Kolumne

Master šefovi: Čaušević, Čavka i Čampara

Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.

Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.

Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.

Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.

Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.

Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu  doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.

Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.

(oslobodjenje.ba)

Susjedsko-komšijska ofanziva: Ima li državnika u BiH?

Ako je Drina granica, popit ćemo je”, izjavio je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik prije dvije i po godine govoreći o neustavnom danu Republike Srpske.
Ako je suditi po reakcijama pravosudnih institucija BiH, Drina je popijena. Kao što je popijena Sava koja sjever Bosne i Hercegovine razgraničava od Hrvatske. Od marta do danas, komšije i susjedi, potpomognuti svojim državljanima u institucijama BiH i medijskom šutnjom iz Sarajeva, najdirektnije su ugrozili teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. Šta se desilo? Ništa. Dok se “političko Sarajevo”, kako ga sve češće nazivaju Dodikovi savjetnici, bavi građevinskim poduhvatima, penzijskim stažom i izvještajima zdravstvenih ustanova, vlasti Hrvatske i Srbije vrše mirnu agresiju. Dokazat ćemo to kroz tri najsvježija primjera.

Prvo su hrvatske firme, pod okriljem noći, krajem marta ove godine ispod rijeke Save koja razdvaja BiH od Hrvatske položile plinovodne cijevi za Rafineriju u Brodu. I sve to “temeljem sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srpske o ‘gasifikaciji’ Rafinerije nafte u Brodu čiji je većinski vlasnik ruski Zarubrežnjeft”. Za gradnju ovog plinovoda državne vlasti Bosne i Hercegovine nikada nisu dale saglasnost. A prema zakonu, morale su.

“Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta”, piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora BiH.
Umjesto Vijeća ministara, za nesmetano izvršenje ovih poslova postarali su se pripadnici Granične policije BiH. Nakon što je posao okončan, bh. graničari su ga – zabranili. Tužilaštvo BiH nije reagiralo, sarajevski zvaničnici su medijima poslali dva-tri saopćenja za javnost i priča je okončana. U medijima sa sjedištem u Sarajevu objavljeno je desetak tekstova. Jer očito nije interesantno to što susjedna država, pri tome članica Evropske unije, krši međunarodno pravo.
Prije nego će srbijanska premijerka Ana Brnabić sa svojim domaćinom Radovanom Viškovićem uzeti lopatu u ruke kako bi položila kamen temeljac za hidrocentralu Buk Bijela na Drini, premijer Republike Srpske će saopćiti da “Drina ispred njih, a i iza njih nije granica”. Istina, na tom mjestu Drina nije granica, ali bi granicu trebao postaviti Ustavni sud BiH koji razmatra ovaj slučaj. No, jedno je sigurno – umjesto države BiH, “nosilac” ovog međunarodnog projekta je entitet Republika Srpska. Dakle, po uzoru na Hrvatsku i njihove poslove na Savi, i Srbija je ignorisala institucije BiH svojim poslovima na Drini. Istovremeno, na Uni – blokada. Hrvatske vlasti odlučile su da za teretni saobraćaj zatvore Granični prijelaz Maljevac kod Velike Kladuše. Tako će poduzetnici iz Unsko-sanskog kantona na raspolaganju imati samo GP Izačić. Kada pogledate kartu, vidjet ćete ogromnu prazninu od GP-a Kamensko kod Livna do Dvora na Uni u Republici Srpskoj. Tamo gdje se spajaju zapad i sjever države BiH privrednici neće moći prelaziti u Hrvatsku. I opet je BiH bez odgovora.

Ako Vijeće ministara pokuša uvesti recipročne mjere prema Hrvatskoj, nema dileme da će kadrovi SNSD-a i HDZ-a blokirati donošenje takve odluke. Ali šta je onda rješenje? Rješenje sigurno nije cjelodnevno zbrajanje prepunih kontejnera na sarajevskim ulicama i vođenje politike od Čaršije do Ilidže. Nije rješenje po svaku cijenu čuvati predsjednikovu suprugu na KCUS-u, što radi SDA, ili zbrajati dane specijalističkog staža supruge sa KCUS-a, što radi opozicija. Rješenje je da se zvaničnici svih političkih partija posvete onim državnim problemima. Razumijem, za građane jeste bitno da li im je smeće oko zgrade i da li imaju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Ali za državnike bi mnogo bitnije trebalo biti ko atakuje na teritorijalni integritet BiH. No, ima li državnika u ovoj državi?

Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

Izdajnici 

Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

Desnice i populizma na izvoz

Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

Kolumna Senada Avdića: Bakirov filmski “crni talas”

Bakir Izetbegović, onemoćali lider rahitično-sklerotične Stranke demokratske akcije nakon očigledno temeljite, pažljive i zahtjevne analize, kakve su mu, poznato je, svojstvene, napokon je otkrio i raskrinkao najopasniju od svih agresija koje su se nadvile nad “našom državom i našim narodom”. To je, utvrdio je on, pa odmah rastelalio preko svog porodičnog portala “Faktor” “tiha agresija”. Imamo mi u BiH agresija svake vrste, boja i dezena, na bacanje imamo agresija, prosto se ne možeš odlučiti koja je od koje opasnija i podlija. No, zato “njegov narod” ima Izetbegovića/e, koji ih zna učiti, potom nijansirati, klasificirati i kontekstualizirati opasnost od agresije i drugih nedaća. Zašto je, baš ta najopasnija?

“Ova tiha agresija je najopasnija, jer je narod nije ni svjestan, nasjeda na nju. Tuđa kultura i nekultura polako nadiru u naš prostor i istiskuju autohtone vrijednosti, gradi sistem vrijednosti našoj djeci. Mnogi Bošnjaci u borbi za interese i vlast učestvuju u tome. Laž potiskuje istinu”, kazao je lider SDA. Ovo njegovo otkriće je pomalo zazvučalo kao prigodan omaž ovih dana preminulom Božidaru Nikoliću, redatelju “Balkanskog špijuna“, remek-djela iz žanra detekcije “tihe agresije”.

Tiha agresija brijeg roni

Ako ste mislili da je mnogo opasna, pa i kobna, ona sada već višegodišnja agresija kada vam neko otvori istočnu granicu zemlje i propusti kroz nju desetine i hiljade migranata, a onda neko drugi, a suštinski sa istim motivom,  uz pomoć druge države, hermetički začepi drugu, zapadnu granicu, pa migranti umjesto tamo gdje su naumili na Zapad, prenapuče cijeli jedan dio zemlje, grdno ste se prevarili. To možda jeste, opasno, ali nikako, po kriterijumima mlađeg Izetbegovića, nije najopasnije.

