Kolumne

Podrinjska oluja istine: Kako je ratna beba iz Žepe raskrinkala Vučićevu i Dodikovu tvornicu laži!

Prijedor je mjesto Tomašice. Mjesto počinjenja zločina udruženog zločinačkog poduhvata najviših zvaničnika Republike Srpske. Mjesto logora. Mjesto u kojem je počinjen genocid, koji samo iz političkih razloga nije presuđen.

Nije u Prijedoru bilo nikakve Oluje. U Prijedoru su bili Omarska i Keraterm. Nije iz Prijedora bilo izbjeglica. Iz Prijedora su izlazili prognani. S tim da su neki prognanici s leđa upucani, pa gurnuti u ponore Korićanskih stijena.

To je bio Prijedor u prvoj polovici devedesetih. A danas je samo mjesto laži.

“Dobar dan, ja sam general Mladić”, predstavljao se u julu 1995. godine komandant Vojske Republike Srpske prestravljenim ženama, djeci i starcima i koji su u autobusima parkiranim u Žepi čekali deportaciju ka Tuzli.

Jedna beba ga nije mogla registrovati. No, ta beba će 28 godina kasnije raskrinkati sve laži i tadašnjeg i današnjeg političkog, vojnog i policijskog vrha Republike Srpske i Srbije.

Kada je Ratko Mladić utvrđivao činjenično stanje u autobusima, Nermina Mujkić je bila u naručju majke Sabine. Od njih dvije će, skoro tri decenije kasnije, režim koji veliča Ratka Mladića, napraviti žrtve Oluje, vojno-redarstvene akcije u Hrvatskoj.

To što se ne sjeća trenutka nastanka fotografije, ne znači da Nermina Mujkić ne zna ko je i šta je. I odakle je. Ne znači da ne zna da je njena majka Sabina protjerana iz Žepe. Ne znači da ne može prepoznati svoju majku.

Nermina Mujkić, beba protjerana iz Žepe, samo je jednom rečenicom nadjačala prijedorsku Oluju. I Aleksandra Vučića, i Milorada Dodika. I kompletnu tvornicu laži s obje strane Drine.

“Ovo sam ja, u naručju moje mame”.

I više ništa nije trebala reći. Rekla je sve o sebi i o režimima u Beogradu i Banjoj Luci.

Ona se zove Nermina Mujkić. Njena majka je Sabina Mukić. Iz Žepe je. Protjerana je u julu 1995. godine. Nije Srpkinja. Bošnjakinja je. Nije iz Hrvatske, iz bosanskog je Podrinja. Nije žrtva hrvatskih zločina. Žrtva je srpskih zločina. Kao i hiljade drugih Bošnjaka iz Prijedora u kojem je obilježena godišnjica hrvatske Oluje.

Slučaj Memić između fikcije i činjenica: Kako je pala priča o “izbrisanom Budnjinom snimku” i “krvavom džemperu”, a slučaj “spašen” preslobodnim sudskim uvjerenjem i (narodom i) pravdom!

Nema organizirane kriminalne grupe koja se udružila da prikrije detalje o smrti Dženana Memića. “Izbrisani” snimak iz Budnjinog hotela pravosnažno nije bitan. Krvavi džemper Alise Mutap je pravosnažno nebitan.

Dakle, sve teze “pravnog maga” Ifeta Ferageta su pravomoćno pale u vodu. Jer svi oni kojima je suđeno na osnovu činjeničnog opisa su pravosnažno oslobođeni. A oni koji su suđeni zbog “fikcije” su osuđeni. Nepravosnažno.

Čak i ovo pristrasno Apelaciono vijeće Suda BiH (pogledati pod Amela Huskić – SBB – Božo Mihajlović i Azra Miletić – “uklonit ću dokaze is spisa) je moralo konstatirati da Zijad Mutap nije kriv za podmetanje dokaza kako bi “prikrio” “stvarne napadače” na Dženana Memića i vlastitu kćerku koja je jedva preživjela. I policajac Josip Barić je nevin bio u pritvoru, nevin sataniziran u medijima. Jer onaj krvavi džemper Alise Mutap kojeg su mu stavljali na teret uopće nije  relevantan za krivični proces. Muamer Ožegović nije kriv za brisanje snimka iz hotela Alije Budnje koji je, pravosnažno, irelevantan.

Dakle, sve one priče na kojima je “nastajao” slučaj Memić su pravosnažno proglašene – nebitnim. I nemaju nikakve veze sa prikrivanjem nepoznatog izvršioca neutvrđenog krivičnog djela.

Pa, zbog čega je onda na dvije i po godine zatvora nepravosnažno osuđena Alisa Ramić, rođena Mutap? Zbog toga što se ne sjeća ko  je nju i njenog momka Dženana Memića udario autom ili nečim drugim. Znači, svaki svjedok koji u sudnici kaže – “ne sjećam se”, a takvih je sve više, mogao bi biti osuđen na dvije i po godine zatvora.  Alisa Mutap je, dakle, osuđena na osnovu fikcije. Jer niti je utvrđeno da sa se može sjećati, niti je potvrđeno da se ne može sjećati. Ona je, faktički, osuđena na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja zasnovanog na starim vezama apelacionih sudija sa predmetima “koji su uklanjani iz spisa”. Ko ne zna, saznat će uskoro o čemu je riječ.

Hasan Dupovac je osuđen na tri godine robije zbog, pazite sad, zloupotrebe položaja i prikrivanja dokaza. Ako je Dupovac kriv zbog prikrivanja dokaza, kako, onda, to isto Tužilaštvo BiH može otvarati istrage protiv (bivših) tužilaca zbog prikrivanja dokaza. Ili je Hasan Dupovac prikrivao dokaze ili je postupajući tužilac prikrivao dokaze?

