH Alija Izetbegović (ko zna, možda zato Milanović zove Bakira?), na stranu čak i za Milanovića poražavajući podatak da sa svojim gostom nije prozborio koju o položaju Hrvata u RS-u, već nedvosmisleno upirao prstom u hrvatsko-bošnjačke relacije, predsjednik Hrvatske je ostavio prostor da se upravo njegov istup razumije kao zalaganje za Hrvate jednako kao za manjine u Hrvatskoj?! U zemlji u kojoj su Hrvati uistinu konstitutivan narod, mada se njihovo političko vođstvo upinje da tu konstitutivnost ostvari samo u jednom dijelu Federacije BiH, ne krijući ambiciju Dragana Čovića da Hrvati budu svoji na svome u dva kantona baš onako kako je Dodik svoj na svome u većem dijelu jednog entiteta, gdje je SNSD neprikosnoveni vladar baš svega.

Naš kolumnista Dragan Markovina podsjetio je na Milanovićevu odanost najproblematičnijim Tuđmanovim idejama, onim o podjeli BiH, idejama koje su – kako god i Hrvatska i HDZ u BiH slavili šestorku – u Haagu proglašene udruženim zločinačkim poduhvatom i kažnjene sa više od 100 godina zatvora. Te ideje su, nesumnjivo, doprinijele ratnom iseljavanju Hrvata iz BiH, ali je politika getoiziranja Hrvata koju nedvojbeno provodi Dragan Čović pogurala odlazak Hrvata iz postdejtonske BiH. S Milanovićevim zalaganjem da dobiju prava manjina, makar ta prava bila kao i u Hrvatskoj, i realnom opasnošću bošnjačke radikalizacije (i) zbog ovakvih dobrosusjedskih odnosa (pored već ukorijenjenog nacionalizma), ona prijetnja Bakira Izetbegovića o događanju komšića na nižim razinama vlasti, izrečena nedavno na N1, počinje da zvuči proročanski. A baš je Izetbegović također pozvan u predsjedničku vilu na Pantovčaku! Moguća su dva scenarija: onaj građanski dio BiH nada se da neće otići i da će na taj način pokazati da vjeruje u institucije, kako naše domaće tako i susjedne zemlje. Uopće nemam dilema da onaj tvrđi dio SDA smatra kako ovaj poziv treba iskoristiti, ma kako to značilo pristajanje na Milanovićevo shvatanje konstitutivnosti, on je uostalom lider najveće bošnjačke partije i čak nema problem da kao takav službeno posjeti Zagreb: pa zar to onda nije jednak šamar hrvatskom evropejstvu?

Baš stoga vrijedi baciti pogled i na istok, jer koliko se god naše (pro)zapadne komšije odricale Balkana, djela, kao i obično, ne daju im za pravo. Milanović je savršen primjer. A nema uopće sumnje da i Beograd – da ne kažem Aleksandar Vučić – ima neke svoje stavove o Dodikovim putešestvijama i retorici, tim prije što mu ne može biti nimalo svejedno kad Dodik jedno priča u Zagrebu, a drugo kad je s njim. Pa ga onda on mora obuzdavati. Vučić je u više navrata u posljednji mjesec javno objašnjavao Dodiku da je RS entitet u BiH. Do trećeg entiteta mu nimalo nije stalo, zabavio se o kosovskom jadu i upravo zato je jasno da mu Dodik svojim ponašanjem uopće nije pomogao: uostalom, od gotovog stava Predsjedništva BiH da ne otvara pitanje Kosova, servirao mu je veresiju. I mada je na zloslutnu reafirmaciju Karađorđeva i priče o hrvatsko-srpskom pomirenju na račun BiH od Bošnjaka reagirao jedino reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović, ne treba biti odveć mudar da se razumije kako jedini konsenzus koji postoji za ovaj dio svijeta jeste onaj o sprečavanju novog rata. A za zelenim stolom podjelu BiH neće izvojevati Milanović, barem je to jasno. Vjerovatniji je – kad je o BiH riječ – scenarij Vuka Draškovića, o srpsko-bošnjačkom pomirenju, kojem bi se Vučić mogao okrenuti i po cijenu dalje potrebe da obuzdava Dodika. Ili možda baš zato.

