Kolumne

Kamen dalje, rođače: Alija Izetbegović i kamenje njegove mudrosti na koje se gordo spotičemo

Uvriježilo se nekako bilo o doba zrelog socijalizma, 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, u ulično-zajebantskoj praksi i vicmaherskoj subkulturi da se razne provaleizvaljotine, šale i maskare, koje je nemilice štancao narodni genij, pripisuju, stavljaju u usta tadašnjem kineskom komunisitčkom lideru Mao Zedongu. Zašto baš drugu Mau, teško je odgovoriti, ali navada, i to prilično masovna i česta je bila da mu se štošta tura u usta. Možda iz razloga što je bilo “umehko”, bezopasno: on bio jedini živi komunistički diktator kojeg se smjelo nekažnjeno ismijavati, Čaušesku je, recimo, spadao u vrstu zaštićene komunističke divljači, kao i Honecker. Mao nije bio “brat” našem tadašnjem predsjedniku, nije ga bilo među nesvrstanima, a istovremeno je tokom provođenja svoje kulturne revolucije bio sklon ispaljivaju mobilizirajućih parola, lapidarnih mudrolija, efektnih fraza, koje su u propagandnom perpetuiranju dobivale službeni status “mudrih misli” koje su sticale globalnu prepoznaljivost. Nije u mojoj mahali bilo izraslijeg pionira koji nije bio u stanju k’o od šale izdeklamovati rafal poučnih, nezaboravnih, a izmišljenih misli najvećeg sina kineskog naroda. “Sve je sranje osim pišanja. A i pišanje je veliko sranje kad se piša uzbrdo“, jedna je od omiljenih, edukativnih mudrolija za koje smo bili uvjereni da ih je izgovorio sam Mao Zedong, lično i personalno.

PIŠEM, DAKLE PREPISUJEM

Bilo je to vrijeme kada su rijetki šminkeri među nama učenicima mogli sebi priuštiti, odnosno kada im je superbogati tata – tajkun tog vremena, varilac u “Vasi Miskinu Crnom“, ili zidar iz “Hidrogradnje“, priuštio kineske tene “šangajke” pa smo zdravo za gotovo uzimali i pošto-poto kupili i prodavali navodnu “Maovu” čuvenu propagandnu dosjetku da su “tene najbolje patike“, na koju se naslanjala još jedna, također iz iste niše, odnosno “kineske” predsjedničke haiku produkcije, da je “hrana najbolja ishrana“. Nije se tih godina moglo šaliti i šegačiti s ovdašnjom ljubičicom belom, ali se, zato, s kineskim drugom Maom i njegovim anegdotalno-poučnim opusom šalilo i zajebavalo na svakom koraku; zar se, uostalom, i on nije zalagao da, pored bijelih ljubičica, cvjeta i drugih hiljadu cvjetova, to jeste viceva dosjetki, aforizama i drugih bezvezarija.

Pričali su se, doduše, u ta olovna vremena i politički, ne baš sasvim korektni vicevi, poput onog u kojem se na pitanje o tri najtanje knjige odgovaralo blago koketirajući sa šovinističkim predrasudama i umjerenim nacionalističkim stereotipima: Slovenačka geografija, Crnogorske junačke pjesme i Bosanske umotvorine.

E, sad, budući da je svima, osim onima koji mrze sve što je bošnjačko, jasno kako nema većeg mudraca u ovoj zemlji (niti pod zemljom) od Alije Izetbegovića, bilo bi malo nedostojno da se njegove destilirane mudrolije smjeste u neku tanku, neuglednu knjižicu, nego ćemo ih, kako i doliči, urezati, ugravirati, utisnuti u kamenu, debelom i teretnom, sve onako sa pozlatom i krasopisom. A onda će Nedžad Ajnadžić, načelnik najvažnije Općine na svijetu, bez tendera nabavljeno kamenje, oplemenjeno umotvorinama mudraca Alije, pokloniti građanima da ih opominje, educira, upozorava, tjera na razmišljanje ili da, jednostavno, bacaju na njega drvlje i kamenje preko društevnih mreža. Gdje god nađeš zgodno mjesto, ti kamen mudraca posadi, a kamen mudraca, uči nas to mitologija, ali i književno-filmska franšiza o Harryju Potteru, ima nadnaravna svojstva da pretvara obično gvožđe u zlato, otrcane banalnosti u mudrolije i lijepe misli, transferira tuđu imovinu, vlasništvo, autorska prava u Našu, to jeste Njegovu (jer, On, to smo svi Mi), pretvara centar glavnog grada u provincijsku pustopoljinu!

