Ko god vam ubuduće pomene evropske i zapadne vrijednost, pošaljite ga u tri materine. Kada vam počnu lagati o “jednakosti”, ponovite istu psovku.
Lažu vas, o, Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani, Bišćani, Goraždani, Mostarci sa istočne obale Neretve, kada vam kažu da se zalažu za vaša prava. Ne vrijedi isto Mujo iz Travnika i Mijo iz Širokog Brijega. Ne vrijedi ni sarajevski Željko koliko vrijedi Ivan iz Gruda.
Lažu vas i ambasadori, i projektni borci za ljudska prava, i čitav OHR, i Vijeće Evrope, i Evropska unija, i OSCE i svi oni drugi koji kažu da su bošnjačka djeca iz Sarajeva vrijedna koliko i hrvatska djeca iz Širokog Brijega.
Lažu vam i sa pričom o borbi protiv korupcije, o ekonomiji. Lažu vam sve kad god se obrate na televiziji da vam, navodno, za vaše dobro pričaju.
BiH više ne znači Bosna i Hercegovina. BiH znači Banovina Hrvatska. Četrnaest Bošnjaka u Domu naroda Federacije danas nije moglo blokirati imenovanje Vlade Federacije. Ali četrnaest Hrvata će to moći za tri i po godine. Danas na snazi nije bio Ustav Federacije. Nema ga. Suspendovao ga Christian Schmidt na 24 sata. Tokom suspenzije Ustava četrnaest bošnjačkih ruku iz Doma naroda i potpis bošnjačkog potpredsjednika Federacije je proglašeno ništavnim. I sada, kada je postavljena Vlada Federacije BiH u skladu sa željama Zagreba i nosilaca zapadnih vrijednosti iz Ambasade SAD-a i OHR-a, vraćamo se na stare postavke. Da su danas važila “trajna” pravila koja je nametnuo Christian Schmidt, ne bi bila imenovana ova Vlada. Da su važila jučerašnja pravila iz Ustava FBiH, danas ne bi bila imenovana Vlada. Ali danas je dan bez pravila. Danas je dan bez Ustava. Danas je dan u kojem samo Muji i Hasi iz zagrebačkog vica nije jasno da manje vrijede od Mije.
Eto, nema više Fadila Novalića. Nema više ni Bakira Izetbegovića. Nema Osmice, nema Asima Sarajlića. I nije problem u tome što ih nema. Nekad ih, svakako, ne bi bilo. Nije problem ni to što od danas federalnom policijom upravlja osuđivani Ramo Isak zbog kojeg je Ambasada SAD-a uvodila sankcije bivšoj Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Nije problem ni to što je Nermin Nikšić “novo” rješenje. Ni to što je Vojin Mijatović potpredsjednik Vlade. Ni Sanja Vlaisavljević nije problem, sve sa svojim ispadima o sarajevskim božićnim danima i konsocijacijom. Nije problem ni što je neki prosvjednik štocirao Kenana Uzunovića. Nije problem ni Elzina Pirić.
Problem je to što su nam “za naše dobro”, Michael Murphy i Christian Schmidt suspendovali Ustav na jedan dan. Problem je što su nam jučer nametnuli pravila koja će stupiti na snagu za godinu, a jučerašnja pravila stavili van snage na 24 sata, kako bi mogli imenovati Vladu koja će se boriti za “prava svih građana”. Čak i onih koje su obespravili na jedan dan. S tim da građani koji su obespravljeni na jedan dan nemaju pravo žalbe za dan u kojem su obespravljeni. Schmidt i Murphy za samo dva dana, 2. oktobra 2022. godine i 27. aprila 2023. godine, obespravili više ljudi u Bosni i Hercegovini nego i Novalić, i Nikšić, i Dodik, i Čović, i Izetbegović, i svi njihovi tajkuni zajedno. Jer nikad niko od navedenih nije suspendovao ustav.
Nije isto ljudima ukrasti imovinu i ukrasti im dostojanstvo. Schmidtovom jučerašnjom odlukom ukradeno je dostojanstvo svih Bošnjaka koji su mislili da za njih vrijede ista pravila kao i za Hrvate iz Hercegovine. Schmidtovom odlukom od 2. oktobra 2022. godine je oteto dostojanstvo svih Srba, Hrvata i ostalih koji žive u kantonima gdje je bila Armija RBiH.