Redovno dobro obaviješteni Slobodan Vasković tvrdi da je Dodik i bio u Zagrebu kako bi Milanovića i Plenkovića “zamolio da se za njega zauzmu kod Angele Merkel, kancelarke SR Njemačke, da ne podrži primjenu bonskih ovlaštenja prema njemu, kao ni zabranu ulaska u EU, što je, takođe, jedna od vrlo mogućih mjera prema lideru SNSD-a, ukoliko nastavi sa agresivnom, šovinističkom i retrogradnom politikom kojom urušava odnose u BiH i regionu”. Zanimljivo, nekako u isto vrijeme kad je Vasković pisao ovaj blog i visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko progovorio je o bonskim ovlastima, javno priznajući da su SAD i Njemačka već tražile njihovo vraćanje u život. Inzko je do sada puno puta – odgovarajući upravo Dodiku na zahtjeve za ukidanjem OHR-a – rekao da je baš njegovo ponašanje garant opstanka međunarodne zajednice s Uredom visokog predstavnika u BiH. I sam Inzko, kaže, preferira domaća rješenja, no njih nema ni na vidiku i neće ih ni biti do Nove godine, dok svi lokalni izbori – uključujući i mostarske – ne prođu. A poslije ćemo vidjeti. Već sada je jasno da su i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima podastrte teme opstanka umjesto vode, puteva i lokalne zajednice, a samim tim još jasnije da jačaju šanse nacionalističkim opcijama da zabetoniraju svoje općinske atare. Ako je to bio Milanovićev cilj s ovim pozivima Dodiku i Izetbegoviću u Zagreb, bit će da je uspio. Čovića će, vjerovatno, osobno posjetiti u Mostaru, početkom decembra.

Slobodan Vasković piše za Istragu: Krugovi

Sa neskrivenim zadovoljstvom pišem ovaj tekst za “Istragu”, svjestan da će biti objavljen na portalu koji jeste tek počeo svoj život, ali čija je budućnost, dugovječnost, zagarantovana.  Što je rijedak slučaj u dušmanskim uslovima u kojima se nalazi i živi cijelo BiH društvo, njeni narodi, građani, stanovništvo, njena medijska scena i dušmanskim odnosima među samim pripadnicima te scene.

Podijeljenost je kapilarna; Svjesno nametnuta dugogodišnjim istrajnim radom Glavnih Dušmana, koji su i najbenignije druženje spremni pretvoriti u zavjeru protiv njih, ukoliko im neko iz društva ne odgovara.  U situaciji kada ljudi ne sjedaju jedni sa drugima, jer se plaše kako će to sjedenje biti okarakterisano na “Višim Dušmanskim Nivoima” više nego zaraze od korone, pisanje teksta za “Istragu” će, samim tim, i prije njegovog čitanja, u “Krugovima” biti označeno Neprijateljskim Aktom.

Svako javno prijateljstvo istomišljenika, neistomišljenika, bilo koje javno prijateljstvo za “Krugove” je neprihvatljivo, jer njima, isključivo, odgovara neprijateljstvo. I po Horizontali i po Vertikali.

Zato “Krugovi” složno rade na njemu, vrlo prijateljski, jer im to donosi ogromnu ličnu korist; Moć, koju ne bi zamijenili ni za kakav novac; Pozicije sa kojih odlučuju o životu i smrti; Mnogo više o drugom, nego prvom!

“Krugovi” nisu olimpijski; Oni su političko-podzemni, uvijek spremni na sklapanje u čvrst, ubilački lanac oko vrata nepodobnih, neposlušnih, kritičnih;  Onih koji se usuđuju da njihove pomno dogovorene, antinarodne, i u načelu i u detalju, prljave poslove realizuju; Poslove koje sprovode u djelo tako što Krda, što za njih narodi i građani jesu, drže decenijama zarobljene u strahu od onih drugih, trećih, inih, instistirajući da su baš oni ti “Krugovi” koji zatvaraju vrata strahovima.