Ukoliko ste, pak, lakomisleno zaključili da nema plastičnijeg primjera agresije, njenog egzemplarnog uzorka, nego kada vam susjedna država, bez vašeg znanja (i imanja) provuče cijev plinovoda ispod nabujale Save pa njime udahne novi energetski život Rafineriji u vlasništvu treće države, opet ste se, malo, da prostite, zajebucnuli. Ta je agresija vidljiva, pa narod na nju ne nasjeda, dakle, suštinski je bezazlena i faktički bezopasna. Ima i takvih koji su, neuki i neupućeni, spremni ruku u vatru turiti da je strašno opasna agresija kada vam se premijer jednog entiteta i premijerka druge države (ili predsjednik druge države i predsjednica jednog entiteta) sinhrono i sa olakšanjem popišaju, čitavu jednu hidro-akumulaciju mokraće usmjere na Ustavni sud i njegovu presudu da su rijeke u vlasništvu države, bez čije je odluke na njima gradnja hidroelektrana nezakonita. Ali, eto, veli Bakir Izetbegović, da ima i grđih i gorih agresija od toga, ima onih tihih, podmuklih, hinjskih, pritajenih, za koje čak i ne znaš da su agresija, dok ti to onaj ko na sve misli ne rastvori i obasni svojim riječima.

Ta, tiha agresija, na koju se narod u neznanju, naivno i prostodušno upecao je, naime, duhovne prirode, identitetskog karaktera, to je sofisticirana invazija, permenetni desant na dušu, mentalnu građu, raspamećivanje “našeg naroda”. Evo kako tu nevidljivu pošast Izetbegović u istom razgovoru razgolićuje, osvjetljava, čini vidljivom i transparentnom.

“Vidite, ogorman je uspjeh odbraniti zemlju, afirmisati vlastiti identitet, vjeru, vratiti ime narodu, njegovom jeziku”, veli on podsjećajući da taj uspjeh nije sa neba pao, nego su mu doprinijeli najbolji među nama, odnosno njima iz SDA, koji duduše, imaju nekog popusta i kredita na Nebu.

“Na koji način čuvamo uspomene na njih? Sjetimo se nekoliko izjava 1. marta i 25. novembra. Šta rade i šta čekaju naši intetelektualci, historičari, umjetnici? Naša kinematografija je odlična, ali ona nije zabilježila postojanje bosanskog heroja”, kazao je Izetbegović, usiljenim maršom se približavajući svom krajnjem odredištu, odnosno izvorištu “najgore, tihe agresije”: Bosanskohercegovačkom filmu, odonosno kinematografiji kao takvoj.

“Njega (bosanskog heroja, op. S. A.) nema u bosanskohercegovačkom filmu. Heroji su izgleda neinteresantni bosanskohercegovačkim scenaristima. Postoje (u filmovima, op. S. A.) bosanske i bošnjačke žrtve, postoje eksremisti, šverceri i lopovi, pripadnici LGBT pokreta koji bježe sa devizom “Go West”, ali branilaca u bosanskom filmu nema. Nema bosanskih lidera u našim filmovima, serijama, ima pijanica i jugonostalgičara kojim se smiju u susjednim zemljama!”

Svakome ko ima barem letimičan uvid u poslijeratnu bosanskohercegovačku kinematografiju i televizijsku produkciji, lako je prepoznati filmove i televizijske serije u kojima je predsjednik SDA identificirao elemente  “tihe agresije”, sadržaje u kojima “laž potisukuje istinu”. “Ekstremiste, švercere i lopove” prepoznajemo kao junake niza značajnih ovdašnjih filmova, poput “Na putu”Jasmile Žbanić (ekstremisti, vehabije), na “švercera i lopova” nalatjet ćemo  u svakom kadru filmova Srđana Vuletića“Ljeto u zlatnoj dolini” i “Teško je biti fin”“Gori vatra”Pjera Žalice.. Jasno je, ašićare, da “pripadnici LGBT-a” čeznu za odlaskom na Zapad u filmu “Go West” Ahmeda Imamovića (kojeg je Izetbegović nedavno svojeručno primio u članstvo SDA!). “Pijanica i jugonostalgičar” kojem se smiju u susjednim zemljama” je, Izet Fazlinović, kojeg u seriji “Lud zbunjen normalan” glumi neponovljivi i nenadoknadivi glumački bard Mustafa Nadarević. Pitanje je da li su se u “susjednim zemljama” , a i u ovoj našoj, ljudi zadnjih godina više smijali rastresenom “pijancu i jugonostalgičaru” Izetu-Mustafi, ili tragikomičnom lideru Stranke demokratske akcije.

Nisu Bakiru Izetbegoviću, njegovom istančanom filmskom ukusu baš po volji ni filmovi u kojima se govori o bosanskim i bošnjačkim žrtvama, jer “branilaca u njima nema”.

Pa kad je već metodom vulgarne moralno-političke eliminacije otpisao manje više sve što je vrijedno, relevatno, međunarodno verificirano i kritičarski hvaljeno u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, red je da čovjek čija je najveća i jedina veza sa filmom porodična isprepletenost i kooperativnost  sa vlasnicima Sarajevo film festivala Mirom Purivatrom i suprugom mu, izdiktira scenaristima i režiserima šta bi trebali pisati i snimati. Umjesto što vrše “najopasniju, tihu agresiju” na bošnjački narod i podmeću mu “laž umjesto istine”. Treba snimati filmove o “braniocima” i “bosanskim liderima”, poručuje lider stranke koja je srušila komunizam. Nedemokratski društveni poredak kojeg je SDA sa zbratimljenim nacionalističkim partnerima porazio,  je u svom izvornom učenju, Lenjinovom, tretirao i upotrebljavao film kao “najznačajniju umjetnost”. Nije daleko od tog “lenjinizma” ni mlađi Izetbegović, koji filmu i vizuelnim umjetnostima daje toliki značaj da mu pripisuje nerealne moći – vršenje “najopasnije, tihe agresije”.

O herojima, liderima i filmovima

Evo, spiska najvažnijih tema, ličnosti i događaj sa kojima lider SDAlicitira i preporučuje (nameće?!) filmskim scenaristima i redateljima da ih ekraniziraju.

O rahmetli Aliji je seriju snimila turska TV, o Dudakoviću, Oriću, Hamdiji Abdiću Tigru, koji je nadmudrio Fikreta Abdića i nanio mu prvi poraz nije niko… Nema naših heroja, ali je zato srbijanskih serija na kanalima u Federaciji toliko da ćemo i početi govoriti ekavskim govorom”.

Umjesto Izeta Fazlinovića, “pijanca i jugonostalgičara”, Bakir Izetbegović za junaka ovdašnjih serija predlaže svoga oca Aliju. A gdje je Alija, na prvim linijama, zna se, tu je i sin Bakir, kojeg su turski scenaristi predstavili u svojoj humorističnoj seriji kao borca, ranjenika i ozbiljnog kandidata za šehida. Umjesto “ekstremista, švercera i lopova”, treba snimati filmove o herojima Naseru Oriću i Hamdiji Abdiću-Tigru, legendarnim komandantima za koje je teško utvrditi jesu li teže gubitke u ratu nanijeli agresorskim zavojevačima, ili, i u ratu i u miru, “ekstremistima, švercerima i lopovima”.