Šta nam je pokazala (ne)pravomoćna presuda u slučaju Mutap i drugi? Pokazala nam je da više od pola optuženih bilo nevino. I da su na pravdi “naroda”, a po diktatu “preduboke” države ležali u pritvoru.

A sada malo osuđujući dio. Organizator kriminalne grupe – oslobođen. Djevojka Dženana Memića koja je zajedno s njim teško povrijeđena – osuđena zbog toga što se ne sjeća ko je nju i njenog momka udari. Policajac Josip Barić koji je “propustio” izuzeti navodno ključni dokaz – oslobođen, jer je dokaz irelevantan. A njegov šef Hasan Dupovac – osuđen za “prikrivanje dokaza”. Budnjin recepcionar oslobođen.

I, onda Ifet Feraget kaže da je presuda pokazala da on i njegov “ekspertni tim” nisu lagali. A zapravo je 60 posto pravosnažno utvrđenih laži. I 40 posto slobodnog sudijskog uvjerenja da se neko namjerno ne želi sjetiti.

I ovom presudom, zasnovanoj na ničemu, utvrđeno je da su Ifet Feraget i svjedoci lagali kada su govorili da je neki “nabildani” tip zaustavljao vozilo hitne pomoći kako bi ometao spašavanje Dženana Memića i otkrivanje istine.

Ovom presudom, zasnovanom na preslobodnom sudijskom uvjerenju, NIJE utvrđeno da je Dženan Memić ubijen. Nije utvrđeno da NIJE bila saobraćajna nesreća.

Presudom, zapravo, nije utvrđeno ništa, osim da je pravni tim Ifeta Ferageta iznio laži o najmanje troje optuženih u ovom predmetu.

I, da. Ishod presude se znao najmanje pet dana ranije, kada su “oštećeni” pričali ko će biti osuđen, a ko oslobođen. I o tim pričanjima su sudije sudskog vijeća bile upoznate. I za to postoje dokazi!

Dakle, nije utvrđeno ko je ubio Dženana. Njegov otac i Ifet Feraget kažu da znaju. Pa, red je da jednom i saopće!

Kuda plovi Trojkin brod: Konaković za pomoć moli Mađara koji zagovara izborni zakon na hrišćanskim osnovama i koji Dodika štiti od sankcija EU!

Kada je Milorad Dodik na press konferenciji u četvrtak izgovorio rečenicu da BiH nema suverenitet, optužujući za to strance odnosno OHR, nijedna politička stranka koja je s njegovim SNSD-om u vlasti nije reagirala.

Tačno je da su stranci prisutni u BiH. Tačno je i da OHR odnosno visoki predstavnik ima sva ovlaštenja, ali u Ustav BiH ne može dirati. A ustav jedne države je najviši pravni akt koji joj garantuje suverenitet. U BiH o Ustavu BiH ne može odlučivati nijedan stranac već isključivo Parlamentarna skupština BiH.

Samo dan kasnije na scenu je stupio ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković. On je boravio u posjeti Mađarskoj, a na sastanku sa ministrom vanjskih poslova Petrom Sijartom otvoreno je zatražio pomoć u odnosu sa Miloradom Dodikom.

„Razumijevanje svih političara u BiH jako je važno i zamolio sam da dobre veze sa političarima u Rs iskoristi, da objasni koje benefite donosi priča EU, zbog krize koja se dešava, da objasni da lobira da se vratimo na postavke koje znače političku stabilnost, a iz koje možemo iskreirati neke nove ekonomske prilike”, kazao je Konaković.

Očekivano, ovakav istup Konakovića naišao je na brojne negativne reakcije s obzirom na historiju odnosa Mađarske sa Miloradom Dodikom. I ne samo to, upravo je Sijarto zagovornik izmjena Izbornog zakona BiH na hrišćanskim osnovama kako je to kazao u jednom razgovoru sa Draganom Čovićem. Konaković je zaboravio i činjenicu da je Dodik postao sve žešći nakon susreta sa Putinom i Orbanom i sve češće govori o nezavisnosti Rs-a.

U trenutku kada se BiH suočava sa najvećom krizom nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, sve jačim napadima entiteta Rs na državu i prijetnje secesijom, napadima na njene građane koji se hapse zbog objava na društvenim mrežama, na Ustavni sud BiH koji je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, šef bh. diplomatije rješenje vidi u pomoći Sijarta u slučaju Dodika.

Sve i da Dodik ovog trenutka zaustavi sve aktivnosti, a već je kasno za to, jer je izvršio napad na Ustavni sud BiH, otvoreno se suprotstavio OHR-u pa i cijeloj međunarodnoj zajednici, historija će ga pamtiti kao čovjeka koji je rušio vlastitu državu. I što je najgore prošao je nekažnjeno.

Da je prešao crvenu liniju koju su samo imaginarno postavile stranke trojke, bilo je jasno 30. juna kada je svojim koalicionim partnerima opsovao genocid. Ni to nije bilo dovoljno “dobrim momcima” iz trojke pa su brže-bolje poručili Dodiku da u njima još ima partnera.

“Još uvijek imaju partnere koji su spremni da gradimo, bez obzira na teške okolnosti u kojima se nalazimo, budućnost naše zemlje. Drugi put koji se može desiti dovest će Republiku Srpsku u potpunu izolaciju. Njihova pozicija na međunarodnoj i domaćoj sceni nije zaista dobra, i mislim da bi trebali uozbiljiti svoje djelovanje”, poručio je Konaković.

I na takvu poruku iz trojke Dodik je odgovorio nastupom na Kozari, monologom o opstanku Rs-a pa i mogućem referendumu do kraja godine o statusu Rs-a.