Iako je jedina prava istina da su oni zatvoreni Krugovi straha, izolacionizma, šovinizma, sijanja međunacionalne i međuljudske mržnje, samo sa jednim cijem – Zadržavanjem Moći, nakon koje, in continuo, slijedi njena maksimalna zloupotreba, usmjerena protiv svih.

Posljedica djelovanja “Krugova” je neimaština, izolovanost, promocija primitivizma i zatucanosti, njihova supremacija nad građanskim, intelektualnim, naprednim, zajedničkim; To je višedecenijski varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, s ciljem potpune privatizacvije institucija, njihove podređenosti “Krugovima”, surove nadređenosti stanovništvu.

Upravlja se institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa. Sve to uslovilo je Egzodus iz BiH; Nezaustavljivo odlaze mladi, obrazovani, sposobne zanatlije, radnici svih profila, najstručniji kadrovi iz svih oblasti…, nemajući više ni strpljenja ni nade da će se materijalizovati alternativa za beznađe koje im se nameće kao sadašnjost i budućnost.  Njihov odlazak je njihova osveta “Krugovima”, ali, nažalost, najviše gubi društvo u kojem živimo, jer se rapidno smanjuje njegova supstanca sposobna za promjene. Političari ovdje nisu državnici, već merkantilni radnici koji trguju životima kako bi njihove pohlepne klijentelističke mreže opstale i nastavile opaki posao dokusurivanja države i porobljavanja naroda; Svakog od njegovog “Kruga”.

Multidimenzionalno, multietničko, multikultruno društvo se pokušava pretvoriti u linerarne linije porobljenih; Modus operandi  “Krugova” je nuđenje “mirnog i sigurnog ropstva” kao protivusluge za poslušnost. Kakistokrati zato insistiraju na potpunom anesteziranju javnosti, istrajavajući da se svaka drskost sadržana kroz ispoljavanje različitosti brutalno uguši/kazni. Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, ma koliko se insistiralo na njemu, silom nametalo kao jedini način “života”/opstanka, nikada jedan prostor, tako ni BiH, ne uspijeva da u potpunosti izoluje od vanjskog svijeta. Posebno je to nemoguće u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva. I koji je tu, pred vratima, spriječen od “Krugova” Kakistokrata da zaživi, razvije se i oslobodi sve iz silom, prljavim igrama, podlim dogovorima, nametnutog “zarobljenog društva” i “zarobljene države”. Takvo stanje može potrajati, svjedočimo tome, ali je osuđeno na propast.

“Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti” (Džordž Orvel).

U punom smislu ove čuvene rečenice vidim početak rada “Istrage”, jer je to najjači mogući udarac anesteziranju javnosti.

Istraga je konačno u toku

Kako se ono kaže – nije majka karala Muju što se kockao, nego što se vadio. Milorad Dodik, lider SNSD-a, o kockanju je više zaboravio nego što je Ismet Ćelo Bajramović, za postratnog života najbolji drug svih sarajevskih krupijea, uspio naučiti. S tom razlikom što je Ćelo obilato koristio mišiće pred poker-aparatima, a Dodik na ruskom ruletu troši živce svima, od svojih birača preko srbijanskih krugova vlasti do kompletne međunarodne zajednice. I jednako podiže uloge. Oduvijek neskriveno zainteresiran za pravosuđe, držeći se pravila da neprijatelja najbolje zagrljajem onesposobiš, nije se mnogo bunio kada je u javnosti postalo opipljivo jasno da je dio ciljeva koalicije HDZ-SNSD ovladavanje vrhom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, na čemu se posljednjih godina zaista temeljito radilo. Joystick s likom Milana Tegeltije čvrsto je upravljao većinom u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a s obzirom da je iz partijske pozadine Dragana Čovića isplivala rođaka Mije Krešića kao nova nada državnog Tužiteljstva, prvo kao v.d. a potom – na krilima onih Tegeltiji odanih ruku – kao neprikosnoveni vladar svih potencijalnih procesa protiv nepotizma, korupcije i organiziranog kriminala, očekivalo bi se da i vuk bude sit, a i ovce na broju. No, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, ne samo da nije zadovoljan, već je ni sat nakon sastanka sa Matthewom Palmerom, na kome je visoki gost – niko nema dvojbi – američkom istrajnošću podsjećao domaćine da je korupcija najveći parazit zemlje koju baš oni vode, osuo paljbu po predsjedniku Suda BiH Ranku Debevecu. Uz svu silu optužbi, Dodik je novinare informirao o istrazi provedenoj na temelju jedne anonimne prijave koja je (pazi sad!) već utvrdila da Debevec ima i državljanstvo Španije, koje nije prijavio kad se natjecao za predsjednika Suda!

