Prije nego je tata Vučić promijenio dlaku, u Sarajevo je dolazio sa oružjem kalibra 7.62 milimetara. Njegov prvenac Danilo nije nosio ništa. Umjesto njega, po 34 metka, kalibra 9 milimetara, donijela su peterica pripadnika MUP-a Republike Srbije. Nesmetano su, a valjda tako rade turisti, prešli državnu granicu između BiH i Srbije. Onda su pod rotacijama otišli u Banja Luku, gdje su, Danilo Vučić, sin Aleksandra, sa ostalim podacima kao u spisu, i njegovi pratioci prisustvovali obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Snimile su ih kamere RTRS-a ATV-a i tako ugrozile sina najvećeg sina srpskoga roda. Jer, pošto je prijenos iz Banja Luke išao uživo, svi su mogli saznati gdje se nalazi “štićeno lice”, sin Aleksandra.
Očekivala se hitra reakcija premijerke Srbije Ane Brnabić i ostalog članstva Srpske napredne stranke. Ali ništa.
Štićeno lice Danilo Vučić potom je otišlo u Istočno Sarajevo. Popelo se na binu, u VIP zonu, gdje, inače, stoje svi turisti, da bi imalo bolji pogled na postrojene policajce koji su pjevali “Pukni, zoro”. Sve je išlo uživo na barem tri televizije što je, opet, otkrilo na kojoj se lokaciji nalazi “prvenac Danilo”. I, kad se očekivala burna reakcija zabrinute srpske tabloidne javnosti i osude netajkunskih ATV-a i RTRS-a zbog otkrivanja lokacije “štićene osobe”, uslijedila je tišina.
Tu tišinu će, ubrzo, narušiti stariji Vučić, optužujući na Instagramu “tajkunske i sarajevske medije” da su izmislili priču o njegovom “prvencu”. Jer, zaboga, “dete je samo izrazilo želju” da ode u Banja Luku i Istočno Sarajevo, i da podrži srpski narod. Neslužbeno, u službenom automobilu, sa službenim naoružanjem i službenom pratnjom. I uredno su najavili posjetu, da im se ne bi ponovile greške iz jula 2015. godine, kada su neslužbeno, na službeni put u Potočare, poslali službenike BIA-e.
Kada je Istraga.ba objavila tu službenu najavu, zvaničnici Srbije su, logično, odlučili da naprave udruženi poduhvat. “Loveći” Vučiće po Sarajevu, začačkali smo mečku. Pa je reagirala Ana Brnabić.
“Najdirektnije, brutalno ugrožavanje bezbjednosti Danila Vučića. Mediji iz BiH, bez zaštite ličnih-osjetljivih podataka objavljuju ko je u pratnji Danila, čime su naoružani, broj pasoša, broj mobitela, marke vozila, registracije. I sve to dok je Danilo Vučić još u BiH. Prema podacima koje su, bez ikakve odgovornosti objavili, Danilo se vraća danas, a sada svi znaju i kuda, kojim vozilima i sa kojim ljudima. Pa, ko želi – nek izvoli. Kako je ovo uopće moguće, OHR”, napisala je premijerka Srbije.
Prvo, koliko se Ana Brnabić zabrinula za sigurnost Danila Vučića, pokazuje činjenica da je baš ona na svom twitter nalogu proširila isti dokument kojeg je Istraga objavila. I, pritome, nije zaštitila “lične-osetljive” podatke.
Drugo, ni tajkunski niti sarajevski mediji nisu pozvali ljude da učine bilo šta sinu Aleksandra Vučića. Pozvala ih je Ana Brnabić objavljujući “sporni” dokument uz opasku – “ko voli, nek izvoli”. Da smije, Informer bi to, sigurno, istakao na svojoj naslovnici tvrdeći bombastično da je “premijerka Srbije pozvala na ubistvo Danila Vučića”.
Treće, šta je to “osjetljiv – lični podatak”? Možda ime i prezime Danilo Vučić. Jer tata je osjetljiv na “svog prvenca”.
Četvrto, koja je to službena tajna da policija nosi pištolje? Istina, Vučići su ranije u Sarajevo nosili kalašnjikove, tako da je objavom dokumenta otkriveno da je obitelj sa dugih cijevi prešla na kratke.
Peto, da li je Istraga.ba otkrila da se Danilo Vučić kreće po Bosni i Hercegovini ili je to, u živom tv prijenosu, otkrio RTRS? A možda čak i tada Vučić koji je na Instagramu napisao da je “prvenac” želio da bude uz srpski narod u Bosni i Hercegovini. I onda ga je tata pustio. Neslužbeno, dakako.
Šesto, Istraga.ba je objavila dokument Ambasade Republike Srbije. Ne dokument bilo koje institucije u Bosni i Hercegovini. I ako je neko kriv za curenje podataka, onda su to – srbijanski zvaničnici koji su imali pristup tom dokumentu.
Sedmo, “sporni” dokument uopće nije klasificiran. Nema na njemu oznaje “tajno”, “povjerljivo” ili “interno”. Što, opet, znači da nema povjerljivih podataka u samom dokumentu.
Osmo, Ana Brnabić u pomoć protiv Istrage poziva OHR. A baš taj OHR je pozvao vlasti Republike Srpske da ne obilježavaju neustavni dan tog entiteta. I baš na taj neustavni dan je u Banja Luku i Istočno Sarajevo došao – Danilo Vučić, sin onog Aleksandra koji je početkom devedesetih, sa automatskom puškom u rukama, u društvu ratnog zločinca Vojislava Šešelja, obilazio brda iznad Sarajeva i divio se najdužoj opsadi jednog grada poslije Drugog svjetskog rata.
I, zato, evo vam još jednom dokument zbog kojeg reaguje najviši državni vrh Srbije. Sa svim “osjetljivim podacima”.
A pošto nije navedeno u dokumentu – prepisat ćemo s Googla. Kalibar pištolja Glock je 9 milimetara.
Kada je danas zatreslo Izmir, Hasan Šehović je bio na ručku u centru tog turskog grada.
“Istrčali smo vani iz restorana. Ovdje su česti zemljotresi, ali ovako nešto nisam doživio. Na sve strane je bila prašina, zgrade su se rušile. Imao sam osjećaj da ulica ispod mene bježi. Ne možete hodati uopće”, priča nam Šehović dok se u pozadini čuje sirena hitne pomoći.
