Grupa bh. državljana u utorak je u Bihaću pretukla i fizički zlostavljala migrante. Sve su to snimali i u srijedu ujutro objavili na Facebooku. Snimak je ubrzo uklonjen. U MUP-u USK-a su nam potvrdili da su identifikovali napadače.
“Bravoo Bihać. Osveta je pala za našeg Alvira Gverića kojeg je prekjučer ova grupa migranata pretukla”, navedeno je u opisu snimka koji je u srijedu ujutro objavljen na Facebooku.
Prema informacijama Istrage, migrante je napala grupa koju je predvodio Mirhad Gverić, ranije osuđivan i procesuiran zbog više krivičih djela. Gverić je priveden u MUP USK-a gdje je priznao krivično djelo. Na snimku se vidi najmanje pet osoba kako šakama, nogama i palicama tuku dvojicu migranata koji mole za pomoć.
“Vi ćete tući našu djecu”, govori muškarac dok mibitelom snima kako za kosu drži migranta koji leži na zemlji i moli za pomoć.
Na snimku se vidi kako isti muškarac udara nogom u lice migranta koji leži na zemlji, dok na drugoj strani dvojica muškaraca palicom i nogama udaraju drugog migranta.
Ovaj napad, prema informacijama Istrage, uslijedio je nakon što se grupa migranata u nedjelju sukobila sa nekoliko bh. državljana među kojima je bio Alvir Gverić, brat Mirhada Gverića koji je, pored ostalog, hapšen zbog nasilničkog ponašanja, ali i pokušaja krijumčarenja migranata. Mirhad Gverić je, nakon napada, organizirao grupu koja je krenula da “provodi pravdu” u Bihaću uz poruku da ovo vide “oni koji u javnosti brane migrante”.
Gospodine Palmer, želim Vas podsjetiti da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu. Obični građani su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona. Tako da, po mom skromnom mišljenju, treba razgovarati sa građanima koji su dobili svoje presude. Ali Vi umjesto toga nastavljate pregovarati i sklapati prljave poslove sa etnonacionalističkim liderima koji vladaju ovom zemljom u posljednjih 25 godina bez ikakvog napretka. Naprotiv, stvorili su segregaciju, polarizaciju, mržnju, strah, bijedu, siromaštvo…… sve sa samo jednim ciljem – da ostanu na vlasti. Građani BiH su upravo podvrgnuti emotivnom terorizmu i retraumatizaciji od strane gospodina Dodika; izgleda da namjeravate da ga nagradite za njegova nedjela. Da vas podsjetim u svakoj pravnoj državi ustav je iznad svih zakona. Dakle, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego se, u skladu sa mojom presudom, promijeni Ustav BiH. Moguće je izvršiti samo kozmetičke izmjene izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije. Napominjem da ni prema Ustavu ni prema mojoj presudi nije moguće dati bilo kakav legitimitet pripadnicima konstitutivnih naroda kako to želi gospodin Dragan Čović. U demokratskom društvu svaki građanin treba da ima pravo da glasa za koga hoće, a ni Čović ni bilo ko drugi ne može odrediti da li je njegov glas legitiman ili ne. Pravi nosioci konstitutivnosti su svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Svi smo mi građani ove zemlje; zašto davati ekskluzivna prava bilo kome u ovoj zemlji? Isticanje etničkih prefiksa i inženjering kako bi se osiguralo da političari dobiju birače koje žele NIJE demokratija. Nije li već cijelom svijetu jasno da ova trojica nacionalista to rade samo da bi ostali na vlasti i nastavili da pljačkaju i uzimaju kredite u ime ove države a za svoju ličnu korist. Ako vjerujete da će kredibilitet SAD i EU među građanima BiH izdržati ovu vrstu izdaje našeg dostojanstva, zaboravite. Ništa što možete ponuditi, nikakve floskule nas ne mogu zaslijepiti do te mjera da prihvatimo vaš krajnje nekorektan čin saradnje sa političkom klasom koja je nanijela toliko štete našoj zemlji i našoj budućnosti.
Konačno, gospodine Palmer, da ako ste već delegirani da pomažete Bosni i Hercegovini onda to učinite na pravi način tako što ćete razgovarati sa običnim građanima koji su dobili svoje presude i u skladu sa njima pomoći im da prvo promijene Ustav pa onda Izborni zakon. Svjesna sam da je to teži način da ispunite svoju misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Svjesna sam da bi to otežalo vašu misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Nemojte citirati naše odluke, kojima smo imali za cilj da otvorimo procese pozitivnih promjena u BH društvu, a koje vi želite da tumačite na način da zadovoljite Čovića, Dodika, Izetbegovića, ili bilo koje druge bh. političare koji žele da zacementirjau etničke podjele. Presude Evropskog suda za ljudska prava se ne tumače i o njima se ne može raspravljati. Presude se implementiraju odnosno provode onako kako je to u izreci presude rečeno.