I zato još jednom da ponovim – ko god vam od međunarodnih zvaničnika ubuduće pomene evropske i zapadne vrijednost, pošaljite ga u tri materine.
Ne, nisam ruski čovjek. O Rusima sam pisao prije pet-šest godina. I tada su me ismijavali oni što sada slove za američke ljude. Poput Elmedina Konakovića, Aljoše Čampare, Dragana Čovića ….
Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.
“Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.
“Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.
Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-
“Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.
Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.
Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.
U ovom dokumentu piše da je Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.
Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.
I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.
Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.
I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.
“Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.
Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.
Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.
Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.
Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.
Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.
Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.
Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.
U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.
Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu
Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.
E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.
Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.
Kada je u nekoj “državi” “prvi pendrek” (čitaj: ministar policije) moralna vertikala, onda tu nešto baš, baš ne štima, piše politicki.ba.
Aljoša Čampara jedva je dočekao da ga neko pomene, pa da preplavi ovdašnje društvene mreže i medije. Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović prozvao ga je (kao i Aljošinog brata).
“Uopće nije sporno da se ispituju ni ti predmeti (Novalić i Mehmedagić op.a.), ali kada imate 15 godina star predmet za koje znate ko je kriv, a vi radite nešto sasvim drugo onda se zna da je to naručila aktuelna politika, navodi Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
To je kreće od dvojca Čampara, jedan radi u Tužilaštvu drugi u politici. Oni to rade da se bore protiv SDA i za poziciju”, rekao je Izetbegović.
Uslijedio je brutalni odgovor A. Čampare:
“Vidio sam da je Bakir Izetbegović u TV intervjuu na N1 televiziji spominjao mog brata i mene kao dvojac koji pravi problem.
Ima jedna stara izreka koja kaže: “Volio bih da sam neke ljude upoznao malo ranije, neke kasnije, a neke nikada”. Ja bih volio, Bakire, da tebe nikada nisam upoznao, jer ko upozna sva tvoja lica taj ostane zaprepašten tvojim transformacijama, licemjerstvom, lažima i prevarama.
Nisu, Bakire, braća Čampare dvojac koji pravi problem u društvu. Taj štetni dvojac zove se drugačije: Bakir Izetbegović i Sebija Izetbegović. Čampare nemaju ni moć, a ni utjecaj koji im pripisujete kako bi pokušali opravdati kriminalne radnje kadrova SDA. Vi ste ti koji razarate, lažete, potvarate i sijete smutnju i mržnju. A dokaza za to je na pretek”, napisao je A. Čampara.
Sukob između Čampara i Izetbegovića bukti već neko vrijeme.
Još uvijek nije toliko intenzivan, kakva je bila ljubav koja je buktala na ovoj relaciji dugi niz godina.
A. Čampara je političko čedo Izetbegovića koje sada brutalno proziva.Na toj je platformi Aljoša godinama jezdio. Bio je redovni (dnevni) gost u Predsjedništvu BiH kada je tamo sjedio Bakir.
Kada je Sebija Izetbegović izabrana za direktoricu KCUS-a, upravo je Aljoša bio taj koji je pojurio i prvi joj uzeo muštuluk.
“Prva dama” u Bošnjaka muštulukdžiju je i prigodno nagradila.
I to su samo sitnice iz prebogate historije prisnih odnosa Čampar(a)e i Izetbegovića.
U jednom TV intervjuu A. Čampara nonšalantno će izjaviti da je učestvovao i u političkim obračunima, ali i montažama krivičnog gonjenja neistomišljenika SDA.
I u istom stilu dometnuo da je s time sada gotovo i da on više nikada takvo što ne bi radio.
“Tobe došao”.
Šta je bilo s žrtvama progona, koga briga!
A. Čampara je – tvrdi se – godinama bio “vlasnik” SDA-medijske hazne. Ta mu je pozicija dala priliku koju je više nego vješto iskoristio, da se nametne dijelu medija kao neprikosnoveni i vrlo korisni izvor informacija.
Novinarski esnaf, koliko god bio međusobno udaljen i različitim uređivačkim politikama, uvijek međusobno komunicira. Prepuna je ta “hazna” detalja iz tog, ali i potonjeg vakta. A. Čampari se ne može osporiti marljivost, elokvencija, sveprisutnost… I danas mu je jedna od najomiljenijih preokupacija – komunikacija s novinarima.