Šehović se trenutno nalazi u parku u blizine svoje zgrade.
Hasan Šehović večeras u Izmiru
“Svi smo vani. Ljudi su u parkovima i svojim automobilima. U ovom dijelu grada gdje se nalazim, nema srušenih zgrada. Većina ih je srušena u centru Izmira, gdje su starije zgrade. Urušilo se i nekoliko novih zgrada, ali to je, vjerovatno, zbog lošije gradnje. Ova u kojoj ja živim je samo napukla, ali se nije urušila”, kazao je Šehović.
Svi njegovi ukućani su dobro. Kaže nam da je nedavno razgovarao sa konzulom BiH, te da nemaju informacija o stradalim bh. državljana.
Izmir danas
“Dobijamo poruke od vlasti sa servisnim informacijama i upozorenjem da ne izlazimo vani. Traže od nas da se raščiste ulice kako bi vozila hitne pomoći mogla prolaziti. Struje, zasad, ima, ali i u zgradama postoje agregati. Zasad nije prekinuto ni vodosnabdijevanje”, ispričao nam je Šehović koji je od 1992. godine živi u Turskoj.
Podsjećamo, najmanje šest osoba je poginulo, a 120 ih je povrijeđeno u snažnom zemljotresu koji je danas pogodio turski Izmir. Zemljotres se dogodio 17 kilometara u moru, zapadno od turske provicije Izmir. U toku je potraga za nestalima u porušenim zgradama. Došlo je i do nekoliko podrhtavanja nakon potresa, konkretno bilo ih je šest u magnitudama od 3,9 do 4,8 po Rihteru. Osim porušenih zgrada, u priobalnim gradovima došlo je i do podizanja nivoa mora, tako da su poplavljene ulice.
Prije svega, moram reći par riječi i o sebi. Godine 1998. iz ondašnje Jugoslavije ili sto je već ostalo od nje, kao student Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu otišla sam na usavršavanje engleskog jezika u Veliku Britaniju i tamo ostala. Rođena sam Nikšićanka, Crnogorka srpskog porijekla, a udala sam se za Albanca u Britaniji gdje sam se uspješno bavila privatnim biznisom. U Crnu Goru sam se vratila prije dvije godine, a od prošle godine sam bila član GP URA, predsjednica Opštinskog odbora URA u Tivtu , član Glavnog odbora i Foruma žena URA. Inicijalno sam potpisnica društvenog ugovora koalicije Crno na bijelo u kojem se navodi da su “ovi izbori važni zbog zabrinjavajućih prijetnji koje dolaze od dvije dekadentne struje, od kojih niti jedna nema budućnost u evropskoj Crnoj Gori; da prva, klero- nacionalistička struja negira državu Crnu Goru, a druga , kompromitovana vlast , želi da je čuva anahronim metodama: korupcijom, klijentelizmom i nepravdom”. Ovim ugovorom smo se obavezali da ćemo izaći na izbore i predstaviti URA-inu građansku opciju biračkom tijelu Crne Gore kod kojih smo već posljednjih nekoliko mjeseci, prema istraživanjima IPSOS-a, imali oko 5% glasača.
Očekivala sam da će kampanju da vode u pravcu promocije evropskih vrijednosti za koje sam mislila da se zalažemo, naročito za promociju evropskih Zelenih u čije smo članstvo nedavno primljeni, a koji je bio jedan od razloga moga prilaska ovom građanskom pokretu. Međutim ubrzo sam se uvjerila da nesto baš i ne ide u tom pravcu. URA je vodila veliku bitku, kako da sebe pokaze u očima javnosti kao velike i ljute protivnike DPS-a, a u drugu ruku da nijesu SDP, partija koja im je veoma slična po programu, ali koja je bila bliska vlastima. I u toj trci za glasačima izgubili smo kompas do te mjere da je predsjednik GP URA Dritan Abazović i nosilac liste Crno na bijelo u jednom javnom obraćanju najavio moguću koaliciju sa Demokratskim Frontom tj. strujom koju je u ugovoru označio “dekadentnom sa kojom nema budućnosti”. Izjava je došla usred kampanje i vjerovatno na osnovu analiza sa dotadašnjeg rada na terenu, pa sam je shvatila kao očajnički pokušaj da se domognu potrebnih glasova koji će im zagarantovati prelazak cenzusa. Ovim su pogazili osnovne principe građanski orjentisane partije i potpisanog ugovora, a sve s ciljem rušenja DPS-a. Moja reakcija je uslijedila i ja sam napustila stranku. Nijesam htjela prije svega da pogazim svoje principe i stavove koje zastupam, niti da dajem lažnu nadu i podrsku opijenoj masi ostrašćenoj velikosrpskim nacionalizmom. Rukovodstvo URA-e je zaigralo na račun emocija, velike većine naroda, iako su znali da, ako se budu pitali, tom narodu neće dati sva prava koja traže. I kao što vidimo skoro ništa od onoga sto traže neće dobiti. Čak im nijesu dozvolili ni da ljudski proslave pobjedu, sve je bilo ugušeno i spriječeno navodno zbog eskalacije sukoba, a u stvari narod koji je glasao za tu struju je izmanipulisan do kraja i prevaren ! Osim toga, na drugu stranu dovedeni su u pitanje manjiski narodi u Crnoj Gori i njihova bezbjednost kao i ponavljanje scena iz devedesetih godina. Naravno sve to je bilo vrijedno truda jer će ime dr Dritana Abzovića ući u istoriju, iako sam iz privatnog razgovora sa njim vež ranije čula te rijeci satisfakcije iz njegovih usta da je dovoljno doprinio sto je URA ušla u evropske Zelene, a on time, kao nijedan Albanac do tada, već ispisao jedan dio istorije Crne Gore, što bi bilo za pohvalu da nije bila lična ambicija.