Kad vlasnik vile na Dedinju priča o neprijavljivanju, čovjek bi očekivao makar jednako vrijedan imovinski karton kakvim se naš Dodik može pohvaliti, kad ono – državljanstvo! I to ne Srbije, koje ima lider SNSD-a, a ni Hrvatske – kojim uzorito maše Čović. Vrhunac ove partije ruleta je ipak bila tvrdnja: „To smo provjerili kod tijela vlasti Španije!“ Ostao je dužan objašnjenje ko su to oni koji su to provjerili: on i Gordana Tadić? Možda i Tegeltija, koji voli osunčane destinacije? Ili pak oni tužitelji koje je Sud BiH onomad biranim riječima zamolio da se ne igraju istragama, pretresima i policijom, već da svoj posao rade po slovu zakona, da bi se ispostavilo zapravo, a to je i sam predsjednik Suda BiH potvrdio, čime je i naljutio ovu uzdrmanu hobotnicu, da je postala praksa državnog tužiteljstva, prioritet svih prioriteta, angažman na anonimnim prijavama. Naravno, Gordana Tadić je promptno reagirala: na kolegiju tužitelja zatražila je da se izjasne da li je iko od njih podnio anonimnu krivičnu prijavu?! Mnogo važnije od odgovora koje je glavna tužiteljica dobila ovom anketom jeste zapravo postupak koji poslije provodi tužiteljstvo: s obzirom da su anonimne prijave naručene i dogovorene, s obzirom da se – logično – o njih otimaju uzdanice glavne tužiteljice, odabrani partijski i rođački kadrovi raspoređeni po Tužiteljstvu BiH, i rad na osnovu njih zapravo je toliko važan posao da on uvijek čeka također odabrane suce koji će reagirati telefonom. I dati zeleno svjetlo raznim čavkama da obave velike poslove, poput utvrđivanja kvadrature kruga, ispitivanja rada telefona na izmještenoj lokaciji u okolini Breze ili pak smišljanje paklenog plana da se osujeti svaka ambicija obračuna s kriminalom i korupcijom. Kako god, Dodikovo javno priznanje da je duboko involviran u istrage anonimnih prijava koje su prioritet Tužiteljstva BiH najplastičniji su dokaz tvrdnje da je rak-rana ovdašnjeg pravosuđa što djeluje pod političkom diktaturom partijskih moćnika. Ako je ko imao dilema o kojim je partijanerima riječ, razbijene su uspješno u zapjenjenom istupu člana Predsjedništva BiH!