Dvadeset i šest godina nakon okončanja rata, Bakir izetbegović trasira neku svoju kulturnu i umjetničku politiku, bezmalo maostičku “kulturnu revoluciju” koja bi favorizirala i nametala akterima kulturne scene tematske okvire i kreativne obrasce osjenčene patriotskom potrebom i obavezama da se veličaju naši “lideri i heroji”. U komunizmu/socijalizmu se ova doktrina nazivala teorija odraza, ili socijalistički realizam, sa kojom su i umjetnici i glavni poltičke akteri u bivšoj zajendičkoj državi rasčistili u godinama neposredno nakon rata. (Čuveni govor Miroslava Krleže iz 1950. na Kongresu pisaca). Recimo, prije pola stoljeća, također 26 godina nakon rata, Bahrudin Bato Čengić snimio je film “Slike iz života udarnika” u kojem je kritici i satiri podvrgao lažni moral komunističkih moćnika koji su se zaklinjali u radničku klasu i zaklanjali iza njenih heroja. Kroz primjere udarnika, poput jednog drugog heroja, Alije Sirotanovića, obespravljenoig, izmanipuliranog, a u osnovi “prezrenog na svijetu”, Čengić se ruga i socijalističkim šarenim lažama i navodnoj “avangardi radničke klase”, a zapravo “crvenoj buržoaziji”. Možete li pola stoljeća kasnije zamisliti da se snimi, državnim novcam i javnim fondovima, film koji bi snimio slike iz života boraca, zlatnih ljiljana, invalida, porodica palih boraca i konfrontirao ih sa slikama iz života njihovih civilnih i vojnih komandanata Izetbegovića, Ganića, Orića, Abdića…

Zoran Milutinović, autor po mnogo čemu problematične, sa pozicije pansrpskog diskursa pisane, ali ne nužno i sasvim netačne knjige “Bitka za prošlost”(“Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam) ukazao je na fenomen, kako ga je nazvao “muslimanskog realizma”, ili “musrealizma”, svojevrsne replike mrskog “socrealizma” koji mu je prethodio. “Musrealista”, piše on “treba da prikazuje stvarnost ne onakvom kakva jeste, ili on misli da jeste, nego kakva bi trebala da bude”. Dakle, idealizirano i ideologizirano. To je kreativni postupak kojeg Bakir Izetbegović, njegovi mediji i “intelektualci” traže od (filmskih) umjetnika. Vjerovatno bi, ne samo filmski, vrhunac tog umjetničkog postupka bio film kojeg je odmah iza rata o Armiji BiH i njenom civilnom komandantu Aliji Izetbegoviću, planirao snimati stari opsjenar Veljko Bulajić: srećom, odustalo se, nakon što je utvrđeno da nakon prvih 2-3 miliona dolara, film ni scenarij još uvijek nije imao.

Vrlo je indikativno, ali nikako ne i neočekivano, da se niko iz filmsko-umjetničke zajednice još uvijek, dva-tri dana nakon što je intervju sa Bakirom Izetbegovičćem objavljen, nije oglasio tim povodom, niti ga javno komentirao. Isti oni ljudi koji ne propuštaju priliku da se javno očituju, oštro reagiraju na zlostavljanje glumica u Srbiji, ili suspektne izjave Čovića, ili Dodika, odjedno nikom ponikoše i u crnu “ničiju zemlju” propadoše nakon što ih je lider jedne stranke prokazao i prozvao za “tihu agresiju” i bavljenje nepatriotskim poslom. Vrlo je ljupka i dražesna opurtunistička filmska scena u Sarajevu, klijentelistički i interesno povezana sa samim vrhom bošnjačkog tranzicijskog kriminala i politike. Treba je razumjeti: najugledniji njeni predstavnici zadeverani su posljednjih nedjelja oko novog filma Danisa Tanovića, kojeg ne bi bilo bez novca turske televizije TRT, a turske državne televizije ne bi bilo da nema, zna se…ono dvoje sa Poljina!

Prozvani propali u (ničiju) zemlju

Nije, isto tako, niko od filmskog “esnafa” (kako to voli kazati Izetbegovićev agent u filmsko-umjetničkom svijetu glumac Emir Hadžihafizbegović) propustio prepoznati smrdljive nacionalističke porive onih koji su prije dva-tri mjeseca ponizili Bogića Bogićevića. Međutim, nije se, niko od njih, časnih građanskih režisera, glumaca, scenarista … sjetio da isti nacionalistički zadah prepozna i osudi u divljačkom, vulgarnom napadu jedne pomahnitale redateljice, Ines Tanović, na Milenka Prstojevića Badeta, dugogodišnjeg filmskog i televizijskog radnika, čiji se moral i čestitost mogu porediti sa Bogićevićevim. “SDA je za direktoricu Filmskog centra imenovala Ines Tanović iako on nije član SDA”, napisao je nedavno Hadžihafizbegović, vjerujući da time ekskulpira vlastitu stranku od utjecaja na umjetnički život. Nimalo ne čudi što gospođa nije član SDA, jer čak ni oni takve huligane ne primaju, osobito otkako je to radno mjesto popunjeno Harisom Zahiragićem.

Ne treba, objasnio je Bakir Izetbegović i zbog čega je to tako, snimati filmove (samo) o patnjama, stradanjima “Bošnjaka i Bosanaca”, treba se podvetiti “našim liderima i herojima”. Promašila je u tom (be)smislu svoju temu Jasmila Žbanić kada je u svom filmu, kojem je za dlaku umakao Oscar, tretirala patnju, stradanja, genocid nad hiljadama Bošnjaka i globalne izdajničke okolnosti koje su omogućile taj užas. Jer, u filmu nema heroja nigdje! Svoj (negativan) sud o Žbanićkinom filmu dao je i “heroj” Naser Orić,  koji se ne pojavljuje u filmu, jer ga paklenih julskih dana 1995. kao ni prethodnih mjeseci, nije bilo u Srebrenici, a bilo ga je svugdje drugo na “slobodnim teritorijama”. A zašto se Oriću početkom proljeća 1995. godine naredilo da napusti Srebrenicu i svoje vojnike u njoj, odgovor je imao, pored ostalih, i još jedan potencijalni filmski junak, lider Alija Izetbegović. Eto ozbiljnog izazova za scenariste, da jednim filmom dvojicu heroja i lidera i jedan genocid obuhvate! Teško da bi to mogao biti onaj film koje Emir Hadžihafizbegović najavljuje da će se snimati o “kontroverznom” komandantu iz Srebrenice…

(slobodna-bosna.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Peter Handke ponovo obilazi Drinu

U prošlosedmičnom izdanju nedjeljnika Nin Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik, u svome uvodniku “Od Uskrsa do cirkusa” piše i o događaju koji je poprilično nezapaženo prošao na ovim našim prostorima. Naime, jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Jürgen Habermas odbio je priznanje šeika Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, da ne bi postao “trofej režima” u Abu Dabiju. Habermas je prvobitno prihvatio nagradu Sheikh Zayed Book Award, koja se ne može nazvati prestižnom, ali je prati pozamašan novčani iznos od 225.000 eura, koja mu je trebala biti uručena tokom sajma knjiga u Abu Dabiju krajem mjeseca. Do preokreta je došlo nakon što je njemački Spiegel kritizirao Habermasa, otvarajući pitanje može li se i velikana poput njega kupiti kao trofej? Isto popodne Habermas se predomislio, a Ćulibrk se fokusira na ovdašnje političare koji se – za razliku od njemačkog filozofa – hvale ličnim prijateljstvom sa princom koji je i zamjenik glavnokomandujućeg oružanih snaga UAE i pita: Šta mislite kako bi se proveo neki “stručnjak” koji bi javno zamjerio predsjedniku Aleksandru Vučiću samo ono što su njemačke kolege zamjerile Habermasu?