Ako ćemo da pričamo o razlozima ovakvog poteza Dritana Abazovića, a da ne spekulišemo o ostalim mogućim motivima ili naređenjima nalogodavaca, onda sigurno moram da spomenem i njegovu ličnu želju da bude baš on taj faktor koji će doprinijeti rusenju DPS-a i njihovog lidera Mila Đukanovića, prema kome je uvijek gajio osvetoljubivu želju za uklanjanjem sa političkog trona Crne Gore. Dritana Abazovića ne smijete potcijeniti, on je mali čovjek ali sa veoma velikom energijom i velikom željom za pobjedom. On je definitivno lider, ali lideri su opasni ako nijesu izgrađeni u kompletnu ličnost, ako sa sobom nose izvjesne komplekse koji ce da se prelivaju na političku scenu. Prije svega intelektualac njegovog ranga bi trebao da bira rječnik i da se služi čistim činjenicama što to i nije baš slučaj kod Abazovića, često i u javnim nastupima je prozivao neosnovanim i polupotvrđenim informacijama, baziranim na rekla- kazala saopštenjima. Davao je epitete i etiketirao ljude iz političkog kruga svojih saradnika, jer oni ustvari i treba da su saradnici sa različitim stavovima, da gaje jedinstven politički korektan odnos, da iznose činjenice, da se služe pristojnim rječnikom i kolegijalnim uvažavanjem, te da rade na principu odgovornosti, kako kolektivne, tako i pojedinačne.
Sada, u novonastaloj situaciji gdje Abazović sebe voli da nazove “Game Changerom”, iako znamo da još uvijek ništa nije postignuto, a ni dostignuto, sav teret ovih promjena će nositi URA na svojim ledjima. Na jednu stranu kroz koalicionu grupu partija na vlasti imat će sputanu vrelu klerofašističku krv koja će koristiti svaku priliku da pokaže svoje pravo lice, a na drugoj,dobro umreženi i povezani DPS koji ostaje u istom brojčanom i nepromijenjenom stanju kao i do sada. Bit će interesantno posmatrati prevaspitavanje nacionalšovinista kroz ideološku razmjenu mišljenja sa Demokratskom Partijom Socijalista, gdje će ‘građanisti’ URA-e ovjeravati ili certifikovati prelaze na sljedeće nivoe političkih pitanja i odluka iz bogatog programa EU. Bilo kako bilo, situacija je sada u njihovim rukama, odnosno u rukama ambasada Velike Britanije i Amerike što se tiče strateških pitanja i djelovanja, a što se tiče Zelene politike koja obuhvata održivi razvoj i razvojne projekte to je u rukama Holandije i Njemačke. Nadajmo se da će se znati snaći u svemu tome.
Ja nastavljam sa svojim velikim zelenim projektima u partnershipu sa Evropskom Unijom, a političke odluke ostavljam u Dritanovim rukama, do nekih sljedecih izbora.
Slovenska demokratska stranka Janeza Janše doživjela je težak poraz na izborima u Sloveniji, pokazuju izlazne ankete. Relativni pobjednik izbora je stanka Gibanje Svoboda koja je, prema izlasnim anketama, osvojila 35,8 posto, tako da bi stranka Roberta Goloba u slovenačkom parlamentu, od 90 mjesta mogla imati čak 42 zastupnika. Na drugom mjestu je, pokazuju do sada pouzdana istraživanja, Slovenska demokratska stranka aktualnog slovenačkog premijera Janeza Janše. Njima bi, budu li ova istraživanja potvrđena, trebalo pripasti 26 mjesta u Državnom zboru Republike Slovenije (Parlament). Na trećem mjestu je Nova Slovenija – Kršćanski demokrati. Oni su, prema izlaznim anketama, osvojili 6,8 posto i pripada im osam zastupničkih mjesta. Socijalni demokrati su, prema istraživanjima, osvojili 6,6 posto, čemu je ekvivalent sedam zastupničkih mjesta. Levica je osvojila 4,4 posto glasova i pripast će im pet mjesta.
To znači da bi, prema ovim istraživanjima, novi slovenački premijer trebao Robert Golob, predsjednik Gibanje Svobode koja sa Socijaldemokratama i Levicom ima 57 zastupničkih mjesta, što je daleko iznad potrebne natpolovične većine.
“Uvjereni smo”, reći krajem marta srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, “da ova posjeta predstavlja još jednu potvrdu čeličnog prijateljstva”.
Pored njega je u tom trenutku sjedio Vei Fenghe, ministar nacionalne odbrane Narodne Republike Kine. Čelično prijateljstvo, objasnit će Vučić, moglo bi se naročito ogledati kroz “vojnoekonomsku,vojnomedicinsku i vojnoobrazovnu saradnju”.
Uslijedila je, potom, parada, nakon koje je gost iz Kine, sa ministar odbrane Srbije Nebojšom Stefanovićem položio vijence na spomen-obilježje ispred nekadašnje zgrade kineske ambasade u Beogradu, pogođene tokom NATO bombardovanja 1999. godine.
Da li se ovim činom srbijanska vojna struktura definitivno opredijelila za stranu protiv NATO-a?
Dragana Mitrović, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i direktorka Instituta za azijske studije, tada je sa Slobodnu Evropu kazala kaže da je posjeta kineskog ministra smislena „ako se gleda održavanje visokog nivoa političke saradnje“.
„Srbija je nabavljala naoružanje iz Kine i bilo je najave da će se to nastaviti. To je donekle slanje poruke da se Srbija oslanja i na druge partnere, a ne samo na zapadne”, kazala je ona.
No, da li to znači da se Srbija dodatno povezuje sa Kinom nauštrb Ruske Federacije? U oktobru prošle godine, naime, rusko Ministarstvo odbrane u Beogradu je otvorilo ured u Srbiji.
“Cilj osnivanja predstavništva Ministarstva obrane Ruske Federacije u Republici Srbiji je pružanje podrške i brže rješavanje pitanja vezanih za vojnotehničku pomoć kao i vojnu i vojnotehničku suradnju u skladu sa sporazumom između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o vojnotehničkoj suradnji koji je potpisan na osnovu dogovora predsjednika i vrhovnih komandanata Aleksandra Vučića i Vladimira Putina“, saopćili su tada iz Ministarstva obrane Srbije.