AJNADŽIĆEVO KOTRLJAJUĆE KAMENJE

Čudne su i čudotvorne te stele rasute po središtu centra Sarajeva, to su prava čuda bosanskog (ili hercegovačkog) kamena. Uštemaš u stijenu, recimo, izvorni sirov materijal “prije podne mislim jedno, a popodne drugo“, a mudra ti stijena izbaci čaroban stih Ivana Gorana Kovačića. Ili ukucaš da je Ivo Andrić “fratarsko kopile“, a Charles Darwin šalabajzer, nedostojan izučavanja u školama”, a Ajnadžićev stamen-kamen mudraca izbaci misao engleskog slikara Johna Opiea, koja je još prije 300-400 godina sublimirala Izetbegovićeve mudrolije u umjetnosti i nauci napisavši: “Nauka otkriva, umjetnost stvara.” Progangstersku i antidržavničku Izetbegovićevu maksimu “Bolje je birati sposobne, a manje poštene, nego poštene, a nesposobne”, Kamen mudrosti je pretočio u pravdoljubivi manisfest: “...Naš narod je dobar, oprostit će greške, ali neće oprostiti lopovluke.” I tako dalje, u gradu u kojem potpisnik citata, autor svojih i tuđih mudrolija, njegov sin i uža familija, stranački, džamijski i bliskoistočni saveznici nisu nakon rata ostavili kamen na kamenu, u kojem se stećci ugrađuju u temelje kuća, a rimska naselja prekopavaju i potapaju u interesu i funkciji onih kojima “narod neće oprostiti lopovluk”, osvanuli su njegovi proprani stari i izmišljeni novi citati.

Načelnik Nedžad Ajnadžić je rekao da se on nije miješao u izbor “Izetbegovićevih citata” nego je to prepustio Stručnom kolegiju. A da se načelnik Ajnadžić kojim slučajem upleo, teško da bi odolio i da na nekom, makar skrivenom, nedostupnom kamenu, za svoju dušu, ne ukuca njemu najdraže mudre misli, the best of Predsjednika Alije. Poput one da “rata neće biti”, “jer je za rat potrebno dvoje”. Sjeća se načelnik, reljefno sebi predočava sliku koliko su se on, tada kapetan JNA, i njegove kolege, takoreći suborci iz Sarajevskog korpusa JNA,  grohotom smijali u kasarni u Lukavici, ili bješe na vojnoj vježbi na Romaniji, dok su slušali mudre pacifističko-antimilitarističke tlapnje “muslimanskog lidera”.

Ne znam ko sačinjava Stručni kolegij načelnika Ajnadžića, osnovano sumnjam da se tu udjenuo općinski odbornik i reality slikar Memo Haljevac, jer ko bi se uopće drugi od 100 hiljada stanovnika Centra mogao sjetiti i dobaciti do misli engleskog slikara iz 17. stoljeća, osim njegovog kolege Haljevca, pulena također kolege-slikara Fahrudina Radončića.