Oplakivanje Miloševića

Nije se štamparska boja ni osušila na Ninu, kad je u pohode režimu Republike Srpske stigao najveći živući trofej Peter Handke, na ovim našim balkanskim prostorima poznat kao pisac koji je inspiraciju tražio u Vilinoj vlasi, mjestu zločina na kome je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje. Cijeli je Višegrad zapravo bio klanica, haški je Sud nepobitno utvrdio 1.760 civilnih žrtava, ubijenih i čak spaljenih Bošnjaka, dok je oko 14.000 ljudi podvrgnuto “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja” tokom rata devedesetih.

U to je doba režimski trofej Slobodana Miloševića spremao građu za svoje sramno “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”, publicirano početkom 1996. Britanski The Guardian je u aprilu 1999. objavio članak “Ustanite ako podržavate Srbe” o Handkeovim stavovima povodom zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i ratu u Bosni i Hercegovini, a u martu 2004. Handke je sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel pozivajući na odbranu Miloševića i iste godine bivšeg srbijanskog predsjednika i balkanskog kasapina posjetio u zatvoru u Haagu. Kada je ovaj austrijski književnik i jedan od najpoznatijih negatora genocida u Srebrenici proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019, slobodarski se svijet zgražavao, a Christina Doctare, švedska doktorica i autorica knjige o sistemskim silovanjima u režiji VRS-a “Kada od čovjeka očekuješ da bude muškarac – Licem u lice sa ratom”, vratila je Nobelovu nagradu za mir koju je 1988. dobila kao članica UN-ovih mirovnih snaga.
Handke je nadahnuto oplakivao Miloševića i na njegovoj sahrani, a genocid u Srebrenici je nastavio negirati kad god je za to dobio javnu priliku. Ovog se vikenda vratio na mjesto zločina, no prethodno mu je u Banjoj Luci Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, uručila Orden Republike Srpske za “izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom”. Delegaciju koja je zakitila Handkea pojačali su predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. U Višegradu je pak Handkeu uručen počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu”, kako je rečeno u Andrićgradu, gdje je Kusturica, kao pravi vlasnik, nobelovcu dao i Veliku nagradu “Ivo Andrić”. Teofil Pančić, za Radio Slobodna Evropa, piše da možemo samo pretpostaviti šta bi Ivo Andrić rekao na ovako bahatu zloupotrebu i aproprijaciju svog imena, a samu nagradu opisuje kao priznanje “izvesnog Andrićevog instituta pod visokim pokroviteljstvom neizostavnog Emira Kusturice, odavno vodećeg kulturnog mandarina i arbitra umetničko-patriotske elegancije u toj tvorevini”. Iz godine u godinu, kaže, “nagrada, i u finansijskom smislu vrlo izdašna, dodeljuje se istaknutim i zaslužnim pregaocima ‘patriotske’ kulture, što je samo jedan od pokazatelja koliko se paradni patriotizam žestoko isplati svojim najistaknutijim manekenima sa obe strane Drine – a ponekad i iz uvoza”. Nije propustio naglasiti ni činjenicu da su sve očekivane reakcije – ma koliko bile razumljive i opravdane – lijepo poslužile Miloradu Dodiku i ostalim banjalučkim “dvorjanima” da podvuku i ponove sve svoje omiljene refrene.

Cirkuska ilustracija zlokobnih prijetnji

Da je to tako, čulo se i sa Donje Gradine, odakle je Vučić opet pričao o imperativu mira, mira, mira, a Dodik o državnosti RS-a žestoko kritizirajući međunarodnu zajednicu, napose se ostrvivši na Austrijance i Nijemce (valjda sve osim Handkea). Uz pozive da ga smijene i kazne oni koji imaju moć, Dodik i dalje pomiče granice svojih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu argumentirajući i na taj način pitanje koje je aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko otvorio u svome izvještaju Generalnoj skupštini UN-a: čuvari i garanti Dejtonskog sporazuma morat će donijeti odluku do kada će tolerirati Dodikove nasrtaje na mir u regionu, jer debate o podjeli BiH i nisu ništa drugo. Tim prije što ovih dana ističe i ultimatum visokog predstavnika poslan NSRS-u povodom povelja dodijeljenih ratnim zločincima. A režimski trofej Peter Handke je – uprkos nagradama koje je dobio u svijetu i na mjestu zločina – tek cirkuska ilustracija tih zlokobnih prijetnji. U čemu god on učestvovao, to je njegov obraz, no mi smo ti koji nemamo pravo njegov ponovni obilazak Drine svoditi na kafanski incident.

Senad Avdić o dvojici gradonačelnika i njihovim autima: Skakin državni Passat i Zlatarev privatni Opel kabriolet…

Kada je nova gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odmah na počektu svog mandata objavila da će prodati službeno vozilo marke Passat, reakcije su bile podijeljene. S istim žarom i uvjerenjem javno su nastupali oni koji su njenu gestu podržali, ocijelili je racionalnom i rijetko primjerenom među nositeljima javnih funkcija, kao i onih koji su njeno lišavanje službene limuzine ocijenili kao famozni “jeftini populizam”. Slabo se razumijem u automobile, ali znam toliko da Passat spada u klasu luksuznih automobila, što znači da populizam gradonačelnice Karić za kupca njenog službenog automobila neće biti jeftin nego, vjerovatno, skup. “Skupe pare za jeftini populizam”, da parafraziram ranog Štulića.

TREBA STASAT` ZA PASSAT

A sada nešto drugačije, a potpuno isto. Prije dvije godine, zatekao sam u kafanici na Skenderiji najstarijeg od svih mojih starih prijatelja, advokata Mladena Šuteja (90 okruglih godina), ljutog, bijesnog, konfliktnog. Nalazili smo se tih predepidemijskih godina, mjeseci i jutara relativno redovno i često, radosno i obostrano korisno u toj kafanici na rakiji (njegovoj) i kafi (mojoj). Stari advokat, akribični šarmer, nekadašnji šampion u mačevanju, nesuđeni olimpijac u konjskim trkama, jedan od najboljih poznavatelja operne umjetnosti u gradu i svjetski putnik (godinama je na turnejama po najvećim svjetskim opernim dvoranama pratio divu Ljiljanu Molnar-Talajić), kao i svaki drugi, rasni, nepopravljivi ters, svako jutro pronađe valjan i ultimativan razlog da bude ljut, kritičan, ciničan, otrovan, a osobito nepristupačan za one koji mu nisu po volji. Razlog za ljutnju nalazi najčešće u novinama, rjeđe na televizijama. Ako ga je nasekiralo “Oslobođenje” koje čita, tvrdi, još od prvih brojeva štampanih u Donjoj Trnavi, jao ti ga je novinarki čiji broj telefona ima i koja će bigajri-hak pojesti poparu za sve tuđe, najčešće uredničke grijehe. Sa posebnim merakom i strpljenjem lovi greške u mojim tekstovima, stilske nezgrapnosti, faktografska proklizavanja, nakon čega se odmah laća telefona i započinje monolog istim biranim riječima: “Slušaj, šupak, čitam ovo tvoje sranje...”