“Bosnia”, pisalo je iznad zastavice BiH postavljene na grudima plišanog mede kojeg je Afganistanac krajem juna pronašao u napuštenoj američkoj vojnoj bazi Bagram. U toj su bazi, godinama ranije, hiljade Bosanaca opsluživale snage NATO-a. Većina ih je radno iskustvo stekla u bazi Orao u Dubravama kod Tuzle. Tu su bile stacionirane međunarodne snage kada su julu 1995. godine iz Srebrenice deportovane žene i djeca. Te ’95. godine nije bilo pametnih telefona da se uživo prenosi srebrenički pakao pod zastavom UN-a. Ibro Zahirović imao je kameru i sve dok mu i posljednja baterija nije crkla, snimao je očajne uspaničene Srebreničane kako trče prema kamionima UN-a. Znate već, vidjeli ste sigurno one fotografije i snimke kada se hiljade Srebreničana kači na bijele kamione sa oznakom UN-a, vjerujući da te silne Ujedinjene nacije mogu spasiti njihove živote.
https://www.youtube.com/watch?v=ImzZ_fSV6z4
U bazi pod zastavom UN-a i sa iskaznicom UN-a svoj su posao obavljali prevodioci Hasan Nuhanović, Emir Suljagić i Admir Jusupović. Jasmila Žbanić je kasnije od njihovih života napraviti film. Svijet je bio oduševljen, ali Oscar je otišao onima koji rješavaju problem modernog I bogatog svijeta – alkoholizma.
“Ne sanjajte snove”, govorio je s početka devedesetih Lord David Owen.
“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”, tačno je izgovorio ovaj britanski političar.
U slobodnom prevodu, “ne živite u zabludi da će zapadne sile doći i riješiti vaš problem”.
“Don't dream dreams,” ponovit će Lord Owen pred kamerama dok su hiljade ljudi u BiH iščekivali da sunce izađe sa Zapada i spriječi pokolje i genocid.
Hasan Nuhanović sa porodicom
Prevodilac iz UN-ove baze Hasan Nuhanović ostao je bez porodice. Ujedinjene nacije izbacile su njegove roditelje i brata ispred baze. Kasnije ih je pronašao u masovnim grobnicama, napisao je knjigu “Pod zastavom UN-a”, tužio Nizozemsku, tražio pravdu na ovozemaljskim sudovima, onda su ga ekranizirali kao Aidu i pokazivali svijetu njegovu tragičnu sudbinu.
Emir Suljagić kao prevodilac u UN-u
Emir Suljagić je postao direktor Memorijalnog centra u Potočarima, bori se sa negiranjem genocida, pokušava u svjetskoj javnosti ispričati svoju priču koja slična pričama 8000 drugih Srebreničana, a opet jedinstvena kao i 8000 drugih.
Admir Jusupović kao prevodilac u Potočarima
Admir Jusupović je bio prevodilac na onom čuvenom snimku kada Mladić ulazi u Potočare. Dvadeset i jednu godinu kasnije, on će, kao pukovnik, uvesti svoju jedinicu Oružanih snaga BiH u Potočare. Na mjesto zločina pod zastavom UN-a.
Admir Jusupović u Potočarima, 21 godinu kasnije
General Filip Morion im je 1993. garantovao sigurnost. Sedamnaest godina kasnije je došao u Potočare, da pred 8000 grobova moli za oprost.
“Don't dream dreams”, ponavljao je Lord David Owen prije nego će Nino Ćatić u posljednjem izvještaju kazati sljedeće: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima.. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”.
Ne sanjajte snove, govorio je Lord David Owen prije masakra. Ne sanjajte da će zapad doći da riješi ovaj problem.
Snove su imali i Afganistanci koji zu željeli otvorenije društvo. Kada su zapadne sile, nakon 11. septembra započele vojnu operaciju rušenja talibana, svi su bili ubijeđeni da ih UN i zapadne sile nikada neće izdati. Zapadnjaci su za partnera izabrali generala Abdul Rašida Dostuma, koji će, prema pisanju svih relevatnih medija, nedugo nakon toga zarobiti nekoliko stotina talibana, koje će zatvoriti u kontejnere i odvesti pustinju da bez hrane i vode čekaju smrt. “”Heroj” Dostum će, potom, postati postati potpredsjednik “demokratiziranog” Afganistana, izgradit će dvorac, pozlatiti namještaj. Korupcija je nagrizala “modernu državu” i talibani su se vratili.
Bivši američki državni sekretar Mike Pompeo srest će se 2018. godine Mullahom Beradarom u Dohi. Talibanski vođa je postao faktor stabilnosti.
Zatim je pao i Kabul. Zapadne diplomate su pobjegle. Civili su utočište zatražili u bazi na aerodromu nazvanom po prvom “demokratskom” predsjedniku Hamidu Karzaiju. Umjesto na kamione, panično su se kačili na avione. Mediji izvještavaju o tragediji, televizije uživo prenose užas iz Kabula. Talibani su počeli hapsiti i strijeljati one koji su radili za strance. A stranci sui h zaboravili. Dok Vijeće sigurnosti UN-a hitno zasijeda, stižu prve vijesti o ubistvima prevodilaca koji su radili za zapadne sile.
Quo vadis, Aida?
“Don’t, don’t., don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out. Don't dream dreams”.
Ne sanjajte snove da će zapad doći i riješiti vaš problem.
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari upućuje javni protest glavnoj tužiteljici Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordani Tadić i predstavnicima te pravosudne institucije zbog niza neutemeljenih tvrdnji, optužbi i ozbiljnih pritisaka na rad novinara Avde Avdića.