A sad, bez imalo šegačenja, karikiranja i podmetanja: okamenjene misli Alije Izetbegovića, stvarne, izmaštane i falsificirane, jesu zapravo briljantan, nepogrešiv mozaik koji bi, da takvo nešto nije suprotno vjerskoj tradiciji kojoj pripada (“ne vjerujem ja u kipove”), činila jedinstven spomenik Mudrom Vođi, satkan od svih onih nezaobilaznih, organskih elemenata koje su ga za života činili “jedinstvenim, vječnim i nezamjenjivim”. Preplitanje korisnih laži i prepariranih istina, relativiziranje (akademske) čestitosti i odgovornosti pri posezanju za tuđim (citatima, imovinom, životima), uzurpacija javnog dobra (u ovom slučaju prostora) za privatnu konjukturu i stranačku pljačku, hinjeno i k’o biva nehotično titranje “mehkog” kulta ličnosti, licitiranje s kratkim pamćenjem i kontaminiranim sjećanjem “svog naroda”, ukidanje društvenog, kulturnog kontinuiteta u korist “potisnute tradicije”, sve je to Alija Izetbegović i sve su to ilustrovane kamene površine s njegovim nezaboravnim besmislicama i plagiranim poštapalicama uspješno i dostojno dočarale. Sve su uradili njegovi nasljednici, biološki, stranački, idejni i “poslovni”, kako bi se njegova dubiozna baština (umalo ne rekoh “baruština”) sumnjivog porijekla i problematične kvalitete, razvijala, širila kroz procese obrazovanja, građanskog i vjerskog, kroz komemoriranje bolje prošlosti i lakiranje grubih grešaka i dubokih promašaja. Sve što je, dakle, učinjeno, pa i više od toga kako bi se učinilo stvarnim i mogućim da se sarajevske ulice oskrnave kamenim uvredama, državno potpomognutim falsifikatima i urbanističko-prostornim nasiljem.

ČUDO BOSANSKOG PLAGIJATA

Šuška se posljednjih mjeseci po sarajevskoj intelektualnoj mrtvaji kako stanoviti profesor, razočarani fanatik SDA, namjerava napraviti neku vrstu “obračuna na desnici” i komparativnom metodom, uporednom analizom s drugim autorima i njihovim knjigama pokazati da su ključne knjige koje je popisao Alija Izetbegović, “Islam između Istoka i Zapada” i “Islamska deklaracija” produkti resavskog prepisivanja, drski plagijati. Bez obzira na uloženi trud i akribiju, taj, ponavljam navodni, intelektualac, u suštini kuca na davno otvorena vrata: mnogo prije njega, jedan je drugi intelektualac, neuporedivo poznatiji i utjecajniji utvrdio i materijalno, crno na bijelo, dokazao prepisivački karakter tih knjiga: taj se pionir demistificiranja “mudrog Vođe” zvao Alija Izetbegović! On je tokom pravosudne i policijske istrage koja je protiv njega i njegovih prijatelja i suradnika vođena početkom 80-ih godina, kazao istražiteljima da sporna “Islamska deklaracija” uopće nije njegovo autorsko djelo, da on nije nikakav pisac, autor, nego kompilator i prepisivač. Odnosno, izrezivač i ljepitelj. Kao neporeciv materijalni dokaz ponudio je sumnjičavcima čitav sanduk svojih originalnih “rukopisa” u izvornom obliku. Riječ je bilo o kolažu isječaka (koji je ličio na konfete) iz raznih knjiga koje su se bavile filozofijom, istorijom islama, koje je on izrezivao makazama, a onda ih “selotejpom” spajao, kombinirao, između njih ubacivao komentare, pisane “svojim riječima”. Taj se spisateljski postupak u literaturi naziva “cut up”, najpoznatiji je po slučaju Danila Kiša i hajke na njegovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča“, čiju su “citatnost”, oslanjanje na historijske i nehistorijske izvore, njegovi neprijatelji prokazali kao plagijat, bezmalo krivično djelo.