San svih tužitelja je priznanje (ne)djela. Ove naše domaće ni to ne zanima. Baš zato i nema razloga za zavaravanje: istrage koje vodi aktualno državno Tužiteljstvo ostat će fokusirane na nepodobne i one koji se nađu na putu partijskim politikama. Štancanje anonimnih prijava će se nastaviti a ONI će ih provjeravati. Zato će „Potkivanje“, onaj čuveni uradak o sklonostima Milana Tegeltije da ureduje pravosuđem za kafanskim stolom, prije dobiti filmsku nagradu nego što će, pod ingerencijama Gordane Tadić, dobaciti do zaslužene istrage. Što je sve skupa zapravo razlog više za postojanje ovog portala: Avdo Avdić je svojim dosadašnjim novinarskim angažmanom dokazao da za tužitelje u ovoj zemlji posla ima preko glave. A nedavnim otkrićima o stambenim preferencijama Gordane Tadić nedvojbeno potvrdio da i tužitelje – čak i kad su glavni, a možda tad i najviše – valja budno podsjećati da podliježu slovu zakona. Neki vrsni znalci ovih krugova tvrde da je baš to Avdino istraživanje tužiteljice Tadić, objavljeno u Oslobođenju, do te mjere naljutilo Gospođu Glavnu da je upomoć pozvala svoje partijske mentore. Tako se – valjda – i našao u ovom ruletu niko drugi do Milorad Dodik. Čovjek koji ne krije da voli sve što je rusko. Ne treba sumnjati da ćemo uskoro doznati i zašto je to tako. Istraga je konačno u toku! Pa nek je sa srećom!

 

Kolumna Avde Avdića za Oslobođenje: Da je SDA manje krala

Da je SDA manje krala. Da je samo malo manje SDA krala, danas niko ne bi mogao osporavati njihovu priču da je ugrožena opstojnost Bosne i Hercegovine. Jer nakon trideset najtežih godina, trideset godina sa zukićima, kukićima, kamberima, sarajlićima, čamparama pojačanim zvizdićima, mušićima, kasumovićima, alispahićima, prevljacima, ćesirima i ostalom mnogobrojnom rodbinom i prijateljima raspoređenim po institucijama BiH, SDA malo koga može ubijediti da patriotizam i sada, kada je država uistinu ugrožena, nije utočište – hulja.

Danas bi im malo više ljudi vjerovalo

Da je SDA manje krala junice od povratnika, ugalj od rudara, fabrike od radnika, danas bi, kada je jedinstvo probosanskih snaga potrebnije nego ikad iza rata, njihova priča imala smisla. Da je SDA manje krala i da nisu proizvodili ramiće, budnje, mehmedoviće, okeriće i ostale mnogobrojne stranačke milionere, danas bi bila jedinstvena probosanska lista za Mostar, za Gornji Vakuf, za Srebrenicu, za Banju Luku…

Da je SDA malo manje krala.

Da je SDA malo manje krala i da nisu proizveli i obogatili gavrankapetanoviće, đape, čengiće i Čengize, danas bi im malo više ljudi vjerovalo kada govore da im je država iznad svega. Ali nije. Krala je i zato je većini SDA “preko glave”. Da je SDA manje krala, danas im “alternativa” ne bi bili Kasumović, Konaković, Kukić, Hozanović, Šepić i svi ini izdanci SDA koji su napustili maticu samo zato da bi ostvarili lične liderske ambicije.

Da je SDA manje krala i da je nije diktatorskim metodama vodila “mama nacije” Sebija Izetbegović, Aljoša Čampara danas ne bi bio zvijezda “alternativnih medija”. Da je SDA malo manje krala, ne bi mogao ministar, delegat i poslanik Čampara, uglavnom, argumentovanom pričom ubjeđivati ljude da je on “drugo lice” SDA. I ne bi uspio ubijediti javnost da je on demokrata, za razliku od Sebije Izetbegović, iako oni koji ga poznaju, a jedan sam od njih, znaju da su njegove diktatorske ambicije opasnije od Sebijinih. Ali SDA je krala, pa danas mora nijemo posmatrati kako jedan od njih zbog ličnih ambicija i frustracija morališe po medijima.

Stvorili svoje tihe ubojice

Da je SDA manje krala, da li bi iko pomislio da glasa za Elmedina Konakovića, produkta te iste SDA, političkog učenika Amira Zukića, kadrovskog produkta Sebije Izetbegović? Da li bi iko danas u čovjeku čiji je ideolog Muamer Zukorlić vidio alternativu? Ne, ne bi. Ali za to je kriva SDA, koja je krala i stvarala svoje tihe ubojice Konakovića i Čamparu.