Tog je jutra starog advokata Šucu, kako su ga zvali njegovi suvremenici, kojih više gotovo i nema, razbjesnio gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka. Vidio ga je negdje prethodnih dana Mladen, koji vozačku dozvolu ima sedamdeset godina, kako se sam vozika u službenom automobilu, valjda onom Passatu, kojeg će njegova nasljednica Benjamina Karić kasnije prodati.

“Zamisli ti malog šupka! Izabrano ono za gradonačelnika, a nema svoj auto, nego državni koristi”, započinje dugačku, ljutitu, meandrirajuću priču koja će se, nema sumnje, na kraju okončati još jednom teškom kletvom i oporim zaključkom.

“Bilo je to negdje 1938-1939. godine, tek sam u osnovnu školu krenuo, prvi-drugi razred, ne sjećam se, odvede me otac do Katedrale, ali ne na misu ili neku svetkovinu, nego da vidim čudo kakvo niko u Sarajevu do tada nije vidio, nov-novcijat automobil tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Muhameda Zlatara. Zlatar mu je bilo i prezime i zanimanje”, sjećao se moj ljutiti sugovornik.

Zdravko Šutej, Mladenov otac, bio je najpoznatiji predratni pravnik u gradu, završio Prvu gimnaziju u generaciji Ive Andrića pa poslije nasljednu porodičnu nauku – pravo, u Vladi NDH u Sarajevu obavljao je neke tehničke, pravno-konsultantske poslove, oštro se i dosljedno ogradio od njenog zločinačkog karaktera, posebno od sramotne uloge nadbiskupa Katoličke crkve Ivana Šarića, s kojim je do rata bio kućni prijatelj. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na robiju i, nakon izlaska na slobodu, i na višegodišnje oduzimanje svih građanskih prava. Kažnjen je ne zbog saradnje s okupatorom, tu je bio čist i pred Bogom i pred zakonom, nego zbog razmjene pisama s izvjesnom damom iz Engleske, s kojom je ašikovao tih godina. Mladenov stric, dr. Juraj Šutej, predratni osnivač “Napretka” i visoki jugoslavenski političar, otišao je s ostatkom kraljevske Vlade u Londan i nakon rata se vratio u zemlju. Kao nekompromitirana, nestranačka ličnost i enormno sposoban stručnjak, ušao je u prvu vladu Titove Jugoslavije. Od nekadašnje brojne obitelji Šutej, danas je u Sarajevu živ advokat Mladen, koji mi je pričao i ovo:

“Skupilo se toga popodneva dosta svijeta kod Katedrale da se divi čudu od gradonačelnikovog automobila, a ja razrogačenih očiju i otvorenih usta jedva dođoh do daha i pitam oca je li ovo privatni gradonačelnikov auto ili mu ga je kupila država? Njegov privatni auto, sine, on je bogat čovjek, on je zato izabran za gradonačelnika Sarajeva, a nije izabran da bi se obogatio.”

Otpije Mladen čašicu rakije pa nastavlja. “A jučer gledam, ovaj Skaka, koji se fali da je iz ugledne čaršijske familije, u državnom autu se kurči po gradu, balavac jedan”, završava Šuco svoj ljutiti monolog.

ZLATAREVO ZLATO

Namjeravao sam ovaj tekst pisati odmah nakon odluke gradonačelnice Benjamine da proda službeni automobil, ali mi je falila krupna, neopohdna stavka, detalj bez kojeg bi priča bila prazna: zaboravio sam marku automobila predratnog gradonačelnika Muhameda Zlatara. Mladena Šuteja ne mogu vidjeti, sprečava me pandemija i hronično lohotna pluća pa ne hodam nigdje, a opet, ne mogu ga ni telefonom nazvati da provjerim, jer je on “tanak” sa sluhom pa ne čuje šta ga se pita. Što mu, kaže, dobro dođe, jer se već odavno ništa pametno nema čuti ni od koga.

I mislio sam bataliti pisanje teksta o dvojici gradonačelnika i njihovim, odnosno našim automobilima, kao antipodima, o duhu dva vremena, sukobu dva morala i dva nespojiva viđenja obavljanja javnog posla, kad na portalu “Nomad”, kao da ga je Bog odnekud poslao, pronađoh tekst Nedima Zlatara “Muhamedova strana” sa podnaslovom “Knjigama do predaka”. (3. april 2021.)

Prvi slijeva, Muhamed Zlatar, gradonačelnik Sarajeva 1940.

Nedim Zlatara poznajem kao vrsnog muzičara, darovitog kompozitora, a iz ovog teksta, i nekih ranijih koje sam sporadično nalazio, uvjerih se da je i darovit pisac i marljiv hroničar. On je praunuk Muhameda Zlatara, gradonačelnika Sarajeva od 1939. do 1941., u grupi “Basheskija” surađuje s opernim pjevačem Leonom Šarićem, čiji mi je otac Ivica ne jednom rekao da je Mladen Šutej najbolji poznavatelj operne baštine. Također ne jednom, zaticao sam, na različitim nekonvencionalnim “pozornicama”  starijeg Šarića, donedavnog dogradonačelnika Sarajeva, i još starijeg Mladena Šuteja kako pjevaju arije iz klasičnih opera.

Pišući povijest svoje familije, Nedim Zlatar navodi: (Pradedo Muhamed) “…je sa svoja dva brata, Enesom i Ibrahimom, držao radionicu ‘Braća Zlatar – Radionica zlatnog i srebrenog nakita’. Pošto mu je posao dobro išao svoju gradonačelničku platu je znao podijeliti na putu od Vijećnice do radnje.” I napokon ono što sam tražio: “Posjedovao je Opel Admiral kabriolet koralne boje koji mu je služio kao službeni automobil.”

Muhamed Zlatar, piše njegov praunuk Nedim, nije prihvatio pritiske vlasti Nezavisne države Hrvatske da nastavi obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva. “Jedan dan u radnju mu dolazi šef policije i oduzima mu automobil pod prijetnjom smrću… Umro je pod njihovim pritiskom 1943. godine.”

Glave mu je došla nesklonost borbi protiv antifašizma, kako bi to svojim kabastim rječnikom (“hineći neznanje”, kako je taj tok svijesti kod ovdašnjeg mladumuslimanskog pionirskog presada, nazvao pisac Nenad Veličković) objasnio doskorašnji gradonačelnik Abdulah Skaka.

Uz tekst u “Nomadu” objavljena je fotografija s otvaranja pravoslavne Crkve Svetog Preobraženja na Pofalićima iz 1940. godine na kojoj se gradonačelnika Sarajeva Muhamed Zlatar nalazi u društvu sa patrijarhom SPC-a Gavrilom Božićem. I taj čin i to okupljanje više desetina hiljada ljudi na otvaranju crkve, režim NDH mu je uknjižio u neoprostive grijehe.