U nauci, pa čak i kvazinauci kojom se amaterski bavio naturščik-sociolog religije Izetbegović, neoznačavanje citata i nenavođenje izvora smatra se plagijatom, krivičnim djelom. Zašto niko od pokradenih autora niti izdavača nije tužio kompilatora “Islamske deklaracije”? Zato što je riječ o autorima koji uglavnom nisu doživjeli čast da ih prepisuje Izetbegović. Kako je u knjizi “Kako sam branio Bosnu i Bošnjake” objasnio, odnosno otkrio Fatih El Hassanein, sudanski islamista, ratni šef novca i logistike za Bosnu i Hercegovinu, on je kao student 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća imao zadatak širiti ideje Muslimanskog bratstva među muslimanima u Jugoslaviji, odnosno “islamizirati muslimane Jugoslavije”. U toj misiji posebno poglavlje je predstavljalo prevođenje na ovdašnji jezik knjiga i studije lidera i ideologa tog pokreta, poput egipatskog učenjaka harizmatika Hassana al-Banne, a glavni suradnici na koje se oslanjao bio je mladomuslimanski krug oko Alije Izetbegovića, Omera Behmena, Ismeta Kasumagića

Citati koje je koristio, plagirao i kompilirao “pisac” “Islamske deklaracije”, ne samo da nisu bili sporni za izdavača nego su bili dobrodošli: parola je bila “čitaj i širi dalje”. Sudanac Hassanein je, kako je napisao, financijski pomagao autore (ne samo u BiH i Jugoslaviji nego i u drugim zemljama socijalističkog istoka Evrope) i njihovo misionarsko-prosvjetno djelovanje…

Alija Izetbegović je bio predsjedik Stranke demokratske akcije, a potpredsjednik i predsjednik kadrovske komisije te stranke, desna njegova ruka, dakle, bio je prof. dr. Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji svoje knjige nije ni pisao niti prepisivao, već je fotokopirao radove drugih autora. Istina, nije mu bilo lijeno da njihova imena zamijeni svojim, časnim, akademskim. Šta bi na to rekao mudri Mao Zedong da je kojim slučajem živ? “Sve što imam sam ukrao, jedino sam  akademsko napredovanje pošteno platio!” Ili možda: “Čim sam vidio koliko je narod zaljubljen u mene, odveo sam ga u mrak…”

 

Slobodan Vasković piše za Istragu: Krugovi

Sa neskrivenim zadovoljstvom pišem ovaj tekst za “Istragu”, svjestan da će biti objavljen na portalu koji jeste tek počeo svoj život, ali čija je budućnost, dugovječnost, zagarantovana.  Što je rijedak slučaj u dušmanskim uslovima u kojima se nalazi i živi cijelo BiH društvo, njeni narodi, građani, stanovništvo, njena medijska scena i dušmanskim odnosima među samim pripadnicima te scene.

Podijeljenost je kapilarna; Svjesno nametnuta dugogodišnjim istrajnim radom Glavnih Dušmana, koji su i najbenignije druženje spremni pretvoriti u zavjeru protiv njih, ukoliko im neko iz društva ne odgovara.  U situaciji kada ljudi ne sjedaju jedni sa drugima, jer se plaše kako će to sjedenje biti okarakterisano na “Višim Dušmanskim Nivoima” više nego zaraze od korone, pisanje teksta za “Istragu” će, samim tim, i prije njegovog čitanja, u “Krugovima” biti označeno Neprijateljskim Aktom.

Svako javno prijateljstvo istomišljenika, neistomišljenika, bilo koje javno prijateljstvo za “Krugove” je neprihvatljivo, jer njima, isključivo, odgovara neprijateljstvo. I po Horizontali i po Vertikali.

Zato “Krugovi” složno rade na njemu, vrlo prijateljski, jer im to donosi ogromnu ličnu korist; Moć, koju ne bi zamijenili ni za kakav novac; Pozicije sa kojih odlučuju o životu i smrti; Mnogo više o drugom, nego prvom!

“Krugovi” nisu olimpijski; Oni su političko-podzemni, uvijek spremni na sklapanje u čvrst, ubilački lanac oko vrata nepodobnih, neposlušnih, kritičnih;  Onih koji se usuđuju da njihove pomno dogovorene, antinarodne, i u načelu i u detalju, prljave poslove realizuju; Poslove koje sprovode u djelo tako što Krda, što za njih narodi i građani jesu, drže decenijama zarobljene u strahu od onih drugih, trećih, inih, instistirajući da su baš oni ti “Krugovi” koji zatvaraju vrata strahovima.