Nakon što je novinar Avdić na portalu Istraga.ba objavio tekst o navodnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti Gordane Tadić, glavna državna tužiteljica uputila je demanti u kojem je, između ostalog, Avdića optužila za „anticivilizacijsko i barbarsko diskreditiranje“ njene ličnosti i „širenje nacionalne i vjerske mržnje“ , te karikaturalnu interpretaciju navodnih prijetnji po njen život sa ciljem „pripremanja terena za likvidaciju svih onih koji smetaju paraobavještajnom mraku Bosne i Hercegovine“.
Navedeni demanti je objavljen prije dva dana na portalu Dnevnog avaza pod naslovom: „Gordana Tadić: Da li Avdo Avdić i paraobavještajni mrak pripremaju teren za moju likvidaciju?“. Dakle, glavna tužiteljica Tadić u svom reagiranju je optužila novinara Avdića da zajedno sa “paraobavještajnim krugovima” priprema njenu likvidaciju, što predstavlja izuzetno ozbiljnu insinuaciju i optužbu, a bez da je ponudila bilo kakve valjane dokaze i argumentaciju za ovakvu svoju tvrdnju.
Upravni odbor Udruženja BH novinari smatra da je iznošenjem neargumentiranih tvrdnji Gordana Tadić izašla iz okvira legitimnog reagiranja na novinarske komentare i napise, koje ima za cilj demantovati nešto što nije tačno, odnosno što ne odgovara činjenicama, čime je ugrozila ličnu sigurnost novinara Avde Avdića, predstavljajući ga kao aktera nekakve kriminalne grupe koja planira atentat na glavnu državnu tužiteljicu!? Umjesto da demantuje navode iz Avdićevog teksta, tužiteljica Tadić piše politički pamflet u kojem samu sebe predstavlja žrtvom, optuživši novinara da svojim tekstom vrši „dobro orkestrirane i organizirane“ pritiske na rad Tužilaštva, iako se u pomenutom novinarskom članku ne problematizira niti jedan konkretan slučaj na kojima radi Tužilaštvo BiH, već istrage o navodnom ugrožavanju sigurnosti tužiteljice Tadić.
UO BH novinara skreće pažnju na činjenicu da je nejasno je li reagiranje lični odgovor glavne tužiteljice na pisanje portala Istraga.ba ili je riječ o reagiranju Tužilaštva BiH kao institucije koja želi zaštititi profesionalni integritet i sigurnost glavne tužiteljice. S obzirom na to da je demanti medijima upućen sa adrese Ureda glavne tužiteljice, nedvojbeno se radi i o institucionalnom pritisku te pravosudne institucije na pravo novinara na slobodu izražavanja, uključujući i pravo na oštre, pa i brutalne kritike i komentare kada pišu o ponašanju i odlukama javnih zvaničnika i institucija.
Upravni odbor BH novinara podsjeća glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić i Tužilaštvo BiH da, ukoliko smatraju da je novinar u svom članku oklevetao Tadić i instituciju na čijem je čelu, imaju na raspolaganju zakonske mehanizme – podnošenje žalbe Vijeću za štampu i online medije i tužbe za klevetu. To je jedini demokratski i legitimni put borbe protiv neprofesionalnog pisanja medija. Korištenje moći i utjecaja koji Gordani Tadić omogućuje pozicija glavne tužiteljice te iznošenje proizvoljnih, a istovremeno veoma ozbiljnih optužbi na račun novinara, nikako ne bi trebali biti način „obračuna“ sa novinarima u javnom komunikacijskom prostoru.
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari oštro osuđuje optužbe koje je na račun novinara Avde Avdića na društvenim mrežama iznio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde (NiP) i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.
Nakon što je 23. juna u ranim jutarnjim satima bačena bomba na objekat firme „Foto Art“ u Sarajevu vlasnika Gordana Memije, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković i sam Memija su u objavama na društvenim mrežama taj napad doveli u vezu sa tekstovima novinara Avde Avdića o navodnoj povezanosti Memije i članova narko kartela „Tito i Dino“. Konaković je na Facebooku čak otvoreno napisao da za napad smatra odgovornim direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, novinara Avdića “i njihove nalogodavce”. Napominjemo da policija istražuje slučaj i za sada nije poznato ko stoji iza ovog napada.
Upravni odbor BH novinara smatra da navedene optužbe predsjednika NiP-a Konakovića predstavljaju direktan pritisak na novinara Avdića i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno „proziva“ i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom.
Kao javna ličnost i osoba koja već godinama obnaša visoke političke funkcije u Kantonu Sarajevo, Konaković bi se morao suzdržavati od ovakvih paušalnih optužbi kojima se direktno ugrožava sigurnost novinara i nastoji ušutkati kritičko i istraživačko izvještavanje medija. Umjesto što vodi privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde bi također morao znati da u Bosni i Hercegovini postoji Zakon o zaštiti od klevete koji omogućava njemu, kao i bilo kojem drugom građaninu, da podnese tužbe protiv novinara i medija za koje smatra da objavljuju lažne informacije i da na taj način zakonskim putem dobije željenu satisfakciju. Također, ukoliko posjeduje dokaze da novinar ima veze sa nekim krivičnim djelom, uključujući i bombaški napad na imovinu Gordana Memije, Konakovićeva dužnost i obaveza je da te dokaze dostavi nadležnim organima koji provode istragu.