Dva mjeseca prije formalne obavijesti o podizanju nivoa vojne saradnje Srbije i Ruske Federacije, u Rusiji je organiziran Međunarodni vojnotehnički forum „Armija 2020“.
zamjenik ministra odbrane BiH Mirko Okolić na Forumu u Moskvi
“Gosti su potom imali mogućnost obići dio izložbe savremenog naoružanja i opreme u kongresno-izložbenom centru „Patriot“. Na kraju dnevnog programa, na obližnjem poligonu Alabino predstavnici su prisustvovali prvoj fazi takmičenja tenkovskih brigada u okviru Međunarodnih vojnih igara, u kojima učestvuju ekipe iz Kine, Bjelorusije, Azerbejdžana i Srbije”, saopćeno je iz Ministarstva odbrane BiH čija je delegacija, sa zamjenikom ministra Mirkom Okolićem (SNSD – Milorad Dodik) na čelu, prisustvovala Forumu.
Dakle, Kina, Bjelorusija, Azerbejdžan i Srbija učestvovali su u “međunarodnim vojnim igrama”. To pokazuje da srbijanske oružane snage, unatoč saradnji sa NATO-om, ojačavaju svoje veze sa Kinom i Rusijom. Većina naoružanja koje je Srbija nabavljala zasnovna je na bivšoj sovjetskog tehnologiji. Srbija je od Rusije nabavljala borbene avione MIG-29, helikoptere, tenkove i oklopna vozila. Vojska Srbije je 10. oktobra izvela veliku vojnu vježbu i demonstrirala upotrebu oružja ruske proizvodnje, uključujući protivzračni sistem Pancir. Osim toga, predstavila je borbene dronove koje je nedavno nabavila iz Kine.
Iako se vrh vlasti u Srbiji nije javno uključivao u predsjedničke izbore u Crnoj Gori, Vučićeva Srpska narodna stranka je prije prvog kruga izbora u Crnoj Gori dala jasne instrukcije stranačkim aktivistima koji su zaduženi za Crnu Goru da se, preko partijskih aktivista, biznismena i lojalnih sveštenika eparhija SPC u Crnoj Gori, osim lidera Demokratskog fronta Andrije Mandića, snažno podrži i predsjednički kandidat Pokreta ,,Evropa sad“ Jakov Milatović.
Na osnovu smjernica zapisanih u informaciji, takozvanom non-pejperu, koji je desetak dana uoči izbora predstavljen dijelu istaknutih članova SNS-a koji je u fokusu imao predsjedničke izbore, uočljivo je da je vrh vlasti u Beogradu igrao dvostruku igru s ciljem da se obezbijedi izbor ,,prijateljskog predsjednika“ Crne Gore, ali i da se utiče na prekompoziciju prosrpskih snaga koje će biti prihvatljive Zapadu.
Dvostruka igra
– Onemogućavanje pobede Mila Đukanovića na predsedničkim izborima je strateški interes koji treba podržati kroz različita delovanja. Neophodno je da se, preko sadašnjih kanala uticaja snažno podrži, osim kandidata Andrije Mandića i Jakov Milatović, kandidat Evropa sad, prevashodno kroz aktiviranje potencijala partija anti-Đukanovićevog pokreta, uz aktivnu javnu prisutnost kroz medije u Srbiji i Crnoj Gori istaknutih pojedinaca srpske društvene i kulturne zajednice u Crnoj Gori, i snažnu podršku SPC i svih potencijala koji tamo deluju – piše u povjerljivom papiru vrha SNS-a.
Taktika Beograda je bila da se formalno podrži Mandić zbog relacija i politike koju vodi Vučić kao ,,predsednik svih Srba u regionu kojima je matica država Srbija“, a da se, istovremeno, podrškom Milatoviću kao umjerenijem prosrpskom kandidatu, stvore uslovi za konačnu pobjedu nad Đukanovićem.
Vučiću nije strana ova dvostruke politika prema ,,svojima“ van granica Srbije. To je već viđeno, nedavno, u Bosni i Hercegovini kada je preko svojih medija i biznismena pružao podršku obojici kandidata za predsjednika Republike Srpske – Miloradu Dodiku i Jeleni Trivić. Predsjednik Srbije je naknadno Dodiku oprostio i njegovo nervozno privođenje biznismena iz Beograda koji su, po receptu iz Crne Gore, ubacivali novac za kupovinu glasova.
Podaci do kojih je došla Pobjeda, kao i analiza rezultata predsjedničkih izbora pokazuju očigledno da Vučićeva podrška Mandiću nije bila do kraja iskrena niti onakvog obima kakav su očekivali u Frontu.
Za razliku od ,,bitaka“ za Nikšić i Budvu – kada su biznismeni bliski Vučiću unosili veliki novac za kupovinu – ovaj put logistika nije bila tako vidljiva ili ih bezbjednosne službe, kojima je tokom posljednje pola godine ovladao Dritan Abazović preko svojih posrednika u ANB-u i policiji – nijesu htjele registrovati.
To se ne odnosi samo na ,,aktivnosti“ Vlada Mandića i Rada Šijana već i njihovih zamjena koji su unosili velike količine novca uoči lokalnih izbora 2021. i 2022. godine. Slučaj privođenja biznismena iz SNS-a Dejana Slijepčevića na dan lokalnih izbora u Podgorici 23. oktobra prošle godine, koji je helikopterom pokušao da ubaci novac za kupovinu glasova, jasno otkriva shemu ,,pridobijanja“ glasača novcem iz Beograda.
Milatović vs Mandić
Da podrška prosrpskih struktura i SNS-a Andriji Mandiću nije bila adekvatna najbolje pokazuju rezultati u primorskim opštinama, Podgorici i – ono što je najuočljivije – u Nikšiću.
Za Nikšić se do 19. marta vjerovalo da je najjače uporište Andrije Mandića. Zbog gradonačelničke funkcije koju pokriva DF, ali i zato što državnu EPCG kontroliše fukcioner DF-a Milutin Đukanović koji je tamo zaposlio ,,omanju vojsku“ partijskih sljedbenika.
U Nikšiću je i sjedište Eparhije budimljansko-nikšićke SPC koja je preko svog prvog čovjeka Metodija Ostojića podržala Mandića. Slikanje Ostojića u balonu skupa sa Manićem i Kovačevićem djelovalo je kao bezrezervna podrška kandidatu DF-a na predsjedničkim izborima.