Iako je jedina prava istina da su oni zatvoreni Krugovi straha, izolacionizma, šovinizma, sijanja međunacionalne i međuljudske mržnje, samo sa jednim cijem – Zadržavanjem Moći, nakon koje, in continuo, slijedi njena maksimalna zloupotreba, usmjerena protiv svih.

Posljedica djelovanja “Krugova” je neimaština, izolovanost, promocija primitivizma i zatucanosti, njihova supremacija nad građanskim, intelektualnim, naprednim, zajedničkim; To je višedecenijski varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, s ciljem potpune privatizacvije institucija, njihove podređenosti “Krugovima”, surove nadređenosti stanovništvu.

Upravlja se institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa. Sve to uslovilo je Egzodus iz BiH; Nezaustavljivo odlaze mladi, obrazovani, sposobne zanatlije, radnici svih profila, najstručniji kadrovi iz svih oblasti…, nemajući više ni strpljenja ni nade da će se materijalizovati alternativa za beznađe koje im se nameće kao sadašnjost i budućnost.  Njihov odlazak je njihova osveta “Krugovima”, ali, nažalost, najviše gubi društvo u kojem živimo, jer se rapidno smanjuje njegova supstanca sposobna za promjene. Političari ovdje nisu državnici, već merkantilni radnici koji trguju životima kako bi njihove pohlepne klijentelističke mreže opstale i nastavile opaki posao dokusurivanja države i porobljavanja naroda; Svakog od njegovog “Kruga”.

Multidimenzionalno, multietničko, multikultruno društvo se pokušava pretvoriti u linerarne linije porobljenih; Modus operandi  “Krugova” je nuđenje “mirnog i sigurnog ropstva” kao protivusluge za poslušnost. Kakistokrati zato insistiraju na potpunom anesteziranju javnosti, istrajavajući da se svaka drskost sadržana kroz ispoljavanje različitosti brutalno uguši/kazni. Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, ma koliko se insistiralo na njemu, silom nametalo kao jedini način “života”/opstanka, nikada jedan prostor, tako ni BiH, ne uspijeva da u potpunosti izoluje od vanjskog svijeta. Posebno je to nemoguće u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva. I koji je tu, pred vratima, spriječen od “Krugova” Kakistokrata da zaživi, razvije se i oslobodi sve iz silom, prljavim igrama, podlim dogovorima, nametnutog “zarobljenog društva” i “zarobljene države”. Takvo stanje može potrajati, svjedočimo tome, ali je osuđeno na propast.

“Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti” (Džordž Orvel).

U punom smislu ove čuvene rečenice vidim početak rada “Istrage”, jer je to najjači mogući udarac anesteziranju javnosti.

Saradnja Istrage i Oslobođenja: Lako je Milanoviću bosanskim Hrvatima gloginje mlatiti

Privatna posjeta, službeni šamar, tako bi se u najkraćem mogao definirati odlazak Milorada Dodika Zagrebu. I mada baš niko nema dilema da je i jedno i drugo rezultat politike susjedne nam države, ili baš zato, nije zgoreg otvoriti pitanje šta je ko dobio ovim desantom sa Pantovčaka. Srpski član Predsjedništva BiH otišao je u radni posjet Zagrebu, saopćeno je iz njegovog kabineta, uz precizan raspored: nakon sastanka sa Njegovim visokopreosveštenstvom mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim gospodinom Porfirijem, slijede sastanci s predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem u vili Prekrižje na Pantovčaku, a potom sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem u zgradi Vlade. Kako Bosna i Hercegovina – i po izvornom i po svakom interpretiranom slovu Daytona – ima tročlano državno Predsjedništvo, što znači vrlo precizne mehanizme odlučivanja svake vrste, druga dvojica članova (većina, dakle) državnog vrha javno su kazali da ovaj radni posjet nije usaglašen i dogovoren te je stoga Dodik u Zagrebu privatno. I zanimljivo: to je ispalo jedino oko čega su se službeno Sarajevo i službeni Zagreb složili, s obzirom na to da je Milanović požurio objasniti kako Dodik u Zagrebu boravi kao predstavnik Srba (i to na njegov poziv), a Plenković je novinarima povjerio kako mu je Milanović rekao da Dodik dugo insistira da dođe. Zbog toga, valjda, nije bilo zajedničkih izjava, ali jesu uslijedile pojedinačne. I dok se Plenković nastojao ponašati i evropski i državnički, Milanović je – možda i nasekiran što su ga novinari iz Hrvatske podsjetili na ne tako davne opise u režiji ovosezonskog uvaženog gosta (Dodik je prije četiri godine Milanovića nazvao “iskompleksiranim političarem i čovjekom, koji pola dana živi kao ustaša, a pola kao partizan, a i ime mu neodoljivo miriše na srpsko”) – jedva dočekao da ode u Beč pa da ponudi svoje viđenje BiH, uopće se ne obazirući da govori o drugoj državi.