Svaki drugi način i pokušaj „obračuna“ sa novinarima/kama, posebno kada je riječ o političarima, nedopustiv je u jednom demokratskom društvu i predstavlja otvoren politički pritisak na rad medija.
Upravni odbor BH novinara poduzet će sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi zaštitio kolegu Avdu Avdića, kao i sve druge novinare i novinarke u BiH, od verbalnih i online napada političkih zvaničnika koji im zbog njihovih tekstova i priloga stavljaju „metu na čelo“. Podsjećamo da su prema podacima Linije zapomoć novinarima političari i drugi zvaničnici odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u Bosni i Hercegovini, a broj takvih napada raste iz godine u godinu.
Visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je iste odredbe Ustava Federacije BiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Presuda Ustavnog suda BiH
Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. nije u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Evo šta piše u ovim odredbama.
“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud BiH navodi da “iz navoda podnositelja proizilazi kako je osporenim odredbama ustava entiteta u odnosnu na Ostale u odnosu na pravo da budu kandidirani te eventualni izabrani uspostavljena diskriminacija”. Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da su odredbe Ustava FBiH kojima se Ostalima ne omogućava kandidovanje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
Osporene odredbe visoki predstavnik Christian Schmidt je promijenio, ali je suština ostala ista.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba Ustava FBiH koju je prošle nedjelje nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Visoki predstsavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz freda konstitutivnih naroda. Ostale, zbog kojih je Ustavni sud BiH utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Schmidt ne pominje. Tako je, dakle, Schmidt nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom.
Bošnjaci u Republici Srpskoj više neće moći, bez saglasnosti Milorada Dodika, pokretati pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Vijeću naroda RS. Od osam izabranih Bošnjaka u Narodnoj skupštini RS, troje dolazi iz SNSD-a. Tih troje SNSD-ovih zastupnika će izabrati tri od ukupno osam delegata u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda Republike Srpske. Bez tih troje u Klubu Bošnjaka neće postojati dvotrećinska većina za pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacionalnog bošnjačkog interesa.
Iz izborne jedinice 3 sa SNSD-ove liste u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazi Bošnjak Denis Šulić. Iz izborne jedinice 4 u Narodnu skupštinu RS ulazi SNSD-ov Bošnjak Alen Šeranić. Iz izborne jedinice 5 u Narodnu skupštinu RS ulazi Nina Bukejlović, također Bošnjakinja sa liste SNSD-a. Pored ovo troje Bošnjaka sa lista Dodikovog SNSD-a, u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazi i pet Bošnjaka sa liste Pokret za državu koji okuplja skoro sve političke partije sa sjedištem u Sarajevu.
Prema Ustavu Republike Srpske, svaki konstitutivni narod u Narodnoj skupštini RS mora imati najmanje četiri poslanika. Nakon što se konstituiše Skupština, formiraju se klubovi naroda koji imenuju po osam bošnjačkih, srpskih i hrvatskih delegata i četiri delegata iz reda ostalih u Vijeću naroda Republike Srpske. Ukoliko je broj poslanika jednog od konstitutivnih naroda manji od osam, a veći od četiri, delegate koji nedostaju biraju odbornici u skupštinama opština u Republici Srpskog. Recimo, ako u NSRS-u ima šest poslanika Bošnjaka, oni biraju šest delegata u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda RS, dok preostala dva delegata biraju odbornici u gradskim i opštinskim skupštinama.
Nakon prošlosedmičnih izbora, a na osnovu nepotpunih rezultata, može se zaključiti da će u Narodnoj skupštini RS na konstituirajućoj sjednici sjediti osam poslanika koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Od njih osam, troje će pripadati Klubu SDNS-a, dok pet dolazi iz Pokreta za državu.
“U slučaju da 2/3 jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda odluči da se zakon, akt ili propis odnosi na vitalni interes, zakon će razmatrati Vijeće naroda“, piše u Ustavu Republike Srpske.
Pet delegata nee predstavlja dvije trećine. Dakle, pet delegata koje su izabrali poslanici iz Pokreta za državu neće biti dovoljno za pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa. O vitalnom nacionalni bošnjačkom interesu će, tako, odlučivati delegati koje bude imenovao SNSD Milorada Dodika.
Za razliku od Federacije, visoki predstavnik Christian Schmidt se nije bavio promjenama Ustava Republike Srpske, iako je, recimo, Ustavni sud BiH, odlučujući po zahtjevu Željka Komšića, utvrdio da izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske nije u skladu za Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Osim toga, Schmidt se nije bavio ni Ustavnim sudom Republike Srpske koji ima potpuno drugačiju praksu prilikom odlučivanja o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa. Evo konkretnih dokaza.
Ustavni sud FBiH se sastoji od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Od imenovanih sudija bira se vijeće za vitalni interes koje broji sedam sudija (po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda ostalih). Kada delegati iz kluba nekog od konstitutivnih naroda pokrenu pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda Ustavni sud FBiH 2/3 većinom utvrđuje da li su ispunjeni formalni uslovi za razmatranje merituma. O meritumu odlučuje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.