Umjesto da Dodiku zatvore sva vrata, pa ako treba da se prekine i sva komunikacija, da ne radi Parlament BiH jer ne bi bio prvi put, iz trojke su pokazali da mogu pasti još niže. Konaković moli Mađara za pomoć, a ta bi država među prvima prihvatila nezavisnost Rs-a. Poniženje kojem svjedočimo ovih dana od kadrova trojke izaziva bol u utrobi.

Urušavanje države događa se pred našim očima, a trojka se pravi mrtva.
Iako su na početku procesa uspostave vlasti poručivali da će ako ne uspiju zemlju povesti naprijed sa partnerima SNSD-om i HDZ-om izviniti se i otići to se nije desilo. BiH ne samo da se nije pomakla naprijed, već kao da proživljava nove 90-e. Oružja nema, a kao da ima. Jer imaju ljudi koji su spremni ponovo na strahote 90-ih, koji bi klali i ponovili sve zločine nad Bošnjacima. To su već izgovorili, svjedočimo tome ovih dana. Ako to nije crvena linija za trojkaše onda ne znam šta bi drugo moglo biti.

Ne može se ne primjetiti da su predsjednici trojke dobili pozicije od kojih se teško odlijepiti. A ako za to treba da države bude manje, čini se da im je to sasvim prihvatljivo.
Za to vrijeme, a od uspostave nove državne vlasti prošlo je šest mjeseci, građani i dalje masovno odlaze iz BiH, čekaju u redovima pred ambasadama, imaju iste probleme u zdravstvu, obrazovanju, teško žive, investitori se povlače jer ne vide pravnu sigurnost.

Šest mjeseci je dovoljan period da trojka prizna poraz pred Dodikom i Čovićem i prestane tonuti dalje u blato. Jer džoker koji svako malo vade da je “tako i SDA radila” odavno je potrošen. Na poziv SDA da se konačno formira šiti probosanski blok za odbranu države nisu odgovorili.

Šta je onda zapravo trojci pravi cilj – zaštititi i očuvati državu ili zaštititi i očuvati svoj ostanak u vlasti i dobre plaće što duže?

(NAP)

Kajganić i tri tužioca: Formiranje predmeta za zamajavanje javnosti!

Nakon što je ukaz predsjednika RS Milorada Dodika objavljen u Službenom glasniku entiteta, Tužilaštvo BiH formiralo je tim koji će u saradnji sa drugim institucijama raditi na ovom predmetu.

Ništa novo, ništa što je opipljivo, a nakon što je Ustavni sud BiH srušen u Republici srpskoj. Za maštovite neka probaju zamisliti šta bi se desilo da neko iz reda Bošnjaka se ponaša slično, ili ne daj Bože isto.

U najmanju ruku bio bi uhapšen u roku od dva sata!

– U Tužiteljstvu BiH, u navedenom predmetu, formiran je tim od tri tužitelja, koji zajedno sa SIPA-om, te drugim sigurnosnim i policijskim agencijama, poduzimaju zakonom predviđene aktivnosti o čijim rezultatima će javnost biti obaviještena – saopćio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.

Dakle, treba da nas impresionira broj tužilaca koji rade na ovom slučaju, ali ranija iskustva. I to ona od 9. januara i ina druga naučila su nas da formiran predmet, posebno kada je riječ o Miloradu Dodiku, ne znači ništa osim novi spis u ladicama ustanove u kojoj odavno ne stanuje pravda.

Zabrinjavajuće je da uprkos odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta je novoizabrani vršilac dužnosti direktora Službenog glasnika RS Miloš Lukić potpisao odluke o objavljivanju ukaza Milorada Dodika vezanih za zakone koji praktično suspendiraju odluke visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji ovog entiteta, a da su na slobodi još uvijek akteri rušenja ustavnog poretka u BiH.

I kada je danas ponovo potvrđena vijest da nema niti jedne optužnice za negiranje genocida, valjda podsjetiti da Kajganić zajedno s VSTV-om pokušava objasniti javnosti kako ne valja nametnuti zakon, jer nemaju sudske prakse, a ni proizvedene akcije zbog nanošenja boli žrtvama novim negiranjima!
I u takvim slučajevima Tužilaštvo je formiralo predmete, a do danas nema optužnice.

Tako da formirani predmet u slučaju objave ukaza u Službenom glasniku Rs-a znači još jedan slučaj koji ćemo godinama pratiti povremeno pitajući šta je s procesuiranjem, a odgovor će uslijediti kao i ranije ‘predmet je u radu’, a radi ga više tužioca, kao da je bitan broj a ne konačna odluka!

(NAP)

Oštro osuđujem i podršku iskazujem: Diplomatsko skrivanje pod hodžinsko džube!

Koliko često obilaze medrese i džamije, Christian Schmidt i Michael Murphy bi, uskoro, mogli postati tumači šerijatskog prava. Kad im već Rimsko pravo ne ide od ruke. A nisu vični ni Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava. Zbog čega se sada, nakon jednodnevnog poništavanja Ustava i dodatnog obezvrjeđivanja bošnjačkih i građanskih glasova, skrivaju iza srebreničkog genocida i hodžinskih ahmedija.

Kada su trebali i mogli zaštititi žive srebreničke Bošnjake, zapadne su diplomate čekale. I danas sa srebreničkim cvijetom na reveru odaju počast žrtvama koje su mogli zaštititi, a nisu. Žrtvama  ubijenim u zaštićenoj zoni UN-a. A istovremeno one preživjele Bošnjake i građane isporučuju službenom Zagrebu, kao pravnom i političkom sljedbeniku onog službenog Zagreba koji je bio na čelu presuđenog UZP-a.

Hvali se Christian Schmidt da je u petak bio u džamiji u selu Rebrane kod Neuma. Hvali se i da je podržao tu malu zajednicu hercegovačkih Bošnjaka čije je glasove svojim oktroiranim Ustavom iz oktobra prošle dodatno umanjio u odnosu na glasove njihovih susjeda Hrvata.