Na terenu se pokazala druga slika. Rezultati od 19. marta pokazuju da je Crkva Srbije, očigledno po naređenju Vučića – igrala na dva kandidata i da je Mandić ostao donekle uskraćen pune podrške važnog klerikalnog faktora, kojem se s razlogom nadao. Kako drugačije objasniti nevjerovatnih 11.894 glasa za Milatovića u Nikšiću iako u tom gradu ,,Evropa sad“ nije imala formiran partijski odbor, niti su učestvovali na lokalnim izborima?
Kada se analiziraju podaci iz Nikšića nakon prvog kruga, pokazuje se da, u odnosu na prošle lokalne izbore, makar polovina glasova Milatoviću prelila se iz Demokratskog fronta i nešto oko dvije hiljade glasova iz Demokrata. Osim toga, kandidat PES-a je ušao i u tradicionalno biračko tijelo DF-a ostvarujući sasvim dobre rezultate i u južnoj regiji: Budvi, Herceg Novom, Tivtu i Kotoru.
Matematika je nemilosrdna: glasači Fronta, uglavnom srpske nacionalne prepoznatljivosti, prepoznali su upravo u Milatoviću onu važnu notu nacionalnog, ,,pravoslavnog“ naboja i lako su prešli u tabor lidera ,,Evrope sad“.
Ples SPC i Biograda
Za taj rezultat je posebno značajna takozvana klerikalna osovina – Demohrišćanski pokret Dejana Vukšića i Srpska pravoslavna crkva koja je preko svojih uticajnih ljudi, prvenstveno popa Mijajla Backovića, bitno uticala na dobar rezultat Milatovića.
U tu svrhu je bio i organizovan sastanak člana Predsjedništva PES-a Andreja Milovića i mitropolita SPC Joanikija Mićovića u Beogradu, samo nekoliko dana pred prvi krug izbora, čime se pokazalo da SPC, ali i zvanična Srbija, imaju ,,više kandidata“ na predsjedničkim izborima.
Dokaz da u Beogradu forsiraju Milatovića je i izjava srpskog ministra inostranih poslova, lidera SPS-a Ivice Dačića koji je, samo dan nakon izbora, kazao da je o predsjedničkim izborima u Crnoj Gori razgovarao i sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, te da su zajedno ocijenili kao značajno što su ,,kandidati koji okupljaju srpske glasove postigli dobar rezultat“.
– Sigurno je da će Srbi praktično odlučivati u drugom krugu ko će biti novi predsjednik Crne Gore – rekao je slavodobitno Dačić.
Premda bi ova izjava mogla da bude i neka vrsta ,,utjehe“ za Andriju Mandića, lidera najveće prosrpske stranke u Crnoj Gori, Ivica Dačić, kao trbuhozborac Vučićeve strategije prema Crnoj Gori, otkriva plan Beograda kojim se želi ostvariti ,,mirna“ prekompozicija snaga srpskih političkih partija u Crnoj Gori.
Skriveni motivi
Očito je da se iza Vučićeve podrške Milatoviću krije plan predsjednika Srbije da se pronađe Zapadu prihvatljiv ,,građansko-srpski“ lider koji bi bio njegova poluga u vlasti Crne Gore.
Nije tajna da Spajić i Milatović imaju odlične odnose sa ličnim Vučićevim ministrom i porodičnim bankarom Sinišom Malijem. Pobjeda je već pisala da je projekat ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje osmišljen u Beogradu i da je ,,ustupljen“ Spajiću i Milatoviću tokom više konsultacija koje su obavljene na Banjici, još početkom 2021. godine.
A u Beogradu su odavno počeli da razmišljaju o promjeni frontmena Nove srpske demokratije, kako bi sa te političke grupacije postepeno sklonili hipoteku ekstremističke politike koja ih prati od 2016. godine i kasnijeg suđenja za pokušaj terorizma.
Pobjeda je u aprilu 2022. pisala da je predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević ,,viđen“ kao najozbiljniji kandidat za novog predsjednika Nove srpske demokratije, ukoliko lider te partije Andrija Mandić odluči da se više ne kandiduje za tu funkciju. Naš list je pisao da je Kovačević favorit srpskog predsjednika Aleksandra Vučića koji na čelu te prosrpske stranke u Crnoj Gori želi da vidi mlađu i vjerovatno kooperativniju ekipu, kojom je ,,lakše upravljati“.
Potraga za novim liderom NSD-a
Andrija Mandić se na čelu Nove srpske demokratije nalazi gotovo dvadeset godina, imajući u vidu i period od 2003. do 2009. godine kada je bio na čelu Srpske narodne stranke i neprikosnoveni lider te partije.
Posljednji put je Mandić reizabran na čelo Nove 2017. godine na Skupštini te stranke. Nova skupština još nije zakazana, pa se ušlo u zonu kršenja partijskog Statuta, jer se predviđa da mandat predsjednika, ali i Skupštine kao najvećeg organa, traje četiri godine.
Skupština Nove po Statutu bira i razrješava predsjednika i potpredsjednike stranke.
Kovačević se svojom najavom o kampanji za ujedinjenje definitivno preporučio beogradskim krugovima oko predsjednika Srbije i otvoreno pokazao pretenzije da bude jedan od lidera Nove. Njegova posljednja najava se poklapa sa stavovima ideologa velikosrpskog projekta ,,srpski svet“ Aleksandra Rakovića i Aleksandra Vulina, koji otvoreno zagovaraju projekat o ,,ponovnom ujedinjenju svih Srba“.
Ali na drugačijim osnovama i uz javni nastup objedinjenih prosrpskih stranaka, koji će biti drugačiji. Kao i uloga Andrije Mandića, Milana Kneževića i još nekih lidera te političke grupacije koji su godinama bili okosnica borbe protiv Đukanovića.
Sad je vrijeme, smatraju u Beogradu, da budu na drugoj ,,jednako zahtevnoj“ poziciji, naročito ukoliko ,,projekat Milatović“ uspije 2. aprila.