“U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Dakle, da bi bilo utvrđeno pitanje vitalnog interesa, dovoljno je da dvoje od šest članova Ustavnog suda FBiH koji su članovi Vijeća za bitalni interes to utvrdi.
I Ustavni sud Republike Srpske broji devet sudija. Za razliku od Federacije, sudije Ustavnog suda RS predlaže samo predsjednik Republike Srpske i ne trebaju mu saglasnosti potpredsjednika. I u ovoim sudu postoji Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osniva se kako bi odlučivalo o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LHHHII. Ovo veće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.
Veće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog naroda i jedan član iz reda Ostalih. Sudije bira Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda. Kada 2/3 delegata pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Ustavni sud RS dvotrećinskom razmatra da li su ispunjeni formalni uslovi. No, kada se treba odlučivati o meritumu, situacija je, u odnosu na Ustavni sud FBiH potpuno drugačija. U FBiH, podsjećamo, vitalni interes može proglasiti dvoje sudija. U Republici Srpskoj, pak, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS propisuje nešto drugo.
“Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća”, piše u Poslovniku.
Dakle, u FBiH dovoje sudija može nešto proglasiti vitalnim nacionalnim interesom nekog naroda, dok u Republici Srpskoj to mora proglasiti šestoro sudija.
I nije ovo jedina asimetrija kada su u pitanju rješenja u Republici Srpskoj i Federaciji koja se odnose na zaštitu konstitutivnih naroda i ostalih. Evo šta je Christian Schmidt nametnuo u vezi sa podjelom funkcija u Federaciji.
“Od niže narečenih funkcija najviše jedna se može popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih:
Premijer/predsjednik Vlade;
Predsjedatelj Zastupničkog doma;
Predsjedatelj Doma naroda.
(2) Predsjednik Federacije i premijer/predsjednik Vlade ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda”, piše u izmjenama Ustava koje je nametnuo Schmidt.
U Republici Srpskoj nema ovog ograničenja. Predsjednik RS, predsjednik Narodne skupštine RS i predsjednik Vlade Republike Srpske mogu biti (a bili su i tokom proteklog mandata) isključivo Srbi.
Načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović zabranio je mirnu šetnju koja je trebala biti održana sutra povodom 31. maja, Dana bijelih traka. Ovo se desilo nakon što je prijedorskim ulicama, bez ikakvih administrativnih prepreka, prošla povorka, koju je organizirala nacionalistička grupa “Samopoštovanje” u, kako je saopćeno, znak sjećanja na “odbranu grada 1992”. O kakvoj “odbrani grada” se radilo govore činjenice koje je Haški tribunal utvrdio u predmetu protiv nekadašnjeg šefa Kriznog štaba Prijedor Milomira Stakića.
Kada je lokalni SDS 1992. u Prijedoru, pomoću vojske i policije, nasilno preuzeo vlast, sve je u samom gradu prošlo bez bilo kakvog oružanog otpora.
Tadašnji, demokratski izabrani načelnik Prijedora Muhamed Čehajić (SDA) kazao je da će višestruko naoružanijim snagama pružiti „gandijevski otpor“, cijeneći da je to jedini način da spriječi rat.
Tako npr. kada je policija zabranila Čehajiću ulazak u zgradu općine, on nije pozvao na oružani otpor; štaviše, zajedno s drugim bošnjačkim vođama dr. Esadom Sadikovićem i Dedom Crnalićem pozvao je preko radija na umjerenost. Tu se nije radilo o karakternoj slabosti – naprotiv, niko od njih se nije bojao smrti, ali su htjeli da po svaku cijenu sačuvaju mir.
Da je Čehajić bio dosljedan u navedenom pristupu, pokazuje i to što je još u januaru 1992, kada je proglašena Srpska republika, te s njom i Srpska općina Prijedor, čestitao Milomiru Stakiću na izboru za predsjednika Srpske općine Prijedor, nastojeći da relaksira situaciju.
“Obratio mi se riječima: ‘Zdravo, kolega, sad smo obojica predsjednici i od srca ti čestitam i želim ti uspjeh.’ Bez obzira na njegov osmijeh, znao sam šta se krije iza tih riječi i šta nam spremaju“, kazat će Stakić godinama kasnije pred Haškim tribunalom.
Čehajić je uhapšen 23. maja 1992. i priveden u MUP. U pismu koje je poslao supruzi, pojasnio da mu nije saopćeno za šta ga terete. Nedugo nakon toga je poslan u logor Keraterm, odakle je prebačen u banjalučki štab srpske vojske; vojne službe su provele istragu i utvrdile da nije učestvovao u bilo kakvim zločinima. Nakon toga je „kao civil“ poslan u logor Omarska, a od 28. jula 1992. kada su ga vojnici odveli gubi mu se svaki trag. Čak i da nije neposredno ubijen, s obzirom da je bio osoba narušenog srčanog zdravlja njegovu sudbinu, u takvim uslovima, bilo je lako predvidjeti.