Ali zbog naše budućnosti svi bismo to, po Schmidtu i Murphyju, sve trebali zaboraviti. Okrenimo se novoj rundi pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Kojima ćemo dodatno umanjiti vrijednost bošnjačkog glasa i potpuno uništiti onaj građanski.

Deklarativna podrška Islamskoj zajednici i posjeta Rijasetu sa poklonom u rukama možda može popraviti Schmidtov i Murpheyev imidž među Bošnjacima. Ali Bošnjacima ne može popraviti politički status. Naprotiv. Obilasci medresa, muftijstava i zgrade Rijaseta  nisu podrška Bošnjacima i muslimanima. To diplomate pomažu same sebi da poprave imidž trajno narušen odlukom da jedan hercegovački Hrvat vrijedi kao tri hercegovačka Bošnjaka i odlukom da građanin ne vrijedi ništa.

Na dan kada je Milorad Dodik Ukazom poništio Visokog predstavnika za “bošnjački” dio Federacije, Christian Schmidt je bio kod mostarskog muftije i u neumskoj džamiji. Tamo je iskazao podršku okupljenim džematlijama koji će, zaraženi najopasnijim bošnjačkim virusom zvanim naivnost, jaciju i sabah dočekati u nadi da će visoki predstavnik uporabiti Bonske ovlasti i nametnuti  rješenje o “legalizaciji džamije”.

Dok shvate da neće, Schmidt će možda još koji put u hodu izmijeniti Izborni zakon i na razlomke podijeliti klubove konstitutivnih naroda tako da je jedan Bošnjak, plus jedan Bošnjak, plus još jedan Bošnjak i plus još jedan Bošnjak, isto što i jedan Hrvat iz Hercegovine.

Schmidt i Murphy su, očito, pogrešno shvatili neku hutbu u kojoj je hodža kazao da je u džamiji spas. Nije, pogriješili su. U pravednosti je spas. A nije baš pravedno od sedam presuda koje se odnose na izborna pravila, izabrati samo jednu – i to presudu Ljubić. A prava Roma Derve Sejdića, Jevreja Jakoba Fincija, Albanca Samira Šlakua, Srbina Svetozara Pudarića, Bošnjaka Ilijasa Pilava i građanke Azre Zornić gurnuti u stranu.

Evo, sigurno će Murphy i Schmidt staviti cvijet Srebrenice i krenuti u Potočare. Tamo će biti i doktor Ilijas Pilav. On je preživio genocid. Strazbur je presudio da su njegova ljudska prava ugrožena, jer kao Bošnjak iz Republike Srpske nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Zašto, recimo, OHR nije reagirao u tom slučaju. Ah, da. Schmidt za to nije nadležan. Jer on je, zapravo, beznadežan.

Naknadna principijelnost Naše stranke: Poslije j….a nema kajanja!

Naša stranka “potegla je ručnu”! Neće glasati za odluke koje su bitne SNSD-u i Miloradu Dodiku. Neće, kao prvi korak, podržati izbor Srđana Amidžića za novog ministra finansija Bosne i Hercegovine. I neće se predomisliti!

To su neke od osnovnih poruka koje je, posredstvom TV stanice N1 emitirao nekadašnji predsjednik ove stranke, a sada (tek) državni zastupnik Peđa Kojović.

“Naša stranka je odlučila povući ručnu i neće glasati u skladu sa koalicionim dogovorima zbog Dodikovih posljednjih istupa, posebno sastanka u Konjicu kojim smo ostali šokirani”, rekao je Kojović i naveo kako je to i lično rekao Miloradu Dodiku.

Rekao je i da će to trajati sve dok “napadi na državu BiH i njen ustavni poredak”.

Kojović, koji jeste gurnut ustranu kada je birano novo rukovodstvo Naše stranke, poručio je i da su “pogriješili što su izabrali Dodika za partnera te da se trebalo insistirati na opoziciji”.

Ko je pogriješio? Naša stranka ili Trojka?

To Kojović nije precizirao. A možda ni ne treba. Valjda je to posao predsjednika stranke?! Svakako je bio JEDINI kandidat za tu poziciju na kongresu “najliberalnije partije na Balkanu”. Doduše, Edin Forto se još oporavlja od šokantne spoznaje da Milorad Dodik nije ni “novi” ni “bolji” kako je upravo on grlato najavljivao.

Kada je, na kraju, i sam shvatio da je Dodik samo suprotno od onoga što je najavljivao, uz još jednu grimasu zbog gutanja ko zna koje po redu žave, Edin Forto je procijedio i javno izvinjenje.

Ima cijeli niz narodnih izraza za “naknadnu pamet”. Najefektivniji je, naravno, u naslovu ovog teksta.

Naša stranka napravila je cijeli niz fula. Pristajanje na SNSD, te javno hvaljenje Dodika neke su od njih.

Ne treba zaboraviti da je i Kojović glasao za ustoličenje Marinka Čavare na mjesto (do)predsjedavajućeg državnog Parlamenta. Čavara dolazi iz koalicionog HDZ-a. I sa američke “crne liste”.

Kojović je ljutitoj javnosti objasnio da je svoj glas “za” dao nakon što su mu iz američke ambasade rekli da je to “ok”.

Iz Ambasade  su, potom, odgovorili da to nikada nisu rekli i da im nije “ok”!

Čavara se nije ni počešao. Njegova (do)predsjedavajuća fotelja je i udobna i stabilna i daje mu krila! I Naša stranka, kao i Trojka, uključiv i Kojovića, glasali su za cijeli niz odluka koje su im štetile.

