Od ratova usmjerenih protiv civila, tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina, koje je prvenstveno vodio Beograd, Sjedinjene Države i Europska unija nastoje osigurati regionalnu stabilnost na zapadnom Balkanu putem sporazuma o granici, inkluzivnih ustava i međunarodnih integracija. Takav pristup osporavaju korumpirani političari, slabe institucije, negativan utjecaj neprijateljskih stranih sila i različite poruke organa EU-a o pridruživanju zemalja zapadnog Balkana. Međutim, najveće prijetnje regionalnoj sigurnosti predstavljaju ekspanzionistički pan-nacionalni projekti, posebno kada ih provodi država.
Posljednjih godina velikosrpski projekt oživljen je pod predsjedničkom palicom Aleksandra Vučića. Ali za razliku od vremena Slobodana Miloševića, više se ne priča o oružanim sukobima, ubistvima zbog etničkih razlika, masovnim protjerivanjima i osvajanju teritorija. Kampanja se sada zasniva na tri osnovna principa – tajno djelovanje, fleksibilnost i strpljenje. Za vrijeme Miloševića, proširena Srbija trebala je nastati iz raspadajuće Jugoslavije, zauzimanjem teritorija u kojima je živjelo većinsko srpsko stanovništvo u susjednim republikama i ubijanjem ili protjerivanjem drugih etničkih skupina radi stvaranja srpskih većina. Projekt je propao uglavnom zbog otpora Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca i, na kraju, međunarodne vojne intervencije koju su vodile Sjedinjene Države.
Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i stoga je dobro upoznat s primjenom dezinformacija i obmana za postizanje grandioznih političkih ciljeva. Sa svojom Naprednom strankom koja monopolizira srpsku politiku i marginaliziranom opozicijom, Vučić ima dovoljno prostora za ostvarivanje srpskih mini-imperijalističkih ambicija na Balkanu. Trenutna strategija Beograda podrazumijeva tri glavna elementa – slabljenje susjeda, dvoličnu diplomaciju i rusku pomoć.
Srbija nije u poziciji da izaziva Hrvatsku koja je članica u NATO-u i EU, iako Beograd nastavlja nabavljati oružje od Rusije i Kine u mini utrci u naoružanju sa svojim bogatijim susjedom. U Hrvatskoj živi mnogo manje srpskog stanovništva, sada rasutog po cijeloj zemlji, nego za vrijeme Jugoslavije i manje je političkih i ekonomskih slabosti koje Beograd može iskoristiti. Tri glavna cilja oživljenog velikosrpskog projekta su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.
Srbija ne može ponovno pripojiti Kosovo, jer ne postoji međunarodna podrška za takvo nešto, a albansko stanovništvo je odlučno da zadrži svoju nezavisnost. Cilj Beograda je na neodređeno vrijeme odgoditi konačno rješenje ili “normalizaciju” u bilateralnim odnosima s Prištinom i držati Kosovo nestabilnim i nesigurnim u pogledu svoje budućnosti. Stoga, rasprave o podjeli i zamjeni teritorije nisu bile istinske, već sredstvo za skretanje pažnje i izazivanje sukoba među kosovskim čelnicima. Slabo Kosovo omogućava Beogradu da pojača svoj uticaj u regiji.
Iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika nastoji potkopati njen suverenitet i podčiniti njenu vanjsku politiku. Srpski dužnosnici i mediji umiješali su se u nedavne parlamentarne izbore u Crnoj Gori kako bi promovirali nacionalističku opoziciju. Nova vladajuća koalicija može oslabiti zapadnu orijentaciju zemlje, posebno ako Demokratski front (DF) bude dominirao budućom vladom. Stranka je usko povezana sa srpskim nacionalističkim skupinama i ruskim operativcima i podupire velikosrpski projekt. Nastojat će ojačati srpski identitet u Crnoj Gori i poništiti novi Zakon o vjerskim slobodama. Bošnjački i albanski čelnici boje se porasta srpskog šovinizma koji bi mogao biti usmjeren protiv njihovih zajednica u Crnoj Gori.
Bosna i Hercegovina je treća glavna meta pan-srbizma. Zemlja ostaje nefunkcionalna prvenstveno zbog politike blokada autonomne Republike Srpske (RS). Njezin čelnik Milorad Dodik povremeno prijeti otcjepljenjem kako bi stvorio novu srpsku državu. Na tom teritoriju živi pretežno srpsko stanovništvo nakon genocida nad bošnjačkim muslimanima. Iako je Vučić izbjegavao otvorenu kampanju za podjelu BiH i pripajanje RS-a Srbiji, računica je da će šira regionalna kriza u kombinaciji sa sukobima u BiH pružiti mogućnosti za otcjepljenje kada Zapad nije fokusiran na Balkan.
Druga ključna komponenta beogradskog pristupa je dvolična diplomacija. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima s NATO-om, Srbija nastoji uravnotežiti četiri glavne sile – Rusiju, Kinu, SAD i EU. Cilj je imati koristi od svakog: diplomatski, ekonomski i vojno, oponašajući strategiju nesvrstavanja Jugoslavije nakon Titovog prekida saradnje sa Staljinom 1948. godine. Ako Beograd dobije podršku glavnih međunarodnih aktera, to mu može pomoći da prikrije i ojača svesrpski projekt.
Treći faktor na koji se Vučić oslanja u njegovom velikosrpskom projektu je pomoć ruske države. Moskva vidi Beograd kao korisno sredstvo za podrivanje stabilnosti na zapadnom Balkanu, ograničavanje zapadnih integracija i širenje ruskog uticaja. Pod Vučićevim vodstvom ojačane su veze s Moskvom. Srbija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Evroazijskom ekonomskom unijom koju vodi Moskva, unatoč snažnom protivljenju EU. Odbila se pridružiti sankcijama nametnutim Rusiji zbog njene invazije u Ukrajini i podjele te države. Srbija je od Moskve nabavila teško naoružanje, uključujući protuzračne sisteme, borbene avione i helikoptere, uprkos prijetnjama američkim sankcijama.
Beograd nastavlja razvijati i “humanitarni centar” u Nišu, na jugu Srbije, s ruskim sigurnosnim službama. Centar omogućava prikupljanje ruskih obavještajnih podataka širom Balkana. U ekonomskoj areni Srbija se i dalje oslanja na rusku naftu i plin. Drugi krak Gazpromovog plinovoda Turk Stream prelazit će preko Srbije, koja već ovisi o ruskom plinu, a njezina najveća naftna kompanija Naftna Industrija Srbije u većinskom je vlasništvu Gazproma. Srbija se sve više razotkriva kao kanal moskovske politike koja destabilizira Jugoistočnu Europu i suprostavlja se američkim interesima.
Umjesto direktnog obračuna koji bi mogao izazvati zapadne sankcije, Vučić radije djeluje potajno i manipulira slabostima susjeda. Umjesto izravnog napada na integritet ili suverenitet susjednih država, Vučić podmuklo podriva njihovu neovisnost potičući nacionalističke sporove i favorizirajući lokalne srpske stranke. I umjesto ekspresnog preuzimanja regionalne dominacije, Vučić se odlučio za strpljenje, računajući da je vrijeme na strani Srbije. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da će Kremlj u jednom trenutku pokušati gurnuti Vučića u direktniji regionalni sukob koji će zaokupiti i EU i NATO.
(Janusz Bugajski viši je saradnik u Fondaciji Jamestown u Washingtonu. Nedavno je, u koautorstvu s Margaritom Assenovom, objavio knjigu pod naslovom Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks u Washingtonu, DC, USA)