Nakon smjene Abdulaha Skake, mediji su iskopali račun koji je dokazivao da je jedan od njegovih posljednjih poslovnih poteza bila kupovina torte (25 KM) koju je poslao direktorici KCUS-a Sebiji Izetbegović. Prije 80 godina, njegov prethodnik Muhamed Zlatar je, kako pročitasmo, svoju plaću podijelio potrebitima na putu od posla do svoje radnje. Takvi su, eto, bili populisti nekada. Ali, to su bila drugačija, nedemokratska vremena, kada Bošnjaci nisu imali svoju državu, svoju vlast i svoje ja. I kada nije baš svako mogao biti biran na najviše funkcije. Danas se nova pjesma pjeva, a drugi kriteriji vladaju, danas se mnogo više pika, uvažava i nagrađuje torta koju si poklonio Gazdarici koja ima nego sadaka narodu koji nema. U sistemu vrijednosti koje operacionalizira Asim Sarajlić, to se više cijeni i drugačije vrednuje.

(slobodna-bosna.ba)

O “crnim igračima” i političkim potezima: Izetbegovićeve crne figure

U pauzi između sehura i početka treće četvrtine NBA utakmice između Dalasa i Sakrementa, primio sam interesantnu poruku.

„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da  ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a  izgubili smo drugog“, citirao je prijatelj izvjesnog mudraca iz nekih vremena koji je govorio o uzrocima propasti carstva u kojem je živio.

Nisam stigao baš mnogo razmišljati o tome. Počela je utakmica, Dalas je gubio i trener je morao reagirati. Umjesto „crnog igrača“, ušao je „bijeli“ Luka Dončić. Osjetilo se to na terenu ali Mavericksi su, ipak, izgubili. Da je bilo i obrnuto, izgubili bi, jer svaku šansu da se vrate u meč jednostavno su – prokockali. Otprilike kao Bakir Izetbegović, njegova SDA, ali, da budemo do kraja objektivni, i cjelokupan bošnjački ili probosanski politički establišment. Može SDA uzimati koliko hoće „crnih igrača“, ali ekipa u kojoj „velikim poslovima obavezuju sitne ljude“, osuđena je da stalno igra „crnim figurama“. Ne mislim, pritome, na njihove igre u kantonima gdje egzistiraju raznorazne trojke i dvojke, otprilike jednako sposobne kao SDA. Haris Zahiragić može dostojno zamijeniti Elmedina Konakovića kada je u pitanju razbacivanje „prevažnim“ floskulama. Može i neki Izetbegovićev prijatelj, poput Faruka Kapidžića, (ne)dostojanstveno zabavljati ljude na društvenim mrežama na nivou Saše Magazinovića sa njegovim tetovažama. Ali nije to ekipa koja može igrati utakmice u najvišem rangu, na državnom nivou. Nije to ranije bio ni Aljoša Čampara koji je mandat trošio gradeći vlastitu medijsku strukturu. Kao što to ni sada nije bivši Čamparin savjetnik Salko Zildžić, koji je postao predsjednik Asocijacije mladih SDA otprilike u godinama u kojima je Emanuel Macron postao predsjednik Francuske.

BiH je trenutno teren na kojem se igra velika svjetska utakmica. I svaka greška se skupo plaća. Danas, recimo, plaćamo greške iz prošlosti koje nekima uopće nisu izgledale kao greške. Prva i najveća bilo je rušenje aprilskog paketa pod pokroviteljstvom Harisa Silajdžića, Mustafe Cerića, Bože Ljubića i SDA-ovih odmetnika. Tih godina se raspravljalo o gradnji institucija BiH, a danas se raspravlja o njihovoj razgradnji. Druga velika greška bila je ona Zlatka Lagumdžije kada je odlučio iz Vlade Federacije BiH izbaciti Jerka Lijanovića, SDA i Živka Budimira, a ubaciti HDZ Dragana Čovića. I još je, pritome, dao Zakon o prebivalištu da sačuva funkciju Denisa Bećirovića. Zahvaljujući tome, danas u Hercegovini ne postoji opozicija Draganu Čoviću, a povratnici u Republici Srpskoj sve manje se pitaju. Treća velika greška bila je kada je SDA 2015. godine iz Vlade FBiH i Vijeća ministara izbacila DF Željka Komšića. Dragan Čović je, sa SBB-om, dobio kontrolni paket u Vladi FBiH i bilo je jasno da nova Vlada FBiH neće biti formirana sve dok HDZ ne odluči drugačije. Četvrta strateška greška bilo je davanje četvrtog delegata Miloradu Dodiku u Domu naroda BiH u zamjenu za sekretaricu i službeno auto SDA-ovog Senada Bratića. Zahvaljujući tome, Dodik i Čović danas imaju većinu u Domu naroda. Peta greška je formiranje novog saziva Vijeća ministara poslije izbora 2018. godine. I to je zajednička greška Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Šesta greška bila je procjena SDP-a i Naše stranke da ne formiraju sa SDA-om i DF-om parlamentarnu većinu na federalnom i državnom nivou, kao i suzdržanost Naše stranke prilikom predaje Mostara u ruke HDZ-a.

Sve ove greške proizašle su isključivo zbog sitnog interesa lidera ili kadrova svih stranaka sa sjedištem Sarajevu. Iako nijedna od tih stranaka suštinski nije „izdajnička“,  nepovjerenje koje danas gaje jedna prema drugoj mnogo je veće od nepovjerenja koje imaju prema „partnerima“ iz Banja Luke i Mostara. I opet je sve to zbog sitnih interesa. A to tako biva kada „sitnim ljudima“ predate velike poslove.

Danas je BiH u težoj situaciji nego bilo kada poslije rata. Rusi su otvorili karte. Amerikanci još uvijek saniraju štete Trampove administracije, Evropa se raspada pod pritiskom Covid-a. Srbija je lider na Balkanu, Hrvatska u Briselu lobira za one koji i danas žive ideju Herceg Bosne. Ankete u Turskoj pokazuju da će Tajip Erdogan teško dobiti novi predsjednički mandat. Njegove oponente Bakir Izetbegović je ignorisao i tako je od prijatelja napravio – potencijalne neprijatelje. I, zato, još jednom da ponovim onu poruku koju sam dobio u pauzi između sehura i treće četvrtine košarkaške utakmice.

„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da  ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a  izgubili smo drugog“.

(oslobodjenje.ba)

O Vučiću, ekonomiji i (h)istoriji: Miran san

„Mirno spavajte“, poručuje srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uz TV prijemnik prikovanoj bosanskohercegovačkoj publici ubijeđenoj valjda da se radi o nekakvom istorijskom trenutku.

„Mirno spavajte“, prenijet će svi mediji sutradan njegovu izjavu, „ne treba ničega da se plašite. Srbija je za mir i stabilnost“.

„Mirno spavajte“, reći će tridesetak godina ranije Alija Izetbegović obraćajući se Bošnjacima uplašenim ratom u Hrvatskoj.

„Mirno spavajte“, ostale su zapisane riječi prvog predsjednika BiH, „rata neće biti, za rat je potrebno dvoje, a mi ga ne želimo“.

Dobro, za rat i jeste potrebno dvoje. Jedno koje puca i drugo u koje se puca. No, Alija Izetbegović je dijelom bio u krivu. Kad jedno želi rat, potpuno je svejedno šta želi ono drugo.