U narodu se to definiralo kao gutanje žaba. Sada svjedočimo početku povraćanja od silnih žaba koje su progutane. I dobro! Eto, “ručna je potegnuta”.

Šta dalje?

Naša stranka zgrožena je Dodikom. Moš’ mislit’!Kao da je sve što je izašlo iz njegovih poganih usta u Konjicu neka novost. Kao da i Našoj stranci nije “crtano” ko je stvarno i kakav je Milorad Dodik. A i njegov čvrsti koalicioni partner Dragan Čović. Taj ultimativno insistira da se za sudiju Ustavnog suda BiH izabere Marin Vukoja.

Jedan i jedini sa liste koja sadrži mnogo više od njegovog imena. I na toj listi su mnogo sposobniji kandidati za Ustavni sud. Ali ni jedan nije dovoljno odan. I dovoljno Hrvat po kriterijima Dragana Čovića.

I to Našoj stranci ne smeta.

A smeta – i treba da smeta – postavljenje sina ministra policije entiteta F BiH za dopredsjedavajućeg Federalnog parlamenta. Taj nepotizam je skandalozan!

Ali je mnogo skandaloznije najavljeno novo gutanje žabe prilikom izbora sudije Ustavnog suda BiH. Mandat sina Isaka traje do četiri godine. Mandat sudije ustavnog suda traje do kasne penzije. U slučaju Vukoje to je barem 6 puta po 4 godine.

“Potezanje ručne” iz Naše stranke ima smisla i težinu ukoliko je principijelno.

Ukoliko je selektivno, ono je samo jeftino politikantstvo i bacanje prašine u oči javnosti. I neće nam ama baš ništa značiti da sutra neki drugi “Peđa Kojović” iz Naše stranke na federalnom nivou kaže da su “pogriješili”. Šteta je već ogromna i još uvijek nije kasno da se negativni ciklus zaustavi. Ima još par dana vremena.

(A ja ne očekujem da će se to desiti. I Naša će stranka ostati “principijelna” i demonstrirati to na budalaštinama. Na strateškim stvarima će nastaviti gutati žabe!)

(politicki.ba)

Seksistički i “građevinski” napadi na sarajevsku gradonačelnicu: Za sarajevsko društvo Karić je manje žena, manje majka, manje političarka nego neke druge

U isto vrijeme dok je na sastanku u Konjicu Milorad Dodik psovao genocid u Srebrenici zbog čega je Kemal Ademović jedini napustio skup koalicionih partnera SDP-a, NIP-a, Naše stranke, SNSD-a i HDZ-a, u Sarajevu se odvijala jedna drugačija drama.
Stranačka pozadina aktera je ista. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić (SNSD) na ulaze u Istočno Sarajevo postavio je sramotne table o “gradu 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.

Ekspresno je reagirala gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić te je Ćosiću poručila da će odgovarati zbog lažnih tvrdnji. Tokom dana Tužilaštvu BiH podnijela je krivičnu prijavu protiv gradonačelnika Ćosića.

Ono što je s pozicije koju obnaša mogla uraditi mlada gradonačelnica je uradila.
Izostale su reakcije npr. mladog premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka. Nisu se oglasile ni stranke trojke koje čine vlast u KS pa tako naprimjer zatražili uklanjanje sporne table ili Dodiku poručili da ne provocira Sarajevo.

Dakle, onako kako su se ponašali stranački lideri u Konjicu kada su nastavili sastanak nakon najbrutalnije psovke genocida, tako su se isto ponašali oni koji su vlast u KS i koji su morali stati u zaštitu Sarajeva i istine.

Ma šta ko mislio o njoj gradonačelnica Karić u petak je branila glavni grad države BiH, pa time i državu, njene stanovnike, branila je istinu i međunarodne presude.

Proteklih dana gradonačelnica Karić je na meti raznih analitičara, režisera, influensera koji je “časte” najgorim uvredama.

Nijedno udruženje žena, niti bilo koje drugo, a ima ih na stotine, nije stalo u zaštitu Benjamine Karić.

“Grijeh” Karić je i to što nije bila na Paradi ponosa, a jeste na dženazi mlade doktorice Alme Suljić. Grijeh je i što nije dozvolila projekciju zastave Izraela na Vijećnici i prekrivanje ploče o srpskim zločincima da bi zvaničnici istog SNSD-a mogli ući u nju. Grijeh je što je zabranila projekcije svega i svačega na Vijećnici osim u nekoliko slučajeva, a što je jednoglasno podržalo Gradsko vijeće.

Možda je gradonačelnica imala i nespretnih i nesretnih izjava o praznicima. Možda je mogla i morala drugačije. Ali ovoliki bijes i uvrede koje pojednci siju prema gradonačelnici Sarajeva poprimaju već ozbiljne znake verbalnog nasilja.

No, u zaštitu Benjamine Karić nije stao ni SDP ni predsjednik Nermin Nikšić.

Na društvenim mrežama objavljena je fotomontaža slike gradonačelnice sa maramom na glavi i “crnim zubom” kao odgovor na to što je Karić za Bajram dijelila baklave na Baščaršiji. Ni na tu brutalnu uvredu ne samo prema Benjamini već i prema muslimankama koje nose marame nije bilo reakcije istih onih udruženja koji na mnogo manje stvari reaguju.

Razni zaštitnici ljudskih prava, i prava žena, bude se samo onda kada oni procijene da je neko zaslužio reakciju.

Ako principi vrijede za druge zašto ne vrijede i u slučaju Benjamine Karić. Da li je ona manje žena, manje majka, manje političarka, manje pravnica od bilo koje druge žene. Čini se da u ovom našem sarajevskom društvu jeste.

(NAP)

Dodikov državni udar na evropskom putu: Da li je neko vidio tužioce, reformatore i ambasadore? Ako nije, zovite miliciju – Dragana Miokovića!