Kada se kroz godine gleda taj modus operandi, nije se promijenilo ništa. Osim subjekata. Metode su ostale iste. Danas je A. Čampara zagriženi protivnik Izetbegovića pa i SDA. Šta je dovelo do “kopernikanskog obrata” najbolje zna on sam.
Opet u mom odsustvu, jer se ne smije suočiti pred TV kamerama, Elmedin Konaković priča o meni. Opet na istoj televiziji. Opet iste laži. I, opet će biti tužen. Da se, barem, suočimo na sudu, kad već taj prehrabri lider ne smije da se suoči na nekoj od televizija.
Evo, recimo, Elmedin Konaković i ja bismo se mogli suočiti se na Happy TV. Milomir Marić i on imaju usaglašene stavove o meni. Bio bi to omjer 2:1 u njegovu korist. A ako zapne, u studio bi uvijek mogao uletjeti Dragan J. Vućićević, da sa profesionalnog aspekta ocijeni moje tekstove i da, potom, sva trojica, u glas, ponavljaju da sam “muslimanski ekstremista”, koji “po beogradskim podrumima traži ratne zločince” i “prati Elmedina Konakovića”, koristeći “budžetska sredstva Obavještajno-sigurnosne agencije BiH”. Potom mogu sve te izrečene stavove lijepo izrezati i objaviti na Informeru i Pressmediji koju uređuju saradnice Konakovićevog kolege Aljoše Čampare. A djelovanjem članova porodice Čampara je, vidjeli smo na BN-u, najzadovoljniji Aleksandar Vulin, direktor Bezbjedonosno-informativne agencije Srbije.
Tvrdim, evo, i ostajem pri tvrdnji – čak i da jesam saradnik OSA-e, a nisam, u tome ne bi bilo ništa sporno. Jer da jesam saradnik OSA-e, služio bih obavještajnoj agenciji svoje države. To je mnogo časnije nego da je mojim radom javno zadovoljan direktor sbijanske obavještajne službe. Kao što je Aleksandar Vulin zadovoljan radom NiP-ovog stranačkog tužitelja Dubravka Čampare.
“Želim da pohvalim predsjednika Dodika, minista Lukača, direktora Policije RS Kostreševića i tužioca Čamparu koji je iz zajedničkih organa”, rekao je u martu ove godine Aleksandar Vulin, kandidat za direktora BIA-e.Uskoro detalji o slučaju “priprema likvidacije Dubravka Čampare” pic.twitter.com/ArVHuMYueY
Najteže je, kažu, suočiti se sa gorkom istinom o sebi. Ali ja sam spreman doći na bilo koju televiziju, sjesti preko puta Elmedina Konakovića, i čuti neugodnu istinu o sebi. I, obećavam, objavit ću, na ovom mjestu, dokument ili izjavu svjedoka, direktnog svjedoka, koji potvrđuje da sam bilo kada dobio ijednu marku od Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Pozivam, opet, Elmedina Konakovića da na Face TV-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uživo budemo testirani na poligrafu. Ja ću postavljati pitanja njemu, a neka on postavlja pitanja meni. O bilo čemu.
Znam, nažalost, da Konaković nikada neće pristati na to. On je među onim liderima koji neće dopustiti da mu činjenice pokvare priču. Njega ne zanima istina. Njega zanima vlast. I građevina.
Neću se koristiti njegovim metodama. Samo ću se držati činjenica. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, presudio da sam istinu govorio kada sam objavio da je Elmedin Konaković iz sarajevske Zetre “otuđio nekoliko televizora”.
Elmedin Konaković je, uživo, u emisiji Pošteno, pred koalicijskom kolegicom Duškom Jurišić, rekao da su presuđeni kriminalci poput Amira Pašića Faće “dobri momci”.
“Moram vam reći, njihov kodeks, njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju”, kazao je Konaković o Almiru Pašiću Faći tadašnjoj novinarki, a budućoj borkinji za ljudska prava i izbjeglice Duški Jurišić.
Dobro, kasnije je Konaković “udaljio” svoje stavove od stavova Amira Pašića Faće koji je novinarima prijetio snajperom zato što “pišu o premijeru Konakoviću”.
Kaže Elmedin Konaković da nisu isti “oni” i “oni drugi”. I, ustinu nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. I one koji pamte.
“Dijelimo se na one koji se bore da na čelu ministarstva ostane Nedžad Branković, i nas koji prednost na toj poziciji dajemo Forti. Ja tvrdim da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka da “brankovići” više nikad ne vode ministarstva. Zbog Bosne i Hercegovine”, napisao je 11. januara ove godine Elmedin Konaković.