Da je SDA manje krala, i da je Sebija Izetbegović barem znala saslušati ljekare prije nego ih izbaci sa KCUS-a, danas Faris Gavrankapetanović ne bi mogao moralisati u trenucima kada nema abdest. Da je SDA manje krala, a Bakir Izetbegović manje slušao suprugu, Kanton Sarajevo ne bi bio važniji od deset drugih. I ne bi se više borili za poziciju direktora KCUS-a, nego za poziciju direktora UIO.

Da je SDA manje krala, da li bi nam alternativa bio Mirsad Kukić? Ili Rifat Hozanović? Ili Fuad Kasumović? Da li bi iko pri zdravoj pameti pomislio da je, recimo, Damir Mašić bolje rješenje? Ali krala je. I Sebija je diktirala. I na KCUS-u, i u stranci, i u kući. I sada su na naplatu stigli krediti. Njen izdanak Elmedin Konaković, sve sa muftijom Zukorlićem i Faćinom rajom za hastalom, postao je alternativa. I njen nosač torbice sa stranačkog skupa na Ilidži, oličen u jednom čovjeku i tri funkcije, “novo je lice SDA”. Pa, sad niko više ne vjeruje u SDA-ovu priču da su oni na braniku države. Možda sada i jesu iskreni, ali ako vas neko laže i potkrada 30 godina, hoćete li mu vjerovati? Nećete. Samo je problem što je i alternativa – izdanak SDA.

Da je SDA manje krala, danas njihova opravdana saopćenja protiv pravosuđa ne bi bila licemjerna i besmislena. Da je SDA manje krala, ne bi godinama prešućivali kriminal HDZ-a i SNSD-a. Da su manje krali povratnike, danas ne bi strahovali hoće li Bošnjaci imati načelnika Srebrenice. I imali bi barem 15 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ali krala je. I proizvela svoju alternativu, ideološki možda čak i goru od SDA. No, glad i bolest ne vide ideologiju. Što je još opasnije u ovim trenucima kada je opstanak države, realno, ugrožen.

Senad Avdić piše za Istragu: Sarajevsko zdravstvo, Seka, Braco i Ipe – fondovi…

U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.

Četrdesetogodišnji hirurg  Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao  u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine,  doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote  ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen  tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja  dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.

UBISTVO IZ ZAVISTI

Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom  i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom  i utjecajem  svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.

Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.

Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi  biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica,  između čelnika dviju  sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi  u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive  pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.

Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti  krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.

Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju  ne samo sarajevsko zdravstvo, nego  i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora  reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz  kojeg oboje, sa različitih strana, doduše,  dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)

Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo  pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo”  sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini  primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata  na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan,  u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike,  neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.

DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA

Treba biti pošten,  lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno  upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa  i “spozorirano”  zapošljavanje, namješteni tenderi,  nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno  u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate  korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.

Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje)  i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske  komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna  vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna  tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo)  i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena  je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo  na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne  “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje  zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski  karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati  vlast u Kantonu, ali da su im  veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.

PORODIČNA I DRUGA STABLA

“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca  provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim  trikovima).

Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)

“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je  selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.

Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori  i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno.  Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!),  a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.