Gdje je sada Milanko Kajganić? Onaj glavni državni tužilac čije je imenovanje pozdravila Ambasada SAD-a sve sa ambasadorom Michaelom Murphyjem na čelu?  Sjetimo se onog tvita od 20. oktobra 2022. godine.

“Čestitamo Milanku Kajganiću na njegovom imenovanju na poziciju glavnog državnog tužioca BiH. Sjedinjene Američke Države nastavljaju raditi na osiguranju nezavisnosti Državnog tužilaštva i cjelokupnog kaznenopravnog sistema BiH”.

Sjetimo se i toga da je Kajganić postao glavni tužilac nakon što je njegova protukandidatkinja Diana Kajmaković diskvalifikovana stavljanjem na američku crnu listu.

Šta ćemo sada? Milorad Dodik i Narodna skupština Republike Srpske su suspendovali Ustavni sud BiH na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH je krivično djelo. Gdje je onaj Milanko Kajganić iz Murphyjeve čestitke?

Gdje je sada Christian Schmidt? Gdje je onaj visoki predstavnik za Bošnjake koji dijeli ordenje sa ratnim zločincima? Hoće li deblokirati rad institucija Bosne i Hercegovine? Da li će suspendirati Ustav Republike Srpske? Da li će smijeniti Milorada Dodika, Nenada Stevandića i sve one koji djeluju suprotno Deytonu?

Gdje je nestala Borjana Krišto, čelnica najbrže formiranog Vijeća ministara u historiji? Ima li vremena od rješavanja hrvatskog pitanja da rješava pitanja od vitalnog interesa za državu čiju Vladu predvodi?

Gdje je Elmedin Konaković? Novi pregovarač. Hoće li skoknuti do Laktaša na utakmicu Igokee? Hoće li otići u onaj Dodikov rakijski podrum da svojeručno lajka Dodikove izjave? Gdje su sad njegovi k…. i palci? Pije li Dodikova priča više vode? Ili Sarajlije već danima ne piju vodu, jer Trojka najbolje upravlja svim i “svačijim”

Gdje je Edin Forto? Posljednji put kada je zapucalo u Sarajevu on je, po vlastitom priznanju u američkim medijima, pobjegao “kroz rupu u zemlji” (tako je nazvao sarajevski tunel). Forto i Njegova stranka traže sankcije za Dodika. Kojeg Dodika? Onog što ja Forto u Rezimeu FTV-a u januaru ove godine nazivao evropskim čovjekom čija je stranka spremna zauzeti “evropski kurs”.

Ima li gdje živog Zukana Heleza? Gdje su mu oni što će gađati glinene golubove? Gdje su mu ona dva američka helikoptera što nije nabavio?

Gdje je Johann Sattler? Šef Delegacije Evropske unije prema kojoj nas nova vlast predvođena Dodikom i Čovićem ubrzano vodi? Ima li kakvih pohvala za “najbrže formirano Vijeće ministara”?

Gdje je Nermin Nikšić, federalni premijer? Da li je još pri stavu da je Dodik onaj stari? Ili je neki novi Dodik? Od kojeg ustupci prave graditelja BiH? Hoće li mu dati UIO? Elektroprijenos? Hoće li mu dati Institut za mjeriteljstvo? Službu za poslove sa strancima? Agenciju za lijekove? Šefa operacija u OSA-i? Šefa istraga u SIPA-i? Ah, da, to mu je već dao. Ima li nešto drugo?

Eno i Damir Mašić se pita hoće li reagovati Schmidt ili je on samo visoki predstavnik za Federaciju BiH? haha I Mašić zna biti duhovit. Rijetko. Ali zna.

Ima li kakvog pisma od Denisa Bećirovića? Nekog Storyja na Instagramu?  Nekog prigodnog videa ispred američkog Kongresa u Washingtonu? Neke poruke iz Brisela? Ma, da. On je već ispunio obećanje i odradio turu “Brisel-DC”. Sada naknadno pametuje o Schmidtu. Kao opozicionar.

Gdje je pravni ekspert Nedim Ademović? On je ono dobar sa Christianom Schmidtom. Možda bi mogao neku “bonsku ovlast” isposlovati. U Federaciji.

I, još jednom – gdje nam je Milanko Kajganić? Sve se bojim da bi odgovor mogao glasiti – eno ga sluša upute Džermina Pašića i  Dubravka Čampare kako se obračunati sa mafijom u u Sarajevu (bez diranja NiP-ovi, SDP-ovih i NS-ovih kadrova).

Ako se niko ne javlja – zovite miliciju. Dragana Miokovića. Jer Dodik je njemu “MOJ”.

Kolumna Senada Avdića: Ono što nisu mogli Milošević i Karadžić, uspjela je Povorka ponosa: podijelila je SDP po nacionalnim šavovima!

Održavanje Povorke ponosa u Sarajevu, četvrte po redu, proteklo je u mnogo mirnijoj atmosferi, bez tenzija i incidenata, što je dobra vijest i za učesnike i za pluralistički identitet glavnog grada BiH. Na ulicama je bilo mnogo manje policajaca nego prethodnih godina, neuporedivo je manji broj i protivnika koji se okupljaju na kontraprotestima, što ukazuje na to da ova manifestacija ulazi u svoju dobrodošlu rutinu i nekonfliktnu kolotečinu.

Percepcija Povorke ponosa u javnosti se u posljednjih nekoliko godina donekle promijenila na bolje, ali, prema tvrdnjama organizatora i učesnika ne u mjeri kojom bi oni bili zadovoljni.