Ima nas koji pamtimo i ovo.
„Vlada Kantona Sarajevo, na 94. sjednici održanoj 30.08.2017. godine, donijela je Odluku o dodjeli poticajnih sredstava za razvoj subjekata male privrede u 2017. godine“, piše u dokumentu koji je potpisao premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković.
Znate li ko je dobio novac? Firma Nedžada Brankovića. Sve sa potpisom Elmedina Konakovića. Koji je, pravdajući svoju odluku, rekao da je u momentu glasanja bio na hodočašču u Meki. I da se zbog toga njegovoj Vladi “omakla odluka” da 40 hiljada maraka dodijeli firmi Nedžada Brankovića.
Dakle, dijelimo se na one koji su budžetska sredstva dodjeljivali Nedžadu Brankoviću i one koji to nisu. S tim da se ovim prvim – omaklo. I često im se “omiče”.
Prijedor je mjesto Tomašice. Mjesto počinjenja zločina udruženog zločinačkog poduhvata najviših zvaničnika Republike Srpske. Mjesto logora. Mjesto u kojem je počinjen genocid, koji samo iz političkih razloga nije presuđen.
Nije u Prijedoru bilo nikakve Oluje. U Prijedoru su bili Omarska i Keraterm. Nije iz Prijedora bilo izbjeglica. Iz Prijedora su izlazili prognani. S tim da su neki prognanici s leđa upucani, pa gurnuti u ponore Korićanskih stijena.
To je bio Prijedor u prvoj polovici devedesetih. A danas je samo mjesto laži.
“Dobar dan, ja sam general Mladić”, predstavljao se u julu 1995. godine komandant Vojske Republike Srpske prestravljenim ženama, djeci i starcima i koji su u autobusima parkiranim u Žepi čekali deportaciju ka Tuzli.
Jedna beba ga nije mogla registrovati. No, ta beba će 28 godina kasnije raskrinkati sve laži i tadašnjeg i današnjeg političkog, vojnog i policijskog vrha Republike Srpske i Srbije.
Kada je Ratko Mladić utvrđivao činjenično stanje u autobusima, Nermina Mujkić je bila u naručju majke Sabine. Od njih dvije će, skoro tri decenije kasnije, režim koji veliča Ratka Mladića, napraviti žrtve Oluje, vojno-redarstvene akcije u Hrvatskoj.
To što se ne sjeća trenutka nastanka fotografije, ne znači da Nermina Mujkić ne zna ko je i šta je. I odakle je. Ne znači da ne zna da je njena majka Sabina protjerana iz Žepe. Ne znači da ne može prepoznati svoju majku.
Nermina Mujkić, beba protjerana iz Žepe, samo je jednom rečenicom nadjačala prijedorsku Oluju. I Aleksandra Vučića, i Milorada Dodika. I kompletnu tvornicu laži s obje strane Drine.
Nermina Mujkić, beba sa fotografije nastale 1995. godine u Žepi, potvrdila je za @IstragaB da su ona i njena majka Sabina na fotografiji koju su vlasti RS-a i Srbije koristile prilikom obilježavanja godišnjice Oluje. Foto1: Nermina Mujkić sa majkom Sabinom danas. Foto 2. Nermina… pic.twitter.com/VnyYT2ek0B
I više ništa nije trebala reći. Rekla je sve o sebi i o režimima u Beogradu i Banjoj Luci.
Ona se zove Nermina Mujkić. Njena majka je Sabina Mukić. Iz Žepe je. Protjerana je u julu 1995. godine. Nije Srpkinja. Bošnjakinja je. Nije iz Hrvatske, iz bosanskog je Podrinja. Nije žrtva hrvatskih zločina. Žrtva je srpskih zločina. Kao i hiljade drugih Bošnjaka iz Prijedora u kojem je obilježena godišnjica hrvatske Oluje.
Kada je prije deset i kusur godina kolega Omer Hasanović napravio priču o selu Poljice, kao jedinom selu na svijetu koje ima dva berlinska medvjeda, na adresu Federalne televizije stigao je mail od proslavljene režiserke Jasmile Žbanić. Uglavnom, režiserka nije bila zadovoljna prilogom i vezivanjem njenog imena za selo Poljice kod Lukavca. To što je porijeklom iz tog sela i što u tom selu na obalama Modračkog jezera i danas u zaseoku Žbanići živi njena rodbina – redateljica je željela izbrisati iz svoje biografije. Jer, nekako je logično da iz Poljica porijeklo može voditi nesretni berač željeza Nazif Mujić, a nikako velika režiserka.
