Bilo je to, davno, krajem prošlog i početkom ovog milenijuma, toliko davno da se više niko i ne sjeća. Bilo je to vrijeme kada su parlamentarnu većinu u Skupštini Republike Srpske Miloradu Dodiku osiguravali bošnjački zatupnici, i jedan Hrvat, Tomislav Tomljenović. Bilo ih je u NS RS “deset na jednoga”, Bošnjaka, svih stranačkih boja, bilo je dvadesetak, na drugoj su, SNSD-ovoj, strani bili Dodik i pokojni Nenad Bašitnac sami. I SDP BiH je imao isti broj glasova zastupnika kao SNSD. Tamo gdje nisu bili dostatni poslanički glasovi da se smijeni žilava SDS-ovska vlast sa paljanskim ratnim kapitalom i legitimitetom, ulijetale su oklopno-mehanizovane jedinice SFOR-a dosljedno i surovo krčeći put “svježim vjetrovima sa Balkana”, Dodiku i Biljani Plavšić. Strane ambasade, bošnjački glasovi u Skupštini RS, plus pristrasni tenkovi SFOR-a, iz te je “sinergije” krajem 90-ih godina prošlog vijeka izrastao fenomen Vožda od Laktaša. Jače su snage SFOR-a tih godina osiguravale mirnu konverziju vlasti u RS, iz militantno ratnozločinačke u demokratsko-mirnodopsku, nego što je bilo brojno stanje u ljudstvu i MTS-u na nedavnoj vježbi na Manjači.
Ostajte tamo
Iz ruke je, što bi se reklo, Dodik jeo bošnjačkim liderima i poslanicima, podjednako halapljivo i ponizno kao i stranim diplomatama. Nije postojao ustupak, ili kako se to tad zvalo “kompromis”, kojeg, sa evidentnim i krotkim entuzijazmom, nije prihvatao. Jedan u nizu takvih sitnih, odnosno vrlo krupnih oblika pažnje ticao se imovinske “problematike” bošnjačkih zastupnika u entitetskom parlamentu. Dodikova Vlada je tada, kada se povratak u RS odvijao tek uz suicidalne povratničke ekspedicije Fadila Banjanovića Bracike i njegovih Zvorničana, ponudila bošnjačkim poslanicima da sami izaberu: žele li da im se promptno, uz nešto malo dosadne papirologije i mučne procedure vrate kuće, stanovi, imovina u tom entitetu, ili da im se dadne na ruke izdašna živa lova kojom će riješiti stambene probleme u Federaciji BiH, uglavnom u Sarajevu. Koliko se mogu sjetiti, najmanji, a ujedno i najveći iznos koje je Dodik nudio kao obeštećenje kretao se oko stotinu hiljada (tada njemačkih) maraka.Također, koliko se sa ove vremenske razdaljine, mogu sjetiti, poslanička grupa Bošnjaka bila je podijeljena glede ove ponude, jedan dio je tražio nazad svoja “predratnja ognjišta”, druga grupa je posegnula za brzim kešom, odričući se tog prava, koje će tek kasnije postati i zakonska obaveza vlasti u Republici Srpskoj. Oni su uglavnom već bili riješili svoje stambeno probleme, rekoh, uglavnom u Sarajevu, gdje su se tokom ratnih izbjegličkih godina snašli, pozapošljavali, orodili, skućili. Onih 100 hiljada Dodikove sadake uzeli su “da imaju”.
Viđao sam se i u kafani družio tih godina sa Nedžadom Šašivarevićem, predratnim najpoznatijim banjalučkim ugostitetljom, nakon rata poslanikom Silajdžićeve Stranke za BiH u Narodnoj Skupštini BiH kojem je, uz nešto malo odugovlačenja, ali ipak relativno brzo, vraćena imovina desetostruko veća od one “premije” koju je nudio Dodik. Od njega sam saznao za precizan spisak poslanika koji su se odrekli svoje imovine u RS uz nadoknadu od 100 hiljada maraka, i onih koji na to, poput njega nisu “ukabulili”. U ove druge je spadao Sulejman Tihić, predsjednik Kluba poslanika SDA u Narodnoj Skupštini RS kojem je vraćena imovina, stan, kuća i ostalo u rodnom Bosanskom Šamcu gdje je proveo posljednje mjesece i dane života. Za stan u Sarajevu mu nisu trebale Dodikove pare, imao je on “svojih”, one koje su, prema svjedočenju Kemala Čauševića, od njega “izreketarili” Tihićeve stranačke haračlije Asim Sarajlić i Amir Zukić. Luksuzni stan bivšeg predsjednika SDA u “Importane centru” koštao je preko pola miliona maraka.