Kad “plan B” postane “plan A”
,,…Pobeda kandidata Milatovića omogućava dugoročno delovanje i formiranje većine na parlamentarnim izborima 11. juna koju će predvoditi Pokret Evropa sad. Na Demokrate koje predvodi Aleksa Bečić treba snažno uticati kako bi izašle u susret očekivanjima Evrope sad. Političke ambicije rukovodstva Demokrata i antagonizam značajnog dela njihovih funkcionera i glasača prema Evropi sad moraju se obuzdati zarad stvaranja strateškog saveza sa Milatovićem. Procena je da bi obećanje povratka Bečića na mesto predsednika Skupštine moglo blagotvorno uticati na delovanje Demokrata prema Evropi sad… “
Citirani izvod iz non-pejpera SNS-a ukazuje da Vučić brižljivo planira transformaciju njemu ,,prijateljskih“ snaga u Crnoj Gori, u skladu sa promjenom vlastite uloge u pregovorima sa Zapadom oko Kosova.
Srpski predsjednik je prihvatio Briselski sporazum, čak i one teške odredbe o neformalnom ali stvarnom međusobnom priznanju, kao i da se Srbija neće protiviti učlanjenju Kosova u međunarodne organizacije, iako u javnoj komunikaciji tvrdi da je Beograd povukao ,,crvene linije“ koje neće prelaziti.
U realnosti, pritisnut evropsko-američkim pregovaračima, Vučić je morao da preuzme ulogu ,,garatna stabilnosti“, pa mu je sada neophodna sva logistička podrška, uključujući i onu iz Crne Gore, pogotovu uz ponovnu sinergiju prosrpskih snaga, koju ne može obezbijediti stara struktura na čelu Demokratskog fronta.
– Naši prijatelji iz Demokratskog fronta će razumeti i biće im potpuno prezentovana ideja stvaranja jake parlamentarne većine koju će podržati Zapad kao centralističku opciju u Crnoj Gori, a koja će po strani ostaviti sve primedbe i opaske o srpskoj ekstremnoj politici kako sa Zapada predstavljaju delovanje Demokratskog fronta – ističe se u strateškoj informaciji SNS, koja je Pobjedi dostavljena iz Beograda.
Prema tome internom dokumentu, potrebno je transformaciju liderstva u DF-u sprovesti ,,u proceduri koja neće trajno narušiti snagu DF-a, a istovremeno će omogućiti strateško partnerstvo sa drugim srpskim političkim grupacijama kao što su Pokret Evropa sad i Demokratska Crna Gora“.
Politička računica Beograda je jasna: pobjeda Jakova Milatovića je, ne samo uslov za političku marginalizaciju suverenističkih, građanskih snaga u Crnoj Gori, već i svojevrsni politički garant zvaničnoj Srbiji da će u narednom periodu, nakon vanrednih parlamentarnih izbora 11. juna, nova vlast u Crnoj Gori bezrezervno prihvatiti sve inicijative koje snaže političku poziciju Aleksandra Vučića, kao ,,predsednika i zastupnika svih Srba u regionu“.
Jedna od takvih je i ,,Otvoreni Balkan“ koji je Milatović gorljivo podržao tokom predsjedničke kandidature.
Nakon što nije prošao u drugi krug predsjedničkih izbora Andrija Mandić je obećao da će partijska infrastruktura DF-a podržati kandidata Jakova Milatovića. Na brojnim bilbordima koje je zakupio Front zamijenjena je Mandićeva slika sloganom: ,,Da pobijedimo Mila Đukanovića – glasamo za Jakova Milatovića“.
Pitanje je, ipak, da li će Mandić i ekipa iz vrha Demokratskog fronta zaista prihvatiti da budu političke vodonoše za kandidata Pokreta ,,Evropa sad“, jer ih to gura ka političkoj eutanaziji, gubljenju ličnog uticaja i prihvatanju uloge ,,trećepozivaca“, marginalnih političkih igrača u Crnoj Gori.
Kako ,,osujetiti“ nezadovoljstvo zbog promjene strukture zapošljenih ,,frontovaca“ u državnoj upravi?
U informaciji koja je podijeljena članovima vrha Vučićeve SNS zaduženih za izbore u Crnoj Gori posebno se analizira moguća opstrukcija vrha Demokratskog fronta i upozorava da će biti neophodne neke promjene u podjeli ,,partijskog kolača“ unutar javne uprave i državnih preduzeća.
Ističe se i da postoji mogućnost da će sadašnji lideri DF iskazivati protivljenje ,,promenama njihove lične pozicije“, ali se i napominje da se ta vrsta nezadovoljstva može neutralisati kroz razne oblike apanaža ili državnih funkcija.
Veći problem mogu, kako se ocjenjuje, predstavljati ,,obični birači Fronta“ koji su, u velikom broju, zahvaljujući zapošljavanju u administraciji i državnim preduzećima, ,,osetili konkretne benefite pobede iz avgusta 2020. godine“.
– Mogućnosti za nova zapošljavanja, pogotovo u svetlu sve složenijih ekonomskih prilika u Crnoj Gori, veoma su ograničene. Nakon očekivane pobede Milatovića na predsedničkim izborima i Pokreta Evropa sad na parlamentarnim izborima, njegovi podržavaoci zahtevaće da im se otvore vrata državne uprave i kompanija. Zato je od izuzetnog značaja da se, nakon izbora, potrebna otpuštanja lica koja su prethodno zaposlena po ugovorima o delu i za stalno izvršavaju u najkraćem roku i bez medijske pompe. Jedan broj lica zaposlenih od DF-a (i Demokrata) treba motivisati da pristupe Evropi sad – ističe se, između ostalog, u informaciji iz Beograda.
(autori: Nenad Zečević i Draško Đuranović. Tekst je izvorno objavljen u na portalu pobjeda.me)
Kada je bugarska ministrica vanjskih poslova Ekaterina Zaharieva rekla da se, uz postojeće bugarske zahtjeve vezane za identitet, Sjeverna Makedonija mora odreći i “proslave Tita” ako želi ući u Europsku uniju, bugarska uvredljiva ucjena za svog susjeda naizgled je dobila i apsurdnu dimenziju. Aktuelni bugarski premijer bivši je tjelohranitelj Todora Živkova, bugarska opozicija redovito polaže cvijeće na spomenik bugarskom komunističkom vođi, tako da je nejazno zašto Bugarska drugima spočitava komunističku prošlost. Na stranu činjenice da su Titova Jugoslavija i živkovistička Bugarska bili različiti kao današnja Sjeverna i Južna Koreja.