Ono što se nije promijenilo, što je ostala turobna konstanta jeste odnos političkih stranaka prema Paradi ponosa. Tu su pozicije čvrsto i duboko zakopane, stavovi nepromijenjeni. Ko je bio protiv održavanja ovog događaja i otvoreno opstruirao njegovo održavanje prije 4-5 godina, to čini i danas. S druge strane, politički akteri koji su podržali prva okupljanja LGBT zajednice i danas su bili u prvim redovima povorke u Sarajevu. Doduše, bazično desničarske, konzervativno-klerikalističke partije, poput SDA, Naroda i pravde, ili Stranke za BiH ovoga su se puta držale po strani, nisu glasno iznosile svoje protivljenje, što im u ranijim godinama nije bilo svojstveno. Demokratska fronta se tradicionalno ne petlja u „ovozemaljska“, „trivijalna“, kakva su ljudska prava, sloboda mišljenja, korupcija.. Ona se opredijelila za isključivo visoku politiku, bavi se opstankom i budućnošću države i naroda. Kao što u ovoj stranci ne razumiju da to što je ona formalno multietnička, ne znači da je automatski i građanski profilirana, tako imaju problem i da ukapiraju da država koja počiva na kriminalu, nesnošljivosti prema manjinama, preziru prema meritokraciji… nema budućnost.

Naša stranka i njeno rukovodstvo predvođeno predsjednikom stranke državnim ministrom Edinom Fortom, kao i do sada, bili su jedini unutar vladajuće koalicije koji su bez ikakvih rezervi i kalkulacija stali uz učesnike Parade.

Socijaldemokratska partija BiH je prošle godine na dan održavanja Povorke održavala neko nabrzaka sazvano stranačko sijelo. Ovoga puta ideološko-političko licemjerstvo ove nekada ozbiljne i respektabilne stranke, dobilo je drugačiju formu. Njen prvi čovjek, federalni premijer Nermin Nikšić cijeli je ovaj događaj još jednom prespavao, jendostavno se nije htio miješati, smatrajući ga valjda nedostojnim njegovog uplitanja i očitovanja. Ni njegovi tobožnji oponenti u stranci, poput Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH i Irfana Čengića, jednog od najeksponiranijih sarajevskih  SDP-ovaca, nisu bili ništa vidljiviji. Inače, i jedan i drugi ne propuste ni mnogo manje prilike i izazove da javnost zatrpaju svojim, pretežno prizemnim i neartikuliranim stavovima, mišljenjima i smatranjima. No, negativni heroj ovogodišnje Povorke ponosa, bila je gradonačelnica Benjamina Karić. Ponašanje „gradonačelnice svih (malo)građana“ je bilo bezobrazno ignorantsko, a odbijanje da na bilo koji način surađuje sa organizatorima i sudionicioma povorka je najblaže rečeno odraz njene niske kulture i još sumnjivijeg odgoja. Nominalno SDP-ovka, dakle ljevičarka, Karićka tokom dvije godine svog iritantnog mandata obilježenog populističkim hvalisanjem i paradiranjem i očijukanjem sa „većinskom voljom“, nije propustila nijednu priliku da stane na stranu snaga društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma.

Zapravo, čelnici SDP-a u slučaju Povorke ponosa ponašali su se u skladu sa preporukama vrha Islamske zajednice BiH koji je neposredno pred održavanje ovog događaja preporučio muslimanskim vjernicima da ga ignoriraju. Saopćenje Rijaseta Islamske zajednice je bilo korektno, suzdržano i nedvosmisleno je pozivalo na nenasilje. Ako se sjetimo da je nakon prošlogodišnje Povorke Husein efendija Kavazović, reis-ul-ulema IZ, pozvao na svojevrsni „roditeljski sastanak“ Edina Fortu, onda je njegovo ovogodišnje držanje bilo primjerenije.

Za koketiranje istaknutih SDP-ovaca sa Islamskom zajednicom ima više objašnjenja, a najjednostavnije bi bilo to da su uvjereni da bez podrške vjerskih lidera nemaju ozbiljnih izgleda na podršku unutar bošnjačkog birčkog korpusa. Za razliku od drugih stranaka, SDA, NiP-a Elmedina Konakovića, ili Stranke za BiH koji ne moraju dokazivati svoju vjersko-nacionalnu opredijeljenost, jer se ona podrazumijeva, lideri SDP-a stalno i iznova koketiraju i dodvoravaju se moćnim klerikalističkim autoritetima.

SDP BiH kao multietnička stranka, dovela se u situaciju da se vrh stranke, a vjerovatno i članstvo, oko pitanja Povorke ponosa podijelio gotovo po nacionalnim šavovima! Nebošnjački članovi rukovodstva te stranke, poput Vojina Mijatovića, Saše Magazinovića, Davora Čičića, Igora Stojanovića… su podržali Povorku i sudjelovali u njoj. Za to vrijeme istaknuti SDP-ovi Bošnjaci,  poput Nikšića, Heleza,  Karićke, Bećirovića, Čengića… pravili su se mrtvi.

SDP BiH, odnosno nekadašnji Savez Komunista BiH čije pravne i idejne tekovine ta stranka slijedi, ako je i po čemu značajna politička činjenica, onda je to po jedinstvu svojeg rukovodstva i članstva u ključnim pitanjima i prelomnim događajima iz novije historije. Na posljednjem Kongresu SKJ 1989. godine, komunisti iz BiH odbili su ultimatume Slobodana Miloševića koji je tražio da ostanu na Kongresu nakon što su Slovenci i Hrvati napustili Kongres. Svojim odlaskom delegacija komunista iz BiH (bez ijednog izuzetka) je delegitimitala sve odluke koje je nametao srbijanski partijski vrh.