Na ove brojke i slova iz relativno daleke prošlosti bitno je evocirati uspomene u ovom trenutku, dan nakon rušenja pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević polju. Želim li time reći da bespogovorno vjerujem kako je Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske i karikutaralni povjerenik SDA za Bošnjake u ovom entitetu, zaista, kako je to Fata nedavno otkrila, predlagao da uzme milion maraka koliko joj je Dodikova vlast nudila da odustane od bitke za progon ilegalnog objekta u njenoj avliji. Ne vjerujem svim elementima te amoralne ponude: rahmetli Fahrija Karkin, advokat koji je deceniju i pol vodio iscrpljujuću sudsku bitku u ovom epskom predmetu, da bi ga nakon smrti naslijedio sin Rusmir, svojevremeno mi je govorio da je posljednja, najveća Dodikova ponuda, prije nego što je cijela stvar iz korumpiranih lokalnih sudova premještena na Sud za ljudska prava u Strasbourgu iznosila dva milijuna maraka. Karkin je u ime svoje klijentice iz Konjević polja taj aranžman sa prezirom odbio. Poznato mi je i to da je u svojoj pravnoj epopeji Fata Orlović i njen advokat imali podršku, financijsku i logističku, određenih političkih, vjerskih i drugih institucija u Sarajevu. To samo donekle, može relativizirati, ali ne bitno promijeniti zaključnu ocjenu da je riječ o jedinstvenom, individualnom, izoliranim slučaju, nepojmljivoj žrtvi i nepokolebljivosti jedne hrabre žene koja je izgubila sve što se imalo za izgubiti, osim lične časti i ponosa i njenog nepristajanja na logiku sile, poniženja i ropstva. Nije, dakle, moguće govoriti o bilo kakvom sistemskom, institucionalnom pristupu povratku (Bošnjaka) u Republiku Srpsku.
Kuća na osami
Kao što je Fata Orlović u svom intimnom, osamljeničkom mikro-svijetu, u svojoj tužno prazanoj kući i napokon ispražnjenoj avliji opstala kao samorodna i jedinstvena pojava, u istoj se mjere i svi drugi, individualni i kolektivni primjeri povratka u Republiku Srpsku također svjedočenja o hrabrosti, ustrajnosti, “antejskoj borbi” (Ivan Lovrenović) manje ili više stihijski, a ne institucionalno smišljenog i planski vođenog procesa. Od pionirskog probijanja nevidljivih gvozdenih entitetskih prepreka, Fadila Banjanovića i njegovih Podrinjaca u pusta, popaljena zvornička sela tokom kojih su mrtve glave letjele preko povratka u njegov Kozluk, od Janje, do Kozarca, Kotorskog, svaki povratnički poduhvat, ma koliko god bio masovan, odlučan i beskompromisan, bio je neka vrsta ekscesa, skoro elementarne nepogode, koji j svjedočio o snazi ljudske volje. Naravno da u istu nišu čuda, neželjenih i neočekivanih, koja su išla protiv inercije ratom i zločinima determiniranog faktičkog stanja, podjednako spadaju srpski povratnici u Drvar, kasnije Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, ili dolinu Neretve, kao i bošnjačka zajednica u Stocu, Dubravama…Svi su oni platitli visoku cijenu svog povratka i plaćaju je i dalje u doduše blažim formama kulturne i političke marginalizacije.
Dvedeset i pet godina je trebalo Fati Orlović da crkvu iz svog dvorišta sudski i fizički premjesti na “rezervne položaje”. Bacimo letimičan pogled na tadašnju, poslijeratnu demografsku i političku sliku Republike Srpske. Na prvi poslijeratnim izborima (1996.) politički blok koji se posljednjih mjesecima tretira kao “probosanske stranke” (SDA, SBIH, SDP BiH) osvojio je 170 hiljada glasova, odnosno preko 15 posto mjesta u entitetskom Parlamentu. Dvije godine kasnije, kada Skupština RS izabire Milorada Dodika za premijera, stranke sa sjedištem u Sarajevu opet osvajaju 16 mjesta u NS Republike Srpske, samo nešto manje od Koalicije “Sloga” okupljene oko Biljane Plavšić i Milorada Dodika.