Međutim, bugarsko spominjanje Tita nije samo trivijalno pitanje ili još jedan hir osokoljenih balkanskih političkih reketaša. Paket identitetskih zahtjeva prema Makedoncima, zajedno sa spominjanjem Titove zaostavštine, promišljena je strategija koju provodi Bugarska, a koja bi trebala biti jabuka razdora na cijelom zapadnom Balkanu, s posebnim naglaskom na zemlje bivše Jugoslavije. Planeri ove strategije, čiji korijeni leže daleko istočno od bugarske prijestolnice, vrlo dobro znaju da isti ili vrlo sličan spor oko identiteta postoji u gotovo svim zemljama zapadnog Balkana, a zahtjevi Bugarske sa Makedonijom samo označavaju početak nove nacionalističke oluje koja bi trebala izazvati destabilizaciju, nesigurnost, osnovu za sukob “od Vardara do Triglava”. Isto pitanje identiteta trenutno postoji sa crnogorskim narodom jer dio srpske javnosti osporava postojanje crnogorske nacije, jezika i crkve, sa istom konstrukcijom koju Bugarska koristi kao vještački projekat za stvaranje crnogorskog naroda. Identičan je spor sa bošnjačkom nacijom i jezikom, a ako jednog dana Srbija dođe na vrata Europske unije, gotovo sigurno će se suočiti sa zahtjevima za reviziju povijesti od strane evropske članice Hrvatske, a među zahtjevima može biti identična formulacija kao i trenutni bugarski zahtjev. Srbija da prepozna da srpski jezik potiče iz hrvatskog. Gotovo isti princip odnosi se na zahtjeve makedonske manjine u Bugarskoj, pa će se sve buduće članice EU na Balkanu suočiti s manjinskim zahtjevima sličnog tipa od svojih susjeda. Tvorac ovog plana tačno zna da je ovo “savršena nacionalistička oluja” koja tek započinje s Makedonijom, a zatim bi trebala opustošiti čitav Balkan. Iz zemalja bivše Jugoslavije danas su četiri članice NATO-a, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Makedonija, plus Albanija, tako da će bugarska strategija sigurno izazvati snažan razdor na južnom krilu NATO-a.
Gotovo je nemoguće vjerovati da Bugarska provodi ovu strategiju sama, bez obzira na to koliko se bugarska jeftina nacionalistička retorika dešava uoči parlamentarnih izbora u Sofiji, bugarsko državno rukovodstvo nije toliko kratkovidno ili politički slijepo.
Uprkos pridruživanju NATO-u i EU, bugarska politička elita s desne i lijeve strane ne može se tako lako odvojiti od snažnih povijesno-političkih veza s Moskvom. Bugarsku su nekad zvali “šesnaesta sovjetska republika”, a danas je ta zemlja još uvijek ovisna od ruskog gasa. Vladajuća stranka “Ujedinjeni patrioti”, čiji je glasnogovornik Krasimir Karakačanov, često je izvor proruske propagande i sovjetske nostalgije. 2006 godine stalni ruski izaslanik u EU Vladimir Čižov rekao je da je “Bugarska u dobroj poziciji da postane naš specijalni partner, nešto poput trojanskog konja u EU”. Sada je očito da Rusija aktivira svoju akviziciju u slucaju sa Makedonijom, za koju se Moskva oštro protivila ulasku u NATO. Bugarska opoziciona Socijalistička partija, u kojoj je i aktuelni predsjednik Bugarske Rumen Radev, ne krije simpatije prema Rusiji, a Radev se više puta hvalio da je inicijator deklaracije o Makedoniji koju je usvojio bugarski parlament. Europsko vijeće za vanjske odnose primjećuje da u Bugarskoj postoji stranka s najjačom retorikom protiv EU u cijeloj uniji, “Ataka”, koja neprestano širi protiv zapadnu propagandu i otvoreno kaže da je “majka Rusija koja nas je sve oslobodila”.
Bugarska je mogla istaknuti iste prigovore koje je dala sada u vezi sa Sjevernom Makedonijom kada je potpisan Prespanski sporazum i kad je Makedonija ušla u NATO, ali tada je bio vrlo snažan pritisak Sjedinjenih Država da okončaju spor. Sada se Sofija suočava sa znatno mekšom evropskom diplomatijom, a premijer Borisov vjeruje da će činjenica da je Bugarska članica Unije doprinijeti ublažavanju pritiska Berlina u vezi sa pregovorima o članstvu Makedonije. Međutim, Bugarska je na meti oštrih kritika evropskih političara, intelektualaca iz cijele Evrope i regije, jer su bugarski zahtjevi apsurdniji od grčkog spora oko imena. U slučaju Grčke, spor se vodio oko suverenih državnih simbola, koji su, iako neopravdani, ipak našli mjesto i stvorili presedan u međunarodnom pravu. Ali trenutni bugarski zahtjevi odnose se na identitet nekih stanovnika Makedonije, koji uopće nije predmet pregovora između država, i Bugarska je toga dobro svjesna. Bugarski političari sada dobro slušaju njihove suflere iz Rusije, isporučujući zahtjeve koji se ne mogu ispuniti, zaustavljajući proces proširenja unije, blokirajući proces de-balkanizacije u regiji i stvarajući krizu među savjeznicima u NATO-u. Bugarska također vješto koristi američke izbore i igra na kartu trenutnog vakuuma u fokusu Vasingtona, ali ta će situacija završiti za nekoliko mjeseci i tada ćemo vidjeti koliko drzi riječ Krasimira Karakačanova da nijedna zemlja ne može vršiti pritisak na Bugarsku zbog njejzinih uvjeta da Makedonija započne pregovore sa EU.
Albansko ministarstvo obrane saopćilo je u subotu navečer da su dva njegova vojnika povrijeđena dok su pokušavali zaustaviti dvojicu Rusa i jednog Ukrajinca koji su pokušavali ući u vojno postrojenje u središnjoj Albaniji, navodi se u priopćenju ministarstva, objavio je Reuters.
“Trojica državljana s ruskom i ukrajinskom putovnicom pokušala su ući u tvornicu”, navodi se u priopćenju ministarstva poslanom medijima.
“Vojni policajci koji su čuvali elektranu odmah su reagirali, no tokom njihovog nastojanja da zaustave trojicu stranih državljana, dva naša vojnika su ozlijeđena”, navodi se u priopćenju i dodaje da je stanje vojnika bilo stabilno.