To vam je, ukratko, pogled na profil, ideologiju i politiku, ne Zlatka Lagumdžije,već jedne režiserke i jedne stranke.
Prošlo je skoro dvadeset mjeseci otkako je predsjednik Naše stranke za britanski Guardian rekao da su “rat dobili seljaci” i da “urbana kultura umire”.
“Mislim da je to odvratno”, izgovorit će još odvratnije predsjednik Naše stranke Edin Forto.
Kada je u utorak na Sarajevo film festivalu promovisan film Heroji Halijarda, i kada je dio onih koji se razumiju u Vučićevu propagandu i FGR-ovsku ograničenost na dvije sarajevske općine upozorio da se tim filmom promoviše četništvo, javila se režiserka Jasmila Žbanić da u par FB redova opravda 90 sekundi četništva.
“Niko nije gledao film, pošto film nije gotov. I moj film su u Srbiji osudili, a niko ga nije pogledao i to nam je smetalo. A sad mi osuđujemo film koji nije smontiran. Možda je četnički, ali dajte da se barem završi”, napisala je slavna režiserka dok je lajkala statuse u kojima sarajevsku gradonačelnicu nazivaju “papankom”.
Vidite, Jasmilin film o Srebrenici su prvo osudili oni kojih se najviše tiče. Onih čiju je životnu priču prilagodila zapadnoj publici da bi dobila još koju nagradu i pristup fondovima (pogledati pod Hasan Nuhanović). Jbg, nekako “civilizacijski” izgleda kada te supruga četnika primi u TVOJ stan u koji je uselila nakon što je njen muž naredio da ti pobiju u spale porodicu. Anticivilizacijski je, recimo, prikazati onako kako je bilo – da je Hasan Nuhanović maršnut sa svojih vrata.
Ali šta mi seljaci znamo šta je umjetnost. Naše je da budemo berači željeza čije će se ekranizirane i za zapadnu publiku prilagođene sudbine prikazivati na festivalima širom svijeta. Ne mogu oni “odvratni seljaci koji su pobijedili” razumjeti da promocija “Heroja Halijarda” nije promocija četnika Draže Mihailovića. Sve dok mu ne stavi nož na vrat, seljak ne može prepoznati četnika. Jer do klanja je četnik “umjetnički izričaj”, a poslije klanja su seljaci “svi jedni drugima kuće palili”.
Piše danas Fortina Naša stranka da “organizovani napad na nabolji kulturni proizvod naše zemlje, SFF, demonstrira potrebu društva za manje kulture u našem okruženju”.
Nisam znao, a i kako ću kad pripadam onim seljacima koji su pobijedili, da je promocija četnika i Vučićeva propaganda – kultura. Sve sam mislio da su ovi sarajevski umjetnici i čelnici Naše stranke – “antifašisti”. I da je Valter branio i odbranio Sarajevo. Kad, ono, nije. Sad Draža brani Sarajevo.
Sve teorije zavjere su propale. Nevini ljudi su oslobođeni. Istina, ne svi, ali vjerujem da će Ustavi sud BiH ili, na kraju, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukloniti i nepravdu učinjenu prema Alisi Mutap.
Pravosudna farsa u slučaju Dženan Memić je okončana. Od petero optuženih, četvero je pravosnažno oslobođeno. Osuđena je samo Alisa Mutap, jer sudije nisu imale dovoljno hrabrosti da baš sve oslobode.
Od prvog dana Istraga.ba je pisala da su nevini ljudi prvo uhapšeni, potom optuženi, a onda i, djelimično, osuđeni. Od prvog dana su nas nazivali “ubicama”, zaštitnicima “ubica”. I, sada, nekoliko godina kasnije stigla je i pravosnažna presuda.
Slučaj Dženan Memić nije vodilo Tužilaštvo BiH. Ovaj slučaj je vodila ulica koja je satanizirala svakoga ko se usudio iznijeti ijednu činjenicu. Na ovom slučaju, na krvi Dženana Memića, nastala je jedna stranka. Ona koja je, navodno, u ime naroda, provodila “pravdu”.