Ali kada je u pitanju mir – želja mora biti obostrana. Valjda tjeran avetima vlastite prošlosti i nemirnim snovima o Velikoj Srbiji, Aleksandar Vučić je počeo da živi u vlastitom mitu o balkanskom mirotvorcu. Izmisli on hiljade neprijatelja dnevno, ali kada je u pitanju BiH svaki put on govori o ekonomiji, prosperitetu i dobrosusjedskim odnosima. Treba li mu vjerovati? Ako ćemo suditi na osnovu njegove prošlosti – ne. Ali onda isto tako ni Mili Đukanoviću ne bismo smjeli vjerovati ako bismo mu sudili na osnovu njegovog angažmana s početka devedesetih.

„Zar je greh biti bolji“.

Ne znam tačno ko je izrekao ovu rečenicu, pripisuju je mnogima pa i Mili Đukanoviću. Suštinski, nije ni bitno ko je ovo kazao. Bitno je da je istina. Ako na youtubeu potražimo Aleksandra Vučića iz devedesetih, nećemo pronaći nijedan razlog da mu vjerujemo da BiH i Bošnjacima želi išta dobro. Ako, pak, pogledamo one redove Bošnjaka na beogradskom Sajmištu, onda nema razloga da mu ne vjerujemo. Da li je vakcinacija dio njegove propagandne mašinerije? Vrlo moguće. Ali šta ako su mu namjere uistinu bile časne, jer on, rekoh, živi vlastiti mit balkanskog mirotvorca.

Pogledajmo, nakratko, naše zapadne susjeda. Šta nam poručuje njihov predsjednik? Prvo sapun pa onda parfem. Ispod Save nam naš zapadni susjed provlači plinovodne cijevi i narušava teritorijalni integritet. Aleksandar Vučić istovremeno otvara granicu za bh. državljane nudeći im željenu vakcinu. Evropska unija i kojekakvi COVAX-i nam istovremeno ne daju ni one koje smo uredno platili.

Sada, kada se svaka država na svijetu okrenula sebi, pomoć nam je pružila Srbija. Skromnu pomoć, ali, ipak, pomoć. Možda to jeste samo deklarativno, ali Aleksandar Vučić priznaje sva tri člana Predsjedništva BiH kao legalna i legitimna. Za razliku od Zagreba koji negira legitimitet hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

Početkom aprila navršilo se 29 godina otkako je Slobodan Milošević u BiH poslao (para)vojne formacije da rješavaju srpsko pitanje na lijevoj obali Drine. Bile su tu i formacije Vučićevog bivšeg stranačkog šefa Vojislava Šešelja. Dolazio je i sam Aleksandar Vučić.

Ali zar je grijeh biti bolji?

Srpski predsjednik ovog aprila šalje poruke mira. Možda one nisu iskrene, ali red je, možda, uzvratiti sličnim porukama i iz Sarajeva. Uz uslov da se teritorijalni integritet BiH mora poštovati.

(Oslobodjenje/Istraga.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Janša nama – Nema Hercegovine

Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.

On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju

Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.

Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.

Pismo ruskog ambasadora

Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.

(oslobodjenje.ba/istraga.ba)

Kolumna Senada Avdića o Bakirovim reformama: Politika po uzoru na Aliju, zdravstvo po modelu Sebije, a školstvo po “urneku” sestre Lejle…

Gostovanje Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, na Televiziji “Hayat” u utorak, 14. aprila, najviše je pažnje i komentara u javnosti izazvalo zbog njegove izjave da su Jevreji čekali dvije hiljade godina na povratak u Izrael, što je on toplo preporučio i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.

Međutim, ova notorna, drska budalaština zasjenila je, potpuno neopravdano, neke druge dijelove istog Izetbegovićevog intervjua, ništa manje neprihvatljive, arogantne, uvredljive i, na kraju krajeva, bezobrazne.

Bakir Izetbegović u razgovoru se posebno osvrnuo na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kojeg je ocijenio kao loš, površan i “štetan po državu i Bošnjake”. Pri tome je svojim riječima prepričavao hadise iz Kur’ana koji govore o ulozi znanja u životu i emancipaciji muslimana.

Evo šta je o obrazovnom sistemu rekao šef političke stranke koja skoro trideset godina, pored svega ostalog što kontrolira i usmjerava, drži šapu i na školskom sistemu, od osnovne škole do fakulteta, državnih i dobrog dijela privatnih, postavlja svoje direktore, profesore, rektore i dekane, usvaja školske programe…

Ko Bošnjacima podmeće neznanje

“Treba se suprotstaviti inflaciji, ako treba i zakonima, koja je dopustila nekvalitetne privatne fakultete. Vi kad auto registrujete, morate otići na kanal, provjeriti kočnice, ispušne gasove, daju vam jednu godinu da vozite, kroz godinu dana ponovo na kanal. Imate fakultete koji uopće nemaju sale, učionice, laboratorije, amfiteatre, profesora koji su u redovnom radnom odnosu. Sve je to neka improvizacija, po nekim potkrovljima štampaju se diplome, samo recite kog fakulteta hoćete. Država zbog toga pati, narod zbog toga pati. Teško je doći do znanja. Potrebne su godine i godine mukotrpnog napora da bi se došlo do znanja. Dakle, jedan starinski, tvrdi mukotrpni način u odnosu na učenje i moderne tehnologije. Ovo što sada imamo je destrukcija, jedno samozavaravanje naroda. To je jedan od glavnih problema u Bosni, problema Bošnjaka.”

Ovako govori čovjek koji je, pored ostalog, cijelu državu zadeverao i blokirao tako što je za direktora obavještajne zajednice u BiH postavio osobu koja ima diplome nekoliko fakulteta, ali nijednog “normalnog”. Direktor OSA-e, od Banje Luke do Tuzle sakupljao je diplome upravo onih fakulteta za koje lider SDA kaže da “nemaju učionice, laboratorije, amfiteatre… koji po nekim potkrovljima štampaju diplome”.

Ko je kriminalnim smicalicama na mjesto gradonačelnika Sarajeva doveo Abdulaha Skaku, svršenog studenta jednog od takvih opskurnih fakulteta, koji “na tavanu štampaju diplome”, “opasnih po Bosnu i Bošnjake”? Pa, naravno, Izetbegović i njegov operativac Asim Sarajlić, bivši konobar koji je i sam u rekordnom vremenu pribavio fakultetsku diplomu. Je li se mimo volje i bez aktivne pomoći SDA nekada prestižni Fakultet za sport i fizičku kulturu mogao pretvoriti u štampariju inflatornih diploma, u fakultet kojeg nije završio samo onaj ko je na autobus žurio!

Javna je tajna bila da je u Stranci demokratske akcije bio angažiran povjerljivi stranački kurir koji je letao od fakulteta do fakulteta u Sarajevu noseći profesorima indekse uglednih stranačkih kadrova, direktora, policajaca, oficira… da im upisuju ocjene. Malo je koji profesor imao hrabrosti i osobne i akademske časti da odbije sudjelovati u tom zločinu, “štetnom za Bošnjake”, jer su znali da će, zauzvrat, od Stranke biti nagrađeni funkcijama, napredovanjem u karijeri, članstvom u upravnim odborima. Je li više od deceniju potpredsjednik SDA bio Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji je uhvaćen u krađi, falsifikatu manje-više kompletnog svog “naučnog opusa”? Jesu li na tom fakultetu, zahvaljujući Čekiću i porodičnim nasljednicima koji su preuzeli fakultet, probrani SDA-ovci diplomirali, doktorirali?