Šta je pacifista Čehajić mogao „spremati Srbima“? Čak i pasivno prisustvo većinskog bošnjačkog stanovništva u Prijedoru bilo je nedopustivo, jer je, kako je Čehajić otkrio Stakiću, postojala mogućnost da kasnije, pružajući gandijevski otpor ili glasajući na izborima, ponovo preuzme vlast. Zato cilj SDS-a nije bio natjerati bošnjačko stanovništvo na predaju, već ga istrijebiti, fizički ukloniti, bez obzira da li je pružalo oružani otpor ili nije. Nije ga međutim bilo dovoljno deportovati jer postojala mogućnost da se, u nekom trenutku, ljudi vrate. Zato je nesumnjivo odlučeno da ih se u značajnoj mjeri pobije, kako bi se nanijela šteta njihovoj demografskoj supstanci te kako bi traumatiziranjem prostora bio demotivisan njihov eventualni povratak.
Iako su htjeli očuvati mir po svaku cijenu, načelnik Čehajić, dr. Sadiković, Crnalić i drugi lideri prijedorskih Bošnjaka, poslani su logore i pobijeni. Isti odnos SDS-a i Stakića bio je i prema onima koji su u perifernim prijedorskim područjima Hambarina i Kozarcu pokušali pružiti otpor daleko nadmoćnijoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je upravo tih dana promijenila ime u VRS.
Činjenica da su gandijevski pacifisti prošli jednako kao i „ekstremisti“ govori sve što se treba znati o namjeri zločinaca: žrtve nisu imale nikakvog izbora, šta god da su uradile, bunile se ili predale, pokazale dobru volju ili nepovjerenje, htjele ratovati ili prihvatiti po svaku cijenu mir, bila im je namijenjena ista sudbina.
Treba se prisjetiti i izjave Radoslava Brđanina, predsjednika Autonomne regije Krajina, koja je obuhvatala i Prijedor, da je prihvatljivi stepen nesrpskog stanovništva u “srpskoj državi” do 2%. Činjenica da je, po logici stvaralaca RS-a, bošnjačko stanovništvo (kojeg je u Prijedoru bilo 44%) moralo biti fizički reducirano, bunilo se ili ne, prihvatalo RS ili ne, govori dovoljno o karakteru rata.
Još nešto.
Tokom zatočeništva u Banjoj Luci, prije nego što je poslan u logor, Muhamed Čehajić je uspio napisao pismo svojoj supruzi, koje nije uspio tada poslati, već ga je u logoru prije nego je odveden dao jednom mladiću, koji ga je, preživjevši, sačuvao.
[Dokazni predmet Tužilaštva S50a, predmet Stakić]
“Moja draga Minka,
Pišem ti ovo pismo a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti. Pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s Tobom porazgovaram makar i na ovakav način. Od mog dolaska 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar i prosto ne mogu da shvatim da je ovakvo šta moguće.
Draga Minka, Amira i sine moj, vi najbolje znate koliko vas ja sviju volim i da zbog te ljubavi nikada nisam niti bih ikada počinio bilo šta čime bih vama nanio bol. Ja znam da vi znate da ovo što se meni želi natovariti nema sa mnom veze ni jednog promila. Pitam se samo kome sam se i sa čime tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali ja ipak vjerujem u pravdu i istinu i to da će se sve razjasniti.
Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi je Amirov lik najčešće pred očima, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti, jer znam koliko me voli. Tebe osobito molim, ukoliko se čujete, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kad ću opet biti s vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kada bih s vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugog.
Draga Minka, veoma sam zabrinut za Sejdu, Nasu, Biku i ostale. Čuo sam vrlo ružnih stvari, pa mi molim te nekako javi šta je s njima. Mustafa Safetin mi je donio cigareta, veša i ono najnužnije. Hvala mu zauvijek. Da nije toga mislio bih da sam potpuno sam na svijetu. Pitam se gdje su sada ti dobri prijatelji? Ali neka! Kako mi je moj Bena? Pita li za didu? Strahovito sam ga poželio. Danas je osmanaesti dan da sam lišen slobode, a meni se čini čitava vječnost. Ne znam ni sam koliko sam puta ispitivan, a sada istragu vodi sudija Živko Dragosavljević. Zamolio sam i advokata Beretu da prisustvuje saslušanju, a ja te molim da angažuješ Šefika Trožića ili Emira Kulenovića koji hoće. Ne znam koliko će me još ovdje držati.
Ako budeš mogla nabavi mi cigareta, sapuna, pastu za zube, dvoje-troje gaćice i potkošulja, trenerku, aparat i pastu za brijanje. Hrane mi nemoj slati, jer ionako ne mogu da jedem. Pošalji mi, ako imaš, mljevene kafe. Amiru reci neka ostane kod Orhana, a kad se ovo ako Bog da smiri, onda mu otiđi. Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da tata voli mnog, mnogo više od sebe samoga. Za sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.
Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Život je tako nepredvidiv i tako surov. Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s Tobom, djecom i onima koje volim. Ovoga puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a Tebe i djecu mnogo, mnogo volim.
Banjaluka 9. 6. 1992.”
Posmrtni ostaci profesora Čehajića pronađeni su sa 455 drugih žrtava u masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.
