Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.

Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.

Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.

Ne okreći mi sina

Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.

Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.” A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…

Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.

“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.

Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).

U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.

Zatvorske i druge ćelije društva

Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.

Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…

Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.

Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno:  zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.

Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.

Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)

Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike 

Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…

Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.

Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.