Ministarstvo je priopćilo da su trojica stranih državljana privedena. Albanski premijer Edi Rama rekao je da su tri osobe “osumnjičene za špijunažu”. Ministarstvo obrane priopćilo je da je jedan od uhićenih, identificiran samo kao ruski državljanin M.Z., star 24 godine, ušao na teritorij elektrane i pokušavao fotografirati.
Ministarstvo je priopćilo da je muškarac upotrijebio neku vrstu spreja protiv vojnika dok je pokušavao pobjeći nakon što su ga zaustavili stražari. Još dvoje, Ruskinja identificirana kao S.T., stara 33 godine, i Ukrajinac F.A., star 25 godina, također su uhićeni u blizini. Tijekom ljetnih praznika Albaniju posjećuju brojni ruski i ukrajinski turisti. Vojna baza Gramsh udaljena je više od 70 kilometara od plaža.
Albanski mediji pišu da su njihovi vojnici uočili sumnjive pokrete kod tri osobe koje su se pokušale ušuljati u Uzinu, te su prišli da ih otjeraju. Kada su prišli, došlo je do fizičkog obračuna između albanskih vojnika i trojice Rusa, pri čemu je jedan od njih upotrijebio sprej i ozlijedio albanske vojnike.
Šef tužiteljstva Elbasana, Kreshnik Ajazi, potrvdio je novinaru ABC-a da je troje Rusa uhapšeno i da se protiv njih provodi antiteroristička istraga. Kod njih je pronađena i oduzeta oprema za fotografisanje i mikročipovi.
Predsjednik Kosova Hašim Tači podnosi ostavku, nakon što je potvrđena optužnica koju je protiv njega podiglo Specijalizirano tužilaštvo u Hagu, javljaju kosovski mediji. On je za danas zakazao konferenciju za medije na kojoj će saopćiti svoju odluku.
“Prije nekoliko trenutaka obaviješten sam pred nadležnim da je sudija Specijaliziranih vijeća potvrdio optužnicu protiv mene. Ovo su teški trenuci za mene i moju porodicu,” rekao je predsednik Thači.
Dao je do znanja da će se približiti pravdi i od ovog trenutka on će biti u iskustvu pravde.
“Zbog zaštite integriteta predsedavanja, integriteta Kosova i integriteta naroda Kosova, kao i poštovanja partnerstva sa međunarodnim faktorom, danas podnosim ostavku na mesto predsednika Kosova,” rekao je Tači.
Istodobno, optužnica je potvrđena i protiv Kadrija Veseljija, lidera DPK-a. Veselji je naveo da je o tome obavešten juče popodne.
“Juče popodne me je Tužilaštvo specijalizovanih veća obavestilo da je pretpretresni sudija potvrdio optužnicu protiv mene. Ovom izjavom želim da obavestim građane Kosova da sam preduzeo neophodne mere za dobrovoljno putovanje u Hag kako bih odgovorio na ove navode”, rekao je Veselji.
“Svestan sam da na Kosovu ima ljudi koji misle da su Specijalne komore uvreda za našu istorijsku borbu da zaštitimo narod na Kosovu od zločina Miloševićevog režima. Ali ja to ne vidim tako, vidim ga kao priliku da konačno odgovorim na ove lažne sumnje i glasine koje kruže godinama”, dodao je Veselji.
Kadri i Veselji su optuženi da su odgovorni za više od stitinu ubistava.
Rukovanje policajca i djevojčice ogrnute u crnogorsku zastavu stvara utisak da je sve u redu. Ali nije. Trg kralja Nikole polako se puni. Nikšićke komite u Cetinje su došle tačno u podne. S palcem i kažiprstom u zraku otpjevali su crnogorsku himnu. Kasnije će skandirati da “ovo nije Srbija” i da “nikad neće Crna Gora bit’ obala srpskog mora”.
Nešto ranije svećenik crnogorske pravoslavne crkve pokušao je ući u dvorište Cetinjskog manastira. Policija ga je vratila, a okupljene “patriote” su, potom, ukoline ogradu postavljenu na ulazu.
Tamo, iza leđa specijalaca postrojenih u dvije vrste, u nedjelju ujutro bi trebao biti ustoličen mitropolit Joanikije. On pripada sprskoj pravoslavnoj crkvi.
“Izdaja, izdaja”, skandirali su okuplljeni Crnogorci prije nego što su psovkama propratili ime Dritana Abazovića.
Crnogorske nacionalne organizacije i udruženja, i opozicija okupljena oko Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića zahtijevaju od SPC da ustoličenje Joanikija premjeste u neki od hramova u drugim gradovima Crne Gore. Svi oni su najavili da će na dan ustoličenja prisustvovati protestu na Cetinju.
“Gradonačelniče, šta ćemo da poduzmemo”, pita srednjovječni Crnogorac Ivana Vukovića, prvog čovjeka Podgorice.
“Mirno, samo mirno”, odgovara gradonačelnik Vuković, dok s maskom preko lica sjedi na Trgu u Cetinju.
Za većinu okupljenih, čin ustoličavanja Joanikija u Cetinjskom manastiru, predstavlja početak „okupacije“ Crne Gore. Ili, jednostavnije rečeno, uvođenje Crne Gore u „srpski svet“.
Dok pišemo ovaj tekst, negdje oko pola dva popodne, ispred policije koja stoji na ulazu u manastir više neka okupljenih građana. Većina ih je raspoređena u okolnim kafićima koji bi se, kažu nam domaćini, trebali zatvoriti u subotu, oko 15 sati.
Ustoličenje mitropolita Jaonikija zakazano je za nedjelju, u 8 ujutro. Autobusi iz Srbije i Bosne i Hercegovine (Republika Srpska) dovoze one koji će sutra biti na svečanosti u krugu manastira. Crnogorske patriote bit će s druge strane policijskog kordona. Većih incidenata u subotu do 14 sati nije bilo. Tek je ujutro jedan stariji Crnogorac pokušao probiti policijski kordon. Nije uspio.
Incidenti na ulazu u Cetinjski manastir. “Crnogorske patriote” izviždale policiju pic.twitter.com/ZdDiKp0b0E
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
A pošto nije navedeno u dokumentu – prepisat ćemo s Googla. Kalibar pištolja Glock je 9 milimetara.