Dvadeset godina kasnije, na prošlim izborima 2018. godine “probosanski blok” osvaja na jedvite jade 4 poslanička mjesta. Svi bošnjački kandidati za potpredsjednika RS zajedno su dobili jedva 40 hiljada glasova, a izabrani Ramiz Salkić trijumfovao je sa 20-ak hiljada. To je za 30-40 posto manje nego što su bošnjački kandidati dobili četiri godine ranije, ali četiri puta manje nego što su dobili na prvim poslijeratnim izborima. Jedan je bošnjački (SDA) zastupnik iz RS kroz iglene uši ušao u Predstavnički dom Parlemanta BiH, ali, pogađate, on ne živi u “manjem entitetu” nego u velikom sarajevskom stanu.
Daleko bi nas odvelo, a pitanje je bi li nas igdje dovelo, detaljno analiziranje uzroka koji su doveli do svega toga. Ako bi se samo koristili općim nacionalističkim odgovorima i pojašnjenjima, da povratnici trpe pritiske, opstrukcije, diskriminaciju, segregaciju od vlasti RS, zbog čega se ne vraćaju, ili odlaze, valjalo bi odgovoriti i na drugo, dijalektički čvrsto povezano pitanje: od čega i pred kakvim zulumom bježe glavnom bez obzira ljudi iz Federacije BiH, kakva golema nevolja tjera godišnje njih 20-30 hiljada da bježe “sa svoje zemlje i iz svoje vjere” u bijeli, tuđinski dunjaluk?
Sarajevska bošnjačka politika, koja se nikada nije emnacipirala od etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine, niti se odrekla vlastite eksluzivne Bosanske Republike, nikada nije imala, nema, niti može imati ikakav smislen, sistematičan, ozbiljan i odgovoran odnos prema bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku. Sve što je u tom smislu poduzimano u zadnjih čevtrt stoljeća bilo je stihijski, voluntaristički vođeno i sa snažnim elementima kriminala i korupcije realizirano. Prije 15-ak godina prvi put sam nakon rata svratio u Kozluk, odmah u oči ulijeće krasna, uredna, čista čaršija, komunalci temeljito čiste i glancaju ulice a na njima uniforme “Bečkog aeredroma”. Misleći da je neki vic, ili performans pitao sam Braciku Banjanovića o čemu se radi, kaže pomogli im Austrijanci, rashodovanom odjećom i opremom “Molio sam i naše u Sarajevu, ali kažu nema stare HTZ opreme, a milioni se na tom vrte na tenderima za komunalne firme”.
Samo budite dovoljno daleko
Sjeća li se iko kontigenta krava koje su odnekud iz inostranstva ni žive ni mrtve dovezene i poklonjene povratnicima u Srebrenicu? Krave su ubrzo preminule, a federalni ministar koji je za taj skandal angažirao provjerenog stranačkog dilera stoke i dan-danas obilazi povratnike i obećava pomoć. Šta je bilo sa doniranim traktorima koja su završila u bespućima kriminala sa federalne razine. Istovremeno, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kozarcu, bivši logoraš povratnik i farmer Jusuf Arifagić, snagom i odlučnošću Fate Orlović podiže i gradi stočarsko-prehrambeni kompleks, sa desetinama, a uskoro i stotinama zaposlenih stočara i ratara, uz pomoć brojnih evropskih vlada, sa izuzetkom onih u Sarajevu. Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama!
Povratak u Republiku Srpsku bio je, moglo bi se jednostavno zaključiti, obrnuto proporcionalan naporima i energiji koje je u taj proces ulagale vladajuća bošnjačka klasa: što su se manje petljali, to su uspjesi bili vidljiviji i održiviji. Milioni maraka su kroz ruke SDA-ovih povjerenika prosuti posljednjih dvije-tri decenije za “održiv povratak” u Srebrenicu, a kada su prije koju godinu pokušali održati stranački sastanak u tom gradu koristili su prostorije džamije, jer nisu uspjeli osigurati grijenje u stranačkim kancelarijama! Uostalom, zar nam i ratno iskustvo ne govori da su se najuspješnije branili oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su najviše bili udaljeni i najduže izolirani od sarajevskog političko-vojnog provizorija.
Nedavno je Bakir Izetbegović teško zamjerio ovdašnjim filmskim režiserima i scenaristima što ne posvećuju stvaralačku pažnju i ne prave filmove o ratnim herojima, pa pomenuo Nasera Orića i Hamdiju Abdića-Tigra. Nana Fata Orlović je jedini neupitan heroj ovog podneblja, a ona je film svog života već snimila, montirala i prikazala, a jučer u cijeli svijet emitirala odjavnu špicu…
(slobodna-bosna.ba)