Tri godine kasnije, početkom 1992, svi zastupnici SDP-a u Skupštini BiH su odbacili prijetnje Radovana Karadžića i glasali su za održavanje referenduma o samostalnosti BiH. Tokom rata, članovi SDP-a spašavali su legitimitet državnog vrha BiH, Predsjedništva Skupštine, vojske, pravosuđa. Nakon svih tih historijskih uspjeha i zasluga tokom kojih su uspjeli sačuvati stranačko jedinstvo i politički kapital, zahvaljujući snishodljivom, populističkom držanju njenog čelništva SDP se uspio nacionalno podijeliti na pitanju Povorke ponosa!?

Kada bi se Stranka demokratske akcije isključivo posvetila promicanjem svoje ideologije i bavila širenjem, ili nametanjem svojih vrijednosti (kada bi ideologija i borba za naciju bila cilj, a ne sredstvo za ovladavanje ekonomskim polugama i javnim resursima), u tom bi slučaju njen vrh danas imao dobre razloge sa bučni trijumfalizam. SDA je prije pet godina poražena u Kantonu Sarajevo, ali je politika te stranke pobijedila! Temeljni postulati te politike su postali  zajednički imenitelj gotovo svih relevantnih političko-stranačkih aktera. Kada makar ovlašno pogledate press konferencije vodećih stranaka suočite se sa paradom bivših, kao, razočaranih SDA-ovaca: možda su se oni razočarali u svoju bivšu stranku, ali SDA nije i nema razloga biti razočarana u njih!

Na svom Sedmom kongresu iz 2019. godine Stranka demokratske akcije  usvojila je Programsku deklaraciju. Prva rečenica u Deklaraciji najavljuje stranačke „pravce razvoja“ koje planira provesti „sa vjerom u Boga i odlučnošću da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje prozilaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“.

Četiri godine kasnije, iskristaliziralo se to oko ovogodišnje Povorke ponosa, manje-više cjelokupan stranačko-politički spektar okupio se oko „vjerskih i etičkih vrijednosti“, neupitne dogme koju je autorizirala Stranka demokratske akcije!

Licemjerstvo i renesansa: Ljudska prava između “zelenih krezubih botova” i “pedera i bludnika”

Ne možete biti borac za ljudska prava ako vam ne smetaju “dugine boje”, a istovremeno smeta “zelena boja”. Niste borac za ljudske slobode ako samo podržavate učesnike Parade ponosa, a prezirete one koji misle drugačije.

Svaka isključivost, bila ona za ili protiv bilo koga, nije znak tolerancije. Naprotiv.

Da li LGBTQ zajednica ima ista prava kao i sve druge zajednice? Nema. I država im treba omogućiti ravnopravnost. Ono što vrijedi za svakog građanina, treba vrijediti i za njih.

To što se kantonalni odbor SDA, gradonačelnica Benjamina Karić ili neko treći ne slaže s učesnicima Parade ponosa, ne znači da svi oni koji su željeli šetati nemaju pravo da šetaju i da obznane svoja uvjerenja. Kao što niko iz LGBTQ zajednice ili “aktivista” oko te zajednice nema pravo ljude koji se ne slažu s njima nazivati “Skakom sa vaginom”, “krezubim i zatucanim SDA-ovcima” …

“Svako ima”, piše u članu 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, “pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala”.

Dakle, “svako ima pravo”. A svako su i oni koji se nisu slagali sa uvjerenjima učesnika Parade ponosa, i oni koji su šetali. Problem počinje onda kada su ovi prvi za ove druge “samo zatucane, krezube Balije”, a ovi drugi, za one prve, “pederi i bludnici”.

Hajde da vidimo jedno drugo “pravo” glede seksualnih opredjeljenja. Poligamija je zabranjena u Bosni i Hercegovini. Zabranjena je skoro u svim državama zapadnog svijeta. Nije li to diskriminacija?

Ali ako bi neko pokrenuo to pitanje, brojni “aktivisti” za ljudska prava koji podržavaju prava LGBTQ zajednice bi ga označili osobom koja želi uvesti šerijat. Što znači da mnogim aktivista nije bitno da li se krše ljudska prava. Bitno je da li je njihova borba sponzorisana projektima.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije dopustila da se sarajevska Vijećnica osvijetli duginim bojama. Po meni, to je njena greška. Ali gradonačelnica Karić je ta koja četiri godine odlučuje. Građani odlučuju svake četvrte godine i oni tada preispituju njene poteze. Ako opet većina u Gradskom vijeću odluči da je izabere, to znači da su njeni potezi bili ispravni. Iz ugla većine, naravno. A demokratija je, nažalost, u osnovi dominacija većine nad manjinom. Osim u slučajevima kada OHR ne odluči drugačije.

Šef OHR-a Christian Schmidt je u subotu podržao LGBTQ zajednicu. Deklarativno. Iako ima ovlasti da to uradi, Schmidt nije izjednačio prava LGBTQ osoba sa pravima svih drugih građana. Istina, Schmidtu je bilo bitnije da iskoristi svoje ovlasti kako bi dodatno obespravio (pojedine) građane i većinski narod u Bosni i Hercegovini, suspendujući Ustav Federacije na jedan dan. Ali o toj diskriminaciji su šutjeli svi oni lažni aktivisti za ljudska prava kojima diskriminacija Bošnjaka nije isto što i diskriminacija LGBTQ osoba. Jer oni koji su jučer šetali ulicama Sarajeva su “cool”, a oni koji su protestirali pred zgradom OHR-a su samo “seljaci” i “zeleni botovi”.

Ako se borite za ljudska prava, onda vam ne smeta ni zelena zastava, a ni ona duginih boja. Ako ste aktivista, onda se podjednako borite i za ljudska prava LGBTQ zajednice i prava svih onih koje je obespravio Christian Schmidt. Ah, da. Borite se samo za ona prava koja se finansiraju iz budžeta onih koji su podržali uvođenje diskriminacije po Schmidtu!

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...