P. S.
Kada su se optuženici na Nirnberškom suđenju, u korist svoje odbrane, pozvali na činjenicu da su i Saveznici koristili silu, Sud im je odgovorio sljedećim riječima:
Saveznici su silu isključivo koristili da bi natjerali Njemačku na predaju. Njemački narod nije nakon predaje sistematično ubijani u konc logorima, dok su Jevreji ranije, čak i kad bi se predali, svejedno bili ubijani.
Sudbina Jevreja bila je zapečaćena, bez obzira da li su se opredijelili za otpor ili predaju. Jevreji Minska, koji su organizirali masovni pokret otpora na čelu sa Isakom Kazinjecom, ubijeni su jednako kao i većina drugih Jevreja, koji nisu pružili nikakav otpor. Po tome se istrebljenje razlikuje od ratnog poduhvata – njegov cilj nije natjerati drugu stranu na predaju, već učiniti da nestane sa zacrtanog lebensrauma, “životnog prostora”.
Ibro i Ćamila nisu više živi. Sa onog sastanka u Fontani, od naše delegacije, ostao sam još samo ja. Živ, ali teško bolestan. U ratu sam bio direktor srednje škole u Srebrenici. Zbog toga sam izabran za pregovarača koji bi iz Potočara trebao otići Bratunac da u hotelu pregovara sa Ratkom Mladićem. Tog jula 1995. godine najveći je dio civilnog stanovništva privremeno utočište pronašao u kampu holandskog bataljona u Srebrenici. Bili smo opkoljeni pripadnicima Vojske RS-a. Bilo je teško iako su kampom upravljali predstavnici Ujedinjenih nacija, tačnije bataljon holandske vojske. Bio sam sam bio prisiljen da krenem u taj egzodus. Holanđani su, ne znam kako, inicirali te pregovore i na takav način uvukli i nas troje, predstavnike Bošnjaka, iako mi smo bili samo izbjeglice, ljudi koji su morali napustiti svoje kuće. Ljudi bez moći, odgovornosti i legitimiteta. Vozilom UN-a otišli smo do Fontane. Na sastanku su bili predstavnici vojske Republike Srpske, holandskog bataljona i nas troje. To su bila dva sastanka koji su trajali otprilike po sat, sat i po vremena. Vodio ih je general Ratko Mladić. Uglavnom nam je prijetio.
‘Nesibe, sudbina tvog naroda je u tvojim rukama, ili ćete opstati ili nestati’, rekao mi je u jednoim trenutku.
Nije to bila poruka meni, bila je to poruka bošnjačkom rukovodstvu, vojnom i političkom, da je sudbina Bošnjaka tog dijela – zapečaćena i da Ratko Mladić drži njihovu sudbinu u svojim rukama.
Pregovori su bili obična farsa. I ja, i Ćamila i Ibro bili smo samo kolateralna šteta. Mladić se poigravao sa nama i sa svim institucijama. Imao je različite scenske nastupe.
“Pušiš li, Nesibe”, pitao me u jednom trenutku.
Bio sam uplašen i osjećao sam se bespomoćno. Smijehom sam skrivao strah.
Kada danas prođete kroz Potočare vidite kako je sve to završilo. I zato sada neću da pišem o tim ratnim okolnosti. Za mene su sada mnogo bitnije ove današnje okolnosti koje nas dave. Okolnosti koje povezuju našu tragičnu prošlost sa turobnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Ovo je moje pismo svijetu koji ne vidi, ne čuje i nijem je.
U Srebreničkoj enklavi tih godina smo strepjeli od istrebljenja, ali i potajno smo se nadali da će nas miroljubivi svijet zaštiti. Ono čega smo se plašili i dogodilo se u julu 1995. godine. Svjetski moćnici i javnosti mirno su posmatrali nestanak enklave i njenih žitelja. Nakon jula 1995. godine “humani svijet” za mene je postao samo fraza, odnosno institucije UN-a su samo prazna slova na papiru. Žalim da je Haški tribunal zbog složenih procedura pojedine slučajeve sudskog dokazivanja provodio i po nekoliko godina, ne razmatrajući da su komandant i egzekutori provodili etničko čišćenje u BiH. na osnovu ranije usvojenih političkih platformi o stvaranju “velike Srbije”. Iako smo ranjeni i poniženi, borimo se za opstanak i dostojanstvo u ovoj nesređenoj i napaćenoj zemlji. Objava presude Ratku Mladiću neće promijeniti političku klimu i podvojenost u društvu jer na ovim prostorima se već nekoliko decenija propagira “mitologija”. Ta mitologija truje dušu mlađih naraštaja i usmjerava ih na sukob sa drugima koji ne prihvataju tu mitologiju.
Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović želi ukloniti aktualnog bh. sudiju u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu Farisa Vehabovića, saznaje Istraga.ba.
Bećirovićev kabinet je, naime, 16. januara ove godine poslao dopis Sekretarijatu Predsjedništva BiH kojim traži imenovanje novog bh. sudije u Strazburu.
“Na osnovu člana 21., stav 2. Poslovnika o radu Predsjedništva BiH predlažem da se u dnevni red naredne redovne sjednice Predsjedništva BiH uvrsti nova tačka koja glasi: Informacija o izboru sudije u Evropskom sudu za ljudska prava i druge međunarodne obaveze BiH u oblasti ljudskih prava s prijedlogom zaključka o pokretanju procesa njihovog izbora”, navedeno je u Bećirovićevom dopisu Sekretarijatu Predsjedništva BiH.