Tri, dva, jedan: Istraga počinje

Kada u četrdesetoj godini života morate krenuti s nule, nije baš jednostavno. Deceniju i po karijere potrošili ste gradeći tuđe medije. I tuđe karijere. Niko, ama baš niko, neće se sjetiti i neće cijeniti to što ste u dvadeset i osmoj godini života,  samoinicijativno, bez ikakve zaštite pokucali na vrata Franca Kosa koji se skrivao pod lažni imenom u Novom Selu kod Bijeljine. Nikome neće biti bitno to što ste pronašli čovjeka koji je u jednom danu strijeljao 1200 ljudi i što je nakon vaše priče uhapšen. Neće se, vjerujte, osim vas samih i vaših najbližih, niko sjećati ni kada su talijanski mafijaši na vas vadili pištolje, ni kada su vam svjetski narko bosovi prijetili da ćete završiti u kanalu, jer ste otkrili da peru novac u Bosni. Nebitno će svima biti da li ste u planinama kod Čajniča pronašli i snimili Miluna Kornjaču, po kojeg će kasnije otići SIPA. Zaboravit će i da ste prvi ušli u selo Gornja Maoča i da vas je Nusret Imamović tražio po selima oko Tuzle, prije nego će postati jedan od najtraženijih terorista na svijetu. I to što ste razotkrili ubice srpskog povratnika Cvijana Radića neće biti bitno nikome osim članovima njegove porodice. I da ste o ruskim akcijama na Balkanu pričali dvije godine prije svih, nikome neće biti bitno. I desetine tekstova o Sebiji Izetbegović, i stotine njih o kriminalu i korupciji, i SOA, i BIA, i poneki vehabija, bit će zaboravljeni dan nakon objave. Jer ništa nije starije od jučerašnjih novina i jutrošnjih vijesti. Pod  uslovom da niste dio medijsko/NVO/FGR  isprazne, pod duplim navodnicima, „ljevičarske“ klike. No, ne bih da se bavim njima. Dovoljno se bave sami sobom, „lajkajući“ i veličajući vlastite poteze i profilne fotografije sa društvenih mreža na kojima se bore „protiv svih vrsta nacionalizma“.

Vjerovatno sve ovo zvuči patetično. Ali patetika se ovdje jedino „pika“. Otipkate dva tri emotikona sa suzama, prepišete poneki citat iz omiljene knjige, kažete „stop mržnji“ odete na dva-tri prijema, prošetate crvenim tepihom, pustite fensi bradu, ispalite poneku floskulu i – bit ćete zvijezda. E, da, na cijeni su i doskočice s twittera, zalasci sunca i selfiji s maskom na Instagramu i „prihvatanje izazova“. Jer moramo biti odgovorni i „prati ruke“, moramo „nositi maske“ i moramo bar još troje poznatih (po mogućnosti međunarodnih čimbenika) pozvati da urade to isto. Uz obavezno snimanje, dakako.

Dakle, sve će vam, ako ne pripadate zatvorenoj skupini ljudi navodno „otvorenog uma“, zaboraviti. Osim da ste s političarima, špijunima, policajcima i kriminalcima sjedili u kafani. Ne, nije problem kada to rade oni. Problem je kada to radite vi. Ismijavat će vas, ogovarat će vas, izmišljat će o vama, podnosit će protiv vas anonimne krivične prijave. I sve to jer im ne podilazite. U proteklih petnaest godina karijere nisam podilazio nikome. Ni „mrskim“ nacionalistima, ni „fensi“ ljevičarima. Google pamti mnogo toga. Po forumašima iz SDA-ove strukture me prvo plaćao SDP. Onda  su ovi iz SDP-a tvrdili da me plaćaju ovi iz SDA. Sedam različitih ljudi iz tri različite partije je optuživano ili prijavljivano da mi je kupilo stan. Bio sam čak i SDS, bio sam i „ćafir“, i alkoholičar, i narkoman. Nikada nisam reagovao na te izmišljotine. Mislio sam, a mislim i sada da je to cijena koju moram platiti zbog posla kojim se bavim. Izbjegavao sam da pišem o prijetnjama koje sam dobijao. Nikada od sebe nisam pravio žrtvu.

Za petnaest godina karijere ovo je tek drugi tekst koji pišem o sebi. I bit će posljednji. Od danas ćete ovdje moći čitati tekstove o drugim ljudima i događajima. Na drugim mjestima ćete, sigurno, pronaći odgovore na pitanja – „ko, šta, gdje, kada i kako“. Ovdje ćete saznati i zašto.

I za kraj, možda i ne uspijem s ovim projektom. Ali ovaj put će biti samo do mene.

Nedjelja je, 6. septembar 2020. godine. Tačno je podne. Istraga počinje.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...