I, nakon svega toga, uglavnom okončanog, ireverzibilnog procesa, dugog tri decenije, Bakir Izetbegović, svjedok i akter ovog sistemskog urušavanja obrazovnog sistema, njegovog akademskog digniteta, roni krokodilske suze zbog toga “što Bošnjaci malo čitaju i slabo se obrazuju”?!

Ko su uopće osnivači takvih, nesolidnih privatnih fakulteta, bez učionica i laboratorija, ali s tavanima, kako reče šef SDA? Gotovo bez izuzetka ljudi koji su bili manje ili više bliski Stranci demokratske akcije. Od bivšeg miljenika ove stranke, direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića, koji je pionir akademskog fušeraja sa svojim Univerzitetom iz Travnika, potom bivšeg ambasadora BiH, penzionisanog generala Ismeta Alije, utemeljitelja univerzitetskog kompleksa na Kobiljači, pa do “fabrike znanja” porodice Ganić na Ilidži, sve su to rodonačelnici nove bošnjačke akademske i poslovne elite koja je nastala pod malignim okriljem stranke Bakira Izetbegovića i njegovog mudrog oca.

Bratstvo i sestrinstvo

Da, valjda, ne bio širio samo neprikladni pesimizam i depresivno beznađe u svetom mjesecu ramazanu, Bakir Izetbegović je u razgovoru s ozarenom voditeljicom “Hayata” iščeprkao ipak jedan svijetao i poučan primjer obrazovno-edukativne prakse kojeg bi svi drugi trebali poštovati i slijediti.

Imamo jednu dobru stvar, koja je urnek možda za ostalo: Bošnjačka gimnazija. Bošnjačka gimnazija, koja je do sada proizvela barem stotine izvanrednih ljudi, znalaca koji su zatim studirali prestižne fakultete koji su sad širom svijeta, neki su i u Bosni i Hercegovini. Da imamo više takvih institucija, stvari bi bile lakše. Bošnjačka gimnazija svake godine stotine i stotine dobro obrazovanih ljudi sa srednjim obrazovanjem proizvede i pojača društvo s njima.”

Prva bošnjačka gimnazija je 1995. godine osnovana u Sarajevu novcima (iz) Turske, a za njenu direktoricu je postavljena Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, koji je i osigurao tu donaciju-hediju. Direktorica Akšamija je rat provela u Turskoj, gdje je obavljala povjerljive poslove za državu i pazila na majku Halidu, a moguće i na “vreće za Bakira”. Bošnjačka gimnazija je osnovana izvan tadašnjeg obrazovno-školskog sistema u Sarajevu, skoro pa “na divlje”, samostalno se financirala i predstavljala još jedan u nizu paralelnih, izvaninstitucionalnih i iznadinstitucionalnih centara moći, u ovom slučaju obrazovnih. Tek nakon nekoliko godina, kada su presušile financijske injekcije stranih donatora, Bošnjačka gimnazija je “ušla u suru”,  integrirana u obrazovni sistem Kantona Sarajevo, zadržavajući onoliki nivo autonomije koliko je direktorica zahtijevala. Direktorica je na toj funkciji ostala duže od dvije decenije, sve do penzionisanja prije koju godinu.

Jedna tužna i nedolična epizoda vezana za pokretanje Bošnjačke gimnazije zaslužuje da bude spomenuta. U njenim prostorijama tokom rata su se školovali mladi policajci čije je obrazovanje nasilno prekinuto četničkim zauzimanjem Policijske škole na Vracama. Nakon što je Lejla Akšamija “zapikala” taj prostor, budući policajci i njihovi nastavnici, predvođeni divnim čovjekom, direktorom Huseinom Balićem, herojem koji je nedavno preminuo, izbačeni su i protjerani čak u Bugojno da tamo održavaju nastavu!

Od kuće do škole, od škole do kuće

Ne osporavajući uspjehe Bošnjačke gimnazije u obrazovanju generacija učenika koje su kroz nju prošle, Izetbegovićevo izdvajanje, favoriziranje ove srednjoškolske institucije u odnosu na sve druge slične obrazovne ustanove u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je još jedan pokazatelj kakva ohola, bezobrazna, samoživa osoba, bez trunke stida i obzira, poštovanja tuđeg iskustva, ponosa, truda… vodi vladajuću bošnjačku stranku. Ništa u BiH nije postojalo prije njegove familije i ništa ne smije postojati izvan nje. Njegov je babo Alija stvorio, odbranio Bosnu i Hercegovinu i donio joj slobodu nakon milion godina. Njegova je hanuma Sebija, izvanredan menadžer sa sjajnim vezamaneiscrpnom radnom energijom, uzor i urnek medicinskim radnicima. Obrazovno-vaspitni sistem ništa ne valja i nikad neće valjati ako kao “urnek” ne posluži škola koju je turskim parama na noge podigla njegova sestra Lejla i u njoj odškolovala stotine i stotine svršenih gimnazijalaca, izvanrednog znanja i sjajne perspektive. (Kako li Bošnjačka gimnazija godišnje “izbaci nekoliko stotina svršenih gimnazijalaca” ako upisuje jedva nešto više od stotinu učenika?!)

Bilo bi zanimljivo čuti postoji li neko od tih genijalaca, “izvanredno obrazovanih znalaca”, iz školskog inkubatora direktorice Akšamije da ga je njen brat promovirao u rukovodstvo SDA, ima li takvih u parlamentima, rukovodstvima i upravnim odborima javnih preduzeća, u diplomaciji, ima li neki koji bi preuzeo štafetu od umornih “oldtajmera” Genjca, Turkovićke, Cikotića, Džaferovića…?! Je li najpoznatija javna ličnost i najuspješniji mladi Bošnjak koji je završio Bošnjačku gimnaziju sin onoga SDA-ovog glavešine što je svojedobno davao po deset maraka školskim drugovima da mu odu po hamburger i kolu?

Zna li Bakir Izetbegović kakve učenike odgajaju, recimo, preostale četiri gimnazije u Sarajevu ili druge škole u kojima se uče različiti zanati? Zanima li ga uopće kakav je nivo nastave i obrazovni profil učenika u katoličkim školskim centrima u Sarajevu i Zenici ili u srednjim školama u Tuzli, Bihaću, Mostaru, koje nemaju sreću da im je direktor neko iz familije Izetbegović? Ne zna, jer ga ne zanima ništa izvan vlastitog familijarnog kruga i stranke koja mu služi isključivo kao oruđe da bi se taj krug reproducirao, bogatio, opstajao na vlasti. Odličan je i društveno koristan sistem izgradio Izetbegović u dvije oblasti u kojima je porodično najviše zainteresiran i involviran, zdravstvo i školstvo: kada mu treba hitna intervencija na oku, traži pomoć od  hećima u Zagrebu, a kćerku, da bi stekla likovna znanja, slao je na studij u Holandiju. On najbolje zna kako vam se piše ako se ovdje, gdje njegova stranka vlada 30 godina, liječite i školujete. Pri tome, moli i kumi Fahrudina Radončića da mu kćerkici  plaća studiranje u inozemstvu!

 

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...