Sistem, pravosnažno, nije ubio Dženana Memića. Policija, pravosnažno je utvrđeno, nije zataškavala slučaj smrti Dženana Memića.
Dženanov otac Muriz Memić godinama je, uz vlastiti pristanak ili ne, sasvim je svejedno, (zlo)upotrebljavan za političke obračune. Ko god je smetao određenim centrima političke moći bio je proglašen ubicom ili zaštitnikom ubica. Advokati optuženih samo su bili “advokatići”. Samo je Ifet Feraget bio “advokat”.
Ako ste pažljivo pratili izjave obitelji Memić, onda ste sigurno vidjeli da je “Bakir Izetbegović dao Draganu Čoviću Izborni zakon kako bi se spasio odgovornosti za smrt Dženana Memića”. To što ta i još desetine sličnih izjava Muriza Memića i njegovog advokata Ifeta Ferageta bila s one strane razuma, nije sprječavalo ni medije niti “aktiviste” da šire teorije zavjere.
Sud je pravosnažno utvrdio da nije kriv ni recepcioner iz hotela Alije Budnje. Nije kriv ni sin ilidžanskog hotelijera koji je, pazite sad, “doveden u vezu sa ubistvom”. Nije kriv ni policajac Hasan Dupovac. Kroz tri sudska stepena je utvrđeno da nije ometao istragu. Ni policajac Josip Barić nije kriv. Ni Alisin otac Zijo Mutap nije kriv. Samo je kriva Alisa zbog toga što se “ne sjeća” kako je 8. februara 2016. godine na Ilidži stradao njen tadašnji dečko Dženan Memić.
Ko će sada ispraviti nepravdu nanesenu ljudima koji su nevini ležali u pritvoru i koji su, što je gore od pritvora, godinama trpili teror i iživljavanje u javnom prostoru? Državni tužioci Ćazim Hasanspahić i i ideolog svake pravosudne podvale Dubravko Čampara sigurno neće. Jer oni su “samo radili svoj posao”. Kao što je i Dženanov otac Muriz “odradio posao”.
“Znamo ko je ubio Dženana”, ponavljao je godinama Muriz Memić.
Pa, ako zna, zašto ne saopći to ime? Ne saopćava ga zato što je za porodicu Memić, naoročito Arijanu Memić, ta optužba bila “fluidna”. Sve dok se nije priključio Narodu i Pravdi Aljoša Čampara je za Memiće bio “zaštitnik ubica Dženana Memića”. A kasnije je samo postao stranački kolega čiji je brat Dubravko, u ime porodice Memić i države BiH, optuživao, sada se ispostavilo, nevine ljude.
Na spisku nevino stradalih u slučaju Memić je i sudija Branko Perić. On je smogao hrabrosti, još u prvostepenom postupku, da kaže da niko od optuženih nije kriv. Onda se na njega sručila “objektivna” sarajevska javnost kojoj je jedina činjenica bilo ono što su u programima uživo govorili Muriz Memić, Elmedin Konaković i Ifet Feraget.
A ništa bolje ovu pravosudno-medijsku montažu nije razoktrivalo kao optužnica Tužilaštva BiH. Elem, Tužilaštvo BiH je optužilo petero ljudi da su se, ne poznajući jedni druge, udružili da pomognu nepoznatom izvršiocu nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. Dobro ste pročitali, nije greška.
Petero ljudi koji se nisu poznavali, pomagalo je “nepoznatoj osobi ili nepoznatim osobama” nakon izvršenja “nepoznatog krivičnog djela”.
Tužilaštvo je dakle, tvrdilo, smrt Dženana Memića izazvala “nepoznata osoba ili više njih”. Otac Dženana Memića je tvrdio da zna ko je ili ko su ubice. Pa, ako je znao, zašto to nije rekao državnim tužiocima, pa da onda u optužnici navedu kome su to pomagali optuženi. A ako nije znao, zašto onda nije procesuiran zbog toga što “nije znao”? Jer, za otprilike isto “krivično djelo” Alisa Mutap je dobila dvije i po godine zatvora.
Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.
Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.
Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.
Ne okreći mi sina
Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.
Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.”A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…
Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.
“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.
Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).
U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.
Zatvorske i druge ćelije društva
Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.
Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…
Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.
Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno: zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.
Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.
Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)
Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike
Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…
Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.
Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.
Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.
Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.
Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.
Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.
Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora. Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.
Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?
Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.
A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.
I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.
I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.
Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.
Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.
I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!
Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