Susjedna država je, za Milanovića dakle, yugo 45, i ne može biti passat, objasnio nam je, pa nastavio: “Krše se neka temeljna pravila i sad sam, nažalost, konačno čuo da su ljudi koji to rade svjesni. Dakle, oni su svjesni da krše pravila koja su potpisana i preuzeta prije 25 godina s argumentima da nema konstitutivnih naroda”, a onda obrazložio kako je Dodik sugovornik jednako kao i Bakir Izetbegović, te se pohvalio kako Hrvatska ima jako napredan odnos prema manjinama?! Ako se ovako predsjednik Hrvatske zalaže za Hrvate u BiH, onda su zaista u problemu. Na stranu sad što se za konstitutivnost i Srba i Hrvata i Bošnjaka na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine izborio pred Ustavnim sudom BiH Alija Izetbegović (ko zna, možda zato Milanović zove Bakira?), na stranu čak i za Milanovića poražavajući podatak da sa svojim gostom nije prozborio koju o položaju Hrvata u RS-u, već nedvosmisleno upirao prstom u hrvatsko-bošnjačke relacije, predsjednik Hrvatske je ostavio prostor da se upravo njegov istup razumije kao zalaganje za Hrvate jednako kao za manjine u Hrvatskoj?! U zemlji u kojoj su Hrvati uistinu konstitutivan narod, mada se njihovo političko vođstvo upinje da tu konstitutivnost ostvari samo u jednom dijelu Federacije BiH, ne krijući ambiciju Dragana Čovića da Hrvati budu svoji na svome u dva kantona baš onako kako je Dodik svoj na svome u većem dijelu jednog entiteta, gdje je SNSD neprikosnoveni vladar baš svega.

Naš kolumnista Dragan Markovina podsjetio je na Milanovićevu odanost najproblematičnijim Tuđmanovim idejama, onim o podjeli BiH, idejama koje su – kako god i Hrvatska i HDZ u BiH slavili šestorku – u Haagu proglašene udruženim zločinačkim poduhvatom i kažnjene sa više od 100 godina zatvora. Te ideje su, nesumnjivo, doprinijele ratnom iseljavanju Hrvata iz BiH, ali je politika getoiziranja Hrvata koju nedvojbeno provodi Dragan Čović pogurala odlazak Hrvata iz postdejtonske BiH. S Milanovićevim zalaganjem da dobiju prava manjina, makar ta prava bila kao i u Hrvatskoj, i realnom opasnošću bošnjačke radikalizacije (i) zbog ovakvih dobrosusjedskih odnosa (pored već ukorijenjenog nacionalizma), ona prijetnja Bakira Izetbegovića o događanju komšića na nižim razinama vlasti, izrečena nedavno na N1, počinje da zvuči proročanski. A baš je Izetbegović također pozvan u predsjedničku vilu na Pantovčaku! Moguća su dva scenarija: onaj građanski dio BiH nada se da neće otići i da će na taj način pokazati da vjeruje u institucije, kako naše domaće tako i susjedne zemlje. Uopće nemam dilema da onaj tvrđi dio SDA smatra kako ovaj poziv treba iskoristiti, ma kako to značilo pristajanje na Milanovićevo shvatanje konstitutivnosti, on je uostalom lider najveće bošnjačke partije i čak nema problem da kao takav službeno posjeti Zagreb: pa zar to onda nije jednak šamar hrvatskom evropejstvu?

