Hrvatska je ekonomski uznapredovala u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i to je evidentno po mnogim pokazateljima. Kada bi se zaledili svi procesi u Hrvatskoj, u sadašnjem trenutku, Bosna i Hercegovina ne bi, i pojačanim intenzitetom, za trideset godina dostigla Hrvatsku. Posebno u cestogradnji, turizmu, da ne pominjemo brodogradnju, iako ni u Hrvatskoj ne stoji baš najbolje, ili poljoprivredu. Pravosuđe nam je tu bilo tu negdje, dok se nije prelomilo na „slučaju Sanader“. Administracija je u Hravstkoj efikasnija, ali ne mnogo, dok se o korupciji u Hrvatskoj manje priča, nego što je zaista ima. I, nije to sadašnje stanje odnosa i parametara, traje to, mora se priznati, posljednjih stotinjak godina. Doduše, od kada je Hrvatska u evropskim granicama, dostupniji su im mnogi evropski fondovi i mnogo više novca za potporu razvoju, ekonomiji i administraciji.

Bosna i Hercegovina uvozi iz Hrvatske sve što je dostupno širokim narodnim masama, a police tržnih centara pune su proizvoda iz Hrvatske. Naravno, prilagođeni su potražnji i standardu. Uvriježeno je mišljenje u našoj zemlji da ono što se uveze iz Evrope – in. A hrvatsko je i evropsko.

Bosna i Hercegovina izvozi u Hrvatsku nešto malo tuzlanske soli, visočku kafu „Zlatna džezva“, nešto Sarajevskog Kiseljaka, toaletnog papira i ubrusa iz „Violete“ u Grudama, nešto malo hercegovačkih vina, i sporadično se može naći poneki drugi proizvod. Na policama trgovinskih centara u Hrvatskoj, bili oni domaći, hrvatski („Konzum“, „Plodine“), ili, pak, slovenački („Merkator“, „Spar“), njemački (“Kaufland“ „Lidl“), proizvodi iz Bosne i Hercegovine su ispod cijene, i opet ne zabilježe veći promet.

Na policama hrvatskih trgovinskih lanaca ne može se naći pašteta „Perfeta“ iz Akova grupe, ali se u Bosni i Hercegovini hrvatska „Argeta“ troši nemilice, ne može se piti mineralna voda iz Tešnja, ni jedna, ali zato u Bosni i Hercegovini piju se hektolitri „Jane“, ne može se naći ni jedna piva Made in BiH, ali se kod nas zato „Žuja“ ili „Karlovačko“ ispijaju dok pod stolove ne popadamo, ne može se pronaći mlijeko iz Bosne i Hercegovine, a u nas generacije odrastaju na mlijeku uvezenom iz Hrvatske… I, moglo bi se u nedogled nabrajati. Niz primjera je podugačak, a statistički podaci o razmjeni dobara neumoljivi. Zato što je Hrvatska Evropa, a Bosna i Hercegovina to nije. I ne samo zato. Proizvodi iz Bosne i Hercegovine su podcijenjeni u Hrvatskoj, nisu dostojni prosječnog Hrvata, pa su ponuda i potražnja usklađeni. Čak nam i migrante izvoze, odnosno, vraćaju nam one koji se dokopaju hrvatskog tla, bez obzira na to jesu li im došli preko teritorije Bosne i Hercegovine. Mi od Hrvatske zavisimo, Hrvatska od nas ne zavisi, reklo bi se. Hrvatska, doduše, raširenih ruku dočekuje radnu snagu iz naše zemlje, iako je sve manje onih koji traže posla u susjedstvu, ako imaju i minimum šanse da odu dalje, u Sloveniju, Austriiju, Njemačku…Hrvatska nam, doduše, šalje pokojeg disidenta u bjekstvu od pravosudnih sporova, poput Mamića, a i mi njima vraćamo, možda i malo više, najčešće ratne zločince…

Slično je sa politikom. Posljednji izljevi aktuelnog predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, nisu ništa novo što u praksi nismo okusili u prošlim mandatima, godinama i decenijama. Iako je za mandata predsjednika Ive Josipovića počela izgradnja Pelješkog mosta, pa se digla larma u Bosni i Hercegovini da nas susjedna i prijateljska Hrvatska blokira na moru, njegova retorika je bila uljudnija, uz sve floskule i uglađenost prvaka iz susjedstva. Ruku na srce, Pelješki most ništa ne blokira, jer se nema šta blokirati ni u ulazu niti na izlazu iz neumskog zaljeva na pučinu. Moglo bi biti, ako bude u budućnosti. I tad je oficijelni Zagreb s visine gledao na oficijelno Sarajevo, ali je bilo i saradnje, susreta, razgovora. Ovo što se događa u tim odnosima od kako je na čelu Hrvatske Zoran Milanović, slobodno se može nazvati žabokrečinom od diplomatije. Jednostavno, iz Milanovića izbija komunistovština balkanskog tipa, od koga se oficijelna i pučka javnost u Hrvatskoj gnuša. U Hrvatskoj ga običan puk počesto imenuje partizančinom, aludirajući na njegov komunistički bekgraund, naspram onom desnom, nazovi ga proustaškom kojim hrvatska, posebno ruralna javnost vonja.

Predsjednik Milanović je u Hrvatskoj u sukobu sa Vladom svoje zemlje, zatim je uporan u kontriranju izuzetno uticajnoj braniteljskoj populaciji, gnuša se HDZ-a i svakoga ko podržava ovu stranku, a njegovi javni istupi se počesto sa gnušanjem komentiraju i analiziraju. Kao predsjednik Hrvatske, čije su ovlasti da predstavlja i promovira svoju zemlju, nije dostigao očekivane domete, obustavio je sukobe sa Slovencima, zbog pograničnih, i drugih sporova, pa mu ne preostaje drugo nego da udara po Bosni i Hercegovini. I ne radi to on uglađeno, ljevičarski pragmatično, već snishodljivo, kabadahijski, i tuče „k’o Maksim po diviziji“, ne birajući ni vrijeme ni način. Umjesto da je diplomatski uvijeno, pragmatično i donekle politički mudro, u vrijeme obilježavanja sjećanja na potpisivanje Dejtonskog sporazuma prije 25 godina, kazao koju, u znak podrške na putu integracija, Milanović nam „šalje“ sapune i parfeme.

Ipak je Josipović gospodin za Milanovića.

Hrvatska javnost samo što nije zažalila za prethodnom predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović, i ne samo zbog njenih atributa, koju je Milanović zamijenio na prošlim izborima. Bosna i Hercegovina će čeznuti za hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i moliti da se ne dogodi neki novi Franjo Tuđman, a neki novi Josipović bi pomogao, prije nego bi odmogao. Zato ćemo morati trpjeti do kraja mandata hudog Milanovića, koji, ako hrvatska javnost bude pri sadašnjoj pameti, neće dozvoliti da joj se omake na predstojećim izborima.