Bećirović, kako je navedeno u dopisu, svoj zahtjev temelji na osnovu akta ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića od 5. decembra prošle godine, a koji se odnosi na status bh. sudije u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Bosnu i Hercegovinu u ESLJP trenutno predstavlja sudija Faris Vehabović. Iako je njegov formalni mandat istekao prije dvije godine, se dok Predsjedništvo BiH ne donese odluku, Vehabović može obavljati tu dužnost. Najveći zagovornici uklanjanja sudije Vehabovića iz Strazbura proteklih su godina bili čelnici HDZ-a BiH, koji optužuju ovog sudiju da je odigrao bitnu ulogu u donošenju presude Evropskog suda a ljudska prava i predmetu Slaven Kovačević protiv BiH. Upravo zbog toga agentice koje zastupaju BiH u Strazburu (Monika Mijić) tražile su izuzeće Farisa Vehabovića u slučaju DF protiv BiH kojim se traži osporavanje amandmana na Ustav Federacije BiH koje je, u korist HDZ-a BiH, nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Sudija Faris Vehabović već dvije godine je na udaru medija bliskih HDZ-u BiH, ali i zvaničnika stranke Dragana Čovića.
“Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević ne predstavlja nikakvu pravni ni političku novinu već recikliranje prethodnih presuda i ta je odluka duboko politički kompromitirana jer je u njoj učestvovao sudija Faris Vehabović i neprovodiva je bez demontaže Dejtonskog mirovnog sporazuma”, izjavio je 2. oktobra 2023. godine za N1 TV predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić.
Protiv sudije Vehabovića Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu pisao je i bivši HDZ-ov ministar pravde u Vijeću ministara BiH Josip Grubeša.
”Gospodin Vehabović već tjednima, ako ne i mjesecima nastupa u medijima i okruglim stolovima kao politički glasnogovornik i zagovornik unitarističke politike jedne prepoznatljive političke opcije u BiH, tumačeći presude Europskog suda za ljudska prava na način koji zanemaruje odredbe Ustava BiH, a sve suprotno samom karakteru višenacionalne Bosne i Hercegovine i slobodan sam kazati na način na koji se odluke ovog uvaženog suda ne mogu i ne smiju tumačiti”, naveo je Grubeša u pismu iz novembra 2021. godine.
Hrvatski advokat sa američkom adresom Luka Mišetić u oktobru 2022. godine zatražio je, prema pisanju Večernjeg lista, “povlačenje ili suspenziju sudije Farisa Vehabovića u Stazburu”.
“Američki odvjetnik hrvatskih korijena Luka Mišetić uključio se ponovno u raspravu oko izmjena Izbornog zakona te je spočitao bosanskohercegovačkome sucu Farisu Vehaboviću, koji je član Europskog suda za ljudska prava, što se krajnje pristrano uključio u komentiranje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta iznoseći krajnje pristrana probošnjačka stajališta te retvitajući internetske radikale i propagandiste Jasmina Mujanovića te Reufa Bajrovića“, objavio je u oktobru 2022. godine Večernji list BiH.
Nešto kasnije u kampanju protiv sudije Vehabovića uključio se i SDP-ov državni zastupnik Saša Magazinović koji je, u maju 2023. godine, za Oslobođenje komentarisao činjenicu da BiH još uvijek nije imenovala novog sudiju u Strazburu koji bi trebao zamijeniti Farisa Vehabovića.
“To je dobro pitanje za Predsjedništvo BiH. Tačno je to da se stalno dešava narušavanje imidža BiH. Veliki je broj komiteta gdje nema predstavnika iz BiH, a neki od njih su Komitet protiv rasizma i netolerancije, Komitet za zaštitu nacionalnih manjina… Mislim da se kod nas u velikom broju slučajeva radi o lijenosti i neradu onih koji bi trebali da rade, ali i o nerazumijevanju toga da Bosna i Hercegovina ima predstavnika”, izjavio je Magazinović.
Na konkurs za bh. sudiju u ESLJP 2021. godine prijavilo se 13 kandidata. Za ovu poziciju aplicirali su Nedim Ademović, Elmerina Ahmetaj-Hrelja, Neven Anđelić, Katica Artuković, Božidarka Dodik, Jasminka Džumhur, Tanja Hadžagić, Dženana Hadžiomerović, Monika Mijić, Svjetlana Milišić-Veličković, Irena Puzić-Obradović, Sanida Vahida-Ramić i Andrea Zubović-Devedžić.
Prema informacijama Istrage, dvojica kandidata, Nedim Ademović i Neven Anđelić intenzivno lobiraju da Bećirović iz Strazbura ukloni Vehabovića.
Ademović je proteklih mjeseci u javnosti otvoreno podržavao odluke Christiana Schmidta kojim je suspendovan Ustav Federacije BiH, dok je Anđelić bio jedan od četvero ljudi koji su prisustvovali sarajevskoj promociji filma Borisa Malagurskog, poznatog negatora genocida u Srebrenici.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