Baš stoga vrijedi baciti pogled i na istok, jer koliko se god naše (pro)zapadne komšije odricale Balkana, djela, kao i obično, ne daju im za pravo. Milanović je savršen primjer. A nema uopće sumnje da i Beograd – da ne kažem Aleksandar Vučić – ima neke svoje stavove o Dodikovim putešestvijama i retorici, tim prije što mu ne može biti nimalo svejedno kad Dodik jedno priča u Zagrebu, a drugo kad je s njim. Pa ga onda on mora obuzdavati. Vučić je u više navrata u posljednji mjesec javno objašnjavao Dodiku da je RS entitet u BiH. Do trećeg entiteta mu nimalo nije stalo, zabavio se o kosovskom jadu i upravo zato je jasno da mu Dodik svojim ponašanjem uopće nije pomogao: uostalom, od gotovog stava Predsjedništva BiH da ne otvara pitanje Kosova, servirao mu je veresiju. I mada je na zloslutnu reafirmaciju Karađorđeva i priče o hrvatsko-srpskom pomirenju na račun BiH od Bošnjaka reagirao jedino reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović, ne treba biti odveć mudar da se razumije kako jedini konsenzus koji postoji za ovaj dio svijeta jeste onaj o sprečavanju novog rata. A za zelenim stolom podjelu BiH neće izvojevati Milanović, barem je to jasno. Vjerovatniji je – kad je o BiH riječ – scenarij Vuka Draškovića, o srpsko-bošnjačkom pomirenju, kojem bi se Vučić mogao okrenuti i po cijenu dalje potrebe da obuzdava Dodika. Ili možda baš zato.

Redovno dobro obaviješteni Slobodan Vasković tvrdi da je Dodik i bio u Zagrebu kako bi Milanovića i Plenkovića “zamolio da se za njega zauzmu kod Angele Merkel, kancelarke SR Njemačke, da ne podrži primjenu bonskih ovlaštenja prema njemu, kao ni zabranu ulaska u EU, što je, takođe, jedna od vrlo mogućih mjera prema lideru SNSD-a, ukoliko nastavi sa agresivnom, šovinističkom i retrogradnom politikom kojom urušava odnose u BiH i regionu”. Zanimljivo, nekako u isto vrijeme kad je Vasković pisao ovaj blog i visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko progovorio je o bonskim ovlastima, javno priznajući da su SAD i Njemačka već tražile njihovo vraćanje u život. Inzko je do sada puno puta – odgovarajući upravo Dodiku na zahtjeve za ukidanjem OHR-a – rekao da je baš njegovo ponašanje garant opstanka međunarodne zajednice s Uredom visokog predstavnika u BiH. I sam Inzko, kaže, preferira domaća rješenja, no njih nema ni na vidiku i neće ih ni biti do Nove godine, dok svi lokalni izbori – uključujući i mostarske – ne prođu. A poslije ćemo vidjeti. Već sada je jasno da su i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima podastrte teme opstanka umjesto vode, puteva i lokalne zajednice, a samim tim još jasnije da jačaju šanse nacionalističkim opcijama da zabetoniraju svoje općinske atare. Ako je to bio Milanovićev cilj s ovim pozivima Dodiku i Izetbegoviću u Zagreb, bit će da je uspio. Čovića će, vjerovatno, osobno posjetiti u Mostaru, početkom decembra.

NAJČITANIJI ČLANCI

Istraga objavljuje materijalne dokaze i fotografije: Čamparina savjetnica poslala anonimnu prijavu...

“Dobro vam veče. U večerašnjem dnevniku gledajte: kako SDA preko Obavještajno bezbjednosne agencije prisluškuje svoje neistomišljenike. RTRS u posjedu krivične prijave protiv direktora OBA-e...